Izvješće o provedenom savjetovanju - Nacrt prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 HRVATSKA DISKOGRAFSKA UDRUGA (HDU) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Zbog konstantnog ponavljanja netočnih navoda od strane Hrvatske glazbene unije i određenih pojedinaca, na kraju ovog savjetovanja ipak moramo reagirati sa još jednim komentarom. Jasno je i ne bi trebalo biti sporno da autorsko pravo pripada autoru, izvođačko pravo umjetniku izvođaču, a pravo proizvođača fonograma proizvođaču fonograma. Važećim zakonom, ali i prijedlogom novog Zakona svim dionicima glazbene industrije zajamčeno je ostvarivanje njihovih prava, te se nikome njegova izvorna prava ne oduzimaju. Uvodno kao HDU i ZAPRAF osobito ističemo da cijenimo doprinos svakog autora, izvođača i proizvođača fonograma u nastajanju nove snimke, te stoga naravno smatramo da svi uključeni u taj proces trebaju biti adekvatno plaćeni za svoj rad. Takav stav odražava se u poslovnoj praksi što su potvrdili i brojni eminentni izvođači (primjerice Petar Grašo, Željko Bebek, Aki Rahimovski, Husein Hasanefendić Hus, Dražen Žerić Žera, Mia Dimšić, Šimo Jovanovac, Vlatko Stefanovski, Danijela Martinović, J.R.August, Vesna Dragojević za pok. Olivera Dragojevića i brojni drugi) koji su pisano potvrdili da imaju uredno regulirane ugovorne odnose sa svojim diskografima i posljedično tome primaju urednu isplatu naknada, i to kako od fizičke, tako i od digitalne distribucije glazbe. Proizvođačima fonograma prema novom Zakonu pripadala bi ista ona prava koja već imaju po postojećem Zakonu, uostalom kao i izvođačima, te njihova prava nisu ni na koji način sužena ili oduzeta, kako to netočno navode kolege iz izvođačkih organizacija. Ono što se mijenja u korist svih nositelja prava je upravo još bolja zaštita prava naspram velikih internetskih platformi koje zarađuju na tuđem sadržaju, a da za to nisu na adekvatan način nadoknadili autore, izvođače, proizvođače fonograma. Što se tiče prijedloga HUZIP-a, HGU-a i HUOKU-a da se prava izvođača ostvaruju isključivo putem kolektivne organizacije, o tome su svoj stav izrekle i europske institucije koji dostavljamo u nastavku: 1. Na razini EU su Europska komisija i Europski parlament već razmatrali i odbacili uvođenje neodrecivog prava koje predlažu hrvatske izvođačke organizacije jer je to u suprotnosti s načelima proporcionalnosti i ugovorne slobode i jer ne uzima u obzir razlike između država članica i kreativnih sektora zbog čega je izvjesna različita implementacija s različitim nacionalnim pristupima i razlikama između kreativnih sektora. 2. Upravo iz tog razloga Komisija se usredotočila na druge mehanizme putem kojih je osigurana pravedna naknada za autore i umjetnike izvođače u njihovim ugovornim odnosima. Radi se o članku 18. Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu tj. o mehanizmu prilagodbe ugovora i obvezi transparentnosti čija je implementacija također predviđena ovim novim Zakonom. 3. O dodatnom neodrecivom pravu na naknadu raspravljalo se i u nekim državama članicama EU, te ga nijedna od ostalih država nije odlučila uvesti. Hrvatska bi bila ekstreman slučaj, i u konačnici bi mogla biti izložena i pravnim posljedicama za uvođenje mjera koje nisu u skladu s pravnom stečevinom EU-a. 4. Predložena zakonska izmjena nije u interesu i išla bi na štetu umjetnika izvođača. Prema aktualnom Zakonu pravo stavljanja na raspolaganje javnosti je isključivo pravo koje se ostvaruje individualno ili se može ostvarivati kolektivno, a izbor je ostavljen upravo umjetniku izvođaču koji ima pravo samostalno odlučivati o načinu ostvarivanja svojeg prava onako kako mu u kojoj situaciji više odgovara. Prema tome, promjena zakona u pravcu ukidanja trenutno postojeće mogućnosti izbora zapravo znači ograničavanje slobodne volje umjetnika izvođača, i predstavljalo bi ozbiljnu restrikciju postojećih prava. 5. Zahvaljujući tehnološkom i tržišnom razvoju, umjetnici izvođači imaju više izbora nego ikad o tome kako proizvode i distribuiraju svoju glazbu. Sve veći broj umjetnika stvara i posjeduje svoje snimke i odabire se izravno baviti digitalnim uslugama. Nametanje kolektivnog upravljanja samo dodaje nepotreban sloj uprave i troškova za ovaj rastući broj umjetnika. Održavanje kolektivnog upravljanja nameće rješenje iz 19. stoljeća u industriju 21. stoljeća. Time bi došlo do ometanja novih i inovativnih poslovnih modela koji sami izvođači sve više primjenjuju. 6. Dodatnim pravom na naknadu ne bi se ostvarili nikakvi prihodi za izvođače čije se snimke zapravo ne streamaju niti preuzimaju. Stvarni korisnik takvog prava bila bi upravo organizacija za kolektivno ostvarivanje prava izvođača (HUZIP), koja ionako naplaćuje visoke administrativne troškove, a ne bi mogla ni pravilno raspodijeliti naplaćene prihode nositeljima prava. Ako bi se uspostavilo obavezno kolektivno ostvarivanje s osnove stavljanja na raspolaganje javnosti, izvođači bi bili na gubitku jer bi se uveo još jedan posrednik što podrazumijeva i još jedan trošak. 7. Zaključivanje obveznih kolektivnih ugovora suprotno je već zaključenim ugovorima i ustaljenoj poslovnoj praksi te bi značilo ujednačavanje naknade za sve izvođače. U praksi je to u suštini uvijek individualno pravo - dogovor koji nije unificiran, već se razlikuje od slučaja do slučaja. 8. Kolektivno upravljano, dodatno pravo na naknadu stavljanja na raspolaganje javnosti učinilo bi licenciranje na jedinstvenom digitalnom tržištu složenijim jer bi digitalni servisi trebali zasebno pregovarati s jednim ili nekoliko nacionalnih društava za kolektivno ostvarivanje prava u svakoj od 27 država članica. To bi zakompliciralo i učinilo manje privlačnim pokretanje i upravljanje digitalnim glazbenim uslugama na hrvatskom tržištu. Uostalom, to su potvrdili i neki od najvećih digitalnih servisa na svijetu (Spotify, Deezer) u pismu koji je poslan premijeru Plenkoviću i ministrici kulture, gđi. Obuljen-Koržinek. Ovdje se, dakle, nažalost pod krinkom brige za zaštitu prava umjetnika izvođača u pretežnoj mjeri radi o lobiranju za partikularne interese. Zbog gore navedenih razloga stvarnu korist od takvog prava imao bi najviše HUZIP a ne pojedinačni izvođači, bilo glavni ili sporedni. Za kraj, želimo istaknuti kako samo putem modela koji već postoji u svijetu, a koji se primjenjuje i kod nas, možemo pokrenuti razvoj digitalnog tržišta glazbe u Hrvatskoj. Vjerujemo da će onda kao posljedica toga doći i do većih naknada za autore, izvođače i proizvođače fonograma, što bi nam svima trebao biti cilj! S poštovanjem, Hrvatska diskografska udruga Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
2 HRVATSKA DISKOGRAFSKA UDRUGA (HDU) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Potreba donošenja novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima proizišla je iz Direktive o autorskom i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Navedenom Direktivom i ovim Zakonom napokon bi se na ispravan način trebala regulirati autorska i srodna prava sveukupnog sadržaja na Internetu, pri čemu se odredbe Direktive najviše odnose na promijenjeno poslovanje velikih platformi – Google, Youtube i Facebook. Dakle, upravo bi kreativci i stvaratelji sadržaja trebali najviše dobiti donošenjem novog Zakona, a to se u prvom redu odnosi na veće naknade od gore navedenih platformi i bolju transparentnost prema svim nositeljima prava. U ovim nastojanjima svi bi, od autora, izvođača, pa do proizvođača fonograma i svih ostalih kreativaca trebali imati isti cilj, a to su veći prihodi od internetskih giganata i razvoj digitalnog tržišta koje je u Hrvatskoj još uvijek u vrlo osjetljivoj fazi. Nažalost, kod svakog donošenja zakona pa tako i ovog postoje određene interesne skupine i pojedinci koji, usudili bismo se reći, ovaj povijesni trenutak žele iskoristiti i za osobne interese, a ne interese svih kojima ova prava pripadaju. Zato se HDU zalaže da zakonski okvir jasno slijedi odredbe i ciljeve Direktive, što vidimo da je u nacrtu prijedloga ovog Zakona i učinjeno kada govorimo o glazbenom sadržaju. Iz najvećeg broja komentara u postupku ovog javnog savjetovanja, razvidno je kako se manipulira s netočnim informacijama te u nastavku donosimo ključne točke na koje kao udruga moramo profesionalno i odgovorno skrenuti pozornost: 1. Zajedničkim snagama svih unutar glazbene industrije u Hrvatskoj (autora, izvođača i proizvođača fonograma), ali i u Europi postigli smo da se konačno primjereno regulira digitalno tržište, te da oni koji najviše zarađuju na vašim djelima krenu plaćati primjerene i pravične naknade vama kao nositeljima prava (Google, Youtube, Facebook i sl.) 2. Također, za autore i izvođače Direktiva, pa tako i ovaj prijedlog zakona predviđa pravo na primjerenu i razmjernu naknadu kao i pravo na izmjenu Ugovora radi pravičnijeg udjela u zaradi te je time naš zakonodavac u potpunosti ispunio cilj Direktive 3. Prema važećem Zakonu, ali i prema ovom prijedlogu Zakona umjetnici izvođači imaju pravo svoja prava na Internetu ostvarivati bilo individualno bilo kolektivno, što znači da su umjetnici izvođači sve ovo vrijeme mogli svoja prava ostvarivati na internetu ostvarivati preko HUZIP-a 4. Uvođenje obveznog kolektivnog ostvarivanja prava preko izvođačke organizacije značilo bi sljedeće: a) OGRANIČAVANJE PRAVA IZVOĐAČA NA SLOBODU UGOVARANJA Prijedlog da se prava na internetu za izvođače ubuduće ostvaruju samo kolektivno – dakle putem HUZIP-a, izvođačima bi se oduzelo pravo i mogućnost izbora, pa samim time i slobodu ugovaranja. Treba razmisliti koji je tome razlog. Pogrešna je tvrdnja da se time štite prava izvođača, no nije teško prepoznati da svako ograničavanje prava – a o tome se ovdje radi – nikako ne može biti u interesu izvođača. Proizvođači fonograma svjesni su i poštuju pravo izvođača na izbor koji omogućava trenutno važeći Zakon o autorskom pravu, kao i ovaj prijedlog Zakona, a to je da izvođači odaberu upravo onoga tko će štititi njihove interese po najpovoljnijim uvjetima. Ili da svoja prava ostvaruju potpuno samostalno. b) PREDLAŽU SE ZAKONSKE IZMJENE KOJE POGODUJU SAMO HUZIP-u NA ŠTETU IZVOĐAČA Razlog gore opisanom pokušaju ograničavanja prava izvođača nije briga za njihov interes, već ponajprije interes HUZIP-a. Naime, HUZIP-u ne odgovara činjenica da danas više od 95% vas, umjetnika izvođača, svoje pravo na digitalno korištenje glazbe ostvaruje u suradnji s vlastitim diskografima ili samostalno, jer vam je to u obostranom interesu. Razlog tome je jednostavan – HUZIP od takve suradnje (ili vašeg samostalnog ostvarivanja digitalnih prava) nema ama baš nikakve koristi. Naprotiv, prema zakonskom modelu kojeg predlaže HUZIP, izravnu financijsku korist od svakog ostvarivanja digitalnog korištenja glazbe bi imao upravo - HUZIP, jer bi od svake prikupljene naknade zadržao određeni postotak za troškove takvog kolektivnog ostvarivanja digitalnih prava, a troškovi ostvarivanja nisu Zakonom ograničeni. c) OVIM PRIJEDLOGOM UGROŽAVA SE OPSTANAK I RAZVOJ DIGITALNOG TRŽIŠTA GLAZBE Kako znate, digitalno tržište glazbe je u Hrvatskoj i dalje tek u fazi osjetljivog razvoja. Komercijalno je prisutno tek nekoliko servisa za „streamanje“ glazbe. Već se godinama spominje dolazak i drugih najvećih svjetskih platformi (prvenstveno Spotify), no tome je velika prepreka upravo HUZIP sa svojim destruktivnim aktivnostima koje su u potpunoj suprotnosti s načinom funkcioniranja glazbene industrije u EU, ali i svijetu. Zbog takvog se djelovanja Hrvatsku prepoznaje kao zemlju malog tržišta s nerazmjerno velikim rizikom poslovanja, u koju se zbog toga jednostavno ne isplati ulagati. Posljedica toga je da Hrvatska značajno zaostaje u razvoju tog digitalnog tržišta koje je u EU i svijetu postalo značajan izvor prihoda vama izvođačima. d) OVIM PRIJEDLOGOM RUŠI SE USTALJENI I UOBIČAJENI SVJETSKI POSLOVNI MODEL U praksi je pravo na „digitalno“ korištenje snimke u suštini uvijek individualno pravo - dogovor koji nije unificiran, već se razlikuje od slučaja do slučaja, od snimke do snimke. Kada bi se pravo stavljanja na raspolaganje javnosti ostvarivalo isključivo kolektivno cijeli taj posao bi dodatno financijski opteretio organizaciju, tj. nositelje prava – umjetnike izvođače na koje bi se trošak kolektiranja i obrade zasigurno prelio, što bi u konačnici za njih značilo manje prihode od ostvarenih prava. Postavlja se i pitanje kako bi organizacija za kolektivno ostvarivanje prava odredila naknadu koja svakom izvođaču pripada za korištenje njegovih prava. Koji bi bili kriteriji za procjenu doprinosa svakog pojedinog umjetnika izvođača? Znači li to da bi primjerice Petar Grašo dobivao istu naknadu kao i studijski glazbenik koji je sudjelovao u stvaranju njegove fiksirane izvedbe u trajanju od 15 sekundi (npr. back vokal ili klavijaturist)? Znači li to da bi organizacija za kolektivno ostvarivanje prava unificirala naknadu ili bi morala posjedovati sve ugovore koje je umjetnik izvođač sklopio s proizvođačem fonograma za svaku pojedinu snimku? Kada bi se naknada unificirala to bi bilo destimulativno, nerealno i nepošteno u odnosu na tržišnu i umjetničku vrijednost svake pojedine izvedbe i uloge koju izvođač ima jer nisu svi izvođači prepoznati od strane publike na jednak način i nemaju svi jednaku ulogu. Naglašavamo kako se o rješenju koje se predlaže sa strane izvođača raspravljalo u postupku donošenja Direktive, međutim, isto je odbijeno na svim razinama EU (Komisija, Vijeće i Parlament). Naposljetku, želimo vrlo jasno istaknuti kako podržavamo da izvođači dobivaju primjerenu naknadu od iskorištavanja snimki na Internetu te kako svi dionici glazbene industrije moraju biti adekvatno nagrađeni za svoju kreativnost i rad, te se upravo zbog toga zalažemo za dosljednu implementaciju Direktive koja upravo to i predviđa. S poštovanjem, Hrvatska diskografska udruga Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
3 Akademija dramske umjetnosti III. SRODNA PRAVA, PRAVO NA POŠTIVANJE UMJETNIČKE IZVEDBE Drugu točku članka 124. predlažemo dopunom učiniti jasnijom ili izbaciti, jer nije jasno naznačeno što bi neznatna promjena djela mogla biti. Svaka promjena djela, ma koliko se neznatnom činila od strane počinitelja, može biti narušenje djela te je potrebno da se autor - nositelj prava - usuglasi s izmjenama. Prijedlog je članak dopuniti tako da se za izmjene djela treba tražiti suglasnost autora, a ne da se zakonom propisuje neznatno mijenjanje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Uvođenje ove odredbe uvjetovano je uočenim problemima u primjeni propisa. Naime, ako je umjetnik izvođač dao odobrenje za korištenje svoje umjetničke izvedbe ili je takvo korištenje dozvoljeno prema samom Zakonu, ne može se usprotiviti neznatnim izmjenama, preradama, prilagodbama ili obradama koje po svojem značaju nisu takve da bi dirale u osnovni karakter izvedbe (npr. da se njegova izvedba priopći javnosti u skraćenom obliku, ili slično).
4 Akademija dramske umjetnosti III. SRODNA PRAVA, PRAVO UMJETNIKA IZVOĐAČA Područje kazališta i izvedbenih umjetnosti predlažemo u zakonu precizno definirati, a status koautora i prepoznatljivost autorskim profesijama u izvedbenim umjetnostima dati kazališnim redateljima, dramskim piscima, autorima dramatizacije, dramaturzima, scenografima, kostimografima, oblikovateljima svjetla i koreografima. U čitavom tekstu Nacrta prijedloga zakona kao autori u području dramske umjetnosti navode se isključivo kazališni redatelji, glumci i plesači, i to u članku 120. Nacrta kao izvođači. Kazališni redatelji nikako nisu izvođači, već kazališni autori, izvođači mogu biti samo ako se pojavljuju na sceni kao sudionici u izvedbi predstave. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Komentar se odnosi na nedostatnu prepoznatljivost autorskih profesija koje djeluju u području kazališne djelatnosti u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, pa vezano uz to ističemo da je u članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga zakona vidljivo da autorskopravnu zaštitu uživaju dramska i dramsko-glazbena djela, koreografska i pantomimska djela, te jezična djela - pisana i govorna, a sva se ta djela odnose upravo na kazališnu umjetnost. I druge djelatnosti vezane uz kazalište mogu rezultirati stvaranjem djela koja mogu uživati autorskopravnu zaštitu ako udovolje općim uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona (npr. scenska glazba, maske i kostimi, scenografija i sl.). Komparativnom analizom zakonskih uređenja država članica Europske unije utvrđeno je da prevladava stajalište da je kazališni redatelj umjetnik izvođač, a ne autor djela. Pratit će se razvoj uređenja ovog pitanja na europskoj i na međunarodnoj razini te će se, ako se ukaže potrebnim, izvršiti u budućnosti zakonske promjene u pogledu definiranja prava kazališnih redatelja. Međutim, napominje se da ako je uz prethodno odobrenje autora scenskog djela kazališni redatelj u pripremi kazališne predstave izvršio brojne i značajne intervencije u samom djelu, u tom slučaju se može raditi o preradi djela, na kojoj kazališni redatelj može imati autorska prava sukladno ovom Zakonu. Umjetnici izvođači (glumci) nositelji su srodnih prava prema ovom Zakonu.
5 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. Uz naziv dodiplomski, koji se odnosi na nekadašnje predbolonjske četverogodišnje studije koji se danas ne izvode, treba dodati preddiplomske studije koji su ustrojeni Bolonjskim procesom. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se odredba mijenja na odgovarajući način.
6 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Koautorima AV djela, bez iznimke, navesti sva temeljna filmska zanimanja - redatelja, direktora fotografije, montažera, scenografa i kostimografa. Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
7 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Pod oblike umjetničkog autorskog rada, potrebno je uvrstiti sva djela radiofonskog stvaralaštva: igrana i dokumentarna radiofonska djela (radio drame, dokumentarne radio drame, ars akustike i sve druge oblike djela pisanih za mikrofon i djela nastala mikrofonom). U Prijedlogu nacrta zakona navedena glazbeno-dramska djela podrazumijevaju opere, mjuzikle i druge oblike scenske, izvedbene umjetnosti te ih je potrebno razlikovati od akustičkih ostvarenja u mediju radija koja spadaju u područje estetskog, umjetničkog radija, a to su sve ovi gore navedeni oblici. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela, dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, uz napomenu da se radi o otvorenoj listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. Pojašnjava se da nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela iz kategorije radiofonskog stvaralaštva, jer iako nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
8 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”.
9 Akademija dramske umjetnosti NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, u trenutku kada Republika Hrvatska predsjeda Europskom unijom smatramo kako je svaka naša odluka vezana za zakonodavni okvir posebno vidljiva, u tom smislu donošenje zakona kojim se uređuje područje kulture smatramo važnim ne samo stoga što uređuje odnose u našoj zemlji već i stoga što donosi rijetku priliku da našim rješenjima inspiriramo druge. Kao glavni nedostatak Nacrta prijedloga zakona vidimo prije svega zastarjelost u dijelu u kojem ne sagledava područje kulture u suvremenom autorskom, medijskom i prezentacijskom kontekstu, što je prije svega bio razlog sastavljanja direktiva EU s kojima se zakon usklađuje, odnosno što je smisao i duh predmetnih direktiva. Nacrt zakona tako ne uređuje sve ono što je područje audiovizualnih formata koji nisu “klasično” audiovizualno djelo, ne razlikuje ni različite vidove multimedije i suvremene multimedijske izvedbe u kojima se miješaju različite umjetnosti. Iz ovog anakronizma vjerojatno proizlazi prijedlog da se kazališne redatelje, među koje se vjerojatno slijedno ubraja i autore multimedijalnih izvedbi, svrstava u izvođače. Niti u jednoj točci Prijedloga nacrta zakona ne spominje se područje videoigara, što nikako nisu računalni programi (!), koje je u RH u eksponencijalnom ekonomskom rastu, ima doseg i publiku veću od bilo kojeg drugog medija, za koje se pripremaju umjetnički studijski programi i koje je već izmjenama i dopunama Zakona o audiovizualnim djelatnostima iz 2018. postalo dio AV područja; iz čega zaključujemo kako se ovim propustom radi i o izostanku harmonizacije zakona. Mišljenja smo kako zakonski okvir uređenja autorskih prava već desetljećima ne prepoznaje na pravilan i pravedan način sustav koautora audiovizualnih djela, izostaje rasprava sa strukom, zbog čega novi prijedlog zakona u čl. 15. umjesto da proširuje krug koautora ili isti barem dovodi u vezu sa stvarnim stanjem, isti još dodatno sužava. Smatramo kako je krajnji trenutak i stvar nužnosti, a ne rasprave i savjetovanja, priznati kolegicama i kolegama, autoricama i autorima, koji djeluju u audiovizualnom području status koji oni imaju, a to je onaj koautora djela. Film je kolektivno djelo koautora, zbog čega smatramo kako je neprihvatljivo je da ijedna od temeljnih umjetničkih filmskih profesija (redatelj, direktor fotografije, montažer, scenograf, kostimograf) u Nacrtu prijedloga zakona nema koautorski status. Akademija dramske umjetnosti kao visokoškolska obrazovna ustanova umjetničkog područja u sklopu svojih studijskih programa obrazuje studente kao buduće umjetnike, dakle kao autore djela čija je osobnost i sposobnost izražavanja u središtu pažnje. S pravom se može postaviti pitanje kako je moguće školovati se kao umjetnik, biti umjetnik, a da istovremeno rezultat vašeg umjetničkog rada nije autorsko djelo. Postavljanje ovog pitanja ima, osim onog retoričkog, i stvaran učinak na području kreiranja interesa budućih studenata za umjetničke studije. Smanjeno zanimanje za umjetničko područje, koje može proizaći iz uskraćivanja moralnih i materijalnih prava autora, sasvim će sigurno dovesti i do slabljenja kulturnih dosega audiovizualnih i izvedbenih djela koja će se u budućnosti proizvoditi u Hrvatskoj, a preko toga i do slabljenja kulturnog identiteta naše zemlje. Ovaj bi efekt u slučaju da se naši prijedlozi ne usvoje svakako trebalo uvrstiti u dio nacrta naslovljen s "Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći". ZAKLJUČAK I PRIJEDLOZI IZMJENA I DOPUNA: Zbog svega navedenog smatramo kako je Prijedlog nacrta zakona o autorskom i srodnim pravima nužno osuvremeniti i dovesti u bolji odnos s trenutnim stanjem u kulturnom i medijskom prostoru, tako štiteći autore svih umjetničkih područja i disciplina. Zakonom zaštiti, s definiranim moralnim i materijalnim pravima, sve autore i autorska zanimanja, kako bi se zaštitio integritet i dignitet osoba i profesija te osigurala primjerena i razmjerna naknada za autorski rad i raspolaganje intelektualnim vlasništvom. Terminologiju zakona predlažemo osuvremeniti i proširiti područje na koje se odnose bez obzira na u pravnoj praksi uvriježene termine - poput npr. zastarjelog i nejasnog pojma videograma i “uskog” shvaćanja pojma audiovizualnog djela. Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. U članak 7., uz videoigre, pod oblike umjetničkog autorskog rada, potrebno je uvrstiti sva djela radiofonskog stvaralaštva: igrana i dokumentarna radiofonska djela (radio drame, dokumentarne radio drame, ars akustike i sve druge oblike djela pisanih za mikrofon i djela nastala mikrofonom). U Prijedlogu nacrta zakona navedena glazbeno-dramska djela podrazumijevaju opere, musicale i druge oblike scenske, izvedbene umjetnosti te ih je potrebno razlikovati od akustičkih ostvarenja u mediju radija koja spadaju u područje estetskog, umjetničkog radija, a to su sve ovi gore navedeni oblici. Koautorima AV djela, bez iznimke, navesti sva temeljna filmska zanimanja - redatelja, direktora fotografije, montažera, scenografa i kostimografa. U članku 105. kojim se uređuje autorska prava studenata na javnim sveučilištima i visokom učilištima uz naziv dodiplomski, koji se odnosi na nekadašnje predbolonjske četverogodišnje studije koji se danas ne izvode, treba dodati preddiplomske studije koji su ustrojeni Bolonjskim procesom. Područje kazališta i izvedbenih umjetnosti predlažemo u zakonu precizno definirati, a status koautora i prepoznatljivost autorskim profesijama u izvedbenim umjetnostima dati kazališnim redateljima, dramskim piscima, autorima dramatizacije, dramaturzima, scenografima, kostimografima, oblikovateljima svjetla i koreografima. U čitavom tekstu Nacrta prijedloga zakona kao autori u području dramske umjetnosti navode se isključivo kazališni redatelji, glumci i plesači, i to u članku 120. Nacrta kao izvođači. Kazališni redatelji nikako nisu izvođači, već kazališni autori, izvođači mogu biti samo ako se pojavljuju na sceni kao sudionici u izvedbi predstave. Drugu točku članka 124. predlažemo dopunom učiniti jasnijom ili izbaciti, jer nije jasno naznačeno što bi neznatna promjena djela mogla biti. Svaka promjena djela, ma koliko se neznatnom činila od strane počinitelja, može biti narušenje djela te je potrebno da se autor - nositelj prava - usuglasi s izmjenama. Prijedlog je članak dopuniti tako da se za izmjene djela treba tražiti suglasnost autora, a ne da se zakonom propisuje neznatno mijenjanje. S poštovanjem, Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Odgovori na prijedloge iznesene u ovom općem komentaru nalaze se uz odgovore na prijedloge iznesene uz pojedine članke Nacrta prijedloga Zakona koje je podnio isti podnositelj.
10 Alan Bjelinski NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Ne primam nikakvu naknadu za digitalno korištenje snimke na internetu i nikada nisam potpisao ugovor s diskografom o prijenosu mojih izvođačkih prava u svrhu korištenja na internetu. Podržavam prijedloge HUZIP-a za donošenje novog zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Rado se uključujem u raspravu. S poštovanjem, Alan Bjelinski. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
11 Alan Čaplar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Predlažem precizno definiranje "fotografskog djela" ili njegovo uklanjanje iz ovoga članka Zakona. Naime, fotografski snimak sam po sebi je rezultat okidanja fotoaparata iza kojega najčešće ne stoji nikakav kreativno-stvaralački proces ili individualni pečat koji odražava osobnost onoga tko ga je snimio. U ovom popisu raznovrsnih djela to je jedina vrsta koja na sebi u pravilu nema naslova niti potpisa autora pomoću kojega bi se jednoznačno moglo utvrditi nečije autorstvo, a po broju stvaralaca je to najraširenija kategorija jer doslovno svatko tko posjeduje uređaj za snimanje praktički postaje autor i nositelj autorsko-pravne zaštite bez ikakvog intelektualnog čina. Smatram da snimak nastao okidanjem fotoaparata, mobitela ili sličnog uređaja ne bi trebao biti predmet autorskog prava sam po sebi nego da treba precizno odrediti standard po kojemu fotografski snimak (izvornik) može steći status autorskog djela (na primjer: ako ima individualni karakter koji odražava autorovu osobnost, ako ima naslov koji mu je dao autor, ako je iz izvornika moguće na jednoznačan način utvrditi individualno autorstvo, ako na fotografiji postoji digitalno ugrađen potpis, ako je autor registriran u javnom registru stvaralaca fotografskih djela ili sl.). U pogledu definiranja standarda autorske osobnosti u fotografiji vidi Preambulu EU Direktive 93/98 i presudu Suda Europske Unije u predmetu Eva-Maria Painer v Standard VerlagsGmbH i dr. posl.br. C-145/10 od 1. prosinca 2011. Paušalno definiranje da je svaka fotografija autorsko djelo, a bez jasnog definiranja u daljenjem tekstu Zakona što je dopušteno a što nije u pogledu iskorištavanja fotografija u tisku, na internetu i drugim medijima, stvara se golema pravna nesigurnost i obilje situacija neprovedivih u praksi, kako za nakladnike koji objavljuju fotografije, tako i za profesionalne fotografe koji ne mogu na adekvatan način zaštititi fotografije koje su zbog pripreme za snimanje, odabira svjetlosti i općenito umjetničkog karaktera uistinu originalne intelektualne tvorevine koje odražavaju autorovu osobnost. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Članak 7. stavak 1. Nacrta prijedloga Zakona definira pojam autorskog djela odnosno koje odlike mora imati djelo, uključujući i fotografsko djelo, da bi se smatralo autorskim djelom. Fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom nije moguće isključiti iz članka 7. Nacrta prijedloga Zakona, budući da je njihova zaštita uređena međunarodnim ugovorima, posebice člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela.
12 Aleksandra Giljević II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15. i članak 16. se mijenjaju i glase: PRIJEDLOG - KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, 4. glavni snimatelj - direktor fotografije, 5. glavni montažer. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Ako se AV djela definiraju kao koautorska djela, onda je neprihvatljivo izuzeti glavnog snimatelja (direktora fotografije) s funkcije koautora. Radna skupina ZAP-a nije uključila predstavnike filmskih strukovnih udruga što je veliki propust, a ovim Prijedlogom dokazuju nepoznavanje prirode filma (njegova nastanka, uloge glavnog snimatelja i drugih koautora). Predlažem da se u popis koautora uvrsti i glavni montažer filma upravo zbog njihove enormne koautorske funkcije u procesu nastanka finalnog “produkta“- filma. PRIJEDLOG - AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Aleksandra Giljević studentica 1. godine diplomskog studija Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji u Zagrebu (ADU) Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
13 ALEN SVETOPETRIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA STUDIJSKI SAM GLAZBENIK I SNIMIO SAM MNOGE VRLO USPJEŠNE SNIMKE KOJE JE MOGUĆE NAĆI NA INTERNETSKIM SERVISIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, niti sam od njih primio bilo kakvu naknadu za korištenje mojih snimaka na internetskim servisima. Jedina naknada koju uopće primam od mojih izvođačkih prava je preko HUZIP-a. Putem punomoći sam ovlastio HUZIP da štiti moja izvođačka prava i za korištenje mojih snimaka na internetu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
14 Alena Nezirević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Ovaj prijedlog zakona ne sadrži odgredbe koje bi nama izvođačima osigurale da za korištenje naših snimljenih izvedbi na internetu ostvarimo adekvatnu naknadu. Štoviše, prijedlog je izrazito loš po pitanju navedenog. Zakonom treba zaštititi naša prava od preusmjeravanja te naknade trećima, što se u praksi često dešava, te nam treba garantirati pravo na neodrecivu naknadu. To je najpraktičnije ostvariti kroz udruge za kolektivnu zaštitu izvođačkog prava, budući da je individualno pregovarati o tome s diskografom daleko teže. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
15 Alta Pavin Banović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Pohvaljujem što se želi aktualizirati Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima kako bi se osigurala jasnija pravila zaštite autorskog prava i srodnih prava za primjenu u digitalnom okruženju. Na taj će se način postići veća pravna sigurnost i doprinijeti gospodarskoj održivosti kreativnih, kulturnih i medijskih industrija, očuvati kulturna baština, a da se ne narušava sloboda izražavanja i druge interesi korisnika digitalnih sadržaja i usluga. To je tema koja je izuzetno važna za rad stručnih suradnika knjižničara u odgoju i obrazovanju. Smatram da je novim Zakonom potrebno pojasniti poštivanje autorskih prava posebno u odgojno-obrazovnim instituacijama u kojima se stalno koriste informacije i sadržaji za koje nije jasno smije li se ili ne smije koristiti, posebno sadržaji koji su objavljeni na mrežnim stranicama, a nastavnih ih korite za stvaranje svojih nastavnih materijala. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U Dijelu IV. Nacrta prijedloga Zakona upravo su predviđena nova sadržajna ograničenja koja se odnose na korištenje autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava u nastavi, te posebno u digitalnoj i prekograničnoj nastavi (članci 189. i 190. Nacrta).
16 Aljoša Jurinić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, izražavam svoju potporu nastojanju izvođača za ostvarivanje prava na naknadu za korištenje izvedbi na internetu, na način da svi izvođači imaju pravo na neodrecivu naknadu koja bi se ostvarila kolektivno. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
17 Ana Kovačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
18 Ana Krce II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Direktiva 2006/116/EZ na slijedeći način definira autore/koautore audiovizualnog djela: Članak 2. Kinematografska ili audiovizualna djela 1. Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore. Dakle, direktiva daje za pravo svakoj od zemalja članica da poštujući svoje zakone, praksu i tradiciju industrije definira tko su sve koautor filma. Praksa je različita od zemlje do zemlje. 2018. godine je Confédération Internationale des Sociétés d'Auteurs et Compositeurs (Međunarodna konfederacija društava autora i skladatelja) objavila studiju na temu autorski prava i prava na tantijeme u EZ. https://www.cisac.org/CISAC-University/Library/Studies-Guides/AV-Remuneration-Study Unutar studije se nalazi i popis svih članica s popisom autora kojima se priznaju autorska/koautorska prava na audiovizualnom djelu. Tako np. Njemačka, Austrija i Nizozemska priznaju autorsko pravo svima koji su kreativno doprinjeli nastanku djela. S Točkom 4. Čl. 15. koja se predlaže nacrtom ovog zakona ulazimo na jako "sklizak" teren. U slučaju da dođe do potrebe za tim da netko dokazuje svoje autorsko/koautorsko pravo trebalo bi se jasno definirati odrednice po kojima bi se autorima priznalo njihovo autorstvo/koautorstvo. I tko bi bila ta osoba koja bi autoru trebala odobriti da je on koautor a ne autor doprinosa? Ovako imamo članak koji svatko može tumačiti kako hoće, što će poznavajući domaću praksu, u velikoj večin slučajeva završti na štetu autora/koautora. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
19 Ana Mađer NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovanje, Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Također, podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od izvođenja svojih skladbi na internetu. Jednako kao što autorima pripadaju autorska prava tako i izvođačima pripadaju izvođačka prava, uvijek i na svim medijima. LP, Ana Mađer Cure Iz Centra Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
20 Ana Škarica - Lešić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Kao dugogodišnji djelatnik u glazbenoj industriji, bavim se pravima autora kroz publishing djelatnost Dancing Bear naklade. Podržavam donošenje novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u skladu s Direktivom (EU) 2019/790 i veselim se daljnjem praktičnijem i pravednijem poslovanju, no mišljenja sam da bi kolektivno upravljanje pravima trebalo biti prepušteno izboru nositelja prava, u duhu Direktive 2014/26/EU i samog autorskog prava, tj. slobodnog raspolaganja istim. Također, u komunikaciji s kolegama i našim inozemnim partnerima među kojima je i globalna publishing kompanija Warner/Chappell Music, očituje se velika zabrinutost oko odredbi Čl. 208. (2) i nadamo se da će u konačnom tekstu Zakona ostvarivanje određenih kategorija prava preko kolektivnih organizacijama ipak biti prepušteno odluci nositelja prava. Publisheri i autori su članovi kolektivne organizacije HDS –a i mi kao redovni član izvrsno surađujemo s HDS/ZAMP-om temeljem dugogodišnje punomoći. Što se tiče organizirane inicijative HUZIP-a, postoje drugi, jednostavniji načini ostvarivanja prava non-featured glazbenika od uvođenja novog kolektivnog digitalnog prava koje bi moglo destabilizirati digitalno glazbeno tržište koje je u našoj zemlji još u fazi „postavljanja na noge“. Srdačan pozdrav, Ana Škarica - Lešić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
21 Andrej Babić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Izvršni sam tajnik Hrvatske glazbene unije, aktivni glazbenik, autor i izvođač u grupi Markiz, a radim i s drugim izvođačima. Jako mi je drago da postoji velik interes i odaziv glazbenika na ovu temu, jer vjerujem da će se stvoriti uvjeti da se odnosi i obveze prema izvođačima bolje i pravednije reguliraju. Smatram da se vrlo rijetko govori o važnosti izvođača i da su oni oduvijek u drugom ili trećem planu, nekako na margini događanja, često zapostavljeni i podcijenjeni. U ovom kolopletu pravnih izraza i članaka, volio bih u par rečenica vrlo jednostavno objasniti vrijednost i važnost izvođača, na primjerima koji su svima bliski i poznati. Jedan od najboljih svjetskih primjera važnosti izvođača/svirača je pjesma grupe The Police – Every breath you take. Čim pjesma krene, svi znamo o čemu je riječ, jer je guitarist Andy Summers smislio legendarnu i općepoznatu gitarsku dionicu koja je potpuno promijenila identitet pjesme i učinila ju svjetskim hitom. Zanimljivo je spomenuti da Summers za svoju gitarsku dionicu ne dobiva izvođačka prava, što je u više navrata jasno iskomunicirao prema javnosti. Jedan od najboljih domaćih primjera je gitarska solo dionica u pjesmi “Morska vila” grupe Daleka obala, u kojoj je Jadran Vušković osmislio prekrasni solo koji svi znamo otpjevati od prvog do zadnjeg tona, a da ga se izdvoji iz pjesme, komotno bi funkcionirao kao potpuno nova, hit pjesma. Primjera je jako puno i odnose se na sve instrumente. Svirači su ti koji u svaku pjesmu utisnu dio svoje duše, svog talenta, dugogodišnjeg rada i truda, vježbanja, odricanja i ulaganja u sebe. Posao prikupljanja izvođačkih prava već godinama uspješno radi HUZIP. Osim što ima potpisane izjave/punomoći s cca 9.000 izvođača, HUZIP taj posao obavlja besprijekorno i uvijek u interesu izvođača. Osim što se bavi izvođačkim pravima, HUZIP kroz svoje fondove pomaže glazbene projekte kojima je cilj promocija domaće glazbe i njenih izvođača. Posebna se pažnja poklanja regijama od posebnog značenja za RH. Da su HUZIP-u njegovi članovi na prvom mjestu, najbolje se vidi unazad nekoliko mjeseci, kad su zajedno s HGU-om krenuli u veliku akciju pomoći glazbenicima koji su ostali bez svih prihoda, uslijed problema s Corona virusom. HUZIP i HGU su tim činom preuzeli brigu za one koji žive isključivo od autorskih ugovora i nisu nigdje prijavljeni. To su ljudi na rubu egzistencije kojima je pomoć prijeko potrebna kako bi preživjeli ova turobna vremena. Ne kaže se bez razloga “Na muci se poznaju junaci”. Obje udruge su nesebično odlučile pomoći, dok su istovremeno vršili pritisak na državne institucije i Ministarstva, kako bi se osigurao novac za sve ljude koji su dio glazbene industrije. Iako kao autor imam vrlo korektan odnos s izdavačem, uvjeren sam da će HUZIP svojim poštenjem, elanom i dosadašnjim iskustvom, nastaviti svoj rad u interesu svih izvođača, pa se pridružujem velikoj većini ovdje prisutnih glazbenika koji su sugerirali da se digitalna prava sakupljaju kolektivno putem HUZIP-a. Srdačan pozdrav svima uz želju da u nekom skorašnjem vremenu sve strane nađu načina da se domaća glazba postavi na još bolje temelje i da se cjelokupni odnosi postave na poštenije i zdravije noge, a tu prije svega mislim na utjecaj koji bi svi zajedno trebali imati prema platformama koje se ponašaju kao da su oni napisali i odsvirali naše pjesme. Uvjeren sam da bi sve strane profitirale da postoji zajedništvo. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
22 Andrija Gvozdić Michl II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog gđe. Sandre Botice Brešan, koji uzima u obzir neosporan autorski rad montažera i direktora fotografije. Citiram: "Prijedlog za Članak 15 i 16: Autorstvo AV djela treba razdijeliti u tri kategorije: 1. Glavni autor: redatelj 2. Koautori: scenarist, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u djelu, direktor fotografije, montažer, animator/glavni crtač u animiranom filmu 3. Autori doprinosa: autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, oblikovatelj zvuka, oblikovatelj vizualnih efekata, autori već postojećih audio/video isječaka koji se koriste u AV djelu Koautore i autore doprinosa treba točno navesti bez dodataka "i drugi" ili "neka druga fizička osoba" te propisati da samo autori doprinosa mogu dokazivati koautorstvo. Također bi u obzir trebalo uzeti i glumce (glavne, sporedne) kada se u Zakonu bolje definiraju pojmovi autorstvo, koautorstvo, kolektivno djelo i izvođači." Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
23 Andrija Roko Vušković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
24 ANICA TOMIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Podržavam komentar kolegice Nore Krstulović te ga dijelim: *** Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
25 Ante Barić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na netu, a ja kao izvođač nemam naknadu Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
26 Ante Stošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Apsolutno treba ugraditi pojam izvođačkog prava u zakon i to ne samo na simboličkoj razini. Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Prava umjetnika izvođača propisana su u odredbama predmetnog Nacrta prijedloga zakona, osobito u Dijelu III. Srodna prava, Poglavlje 1. Pravo umjetnika izvođača.
27 Ante Stošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Ispada da su izvođači apsolutno bez prava pa me zanima kako se to misli i misli li se uopće definirati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Prava umjetnika izvođača propisana su u odredbama predmetnog Nacrta prijedloga zakona, osobito u Dijelu III. Srodna prava, Poglavlje 1. Pravo umjetnika izvođača.
28 Ante Zvonimir Stamać NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani zakonodavci i kolege iz glazbene industrije, Očito je da je ovdje nastala jedna krajnje polarizirana rasprava, pa bih volio naglasiti da ne gajim simpatije prema niti jednoj od udruga koja se u RH bavi raspodjelom naknada autorskih i srodnih prava. Iako sam naravno na ovaj ili onaj način član ili su članovi subjekti koje zastupam svih dotičnih udruga (HDS - ZAMP, HGU - HUZIP, HDU - ZAPRAF). Također pozivam sve da zadržimo ipak neku dozu poštovanja i pristojnosti u ovoj raspravi s obzirom da su i s jedne i s druge strane krenule neprimjerene prozivke ili u nekim slučajevima jednostavno laži. S obzirom da glazbena industrija ni u normalnim uvjetima nije naročito lukrativan posao, molim da imamo na umu da ćemo sutra morati raditi zajedno da nakon ove nadrealne situacije u kojoj se trenutno nalazimo nekako dignemo industriju nazad na noge. Što se tiče Nacrta prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima vjerujem da su Direktive EU dosta jasne po tom pitanju, pa ću istaknuti nekoliko citata: DIREKTIVA (EU) 2019/790 Članak 17. 1. Države članice predviđaju da pružatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta u svrhe ove Direktive obavlja radnju priopćavanja javnosti ili radnju stavljanja na raspolaganje javnosti kada javnosti daje pristup djelima zaštićenima autorskim pravom ili drugim predmetima zaštite koje učitavaju njegovi korisnici. Članak 18. Načelo odgovarajuće i razmjerne naknade 1. Države članice osiguravaju da, ako autori i izvođači licenciraju ili prenose svoja isključiva prava za iskorištavanje svojih djela ili drugih predmeta zaštite, oni imaju pravo primiti odgovarajuću i razmjernu naknadu. Očito je iz članka 17. da je što se tiče EU direktive digitalni streaming upravo javno emitiranje, a ne prodaja kako se navodi u nekim komentarima. I naravno da je tako, kad jedan YouTube ima više non paying korisnika nego što svi digitalni streaming servisi zajedno (uključujući i YouTube) imaju onih korisnika koji plaćaju uslugu streaminga. Što se može pročitati i u IFPI-jevim godišnjim statistikama, pa kolege iz HDU-a to jako dobro znaju. To znači da je i u stvarnosti, a i prema EU direktivi to model rada koji je jednak radiodifuziji. Izvođačka prava nisu nikakva izmišljena prava, bilo da se radi o radiodifuziji ili digitalu, kao što jasno stoji u članku 18., stavku 1. Direktive. Kao što ni autorska ni fonogramska prava nisu izmišljena. U teoriji ne bi bio nikakav problem da izvođačka prava distribuira bilo tko, ali u praksi znamo da ako su to diskografi izvođačka prava će završiti u pokrivanju avansnih isplata “Glavnim izvođačima” i da gosti izvođači neće nikada vidjeti svoje naknade. To bi eventualno bilo fer kada bi u te iste računice diskografi uključivali i fonogramska prava. Daleko od toga da mislim da je diskografima lako. S obzirom da se na određeni način i sam bavim diskografijom znam koliko fali likvidnosti u tom poslu i koliko je teško vratiti uloženo, ali činjenica je da svi mi u ovoj industriji jako puno ulažemo i riskiramo. Nema potrebe prozivati ikoga da ne riskira dovoljno i da treba podjeliti teret. Svi mi već dijelimo taj teret, ali ajmo biti fer pa neka svatko dobije ono što mu pripada. S obzirom da postoji udruga i sustav raspodjele izvođačkih prava u RH, nema apsolutno nikakvog logičnog razloga zašto bi diskografi distribuirali izvođačka prava. To treba ostati u nadležnosti HUZIP-a. S poštovanjem, Ante Zvonimir Stamać Glazbeni menadžer i booking agent Elemental Edo Maajka Kandžija ABOP Antenat Vesna Pisarović Chui Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
29 Anthony Havelka NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
30 Antonija Parlov I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 2. Osnovna pitanja koja se uređuju predloženim Zakonom Predložila bih kao nužno da se preciziraju prava samostalnih djelatnika (kao i) u odnosu na kolektivne ostvaritelje prava jer u ovom Tekstu nigdje nije jasno naveden ovaj pravni status. Ovaj Tekst sugerira (na području nakladništva) kolektivne organizacije ostvaritelje prava što je u kontradikciji s definicijom autorskih prava te uredbom poticanja na stvaranje autorskih djela. Nije prihvaćen Prijedlog nije prihvaćen jer je nejasan. U Dijelu V., Poglavlje 1., sadržane su odredbe i o individualnom i o kolektivnom ostvarivanju prava.
31 Antonija Parlov II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. U nastavku bih nabrojala sve članke koji se tiču struke u kojoj patim. AUTORSKA DJELA KOJIMA SE AUTOR NE MOŽE UTVRDITI ILI PRONAĆI (DJELA SIROČAD) Pravo na poŠtivanje autorskog djela PRAVO NA POŠTIVANJE ČASTI ILI UGLEDA AUTORA Javno izvoĐenje Javno prenoŠenje Javno priopĆavanje emitiranja, REEMITIRANJA,PRIJENOSA IZRAVNIM PROTOKOM i činjenja dostupnim javnosti PRIMJENA NAČELA DRŽAVE PODRIJETLA NA PRATEĆE INTERNETSKE USLUGE PRAVO DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI DJELIMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA PRAVO Prerade PRAVO NA PRIZNANJE UMJETNIKA IZVOĐAČA AUTORSKA DJELA STVORENA NA JAVNIM SVEUČILIŠTIMA I VISOKIM UČILIŠTIMA U ZNANSTVENOM, UMJETNIČKOM I NASTAVNOM RADU Poglavlje 4. AUTORSKO PRAVO U PRAVNOM PROMETU Prenosivost autorskog prava Raspolaganje autorskim pravom osnivanjem prava iskoriŠtavanja OdreĐivanje naknade za koriŠtenje autorskog djela OBVEZA TRANSPARENTNOSTI Propast IZVORNIKA i pripremljenog izdanja PRAVO PRISTUPA AUTORSKOM DJELU Trajanje autorskog prava za djelo NEPOZNATOG AUTORA PRAVA NAKLADNIKA INFORMATIVNIH PUBLIKACIJA INFORMATIVNA PUBLIKACIJA, USLUGA INFORMACIJSKOG DRUŠTVA, NAKLADNIK INFORMATIVNE PUBLIKACIJE NAKLADNIK INFORMATIVNIH PUBLIKACIJA KAO NARUČITELJ ILI POSLODAVAC NEORIGINALNA BazA podataka, proizvoĐAČ NEORIGINALNE baze podataka KORIŠTENJE AUTORSKIH DJELA U SUDSKIM, UPRAVNIM I DRUGIM SLUŽBENIM POSTUPCIMA CITATI, KRITIKE, OSVRTI, POPRATNO I INCIDENTALNO KORIŠTENJE SLOBODNO KORIŠTENJE RADI JAVNE SIGURNOSTI PODACI KOJI SE NOSITELJIMA PRAVA, DRUGIM ORGANIZACIJAMA ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA I KORISNICIMA DAJU NA ZAHTJEV PODACI KOJI SE JAVNO OBJAVLJUJU IZDAVANJE ODOBRENJA ZA KORIŠTENJE INTERNETSKIH PRAVA NA AUTORSKIM GLAZBENIM DJELIMA ZA VIŠE DRŽAVNIH PODRUČJA PRIMJENA ZAKONA NA PREDMETE ZAŠTITE NASTALE PRIJE NJEGOVA STUPANJA NA SNAGU NeovlaŠteno kolektivno ostvarivanje prava Nedostavljanje podataka ZAHTJEV ZA DOSTAVOM PODATAKA Javno prikazivanje Primljeno na znanje Komentar naveden uz članak 12. Nacrta prijedloga Zakona je primljen na znanje, no iz njega ne proizlazi nikakav prijedlog niti je dana konkretna primjedba, te se predlagatelj na komentar ne može očitovati.
32 Antonija Parlov I. UVODNE ODREDBE, Članak 1. Članak 1. na nedopustiv način ignorira medijsko područje Hrvatske odnosno pod prividom neutralne klasifikacije nositelja autorskih prava uopće ne navodi "organizacije" koje su zauzele 90 - 95 % vremena i realnosti čiji smo suvremenici. Za vrijeme zadnje situacije koja je zdravstvenog podrijetla to je više došlo do izražaja, no, napisati zakonski prijedlog koji 2020. godine ne navodi niti jednu medijsku kuću, niti jednu medijsku agenciju, niti jedan Vladin Ured za informiranje i odnose s javnošću, niti jednu internetsku publikaciju te kanal zvan portal gdje sve nailazimo na objavljeni enorman sadržaj koji je ujedno i pristup - nepostojeći - za ostvarivanje autorskog prava. To su sve prema ovom Tekstu kolektivne organizacije za ostvarivanje prava te nekakvi mali, gotovo slatki, neopasni, neutjecajni trudbenici i samo to. Objavljuje se veoma mnogo, neopisivo mnogo informacija svakodnevno, tekstova koji ovdje ničim nisu priznati. Medijske organizacije koje su zapravo država ne snose nikakvu odgovornost za svoje pojavljivanje, prisustvo, način informiranja; s time da se pogrešno ne shvati da je riječ o ignoriranju važnosti novinarskog posla. Ovdje je jednostavno na djelu ozakonjivanje ničega pravno valjanog van mašinerije koja nema odgovarajuću vidljivost, fizičku pojavnost, tijelo odlučivanja, a koja sa svakim novim likom, intervjuom i slično otkriva instancu agende koja ničim nije započela niti je najavljena. Može netko reći 'pa to je za Zakon o medijima', no nije normalno da slijedom dolaze akteri poput glazbenika, snimatelja koji rekontekstualiziraju nečije djelovanje i interpretiraju komunikaciju. Ovim su prijedlogom Zakona "iskustva" imenovana kao neke pravne radnje dok je pravo iz stvarnog (društvenog) života neostvarivo. Molim da se imenuju ljudi i izvori utjecaja koji jesu pristali na uloge jer ja nisam pristala niti sam dosad imala radno iskustvo putem redovnog, ne psihološkog, medijskog zanimanja. A to su mediji danas. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava nakladnika informativnih publikacija detaljno su propisana u Poglavlju 6. a prava organizacija za emitiranje u Poglavlju 5. Nacrta prijedloga Zakona, uključujući internetska korištenja.
33 ANTONINO ŠIMIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani,  imam jako nezahvalan posao komentirati ovaj slučaj, s obzirom da sam član većinu kolektivnih organizacija (Zamp, Huzip i Zapraf) i udruga (Hds, Hgu, Hdu, Runda) ali imam potrebu reći svoje mišljenje.  Baš nedavno sam imao priliku pročitati sjajnu knjigu koja se zove 'Sve o glazbi' David Byrne-a, koja ima super djelove gdje objašnjava poslovne modela izdavačkih kuća, ugovora a i još puno toga. Ako niste dovoljno informirani o poslovima u glazbenoj industriji, evo preporuka za vas. Prva stavka prije realizacije projekta (čitaj albuma ili singla) izdavač i glavni izvođač sklapaju ugovor o avansu koji je potreban za realizaciju tog projekta. Budžet za album je bio 225 000 dolara, od kojih je 38 % išlo na honorare glazbenika, 24 % troškova studija, 17 % honorar za tehničare za miksanje te 7% honorar za aranžere. Po ovome Producent nema fiksni honorar već radi na postotak od 3 % od prodaje (digitalne i mehaničke) što je neki standard u SAD-u. Prateći glazbenici su plaćeni fiksno i ne dobivaju zaradu od prodaje.  Sljedeća stavka, svakako bitna, David Bryne i Producent ne dobivaju nikakvu zaradu dok se ne povrati novac od ulaganja (avansa), odnosno dok zarada ne pređe 225 000 dolara. Taj novac nije poklonjen, on je nekakva vrsta zajma.Nakon toga svatko od njih ima svoj postotak, izdavačka kuća, David Bryne i Producent i ubiru plodove zarade, a i u nekim slučajevima minusa. To je vrsta rizika u koje te tri stranke ulaze, poglavito izdavačka kuća koja je to financijski iznijela. Da istina je, da se u hrvatskoj ne financiraju sva izdanja, ali se ulažu i drugi resursi, a na izvođaču (onom ko predstavlja projekt) je da dogovori dobre uvjete za sebe i zadovoljavajuće postotke. Da li je ovakav model ispravan, možda da, a možda ne. Ali takav je u SAD-u koji je sjedište worlwide glazbenog biznisa u kojem se nalaze 3 glavna major labela : Universal, Sony i Warner. Iako sam i sam izvođač (svirao na preko 150 pjesama) mislim da su izvođači u prednosti pred producentima koji nemaju vlastitu udrugu, nitko nije stao iza njih od svih udruga i kolektivnih organizacija. Producenti nemaju tantijeme od radiofuzije, ne mogu dobiti status slobodnog umjetnika, a nemaju ni u većini slučajeva ni postotak od prodaje (digitalne i mehaničke). Bez uvrede ikome, samo smatram ako je netko zakinut u ovom slučaju onda su to glazbeni producenti. Moj zaključak je da bi najlakši način ostvarivanja prava bio preko diskografa kao i do sada, a da se uplata odrađuje preko glavnog izvođača ili zasebno. Glavni izvođač može podijeliti svoj postatak prava (ako to želi) po dogovoru i sa pratećim glazbenicima i producentom. Isti takav dogovor je i za honorare, autorska prava i slično. Ako me netko može uvjeriti da neka druga varijanta će mi (nam) donijeti više novaca i lakšu mogućnost i dobro svima, otvoren sam za sve opcije, ali ova je meni trenutno najizglednija.  Ne želim nikome stati na žulj, želim najbolje za sve glazbenike, autore, izdavače, želim svima veće iznose od digitalnih prava i da možemo živjeti normalan i lagodan život, da ne moramo razmišljati kako sutra platiti struju ili kruh. Pogotovo u trenutnoj situaciji. lp Antonino Šimić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
34 Antonio Babić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Skladatelj sam i glazbeni producent. Moja se glazba koristi na internetu, a ja za to ne primam nikakvu naknadu. Glazbenici se ne mogu odreći svoje naknade od interneta i neka je ostvaruju kolektivno, kao primjerice kod radijskih i tv postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
35 Antonio Geček NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Studijski sam glazbenik i snimio sam mnoge vrlo uspješne snimke koje je moguće naći na internetskim servisima Od diskografa ne primam nikakvu naknadu, jedini prihod od izvođačkih prava dobivam od HUZIP-a. Nikada nisam primio od diskografa nikakvu naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na streaming i drugim glazbenim servisima. Želim primati naknadu preko HUZIP-a za korištenje putem interneta, jednako kao što redovito primam za korištenje putem radija i televizije. Ne razumijem u čemu je razlika između toga da netko sluša moju izvedbu preko radija ili preko interneta. Od radija dobivam naknadu, od interneta ništa. Država ima obvezu iznaći zakonodavni model koji će osigurati i izvođačima (jednako kao i autorima) primjerenu i razmjernu naknadu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
36 Antonio Geček NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, Studijski sam glazbenik i snimio sam mnoge vrlo uspješne snimke koje je moguće naći na internetskim servisima Od diskografa ne primam nikakvu naknadu, jedini prihod od izvođačkih prava dobivam od HUZIP-a. Nikada nisam primio od diskografa nikakvu naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na streaming i drugim glazbenim servisima. Želim primati naknadu preko HUZIP-a za korištenje putem interneta, jednako kao što redovito primam za korištenje putem radija i televizije. Ne razumijem u čemu je razlika između toga da netko sluša moju izvedbu preko radija ili preko interneta. Od radija dobivam naknadu, od interneta ništa. Država ima obvezu iznaći zakonodavni model koji će osigurati i izvođačima (jednako kao i autorima) primjerenu i razmjernu naknadu. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
37 Antun Blažinović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U povijesti glazbe su i neki najveći skladatelji bili vrhunski umjetnici-izvođači, što im je pomagalo i otvaralo šire područje pri stvaranju glazbe. Upravo su izvođači svojim umijećem sviranja i izvođenja, glazbu prenosile novim generacijama. Izvođači trebaju ostvarivati svoja izvođačka prava za korištenje snimki na internetu. Sve ostalo bilo bi nepravda prema izvođačima i pogodovanje korporatističkom pogledu na glazbu. Antun Toni Blažinović, skladatelj i izvođač Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
38 Anja Maksić Japundžić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao kazališna redateljica i članica Izvršnog odbora Ogranka samostalnih umjetnika Hrvatskog društva dramskih umjetnika u cijelosti podržavam sadržaj komentara Nore Krstulović, kao i sadržaj komentara Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a ovdje navodim i parafraziram njihove ključne dijelove koji se tiču kazališne i radiofonijske režije: Komentar Nore Krstulović Nužno je promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam IZVEDBENOG DJELA, a njegove autore definirati u skladu s dolje navedenim prijedlogom prof. Turkovića:  “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen.  Također apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će, u skladu sa živom praksom, temeljitije i efikasnije urediti područje autorskog i srodnih prava. Komentar Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: U članak 7., uz videoigre, pod oblike umjetničkog autorskog rada, potrebno je uvrstiti sva djela radiofonskog stvaralaštva: igrana i dokumentarna radiofonska djela (radio drame, dokumentarne radio drame, ars akustike i sve druge oblike djela pisanih za mikrofon i djela nastala mikrofonom). U Prijedlogu nacrta zakona navedena glazbeno-dramska djela podrazumijevaju opere, musicale i druge oblike scenske, izvedbene umjetnosti te ih je potrebno razlikovati od akustičkih ostvarenja u mediju radija koja spadaju u područje estetskog, umjetničkog radija, a to su sve ovi gore navedeni oblici. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje
39 Aquarius-records d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Boris Horvat, direktor Aquarius records, Zagreb Komentare na NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA u ime Aquarius recordsa dala je HRVATSKA DISKOGRAFSKA UDRUGA (HDU) na ovim stranicma 08.05.2020 u 14:14. Osobno želim iznijeti sljedeće činjenice; Aquarius records je u 25 godina postojanja objavio više od 8.000 snimaka vrijednih hrvatskih glazbenika, da nabrojim samo neke od najpoznatijih imena; Oliver, Gibonni, Massimo, Nina Badrić, Tony Cetinski, Marko Tolja, Cubismo, Detour, Mayales, Songkillers, Bastardz, Maja Posavec, Nina Romić, Sara Renar, Mangroove, Nola, Jinx, Lea Dekleva, Ljetno kino, Luky, Šajeta, Silente, Tedi Spalato, Urban & 4, Zvjezdan Ružić… Čitajući komentare na nacrt prijedloga zakona kojih je do sada ukupno 88 nailazim na samo nekoliko komentara koje su uputili studijski glazbenici s kojima smo surađivali, a nema niti jednog komentara nekog od tzv. glavnih izvođača koje sam gore naveo. Naime, na tih 8.000 snimaka u vlasništvu Aquarius recordsa sudjelovalo je u dvadeset i pet godina po našoj evidenciji 478 studijskih glazbenika (na stoji teza gospodina Paola Sfecija da nemamo podatke o snimkama koje smo objavili, podatci su sadržani u svakom digitalnom kodu i u našim bazama podataka). Isto tako, čitajući komentare nailazim na podatak da HUZIP/HGU predstavlja više od 9.000 glazbenika - postavljam si pitanje kojih je to 8.500 glazbenika s kojima mi nismo nikada surađivali a snimaju i njihove se snimke objavljuju u Hrvatskoj? Glazbenici koji su snimali za Aquarius records su od osnivanja do danas osvojili više od 350 nagrada Porin i Status pa je realno za očekivati da se tu radi o ključnim i najboljim glazbenicima koje je struka prepoznala i nagradila kroz godine. Ako sam nepravedno zanemario još 500 glazbenika koji su snimali za druge diskografe ili možda nisu nagrađivani, a da nisu ponekad snimili nešto i za nas (što je malo vjerojatno) studijskih glazbenika koji stvarno snimaju djela koja su digitalizirana je možda 1.000? Pitam se ponovo kojih je to onda preostalih 8.000 koje predstavlja HUZIP/HGU? Cijenjeni studijski glazbenici, molim vas zapitajte se; je li namjera HUZIP/HGUa dijeliti digitalna prava svima ili samo onima koji su stvarno snimali djela koja su monetizirana i koja su ostvarila neki prihod? Koji je zapravo pravi cilj? Da se „štiti“ 1.000 onih koji su stvarno nešto snimali ili da se pod krinkom kolektivne zaštite živi od provizije i omogućava brojnom članstvu pravo na poreznu olakšicu? Čitajući dalje komentare od kojih je velika većina copy/paste naputaka od strane direktno zainteresiranih dolazim i do komentara od dana 08.05.2020. dvoje glazbenika koji su objavili svoj posljednji album za Aquarius records. Izvrsni glazbenici čije glazbeno stvaralaštvo izuzetno osobno cijenim i poštujem – vrlo jednostavno; volim njihove pjesme. Grupa Mangroove čiji su Toni i Željka defacto jedini članovi, s Aquarius Recordsom su 29.03.2017 godina potpisali Diskografski ugovor za objavljivanje albuma Srce. Album smo objavili i u snimke i video spotove uložili više od 50.000 kn (500 EUR protivvrijednosti u kunama po svakoj snimci i ukupno 25.000 kn za video spotove) i naravno sate i sate rada na raznim promotivnim i inim aktivnostima. U člancima 10. i 12, potpisanog i realiziranog Ugovora (Ugovor mogu dati na uvid zainteresiranima) jasno stoji da glazbenicima pripada pravo na postotak od ostvarenog digitalnog prihoda i postotak od ostvarenog prihoda od fizičke prodaje CDa. S obzirom da prodaja ovog uistinu sjajnog albuma do danas nije premašila skromnih 1.000 očekivanih primjeraka (prodano je 183 CDa) a da je digitalni prihod po svim osnovama iznosio ukupno 55,89 EUR (svi su podatci dostupni u našem knjigovodstvu) nisu se stekli uvjeti za isplatu izvođačke naknade budući da je avans investiran u snimke višestruko veći od prihoda po ovim osnovama. Iznosim sve ove podatke iz jednog jedinog razloga; glazbenici na žalost vrlo često ne znaju koja su im prava i obveze, ne shvaćaju i ne čitaju što potpisuju, ne razmišljaju o tome što im je netko navodno objasnio (kao što su sada izloženi pritisku HUZIP/HGUa da pišu o nečem što ne razumiju ili se nisu dovoljno informirali) i onda iznose pogrešne teze kao što je primjer u ovom slučaju (pišu da nisu nikada potpisali ugovore, da im nitko na ništa plaća, da nitko ne investira, da će ih netko zakinuti…), a činjenice su upravo suprotne! I za to ih nikako ne osuđujemo - glazbenici stvaraju, kreativni su i tu su najbolji a mi smo njihov servis i odgovorno tvrdim da taj posao za koji su nas ovlastili radimo pošteno i odgovorno. Diskografske investicije su u ovom slučaju višestruko veće od prihoda – da, između ostalog i od toga se sastoji diskografski posao – investirati u kvalitetnu glazbu ma koliko to rizično i često neisplativo bilo! Većina komentara koje nalazimo u ovom slijedu su očito ispisani pod pritiskom što je razvidno iz terminologije koja je korištena a i glazbenici nam se osobno žale da su pod neviđenim pritiskom da se izjasne i odaberu stranu. I onda posustaju oni najranjiviji dok se zadovoljni (tzv. glavni izvođači) odnosno oni koji ostvaruju značajne prihode i od digitalnog prihoda preko svojih diskografa ne žele konfrontirati i izlagati jer „ne bi se htjeli nikome zamjeriti" a ipak im od HUZIPA/HGUa stižu neki, ma koliko mali i netransparentni prihodi. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
40 Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Današnji Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu baštinik je gotovo stoljetne tradicije kontinuiranog visokoškolskog obrazovanja, započele 1919. godine osnutkom Tehničke visoke škole. Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu pruža vrhunska znanja utemeljena na etički priznatim znanstvenim i umjetničkim spoznajama, te praktičnim vještinama na nacionalnoj i međunarodnoj razini kao jedna od sastavnica prepoznatljivog i priznatog Sveučilišta. Prije svega, smatramo da je ovaj prijedlog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima napravio bitan iskorak u pogledu zaštite autora arhitektonskih djela. Osobito pozdravljamo uvođenje definicije arhitektonskog djela u članku 7. koja će riješiti mnoge dvojbe i sporne situacije koje su se javljale u praksi i u sudskim sporovima. Također, pozdravljamo i odredbe iz članka 108. koje će također bitno unaprijediti pravnu sigurnost i otkloniti potencijalne sporove u pogledu odnosa prava vlasništva i autorskog prava na arhitektonskim djelima te smatramo da je ovakvim odredbama ostvarena dobra ravnoteža u odnosu ove dvije vrste prava. Predlažemo samo da se naslov iznad članka 108. dopuni kako bi jasno odražavao sadržaj toga članka i da glasi: UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA I IZMJENE ARHITEKTONSKOG DJELA. Smatramo da su odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela po narudžbi također vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ipak, s obzirom na to da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova (a takvih je prema dosadašnjim odredbama zakona bilo puno i izazvali su ozbiljne troškove, zastoje projekata uključivo i zabrane gradnje što je izvor nesigurnosti i za arhitekte i za investitore), te uzimajući u obzir da je posebnost arhitektonskih djela ta što se njihovim umnožavanjem stvaraju građevine te što njihovo građenje iziskuje vrlo velika financijska ulaganja i poželjno je izbjeći bilo kakve sporne situacije, smatramo nužnim da se u članak 89. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 5. u sljedećem sadržaju: (5) Ugovorom o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi izrijekom se navodi izrada kojih elemenata arhitektonskog djela se naručuje (na primjer: skica, studija, plastični i drugi prikaz, nacrt, idejni projekt, glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi, zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture). Predmnijeva o stjecanju prava iskorištavanja iz stavaka 3. i 4. ovoga članka odnosi se samo na one elemente arhitektonskog djela koji su izričito u ugovoru o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi navedeni i ne uključuje one elemente koji nisu izričito navedeni. Ovakvom odredbom jasno bi se odredio predmet ugovora o narudžbi arhitektonskog djela i sigurno bi se izbjegle sporne situacije. Nadalje, vezano uz odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela u radnom odnosu, također smatramo da predstavljaju vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ponovo, naglašavajući da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova, smatramo nužnim da se u članak 93. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 6. u sljedećem sadržaju: (6) Ako je arhitektonsko djelo stvoreno u radnom odnosu, stavci 1. do 5. ovoga članka odnose se na sve elemete arhitektonskog djela (skice, studije, plastične i druge prikaze, nacrte, idejne projekte, glavne projekte, izvedbene projekte i planove, zahvate u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture) te je poslodavac ovlašten koristiti sve ili neke elemente arhitektonskih djela izrađenih u radnom odnosu za izradu drugih elemenata istog ili drugog arhitektonskog djela, bez ograničenja i bez ikakvog dodatnog dopuštenja autora, ako nije izrijekom drukčije ugovoreno između poslodavca i autora. Ovakvom odredbom jasno bi se odredilo, s obzirom na opisanu posebnu narav arhitektonskog djela i njegovih elemenata koji se mogu smatrati i zasebnim autorskim djelima, koja prava stječe poslodavac (ako izrijekom nije drugačije ugovoreno između njega i autora), a s ciljem izbjegavanja eventualnih spornih situacija i pravnih nedoumica. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
41 Barbara Polšek Sokolović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
42 BERISLAV BLAŽEVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, kao profesionalni glazbenik ne ostvarujem nikakva prava od korištenja mojih izvedbi putem interneta. Stoga podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, jednako kao što je to kod emitiranja na radio i tv postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
43 Berislav Majstor NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Za snimke na internetu ne primam nikakvu naknadu.Nisam potpisnik nikakvih ugovora vezanih za internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreči svoje naknade od interneta. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
44 Blanka Došen Togonal NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao predstavnica hrvatske folklorne baštine podržavam ovaj prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga, da mi kao izvođači (koji isključivo živimo od glazbe) budemo motivirani da i dalje ulažemo svoja sredstva, veliki trud i znanje. No zbog kompleksnosti ove nemale problematike i obzirom da nam je zajedničko obzorje "glazbena umjetnost" i izvođači i izdavači trebaju biti u sinergiji bez suprotstavljenih strana. Cilj nam je zajednički - stvarati i preživjeti nadolazeća vremena! Bitno je naglasiti da bi u svoj toj tematici samom izvođaču trebalo ostaviti slobodu izbora! Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
45 Bojan Đurić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
46 Boris Harfman NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
47 Boris Popović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Citiram prijedlog Društva redatelja: (3) Ako neka od osoba iz stavka 2. ovoga članka dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element konkretnog audiovizualnog djela, te da bi se po članku 7. stavku 1. ovoga Zakona trebala smatrati koautorom toga audiovizualnog djela, bit će priznata kao koautor toga audiovizualnog djela. Kome dokaže i kako dokaže? Tko je arbitar? Kako se pokreće postupak? Postoji li mogućnost žalbe? Nisam stručnjak za pisanje zakona, ali formulacija mi se čini pravno nedorečenom. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
48 Boris Popović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Prijedlog Zakona prepoznaje da audiovizualna djela nisu individualna, već da nastaju u koautorstvu (članak 15. stavak 1). Audiovizualno djelo je, dakle, po svojoj prirodi rezultat kolektivnog rada više autora. U nastavku (članak 15. stavak 2 i članak 16) Zakon određuje koje profesije daju bitniji doprinos audiovizualnom djelu zbog čega im se priznaje status koautora, a koje manje bitan, te im zakon dodjeljuje status autora doprinosa. Iz ove razlike proizlaze i razlike u razini prava koje pojedine profesije temeljem Zakona mogu ostvariti. Nije jasan kriterij po kojem je povučena razdjelnica između koautora i autora doprinosa. Neosporno je da je snimatelj autor slike, jer samostalno određuje njene najbitnije likovne elemente: osvjetljenje, kompoziciju i boju. Također je neosporno da je slika bitan dio audiovizualnog djela, jer upravo kroz sliku gledatelj doživljava autorsko djelo i razabire njegova značenja. Zbog toga je nejasno zašto prema prijedlogu Zakona snimatelj nije koautor, već je svrstan u kategoriju autora doprinosa, kada mu autorstvo nad slikom nitko ne može argumentirano osporiti. Postojeći Zakon prepoznaje snimatelja kao koautora audiovizualnog djela, a prijedlog koji je pred nama ne. U izradu prijedloga nije uključena niti pozvana Hrvatska udruga filmskih snimatelja (HFS), članica međunarodne udruge filmskih snimatelja Imago, koja okuplja vodeće hrvatske snimatelje svih generacija, čime su snimatelji isključeni iz odlučivanja i prebačeni u kategoriju "šire javnosti", što nije prihvatljivo ni stručno ni moralno. Zbog svega navedenog očekujem da nakon provedene javne rasprave snimatelji i u novom Zakonu dobiju status koautora audiovizualnog djela koji su imali i do sada. Podržavam prijedloge koje u javnoj raspravi iznio prof. dr. art Enes Midžić. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
49 Bože Blajić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Pay me my money down :) Riješeno je Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
50 Branimir Gazdik NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao studijski glazbenik sudjelovao sam na mnogim izdanjima koja se nalaze na streaming servisima,te sam za snimanja uglavnom dobio jednokratnu naknadu.Nisam potpisao nikakav ugovor kojim sam se odrekao naknada za iskorištavanje snimaka na internetskim servisima.Jedinu naknadu vezano za izvođačka prava primam preko HUZIP-a. Podržavam inicijativu da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno na način da se u Zakon ugrade odredbe po kojima bi svi izvođači imali prevo na neodrecivu naknadu vezano za korištenje snimaka putem interneta. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
51 Branislav SAUKA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Dobar dan, Suglasan sam sa postojecim stnjem apropo mojih autorskih i izvodjackoh djela u čemu me zastupa Huzip pod kolektivnim ugovorom . Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
52 BRANKICA JOVANOVSKI NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Studijski sam glazbenik,član HZSU, član banda i festivalskih orkestara.Kao studijski i live izvođač 30 godina,nikada nisam dobila naknadu za snimke na internetu na kojima sam sudjelovala.Također, nikada nisam nikome ni u kakvom postotku potpisala odricanje niti darovala moja izvođačka prava. Naknada bi se trebala regulirati kolektivno, a smatram nužnim rješavanje ovog pitanja u korist izvođača, kako zbog nas, tako i zbog svih mladih koji se bave glazbom, za ubuduće. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
53 Branko Linta I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 3. Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći Posljedice koje će donošenjem Zakona kako je predložen proisteći, osim navedenih, su: dr.Cristina Busch, pravna savjetnica Međunarodne federacije snimatelja - Imago: V.- What legal consequences and practical problems arise of the current proposal to eliminate the Croatian legal protection of cinematographers as co-authors of audio-visual works? Cinematographers can`t receive remuneration any more from national Collecting Rights Societies for second uses. In the current total change of new technological exploitation of audio-visual works this loss of income will be important, but for the moment, is not valuable. Neither cinematographers’ moral intellectual property rights are protected, will say, they cannot oppose to any manipulation of his/her work. Film heritage is affected too. Without any doubt, cinematographers will lose important negotiation power. In sum, the current proposal supposes a direct discrimination of national cinematographers, possible to defend by a “calls action” or “representative action”, due to infringement of the fundamental principle of non-discrimination between the different scopes of legal protection of cinematographers. prijevod na hrvatski jezik: V. – Koje pravne posljedice i praktični problemi proizlaze iz trenutačnog prijedloga za ukidanje pravne zaštite snimatelja kao koautora audiovizualnih djela u Hrvatskoj? Snimatelji više ne primaju naknadu od nacionalnih udruga za kolektivno ostvarivanje prava za drugu upotrebu. U trenutačnoj potpunoj promjeni novog tehnološkog iskorištavanja audiovizualnih djela, ovaj gubitak prihoda je važan, ali za sada nije vrijedan. Ni moralna prava intelektualnog vlasništva snimatelja nisu zaštićena, odnosno ne mogu se suprotstaviti bilo kakvoj manipulaciji svog rada. Pogođena je i filmska baština. Snimatelji će, bez sumnje, izgubiti važnu moć pregovaranja. Zaključno, trenutačni prijedlog pretpostavlja izravnu diskriminaciju nacionalnih snimatelja, koje je moguće obraniti „pozivom na akciju” ili „zajedničkim tužbama” zbog kršenja temeljnog načela nediskriminacije unutar različitih područja pravne zaštite snimatelja. Branko Linta: Uskraćivanje moralnih i materijalnih prava autora dovesti će, na području umjetničkog obrazovanja, do smanjenog zanimanja za umjetničko područje u cjelini, što će rezultirati slabljenjem kulturnih dosega audiovizualnih i izvedbenih djela koja će se u budućnosti proizvoditi u Hrvatskoj, a preko toga i slabljenjem kulturnog identiteta naše zemlje. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Slijedom zaprimljenih primjedaba dionika, članak 15. promijenjen je na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
54 Branko Linta I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 2. Osnovna pitanja koja se uređuju predloženim Zakonom Prijedlog Zakona, potpuno nepotrebno, uređuje pitanja koautorstva u audiovizualnim djelima na diskriminirajući način. Podlogu za takvo uređivanje predlagač nalazi u Direktivama 2019/790 i 2019/789. Pravna savjetnica Međunarodne federacije snimatelja Imago dr. Cristina Busch o predloženom načinu usklađivanja nacionalnog propisa kaže: " ANY discrimination in recognizing cinematographers’ rights as co-author of the film and/or author of the individual photographic work fixed in the film will be considered as an infringement of the Bern Convention and the Convention of Human Rights which are protecting intellectual work. III.- Is there any need changing the clear protection of cinematographers in the current Croatian Intellectual Property Law because of implantation of Directives (EU) 2019/789 and 2019/790? Being short and precise: there is no need, moreover, the last EU-Directives in the field of copyright clearly protect authors (especially economic rights as fair remuneration and rights of information regarding the exploitation of his/her works.) IV.- What reasons give the current proposal to eliminate the Croatian legal systems of 60 years of protection of cinematographers as co-authors works of audio-visual works? Being short and precise: No explication at all. " tekst preveden na hrvatski jezik glasi: " Bilo kakav oblik diskriminacije u prepoznavanju prava snimatelja kao koautora filma i/ili autora samostalnog fotografskog djela unutar filma predstavljao bi povredu Bernske konvencije i Konvencije o ljudskim pravima koje štite intelektualni rad. III. – Postoji li potreba da se u važećem hrvatskom Zakonu o intelektualnom vlasništvu promijeni jasna zaštita snimatelja radi primjene Direktive (EU) 2019/789 i 2019/790? Kratko i jasno – nema potrebe, štoviše, posljednje EU Direktive u području autorskog prava jasno štite autore (posebno ekonomska prava kao što su primjerena naknada i prava na informacije u vezi s iskorištavanjem njihovih djela). IV. – Koji su razlozi za trenutačan prijedlog o mijenjanju hrvatskog pravnog sustava koji već 60 godina štiti snimatelje kao koautore audiovizualnih djela? Kratko i jasno – nema nikakvog objašnjenja." Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Slijedom zaprimljenih primjedaba dionika, članak 15. promijenjen je na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
55 Branko Trajkov NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
56 Bruna Matić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, kao svakodnevni korisnik glazbenih i ostalih streaming servisa moram izraziti svoju naklonost tehnologiji i mogućnostima koje nam streaming servisi pružaju i nadam se da će Hrvatska, iako je poprilično malo tržište, uspjeti privući velike streaming servise k sebi kako bi publika mogla uživati u velikom broju dostupnih djela, a izvođači mogli svoju glazbu distrubuirati što većem broju ljudi. S druge strane kao autor, izvođač i aktivni dio glazbene scene smatram da je vrijeme da se obveze i prava autora i izvođača definiraju kako bismo svi od te tehnologije imali koristi, pošto su do sada naknade od digitalnih servisa bile minimalne. Trenutno stanje što se tiče ostvarivanja izvođačkih naknada je najnepovoljnije upravo za izvođače, dok najviše pogoduje streaming gigantima i to se mora promijeniti. Moramo naći način da novac koji pripada izvođačima dođe do izvođača, a ne sjedi u rukama streaming servisa. S obzirom da se radi o intelektualnom vlasništvu, izvođači imaju pravo biti informirani o tome koliko se i gdje određeno djelo izvodilo, te kolika je zarada od tog izvođenja. Taj proces mora biti transparentniji, a u zakonu mora biti jasno kako je ta naknada neodreciva. Kao glazbenici želimo biti zakonom zaštićeni od pritiska o odricanju naknade za izvođenje djela. Da stavim to u kontekst: glazbenici danas se moraju baviti velikim brojem zadataka i moraju posjedovati različite vještine koje nemaju nužno veze s glazbom, a potrebne su kako bi se glazbeni projekt realizirao i došao do slušatelja. Neki od tih zadataka uključuju skladanje glazbe, snimanje, organizacija, produkcija, financiranje projekta, izrada promotivnih materijala, izrada i održavanje web stranice, organizacija nastupa, komunikacija s organizatorima koncerata, digitalni marketing, te sami nastupi i još mnogo drugih. To je naravno pokraj svih godina školovanja, vježbanja i konstantnog ulaganja vremena i novca da bismo usavršili svoje vještine kako bismo uopće mogli raditi ovaj posao. Kada se uzmu u obzir svo uloženo vrijeme, trud i novac, potpuno je razumno da umjetnici za svoj rad žele kompenzaciju, bilo da se njihova djela izvode na radiju, televiziji ili internetu. Kako se ne bismo pored svih tih zadaća također morali brinuti o tome da izvođačka naknada stigne do naših bankovnih računa, ovlašćujemo organizacije kako bi to činile u naše ime. Pravila o raspodjeli naknada od izvođenja na internetu moraju biti definirana na isti način kako su definirana za radio i televiziju, što vjerujem da trenutno nije slučaj. Smatram da kolektivno ostvarivanje prava ne bi trebao biti jedini i isključivi način ostvarivanja prava, podržavam ideju izbora da svatko odluči želi li ostvarivati prava od izvođenja na internetu kolektivno ili na drugi način, npr. s diskografom sklopiti ugovor u kojem se navode svi izvođači i raspodjela naknade. Ne vidim kako se ovdje radi o nekom novom pravu. Na isti način kako glazbenici ostvaruju prava od izvođenja na televiziji i radiju, trebali bi ostvarivati i od izvođenja na internetu. Veliki sam fan streaming servisa i koristim ih svaki dan i nadam se da ćemo u budućnosti imati prilike uživati i u onima koji još nisu stigli u Hrvatsku, ali naknada od izvođenja djela na internetu mora doći do izvođača kojima pripada, što se u ovom trenutku u većini slučajeva ne događa ili je toliko niska da uistinu ne odražava novac, trud i vrijeme koji su uloženi tijekom procesa stvaranja djela. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
57 Bruno Kovačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani! Glazbom se bavim 35 godina. Autor sam, studijski glazbenik, aranžer i producent. Dobitnik sam nagrade Status i višestruki sam dobitnik nagrade Porin. Napisao sam i snimio mnoge uspješne pjesme koje se mogu naći na internetskim servisima. Kao što sam siguran da će o mojim autorskim pravima brinuti HDS Zamp, tako želim biti siguran da će o mojim izvođačkim pravima brinuti HUZIP. HUZIP sam, naime, ovlastio da kolektivno prikuplja moja prava na internetu. Diskografe nisam. To znači da potpuno podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno. Kao što se već niz godina uspješno ostvaruju od svih radio i televizijskih emitiranja. Dakle ako netko na internetu sluša ili gleda snimku u kojoj sam sudjelovao kao izvođač očekujem zaštitu odnosno isplatu mojih izvođačkih prava za što sam ovlastio HUZIP. A ne diskografe. Očekujem da Republika Hrvatska ovim zakonom zaštiti moja izvođačka prava i da naknadu od internetskih emitiranja ostvarujem preko HUZIPA koji sam za to ovlastio. Diskografe nisam. Bruno Kovačić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
58 Bruno Urlić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, već preko 25 godina bavim se izvođenjem raznih vrsta glazbe od klasike do jazz-a., S obzirom da sam prošao i cijelu glazbenu naobrazbu od niže škole do akademije, može se reći da sam u glazbi praktički cijeli život. Djelujem kao aranžer, autor, producent, studijski glazbenik, te live-izvođač. Surađivao sam na preko 1000 raznih izvedbi i smatrao sam da sve vrste mojih izvedbi štiti HUZIP, jer sam im za to dao suglasnost. Ideja da takvu „zaštitu“ rješava diskograf je blago zastrašujuća, jer mislim da oni jednostavno nemaju senzibilitet potreban za brigu prema izvođačima. Mislim da njihova pažnja „dopire“ eventualno do nositelja projekta, a sve nakon toga su „nepredviđeni troškovi“. Mislim da je samo po sebi jasno da se izvođačka prava ubiru preko agencije koja u svom imenu ima (ZIP)-zaštitu izvođačkih prava. To je ujedno i jedina agencija kojoj sam dao punomoć da u moje ime prikuplja plodove mog rada, kako u Hrvatskoj, tako i u ostatku svijeta. Ne vidim po čemu bi glazba s interneta bila izuzeta iz ovih pravila i tražila svoj put mimo procedure. Izvođačka prava pripadaju izvođačima i tu po meni ne bi smjelo biti zabune. To pravo mora biti neodrecivo, jer sve drugo stvara pomutnju. Vjerojatno ni sami nismo svjesni koliko je do sad novaca otišlo u krivom smjeru, ali vrijeme je da se to konačno razjasni na pravi način. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
59 CRMP d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Kao najveći nakladnik hrvatskih glazbenih djela protivimo se odredbi koja nameće obvezu kolektivnog ostvarivanja „prava prerade“ autorskog djela u smislu čl. 208. st. 2. ili kolokvijalno „sinkronizacijskih prava“. Naime navedena prava su utemeljena na individualnosti, tj. samo autor može odlučiti hoće li i na koji način i u kojem kontekstu i pod kojim uvjetima koristiti njegovo djelo (izvan autorove izvorne namjene). Iz ovog članka je nejasno kako bi kolektivna organizacija imala mogućnost u ime autora postavljati uvjete „prava prerade“ i naplaćivati eventualne prihode s tog osnove. Stoga ovakva odredba jasno zadire u pravo individualne odluke autora glede upravljanja djelom, a i samo kolektivno ostvarivanje ovih prava je teško primjenjivo. Također smatramo da odredba nije u duhu Direktive te se nadamo da ćete ovaj komentar uzeti u obzir. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje
60 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U tijeku je javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima čije donošenje podržavamo jer će se njime za nositelje autorskog i srodnih prava osigurati veći opseg zaštite i veće naknade od velikih internetskih platformi kao što su Google, Youtube, Facebook itd. Drago nam je napomenuti da je ugovor za album „Parni Valjak – Vrijeme“ potpisan 10.10.2018. te da se temeljem istog sljedećim umjetnicima izvođačima redovito obračunavaju i isplaćuju honorari: Aki Rahimovski Husein Hasanefendić Marijan Brkić Berislav Blažević Dalibor Marinković Zorislav Preksavec SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
61 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U tijeku je javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima čije donošenje podržavamo jer će se njime za nositelje autorskog i srodnih prava osigurati veći opseg zaštite i veće naknade od velikih internetskih platformi kao što su Google, Youtube, Facebook itd. Drago nam je napomenuti da svi dolje navedeni izvođači glazbenog sastava Prljavo Kazalište imaju potpisane važeće diskografske ugovore u kojima su pravilno definirani odnosi između njih kao umjetnika izvođača i diskografa te primaju obračune honorara: Jasenko Houra Mladen Bodalec Tihomir Fileš Mario Zidar Dubravko Vorih Jurica Leikauff SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
62 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U tijeku je javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima čije donošenje podržavamo jer će se njime za nositelje autorskog i srodnih prava osigurati veći opseg zaštite i veće naknade od velikih internetskih platformi kao što su Google, Youtube, Facebook itd. Ponukani komentarima pojedinih izvođača na e-savjetovanju kako diskografi nemaju sklopljene ugovore s izvođačima te ne isplaćuju naknade od digitalne distribucije zatražili smo od naših vodećih izvođača da se na jednostavan i konkretan način izjasne glede navedenih neutemeljenih navoda. Svi dolje navedeni izvođači potvrdili su da imaju potpisane važeće diskografske ugovore u kojima su pravilno definirani odnosi između njih kao umjetnika izvođača i diskografa, te da uredno i redovito primaju obračune honorara za vlastite snimke kako za fizičku tako i za digitalnu distribuciju. S obzirom na tehnički format javnog savjetovanja, u nastavku dostavljamo dio popisa imena izvođača koji su potvrdili gore navedeno, a čije ćemo originalne izjave dostaviti izravno nadležnim institucijama – Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Dino Merlin Željko Bebek Sead Lipovača (Divlje Jagode) Željko Krušlin (Latino) Halid Muslimović Zoran Redžić (Bijelo Dugme) Zoran Ukić (Daleka obala) Krešo Kulašin (Krešo Bengalka) Davor Radolfi Hrvoje Prskalo (Bang Bang) Andrea Šušnjara (Magazin) Damir Bačić Joško Čagalj Jole Bojan Dragojević (Učiteljice, Tarapana Band) Šima Jovanovac SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
63 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovana i draga Sanja poštovani i dragi Zec, S obzirom da smo aktivni sudionik u ovom savjetovanju o donošenju novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji je bitan za sve nas koji godinama zajedno kreiramo glazbenu scenu, a nadamo se da ćemo tako i ubuduće, poprilično smo iznenađeni vašim komentarima, koji su nažalost izvan okvira tematike i samog cilja ovog savjetovanja. Iznošenje vaših netočnih navoda neugodno nas je iznenadilo s obzirom na našu dugogodišnju dobru i profesionalnu suradnju s jedne i druge strane. Nije nam namjera javno polemizirati, a pogotovo ne unutar ovog savjetovanja. Međutim, ipak bismo htjeli istaknuti kako, kao što znate, imamo aktivne ugovore o obnovi honorara za cijeli katalog Novih fosila koji su sklopljeni 2013. godine. Shodno tome, kao što dobro znate, CR je realizirao sve svoje obaveze prema vama pa Vam je tako zadnja obavijest o isplati naknada od fizičke i digitalne distribucije poslana 27.4.2020. godine. Ukoliko smatrate da su neka pitanja otvorena, kao i uvijek dragi ste nam gosti te nas uvijek možete posjetiti u uredu CR-a. Srdačan pozdrav, Želimir Babogredac direktor Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
64 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U tijeku je javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima čije donošenje podržavamo jer će se njime za nositelje autorskog i srodnih prava osigurati veći opseg zaštite i veće naknade od velikih internetskih platformi kao što su Google, Youtube, Facebook itd. Ponukani komentarima pojedinih izvođača na e-savjetovanju kako diskografi nemaju sklopljene ugovore s izvođačima te ne isplaćuju naknade od digitalne distribucije zatražili smo od naših vodećih izvođača da se na jednostavan i konkretan način izjasne glede navedenih neutemeljenih navoda. Svi dolje navedeni izvođači potvrdili su da imaju potpisane važeće diskografske ugovore u kojima su pravilno definirani odnosi između njih kao umjetnika izvođača i diskografa, te da uredno i redovito primaju obračune honorara za vlastite snimke kako za fizičku tako i za digitalnu distribuciju. S obzirom na tehnički format javnog savjetovanja, u nastavku dostavljamo dio popisa imena izvođača koji su potvrdili gore navedeno, a čije ćemo originalne izjave dostaviti izravno nadležnim institucijama – Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Dražen Žerić (Crvena Jabuka) Petar Grašo Vlatko Stefanovski Nikola Bosilj (Mejaši) Vladimir Pravdić (Bijelo Dugme) Jura Stublić (Film) Tihomir Asanović (Time) Damir Kedžo Ibrica Jusić Elma Burnić Krunoslav Slabinac Amira Medunjanin Lu Jakelić SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
65 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U tijeku je javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima čije donošenje podržavamo jer će se njime za nositelje autorskog i srodnih prava osigurati veći opseg zaštite i veće naknade od velikih internetskih platformi kao što su Google, Youtube, Facebook itd. Ponukani komentarima pojedinih izvođača na e-savjetovanju kako diskografi nemaju sklopljene ugovore s izvođačima te ne isplaćuju naknade od digitalne distribucije zatražili smo od naših vodećih izvođača da se na jednostavan i konkretan način izjasne glede navedenih neutemeljenih navoda. Svi dolje navedeni izvođači potvrdili su da imaju potpisane važeće diskografske ugovore u kojima su pravilno definirani odnosi između njih kao umjetnika izvođača i diskografa, te da uredno i redovito primaju obračune honorara za vlastite snimke kako za fizičku tako i za digitalnu distribuciju. S obzirom na tehnički format javnog savjetovanja, u nastavku dostavljamo dio popisa imena izvođača koji su potvrdili gore navedeno, a čije ćemo originalne izjave dostaviti izravno nadležnim institucijama – Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Dado Topić (Time) Franka Batelić Zoran Predin (Lačni Franz) Drago Diklić Nikola Vranić (J.R. August) Pavao Mašić Meri Andraković Danijela Martinović Mario Kovač (Flyer) Domenica Žuvela SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
66 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Imovinska izvođačka prava ostvarena temeljem uredno potpisanih ugovora između umjetnika-izvođača i diskografa su nasljedna. U tom smislu ugovorena izvođačka imovinska prava jednog od najvećih hrvatskih izvođača pok. Olivera Dragojevića uredno, redovito i u cijelosti prima njegova nasljednica supruga Vesna Dragojević, te je isto potvrđeno i izjavom koju je potpisala. Original potpisane izjave bit će dostavljen izravno nadležnim institucijama – Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
67 Croatia Records d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U tijeku je javna rasprava o prijedlogu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima čije donošenje podržavamo jer će se njime za nositelje autorskog i srodnih prava osigurati veći opseg zaštite i veće naknade od velikih internetskih platformi kao što su Google, Youtube, Facebook itd. Ponukani komentarima pojedinih izvođača na e-savjetovanju kako diskografi nemaju sklopljene ugovore s izvođačima te ne isplaćuju naknade od digitalne distribucije zatražili smo od naših vodećih izvođača da se na jednostavan i konkretan način izjasne glede navedenih neutemeljenih navoda. Svi dolje navedeni izvođači potvrdili su da imaju potpisane važeće diskografske ugovore u kojima su pravilno definirani odnosi između njih kao umjetnika izvođača i diskografa, te da uredno i redovito primaju obračune honorara za vlastite snimke kako za fizičku tako i za digitalnu distribuciju. S obzirom na tehnički format javnog savjetovanja, u nastavku dostavljamo dio popisa imena izvođača koji su potvrdili gore navedeno, a čije ćemo originalne izjave dostaviti izravno nadležnim institucijama – Ministarstvu kulture i Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo. Jurica Pađen (Aerodrom) Mia Dimšić Alen Islamović (Bijelo Dugme) Boris Đurđević (Colonia) Andrija Vujević (Vojko V) Dean Dvornik Igor Delač Zrinko Tutić Ivica Pepelko Dalibor Trabak (Bosutski Bećari) SLUŽBA OBRAČUNA I ISPLATE HONORARA CROATIA RECORDSA Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
68 Dalibor Marinković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Studijski sam glazbenik već godinama, i bubnjar Parnog Valjka zadnjih 10 godina. Snimao sam za Gibonnia,Zdravka Čolića, Tošeta,D. Merlina, Valjak i mnoge, mnoge druge. Kao i albume na području jazz i druge glazbe. Želim primati naknadu preko HUZIP-a za korištenje preko interneta,kao što primam za korištenje putem radija i televizije. Izvođačka prava su moja prava. Kao što je moj dugogodišnji rad,trud i znoj u studiju. Smatram da je to moje neotuđivo pravo. Dalibor Dado Marinković Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
69 Damir Gönz NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Glazbom se bavim 30 godina.Ponekad kao autor ali u večini kao gitarista raznih grupa (Mandi,Novi Fosili,Crvena Jabuka) na kojima sam svirao kao studijski glazbenik. U karijeri sam snimio oko stotinjak pjesama koje se nalaze na streaming servisima, nikad nisam potpisao ugovor s diskografom i nikad nisam od diskografa primio nikakvu naknadu za korištenje tih snimaka na internetu. Od diskografa ne primam nikakvu naknadu, jedini prihod od izvođačkih prava dobivam od HUZIP-a. Želim primati naknadu preko HUZIP-a za korištenje putem interneta, jednako kao što redovito primam za korištenje putem radija i televizije. Želim da Zakon propiše da se ne mogu odreći prava na naknadu za korištenje mojih snimaka na internetu, jer ako takve odredbe nema diskograf će me ucijeniti da potpišem da se odričem svoje izvođačke naknade u korist diskografa. Želim da Republika Hrvatska ovim zakonom zaštiti moja izvođačka prava i da naknadu od internetskih emitiranja ostvarujem preko HUZIPA koji sam za to ovlastio. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
70 Damir Smiljanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Bivši sam član grupe Flexible Frame i dugogodišnji i sadašnji član grupe SoulFingers i to kao basist. Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
71 Damir Urban NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Smatram da je zadatak države da pronađe način kako da izvođačima, a ne samo autorima, osigura srazmjerno primanje naknade. Nepravedno je i nepošteno ignorirati njihov doprinost glazbenoj umjetnosti. Jednako kao što autorima pripadaju autorska prava tako i izvođačima pripadaju izvođačka prava, uvijek i na svim medijima. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
72 DAMJAN GRBAC NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Samostalni sam umjetnik, bavim se glazbom skoro trideset godina, sudjelovao sam u raznim projektima snimanja za razne festivale, grupe, pojedince. Vodim i svoj projekt "GIIIPUJA" sa autorskog glazbom. Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Lijepi pozdrav Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
73 Dancing Bear doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Zanimljiva inicijativa sindikata glazbenika , pratecih i glavnih, koja ujedno prikuplja kolektivna prava za javno izvodjenje za sve izvodjace, koja pokusajem zatrpavanja i spama savjetovanja ponekim laznim, nekim netocnim ili izjavama iz nerazumijevanja, Stvoriti laznu sliku . Dosta od izvodjaca ponukani dopisom od Huzipa stavili su takav copy paste comentar, da bi ih kasnije maknuli ili izmijenili (svi s kojima suradjujemo ), shvativsi o cemu se radi. Npr jedan od komentara ( koji nije maknut) od studijskog glazbenika s kojim smo suradjivali mogu izdvojiti kao primjer: Zeljko Nikolin napisao je da nikad nije potpisao ugovor sa nijednim diskografom. Potpisali smo ugovor s njime za produkciju , sviranje gitara i pratece vokale , za 3 pjesme glavnog izvođača Igora Delača. Za taj posao smo mu prema ugovoru isplatili 15.000 kuna. I ako se ispravno prijavio u Huzip, za emitiranje tih pjesama Huzip mu prikuplja prava za javno izvodjenje i uredno isplacuje. Smatram da su oni time fer placeni, prikupljace i prava od javnog izvoddjenja, a diskografu i glavnom izvodjacu ce trebati barem 50 godina ovim tempom da takav iznos naplate od prodaje na internetu. Da li to znaci da je sljedeca inicijativa da Huzip prikuplja naknade za sve izvodjace od koncerata, po istoj tarifi za sve? Ili ce oni odredjivati ko je bolji i ko treba dobiti više, za koncerte? Ili je normalno da svak odabire ono sta mu odgovara? Da li bi isto tako sindikat novinskih i urednika izdanja knjiga trebao prikupljati prodaju i prihode na internetu od knjiga i publikacija, ili je to posao izdavača? Ako zelimo razvijati zemlju, trziste i glazbeni bussines, onda najbolje da pogledate kakvi su zakoni postojeci u svim razvijenim zemljama, zapravo u svim zemljama EU, Ili kakve ce zakone te razvijene zemlje koje stite i razvijaju svoju glazbeni utjecaj donijeti u skladu sa direktivoim EU, pa najbolje da ih onda prepisemo. Dancing Bear Music Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
74 Dancing Bear doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Dancing Bear je izdavačka kuća koja je u svojih 30 godina poslovanja objavila preko 500 značajnih albuma hrvatskih i regionalnih izvođača, dakle ne previše, ali među njima i neke od najznačajnijih albuma objavljenih u Hrvatskoj. Pojedinim izvođačima uspjeli smo pomoći da ostvare i svjetski zapažene uspjehe, između ostalog zahvaljujuči i činjenici da smo već 24 godine zastupnik jedne od najvećih svjetskih kompanija Warner Music International za Hrvatsku , Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju što nam je omogućilo da steknemo znanja i uvid u svjetsku diskografsku praksu i legislativu i općenito funkcioniranje glazbene industrije na svjetskom nivou. Zajedno smo s našim kolegama izvođačima, autorima, svjetskim organizacijama poput IFPI, Impale, ICMP-a ali i domaćih poput ZAMPa, surađivali kod donošenja direktive EU 2019, kako bi se izborili za pravedniji tretman svih sudionika u kreativnom procesu stvaranja i snimanja glazbe, kao i njenog uspješnog plasmana promocije i eksploatacije. Stoga se veselimo uvođenju novog zakona koji bi omogućio da se povećaju naknade sudionicima tog procesa, a koje su trenutno minorne na hrvatskom tržištu, prvenstveno jer nema najvećih servisa koji prodaju glazbu poput Spotify-a, a monetizacija na You Tube platformi je na području Hrvatske tek počela prije godine dana i ovisi isključivo o količini prodanog marketinga na hrvatskom tržištu i zasad je minorna, o čemu mogu posvjedočiti i brojni autori koji su preko ZAMPa ostvarili zaista minorne naknade. Ovu javnu raspravu shvatili smo kao mjesto gdje ćemo pomoći radnoj skupini kod donošenja što kvalitetnijeg zakona u korist svih kreativaca i sudionika u glazbenoj industriji svojim konstruktivnim prijedlozima, a ne opstrukcijom. Nažalost je jedna interesna skupina uzurpirala ovaj prostor instrukcijama svojem članstvu kako copy /paste izjavama zasuti ovu javnu raspravu, stvarajući privid velike količine “umjetnika” koji bi htjeli da se u novi zakon ugradi obaveza kolektivnog prikupljanja njihovih prava na internetu, pritom ih dovodeći u zabludu i ne pruživši im ni osnovne informacije o tome koja su to prava, a kamoli o tome kakva je svjetska praksa i legislativa, koja nigdje ni u jednom europskom zakonodavstvu ne predviđa da se prava umjetnika izvođača moraju ostvarivati isključivo kolektivno, a još manje da se uvedu neka nova dodatna prava za “studijske glazbenike” ili prateće glazbenike, ili ako baš hoćete zanatske glazbenike, koji su u procesu stvaranje snimke uvijek plaćeni i to vrlo često od strane samog glavnog izvođača, producenta ili diskografa. Pritom među njima ima zaista vrijednih kreativaca koji zaslužuju da budu i jesu adekvatno plaćeni, bilo jednokratnom isplatom bilo podjelom s glavnim izvođačem ako već nisu grupa ili sastav koji međusobno dogovara i dijeli prihode. Na njima je da međusobno urede takve odnose, ako već nisu. Trenutno je ta naknada za prateće glazbenike u Hrvatskoj daleko veća i plaćena unaprijed , od onog što će s digitalnog tržišta ostvariti glavni izvođač i diskograf zajedno. Uz to, ti već plaćeni prateći glazbenici, zahvaljujući tim snimkama koje se emitiraju javno ostvaruju i prihode od priopćavanja javnosti (tv, radio,mali korisnici, internet radio, hoteli trgovine itd) zajedno s glavnim izvođačima kojim su im to omogućili, i to su njihova kolektivna prava za koje se brine HUZIP Digitalna trgovina na internet servisima ni u kojem slučaju se ne može poistovjetiti s javnim izvođenjem u elektroničkim medijima ili drugim oblicima javnog izvođenja, pa tako u nigdje u svjetskoj praksi ili zakonodavstvu nije izjednačena s javnim izvođenjem niti se prikuplja, niti će se prikupljati kolektivno, već je to individualno pravo svakog izvođača da dogovori uvjete koji mu odgovaraju s kim i kako hoće. Pritom je u interesu svakog umjetnika da odabere tko će se brinuti za ta njegova prava, tko je najsposobniji i tko mu najviše odgovara, određeni diskograf, određena organizacija ili on sam direktno. Već je pomalo mučno čitati komentare koji hotimice ili nehotice stvaraju potpuno neistinitu i nerealnu sliku o diskografima. Izvođači i diskografi dobrovoljno stupaju u poslovni odnos i pod unaprijed dogovorenim uvjetima. U većini slučajeva radi se o ugodnoj i korektnoj suradnji. Ako netko ne shvaća prava i obveze u koje stupa, pri punoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti, nije krivnja druge strane i to se ne rješava zakonskim uvođenjem nove obveze kolektivnog prikupljanja. Također, svatko je dobrodošao okušati se i sam kao diskograf, pa tako i svjetska a i Hrvatska praksa pokazuje puno izvođača koji se brinu o svojim pravima putem vlastitih izdavačkih kuća i tako individualno ostvaruju najbolje moguće uvjete za sebe. Zbog čega bi neki uspješan izvođač koji svoja prava ostvaruje direktno sam ili preko vlastite preko vlastite izdavačke kuće , direktno s glazbenim servisima koji prodaju njegovu glazbu, bio prisiljen predati takova prava nekoj uspješnoj ili neuspješnoj organizaciji koja će mu odbiti i 40% ili više svojih troškova? Na njemu je da odluči koga će odabrati i koje je najbolje rješenje za njega, stoga zakon mora propisati da je na njemu izbor, a ne da se takova prava MORAJU prikupljati kolektivno i isključivo preko jedne organizacije. Takova praksa je jedina koja postoji i koja će postojati u svjetskoj praksi razvijenog svijeta i svi pri zdravom razumu vjerujemo da će jedina i postojati i na hrvatskom tržištu i u hrvatskim zakonima. U suprotnom će se i ovo malo postojećih i tek započetih digitalnih servisa povući s našeg tržišta, dok ostali najveći neće ni doći što su i najavili. Stoga predlažemo i podržavamo novi zakon koji će omogućiti takav slobodni odabir svakog umjetnika, izvođača, autora ili bilo kojeg drugog sudionika u kreativnom procesu stvaranja umjetničkog djela, a ne da mu se nameće samo jedna postojeća organizacija i isključivo kolektivno prikupljanje prava. Silvije Varga, osnivac i direktor Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
75 Dancing Bear doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Dancing Bear je izdavačka kuća koja je u svojih 30 godina poslovanja objavila preko 500 značajnih albuma hrvatskih i regionalnih izvođača, dakle ne previše, ali među njima i neke od najznačajnijih albuma objavljenih u Hrvatskoj. Pojedinim izvođačima uspjeli smo pomoći da ostvare i svjetski zapažene uspjehe, između ostalog zahvaljujuči i činjenici da smo već 24 godine zastupnik jedne od najvećih svjetskih kompanija Warner Music International za Hrvatsku , Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju što nam je omogućilo da steknemo znanja i uvid u svjetsku diskografsku praksu i legislativu i općenito funkcioniranje glazbene industrije na svjetskom nivou. Zajedno smo s našim kolegama izvođačima, autorima, svjetskim organizacijama poput IFPI, Impale, ICMP-a ali i domaćih poput ZAMPa, surađivali kod donošenja direktive EU 2019, kako bi se izborili za pravedniji tretman svih sudionika u kreativnom procesu stvaranja i snimanja glazbe, kao i njenog uspješnog plasmana promocije i eksploatacije. Stoga se veselimo uvođenju novog zakona koji bi omogućio da se povećaju naknade sudionicima tog procesa, a koje su trenutno minorne na hrvatskom tržištu, prvenstveno jer nema najvećih servisa koji prodaju glazbu poput Spotify-a, a monetizacija na You Tube platformi je na području Hrvatske tek počela prije godine dana i ovisi isključivo o količini prodanog marketinga na hrvatskom tržištu i zasad je minorna, o čemu mogu posvjedočiti i brojni autori koji su preko ZAMPa ostvarili zaista minorne naknade. Ovu javnu raspravu shvatili smo kao mjesto gdje ćemo pomoći radnoj skupini kod donošenja što kvalitetnijeg zakona u korist svih kreativaca i sudionika u glazbenoj industriji svojim konstruktivnim prijedlozima, a ne opstrukcijom. Nažalost je jedna interesna skupina uzurpirala ovaj prostor instrukcijama svojem članstvu kako copy /paste izjavama zasuti ovu javnu raspravu, stvarajući privid velike količine “umjetnika” koji bi htjeli da se u novi zakon ugradi obaveza kolektivnog prikupljanja njihovih prava na internetu, pritom ih dovodeći u zabludu i ne pruživši im ni osnovne informacije o tome koja su to prava, a kamoli o tome kakva je svjetska praksa i legislativa, koja nigdje ni u jednom europskom zakonodavstvu ne predviđa da se prava umjetnika izvođača moraju ostvarivati isključivo kolektivno, a još manje da se uvedu neka nova dodatna prava za “studijske glazbenike” ili prateće glazbenike, ili ako baš hoćete zanatske glazbenike, koji su u procesu stvaranje snimke uvijek plaćeni i to vrlo često od strane samog glavnog izvođača, producenta ili diskografa. Pritom među njima ima zaista vrijednih kreativaca koji zaslužuju da budu i jesu adekvatno plaćeni, bilo jednokratnom isplatom bilo podjelom s glavnim izvođačem ako već nisu grupa ili sastav koji međusobno dogovara i dijeli prihode. Na njima je da međusobno urede takve odnose, ako već nisu. Trenutno je ta naknada za prateće glazbenike u Hrvatskoj daleko veća i plaćena unaprijed , od onog što će s digitalnog tržišta ostvariti glavni izvođač i diskograf zajedno. Uz to, ti već plaćeni prateći glazbenici, zahvaljujući tim snimkama koje se emitiraju javno ostvaruju i prihode od priopćavanja javnosti (tv, radio,mali korisnici, internet radio, hoteli trgovine itd) zajedno s glavnim izvođačima kojim su im to omogućili, i to su njihova kolektivna prava za koje se brine HUZIP Digitalna trgovina na internet servisima ni u kojem slučaju se ne može poistovjetiti s javnim izvođenjem u elektroničkim medijima ili drugim oblicima javnog izvođenja, pa tako u nigdje u svjetskoj praksi ili zakonodavstvu nije izjednačena s javnim izvođenjem niti se prikuplja, niti će se prikupljati kolektivno, već je to individualno pravo svakog izvođača da dogovori uvjete koji mu odgovaraju s kim i kako hoće. Pritom je u interesu svakog umjetnika da odabere tko će se brinuti za ta njegova prava, tko je najsposobniji i tko mu najviše odgovara, određeni diskograf, određena organizacija ili on sam direktno. Već je pomalo mučno čitati komentare koji hotimice ili nehotice stvaraju potpuno neistinitu i nerealnu sliku o diskografima. Izvođači i diskografi dobrovoljno stupaju u poslovni odnos i pod unaprijed dogovorenim uvjetima. U većini slučajeva radi se o ugodnoj i korektnoj suradnji. Ako netko ne shvaća prava i obveze u koje stupa, pri punoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti, nije krivnja druge strane i to se ne rješava zakonskim uvođenjem nove obveze kolektivnog prikupljanja. Također, svatko je dobrodošao okušati se i sam kao diskograf, pa tako i svjetska a i Hrvatska praksa pokazuje puno izvođača koji se brinu o svojim pravima putem vlastitih izdavačkih kuća i tako individualno ostvaruju najbolje moguće uvjete za sebe. Zbog čega bi neki uspješan izvođač koji svoja prava ostvaruje direktno sam ili preko vlastite preko vlastite izdavačke kuće , direktno s glazbenim servisima koji prodaju njegovu glazbu, bio prisiljen predati takova prava nekoj uspješnoj ili neuspješnoj organizaciji koja će mu odbiti i 40% ili više svojih troškova? Na njemu je da odluči koga će odabrati i koje je najbolje rješenje za njega, stoga zakon mora propisati da je na njemu izbor, a ne da se takova prava MORAJU prikupljati kolektivno i isključivo preko jedne organizacije. Takova praksa je jedina koja postoji i koja će postojati u svjetskoj praksi razvijenog svijeta i svi pri zdravom razumu vjerujemo da će jedina i postojati i na hrvatskom tržištu i u hrvatskim zakonima. U suprotnom će se i ovo malo postojećih i tek započetih digitalnih servisa povući s našeg tržišta, dok ostali najveći neće ni doći što su i najavili. Stoga predlažemo i podržavamo novi zakon koji će omogućiti takav slobodni odabir svakog umjetnika, izvođača, autora ili bilo kojeg drugog sudionika u kreativnom procesu stvaranja umjetničkog djela, a ne da mu se nameće samo jedna postojeća organizacija i isključivo kolektivno prikupljanje prava. Silvije Varga, osnivac i direktor Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
76 Dancing Bear Publishing V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Predlažemo u skladu s našim općim komentarom na Nacrt da se pod (2) promijeni obligatorni karakter odredbe u fakultativni (" (2) Sljedeća autorska prava mogu se ostvarivati putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava") Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste korištenja predmeta zaštite postojalo i u važećem propisu iz ovoga područja, a praksa je pokazala da je ono kod nekih oblika korištenja zaista odgovarajuće i uravnoteženo rješenje koje osigurava pravnu sigurnost nositelja prava, ali i korisnika predmeta zaštite koji je dobio odobrenje za određeno korištenje djela iz repertoara pojedine organizacije. Ističe se da je pravnom stečevinom EU-a predviđeno obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste prava, iz čega je razvidno da obavezno kolektivno ostvarivanje prava nije u suprotnosti s duhom Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu. Također se ukazuje na to da autor odnosno nositelj srodnog prava po svom slobodnom izboru može povjeriti ostvarivanje svojih prava i nekoj drugoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja djeluje u državi članici EU-a, dakle ne nužno onoj organizaciji koja djeluje u Republici Hrvatskoj.
77 Dancing Bear Publishing II. AUTORSKO PRAVO, Članak 59. Kako u Čl.19 (3) stoji da se naknada "određuje kao cijena korištenja u privatnopravnom odnosu", bilo bi dobro da tu bude naznačeno „ili druga protučinidba“: (1) Autorskopravni ugovor mora određivati barem djelo na koje se odnosi, način korištenja, naknadu za korištenje djela odnosno drugu protučinidbu ili izričitu odredbu da se pravo korištenja osniva bez naknade te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela (korisnik). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Iz općih pravila obveznog prava proizlazi da nagrada može biti ne samo financijske prirode nego i neka druga vrijednost, a autor može djelo dati na korištenje i besplatno.
78 Dancing Bear Publishing II. AUTORSKO PRAVO, Članak 52. Samo skrećemo pažnju da su st. (2) i (3) identični. Prihvaćen Zahvaljujemo na primjedbi, radi se o tehničkoj pogrešci do koje je došlo kod unosa teksta u aplikaciju e-savjetovanje. Članak 52. stavak 3. Nacrta prijedloga Zakona glasi: „Ako se nad nositeljem isključivog prava iskorištavanja provodi stečaj, pravo iskorištavanja je dio stečajne mase. Ako u stečajnom postupku nitko ne stekne isključivo pravo iskorištavanja, ono prestaje.“
79 Dancing Bear Publishing II. AUTORSKO PRAVO, AUTORI SASTAVLJENIH DJELA Za korištenje glazbenog djela s riječima bi trebalo biti propisano obvezno odobrenje svih autora, kako je u mnogim poredbenim pravima, jer iako se glazba i tekst mogu koristiti odvojeno, neosporno je da zapravo čine jednu cjelinu. Kada bi npr. netko želio koristiti samo glazbu pjesme "Skitnica" u reklami za turističku agenciju, ne bi bilo pravično kada bi odobrenje trebao dati samo autor glazbe, g. Rajko Dujmić, već bi trebali biti konzultirani i nasljednici autora teksta g. Momčila Popadića. Možda bi bilo opravdano ove autore svrstati u kategoriju koautora poput britanskog zakona koji određuje da je djelo koautorstva nastalo suradnjom autora glazbe i autora teksta s namjerom da se koriste zajedno. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U inicijalnom prijedlogu Nacrta Zakona ponuđeno je slično rješenje, no prevladavajuće mišljenje članova stručne Radne skupine bilo je da je rješenje sadržano u predmetnom Nacrtu prijedloga zakona primjerenije u danim okolnostima.
80 Dancing Bear Publishing NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Dancing Bear Publishing (Dancing Bear naklada) je publishing tvrtka koja se bavi zastupanjem autora i njihovih djela, zaštitom autorskih prava (domaćih i stranih autora), registracijom i kontrolom, ali i promicanjem te postizanjem što učinkovitije eksploatacije glazbenih djela naših autora u Hrvatskoj i cijelom svijetu, naravno, u skladu sa željama samih autora odnosno nositelja prava. Od 2005. godine smo podnakladnik i zastupnik za Warner/Chappell Music, potom i za Music Sales Corporation te Schubert Music Publishing i za određeni broj manjih publishing kompanija. Podržavamo donošenje novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, osobito odredbe koje doprinose premošćivanju value gap-a u digitalnom okruženju. Iako izvrsno surađujemo s HDS/ZAMP-om, čiji smo i redovni član, ponukani smo reagirati na Članak. 208. (2) kojim se uređuje obvezno ostvarivanje određenih prava putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Smatramo da takvo obligatorno kolektivno ostvarivanje nije u duhu Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu (pa ni Čl. 218. ovog Nacrta) kojom je propisano da nositelji prava imaju prilikom davanja ovlasti kolektivnim organizacijama pravo odlučivati o kategorijama prava ili vrstama djela ili predmetima srodnih prava koje sami odaberu, za države koje sam odaberu. Naši inozemni partneri čije kataloge zastupamo (Warner/Chappell npr., broji preko milijun djela) su zabrinuti postojećim prijedlogom Članka i postoji opasnost povlačenja kataloga iz naše kolektivne organizacije. Slijedom navedenoga predlažemo da se u Čl. 208. (2) dio teksta „moraju se ostvarivati samo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje“, zamijeni s „mogu se ostvarivati putem organizacija...“, tj. da izbor prava ovisi o punomoći organizaciji na temelju čega uspješno surađujemo već niz godina. Također, ne podržavamo inicijativu HUZIP-a za uvođenje novog kolektivnog digitalnog prava za tzv. session/ non-featured ili studijske glazbenike, obzirom da su oni već plaćeni po izvršenom poslu od strane glavnog izvođača ili diskografa. Glavni izvođač mora imati izbor kome će prepustiti prikupljanje prava, a ne da mu to bude nametnuto i ovakav način koji predlaže HUZIP bi doprinio pravnoj nesigurnosti i narušavanju ionako zasad krhkog digitalnog tržišta. Srdačan pozdrav, Dancing Bear Publishing Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste korištenja predmeta zaštite postojalo i u važećem propisu iz ovoga područja, a praksa je pokazala da je ono kod nekih oblika korištenja zaista odgovarajuće i uravnoteženo rješenje koje osigurava pravnu sigurnost nositelja prava, ali i korisnika predmeta zaštite koji je dobio odobrenje za određeno korištenje djela iz repertoara pojedine organizacije. Ističe se da je pravnom stečevinom EU-a predviđeno obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste prava, iz čega je razvidno da obavezno kolektivno ostvarivanje prava nije u suprotnosti s duhom Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu. Također se ukazuje na to da autor odnosno nositelj srodnog prava po svom slobodnom izboru može povjeriti ostvarivanje svojih prava i nekoj drugoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja djeluje u državi članici EU-a, dakle ne nužno onoj organizaciji koja djeluje u Republici Hrvatskoj.
81 Danijel Begic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Pošteno je da se svima plate uredno naknade za emitiranje na javnim servisima! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
82 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 100. Ovu odredbu predlažem brisati u cijelosti jer je ista nepotrebna. Sva prava i obveze te poslovi koje u državni dužnosnici obavljaju definirana su kroz odredbe posebnih zakona kojima se uređuje osnivanje i rad tijela državne i lokalne (regionalne) uprave i samouprave. Tvorevine koje nastanu u sklopu tog i takvog djelovanja nisu zaštićena autorska djela (odluke, upravi i drugi akti) i nisu autorske tvorevine nego službeni dokumenti i akti čiji je sadržaj određen propisima. Zbog toga smatram da je ova odredba posve suvišna, jer se njome regulira nešto što je ili već regulirano ili što nema potrebe regulirati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer navedene osobe također mogu u svojem radu stvoriti autorsko djelo (primjerice, stručno predavanje, pisani znanstveni ili stručni rad ili druge vrste autorskih djela).
83 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 97. Ovu odredbu predlažem brisati u cijelosti jer je ista nepotrebna. Sva prava i obveze te poslovi koje u trgovačkim društvima obavljaju članovi upravnih i nadzornih tijela definirana su kroz odredbe Zakona o trgovačkim društvima te osobe koje u trgovačkom društvu djeluju kao članovi Uprave ili Nadzornog odbora ili Skupštine, u sklopu tog djelovanja uopće ne mogu biti istodobno i autori jer i njihove tvorevine koje nastanu u sklopu tog i takvog djelovanja nisu zaštićena autorska djela (Odluke uprave, Nadzornog odbora i Skupštine nisu autorske tvorevine nego službeni dokumenti i akti čiji je sadržaj određen propisima o poslovanju). Nadalje, ukoliko su te osobe ujedno i zaposlenici tih trgovačkih društava (imaju sklopljene Ugovore o radu s društvom i na njih se primjenjuju odredbe Zakona o radu), njihov status kao autora je uređen odredbama iz članaka 93. i 94. ovog Zakona. Ukoliko pak nisu zaposlenici, sadržaj njihovog posla, obveze i prava moraju se definirati kroz posebne ugovore i interne akte trgovačkog društva sukladno Zakonu o trgovačkim društvima i Zakonu o radu. Izrada autorskih djela nije povezana sa vođenjem poslovodstava trgovačkog društva ili njegovim nadzorom. Zbog toga smatram da je ova odredba posve suvišna jer se njome regulira nešto što je ili već regulirano ili što nema potrebe regulirati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer navedene osobe također mogu u svojem radu stvoriti autorsko djelo (primjerice, stručno predavanje, pisani znanstveni ili stručni rad ili druge vrste autorskih djela).
84 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 61. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su računalni programi tvorevine zaštićene autorskim pravom, a jesu, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i autori ostalih tvorevina koje su istim Zakonom zaštićene. U odnosu na autore računalnih programa ova odredba je posebno diskriminirajuća imajući u vidu predloženi tekst odredbe iz članka 94. stavka 2. i određivanja posebne naknade za autorska djela stvorena u radnom odnosu, budući da su autori pretežitog dijela računalnog softvera koji nastaje u RH osobe u radnom odnosu kod poslodavaca. Ti su poslodavci najčešće male i srednje velike kompanije koje vrlo često koriste ugovore o radu i interne akte koji zadovoljavaju tek minimum zahtjeva propisanih radnim zakonodavstvom bez posebnih odredbi o dodatnim naknadama autorima. Stoga, ukoliko se odredba iz stavka (6) ovog članka Zakona usvoji, autori računalnih programa u praksi ostaju bez stvarne mogućnosti ostvarivati pravo na pravičnu naknadu kao i autori ostalih tvorevina. Posebno je problematično što u Nacrtu Prijedloga Zakona ne postoji nikakva posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona. Ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno u odnosu na autore, imajući u vidu sva posebna prava koje poslodavci i naručitelji takvih autorskih dijela ostvaruju Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nadaje, sama činjica da trenutno u Republici Hrvatskoj ne postoji posebno odruženje autora računalnih programa koje bi brinulo o kolektivnoj zaštiti njihovih prava ni na koji način na može biti razlog za isključenje autora računalnih programa iz primjene ove odredbe. Dapaće, izostavljanje te odredbe vjerojatno će potaknuti iste na njezino osnivanje u skoroj budućnosti. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 6. u članku 61. Nacrta prijedloga zakona se ne prihvaća. Člankom 20. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se mehanizam za prilagodbu ugovora dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi kako se članci od 18. do 22. navedene Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 61. stavak 6. Nacrta prijedloga Zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
85 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 63. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti, odnsono iz njega isključti autore računanlnih programa. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 6. u članku 63. Nacrta prijedloga zakona se ne prihvaća. Člankom 22. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se pravo na opoziv dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi da se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 63. stavak 6. Nacrta prijedloga Zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
86 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, PRAVO NA JEDNOSTRANI RASKID AUTORSKOPRAVNOG UGOVORA ZBOG NEISKORIŠTAVANJA DJELA U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti, odnsono iz nje isključiti autore računanih programa. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 6. u članku 63. Nacrta prijedloga Zakona se ne prihvaća. Člankom 22. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se pravo na opoziv dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi da se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 63. stavak 6. Nacrta prijedloga Zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
87 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, OBVEZA TRANSPARENTNOSTI U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (7) brisati u cijelosti. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 7. u članku 62. Nacrta prijedloga Zakona se ne prihvaća. Člankom 19. Direktive 2019/790 propisuje se obveza transparentnosti dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi kako se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 62. stavak 7. Nacrta prijedloga zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
88 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 60. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su računalni programi tvorevine zaštićene autorskim pravom, a jesu, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i autori ostalih tvorevina koje su istim Zakonom zaštićene. U odnosu na autore računalnih programa ova odredba je posebno diskriminirajuća imajući u vidu predloženi tekst odredbe iz članka 94. stavka 2. i određivanja posebne naknade za autorska djela stvorena u radnom odnosu, budući da su autori pretežitog dijela računalnog softvera koji nastaje u RH osobe u radnom odnosu kod poslodavaca. Ti su poslodavci najčešće male i srednje velike kompanije koje vrlo često koriste ugovore o radu i interne akte koji zadovoljavaju tek minimum zahtjeva propisanih radnim zakonodavstvom bez posebnih odredbi o dodatnim naknadama autorima. Stoga, ukoliko se odredba iz stavka (5) ovog članka Zakona usvoji, autori računalnih programa u praksi ostaju bez stvarne mogućnosti ostvarivati pravo na pravičnu naknadu kao i autori ostalih tvorevina. Posebno je problematično što u Nacrtu Prijedloga Zakona ne postoji nikakva posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona. Ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno u odnosu na autore, imajući u vidu sva posebna prava koje poslodavci i naručitelji takvih autorskih dijela ostvaruju Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (5) brisati u cijelosti. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 5. u članku 60. Nacrta prijedloga zakona se ne prihvaća. Člankom 18. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se načelo odgovarajuće i razmjerne naknade dok članak 23. stavak 2. navedene Direktive navodi da se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 60. stavak 5. Nacrta prijedloga zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
89 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 24. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su računalni programi, elektroničke baze podataka i audiovizualna djela isključeni iz primjene prava opoziva. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći producenti, naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava producenta i trgovačkih društava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Računalni programi, elektroničke baze podataka i audiovizualna djela isključena su od prava opoziva kao moralnog prava zbog posebnog karaktera ove vrste djela. S obzirom na karakter računalnih programa i elektroničkih baza podataka, nije izvjesno da bi se njihovim korištenjem mogla prouzročiti povreda časti i ugleda autora koja bi opravdavala otklon od ugovornih obaveza kakvu predviđa moralno pravo opoziva. S druge strane, kod audiovizualnih djela ima prevelik broj drugih koautora i autora doprinosa te je neprimjereno da samo jedan među njima može pozivom na svoje moralno pravo opoziva onemogućiti korištenje audiovizualnog djela koje je već ugovoreno, a na štetu svih ostalih.
90 Danijel Martinović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, niti sam od njih primio bilo kakvu naknadu za korištenje mojih snimaka na internetskim servisima. Ustvari je nevjerojatno da se o ovim pravima uopće raspravlja sa ove pozicije i mislim da bi bilo puno interesantnije čuti diskografe kako opravdavaju ovakav sramotan prijedlog zakona. Podržavam prijedlog glazbenih strukovnih udruga, da se naknade izvođača na internetu ostvaruju, kao što je na radio i Tv-postajama, te da je ta naknada neodreciva. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
91 Dario Draštata NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Već više od dva desetljeća bavim se glazbenim poslom, izdavštvom, publishingom, organizacijom koncerata, promocijom, marketingom i svim drugim aspektima koji u poslu postoje. Trenutno sam na poziciji izvršnog direktora Dallas Recordsa, te predsjednika RUNDE - regionalne nezavisne udruge izdavača koja okuplja blizu 60 izdavača iz regije, te sam zbog prirode posla podosta upućen u temu o kojoj ovdje većina debatira, kada je u pitanju glazbeni segment reguliranja autorskih i srodnih prava. Prije nego što sam krenuo pisati ovaj komentar dao sam si truda i pročitao do sada objavljene komentare, a posebno mislim na većinu onih koje ostavljaju kolege glazbenici i koji su svi prepoznatljivo uniformirani. Moram priznati da sam osupnut sa razinom nepoznavanja materije koje kolege glazbenici/izvođači ovdje pokazuju (očito krivo informirani), uz iznimku rijetkih izuzetaka. Također, mada su me neki od kolega izvođača sa kojima surađujem desetljećima zvali da mi se ispričaju jer su bili pritisnuti da ostavljaju komentare po direktivi HUZIP-a, a čitam da je to slučaj i sa izvođačima drugih izdavačkih kuća, nisam ipak mogao vjerovati koliko je to daleko otišlo. Nikada ne bih zamjerio nikome što ima o nečemu drugačije mišljenje ili se ne slaže s mojim, niti očekivao ispriku ili poziv u tu svrhu, a pod uvjetom da se ono temelji na činjenicama i stvarnosti, što na žalost u najvećem broju komentara ovdje ipak nije slučaj. Nisam je tražio ni sada, ali ipak sam to doživio. U želji da opravda svoje postojanje i svrhu, te na ovaj način, doslovno silujući proceduru, iznudi promjene koje je predlagatelj zakona u prvoj fazi već odbacio, kao i EK i Europski parlament pri donošenju dirketive (!), HUZIP je zapravo ovo savjetovanje pretvorio u lakrdiju i pokušaj demonstracije svoje moći i snage, dirigirajući nizu izvođača da komentiraju ono što im se govori, uz (navodno) obećanje da će eto ako ovo prođe za njih poteći med i mlijeko. Na žalost svatko tko se ozbiljno bavi ovim poslom i u njega investira svoje novce, rad, talent, znanje, kontakte i iskustvo, te je u dosluhu sa stvarnošću i onim što se doista događa na polju digitalnih prava i prati trendove koji se događaju u svijetu, za čime mi ponovo i opet kasnimo, a o čemu je ovdje primarno i riječ, zna da je to što nudi HUZIP samo utopija ili želja za novom glazbenom uranilovkom. Naime, smisao direktive nije bio i to je jasno (ponavljam!) odbačeno od strane Europske komisije da se njome, a slijedom toga i zakonima koji bi istu implementirali, uvode neka nova prava, koja bi tim više unazadila mogućnost da se ostvari pravo na ono što se zove 'fair share'. Taj 'fair share' prije svega odnosi se na namjeru da se Direktivom omogući jednistveni zakonski okvir u kojem neće više biti moguće koristiti takozvane 'safe harbour/sigurne luke' od strane DSP-a, te će ih obvezati na PRAVEDNU nadoknadu SVIM vlasnicima prava. U glazbenom svijetu to su autori, izvođači, diskografi, publisheri... No, digitalni streaming glazbe ili digitalni download ili bilo koja druga inačica korištenja glazbe u digitalnom svijetu NIJE javno emitiranje, na koje se mnogi kolege glazbenici ovdje pozivaju jer im je netko rekao da je to isto. Žao mi je da vam kvarim veselje, ako to do sada niste shvatili. Naime, svi vodeći digitalni servisi, poput Spotify-a, Apple Musica, Deezera, pa i YouTube Musica naplaćuju mjesečnu naknadu za korištenje, slušanje, streamanje ili download glazbe koja se nalazi na servisu i time se ovdje ne radi ni o kakvom javnom emitiranju, nego o istom odnosu kao da ste kupili nečiji cd ili LP. Da pojasnim, kada odem na Deezer ja biram što ću slušati. To nije nikakvo izvođenje glazbe na internetu. Ako je to 'My Way' od Franka Sinatre onda sam u trenutku pokretanja streama ili downloadanja snimke na moj uređaj ja praktički KUPIO tu snimku. Naknadu za korištenje te snimke će dobiti vlasnici prava. To su autori, glavni izvođač (putem ugovora sa svojim izdavačem), te njegov izdavač. Isto kao i u slučaju da sam kupio CD sa tom snimkom u glazbenom dućanu. Znači nema poveznice niti mogućnosti da se isto na bilo koji način poveže se situacijom kada upalim radio ili tv i čujem istu pjesmu Sinatre. Nadalje, vidim da mnogi prateći izvođači / studijski glazbenici, smatraju da neovisno o ovome oni trebaju dobiti dio od digitalnih prihoda snimke na kojoj su sudjelovali. Pa ništa lakše, dogovorite se tako sa glavnim izvođačem ukoliko je on onaj koji vas angažira pa će diskograf bez problema iz njegovog dijela odvojiti dio i za vas ili ukoliko je to diskograf dogovorite se direktno. No, nemojte očekivati da ćete za svoj posao biti dva puta plaćeni. Nitko ne može biti dva puta plaćen za isti posao. Nemojte tražiti uranilovku. Preuzmite rizik koji svakodnevno u svom poslu preuzimamo i glavni izvođači i mi izdavači kada investiramo u nove snimke. No, poanta ovoga je da je to vaše individualno pravo, kojim možete raspolagati kao što ste mogli i do sada. Možete uzeti 50 ili 100 eura ili možete tražiti postotak. Budite poduzetni, riskirajte, vjerujte u izvođače i snimke na kojima sudjelujete. Ali (spoiler alert) budite spremni da vam se ta vaša investicija ne isplati, da ne donese željeni niti očekivani prihod ili da budete (zamislite!) u minusu! Da, to se zove poduzetništvo, to se zove slobodna volja i to se zove sloboda ugovaranja. Ne treba vam nikakva kolektivna organizacija da vas zastupa u ovom poslu, kao što ona nije potrebna ni glavnim izvođačima. Ali budite svjesni da ovime što tražite, dogodi li se nekim slučajem da vam se ta želja ostvari, prije svega uzimate od glavnih izvođača koji će zbog vas ostvarivati manje, jer će se ubaciti još jedan igrač koji će da bi naplatio vaš dio uzeti i svoj dio, kao i diskografi koji investiraju u cijeli posao, te da će u konačnici to značiti i manje posla i manje prihoda za sve, ako posla uopće bude i bilo (doći ćemo i do toga). Ono što želim reći i u što vjerujem je da u poslovne odnose, u slobodu sklapanja ugovora, te u mogućnost da diskografi i izvođači sami između sebe dogovaraju odnose ne smije unositi zakonsko ograničenje koje je imperativ i koje zapravo ruši posao i tržište. Vidim ovdje su se javili i neki kolege izvođači, koji su ujedno i sami svoji izdavači i kažu da žele da ovo izmišljeno pravo za njih kolektira HUZIP. Pa zašto pobogu? Imate direktan izvor prihoda kao izdavač i izvođač i sad želite izmisliti novo pravo, dati ga kolektivnoj organizaciji i umanjiti sebi prihod? Pa gdje je tu poslovna logika? Kolektivne organizacije osim što bi trebale raditi na korist svojih članova, uz maksimalnu transparentnost i minimalne troškove, ne bi trebale raditi na tome da pile granu na kojoj njihovi članovi (a i oni sami) sjede. Ne bi smjele raditi protiv slobodnog tržišta, zdrave konkurencije, protiv onih koji generiraju ovaj posao. Vama koji ste popustili pod pritiskom ili u ne znanju o čemu se ovdje radi ili vas nije puno briga ali vam je netko toliko dosađivao pa ste ga se ovime rješili, sada glazbena birokracija iz Huzipa nameće da srušite stablo koje vas hrani, a koje smo svi mi (autori, glavni izvođači, izdavači) obilno godinama zalijevali i ne vidite da ćete time na koncu uništiti cijelu šumu. Nitko nije protiv toga da izvođači koji imaju ugovore sa diskografima dobiju fer naknadu i za ova prava tamo gdje to još nije tako. Svi izdavači i njihove udruge su to podržali. Direktiva uostalom i daje uputu da se u namjeri poboljšanja ugovornih odnosa izvođača i izdavača u pogledu naknade za prihode od digitalnog korištenja glazbe pristupi pregovorima koji se odnose na taj dio prava, ali samo u okviru odnosa izdavač-izvođač, a ne nametanjem jednostranog i poslovno katastrofalnog zakonsko rješenja, koje bi 'ubilo šumu'. Što se tiče Dallas Recordsa izdavačke kuće u kojoj radim već preko 20 godina, sa svim izvođačima već smo i prije direktive u svakoj prigodi obnove ugovora, aneksa ugovora ili zahtjeva za izmjenom u tom dijelu izvođačkog postotka već aktivno pristupili. Vrata su uvijek svima uvijek i dalje otvorena za razgovor i dogovor. Za to nam ne traba ni Zakon ni asistencija bilo koje udruge. No, da zaključim, ovo što se sada pokušava perfidno prikazati kao stvarni stav izvođača zapravo je najbolji primjer negativnog utjecaja HUZIP-a na glazbeni posao u cjelini kod nas. Jer neosnovano podizanje tužbe protiv Deezera, bilo je prvi potez u tom smjeru, a zloupotreba javnog savjetovanja na ovaj način koji je vjerujem nadležnim institucijama jasan i vidljiv i nadam se da će ga uzeti u obzir i iščitavati tako generirane brojne komentare s rezervom, a sve kako bi se uvelo novo pravo (koje nigdje ne postoji), a zbog kojeg su već i Spotify i Deezer u pismu Vladi RH već najavili da će značiti ili njihov odlazak ili nedolazak na naš teritorij, a slijedit će ih i ostali digitalni stream servisi u tome, definitivno će unazaditi domaću glazbenu industriju koja ima kapacitete da bude dominantna u regiji, ali po prvi puta i šire, jer ćemo opet biti gurnuti u digitalnu slijepu ulicu, u koju nitko neće htjeti zaći. Digitalni servisi mogu i bit će ozbiljna prekretnica u našem poslu. Glazbeni sektor trebao bi biti ujedinjen u cilju da ih se što brže i što prije privuče ovdje, te da se stvori kvalitetan zakonski okvir koji će im licenciranje, korištenje naših prava, naših kataloga pošteno naplatiti. Da nemamo više sive zone i astronomske razlike u ostvarnim prihodima od istovjetnog korištenja prava kod pojedinih servisa. To je bilo ono za što smo se kod donošenja Direktive borili, a ne pojedinačni interes jedne udruge koja ne zastupa ničiji interes, pa tako ni svojih članova, (a i o tom fantomskom broju članova bi se dalo raspravljati), osim parcijalni, privatni interes onih koji ju vode. Zbog toga smatram da nema prostora ni potrebe za uvođenje bilo kakvog novog, nepostojećeg i do sada u glazbenoj industriji nepoznatog prava izvođača u pogledu digitalog korištenja snimke, te da sva prava izvođača u tom pogledu i dalje trebaju ostati u okviru individualnog odnosa izvođača i izdavača. Nadam se da će u tom dijelu prijedlog zakona neizmijenjen otići u daljnju proceduru. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
92 Dario Udovičić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, kao i što većina glazbenika smatra, moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Hvala! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
93 Dario Vince II. AUTORSKO PRAVO, OPĆENITO O UGOVORU KOMENTAR Volio bih da svi dobronamjerni sudionici u ovoj javnoj raspravi obrate pažnju na tri važna elementa koja kardinalno nedostaju diskusiji. 1. Dobro obratite pažnju na DEFINICIJU AUDIOVIZUALNOG DJELA koju koristi ovaj, a i drugi pozitivni zakoni RH. Pročitajte ju ako treba nekoliko puta, osvrnite se oko sebe i brzo ćete uvidjeti da ona ne opisuje samo igrani, dokumentarni i animirani kinematografski film, nego puno, puno više audiovizualnih oblika koje svakodnevno srećemo oko sebe, a trebala bi poslužiti i za ona koja upravo nastaju negdje u svijetu i bit će iznimno tražena za godinu dana. Ona se naravno odnosi i na nebrojene oblike i forme audiovizualnih djela proizvedenih za televiziju, među njima i one koje običavamo zvati «formati», koji imaju precizno zapisane upute kako što treba biti učinjeno – u slici, tonu i glazbi, a često će vam priložiti i nacrte propisane scenografije i upute za rasvjetu. Tko je glavni autor takvog audiovizualnog djela? Tko su koautori? Tko su autori doprinosa? Kada npr. snimate drugu ili treću sezonu hvaljene i nagrađene dramske serije, a odjednom su tu neki redatelji i direktori fotografije koji prije nisu sudjelovali u proizvodnji prethodnih sezona, vidjet ćete ipak da nova sezona neodoljivo podsjeća na prethodne – po stilu režije, kadriranju, tempu, fotografiji, atmosferi, kao da je isti rukopis, a ipak ga kreiraju posve različiti ljudi. Sve je izvrsno, kreativno i vrhunski, iako je rađeno kao po receptu. Tko je glavni autor u tom slučaju? Tko je autor doprinosa? Možemo se mi praviti da je čovjek na setu koji se sramežljivo naziva «showrunner» neki zalutali Jehovin svjedok, ali koji je razlog što ga svi moraju slušati? Što je s nebrojenim i sve maštovitijim vrstama namjenskih audiovizualnih formi? Što u njihovoj proizvodnji znači kreativni direktor koji je smislio ideju, možda napisao i scenarij i donosi ključne kreativne odluke u daljnjoj realizaciji? Kliknite potom na sada već stari You Tube i naći ćete tu nepreglednu masu audiovizualnih djela, mnoga izvrsno, kreativno i profesionalno napravljena. No mnoga ničime neće odgovarati opisu igranog, dokumentarnog ili animiranog filma. Znači li to da nisu audiovizualna djela? Hmm, jesu. Tako kaže naša zakonska definicija. Tako kaže isti ovaj zakon. Isto vrijedi i za mnoge video igre, najbrže rastući segment audiovizualne industrije u svijetu i Europi. Vrijedi i za brojne inovativne oblike rađene za VR. Ali prijedlog zakona i dosadašnja diskusija nisu predvidjeli mogućnost zaštite i razdiobe autorskih prava njihovim stvarnim autorima. Prije pedeset godina nisu priznati kao umjetnost? Možda, ali to ne znači da nemaju autore, niti da ovo drugo doista uvijek jest umjetnost. To je priličan nedostatak za zakon iz 2020. godine. 2. U diskusijama se na puno mjesta autorska legitimacija uslovljava uvjetom «ako je moguće dokazati». A tko kome to treba dokazati? Tko će biti sudac? I po kojoj će osnovi suditi? Dojmu? Tko će birati ljude s dojmovima? Tko će presuđivati ako su dojmovi različiti? Iz svega do sada napisanoga, očito je da o tome ne bi trebali suditi oni koji su djelo osmislili, napravili, financirali i naručili, pa čak niti oni koji su ga konzumirali. Tko onda? Neka superiorna birokracija? Neka interesna grupa? Konkurencija? Prijatelji? Akademici? Branitelji? Meni se čini krajnje opasnim individualno pravo izmještati od samog autora i onoga koji ga angažira i stavljati u ruke nekom trećem čiju se kompetenciju i neutralnost za konkretnu situaciju ni na koji način ne može utvrditi, a dajemo mu u ruke moć koja znatno prevazilazi onu samog autora. Za početak, nismo ga ni u jednom prijedlogu ni imenovali. U svakom slučaju, nedostaju valjani odgovori na ova pitanja. 3. Zanimljivo je kako je iz većeg dijela zakonskog teksta, a u potpunosti iz naknadne rasprave, nestao proizvođač audiovizualnog djela. Dojam je da je on neko nužno zlo, ali toliko zlo da mu ni naziv ne želimo izgovoriti. Kratko je spomenut filmski producent, ali niti su svi Šveđani plavokosi, pa ni sva audiovizualna djela nisu filmovi. Svi su ovdje, nakon početnih svađa priznati ćemo i snimatelje i montažere, naći ćemo mjesta i za scenske radnike, ali ne, nikako u obuhvat audiovizaulnog djela nećemo priznati postojanje proizvođača, koji vrlo često osmišljava projekt, otkupljuje predložak ili ga naručuje, financira razvoj scenarija i operativnih planova, prikuplja sredstva, aplicira na fondove i koprodukcijske forume, bira i angažira autorske suradnike u koje ulaže znatno prije nego je zatvorio financijsku konstrukciju, pronalazi krajnjeg naručitelja ili investitora, osmišljava načine, tehnologije i uvjete u kojima je pojedinu autorsku ideju ili želju investitora moguće ostvariti itd, itd... Jednom riječju brine za djelo prije nego je počelo nastajati, pa još dugo nakon što je nastalo. On kao da sada smeta i treba ga nekako izbaciti iz algoritma kako bi se nametnuo samo jedan odnos – onaj između pojedinačnog autora i monopolnog privatnog društva za prikupljanje autorskih prava. Ako nam pritom i ispadne koji autor, nije šteta – bit će «prava siročića». Zamišljen je jedan idealan svijet... u njemu postoje prikazivači prepuni novca i sakupljači kolektivnih prava koji će s njima paušalno pregovarati, pa onda, čim marno obračunaju sve svoje troškove, od ostatka po vlastitom algoritmu dijeliti lemozinu autorima. A što preostane, već će se nekako zbrinuti. Nedostaje međutim jedan važan odgovor... a tko će i zašto koordinirati skupne autore i proizvoditi audiovizualna djela od kojih se trebaju skupljati ta sredstva? Nadam se da vas ova pitanja nisu odveć umorila ili povrijedila. U svakoj kreativnoj djelatnosti, pa tako i audiovizualnoj, pitanja autorstva i pravičnih naknada bolna su i važna. Svrha novog zakona trebala bi biti da ponudi zakonska rješenja koja će biti u skladu s vremenom i kontekstom, a pravičnost nametati tako da omogućava razvoj i napredovanje djelatnosti, na osnovama ravnopravnosti i načelne jednakomjernosti za sve sudionike. Ako možemo ikako osigurati da ovaj zakon donese baš to, neophodno je to učiniti prije izglasavanja. PRIJEDLOZI - umjesto sasvim paušalno i selektivno odabranog «filmskog producenta», koristiti termin sukladan definiciji audiovizualnog djela – « proizvođač audiovizualnog djela» - ako se ulazi u podjelu po vrstama odnosa i proizvodnim modelima, uvedite razlikovanje između filmskog, televizijskog i namjenskog producenta, nakladnika producenta, velikog studija i neovisnog producenta – budimo suvremeni, prihvatimo 21. stoljeće. - kada promatramo autorska prava i želimo osigurati njihovu zaštitu i pravičnu naknadu, nemojmo se zatvoriti u malu kutiju – promatrajmo zadatak iz malo više pozicije i prihvatimo da je za ostvarenje cilja nužno ne porušiti sustav čitave industrije, ne učiniti se nekompatibilnim s ostatkom svijeta i primjerice europskim fondovima i koproducentima i ne demotivirati one koji su neophodni da audiovizualna proizvodnja uopće postoji - vratimo se osnovi: želimo razvoj audiovizualne industrije i kreativnosti i pravično nagrađivanje autora, a ne razvoj društava za kolektivno sakupljanje prava (stavak 2 preambule zakona) - ako se želi pogreške i generalizacije izbjeći na način koji predlaže uvaženi i uvijek dragi profesor Turković, onda sistematizacija autora, koautora i autora doprinosa mora odgovarati definiciji audiovizualnog djela, a to znači da danas mora biti znatno šira, preciznija i suvremenija od vrhunskog udžbenika teorije filma otprije četrdesetak godina. Živimo u izrazito vrijeme audiovizualnog – ne režite mu krila i ne prepisujte modele glazbene industrije ili kinematografije dvadesetog stoljeća - ako želimo sačuvati ono domaće audiovizualne industrije što se sramežljivo bori za opstanak kraj puno veće snage uvoznih proizvoda i pritom zaštititi najugroženija autorska prava, ima načina. Stavimo u zakon npr. ovakve odredbe i članke: 1. Proizvođač novog audiovizualnog djela, bio on neovisni proizvođač ili audiovizualni nakladnik ili neki drugi entitet koji proizvodi u vlastitoj produkciji, obavezan je uz naknadu za izvedbu autorskog djela ugovoriti s autorom/autorima i kompenzirati im imovinska prava iskorištavanja autorskog/koautorskog djela na teritoriju RH na razdoblje ne dulje od sedam godina. Po isteku tog razdoblja ili pri prvom korištenju djela za koje proizvođač ne raspolaže dokazom o podmirenju takve obaveze, autor ima pravo svako daljnje iskorištavanje naplaćivati kroz sustav kolektivnog prikupljanja. 2. Autori ranije nastalih djela čija prava iskorištavanja nisu drugačije kompenzirana također imaju pravo na prikupljanje imovinskih prava putem sustava kolektivnog prikupljanja. Neću dalje zamarati, ali mogućnosti su razne, a njihova smislenost, cjelovitost i usuglašenost puno važnija od žurbe. EU je zbog pandemijske ugroze privremeno suspendirala mandatorne rokove harmonizacije lokalne legislative. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
94 Dario Vince II. AUTORSKO PRAVO, Koautori KOMENTAR Volio bih da svi dobronamjerni sudionici u ovoj javnoj raspravi obrate pažnju na tri važna elementa koja kardinalno nedostaju diskusiji. 1. Dobro obratite pažnju na DEFINICIJU AUDIOVIZUALNOG DJELA koju koristi ovaj, a i drugi pozitivni zakoni RH. Pročitajte ju ako treba nekoliko puta, osvrnite se oko sebe i brzo ćete uvidjeti da ona ne opisuje samo igrani, dokumentarni i animirani kinematografski film, nego puno, puno više audiovizualnih oblika koje svakodnevno srećemo oko sebe, a trebala bi poslužiti i za ona koja upravo nastaju negdje u svijetu i bit će iznimno tražena za godinu dana. Ona se naravno odnosi i na nebrojene oblike i forme audiovizualnih djela proizvedenih za televiziju, među njima i one koje običavamo zvati «formati», koji imaju precizno zapisane upute kako što treba biti učinjeno – u slici, tonu i glazbi, a često će vam priložiti i nacrte propisane scenografije i upute za rasvjetu. Tko je glavni autor takvog audiovizualnog djela? Tko su koautori? Tko su autori doprinosa? Kada npr. snimate drugu ili treću sezonu hvaljene i nagrađene dramske serije, a odjednom su tu neki redatelji i direktori fotografije koji prije nisu sudjelovali u proizvodnji prethodnih sezona, vidjet ćete ipak da nova sezona neodoljivo podsjeća na prethodne – po stilu režije, kadriranju, tempu, fotografiji, atmosferi, kao da je isti rukopis, a ipak ga kreiraju posve različiti ljudi. Sve je izvrsno, kreativno i vrhunski, iako je rađeno kao po receptu. Tko je glavni autor u tom slučaju? Tko je autor doprinosa? Možemo se mi praviti da je čovjek na setu koji se sramežljivo naziva «showrunner» neki zalutali Jehovin svjedok, ali koji je razlog što ga svi moraju slušati? Što je s nebrojenim i sve maštovitijim vrstama namjenskih audiovizualnih formi? Što u njihovoj proizvodnji znači kreativni direktor koji je smislio ideju, možda napisao i scenarij i donosi ključne kreativne odluke u daljnjoj realizaciji? Kliknite potom na sada već stari You Tube i naći ćete tu nepreglednu masu audiovizualnih djela, mnoga izvrsno, kreativno i profesionalno napravljena. No mnoga ničime neće odgovarati opisu igranog, dokumentarnog ili animiranog filma. Znači li to da nisu audiovizualna djela? Hmm, jesu. Tako kaže naša zakonska definicija. Tako kaže isti ovaj zakon. Isto vrijedi i za mnoge video igre, najbrže rastući segment audiovizualne industrije u svijetu i Europi. Vrijedi i za brojne inovativne oblike rađene za VR. Ali prijedlog zakona i dosadašnja diskusija nisu predvidjeli mogućnost zaštite i razdiobe autorskih prava njihovim stvarnim autorima. Prije pedeset godina nisu priznati kao umjetnost? Možda, ali to ne znači da nemaju autore, niti da ovo drugo doista uvijek jest umjetnost. To je priličan nedostatak za zakon iz 2020. godine. 2. U diskusijama se na puno mjesta autorska legitimacija uslovljava uvjetom «ako je moguće dokazati». A tko kome to treba dokazati? Tko će biti sudac? I po kojoj će osnovi suditi? Dojmu? Tko će birati ljude s dojmovima? Tko će presuđivati ako su dojmovi različiti? Iz svega do sada napisanoga, očito je da o tome ne bi trebali suditi oni koji su djelo osmislili, napravili, financirali i naručili, pa čak niti oni koji su ga konzumirali. Tko onda? Neka superiorna birokracija? Neka interesna grupa? Konkurencija? Prijatelji? Akademici? Branitelji? Meni se čini krajnje opasnim individualno pravo izmještati od samog autora i onoga koji ga angažira i stavljati u ruke nekom trećem čiju se kompetenciju i neutralnost za konkretnu situaciju ni na koji način ne može utvrditi, a dajemo mu u ruke moć koja znatno prevazilazi onu samog autora. Za početak, nismo ga ni u jednom prijedlogu ni imenovali. U svakom slučaju, nedostaju valjani odgovori na ova pitanja. 3. Zanimljivo je kako je iz većeg dijela zakonskog teksta, a u potpunosti iz naknadne rasprave, nestao proizvođač audiovizualnog djela. Dojam je da je on neko nužno zlo, ali toliko zlo da mu ni naziv ne želimo izgovoriti. Kratko je spomenut filmski producent, ali niti su svi Šveđani plavokosi, pa ni sva audiovizualna djela nisu filmovi. Svi su ovdje, nakon početnih svađa priznati ćemo i snimatelje i montažere, naći ćemo mjesta i za scenske radnike, ali ne, nikako u obuhvat audiovizaulnog djela nećemo priznati postojanje proizvođača, koji vrlo često osmišljava projekt, otkupljuje predložak ili ga naručuje, financira razvoj scenarija i operativnih planova, prikuplja sredstva, aplicira na fondove i koprodukcijske forume, bira i angažira autorske suradnike u koje ulaže znatno prije nego je zatvorio financijsku konstrukciju, pronalazi krajnjeg naručitelja ili investitora, osmišljava načine, tehnologije i uvjete u kojima je pojedinu autorsku ideju ili želju investitora moguće ostvariti itd, itd... Jednom riječju brine za djelo prije nego je počelo nastajati, pa još dugo nakon što je nastalo. On kao da sada smeta i treba ga nekako izbaciti iz algoritma kako bi se nametnuo samo jedan odnos – onaj između pojedinačnog autora i monopolnog privatnog društva za prikupljanje autorskih prava. Ako nam pritom i ispadne koji autor, nije šteta – bit će «prava siročića». Zamišljen je jedan idealan svijet... u njemu postoje prikazivači prepuni novca i sakupljači kolektivnih prava koji će s njima paušalno pregovarati, pa onda, čim marno obračunaju sve svoje troškove, od ostatka po vlastitom algoritmu dijeliti lemozinu autorima. A što preostane, već će se nekako zbrinuti. Nedostaje međutim jedan važan odgovor... a tko će i zašto koordinirati skupne autore i proizvoditi audiovizualna djela od kojih se trebaju skupljati ta sredstva? Nadam se da vas ova pitanja nisu odveć umorila ili povrijedila. U svakoj kreativnoj djelatnosti, pa tako i audiovizualnoj, pitanja autorstva i pravičnih naknada bolna su i važna. Svrha novog zakona trebala bi biti da ponudi zakonska rješenja koja će biti u skladu s vremenom i kontekstom, a pravičnost nametati tako da omogućava razvoj i napredovanje djelatnosti, na osnovama ravnopravnosti i načelne jednakomjernosti za sve sudionike. Ako možemo ikako osigurati da ovaj zakon donese baš to, neophodno je to učiniti prije izglasavanja. PRIJEDLOZI - umjesto sasvim paušalno i selektivno odabranog «filmskog producenta», koristiti termin sukladan definiciji audiovizualnog djela – « proizvođač audiovizualnog djela» - ako se ulazi u podjelu po vrstama odnosa i proizvodnim modelima, uvedite razlikovanje između filmskog, televizijskog i namjenskog producenta, nakladnika producenta, velikog studija i neovisnog producenta – budimo suvremeni, prihvatimo 21. stoljeće. - kada promatramo autorska prava i želimo osigurati njihovu zaštitu i pravičnu naknadu, nemojmo se zatvoriti u malu kutiju – promatrajmo zadatak iz malo više pozicije i prihvatimo da je za ostvarenje cilja nužno ne porušiti sustav čitave industrije, ne učiniti se nekompatibilnim s ostatkom svijeta i primjerice europskim fondovima i koproducentima i ne demotivirati one koji su neophodni da audiovizualna proizvodnja uopće postoji - vratimo se osnovi: želimo razvoj audiovizualne industrije i kreativnosti i pravično nagrađivanje autora, a ne razvoj društava za kolektivno sakupljanje prava (stavak 2 preambule zakona) - ako se želi pogreške i generalizacije izbjeći na način koji predlaže uvaženi i uvijek dragi profesor Turković, onda sistematizacija autora, koautora i autora doprinosa mora odgovarati definiciji audiovizualnog djela, a to znači da danas mora biti znatno šira, preciznija i suvremenija od vrhunskog udžbenika teorije filma otprije četrdesetak godina. Živimo u izrazito vrijeme audiovizualnog – ne režite mu krila i ne prepisujte modele glazbene industrije ili kinematografije dvadesetog stoljeća - ako želimo sačuvati ono domaće audiovizualne industrije što se sramežljivo bori za opstanak kraj puno veće snage uvoznih proizvoda i pritom zaštititi najugroženija autorska prava, ima načina. Stavimo u zakon npr. ovakve odredbe i članke: 1. Proizvođač novog audiovizualnog djela, bio on neovisni proizvođač ili audiovizualni nakladnik ili neki drugi entitet koji proizvodi u vlastitoj produkciji, obavezan je uz naknadu za izvedbu autorskog djela ugovoriti s autorom/autorima i kompenzirati im imovinska prava iskorištavanja autorskog/koautorskog djela na teritoriju RH na razdoblje ne dulje od sedam godina. Po isteku tog razdoblja ili pri prvom korištenju djela za koje proizvođač ne raspolaže dokazom o podmirenju takve obaveze, autor ima pravo svako daljnje iskorištavanje naplaćivati kroz sustav kolektivnog prikupljanja. 2. Autori ranije nastalih djela čija prava iskorištavanja nisu drugačije kompenzirana također imaju pravo na prikupljanje imovinskih prava putem sustava kolektivnog prikupljanja. Neću dalje zamarati, ali mogućnosti su razne, a njihova smislenost, cjelovitost i usuglašenost puno važnija od žurbe. EU je zbog pandemijske ugroze privremeno suspendirala mandatorne rokove harmonizacije lokalne legislative. Djelomično prihvaćen Primjedba se djelomično prihvaća. Odredba članka 7. stavka 2. podstavka 9. Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je izmijenjena te sada glasi: „- audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana“. U popis autorskih djela dodane su videoigre i druga multimedijalna djela. Nadalje, audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima, te je u tom dijelu Nacrt prijedloga Zakona odgovarajuće izmijenjen, kako slijedi: Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Naziv “filmski producent” u cijelom tekstu Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je zamijenjen nazivom “audiovizualni producent”. Ugovorom o audiovizualnoj produkciji između audiovizualnog producenta i koautora audiovizualnog djela uređuje se stvaranje audiovizualnog djela te primarna i sekundarna prava iskorištavanja koja se koautor ugovorom obvezuje osnovati za audiovizualnog producenta.
95 Dario Vince II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. KOMENTAR Volio bih da svi dobronamjerni sudionici u ovoj javnoj raspravi obrate pažnju na tri važna elementa koja kardinalno nedostaju diskusiji. 1. Dobro obratite pažnju na DEFINICIJU AUDIOVIZUALNOG DJELA koju koristi ovaj, a i drugi pozitivni zakoni RH. Pročitajte ju ako treba nekoliko puta, osvrnite se oko sebe i brzo ćete uvidjeti da ona ne opisuje samo igrani, dokumentarni i animirani kinematografski film, nego puno, puno više audiovizualnih oblika koje svakodnevno srećemo oko sebe, a trebala bi poslužiti i za ona koja upravo nastaju negdje u svijetu i bit će iznimno tražena za godinu dana. Ona se naravno odnosi i na nebrojene oblike i forme audiovizualnih djela proizvedenih za televiziju, među njima i one koje običavamo zvati «formati», koji imaju precizno zapisane upute kako što treba biti učinjeno – u slici, tonu i glazbi, a često će vam priložiti i nacrte propisane scenografije i upute za rasvjetu. Tko je glavni autor takvog audiovizualnog djela? Tko su koautori? Tko su autori doprinosa? Kada npr. snimate drugu ili treću sezonu hvaljene i nagrađene dramske serije, a odjednom su tu neki redatelji i direktori fotografije koji prije nisu sudjelovali u proizvodnji prethodnih sezona, vidjet ćete ipak da nova sezona neodoljivo podsjeća na prethodne – po stilu režije, kadriranju, tempu, fotografiji, atmosferi, kao da je isti rukopis, a ipak ga kreiraju posve različiti ljudi. Sve je izvrsno, kreativno i vrhunski, iako je rađeno kao po receptu. Tko je glavni autor u tom slučaju? Tko je autor doprinosa? Možemo se mi praviti da je čovjek na setu koji se sramežljivo naziva «showrunner» neki zalutali Jehovin svjedok, ali koji je razlog što ga svi moraju slušati? Što je s nebrojenim i sve maštovitijim vrstama namjenskih audiovizualnih formi? Što u njihovoj proizvodnji znači kreativni direktor koji je smislio ideju, možda napisao i scenarij i donosi ključne kreativne odluke u daljnjoj realizaciji? Kliknite potom na sada već stari You Tube i naći ćete tu nepreglednu masu audiovizualnih djela, mnoga izvrsno, kreativno i profesionalno napravljena. No mnoga ničime neće odgovarati opisu igranog, dokumentarnog ili animiranog filma. Znači li to da nisu audiovizualna djela? Hmm, jesu. Tako kaže naša zakonska definicija. Tako kaže isti ovaj zakon. Isto vrijedi i za mnoge video igre, najbrže rastući segment audiovizualne industrije u svijetu i Europi. Vrijedi i za brojne inovativne oblike rađene za VR. Ali prijedlog zakona i dosadašnja diskusija nisu predvidjeli mogućnost zaštite i razdiobe autorskih prava njihovim stvarnim autorima. Prije pedeset godina nisu priznati kao umjetnost? Možda, ali to ne znači da nemaju autore, niti da ovo drugo doista uvijek jest umjetnost. To je priličan nedostatak za zakon iz 2020. godine. 2. U diskusijama se na puno mjesta autorska legitimacija uslovljava uvjetom «ako je moguće dokazati». A tko kome to treba dokazati? Tko će biti sudac? I po kojoj će osnovi suditi? Dojmu? Tko će birati ljude s dojmovima? Tko će presuđivati ako su dojmovi različiti? Iz svega do sada napisanoga, očito je da o tome ne bi trebali suditi oni koji su djelo osmislili, napravili, financirali i naručili, pa čak niti oni koji su ga konzumirali. Tko onda? Neka superiorna birokracija? Neka interesna grupa? Konkurencija? Prijatelji? Akademici? Branitelji? Meni se čini krajnje opasnim individualno pravo izmještati od samog autora i onoga koji ga angažira i stavljati u ruke nekom trećem čiju se kompetenciju i neutralnost za konkretnu situaciju ni na koji način ne može utvrditi, a dajemo mu u ruke moć koja znatno prevazilazi onu samog autora. Za početak, nismo ga ni u jednom prijedlogu ni imenovali. U svakom slučaju, nedostaju valjani odgovori na ova pitanja. 3. Zanimljivo je kako je iz većeg dijela zakonskog teksta, a u potpunosti iz naknadne rasprave, nestao proizvođač audiovizualnog djela. Dojam je da je on neko nužno zlo, ali toliko zlo da mu ni naziv ne želimo izgovoriti. Kratko je spomenut filmski producent, ali niti su svi Šveđani plavokosi, pa ni sva audiovizualna djela nisu filmovi. Svi su ovdje, nakon početnih svađa priznati ćemo i snimatelje i montažere, naći ćemo mjesta i za scenske radnike, ali ne, nikako u obuhvat audiovizaulnog djela nećemo priznati postojanje proizvođača, koji vrlo često osmišljava projekt, otkupljuje predložak ili ga naručuje, financira razvoj scenarija i operativnih planova, prikuplja sredstva, aplicira na fondove i koprodukcijske forume, bira i angažira autorske suradnike u koje ulaže znatno prije nego je zatvorio financijsku konstrukciju, pronalazi krajnjeg naručitelja ili investitora, osmišljava načine, tehnologije i uvjete u kojima je pojedinu autorsku ideju ili želju investitora moguće ostvariti itd, itd... Jednom riječju brine za djelo prije nego je počelo nastajati, pa još dugo nakon što je nastalo. On kao da sada smeta i treba ga nekako izbaciti iz algoritma kako bi se nametnuo samo jedan odnos – onaj između pojedinačnog autora i monopolnog privatnog društva za prikupljanje autorskih prava. Ako nam pritom i ispadne koji autor, nije šteta – bit će «prava siročića». Zamišljen je jedan idealan svijet... u njemu postoje prikazivači prepuni novca i sakupljači kolektivnih prava koji će s njima paušalno pregovarati, pa onda, čim marno obračunaju sve svoje troškove, od ostatka po vlastitom algoritmu dijeliti lemozinu autorima. A što preostane, već će se nekako zbrinuti. Nedostaje međutim jedan važan odgovor... a tko će i zašto koordinirati skupne autore i proizvoditi audiovizualna djela od kojih se trebaju skupljati ta sredstva? Nadam se da vas ova pitanja nisu odveć umorila ili povrijedila. U svakoj kreativnoj djelatnosti, pa tako i audiovizualnoj, pitanja autorstva i pravičnih naknada bolna su i važna. Svrha novog zakona trebala bi biti da ponudi zakonska rješenja koja će biti u skladu s vremenom i kontekstom, a pravičnost nametati tako da omogućava razvoj i napredovanje djelatnosti, na osnovama ravnopravnosti i načelne jednakomjernosti za sve sudionike. Ako možemo ikako osigurati da ovaj zakon donese baš to, neophodno je to učiniti prije izglasavanja. PRIJEDLOZI - umjesto sasvim paušalno i selektivno odabranog «filmskog producenta», koristiti termin sukladan definiciji audiovizualnog djela – « proizvođač audiovizualnog djela» - ako se ulazi u podjelu po vrstama odnosa i proizvodnim modelima, uvedite razlikovanje između filmskog, televizijskog i namjenskog producenta, nakladnika producenta, velikog studija i neovisnog producenta – budimo suvremeni, prihvatimo 21. stoljeće. - kada promatramo autorska prava i želimo osigurati njihovu zaštitu i pravičnu naknadu, nemojmo se zatvoriti u malu kutiju – promatrajmo zadatak iz malo više pozicije i prihvatimo da je za ostvarenje cilja nužno ne porušiti sustav čitave industrije, ne učiniti se nekompatibilnim s ostatkom svijeta i primjerice europskim fondovima i koproducentima i ne demotivirati one koji su neophodni da audiovizualna proizvodnja uopće postoji - vratimo se osnovi: želimo razvoj audiovizualne industrije i kreativnosti i pravično nagrađivanje autora, a ne razvoj društava za kolektivno sakupljanje prava (stavak 2 preambule zakona) - ako se želi pogreške i generalizacije izbjeći na način koji predlaže uvaženi i uvijek dragi profesor Turković, onda sistematizacija autora, koautora i autora doprinosa mora odgovarati definiciji audiovizualnog djela, a to znači da danas mora biti znatno šira, preciznija i suvremenija od vrhunskog udžbenika teorije filma otprije četrdesetak godina. Živimo u izrazito vrijeme audiovizualnog – ne režite mu krila i ne prepisujte modele glazbene industrije ili kinematografije dvadesetog stoljeća - ako želimo sačuvati ono domaće audiovizualne industrije što se sramežljivo bori za opstanak kraj puno veće snage uvoznih proizvoda i pritom zaštititi najugroženija autorska prava, ima načina. Stavimo u zakon npr. ovakve odredbe i članke: 1. Proizvođač novog audiovizualnog djela, bio on neovisni proizvođač ili audiovizualni nakladnik ili neki drugi entitet koji proizvodi u vlastitoj produkciji, obavezan je uz naknadu za izvedbu autorskog djela ugovoriti s autorom/autorima i kompenzirati im imovinska prava iskorištavanja autorskog/koautorskog djela na teritoriju RH na razdoblje ne dulje od sedam godina. Po isteku tog razdoblja ili pri prvom korištenju djela za koje proizvođač ne raspolaže dokazom o podmirenju takve obaveze, autor ima pravo svako daljnje iskorištavanje naplaćivati kroz sustav kolektivnog prikupljanja. 2. Autori ranije nastalih djela čija prava iskorištavanja nisu drugačije kompenzirana također imaju pravo na prikupljanje imovinskih prava putem sustava kolektivnog prikupljanja. Neću dalje zamarati, ali mogućnosti su razne, a njihova smislenost, cjelovitost i usuglašenost puno važnija od žurbe. EU je zbog pandemijske ugroze privremeno suspendirala mandatorne rokove harmonizacije lokalne legislative. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
96 David Stefanutti NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA • Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
97 DAVOR BJELANOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao mladi filmski snimatelj ne vidim razlog zašto bi se nama Direktorima fotografije odjednom oduzela prava koja imamo toliko godina i koje zaslužujemo svojim radom? Mislim da se prava autorstva trebaju priznati i montažerima, maskerima, glumcima i svima koji doprinose finalnom umjetničkom djelu.Je bi se složio sa tekstom prof. Midžića “ Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha i temelj reguliranja statusa pojedine profesije temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3 j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na sljedeći način: Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
98 Davor Črnigoj DODATAK I., Članak 3. Kao sudionik realizacije mnogih muzičkih albuma(oko 90),filmske glazbe,DVD-a,studijskih snimaka,snimaka koncerata uživo,kao glazbenik i koautor aranžmana nisam sretan spoznajom da se dio tog materijala sluša i gleda putem interneta,a bez ikakve naknade.Davor Črnigoj Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
99 Davor Franjić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovanje, zovem se Davor Franjić i već 10 godina kao publisher i A&R radim u glazbenoj industriji prvo u Menartu i sada u Dallasu. Osjećam potrebu naglasiti da se trebamo okrenuti budućnosti, da je potreba donošenja novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima proizišla iz Direktive o autorskom i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Cilj je da Direktivom i ovim Zakonom reguliramo korištenje sveukupnog sadržaja na Internetu, a odredbe Direktive najviše odnose na poslovanje velikih platformi – Google, Youtube i Facebook. Cilj nas svih je ravnopravnija raspodjela sredstava zarađenih na internetu gdje glazba, koju predstavljaju svi koji rade u njenom stvaranju i distribuiranju, uvelike potplaćena. Stanje je to s kojim se bori cijeli svijet, a u ovom našem malom kutu to je još mnogo i naglašenije. Prema tome sve naše snage treba usmjeriti u pravednost i zastupljenost glazbe u podjeli biljardi dolara od oglašavanja koje se zarađuju oglasima naljepljenim na glazbu. Autori, izvođači, kreativci i stvaratelji sadržaja trebali bi najviše dobiti donošenjem novog Zakona, a cilj svega je da se izborimo za veće naknade od gore navedenih platformi. Ipak, bez obzira na očitu potrebu da usmjerimo sve snage na spašavanje budućnosti, uporno pokazujemo da je bolje skrenuti pažnju na nešto drugo, zakuhati problem i zaustaviti priču dok sve ne propadne... Svrstavanje u kolektivno pravo nečega što je svugdje individualno pravo ukidanje je prava izbora, biranja najboljeg ponuđača usluga, a time i najbolje zarade. Prodaja glazbe preko servisa nastavak je prodaje glazbe u drugim oblicima (CD, LP...) logično je da izvođači koji potpisuju ugovor sa izdavačem svoju glazbu na internetu izdaju i objavljuju na digitalnim servisima preko njih za postotak koji su za digitalna prava s izdavačem dogovorili. Ukoliko netko ne želi ugovor s Izdavačem uvijek može platiti da ga se uvrsti u digitalnu prodaju te zaradu ostvarivati sam i to je nešto što on kao individualac može odlučiti, kako raspolagati svojom glazbom. Prakticiranje svojeg individualnog prava daje mogućnost pregovaranja i traženja najboljeg puta za svoj rad i glazbu, daje kreativcima slobodu odlučivanja i biranja gdje imaju najviše benefita da to svoje pravo daju. Ipak, kako sam rekao prava je borba da iznosi koji svi u lancu dobivaju (autori, izvođači i proizvođača fonograma) počnu imati neki smisao, odnosno da više sredstava od Googlea, Youtubea i Facebooka dođe najzaslužnijima. Naime samo YouTube je objavio zaradu od oglašavanja u prvom kvartalu 2020. od 4 bilijarde dolara, a to je 33% više nego u isto vrijeme 2019.!! U cijeloj 2019. godini zarada je bila 15 bilijardi dolara. Mislim da je svima jasno da je tu prava borba i da tu treba tražiti budućnost... Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
100 Davor Kanjir II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Ignoriranje statusa snimatelja kao koautora, kad je riječ o Nacrtu prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, konkretno u čl. 15 istog dokumenta, eklatantan je primjer omalovažavanja, uvrede jednoj od stožernih pozicija u hrvatskom filmskom/TV stvaralaštvu. Isti čin nije samo uvreda današnjim, aktivnim snimateljskim profesionalcima, istinskim majstorima i majstoricama svoga métiera, već i veličinama koji su vlastitom umjetničkom ingenioznošću stvarali hrvatski film, gospodi Tomislavu Pinteru ('Rondo', 'Breza'), Branku Blažini ('Martin u oblacima', 'Tri Ane'), Nikoli Tanhoferu ('Opsada'), Andriji Pivčeviću ('Ludi dani', 'Kuća na pijesku'), samo da spomenem neke od najvećih. Zbog svega navedenoga, podržavam članove Hrvatske udruge filmskih snimatelja u njihovom nastojanju da im se prizna isti status kaoautor/ic/a koji u čl. 15 posjeduju glavni redatelj, autor scenarija, glavni animator i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u filmskom djelu. Konačno, moja podrška filmskim i TV montažerima u istom nastojanju. Davor Kanjir Magistar filmske i TV režije Broj ADU.-018/2014-2 Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
101 Davor Kelic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Svjestan sam da je kontrola autorskih prava na internet teska no uopce ne pokusati je puno gore, pogotovo u vremenu dok sve vise zanimanja, ukljicujuci i kulturu u svoj rad ukljuciju internetsko poslovanje. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
102 Davor Tolja NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U svakom slučaju podržavam da se autorska i izvođačka naknada na internetu prikupljaju putem ZAMP-a i HUZIP-a i to na pošten način. Što se tiče tzv. fizičke prodaje nosača zvuka, odnosno inernetske prodaje istih, tu postoji jedan problem. 80-tih godina, sklapajući izdavački ugovor sa diskografom, bilo je jasno definirano koliki postotak ima glavni izvođač, a koliki prateći ili gostujući glazbenici koji su time bili plaćeni za svoje učešće u snimanju. Danas, prateći glazbenici traže fiksni honorar za snimanje i to puno veći nego što bi ostvarili od fizičke ili internetske prodaje snimljenog materijala i time se praktički odriču svog udjela od fizičke ili internetske prodaje glazbenog uradka. Njihova izvođačka prava skupljena HUZIP-om od izvođenja pjesme na radiju, tv-u i sl. ostaju i dalje njihovo pravo. Uređivanje prikupljanja tog prava na internetu mora biti riješeno pravično, kako za glavnog izvođača tako i za gostujuće glazbenike. I upravo je to, kao i autorsko pravo i diskografsko pravo, odnosno njihova pravična raspodijela, ono što je potrebno urediti ovim zakonom. Ovako You tube, Vimeo, Dezeer i sl. uzimaju naše novce, a mi svi zajedno dobijamo mrvice. Njih treba natjerati da pošteno plate naš dio. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
103 Davor Tomić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovanje! Djelomično ću citirati gospodina Henrya Radanovića, koji je ukratko sročio i moju suštinu dotičnog problema. Profesionalno se bavim glazbom već dugi niz godina i član sam udruge HGU. Na glazbenom tržištu sudjelujem kao autor, izvođač, aranžer i producent na raznim projektima kroz koje ostvarujem prihode kao glazbenik. Kao izvođač, na mnogobrojnim snimkama nisam bio plaćen za svoju izvedbu pošto sam često u ulozi producenta i snimatelja, pa samim time odradim i neke sviračke, izvođačke dionice - nešto kako bih proces snimanja ubrzao ili olakšao, a nešto na zahtjev za novom idejom ili drugačijom izvedbom ili jednostavno jer sam tamo i jer to mogu izvesti... Sa diskografima tih mojih produkcija nisam nikad potpisao nikakav ugovor vezan za internetska prava, stoga podržavam ovu inicijativu strukovnih udruga, da se nađe pravičan način prikupljanja naknade od internetskog korištenja glazbe. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
104 Davorin Bogović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Žalosno je ako se baviš glazbom,da se stalno moraš grčevito boriti za svoje,ne tuđe,nego svoje.Na svakom koraku te pokušavaju opljačkati,a sad bi vi to još i ozakonili.Ovo je sramotno loše Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
105 Dijana Bistrović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Članica sam Zagrebačke filharmonije i moje snimke se koriste na internetu, a da za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
106 Dino Celizić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
107 Dino Ivelja NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA STUDIJSKI SAM GLAZBENIK I SNIMIO SAM MNOGE SNIMKE KOJE JE MOGUĆE NAĆI NA INTERNETSKIM SERVISIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, niti sam od njih primio bilo kakvu naknadu za korištenje mojih snimaka na internetskim servisima.  Jedina naknada koju uopće primam od mojih izvođačkih prava je preko HUZIP-a. Putem punomoći sam ovlastio HUZIP da štiti moja izvođačka prava i za korištenje mojih snimaka na internetu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
108 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 256. Dikcija odredbe ovog članka nije u duhu hrvatskog jezika pa predlažemo da glasi: Na obradu osobnih podataka koja se provodi u skladu s ovim Zakonom primjenjuju se pravni propisi kojima se uređuje zaštita osobnih podataka. Djelomično prihvaćen Primjedba se djelomično prihvaća, te se odredba na odgovarajući način precizira.
109 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 256. Odredba ovog članka je opće naravi jer se njome uređuje „obrada osobnih podataka koja se provodi u skladu s ovim Zakonom“. Zašto je ona zalutala u DIO V. Poglavlje 8 kojim se uređuju „Provedbene mjere“ u vezi s djelovanjem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava? Ova odredba treba biti u nekom neutralnom/općem dijelu Zakona. Možda ju je prihvatljivo premjestiti u DIO IX. Nacrta? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da ova odredba treba biti u ovom dijelu Zakona, radi usklađivanja s Direktivom 2014/26/EU (članak 42.).
110 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Izraz „svaka osoba ili subjekt“ u definiciji iz stavka 5. ovog članka je tautologičan jer pojam „subjekt“ obuhvaća pojam „osoba“. Drugim riječima, osoba je vrsta subjekta. Stoga, predlažemo dodavanje riječi „drugi“: „svaka osoba ili DRUGI subjekt“. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”.
111 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. III. SRODNA PRAVA, Članak 154. Sukladno našem obrazloženju u općem komentaru uz ovaj članak, predlažemo da stavak 1. ovog članka glasi: (1) Informativna publikacija je zbirka koja se uglavnom sastoji od pisanih djela novinarske prirode, ali koja može uključivati i druga djela ili druge predmete zaštite i koja: (a) predstavlja pojedinačni element unutar periodične publikacije pod istim naslovom ili publikacije koja se redovito objavljuje pod istim naslovom, na primjer novine ili časopis opće ili posebne tematike; (b) ima svrhu pružati široj javnosti informacije povezane s vijestima ili ostalim temama; i (c) objavljuje se u bilo kojem mediju na inicijativu, u okviru uredničke odgovornosti i pod kontrolom pružatelja usluga. Stavak 2. ostaje nepromijenjen. Stavak 4. postaje stavak 3. i glasi: (3) Nakladnik informativne publikacije je fizička ili pravna osoba koja u svoje ime inicira, organizira, financira ili na drugi način osigurava financijska sredstva te, u okviru svoje uredničke odgovornosti i pod vlastitom kontrolom, izdaje informativnu publikaciju. Stavak 3. postaje stavak 4. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća, te se odgovarajuće mijenja odredba članka 154. Nacrta prijedloga Zakona. Definicija informativne publikacije dodatno je odgovarajuće usklađena s člankom 2. točkom 4. Direktive (EU) 2019/790, pri čemu je uzeta u obzir i uvodna odredba (56) navedene Direktive.
112 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. III. SRODNA PRAVA, Članak 154. 1. Smatramo da se definicija pojma „informativna publikacija“ treba prenijeti u nacionalni Zakon točno onako kako je određena u članku 2. točki 4. Direktive 2019/790 koja se treba implementirati novim Zakonom. Postoji službeni hrvatski prijevod te definicije u Direktivi. Iz kojeg razloga definicija u ovom članku 154. stavku 1. Nacrta odstupa od definicije u Direktivi? Pritom je definicija u Direktivi jasnija i razumljivija, dok se u ovoj definiciji u Nacrtu nasumično i neprecizno koriste i upućuje na pojmove određene u drugim zakonima. Usto se definicija „nakladnika informativne publikacije“ izdvaja u stavak 4. ovog članka. Uslijed toga se stvara neka „mrtva petlja“ u kojoj se ta dva pojma međusobno definiraju, dok definicija u Direktivi ne izaziva takvih poteškoća u razumijevanju. Pritom, trebamo imati u vidu da je riječ o novom srodnom pravu čija će se primjena tek morati tumačiti u praksi, i to u konačnici od strane Suda Europske unije (CJEU) čije će odluke obvezivati nacionalne sudove. CJEU će tumačiti odredbe Direktive pa bi nacionalni sudovi mogli biti suočeni s dodatnim poteškoćama u tumačenju i primjeni odluka CJEU-a zbog razlika u definicijama ovog pojma u Direktivi i novom Zakonu ako bude usvojena definicija u dikciji iz ovog Nacrta. Time će hrvatski nositelji i korisnici prava biti izloženi pravnoj nesigurnosti iz nepoznatih razloga jer nije jasno čime se opravdava mijenjanje definicije predmetnog pojma određene u Direktivi. Usto moramo napomenuti da je hrvatski prijevod definicije pojma „informativna publikacija“ nepravilan u podtočki (c) točke 4. članka 2. kada je izraz „is published IN any MEDIA…“ preveden kao „objavljuje se NA bilo kojem MEDIJU…“. Naime u engleskom je upotrijebljen prijedlog „in“, tj. „u“ uz riječ „MEDIA“, tj. „MEDIJI“, naime, u množini, što i lingvistički i smisleno upućuje na pojam „mediji“ u smislu propisa o medijima (dakle, u smislu bilo tiskanih, bilo elektroničkih medija), a ne u jednini („medium“, tj, „medij“ u smislu „sredstva prenošenja“ nečeg, primjerice kao u sintagmama „optički medij“ ili „papirnati medij“ i sl. 2. U definiciji „nakladnika informativne publikacije“ iz stavka 4. ovog članka ispuštena je referenca na fizičku osobu kao mogući oblik obavljanja te gospodarske djelatnosti (primjerice u obliku obrta). Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća, te se odgovarajuće mijenja odredba članka 154. Nacrta prijedloga Zakona. Definicija informativne publikacije dodatno je odgovarajuće usklađena s člankom 2. točkom 4. Direktive (EU) 2019/790, pri čemu je uzeta u obzir i uvodna odredba (56) navedene Direktive.
113 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 213. Prije svega, stavci 2. i 3. ovog članka sadržajno su u suštini istovjetni, izuzev pozivanja na odgovarajuće članke Nacrta u kojima su uređena predmetna prava (157. i 158., odnosno 159.). Smatramo da se ove odredbe mogu spojiti u jedan stavak na jasniji i koncizniji način. Suštinski, iz dikcije ovih odredbi nameće se zaključak da bi intencija bila da, neovisno o količini ovlaštenih organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, korisnik bi trebao platiti jedinstvenu naknadu koja bi obuhvaćala i udio autora i udio nakladnika. Međutim, to nije posve jasno pa predlažemo da se to izričito uredi na svim odgovarajućim mjestima u Nacrtu (tj., kako u ovom članku, tako i u člancima 158. i 159. na koje se ovdje referira), primjerice na sličan način kako je to uređeno u odnosu proizvođača fonograma i umjetnika izvođača u članku 134. stavku 1. alineji 6. Nacrta, naime riječima: „pravo […] na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za…“. Dakle, da se izričito odredi da je riječ uvijek o „jedinstvenoj“ naknadi u kojoj autori i nakladnici imaju svoj udio. Usto, ako je to jedinstvena naknada u slučajevima kada se ta prava ostvaruju kolektivno, smatramo da to ne odražavaju odgovarajuće odredbe članaka 208. i 209. Nacrta. Ako pak gore opisano razumijevanje nije točno, to prije svega potvrđuje nerazumljivost ovih odredbi, a suštinski onda predlažemo da se to uredi na gore opisani način. Novinarska djela nemoguće u praksi koristiti bez korištenja publikacija u koje su uvrštene pa su tako pravo tih autora i nakladnika neraskidivo povezana iz perspektive korisnika. Takvim bi se uređenjem znatno olakšalo kako davanje ovlaštenja korisnicima, tako i ostvarivanje prava nositelja. To bi bilo u skladu s ciljevima najavljenim u točki II.2. obrazloženja Nacrta, posebice u odnosu na „…stvaranje tržišta autorskih prava koje dobro funkcionira…“ te „…osiguravanje pretpostavki za pravičnu naknadu autorima i izvođačima u ugovorima kojima isti ustupaju svoja prava radi korištenja njihovih djela ili drugih predmeta zaštite…“. U suprotnome pak, takve nejasne odredbe kojima bi se predviđao nepotrebno složen način uređenja međusobnih odnosa nositelja međusobno povezanih prava te njihovih odnosa s njihovim korisnicima u vezi s ostvarivanjem tih prava zu praksi mogle dovesti do potpune blokade djelatnosti korisnika prava, a što bi u konačnici financijski odrazilo i na ostvarivanju tih prava od strane njihovih nositelja. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Stavak 2. i stavak 3. članka 213. Nacrta prijedloga Zakona uređuju dva različita slučaja, zbog čega se ukazuje potreb-nim propisati ih u dva različita stavka, koji će biti odgovarajuće dodatno precizirani.
114 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. 1. U odnosu na točku 3. stavka 1. ovog članka napominjemo da se načelno protivimo uvođenju prava nakladnika informativnih publikacija kako je obrazloženo u komentaru uz Poglavlje 6. u Dijelu III. Nacrta, osim prava iz članka 157. kojim se implementira članak 15. Direktive 2019/790. 2. Podredno i nastavno na sve izneseno u komentaru uz odredbu članka 208. stavka 2. točke 2. podtočke (c) ovog Nacrta, u odnosu na ovu odredbu dodajemo i sljedeći komentar. Za razliku od općeg prava umnožavanja koje bi autori novinarskih djela uvrštenih u informativne publikacije trebali kolektivno ostvarivati prema odredbi članka 208. stavka 2. točke 2. podtočke (c) ovog Nacrta, ovo je pravo umnožavanja iz članka 156. ovog Nacrta koje bi nakladnici informativnih publikacija trebali ostvarivati kolektivno prema ovoj odredbi ograničeno isključivo na djelatnost tzv. „press-clippinga“. Drugim riječima, dok bi korisnici za koje bi se smatralo da se bave tzv. „press-clippingom“ trebali plaćati ovim nakladnicima naknadu za umnožavanje njihovih publikacija, ova se odredba ne bi primjenjivala na sve druge korisnike koji bi u bitnome na isti način umnožavali takve publikacije u okviru svoje komercijalne djelatnosti koja nije ili se ne zove „press-klipping“. Dakle, uza sve nejasnoće o kojima je bilo rijeći u komentaru uz odgovarajuću odredbu članka 208., ovdje se postavlja pitanje ravnopravnosti svih korisnika koji bi na ovakav način iskorištavali informativne publikacije. Konačno, kao što je već istaknuto u komentaru uz odgovarajuću odredbu članka 208., već iz samog opisa djelatnosti tzv. „press-clippinga“ sadržanog u ovim odredbama, proizlazi da ona podrazumijeva ne samo umnožavanje, nego i distribuiranje, odnosno priopćavanje javnosti umnoženih „dijelova“ informativnih publikacija (a zapravo pojedinih novinarskih djela). Međutim, pravo priopćavanja javnosti uređeno je u podtočki (a) točke 3. stavka 1. ovog članka i ne mora se ostvarivati kolektivno. Postavlja se pitanje zašto plaćanjem naknade za priopćavanje javnosti iz podtočke (a) točke 3. stavka 1. ovog članka ne bi bila konzumirana i naknada za umnožavanje prema ovoj odredbi ili vice versa. 3. Konačno, u odnosu na odredbu stavka 1. točke 3. podtočke (b), zar prema dikciji članka 156. „pravo učiniti dostupnim javnosti iz članka 156. ovoga Zakona“ nije vrsta „prava priopćavanja javnosti iz članka 156. ovoga Zakona“ pa je zapravo već konzumirano u prethodnoj podtočki (a) ove točke 3. stavka 1. ovog članka? Djelomično prihvaćen Primjedba je djelomično prihvaćena te je izmijenjena odredba o praćenju medija (engl. press-clipping).
115 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. 1. Kao što smo već detaljnije komentirali u odnosu na odredbu stavka 1. ovog članka, smisao sintagme „uključuje ali se ne ograničuje na“ trebao bi biti navođenje primjera prava umnožavanja autora novinarskih djela uvrštenih u informativne publikacije koja se mogu ostvarivati isključivo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, u nastavku se govori samo o tzv. „press-clippingu“, dok se ne navode nikakvi drugi primjeri kada autori novinskih djela uvrštenih u informativne publikacije moraju svoje pravo umnožavanja ostvarivati isključivo u okviru sustava kolektivne zaštite. Pritom, „press-clipping“ je nedefinirani pojam na stranom jeziku koji zapravo ne odražava djelatnost koja se nastoji ovlaš opisati u ovoj odredbi na način da se nameće njegova improvizirana definicija izvan bilo kakvog konteksta u odnosu na druge relevantne odredbe ovog Nacrta. Takvim će se nasumičnim ubacivanjem pojma „press-clipping“ u novi Zakon izazvati potreba za tumačenjem ove odredbe zbog brojnih nedoumica koje bi mogle nastati u njezinoj primjeni. Pritom, napominjemo da je slična odredba predviđena i za nakladnike informativnih publikacija u članku 209., ali ipak u bitnome različita (molimo vidjeti komentar uz tu odredbu niže). Dakle, takvo će nepromišljeno, odnosno površno, a što je najvažnije – nepotrebno uvođenje pojma „press-clipping“ u zakonski tekst izazvati nejasnoće u primjeni. Već je iz samog opisa djelatnosti sadržanog u ovoj odredbi razvidno da tzv. „press clipping“ uključuje ne samo umnožavanje relevantnih autorskih djela, nego i njihovu distribuciju, odnosno priopćavanje javnosti. Pravo distribucije i pravo priopćavanja novinarskih djela uvrštenih u informativne publikacije uopće nisu uređena u ovom članku. Drugim riječima iz sadašnje dikcije ovog članka proizlazi zaključak da bi autori ovih djela svoje pravo umnožavanja morali ostvarivati kolektivno, a svoja prava distribucije i/ili priopćavanja istih tako umnoženih djela trebali ostvarivati individualno, i to prema istom korisniku čija djelatnost zahtijeva ovlaštenje koje obuhvaća osim prava umnožavanja i pravo (daljnje) distribucije i/ili priopćavanja javnosti. Ako se iz nekog razloga inzistira na posebnom uređenju djelatnosti tzv. „press-clippinga“ u novom Zakonu, onda se tomu treba pristupiti sustavno tako da se ta djelatnost adekvatno definira i da se pravilno uredi ostvarivanje svih prava koja autori odgovarajućih autorskih djela ovlašteni ostvarivati prema korisnicima koji se bave tom djelatnosti. Međutim, upozoravamo da će se takvim specificiranjem ograničiti općenitost prava umnožavanja koje se uređuje ovom odredbom. Pa se postavlja pitanje hoće li se onda posebno uređivati i sve druge djelatnosti u kojima se umnožavaju novinarska autorska djela u komercijalne svrhe. Je li to uopće moguće? To je svakako nepotrebno i neopravdano, s obzirom da je zakon opći propis kojim se stvari trebaju urediti sustavno bez opterećivanja zakonskog teksta nepotrebnim pojedinostima koje su obuhvaćene općim pravilom. 2. Što znači "pisanih, elektroničkih i DRUGIH medija" u istoj odredbi? Kakvi još "drugi mediji" postoje osim tiskanih i elektroničkih? Prema članku 2. točki 1. Zakona o medijima, "Mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike." Prema članku 2. stavku 1. točki 1. Zakona o elektroničkim medijima, "elektronički mediji: audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije." Iako se u članku 154. stavku 1. ovog Nacrta upućuje na definicije pojmova "novinskog nakladnika", "nakladnika medija" i "pružatelja medijske usluge" u zakonima kojima se uređuju mediji i elektronički mediji, smatramo da bi trebalo uputiti i na druge relevantne definicije u tim zakonima, posebice definicije pojmova "mediji" i "elektronički mediji" te nakon toga dosljedno koristiti precizno definirane pojmove u tekstu ovog Nacrta. U protivnom, nesmotreno i nekonzistentno baratanje neodređenim, odnosno nejasno određenim pojmovima u ovom Nacrtu može izazvati velike poteškoće u primjeni novog Zakona, primjerice oko utvrđivanja stranačke legitimacije i/ili predmeta tužbenog zahtjeva u sporovima pred sudovima. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje, a odgovori su dani na zasebno iznesene prijedloge istog podnositelja.
116 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Što znači pojam "videozapis" iz stavka 1. točke 2. te stavka 2. točke 2. ovog članka? Misli li se zapravo na videogram? Je li ovdje potrebno uskladiti terminologiju ili odrediti pojam "videozapis"? Isti se pojam spominje i u članku 154., 157. i 213. Nacrta, a očito je preuzet iz hrvatskog prijevoda riječi "video" u recitalu 56. Direktive 2019/970. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Nakon dodatnog razmatranja prihvaćeno je da se umjesto izraza “videozapis” koristi izraz “video sadržaj” kao preciznija implementacija / prijevod uvodne odredbe (56) Direktive (EU) 2019/790.
117 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Sukladno obrazloženju iz našeg općeg komentara, predlažemo da uvodne rečenice u stavcima 1. i 2. članka 208. Nacrta glase: (1) Kolektivno ostvarivanje prava može obuhvaćati osobito sljedeća imovinska prava autora: […] (2) Sljedeća imovinska prava autora mogu se ostvarivati samo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava: […] Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen.
118 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. 1. Smatramo da bi u ovom članku (konkterno u stavku 1. i 2.) bilo pravilno, odosno preciznije koristiti izraz "imovinska prava autora" umjesto "autorska prava", a s obzirom na određenje sadržaja autorskog prava iz članka 19. stavka 1. Nacrta: (1) Autorsko pravo sadržava moralna i imovinska prava autora. 2. Nadalje, sintagma „...OSOBITO sljedeća autorska prava ali se na njih ne ograničuje...“ nije u duhu hrvatskog jezika, odnosno predstavlja doslovni prijevod s engleskog jezika izraza „including without limitation to“. Usto je i tautologična. Naime, smisao se navedene engleske sintagme na hrvatskom jeziku uobičajeno izražava riječima „(uključujući) OSOBITO / posebice / između ostalog / primjerice“ i slično, kako se koristi u sada važećem ZAPSP-u, kao, uostalom, i na drugim mjestima u tekstu ovog Nacrta. Drugim riječima, dovoljno je reći "...može obuhvaćati osobito sljedeća... prava". Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen.
119 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. III. SRODNA PRAVA, Poglavlje 6. Pravo nakladnika informativnih publikacija iz ovog Poglavlja 6. Dijela III. Nacrta (osim članka 157.) bitno je šire od prava predviđenih u članku 15. Direktive 2019/790 i prenesenih u ovaj Nacrt u članku 157. Ovo srodno pravo nije do sada postojalo prema ZAPSP-u. Ovo novo i bitno šire srodno pravo od onog iz članka 157. (odnosno predviđenog u članku 15. Direktive 2019/790) stvara nove obveze kod korisnika „informativnih publikacija“. Pritom, ovo se pravo uvodi bez ikakvog obrazloženja za javnost. S druge pak strane, o pravu iz članka 157. ovog Nacrta (osnovanom na obvezi iz članka 15. Direktive 2019/790) naširoko se raspravljalo kako prilikom donošenja Direktive, tako i u vezi s izradom ovog Nacrta. Primjerice, to se posebno pravo spominje u točki II.3. uvodnog obrazloženja Nacrta, ali na takav način da nije jasno da se zapravo uvodi i novo šire srodno pravo iz članka 156. Kako je ovo pravo nastalo i na kojoj se pravnoj osnovi temelji? Zašto nakladnik informativnih publikacija ima veća prava od nakladnika pisanih djela (pa, uostalom, izgleda i od proizvođača fonograma, i filmskih producenata)? Zašto nakladnik „neinformativnih“ publikacija (npr. znanstvenih ili akademskih publikacija spomenutih u čl. 154. st. 2.) nema uopće nikakva prava? Ili ipak ima prava nakladnika tzv. „pisanih izdanja“? Zašto nakladnici koji su svoja prava stekli na temelju tzv. „malih nakladničkih ugovora“ imaju veća prava nego nakladnici tzv. „pisanih izdanja“? Zašto nakladničko pravo iz članka 156. traje 50 godina dok pravo iz članka 157. traje samo 2 godine kada je objekt/predmet iskorištavanja u suštini isti – informativne publikacije koje su aktualne u relativno kratkom roku. Rok zaštite od 50 godina će se zasigurno negativno odraziti na slobodu govora i dostupnost informacija, što je jedan od glavnih razloga zašto je u članku 15. Direktive 2019/790 određen rok od 2 godine (kako je implementirano u članku 157.). Primjerice, u recitalu 54. Direktive ističe se ključna važnost slobodnog tiska ne samo za osiguravanje kvalitete novinarstva, nego i za osiguravanje građanima pristupa informacijama: „Njime se osigurava važan doprinos javnoj raspravi i pravilnom funkcioniranju demokratskog društva.“ Konačno, prema razlogima za uvođenje ovog novog srodnog prava nakladnika informativnih publikacija iznesenim u točki II.3. obrazloženja Nacrta, time se navodno nastoji „…riješiti problem s kojim se oni susreću u slučaju kada agregatori sadržaja (poput primjerice Google news i dr.) koriste u svojim objavama informativne publikacije u koje ulažu izdavači i od toga zarađuju, a da pritom s izdavačima ne dijele (ili barem ne u odgovarajućem iznosu) tako stečenu financijsku dobit.“ I taj se „problem“ rješava u članku 157. Nacrta na način da takvi nakladnici imaju jedno konkretno i ograničeno pravo u trajanju od 2 godine u odnosu na „agregatore sadržaja (poput primjerice Google news i dr.“, dok prema svim ostalim korisnicima takvi nakladnici imaju znatno šira i duža prava koja se uvode prvi put u povijesti hrvatskog autorskopravnog sustava bez ikakvog obrazloženja kao da u nastojanju da prođu „ispod radara“ javnosti. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da je slijedom rasprave sa dionicima provedene u okviru rada Radne skupine za pripremu ovoga Zakona te praćenjem potreba hrvatskog tržišta u segmentu nakladništva zaključeno da je potrebno pružiti odgovarajuću zaštitu nakladnicima informativnih publikacija, kako onima koji izdaju fizičke primjerke publikacija tako i onima koji djeluju u internetskom okruženju. Ovakvom regulacijom se i u okviru ovoga propisa naglašava značaj zaštite slobode i pluralizma medija, kao bitnih odrednica u promicanju slobode izražavanja i daljnje demokratizacije društva. Uzevši u obzir razmatranja iznesena u okviru ovoga javnog savjetovanja, prihvaćeno je da se rok zaštite za nakladnike iz članka 156. Nacrta prijedloga Zakona skrati sa pedeset na deset godina, budući da se odnosi u ovom “tradicionalnom” sektoru nešto sporije mijenjaju, dok je rok za nakladnike iz članka 157. od dvije godine primjeren, zbog općenito brže dinamike razvoja poslovanja u poslovnim modelima prisutnim na internetu. Također, iz opsega prava nakladnika informativne publikacije iz članka 156. Nacrta prijedloga Zakona isključeno je pravo na naknadu za javnu posudbu, odnosno određuje se da informativna publikacije ne može biti predmetom javne posudbe.
120 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. (1) Postupci zbog povrede prava iz ovoga Zakona su hitni. (2) U postupku u parnicama zbog povrede prava iz ovog Zakona rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku. (3) U sporovima zbog povrede prava iz ovog Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu. (4) U postupku u parnicama postupak zbog povrede prava iz ovog Zakona pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe. (5) U postupku u parnicama zbog povrede prava iz ovog Zakona drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. (6) Rješenje o privremenoj mjeri donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. (7) Na postupke zbog povrede prava iz ovog Zakona primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak odnosno zakona kojim se uređuju ovrha i osiguranje tražbina. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
121 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. 1. Predlažemo da se odredbe o hitnosti postupka zbog povrede prava iz ovog Zakona usklade s odgovarajućim odredbama iz Zakona o žigu i Zakona o Patentu, jer će se u protivnom nositelji autorskog i srodnih prava staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na nositelje navedenih prava industrijskog vlasništva u pogledu ostvarivanja njihovih prava sudskim putem. Članak 135. Zakona o žigu Hitnost i primjena odredaba drugih zakona (1) Postupci zbog povrede žiga iz ovoga Zakona su hitni. (2) U postupku u parnicama zbog povrede žiga rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku. (3) U sporovima zbog povrede žiga ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu. (4) U postupku u parnicama postupak zbog povrede žiga pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe. (5) U postupku u parnicama zbog povrede žiga drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. (6) Rješenje o privremenoj mjeri donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. (7) […] Članak 152. Zakona o patentu: Hitnost i primjena odredaba drugih zakona (1) Postupci u parnicama zbog povrede prava iz ovoga Zakona su hitni. (2) U postupku u parnicama zbog povrede patenta rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku. (3) U sporovima zbog povrede prava iz ovoga Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu. (4) U postupku u parnicama postupak zbog povrede patenta pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe. (5) U postupku u parnicama zbog povrede patenta drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. (6) Rješenje o privremenoj mjeri donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. (7) […] 2. Predlažemo na kraju stavka 2. dodati riječ „tražbina“ iza riječi „osiguranje“ i prije točke radije poboljšanja jasnosti i u skladu s terminologijom Ovršnog zakona. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
122 Divna Simatovic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se naknada na internetu ostvaruje kolektivno - kao što je to kod emitiranja na radio postajama te da je naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
123 Domagoj Margetić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Izvršni odbor Ogranka slobodnih novinara Hrvatskog novinarskog društva pregledao je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Praktički od Članka 1., gdje novinari (a time i snimatelji, fotografi te ostali novinarski radnici) nisu definirani kao posebna skupina čija se autorska prava moraju zaštititi, pa preko definicija autorskih i srodnih prava, kroz cijeli se Nacrt provlači nešto što možemo nazvati nepoznavanjem i što je još opasnije nepriznavanjem autorskih prava u području novinarstva. Naime, za razliku od sličnih propisa u zemljama Europske unije, čini se kao da ovim Nacrtom, predlagatelj želi autorski potpuno obespraviti novinare, a posebno slobodne novinare, čija autorska i srodna prava ovim Nacrtom praktički nisu ni na koji način zaštićena niti zajamčena. Dok se u Nacrtu na više mjesta identificiraju različite profesije čija se autorska prava na ovaj ili onaj način Zakonom štite, u pogledu novinara, a posebno zaštite autorskih i srodnih prava slobodnih novinara Nacrt je potpuno podbacio. U tom smislu Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u potpunosti ignorira realnost u pogledu potrebe zaštite autorskih i srodnih prava pojedinih struka, a osjeća se ozbiljna i zabrinjavajuća tendencija autorskog obespravljivanja slobodnih novinara (u što ubrajamo fotografe, snimatelje, koji u praksi i jesu članovi Ogranka slobodnih novinara). Nacrt je manjak u tolikoj mjeri da je u pogledu zaštite autorskih i srodnih prava slobodnih novinara, ali i novinara općenito, bespredmetno u ovoj javnoj raspravi ulaziti u članak po članak predloženog nacrta, jer je naprosto ovaj Nacrt ovako online nemoguće korigirati i dopunjavati u mjeri u kojoj ovaj tekst to doista zahtijeva kad su u pitanju autorska i srodna prava slobodnih novinara. Tu manjkavost Nacrt pokazuje od osnovnih definicija u Članku 1., kao što smo već naglasili, pa preko definicija objave autorskog djela u Članku 5., koji je nepotpun posebno u kontekstu zaštite autorskih prava kod objava novinarskih radova, dok se u Članku 6. niti ne spominju autorska prava ili zaštita prava novinara, a posebno ne slobodnih novinara, dok se neke druge profesije ipak izrijekom navode. Kod Članka 7., primjerice, i definicije autorskog djela imamo prvi put pokušaj da se ozakoni autorska diskriminacija novinara, a posebno slobodnih novinara, jer se njihov autorski rad ni na koji način ne definira autorskim djelom, iz čega proizlaze sve daljnje manjkavosti, propusti, nedostaci i neprihvatljivosti ovog Nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Naprosto, stječe se dojam da predlagatelj namjerno ignorira autorska prava novinara, a u tom kontekstu i posebno autorska i srodna prava slobodnih novinara, što je za nas kao Ogranak slobodnih novinara HND-a izizuzetno zabrinjavajuće. Dakle, od prvog članka, pa preko osnovnih definicija kao primjerice definicije autorskog djela, pa preko definicije autorskih i srodnih prava, definicija objave, prenošenja, obrade i druge regulative, javno predloženi Nacrt prijedloga Zakona u potpunosti ignorira novinarstvo kao struku i izgleda kao da je usmjeren pomaganju tome da se medijskoj industriji omogući profitiranje na autorskom obespravljivanju novinara, a u čemu će dodatno biti obespravljeni slobodni novinari, koji čak niti minimum prava preko medijske industrije neće moći ostvariti, a čija će autorska prava slijedeći ovakav neprihvatljivi Nacrt prijedloga Zakona moći koristiti bez naknade tko god poželi, bez da za to snosi ikakve pravne posljedice. Ogranak slobodnih novinara Hrvatskog novinarskog društva, ovime izražava nezadovoljstvo ovim Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, jer isti prijedlog ni na koji način ne uključuje stvarnu i punu zaštitu autorskih prava slobodnih novinara. Naprotiv u dobroj mjeri ovakav bi Zakon legalizirao sistematsko kršenje autorskih prava slobodnih novinara, što je naprosto neprihvatljivo. Pozivamo ovime predlagatelja da u nastavku procesa rada na ovom Zakonu uključi sve segmente profesija na koje se Zakon odnosi, a mi posebno inzistiramo da u nastavku rada na Zakonu budu uključeni i predstavnici Ogranka slobodnih novinara HND-a, kako bismo konkretno, članak po članak mogli utjecati i ukazati na potrebu zaštite autorskih prava slobodnih novinara, što uključuje i fotografe i snimatelje, koji su dobrim dijelom članovi našeg Ogranka slobodnih novinara. Smatramo da je u nastavku rada na Zakonu nužno Nacrt izmijeniti u dobroj mjeri kako bi se konačnim prijedlogom obuhvatila potpuna i kvalitetna zaštita autorskih prava slobodnih novinara, što s ovim sadržajem Nacrta apsolutno nije slučaj. Ignoriranje autorskih prava slobodnih novinara najveća je mana ovog Nacrta. Izvršni odbor Ogranka slobodnih novinara HND-a u sljedećem će razdoblju predlagatelju uputiti detaljnu i opširnu analizu ovog Nacrta i detaljne prijedloge kako zaštititi autorska prava slobodnih novinara. Ovakav Nacrt prijedloga Zakona naprosto je s pozicije zaštite novinarskih autorskih prava nama potpuno neprihvatljiv, jer ni na koji način ne osigurava zaštitu autorskih prava slobodnih novinara. Domagoj Margetić, slobodni novinar predsjednik Ogranka slobodnih novinara HND-a Primljeno na znanje Komentari su primljeni na znanje te se daju sljedeća pojašnjenja: Definiciju iz članka 1. točke 1. te definiciju iz članka 7. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona nije moguće mijenjati jer ista proizlazi iz članka 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica. Napominje se pritom kao bitno da novinari i autori koji stvaraju autorska djela u sektoru medija (autorske članke, kolumne, autorske osvrte, fotografska djela, crteže, ilustracije i sl.) uživaju autorskopravnu zaštitu prema općim pravilima ovoga Zakona. Dakle, na slobodne novinare i druge autore koji nisu u radnom odnosu primjenjuju se opće odredbe o pravima autora iz ovoga Zakona, pri čemu je posebno bitan dio koji se odnosi na ugovorno pravo.
124 Domagoj Pavlović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
125 DOMAGOJ ŠKRABAL NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Podržavam prijedlog glazbenih strukovnih udruga da se naknada od internetskih prava ostvaruje kolektivno te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva.. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava i jedini prihod od izvođačkih prava primam od HUZIP-a za emitiranje mojih snimaka na radio i tv postajama. S poštovanjem, Domagoj Škrabal Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
126 Dominik Žagmešter NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Podržavam prijednog da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade na internetu te da se ta naknada ostvaruje kolektivno kao u slučaju emitiranja na radijskim postajama. Srdačan pozdrav Dominik Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
127 DORA DRACLIN NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
128 Dragan Lukić Šegedin NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Ovako, osobno sam na autor svih svojih pjesama, dakle glazbe i teksta te ujedno aranžer i producent a snimane su mojem vlastitom studiju, tako da držim sva autorska, izvođačka i diskografska prava u mojem kantautorskom opusu. Osim toga sam i autor (što glazbe - što teksta) brojnih skladbi naših renomiranih izvođača te također na nekima ujedno i aranžer i producent te izvođač na istima (dakle HUZIP da skratim). Od cijelog mojeg života: beskonačnog skladanja, pisanja, aranžiranja, snimanja, produciranja, sviranja te interpretiranja od internetskih prava (na kojima je ovdje fokus) dobivam jedno VELIKO, OROMNO i SRAMOTNO – NIŠTA!!! Tj. - da ne lažem - nije skroz ništa, ali tih 'par lipa' koje dobijam su još veće poniženje nego da ne dobijem uistinu baš ni lipe.. Ovdje je na djelu - potpuno ponižavanje nas kao ljudskih bića i omalovažavanje našeg cjeloživotnog neprestanog vrlo napornog i mukotrpnog rada! Pošto su sve internet platforme postale, ustvari, nova vrsta kanala, tj. - radija, televizije ili drugih medija za javno izvođenje našeg intelektualnog vlasništva (koje na radijima, televizijama, u lokalima, hotelima, itd. podležu plaćanju autorskih, izvođačkih i diskografskih prava) te sve redom emitiraju reklame koje naplaćuju i tako ubiru profit - trebale bi biti stavljene na potpuno istu razinu za plaćanje naših prava kao i radija i televizije ili bilo koji drugi medij koji ima mogućnost javnog objavljivanja naših glazbenih djela. Eto, toliko od mene u vezi toga. Dragan Lukić Šegedin Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
129 DRAGAN ŽUPANOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao izvođač podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno,putem HUZIP-a,kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Lipi pozdrav D.Županović Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
130 Dragana Tomić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio i tv postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. S poštovanjem, Dragana Tomić, članica Zagrebačke filharmonije Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
131 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. (7) Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
132 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. (4) Autor može u svakom trenutku izričito pisanom izjavom isključiti primjenu odredaba iz stavaka 1. do 3. ovoga članka na jedno ili više ili sva svoja djela koja se po ovome članku smatraju djelima koja su nedostupna na tržištu, osim za djela objavljena u periodičkim publikacijama i skupovima djela u znanstvene i akademske svrhe kao što su znanstveni asopisi, kada mora instituciji koja je digitalizirala i stavila dostupnim njegovo djelo dokazati da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. Nije prihvaćen Prijedlog se ne može prihvatiti iz razloga što je odredba članka 10. stavka 4. Nacrta prijedloga Zakona usklađena s člankom 8. stavkom 4. Direktive (EU) 2019/790 od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. Dodatno se ističe da su u međunarodnom pravu i pravnoj stečevini EU-a autorska prava uređena kao isključiva prava. Temeljem direktiva EU-a, prvenstveno Direktive 2001/29 i 2019/790, osim izričito propisanih iznimaka i ograničenja, autorima se ne smiju nametati dodatna vremenska niti kakva druga ograničenja mogućnosti raspolaganja njihovim djelima pa tako nije moguće ograničavati autorovu mogućnost isključivanja njegovog djela iz ovog režima.
133 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. (5) Periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, mogu se reproducirati u svrhe iz st. (1) na bilo koju podlogu i bez naknade. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Znanstveni časopisi sadrže znanstvene radove koji također pripadaju kategoriji autorskih djela iz područja znanosti kako su navedena u članku 188. stavku 1. te podliježu istim pravilima. Odredbe o umnožavanju djela za privatno korištenje pokrivaju ovakav oblik umnožavanja pojedinačnih znanstvenih radova.
134 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. (1) Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje na bilo koju podlogu i distribuiranje pojedinih odlomaka zakonito objavljenih....... Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je u ovom članku riječ prvenstveno o udžbenicima i sličnim zbirkama autorskih djela te se ovo sadržajno ograničenje primjenjuje prvenstveno u sektoru nakladništva. Navedene zbirke djela predmet su komercijalnog iskorištavanja budući da su udžbenici namijenjeni daljnjoj distribuciji odnosno prodaji te je stoga primjereno da autori čija su djela uvrštena u zbirke za takvo korištenje prime i odgovarajuću naknadu.
135 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. (3) Ugovorne odredbe koje su suprotne odredbama ovoga članka ništetne su. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2. (c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, a isti ne predviđa predloženu odredbu o ništetnosti ugovora. Članak 184. Nacrta prijedloga Zakona obuhvaća osim institucija kulturne baštine i druge organizacije i ustanove. Članak 182. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na očuvanje kulturne baštine, predviđa ništetnost ugovornih odredaba koje bi bile protivne zahtjevima navedenoga članka.
136 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 174. (3) Autori imaju, osim prava iz stavka 2. ovoga članka, i pravo na odgovarajuću naknadu od fizičke ili pravne osobe koja uz naplatu obavlja usluge fotokopiranja. Insititucije kulturne baštine izuzete su od naknade. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U knjižnicama se korisnicima stavljaju na raspolaganje fotokopirni uređaji uz naplatu te usluge, što znači da se korisnicima pruža mogućnost i sredstva za umnožavanje za privatno korištenje, uz ostvarivanje određene komercijalne koristi za knjižnicu. Pravna stečevina EU-a ne predviđa opću iznimku za knjižnice i slične institucije u pogledu ove naknade, te su stoga institucije koje uz naplatu pružaju korisnicima mogućnost fotokopiranja dužne plaćati ovu naknadu.
137 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. Javna sveučilišta i sastavnice su u DUŽNOSTI prema Zakonu o visokom obrazovanju, koja tamo nije niti razrađena niti je razrađena procedura da ih se prisili da tu dužnost objavljivanja završnih radova ispune. Ako im se i prema ovom zakonu ponudi tek "mogu" umjesto "moraju", onda je još manja šansa da se uspostavi učinkovita procedura koja bi pri tom trebala biti i ujednačena, kao i osjećaj da to moraju učiniti. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
138 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. (3) Javna sveučilišta, njihove sastavnice, kao i javna veleučilišta i visoke škole, MORAJU donijeti pravila o postupanju s autorskim djelima iz stavka 1. i 2. ovoga članka i njihovom iskorištavanju te ih javno objaviti na vidljivom mjestu na svojoj mrežnoj stranici. Pravila donosi najviše tijelo takve pravne osobe, kao što su senat ili vijeće zaposlenika, sukladno propisima i aktu kojim se uređuju ustrojstvo i nadležnosti tijela te pravne osobe. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća, te se odgovarajuće mijenja izričaj u navedenoj odredbi.
139 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 3. Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći Hrvatsko knjižničarsko društvo će se vrlo brzo javiti u e-savjetovanje s detaljnijim primjedbama i prijedlozima u vezi različitih članaka i stavaka u prijedlogu Zakona i očekivat će i komunikaciju s predlagateljem, kao i jasne odgovore i argumente predlagatelja za svaki od komentara, no prije toga i prije nekih prijedloga na konkretne članke ispod, jedan osvrt na tvrdnje poput: "povećat će se pravna sigurnost u području djelatnosti istraživačkih organizacija, institucija kulturne baštine i obrazovnih institucija" s obzirom na to da, iako se uvode nova ograničenja i iznimke, samo za neke se propisuje i zaštita od ugovorne derogacije tih iznimki. S obzirom da insituciju kulturne baštine isključivo rade u javnom interesu priznatom i zakonima i međunarodnim dokumentima, ne utječući nesrazmjerno na ijedan komercijalni interes nositelja prava, dapače, aktivno plaćajući i njihova djela i licence za korištenje, potrebno je na više mjesta gdje se sada spominju te insitucije i ustanove staviti prisilnu odredbu da su govorne odredbe koje su suprotne iznimkama ništetne, ili da ih ugovori ne mogu isključivati. Nažalost, u praksi su mnoge iznimke koje baštinske institucije pažljivo i u zakonite svrhe koriste i omogućavaju svojim korisnicima pristup građi za ključne obrazovne i znanstvene svrhe, onemogućene i svedene na "mrtvo slovo na papiru" zakona. Ili zbog nedorečenosti/kontradiktornosti u samom propisu, ili upravo zbog isključivanja ugovorom-licencijom. Dat ću samo jedan primjer. Vrlo je bitno da u digitalno doba daljinske dostupnosti, pogotovo u izvandrednim situacijama poput pandemije ili potresa, korisnici mogu pristupiti građi koja je kupljena ili pretplaćena. Kako to ne mogu napraviti u prostorijama institucije, a često licencijski ugovori često limitiraju pristup samo iz prostorija neke ustanove (IP pristup), omogućavanje da isti ti korisnici uopće mogu koristiti već plaćenu i pretplaćenu građu udaljeno, npr. proxy pristupa, postaje nužnost. Jednako kao i da im se građa koju bi inače reproducirali na instituciji, dostavi daljinski kada to uvjeti drukčije ne dozvoljavaju. Stvarnih primjera je mnogo i molim da se uvaže različite upravo i sada prisutne situacije, i maksimalno, na razne načine zaštite zakonom omogućena postupanja od samovolja, kako je predloženo ispod, a jedan je primjer (uz povlačenja djela za potrebe čl. 10) i. u čl. 184. , s predloženom ništetnosti ugovornih odredbi koje su suprotne iznimkama ili ih isključuju. Isto vrijedi i za proklamiranja ograničenje i iznike radi korištenja djela i drugih predmeta zaštite u digitalnoj i prekograničnoj nastavi i za područje djelatnosti institucija kulturne baštine novim Zakonom, gdje se i zbog navedenih razloga i onih koji će navesti HKD, ipak ne čini da je u potpunosti osiguran "jasan okvir za reguliranje autorskog prava i srodnih prava kako bi se olakšala digitalizacija i širenje djela", kako se tvrdi. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
140 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. S obzirom da se radi o zbirkama koje bi uređivale osobe iz sustava obrazovanja i znanosti, kao i njihove knjižnice, bez spominjanja istih poimence, i dalje je zbog vezanosti ovog članka uz čl. 190. i da bi se smisao čl. 190. uopće mogao ostvariti, nužno st (1) nadopuniti, tako da umjesto "na papir ili sličan medij" stoji "na bilo koju podlogu i "bez plaćanja naknade", tako da glasi: "Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje na bilo koju podlogu i distribuiranje pojedinih odlomaka zakonito objavljenih...". Odredba o papiru je u potpunoj suprotnosti sa st. (2) i čini cijeli članak kontradiktornim, čak i uz najpozitivnije teleološko tumačenje. Tako da je logičnije, kao i da bi se učinkovito ostvarila digitalna nastava i omogućio pristup u svrhovito organizirane obrazovne i znanstveno-istraživačke sadržaje, ona moraju biti prethodno pripremljena i organizirana u zbirke, ne samo puko negdje arhivirana. Minimalno se digitalno organiziranje zbirki, neovisno o nastavnoj ulozi, mora dozvoliti za već spomenute periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, pa alternativno, iako je besmisleno u 21. stoljeću i dalje ne imati tehnički neutralan zakon i inzistirati na vrsti podloge, da se kao zadnja mjera, ako se ne prihvaća logična izmjena u st.(1), doda novi stavak: "Periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, mogu se reproducirati u svrhe iz st. (1) na bilo koju podlogu i bez naknade." Djelomično prihvaćen Djelomično se prihvaća primjedba predlagatelja na način da se u članku 188. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona umjesto teksta „na papir ili sličan medij“ uvrštava tekst „na papir ili bilo koji drugi medij“. Ističe se da je u ovom članku riječ prvenstveno o udžbenicima i sličnim zbirkama autorskih djela te se ovo sadržajno ograničenje primjenjuje prvenstveno u sektoru nakladništva. Navedene zbirke djela predmet su komercijalnog iskorištavanja, budući da su udžbenici namijenjeni prodaji, te je stoga primjereno da autori čija su djela uvrštena u zbirke za takvo korištenje prime i odgovarajuću naknadu.
141 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. Nužno je, pogotovo za ostvarivanje ciljeva zbog kojih knjižnice uživaju iznimke i po ovom Zakonu i po novim iznimkama koje su dobile Direktivama EU dodati stavak 3. koji bi, kao što to rade zakonodavstva mnogih država ili nove odredbe poput one o očuvanju građe, što će detaljnije navesti i dodatni komentari i prijedlozi Hrvatskog knjižničarskog društva ovih dana, , zaštitile knjižnice u obavljanju njihovih nužnih djelatnosti, glasio: "Ugovorne odredbe koje su suprotne odredbama ovoga članka ništetne su." Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2.(c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, a isti ne predviđa predloženu odredbu o ništetnosti ugovora. Uz to, članak 184. Nacrta prijedloga Zakona obuhvaća osim institucija kulturne baštine i druge organizacije i ustanove. U vezi podnesene primjedbe upućujemo na članak 182. Nacrta prijedloga Zakona koji se odnosi na očuvanje kulturne baštine, a koji predviđa ništetnost ugovornih odredaba koje bi bile protivne zahtjevima navedenoga članka.
142 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 174. Zbog nagomilanih situacija koje se ponavljaju godinama, u stavku 3. iz obveze je nužno isključiti institucije kulturne baštine. rečenicom "Institucije kulturne baštine izuzete su od naknade." Knjižnice kao neprofitne ustanove koje djelatnost obavljaju u javnom interesu ustanovljenom Zakonom o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, ne mogu biti izjednačane s fotokopiraonicama ili poduzećima koji reproduciraju u komercijalne i gospodarske svrhe/kao samostalnu gospodarsku djelatnost (kao što najam nije isto što i posudba) i izuzete od naknada koje im se i dan danas pokušavaju naplaćivati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U knjižnicama se korisnicima stavljaju na raspolaganje fotokopirni uređaji uz naplatu te usluge, što znači da se korisnicima pruža mogućnost i sredstva za umnožavanje za privatno korištenje, uz ostvarivanje određene komercijalne koristi za knjižnicu. Pravna stečevina EU-a ne predviđa opću iznimku za knjižnice i slične institucije u pogledu ove naknade, te su stoga institucije koje uz naplatu pružaju korisnicima mogućnost fotokopiranja dužne plaćati ovu naknadu.
143 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. Prijedlog dodatnog stavka: " Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice." Iz dosadašnje komunikacije o prijedlogu Zakona bilo je podrazumijevano da će se prihvatiti takva dopuna, identična onoj u vezi djela siročadi, s argumentom da se radi o sličnoj vrsti situacije i djela, kao i problemima koji nastaju ako se domaća znanstvena i druga produkcija hrvatskiha utora objavljena u odavno na tržištu nedostupnim publikacijama u bivšoj državi/državama u kojima je Hrvatska bila ne može učiniti pristupačnom. Male zemlje poput Hrvatske ne mogu si priuštiti takvu veliku "rupu" u baštinski važnoj produkciji. Napose kod skupova, časopisa, zbirki s različitim autorima koji su i po prvi put objavljivali u bivšim državama. Posebno u izvanrednim situacijama popute ove s problemima fizičkog pristupa, javnost neće imati pristupa esencijalnoj baštinskoj građi. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
144 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. Insitucije kulturne baštine moraju uživati barem neku zaštitu od samovoljne odluke autora u svakom trenutku da iz već objavljenih djela zatraže povlačenje djela, kao što je sada u st. 4. I to barem u pogledu esencijalnih publikacija, kao onih koje se spominju u čl. 154 (2): "Periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi" jer iznimka onda gubi svrhu i stvara, pogotovo kod starijih znanstveih i akademskih/stručnih časopisa, za instituciju tešku situaciju da se svako malo "izrezuju" pojedina djela iz godišta časopisa. To bi se moglo barem obuzdati činjenicom da se instituciji koja je digitalizirala i stavila dostupnim djelo autor dokaže da je ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. Nije prihvaćen Primjedba se ne može prihvatiti iz razloga što je navedena odredba usklađena s člankom 8. stavkom 4. Direktive (EU) 2019/790 od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. Dodatno se ističe da su u međunarodnom pravu i pravnoj stečevini EU-a autorska prava uređena kao isključiva prava. Temeljem direktiva EU-a, prvenstveno Direktive 2001/29 i Direktive 2019/790, osim izričito propisanih iznimaka i ograničenja, autorima se ne smiju nametati dodatna vremenska niti kakva druga ograničenja mogućnosti raspolaganja njihovim djelima, pa tako nije moguće ograničavati autorovu mogućnost isključivanja njegovog djela iz ovog režima.
145 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a III. SRODNA PRAVA, Članak 156. S obzirom da se u članku prijedloga ide dalje od Direktive koja se bavi zaštitom u pogledu internetskih korištenja i preko njezinih odredaba, koja je motivacija zakonodavca da u primjerenu naknadu uključuje čak i na posuđivanje novina u knjižnicama kao nekomercijalnim ustanovama gdje je to efemerna činjenica, te pogotovo, uključuje li se u definiciju posudbe za potrebe tog novog proširenja i čitanje novina u prostorijama knjižnica? Prihvaćen Primjedba se prihvaća. Briše se odredba o pravu na primjerenu naknadu nakladniku informativnih publikacija kada se njegove publikacije posuđuju posredovanjem javnih knjižnica. Informativna publikacija ne može biti predmetom javne posudbe.
146 Dragutin Smokrović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti se slažem da Huzip preuzme poštenu naplatu izvođačkih i autorskih prava na internetu kao šta to predlaže ogromna većina autora i izvođača u HR. Član sam grupe Plava Trava Zaborava i mislim da glazbenici i autori imaju pravo na naknadu od korištenja njihove glazbe na internetu! Podržavam da se ta naknada ostvaruje kolektivno ! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
147 Dražen Baljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Već 22 godine sam član rock grupe Let 3, a u glazbenoj karijeri sam bio član mnogih drugih rock bendova (RiVal, Unlogic Skill, Mlat, Mr.Lee & IvaneSky...) te sam kao glavni izvođač (dio stalne postave navedenih grupa) s istima snimio jedanaest dugosvirajućih albuma i nebrojeno puno singleova. Sva glazba koju sam ikada snimio dostupna je na raznim streaming platformama na webu. Nikada mi od streaminga glazbe na internetu, koju sam kao dio grupa zajednički pripremao, suaranžirao i na kraju i snimio u studiju, kao izvođaču nije isplaćena niti jedna lipa. S druge strane, svoje izvođačke naknade za glazbu korištenu na radiju i TV-u uredno primam preko HUZIP-a kojeg sam kao udrugu za zaštitu mojih izvođačkih prava za to davno opunomoćio. U ovom nacrtu zakona ne vidim da bi neka kolektivna izvođačka udruga skrbila za moju glazbu koja se streama na internetu. A ja, za korištenje putem interneta, želim primati naknadu preko HUZIP-a, jednako kao što redovito primam za korištenje putem radija i televizije. Neobjašnjiv mi je stoga trenutni nacrt zakona u kojem to uopće nije opcija. Pozivam stoga da Republika Hrvatska ovim Zakonom zaštiti moja prava na naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na internetu na način da se u Zakon ugrade odredbe prema kojima bi svi izvođači imali pravo na neodrecivu naknadu za korištenje snimaka putem interneta, a koja bi se ostvarivala kolektivno. Na kraju, izvođačka prava na internetu, uskoro možda i jedinom relevantnom tržištu, i naknade koje iz njih slijede, nužno je baš sad kad su upravo izvođači najpogođeniji COVID situacijom koja je rezultirala zabranama javnog okupljanja - pravično urediti. Baljak Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
148 DRAŽEN FERENČINA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA PODRŽAVAM SADRŽAJ KOMENTARA NORE KRSTULOVIĆ koji u nastavku dijelim: Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
149 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 54. (1) komentar: Smatramo da se pri formulaciji prenošenja prava iskorištavanja autorskog djela mora dodatno istaknuti kako takvo pravo ne uključuje i pravo na neograničenu distribuciju istog djela, tj. da prenošenjem prava iskorištavanja novi vlasnik takvog prava nema pravo na primjerice neograničenu retransmisiju audiovizualnih djela bez isplaćivanja naknada autoru za svako reemitiranje, prema uvjetima naknada za retransmisiju koje treba odrediti u Članku 27. ovog Zakona. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ovom se odredbom uređuje da suglasnost autora za prijenos prava iskorištavanja nije potrebna kad se cjelokupno poslovanje ili dio poslovanja s jedne osobe prenosi na drugu. Vrsta i opseg prava koja se u slučaju prijenosa cjelokupnog poslovanja ili dijela poslovanja prenose na drugu osobu ovise o tome koja je prava iskorištavanja autorskog djela autor inicijalno osnovao za osobu čije poslovanje je predmet prijenosa. U slučajevima kada se pravo iskorištavanja prenosi na drugu osobu bez autorovog odobrenja, osoba za koju je autor osnovao pravo iskorištavanja za ispunjenje obveza prema autoru odgovara solidarno s osobom na koju je ono preneseno.
150 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 51. (1) komentar: Smatramo da se ovakva formulacija kosi sa suštinskom namjenom i namjerom ovog Zakona, a to je zaštita autorskih prava. Naime, ovime se otvara mogućnost da naručitelj autoru suradnju uvjetuje ugovorom kojim od njega traži da mu zauvijek prepusti svoje autorsko pravo, iz čega proizlazi da se od autora na taj način može tražiti i da se odrekne potpisa kao temeljnog dokaza autorstva - dakle, zatire se trag autora u njegovom djelu. To je također česta praksa naručitelja kad je posrijedi audiovizualni prijevod kao autorsko djelo, pa se nepotpisani audiovizualni prijevodi pojavljuju na televizijama upisanima u HAKOM-ovu knjigu TV nakladnika i u programima kabelskih operatera ili kabelskoj retransmisiji. Stoga tražimo da se u članak ugradi formulacija prema kojoj se protuzakonitim smatra od autora tražiti da se odrekne prava na potpis svog autorskog djela te da se svaki ugovor kojim se to od autora traži automatski smatra ništavnim, a naručitelj koji nastavlja s takvom praksom podliježe prekršajima navedenim u ovom Zakonu. Primljeno na znanje Naglašava se da prema članku 21. Nacrta prijedloga Zakona autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela. Osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili ako način pojedinoga javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora. Ugovori koji se u praksi sklapaju ne bi smjeli sadržavati odredbu koja bi bila protivna navedenom moralnom pravu autora da bude naveden, protivno volji autora. Moralna prava su po naravi neprenosiva i neotuđiva i pravno je nemoguće odreći se svojeg moralnog prava. U članku 284. stavku 1. točka 2. Nacrta prijedloga Zakona predviđeana je i prekršajna odredba za povredu navedenog prava autora.
151 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 47. Tražimo precizniju i čvršću odredbu pojma prerade. Iz ovakve formulacije nije jasno smatra li se prerada samostalnom intelektualnom tvorevinom u smislu Članka 8. ovog Zakona. Konkretno, time se otvara mogućnost česte manipulacije i bespravne upotrebe na tržištu audiovizualnog prijevoda, u slučajevima kada naručitelj intervenira u otuđeno autorsko djelo audiovizualnog prijevoda i prodaje ga bez potpisa autora trećoj strani, ostvarujući tako materijalnu korist isključivo za sebe, a ne i za autora. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 47. Nacrta prijedloga Zakona regulira isključivo pravo prerade i proizlazi iz zahtjeva članka 12. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica. U vezi dvojbe istaknute u ovoj primjedbi, naglašava se značaj da se sva bitna pitanja korištenja prijevoda kao autorskog djela detaljno definiraju ugovorom.
152 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 27. (3) komentar: Sadašnja situacija omogućava neograničenu i beskonačnu distribuciju autorskih djela audiovizualnih prijevoda bez ikakve naknade autoru, osim one za prvu prodaju. Budući da je riječ o izrazito frekventnim i medijski eksploatiranim autorskim djelima, tražimo da se uvede pandan naknadi za javnu posudbu kakva postoji za književne prijevode, tj. da se ograniči broj reemitiranja bez naknade i utvrdi iznad kojeg broja reemitiranja svog audiovizualnog prijevoda autor ima pravo ostvariti za to vezanu naknadu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Na prijevode audiovizualnog djela primjenjuju se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na sve vrste prijevoda.
153 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
154 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Koautori Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
155 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Autor Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
156 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
157 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
158 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 71. Ovaj članak ne obuhvaća prijevod kao autorsko djelo koje je također predmet nakladničkog ugovora. Spominje se samo izvornik djela, iz čega proizlazi da u smislu jezičnog (pisanog) autorskog djela (književnost) uključuje samo književnike, ali ne i prevoditelje izvornih (književnih) djela. S obzirom na to da je i prijevod književnog (jezičnog) djela samo po sebi književno djelo te samostalno autorsko djelo u smislu ovog Zakona, predlažemo umjesto riječi "izvornik djela" upotrijebiti riječ "autorsko djelo". Tom izmjenom (al. 2) ujednačava se terminologija i precizira izraz u cijelom članku, što ga čini jasnijim. Novi tekst bi glasio: - rok u kojem je autor dužan nakladniku predati uredno autorsko djelo. Ako ugovorom nije drukčije određeno, taj rok iznosi godinu dana od dana sklapanja ugovora Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se u članku 71. Nacrta prijedloga Zakona umjesto riječi „izvornik“ navodi riječ „primjerak“. Podrazumijeva se da predmet nakladničkog ugovora može biti i prijevod djela, s obzirom da i prijevod može biti autorsko djelo.
159 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Ovaj članak u suprotnosti je s čl. 286. i osobito čl. 287. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (kojima je propisana neobvezatnost oblika ugovora i potvrda usmeno sklopljenog ugovora), nadalje, ne predviđa situaciju u kojoj takav ugovor ispuni samo jedna strana, zbog čega ona druga ostaje zakinuta. Stoga predlažemo izmjenu teksta članka 58. stavak (2) kako slijedi: Autorskopravni ugovor, osim malog nakladničkog ugovora, koji nije sklopljen u pisanom obliku smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako je jedna ugovorna strana ispunila, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je pisani oblik propisan za autorskopravne ugovore očito ne proizlazi što drugo. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je članak 58. stavak 2. brisan.
160 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 29. Predlažemo dodati riječ "autora" ili riječ "tuđeg" radi jasnoće članka. Prva verzija (autora): (1) Autor ima isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti na svaki način, žicom ili bežičnim putem. Za svako priopćavanje autorskog djela javnosti potrebno je pribaviti odobrenje autora ugovorom ili na drugi način, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Druga verzija: (1) Autor ima isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti na svaki način, žicom ili bežičnim putem. Za svako priopćavanje tuđeg autorskog djela javnosti potrebno je pribaviti odobrenje autora ugovorom ili na drugi način, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Dopuna koja se predlaže u članku 29. Nacrta prijedloga Zakona se ne prihvaća s obzirom na to da se po prirodi stvari podrazumijeva da se ovdje radi o priopćavanju javnosti tuđeg autorskog djela odnosno o priopćavanju javnosti od strane osobe različite od samog autora djela.
161 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 8. Pojam "prerade" ovdje ima nejasno i neprecizno značenje jer i književni prijevod, koji se smatra preradom u smislu ovog teksta Nacrta zakona, može doživjeti izmjene i prerade, nakon što je prijevod, kao originalno samostalno autorsko djelo, objavljen. Prijevod književnih djela visoke estetske zahtjevnosti ne može se smatrati preradom iste naravi kao i prijevod tehničkog priručnika. Svjetska književnost dostupna je i čita se na hrvatskom jeziku upravo zahvaljujući prevoditeljima i njihovoj autorskoj vještini, a njihova djela čitaju se kao izvornici, te se često citiraju kao da su izvornici napisani na hrvatskom jeziku. Književno prevođenje u Hrvatskoj je priznato kao umjetnička djelatnost, a književni prevoditelj kao (samostalni) umjetnik. Nadalje, budući da se kroz ovakav prijevod neko – kulturno, umjetnički, civilizacijski važno - izvorno djelo pojavljuje u posve novom kodu, novom jeziku, prijevod književnog djela (izvornika) treba smatrati zasebnim (specifičnim) izvornim djelom. Slijedom navedenog predlažemo nekoliko izmjena u članku 8, kako slijedi: - izbaciti riječ "druge" iz stavka (1). Izmijenjeni tekst glasi: (1) Prijevodi i prerade autorskog djela, koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštićene su kao samostalna autorska djela. To uključuje i prijevode, prilagodbe, obrade i druge izmjene računalnog programa, koje su originalne intelektualne tvorevine. - dodati novi stavak, koji bi bio i u skladu s čl. 71. ovog Zakona vezano za prijevod kao predmet nakladničkog ugovora. Tekst novog stavka glasi: Prijevodi izvornih jezičnih (pisanih) djela visoke estetske zahtjevnosti i književne vrijednosti smatraju se izvornim djelom osobito u smislu autorskopravnih ugovora i ostalih prava i obveza. - iza stavka 4. dodati novi stavak sljedećeg sadržaja: Ne smatraju se originalnim intelektualnim tvorevinama i nisu zaštićena kao samostalno autorsko djelo iz stavka 1. ovoga članka neznatno izmijenjeni ili prilagođeni postojeći prijevodi književnih djela. - u stavku 4. pojam "neznatno" je nejasan i treba precizirati omjer ili proporcije izmjena koje određuju je li neko djelo originalna intelektualna tvorevina. Za područje književnog prevodilaštva preporučujemo dodati sljedeći tekst: Izmjene ili prilagodbe postojećeg prijevoda književnog djela, koji je zaštićeno autorsko djelo, smatraju se neznatnima ako obuhvaćaju najviše 20 posto izvornog teksta prijevoda (ne računajući prenesene dijelove teksta te lektorske ili korektorske zahvate). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 8. stavak 1. Nacrta prijedloga Zakona odnosi se na prerade svih vrsta autorskih djela, a prijevod je samo jedan od oblika prerade autorskog djela. Ističe se da svi prijevodi nisu autorska djela, nego autorskopravnu zaštitu uživaju samo oni prijevodi koji udovoljavaju uvjetima propisanim člankom 7. stavkom 1. Nacrta prijedloga Zakona. Također, predmet prijevoda mora biti autorsko djelo, što je vidljivo iz odredbe članka 8. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona, a ne tekst koji ne uživa autorskopravnu zaštitu jer se radi o npr. prijevodu službenog dokumenta, diplome, svjedodžbe, tehničkih uputa ili slično. Kao i u slučaju prerada izvornih autorskih djela, tako je i u slučaju prerade prijevoda koji je autorsko djelo potrebno tražiti odobrenje od prevoditelja koji je autor toga prijevoda. Ukazujemo da se članak 8. stavak 4. Nacrta prijedloga Zakona odnosi na glazbena djela (njime nisu obuhvaćeni prijevodi pisanih djela).
162 Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Europska, pa i hrvatska legislativa, kad su posrijedi autorska prava, zasniva se na monističkoj teoriji, prema kojoj je to jedinstveno pravo s dva elementa: osobnim i imovinskim – izravna posljedica je ograničen prijenos autorskog prava: moralno pravo ne može se prenijeti na trećeg. No, neke odredbe Nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (čl. 93. stavak 4 i 5), zadiru izravno u ove temelje i upravo su im suprotne, a nemaju uporiše ni u Direktivi o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu EU: kad su posrijedi autorska prava vezana uz djela stvorena u radnom odnosu, "automatizam" prijenosa autorskog prava s autora na nakladnika/medij kao nositelja prava je contradictio in adjecto osnovama na kojima se legislativa autorskog prava u Hrvatskoj zasniva. Društvu za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) takva je zakonska regulativa neprihvatljiva. Tim više što je aktualnim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima (čl. 76. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) definirano da se, u slučaju kad se tijekom obavljanja obveza iz radnog odnosa stvaraju autorska djela, ugovorom o radu regulira stječe li poslodavac pravo na iskorištavanje autorskog djela, kao i u kojem opsegu i trajanju. U suprotnom, ako to ugovorom o radu nije regulirano, autorsko pravo zadržava autor bez ograničenja. „Premještanje“ autorskog prava s primarnog nositelja – autora - na sekundarnog – poslodavca, kao polazne osnove, je salto mortale kojim zakonodavac pogoduje poslodavcima, a autore stavlja u nepovoljniji položaj, izravno im ugrožavajući imovinska prava jer sva prava iskorištavanja autorskog djela dobiva nakladnik. S obzirom da „šprancama“ ugovora o radu autori autorska prava stvorena u radnom odnosu, u praksi, zbog nesrazmjera u odnosu snaga gotovo u pravilu prenose na poslodavce, razumno rješenje koje bi reguliralo odnos autora i poslodavca u medijima bilo bi ono u kojem autor autorsko pravo na svoje djelo ponovo stječe prekidom radnog odnosa, a poslodavac dobiva svojevrsno pravo „prvokupa“ te isplatom primjerene naknade, čiji bi se parametri izračuna također trebali definirati kroz ZAPSP, osigurava da bivši radnik više nema potraživanja po toj osnovi. Time bi se izbjegli i neželjeni sudski sporovi. Opstanak predložene odredbe o automatskom prijenosu bez vremenskog ograničenja drastično bi ugrozio prava autora, ponajprije novinara i fotoreportera, a upitan bi bio i interes poslodavca da autore zadrži u radnom odnosu, kad ionako zadržava pravo na iskorištavanje njihovih autorskih djela. Zakon u potpunosti zanemaruje slobodne novinare, odnosno ne navodi ih izrijekom u onim člancima u kojima se definiraju ugovorni odnosi između autora i kupaca autorskih djela. Trebalo bi ih izrijekom uvrstiti u zakon, a taj bi se dio mogao riješiti eventualnim člancima zakona o koautorstvu slobodnjaka i medijske kuće. DZNAP autorima u medijima smatra novinare, fotoreportere i snimatelje, bez obzira jesu li u stalnom radnom odnosu u mediju ili su u statusu slobodnih novinara. Nisu ugrožena samo materijalna, nego i moralna prava; predloženim se rješenjem poslodavcu, kao nositelju prava, omogućava da bez dopuštenja primarnog autora mijenja, dopunjava, dovršava ili sastavlja autorsko djelo i distribuira ga pod svojim imenom, čime se zadire u osnovno pravo na priznanje autorstva – pravo autora da bude potpisan, poznat javnosti. Kad je posrijedi „obeštećenje“ autora u ostvarivanju materijalnih prava koje prenose na nakladnike, izraz „primjerena i razmjerna" naknada nije dovoljno precizan, posebno u kontekstu izraza "bitan doprinos": potrebno je poslodavce/medije zakonski obvezati na kvantificiranje naknade ili im propisati obvezu izrade pravilnika koji bi definirao "primjerenu i razmjernu" naknadu za "bitan doprinos". Pritom bi u izradi pravilnika trebalo konzultirati Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava, Sindikat novinara Hrvatske i Hrvatsko novinarsko društvo te Vijeće stručnjaka. Pritom bi institucija Vijeća stručnjaka trebala biti stručna i neovisna, a ne ovisna o imenovanju resornog ministra. U definiranju sastava članova Vijeća stručnjaka, trebalo bi konzultirati i medijske strukovne organizacije (DZNAP, HND, SNH) i predstavnike izdavača. Napominjemo i da je DZNAP, kao sudionik radne skupine za izradu ZAPSP-a, već tražio brisanje naziva „bitan“ iz ove konstrukcije. Predlažemo i da se u Zakon unese odredba o transparentnosti podataka o suradnji medijskih kuća i internetskih platformi te da se te informacije dijele s autorima, odnosno njihovim strukovnim i sindikalnim organizacijama, u razumnim vremenskim razdobljima; poželjno je mjesečno izvještavanje. Svakako internetske platforme (news agregatori i ostali koji objavljuju tuđi sadržaj) trebaju dati na uvid strukovnim organizacijama proizvođača vijesti (medijskim izdavačima) i uvide u algoritme izbora sadržaja i redoslijeda objavljivanja sadržaja, posebno kada se radi o internetskim tražilicama. Također, trebalo bi kroz zakon definirati i pristup bazama podataka. Baza novinskih autorskih dijela, ma tko ju izradio i u kojem softveru je napisao, ne može biti dostupna za distribuciju bez naknade autorima, u svim onim slučajevima u kojima se te informacije nude pod komercijalnim uvjetima. Kad je posrijedi članak 27. stavak 3, definira se da se s prvom prodajom ili drugim prijenosom vlasništva nad izvornikom ili primjercima autorskog djela na području države članice Europske unije ili stranke Ugovora o Europskom ekonomskom prostoru, od strane nositelja prava ili uz njegov pristanak, iscrpljuje pravo distribucije u pogledu tog izvornika odnosno tih primjeraka autorskog djela za područje Republike Hrvatske. Iscrpljenjem prava distribucije ne prestaje pravo iznajmljivanja autorskog djela, pravo autora da odobri ili zabrani izvoz ili uvoz izvornika ili primjeraka autorskog djela u treću državu, kao i pravo na naknadu za javnu posudbu autorskog djela. Znači li to da se, prodajom prava na distribuciju izdavaču, autor ne može naplatiti od press clippinga? Ili nakon što press clipping (pre)proda, distribucija postaje slobodna? Kod zbirki i autorskih baza podataka iscrpljenje prava distribucije odnosi se samo na daljnju prodaju. Znači li ovo da se jedno izdanje novina može smatrati bazom podataka, a nakon toga, primjerice, clippinzi mogu slobodno distribuirati sadržaje? Ako se ovi stavci zakona tumače na taj način, DZNAP nije suglasan s njima i traži izmjenu koja će onemogućiti iscrpljivanje prava distribucije prvom prodajom ili prijenosom vlasništva nad izvornikom. Za Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) predsjednica Valentina Wiesner Primljeno na znanje Komentari su primljeni na znanje te se daju sljedeća pojašnjenja: U pogledu izmijenjenog uređivanja prava u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu napominje se da su predloženim izmjenama prethodile brojne analize komparativnog zakonodavstva država članica Europske unije, u cilju pronalaženja odgovarajućeg rješenja za potrebe reguliranja ovih odnosa u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da se postojeći model zakonskog uređenja u praksi nije pokazao kao odgovarajući te su iz njega proizlazili brojni problemi i nejasnoće. Predmetnim Nacrtom prijedloga zakona je ovo pitanje uređeno slično kao u većini država članica Europske unije. S obzirom na to da svaki sektor poslovanja ima svoje specifičnosti, pitanja vezana uz autorska djela stvorena u radnom odnosu nije moguće regulirati na način da se zakonom detaljno razraduju pojedinosti specifične za svaki takav sektor, ali je odgovarajućim odredbama ostavljena mogućnost drugačijeg uređenja odnosa između autora i poslodavca od onog koji se podrazumijeva ukoliko taj odnos nije uređen posebnim aktom ili ugovorom. Ukazujemo da je temeljem ovoga javnog savjetovanja usvojen prijedlog dionika iz sektora novinarstva slijedom čega se u članku 94. stavku 2. dodaje i kolektivni ugovor kojim može biti detaljnije određena posebna primjerena naknada navedena u tom članku. Napominje se da se na slobodne novinare i druge autore koji nisu u radnom odnosu primjenjuju opće odredbe o pravima autora iz ovoga Zakona.
163 Dubravka Dinčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Dugogodišnja sam bila članica (violinistica) Simfonijskog orkestra HRT, Orkestra Opere HNK u Zagrebu; Zagrebačkog Komornog Orkestra Gaudeamus, Hrvatskog komornog orkestra i Zagrebačkog komornog orkestra. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
164 Dubravka Jančić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
165 Dunja Bontek NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Članica sam Zagrebačke filharmonije. Potpisala sam HUZIP-u punomoć, kojom sam ga ovlastila da kolektivno ostvaruje moja prava na internetu. Diskografima nikad nisam potpisala ništa. Zahtijevam da Republika Hrvatska ovim Zakonom zaštiti moja prava na naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na internetu (činjenje dostupnim javnosti) na način da se u Zakon ugrade odredbe prema kojima bi svi izvođači imali pravo na NEODRECIVU naknadu za korištenje snimaka putem interneta, a koja bi se ostvarivala kolektivno. Srdačno, Dunja Bontek Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
166 Edo Maruzin NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani! Kao glazbenik, autor glazbe i tekstova i kao vođa mnogoljudnog banda, tražim donošenje Novog zakona o Autorskom pravu...,koji se odnosi na internetske platforme. Svi znamo da je u naše doba vodeće tržište internet, a tamo vlada divlji zapad, odnosno tko je bliži koritu, taj jede i sve je njegovo. Tražimo da se uspostavi kontrola i pravedna raspodjela naknada za korištenje glazbenih djela, kako za autore, tako za izvođače. Godinama se tamo pušta naša glazba i ne samo do od toga nemamo nikakve koristi, nego nam se još tumači kako imamo besplatnu prezentaciju i dostup publici. Licemjerno i jadno. Svaki rad se naplaćuje, mora i glazbeni. Učinite nešto. pozdrav Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
167 Elda Pliško Horvat IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. U potpunosti podržavam čl. 190., osobito st. 3. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
168 Elda Pliško Horvat IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 189. U potpunosti podržavam čl. 189. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
169 Elda Pliško Horvat II. AUTORSKO PRAVO, Članak 44. Nadopuna čl. 44. st.1: d) ako se dijeljeni sadržaji putem interneta odnose na književna djela koja su na popisu MZO-a kao djela za obvezno ili neobvezno čitanje u osnovnim i srednjim školama ukoliko nisu dostupni u knjižnicama ili je pristup knjižnicama onemogućen ili se ne nalaze na popisu djela u aplikaciji eLektira Nije prihvaćen Prijedlog nadopune se ne može prihvatiti. Odredba članka 44. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona rezultat je precizne implementacije novih propisa EU-a, odnosno članka 17. stavka 4. Direktive (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ
170 ELENA STELLA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Sasvim je legitimno i logicno da se zakonom zastite izvodacka prava djela koja se emitiraju na internetu. Republika Hrvatska bi ovim zakonom trebala zaštiti moja prava na naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na internetu na način da se u Zakon ugrade odredbe prema kojima bi svi izvođači imali pravo na neodrecivu naknadu za korištenje snimaka putem interneta, a koja bi se ostvarivala kolektivno. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
171 Elis Lovrić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
172 Elvira Voća Mihaljinec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisala nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
173 Ema Abadžieva NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodrediva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
174 Ema Trninić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Pozdrav, Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
175 Enes Midžić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
176 Enes Midžić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audiovizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha reguliranja statusa u tom dijelu temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3. j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Sigtnifikantno je da u povjerenstvo nisu uključeni snimatelji – direktori fotografije predstavnici hrvatskog društva filmskih snimatelja, dakle one profesije čija se priznata i stečena prava ukidaju. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
177 Enes Midžić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha i temelj reguliranja statusa pojedine profesije temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3 j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
178 Exordium Games doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Napominjemo ovdje da videoigre u smislu autorskoga prava nisu samo audiovizualna djela već uključuju više vrsta autorskih djela u jednome, pa tako neizostavno videoigra predstavlja i računalni program. Sigurno u pojedinim vrstama videoigara postoje i druga autorska djela poput npr. dizajna, glazbe i drugo. Također, ne može se smatrati da su koautori audiovizualnih djela jedini koautori videoigre već su tu i autori računalnih programa a vjerojatno i mnogi drugi, ovisno o pojedinom slučaju. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i druge relevantne institucije rade analize moguće pravne zaštite videoigara u autorskopravnim propisima i za sada gotovo sve države svijeta osiguravaju autorskopravnu zaštitu videoigara kroz opće odredbe, bez posebnih odredaba kojima bi se uredile videoigre kao autorska djela. Predlaže se sveobuhvatna analiza ovog fenomena radi stvaranja usuglašenog rješenja diljem svijeta. No, dok se ne donese neki međunarodni sporazum koji bi bio posvećen zaštiti videoigara kao posebnoj vrsti autorskih djela, u nacionalnim zakonodavstvima nije prikladno propisivati pojedinosti o videoigrama za kakve nema uzora. Stoga se i u Nacrtu prijedloga Zakona videoigre spominju izrijekom kao posebne vrste autorskih djela, uz multimedijalna djela ali se ne propisuju posebne odredbe o njima. Opće odredbe se primjenjuju a ovisno o svakom pojedinom slučaju određuju se koje osobe jesu autori videoigre, s obzirom na opće odredbe iz članka 7. Stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona. Kroz opće odredbe rješavaju se i druga pitanja autorskopravne zaštite videoigara. Ovakav način reguliranja pravna zaštite videoigara trenutno prevladava u svim razvijenim državama svijeta.
179 Exordium Games doo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Napominjemo ovdje da videoigre u smislu autorskoga prava nisu samo audiovizualna djela već uključuju više vrsta autorskih djela u jednome, pa tako neizostavno videoigra predstavlja i računalni program. Sigurno u pojedinim vrstama videoigara postoje i druga autorska djela poput npr. dizajna, glazbe i drugo. Također, ne može se smatrati da su koautori audiovizualnih djela jedini koautori videoigre već su tu i autori računalnih programa a vjerojatno i mnogi drugi, ovisno o pojedinom slučaju. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i druge relevantne institucije rade analize moguće pravne zaštite videoigara u autorskopravnim propisima i za sada gotovo sve države svijeta osiguravaju autorskopravnu zaštitu videoigara kroz opće odredbe, bez posebnih odredaba kojima bi se uredile videoigre kao autorska djela. Predlaže se sveobuhvatna analiza ovog fenomena radi stvaranja usuglašenog rješenja diljem svijeta. No, dok se ne donese neki međunarodni sporazum koji bi bio posvećen zaštiti videoigara kao posebnoj vrsti autorskih djela, u nacionalnim zakonodavstvima nije prikladno propisivati pojedinosti o videoigrama za kakve nema uzora. Stoga se i u Nacrtu prijedloga Zakona videoigre spominju izrijekom kao posebne vrste autorskih djela, uz multimedijalna djela ali se ne propisuju posebne odredbe o njima. Opće odredbe se primjenjuju a ovisno o svakom pojedinom slučaju određuju se koje osobe jesu autori videoigre, s obzirom na opće odredbe iz članka 7. Stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona. Kroz opće odredbe rješavaju se i druga pitanja autorskopravne zaštite videoigara. Ovakav način reguliranja pravna zaštite videoigara trenutno prevladava u svim razvijenim državama svijeta.
180 Fadil Redžić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
181 Fedor Boić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA AUTOR SAM,PRODUCENT I STUDIJSKI GLAZBENIK. U POSLJEDNJIH 30 GODINA SNIMIO SAM MNOGE VRLO USPJEŠNE SNIMKE KOJE JE MOGUĆE NAĆI NA INTERNETSKIM SERVISIMA. NIKADA NISAM SA DISKOGRAFIMA POTPISAO NIKAKAV UGOVOR VEZAN ZA INTERNETSKA PRAVA, NITI SAM OD DISKOGRAFA PRIMIO BILO KAKVU NAKNADU ZA KORISTENJE MOJIH SNIMAKA NA INTERNETSKIM SERVISIMA. JEDINA NAKNADA KOJU UOPĆE PRIMAM OD MOJIH IZVOĐAČKIH PRAVA JE PREKO HUZIP-A. PUTEM PUNOMOĆI SAM OVLASTIO HUZIP DA ŠTITI MOJA IZVOĐAČKA PRAVA I ZA KORIŠTENJE MOJIH SNIMAKA NA INTERNETU. U CIJELOSTI PODRŽAVAM PRIJEDLOG GLAZBENIČKIH STRUKOVNIH UDRUGA DA SE MOJA PRAVA NA INTERNETU OSTVARUJU KOLEKTIVNO, I DA JE TA NAKNADA NEODRECIVA, KAO ŠTO JE TO KOD EMITIRANJA NA RADIO I TV POSTAJAMA. Srdačan pozdrav, Fedor Boić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
182 Filip Novosel NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Glazbenici moraju dobivati naknada za koristenje njihovih snimaka. Trenutna uredba nije dobra jer se moje snimke u koje sam ulozio sve svoje znanje, a i novac koriste u razne svrhe, a ja za to ne dobivam gotovo nikakvu naknadu. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
183 Foto-klub Sloboda II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Ugovori koji su se do sada sklapali s poslodavcem imali su mogućnost regulacije imovinskih prava, a u ovom prijedlogu zakona ta se prava automatski dodjeljuju poslodavcu kao što je opisano u članku 93. Nije potrebno da se to opisuje u zakonu jer se autora stavlja u podređeniji položaj u odnosu na poslodavca. Iako se u trećem stavku članka 93. kaže kako autor djela stvorenog u radnom odnosu ima moralna autorska prava već su stavcima četiri i pet ta se prava bitno narušavaju jer poslodavac ima apsolutnu slobodu da s autorskim djelom može činiti što želi. Također, stavci 4. i 5. su u suprotnosti s člankom 19 . u kojem se kaže kako moralna prava štite osobne i duhovne veze autora s autorskim djelom, a nadalje i članak 22. kaže kako se autor ima pravo usprotiviti deformiranju, sakaćenju i sličnom naruženju svojega autorskog djela te se ima pravo usprotiviti uništenju izvornika ili posljednjeg primjerka svojeg autorskog djela. No člankom 93. ta se prava gube za autore koji su u radnom odnosu. Tu se postavlja i pitanje članka 23. u kojem stoji da se autor ima pravo usprotiviti korištenju autorskog djela na način kojim se povrjeđuje njegova čast ili ugled, ali to pravo gubi radom kod poslodavca. Poslodavac može bez pristanka autora s autorskim djelom učiniti nešto što itekako može povrijediti ugled i čast samog autora. Člankom 93. podilazi se poslodavcu i stavlja se autora zaposlenika u nepovoljan položaj u odnosu na autore koji nisu u radnom odnosu. Za razliku od ovog prijedloga Zakona, trenutno važeći Zakon o autorskim i srodim pravima ni u jednom članku ne dovodi u pitanje moralna prava autora, te prijedlog članaka 93. predstavlja znatno umanjenje prava autora u odnosu na važeći Zakon. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
184 Fran Franjo Petrač NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
185 Frane Mihalj NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
186 Franjo Bilić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Orkestralni sam glazbenik i primjećujem kako se moje snimke koriste na internetu, ne samo za pojedince već i za institucije, a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodrediva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
187 gabrijela krmpotić kos IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 196. Poštovani, treba dodati “umnožavanje i na svim drugim publikacijama,drugim medijima promotivnim materijalima u svrhu promoviranja zbirke,umjetnika ili umjetničkog projekta”-vezano uz marketinške aktivnosti u svrhu promoviranja izložbenog projekta. Postajemo potpuno ne interesantni za poslovni sektor ukoliko nisu u mogućnosti se "vezati" uz umjetninu, umjetnika, reprodukciju ili slično. Ovdje govorim o bilboard jumbo plakati, city lights, deplijanii, transparenti, panoi, banneri, oglasi itd. Gabrijela Krmpotić Kos, mag.mus.prof. MAS- ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pojedinačno nabrajanje vrsta oglašavanja kako predlaže podnositelj prijedloga ne ukazuje se potrebnim.
188 gabrijela krmpotić kos IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. Poštovani, prije svega treba definirati što se podrazumijeva pod nazivom "nekomercijalne internetskih stranice"! Da li je muzejska web stranica nekomercijalna?da li je muzejska web stranica gdje muzej ima svoj web shop i dalje nekomercijalna?da li će se smatrati i dalje nekomercijalnom-ukoliko dođe do nekih prijepora?po ovome muzej bi trebao imao dvije stranice, jednu nekomercijalnu-stručno-umjetničko-znanstveno, i novu,drugu stranicu komercijalnu,kojom će moći pravno obavljati i komercijalne aktivnosti a to je npr prodaja putem interneta?to je za svaki muzej dodatni trošak, i pitanje je da li će se svi ravnatelji aktualni i budući htjeti s time baviti u budućnosti?težnja je institucije da ima svoje vlastite prihode! time dodatno financiramo ne samo vanjske suradnike nego i stručno osposobljavamo sebe, te nabavljamo stručnu literaturu, kupujemo umjetnička djela itd. Ovdje svakako trebamo učiniti razliku između muzeja koji podliježu autorskim pravima i onima koji ne podliježu. Navodim najbanalnije primjere povijesni ili arheološki muzeji su u prednosti od onih umjetničkih. Prava reproduciranja predmeta iz muzejskih zbirki im je svakako dostupnija u komercijalne svrhe. Artikuliranje prostora muzejskog dućana-u tom kontekstu. Gabrijela Krmpotić Kos, mag.mus. prof. MAS- ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer se radi o implementaciji odredbe predviđene u članku 8. stavku 2. točki b) Direktive (EU) 2019/790, koja je obvezne prirode. Ako muzej sadrži primjeke djela koja su u javnoj domeni odnosno kojima su istekli rokovi autorskopravne zaštite, djela se mogu slobodno koristiti, a ako se u zbirci muzeja nalaze djela koja još uživaju zaštitu, za svako komercijalno korištenje potrebno je imati odobrenje autora ili nositelja prava.
189 gabrijela krmpotić kos II. AUTORSKO PRAVO, Članak 104. Poštovani, pišem u kontekstu Muzeja kao umjetničke ali i znanstvene ustanove, Trebalo bi izdvojiti autore, stručno-umjetničkih kataloga čiji su autori zaposlenici-djelatnici Muzeja (stručni uposlenici), jer ulaze u posebne kategorije. Naša tiskana izdanja i publikacije kao i katalozi a da ne govorim monografije, nadilaze klasična "knjižna izdanje", naša izdanja se ne mogu svrstati u izdanje tzv publicističke narave,jer se radi o vrlo opsežnim,stručnim, dužim istraživanjima tih pisanih djela iz područja umjetnosti. Mnogobrojni profesori na sveučilištima, znanstvenim institutima često koriste naša izdanja kao izvor, ali i kao inspiraciju da daljnja istraživanja. Stoga bi molila da se doda ili pronađe adekvatni naziv i za ovo vrlo specifično područje. Gabrijela Krmpotić Kos,mag.mus.prof.MAS-ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nejasno je u kojem kontekstu se traži promjena statusa. U stavku 1. članka 7. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, te se ovdje radi o otvorenoj listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. U tom smislu, nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela, jer činjenica da određena djela nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
190 gabrijela krmpotić kos II. AUTORSKO PRAVO, AUTORSKA DJELA STVORENA NA JAVNIM SVEUČILIŠTIMA I VISOKIM UČILIŠTIMA U ZNANSTVENOM, UMJETNIČKOM I NASTAVNOM RADU Poštovani, pišem u kontekstu Muzeja kao umjetničke ali i znanstvene ustanove, Trebalo bi izdvojiti autore, stručno-umjetničkih kataloga čiji su autori zaposlenici-djelatnici Muzeja (stručni uposlenici), jer ulaze u posebne kategorije. Naša tiskana izdanja i publikacije kao i katalozi a da ne govorim monografije, nadilaze klasična "knjižna izdanje", naša izdanja se ne mogu svrstati u izdanje tzv publicističke narave,jer se radi o vrlo opsežnim,stručnim, dužim istraživanjima tih pisanih djela iz područja umjetnosti. Mnogobrojni profesori na sveučilištima, znanstvenim institutima često koriste naša izdanja kao izvor, ali i kao inspiraciju da daljnja istraživanja. Stoga bi molila da se doda ili pronađe adekvatni naziv i za ovo vrlo specifično područje. Gabrijela Krmpotić Kos,mag.mus.prof.MAS-ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nejasno je u kojem kontekstu se traži promjena statusa. U stavku 1. članka 7. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, te se ovdje radi o otvorenoj listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. U tom smislu, nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela, jer činjenica da određena djela nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
191 gabrijela krmpotić kos NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, molila bi prije svega neka se javno savjetovanje još produži. Čitam sve komentare, i doista sam zatečena da se uopće nisu uključili "muzealci. Očigledno ne znaju, nije ih nitko dodatno potaknuo i obavijestio da je i za nas ovako važan Zakon u pripremi. Moji komentari za sada, zbog kratkoće vremena odnositi će se na čl.103.,104., 183., 196. Rijetki su muzeji koji imaju pravnu službu i pravnika, koji je specijaliziran za ovu vrstu specijaliziranih znanja, a to su autorska prava. Nadam se da će predlagač promisliti i o Muzejima i našim "izazovima" u okviru Autorskih prava. Sukladno Zakonu o Muzejima i Pravilniku postoje različiti Muzeji:arheološki, etnografski, tehnički, povijesni, prirodoslovni, umjetnički.....znači potrebno je napraviti distinkciju odnosno razumijevanje predlagača jer nije isto upravljati arheološkim muzejom ili umjetničkim- posebno onim koji upravlja zbirkama "živih" umjetnika odnosno onih koji podliježu autorskim pravima. Različita su prava i mogućnosti. Uz osobito poštovanje! Gabrijela Krmpotić Kos, mag.mus.prof. MAS -ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
192 Giovanna Kirinić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Kao glazbenica podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva! I to upravo stoga što u našim ugovorima nema stavke vezane uz internetsko izvođenje, odnosno prava. Giovanna Kirinić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
193 Glazbena udruga Mikrofon NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavamo da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
194 Google Hrvatska d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Google cijeni priliku da podnese komentare u savjetovanju o Nacrtu prijedloga zakona o autorskim i srodnim pravima. Dijelimo interes Ministarstva kulture i Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u pogledu usklađivanja zakona država članica o autorskim pravima i podrške stupanju na snagu Direktive (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i s]rodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ („Direktiva”). Stoga sa zadovoljstvom iznosimo svoje mišljenje o mjerama za provedbu Direktive kojima će se osigurati da hrvatski okvir za autorska prava u digitalnom okruženju i dalje učinkovito i djelotvorno štiti autorska prava nositelja prava, olakšava reguliranje prava i potiče rast kreativnog gospodarstva. Digitalno gospodarstvo razvilo se u stup globalne gospodarske snage i gospodarskih mogućnosti. Digitalne platforme, među ostalim YouTube, Wikimedia, Soundcloud, Medium i Dailymotion, pomažu milijunima potrošača u pronalasku zakonitog sadržaja na internetu, čime svake godine omogućuju ostvarivanje prihoda od internetske trgovine od gotovo 26 bilijuna eura. Servisi na kojima se nalazi izvorni korisnički generiran sadržaj, kao što su YouTube, Instagram, Vimeo i Pinterest, potiču eksploziju nove kreativnosti jer više nego ikad prije olakšavaju svim stvarateljima, kako amaterima i novim stvarateljima, tako i profesionalcima i etabliranim stvarateljima, da pronađu svoju publiku. Zbog toga fotografije, glazbu, videozapise, softver i knjige stvara više ljudi nego ikada prije. Svjetsko tržište snimljene glazbe 2019. godine zabilježilo je rast petu godinu zaredom. Internetski prijenos porastao je za 22,9 %, na 11,4 milijardi dolara, i na njega otpada 56,1% ukupnih prihoda od snimljene glazbe. U Europi su 2019. godine prihodi od plaćenog internetskog prijenosa glazbe porasli za 22,4 %. Očekuje se da će se svjetski prihodi od digitalnih videozapisa povećati s 57,8 milijardi eura na 107 milijardi eura od 2017. do 2022. godine, dok se u EU bilježi godišnji rast prihoda od internetskih pretplata na videozapise od 128%. Zahvaljujući tome što su stvorile nove i sve veće izvore prihoda i omogućile stvarateljima kao što su Agadmator, Ella Dvornik i Hauser da dođu do svjetske publike, digitalne usluge postale su okosnica i važan dio kreativnog gospodarstva. Google odlučno podupire kreativne industrije u Hrvatskoj. Iz našeg zagrebačkog ureda provodimo naše lokalne programe Grow with Google, u okviru kojih su bespovratna sredstava iz fonda Google.org dodijeljena Institutu za razvoj i inovativnost mladih (IRIM) kao potpora projektu kojim se nastoji pomoći lokalnim zajednicama u stjecanju digitalnih vještina u javnim knjižnicama u Hrvatskoj, Srbiji, BiH i Kosovu. Osim toga, bespovratna sredstva iz fonda Google Impact Challenge (natječaj Safety Impact Challenge) dodijeljena su 2020. godine udruzi „Suradnici u učenju”, koja će educirati 10.000 učenika i 1.500 nastavnika u području izrade igara o sigurnosti na internetu. Budući da je u tijeku savjetovanje hrvatske Vlade o najboljem načinu provedbe Direktive, Google u nastavku iznosi pet ključnih točaka za koje smatramo da ih treba ponovno razmotriti u postojećem nacrtu provedbene mjere kako bi se dogovor postignut na razini EU iskazao na odgovarajući način: 1. Dodjela novih prava i obvezno kolektivno ostvarivanje prava Direktivom nisu stvorena niti dodijeljena nova prava u okviru članka 17. U njoj se izričito upućuje samo na pravo priopćavanja javnosti i stavljanja na raspolaganje javnosti, koje je već dio pravne stečevine u okviru Direktive 2001/29/EZ. No, ovaj Nacrt provedbene mjere predlaže uspostavu, uz postojeće pravo stavljanja na raspolaganje javnosti, novog „prava davanja pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici” (članak 208. stavak 1. točka (a) Nacrta prijedloga zakona), što je očito u suprotnosti s Direktivom. Isto tako, nastojanjem nametanja obveze pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta da dopuste dodatna prava – primjerice pravo stvaranja prerađenih djela i uključivanje tih prava u kolektivno ostvarivanje prava (članak 208. stavak 2. točke (b) i (c) Nacrta prijedloga zakona), ponovno je u suprotnosti s Direktivom. U uvodnoj izjavi 82. izrijekom je predviđena mogućnost besplatnih licencija. U članku 17. stavku 8. Direktive izrijekom je predviđen scenarij u kojem nije sklopljen ugovor. Ključno je da se nacrt provedbene mjere uskladi s Direktivom, a samim time i da se to novo „pravo davanja pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici” izbriše iz provedbene mjere te da se osigura da se nijedno drugo pravo iz članka 17. ne uključi u obvezno kolektivno ostvarivanje prava. 2. Ograničenja ugovorne slobode izdavača Direktivom se izdavačima informativnih publikacija osigurava veća kontrola, a svima se istodobno omogućuje da na internetu otkrivaju informacije, da im pristupaju i da ih dijele. Također ih dodatno štiti učinkovitim iznimkama od tih prava kada je riječ o poveznicama, činjeničnim informacijama, kratkim isječcima i korištenju od strane pojedinačnih korisnika. Pribojavamo se da nacrt provedbenog akta slabi prirodu pravâ izdavača jer je njime predviđeno obvezno licenciranje, obvezno kolektivno ostvarivanje prava ili na neki drugi način ograničava postojeće mehanizme ugovaranja, što je u suprotnosti s Direktivom. Smatramo da je to kontraproduktivno i da izdavačima uskraćuje slobodu da donose vlastite odluke o načinu korištenja njihovih informativnih publikacija na internetu. 3. Prethodni pisani ugovori Cilj je članka 17. stavka 1. dovesti do pregovora u dobroj vjeri između platformi i onih nositelja prava čiji se sadržaj pod određenim uvjetima pojavljuje na tim platformama. Direktiva ne primjenjuje strogu obvezu sklapanja sporazuma. No, kada su obje stranke spremne sklopiti sporazum, bilo bi korisno, a u skladu s ciljem iz članka 17. o stvaranju tržišta za autorska prava koje dobro funkcionira, izbjeći uvođenje formalističkih zahtjeva za te sporazume, kao što je slučaj s člankom 51. važećeg hrvatskog Zakona o autorskim pravima, kojim su dopušteni ugovori koji možda nisu formalni ni u pisanom obliku. 4. Zamjena izraza „najbolji napori” iz članka 17. Direktive izrazom „sve u svojoj moći” Google podržava napor koji se ulaže u osiguranje zaštite sadržaja nositeljimâ prava. YouTube posjeduje najnapredniju tehnologiju za borbu protiv piratstva te stvarateljima omogućuje kontrolu nad njihovim sadržajem koji korisnici učitavaju na YouTube. Naš Paket za upravljanje autorskim pravima sastoji se od tri glavna alata: internetskog obrasca, alata Copyright Match i sustava Content ID. Tehnologija koja se upotrebljava u svim tim alatima sprječava ponovno učitavanje podudarajućeg sadržaja. Google je uložio više od 100 milijuna dolara u razvoj i rad tih alata. Nakon žustre javne rasprave na europskoj je razini dogovoreno načelo licenciranja uz ulaganje „najboljih napora” kako bi se pažljivo uspostavila ravnoteža između zaštite nositeljâ prava i izbjegavanja prekomjernog blokiranja korisnički generiranog sadržaja. Načelo proporcionalnosti ključni je pokazatelj za mjerenje napora koje ulažu internetske platforme. No Nacrtom prijedloga zakona taj se pristup mijenja jer se internetske platforme prisiljava da poduzmu „sve u svojoj moći” kako bi uklonile sadržaj kojim se krše autorska prava. Takvim se standardom nadilazi koncept „najboljih napora” i izbacuje element proporcionalnosti. U slučaju da platforma ne ispuni taj novi standard prijeti joj rizik od izlaganja pozamašnim novčanim kaznama. To je iznimno značajna promjena. Njome ne samo da se uvodi pravno neprovjeren i nepoznat koncept (za razliku od „najboljih napora”), već se stvara rizik da će platforme korisnicima zabraniti objavu cijelog niza sadržaja jer će preširoko tumačiti sadržaj koji je obuhvaćen tom mjerom, na primjer dijelove s komentarima na internetskim stranicama, kako bi se zaštitile od kazni. Bojimo se da je poduzimanje „svega u svojoj moći” jednako preuzimanju preširoke proaktivne uloge koja je u suprotnosti s općom zabranom praćenja, člankom 17. stavkom 8. Direktive i Poveljom o temeljnim pravima. Zbog toga pozivamo Vladu da revidira tu odredbu i zamijeni upotrijebljeni izraz izrazom „najbolji napori” koji je dogovoren na razini EU. 5. Retroaktivna priroda hrvatske provedbene mjere u pogledu članka 15. Direktive Baš kao što je slučaj i s drugim odredbama Direktive, prava izdavača trebala bi se primjenjivati na informativne publikacije čim taj akt za prenošenje u nacionalno pravo stupi na snagu, a ne 6. lipnja 2019. godine kao što je predloženo. Direktivom nije propisana (niti predviđena) retroaktivna primjena pravâ. Zbog toga smatramo da se taj datum mora zamijeniti datumom na koji mjera stupa na snagu. Radujemo se suradnji s vama kako bismo pridonijeli utvrđivanju odgovarajućeg okvira koji bi najbolje odgovarao stvarateljima, nositeljima prava i korisnicima te pronalasku rješenja kojima se kreativno gospodarstvo potiče umjesto da se ograničava. S poštovanjem, Google Hrvatska Djelomično prihvaćen Primjedbe se djelomično prihvaćaju. Zakonom se ne uvodi novo pravo (pravo davanja pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem Interneta), već samo novi oblik prava priopćavanja javnosti te je u tom smislu i slijedom primjedbe dionika, precizirana odredba članka 29. stavka 2. podstavka 12. te članka 43. Nacrta prijedloga Zakona. Ističe se da je obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste korištenja predmeta zaštite postojalo i u važećem propisu iz ovoga područja, a praksa je pokazala da je ono kod nekih oblika korištenja odgovarajuće i uravnoteženo rješenje koje osigurava pravnu sigurnost nositelja prava, ali i korisnika predmeta zaštite koji je dobio odobrenje za određeno korištenje djela iz repertoara pojedine organizacije. Također se ističe da se ne propisuje obavezno kolektivno ostvarivanje za davanje pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja niti za pravo priopćavanja javnosti, već se u situaciji kad je pribavljeno odobrenje za takav oblik iskorištavanja djela, prisilno kolektivno ostvaruje i pravo prerade za ta djela za koja već postoji odobrenje (licencija) za priopćavanje javnosti odnosno davanje pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja. Takav sustav omogućuje da se pravo prerade dobije na jednom mjestu i jednim ugovorom s organizacijom za kolektivno ostvarivanje prava te se time stvara veća pravna i poslovna sigurnost za korisnika koji neće biti izložen pojedinačnim zahtjevima individualnih nositelja prava. U članku 44. Nacrta prijedloga Zakona izraz „sve što je bilo u njegovoj moći“ izmijenjen je tako da glasi „uložit će najbolje napore“. Primjedba u pogledu retroaktivne primjene odredaba nije osnovana jer je u članku 296. stavku 2. Nacrta prijedloga zakona uredno prenesen zahtjev članka 15. točke 4. Direktive (EU) 2019/790. U pogledu oblika autorskopravnih ugovora, pojašnjava se da je slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja članak 58. stavak 2. Nacrta prijedloga Zakona brisan.
195 Goran Delač NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, glazbom se bavim cijeli svoj život, od svoje 8 godine, a profesionalno zadnjih 20 godina, profesionalno znači da samo živim od toga. Višestruki sam dobitnik nagrade "Status" i dobitnik sam nagrade "Porin", bio sam i još uvijek jesam član mnogih renomiranih glazbenih sastava, član pratećih bendova mnogih hrvatskih umjetnika i pjevača. Jedinu naknadu koju primam je od HUZIP-a preko izvođačkih prava. Putem punomoći sam ovlastio HUZIP da štiti moja izvođačka prava i za korištenje mojih snimaka na internetu. Podržavam prijedlog svih glazbenih strukovnih udruga da je moja naknada preko interneta neodreciva isto kao i na radio postajama i televiziji. Kako i sama direktiva kaže: • autorska prava pripadaju autorima • izvođačka prava pripadaju izvođačima • fonogramska prava pripadaju proizvođačima fonograma Molio bih vlasti da pronađu riješenje da se odupru megalomaniji koja već dugi niz godina pokušava uzeti ono što nam pripada. Nadam se da će Republika Hrvatska biti pametna i zaustaviti ovakvo ponižavanje glazbene industrije i zaštititi moja prava i dati pravo nadoknade za korištenje mojih snimljenih izvedbi na internetu. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
196 Goran Karan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani Od vitalne je važnosti osigurati i pravno i pravedno regulirati zaštitu izvođačkih prava na digitalnim platformama kroz HUZIP, jer jedino takav pristup može osigurati budućnost i opstojnost svima svima koji se bave ili će se profesionalno baviti glazbom. Sadšnji model će dovesti do vrlo brzog gašenja struke i umjetnosti koja nosi hrvatski jezik kroz vrijeme koje dolazi. Svi koji sudjeluju u stvaranju glazbe- od kompozitora, izdavača i diskografa imaju jasno reguliran status i prava koja realiziraju kroz svoje udruge, tako da je zahtjev iz ođača za istim načinom raspodjele sredstava legitiman i de facto i de iure. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
197 Goran Komerički NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, ovim putem slobodan sam dati doprinos E-Savjetovanju povodom donošenja Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Doprinos se odnosi na pitanje reguliranja prava u području glazbenog poslovanja. Prilikom formiranja vlastitog mišljenja, vodim se kontekstom svjetskog glazbenog poslovanja i njegova značaja na ukupna ekonomska kretanja odnosno povezanost koju ono ima s funkcioniranjem sudionika mnogih kreativnih industrija i industrija koje jesu ili mogu biti naslonjene na cijelu tu priču. Jednako tako, promatram važnost pozicioniranja Hrvatske i njezinih kulturnih identiteta i potencijala unutar europske i svjetske zajednice kultura. Istraživanje IFPI-ja pokazalo je kako izvođači nikada nisu bili u prilici ostvarivati veće naknade u glazbenom poslovanju negoli to imaju sada. Ukupni porast tijekom petogodišnjeg razdoblja u desetim godinama ovog stoljeća iznosi 23 posto. Ti prihodi nužno su povezani s izrazitim razvojem digitalne kulture i novog načina na koji pristupamo glazbi, kako je slušamo i razumijemo, koliko nam je važna i izrazito dostupna. Svjetsko digitalno tržište – čijim aktivnim dijelom želimo biti – donosi napredovanje glazbenog poslovanja iz godine u godinu, a najveći razlog toga pripisuje se uspjehu servisa za korištenje glazbe. Ukupan porast udjela globalnog glazbenog streaminga u proteklom jednogodišnjem periodu iznosi 22,9 posto. Želimo li biti dijelom tog i takvog svijeta? Onoga koji je napravio poslovni model koji se sudionicima glazbenog poslovanja pokazao uspješnim i poticajnim kao nikada do sada? Kako bismo bili dijelom uspješnosti glazbenog kulturnog miljea koji bi i nama omogućio da više izvozimo i bolje štitimo naše kulturne identitete, važno je imati kvalitetan pravni okvir razvoja digitalnog tržišta u našoj zemlji. Okvir koji će nas otvoriti suvremenom načinu poslovanja usklađenom sa svjetskim poslovnim standardima. S tim otvaranjem i s tim usklađenjem doći će i veće naknade za sve sudionike uključene u područje glazbenog stvaranja i posla u glazbi. I za kulturne djelatnike i za one koji umjetnicima omogućuju veću vidljivost, bolje prepoznavanje i uspješnije naknade. Problem u Hrvatskoj do sada bio je da nismo razvili prepoznavanje kreativnih i izvedbenih vrijednosti umjetnika u glazbi na način da postoji navika plaćanja digitalnih servisa u trenucima kada uživamo u njihovoj umjetnosti. Autorskoj i izvođačkoj. Slijedom toga, ukupni prihodi naših autora, naših izvođača i naših diskografa od digitalnih servisa maleni su. Kako bi se to povećalo, valja nam – nakon donošenja valjanog zakonskog okvira, usklađenog sa svjetskim pravnim okvirom – pristupiti senzibiliziranju javnosti za ovim, suvremenim i najudobnijim, načinom korištenja i uživanja u glazbi. I tu, između ostaloga, leži uloga i strukovnih udruga izvođača. Da učine puno toga na popularizaciji korištenja digitalnih servisa, ali i na edukaciji svojih članova da razumiju zašto je to preduvjet njihova uspjeha i povećanja njihovih prihoda. I, slijedom toga, da pomaže svojim članovima pri poboljšanju osobnih ugovora s ostalim sudionicima glazbenog poslovanja. Svako dodatno eksperimentiranje s uvođenjem dodatnih prava – koja su proteklog desetljeća odbačena u cijelom svijetu – samo će nas dodatno udaljiti od mogućnosti koje nam je razvoj digitalnih komunikacija donio. Čini mi se sasvim jasnim da, kao malena zemlja, nismo u poziciji mijenjati svjetski uspješan poslovni model. Jer je analiza u drugim zemljama pokazala da bi takva intervencija dodatno fragmentirala tržište i, zapravo, bila 'potencijalno ometajuća'. Ona bi, ističe se, najmanje koristila samim izvođačima. Kada bismo krenuli putem pravnog eksperimenta, doveli bismo se do pravnih izazova za uvođenjem mjera koje nisu prepoznate u cijelom svijetu. Time bismo počeli ometati nove i inovativne poslovne modele koje i sami izvođači sve više primjenjuju. Jer izvođači danas imaju više izbora no ikada. Njihova pregovaračka pozicija u kolektivu kreativnih industrija i glazbenog poslovanja, zapravo, nikada nije bila snažnija. Oni digitalnoj distribuciji mogu pristupiti sami izravnim stavljanjem vlastitih djela na digitalne platforme. Mogu to učiniti putem agregatora kojima će platiti da to učine umjesto njih. A mogu ići i preko diskografa koji će im, uz to, dati dodatnu vrijednost. Ta dodatna vrijednost znači osiguranje podrške u prepoznavanju njihovih radova u digitalnoj buci. Ta buka donosi desetine tisuća novih pjesama koje se tjedno objavljuju na tim istim digitalnim platformama. Drugim riječima, svaki umjetnik ima priliku za poslovanje po principu 'uradi sam'. S time što u toj prilici treba voditi računa kako će ili sve samostalno obavljati ili sam unajmljivati specijaliste različitoga tipa poput menadžera za odnose s javnošću, specijalista za radijsku distribuciju, marketinške agencije ili eksperte društvenih mreža. Dakako, te će ljude trebati platiti unaprijed i onda čekati rezultate njihova rada i prihode od digitalne distribucije koji se isplaćuju ovisno o korištenju njihovih djela. Kada idu putem diskografa, taj primarni trošak i taj rizik je u rukama njihovih distributera. Za malu zemlju i malu kulturu poput naše izrazito je važno da svoj identitet gradimo u skladu sa svjetskim tokovima kulturnog i razvoja poslovanja. Što to znači? Znači kako bi nas svako eksperimentiranje s implementiranjem prava koja su u važećem poslovnom modelu digitalne distribucije glazbe odbačena u svijetu, dovelo u dugoročno neravnopravan položaj po pitanju razvoja naših potencijala, naših autorskih i/ili izvođačkih talenata i naših mogućnosti koje nam se pružaju kao nikada do sada. A to ima puno širu važnost. Jer, rast uspješnosti poslovanja glazbene industrije znači prepoznavanje potencijala koje glazba ima u našim svakodnevnim životima. To znači kako cijela ta priča potiče suodnose razvoja susjednih kreativnih industrija, veću senzibilizaciju medija pri prepoznavanju važnosti glazbenih sadržaja za uspjeh njihova poslovnog modela i, primjerice, većeg uključivanja marketinške industrije u cijeli taj razvoj. Manjak nepotrebnog eksperimentiranja i sudjelovanje u razvoju uspješnosti svjetskog glazbenog poslovanja u konačnici znači i bolji život i veću kreativnu slobodu za sve sudionike kreativnih industrija uključujući i ljude koje – u ovom kontekstu – manje primjećujemo. Poput producenata, novinara, snimatelja, autora radijskih, televizijskih ili digitalnih emisija, dizajnera, redatelja glazbenih filmova i videospotova, glazbenih selektora ili, primjerice, pisaca djela tematske glazbene literature. Zato što svako bogatije poslovno okruženje donosi i kvalitetnije vrednovanje njihova rada. I sve to, na kraju, dovodi do većeg udjela glazbenog poslovanja u nacionalnom BDP-u. I, posljedično tome, bolji život i veću kreativnu slobodu svih sudionika tog procesa, uključujući i izvođače. Smatram kako je ovakav prijedlog Zakona napravio dobar balans i otvara vrata razvoju digitalnog glazbenog tržišta u Hrvatskoj, a to je svakako jedan od ciljeva kojemu bismo svi trebali težiti. S poštovanjem, Goran Komerički Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
198 Goran Končar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Goran Končar,violinist izvedba je oduvijek osnov glazbenog izričaja bez obzira radi li se o umjetničkoj izvedbi ili zabavi. Ne ulazeći u sustav vrednovanja , već sam logičan način mišljenja nalaže da naknadu na temelju svojih izvođečkih prava trebaju dobiti izvođači. U Hrvatskoj nam na profesionalnoj razini ostvarenje tih prava u ovom slučaju i prava na glazbu slušanu preko interneta može osigurati samo Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava HUZIP. Načelo pravednosti je osnov svakog pozitivnog zakona, pa ako se u ovom slučaju zanemare prava onih koji izvedbom stvaraju glazbu , postavlja se pitanje stručnosti,morala,etike i čestitosti predlagača kao i uopće smisla donošenja novog zakona. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
199 GORAN MEĆAVA II. AUTORSKO PRAVO, Članak 16. Nejasna je pozicija "pomoćni redatelj", osobno se u svojoj 35-o godišnjoj karijeri na filmu nisam susreo sa tim nazivom, U slučaju da se pod pomoćni redatelj mislilo na "pomoćnika redatelja" čija je pozicija kao autora diskutabilna trebalo bi pored pomočnika redatelja uvesti u zakon pomoćnika snimatelja, pomoćnika scenografa, pomoćnika montažera, itd Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
200 GORAN MEĆAVA II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15 mijenja se i glasi: (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela.
201 Goran Navojec V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. U potpunosti se slažem s primjedbama i podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
202 Goran Navojec III. SRODNA PRAVA, Članak 131. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
203 Goran Navojec III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Slažem se sa primjedbama i podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
204 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 88. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
205 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 86. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
206 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. Zašto ovim člankom nisu obuhvaćeni izvođači audiovizualnih djela? Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
207 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
208 Goran Rukavina NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani Problem je više nego očit! Dovodi se u pitanje opstanak struke! Pridružujem se suglasno komentarima kolega. Jedini i siguran način da se ostvari bilo kakva naknada od izvođačkih prava na internetu je isključivo preko kolektivne zaštite izvođača. I želim da Zakon propiše da se ne mogu odreći prava na naknadu za korištenje mojih snimaka na netu kao izvođač. Hvala Goran Rukavina Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
209 Goran Tribuson NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao osoba sasvim loše upućena u pravno-zakonsku akribiju dopustit ću si slobodu da iznesem nekoliko komentara na temu audiovizualnoga djela kako ga tretira prijedlog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Komentari su u vezi s mojom predavačkom i autorskom praksom što sam je obavljao tijekom podužeg vremena. U članku 15. zakonodavac nedvosmisleno tvrdi kako je audiovizualno djelo koautorski rad što je naprosto netočno, jer audiovizualna djela mogu biti, kao što mnoga već i jesu – djelom jednog autora. Nadalje se navodi kako se koautorima smatraju glavni redatelj, autor scenarija te skladatelj glazbe posebno skladane za film. U stavku 4. navodi se i slijedeće: Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela, te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koaautor tog djela bit će priznata kao koautor tog audiovizualnoga djela. Ovaj stavak zvuči kao utješna prilika za snimatelje, koji bi, čini se, svoje koautorstvo trebali dokazivati. Kako će se provoditi spomenuto dokazivanje nije mi jasno, ali se nadam da neće biti pred poslovično neefikasnim domaćim sudovima. Ali o snimateljima bez čijeg rada ipak nema filmskog (ni audiovizualnoga djela) nešto kasnije. Ako uvažimo filmsku praksu kakva se odvija u našoj kinematografiji, stječe se dojam da ovom članku ne nedostaju samo snimatelji, nego i utvrđeni hijerarhijski odnosi među navedenim koautorima. U tzv. neproducentskim kinematografijama, kakva je i naša, film pripada zanimanju, želji i namjerama redatelja. Redatelj je taj koji odabire priču, problem, temu i ostale autorske okolnosti, on traži producenta i pregovara s njim, on radi na scenariju, ili pak angažira scenarista s kojim radi na tekstu sve do posljednje verzije, on odabire snimatelja u skladu s vlastitim preferencama i snimateljevim stilom, on sam, ili s casting agencijom, odabire glumce, odlučuje se za montažera etc. Sve je pod njegovim nadzorom od početka do kraja, od prvotne ideje pa do finalnog uspjeha ili fijaska, za što snosi i autorsku odgovornost. Jedan mi je prijatelj redatelj kazao kako je tijekom rada bio u situaciji da nadzire sve osim cateringa. U kolokvijalnim situacijama govorimo o redateljima kao pravim autorima, sukladno tome spominjemo i komentiramo Hitchcockove, Fordove, Tarantinove, Godardove, von Trierove, Sverakove, Almodovarove i ine filmove. Ali, što je „kolokvijalna situacija“ nego situacija neukih, ili situacija slabije informiranih. Na ozbiljnijoj strani priče je obilje filmskopovijesne, filmološke, kritičke, teorijske, monografske literature koja govori o redateljima i drži ih glavnim autorima filma, premda ne zanemaruje kolektivnu, kolaborativnu prirodu filmske proizvodnje. Nije mi jasno radi kojeg to razloga ovaj zakon ne uvažava tu praksu i stvarno stanje, koje se u biti i ne protivi zakonskoj pretpostavci o koautorstvu ili hijerarhiziranom koautorstvu. No najbizarnija sastavnica članka 15. nije ono što u njemu jest, nego ono što u njemu nije. Naime, u koautorskom nizu nisu navedeni snimatelji, i oni su, s punim pravom nezadovoljni ponajviše komentirali taj članak, kojim su, zapravo, izbačeni iz zakona kao koautori. Ta je činjenica toliko neobična da se čovjeku učini kako je objašnjenje za nju dvojako. Ili se radi o omašci, naprosto o tome da ih je netko zaboravio uvrstiti u spomenuti članak, ili pak da je nekome bilo stalo da se u prijedlog zakona ubaci i po koja bedastoća. Dakle, kako vam se dopada gesta kojom se iz djela koje se naziva audiovizualnim izbacuju baš oni koji snose autorsku odgovornost za ono što je u tom djelu vizualno? Naravno, autorska odgovornost za vizualno u filmu široko je distribuirana; i na redatelja, i na scenarista, i na glumca, i na scenografa, i na kostimografa etc., ali je ipak netko morao postaviti kamere i sve to snimiti, služeći se pritom vlastitom autorskom osobnošću, umijećem i stilom, te drugim prepoznatljivostima radi kojih ga je redatelj i odabrao. Prije no što prođe kroz ruke snimatelja, ili kroz njihove kamere, film je tek knjiga snimanja, artefakt od najobičnijeg papira, Bez želje da gnjavim dociranjem, autorima zakonskog prijedloga trebalo bi biti jasno da pojedini snimatelji, ili cinematographeri, ili direktori fotografije, ili, kako se sve ne zovu, bivaju angažirani na nekom filmu upravo zbog svoje iznimne autorske osobnosti, radi svog filmskog stila, dakle radi svoje snimateljske posebnosti koja odgovara duhu određenog filma. Teško da bi Nestor Almendros mogao pokazati svoju snimateljsku izvrsnost u kojem od sequela (ne sjećam se više da li se radilo o Rambu ili Rockyju) pa je odbio Stalloneovu ponudu koja baš i nije zvučala jako razumno. Premda bi im ovaj prijedlog zakona htio to osporiti, snimatelji kakve spominjem imaju svoja imena, gdjekad itekako poznata, pa bi se na to u svijetu „audiovizuelnih djela“ trebalo računati. Nije slučajno William Wyler za svoje filmove čak sedam puta odabrao Gregga Tolanda, koji je već Orsonu Wellsu, koristeći tzv. deep focus objektiv, omogućio dubinsku oštrinu u Građaninu Kaneu, a za Wylerove Orkanske visove dobio Oscara. Sven Nykvist snimio je za Ingmara Bergmana gotovo dvedeset filmova, a za Fanny i Alexander i Krike i šaputanja dobio Oscara, po čemu se može zaključiti kako je Akademija filmskih umjetnosti držala da je njegov „koautorski udio“ u tim filmovima bio velik. Prije no što je napravio snimateljski genijalne Malickove Nebeske dane, Nestor Almendros radio je s novovalovcima Erichom Rohmerom i Francoisom Truffautom, dok je Roger Deakins počesto snimnateljski opsluživao braću Coen, koji su također znali zašto angažiraju baš njega. Rodrigo Prieto snimio je gotovo sve rane Inarrituove filmove podjednakim snimateljskim rukopisom, dok su, recimo, Roberta Richardsona s jasnim namjerama upošljavali Stone, Tarantino i Scorsese. Mađarski emigrant Vilmos Zsigmont nije samo napravio fotografski impozantnog Lovca na jelene, nego je čak i intervenirao u ambijent, pojačavši sumornost njegova početka time što je s kompletnog drveća, koje se vidjelo u tražilu kamere, počupao lišće, a teren zalio golemim količinama vode. Naš filmski klasik Ante Babaja snimio je i dva djela koja su sigurno među najvažnijim hrvatskim filmovima. U vizualnosti jednoga (Breza) evociraju se šarena stakla podravske naive, dok drugi naprosto gori žarkim bojama Mediterana (Izgubljeni zavičaj). Može li itko osporiti visok stupanj suautorske vjerodostojnosti Tomislavu Pinteru i Goranu Trbuljaku, ili bi i oni bili tek manje važni autori „individualnih doprinosa“ iz članka 16.? U prethodnom ulomku pisao sam samo o filmu, budući mi se oduvijek činilo da na televiziji vrijede neka druga pravila te da će zakonsko poistovjećivanje filma i televizije dovesti do zbrke. Npr. kao filmski scenarist radio sam u beskonačnom procesu gdje su verzije velikom brzinom smjenjivale jedna drugu, sve manje nalikujući na izvornik. Kad bih otišao u kino da vidim film po vlastitoj knjizi, ili scenariju, znalo mi se učiniti da sam promašio kinodvoranu. Na televiziji mi se televizijski dramaturzi i urednici nikad nisu uplitali u tekst te sam imao dojam da je tamo zapravo scenarist glavni autor, a redatelj tek izvedbeni djelatnik. Koliko zakoni o kolektivnim autorskim djelima znaju biti neprecizni doznao sam negdje prije dvadesetak godina kad sam bio izveden pred sud (i osuđen!) kao scenarist filma. Scenarij po kojem je napravljen film prošao je kroz mnoge ruke i ono po čemu je film snimljen imalo je jako malo veze s mojim scenarističkim radom. S ostalim koautorima, redateljem, snimateljem i autorom filmske glazbe bio sam optužen da je u filmu neovlašteno izvedena pjesma nekog pučkog kompozitora, o čemu ja nisam imao pojma. Kompozitorov odvjetnik tražio je od nas odštetu za koju bi možda i Morricone napisao taj pjesmuljak. Branio sam se kako u mom scenariju nema ni traga toj pjesmi, kako scenariji ne mogu počiniti taj strašan krimen, jer ne idu po svijetu svirajući neovlašteno tuđu glazbu, ali sve je bilo uzalud. S ostalom koautorskom trojkom, ili četvorkom, bio sam taj zloglasni koautor iz tadašnjeg zakonskog članka zbog čega sam osuđen da platim odštetu. Prema prijedlogu ovog zakona takve će apsurdne stvari biti i dalje sasvim moguće. Goran Tribuson, književnik i scenarist Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
210 Henry Radanović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovanje,zovem se Henry Radanović profesionalni glazbenik već dugi niz godina a od 2ooo-te godine i samostalni umjetnik i član udruga HZSU,HUOKU,HGU.Na glazbenom tržištu sudjelujem i kao autor i izvođač na različitim projektima,kroz koje ostvarujem svoje prihode kao glazbenik.Kao izvođač na mnogobrojnim snimkama nisam sa diskografima nikad potpisao nikakav ugovor vezan za internetska prava,te u potpunosti podržavam ovu inicijativu strukovnih udruga,da se naknade prikupljaju kolektivno kao i do sad. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
211 HGK V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Stavkom 5. ovoga članka utvrđuje se zakonska presumpcija, sukladno kojoj se u pogledu organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predmnijeva da ima punomoć za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava za koje je ovlaštena, za sve domaće i strane nositelje takvih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da ne ostvaruje njegova prava. Čini se kako je ovakav pristup suprotan europskim i globalnim standardima upravljanja autorskim pravima te Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako bi se navedena zakonska presumpcija trebala odnositi na onaj ograničeni broj prava koja je moguće ostvarivati isključivo kolektivnim putem. U tom smislu, kolektivno ostvarivanje individualnih prava ne bi se trebalo ni na koji način temeljiti na zakonskoj presumpciji (pogotovo u pogledu stranih autora i nositelja prava) nego bi trebalo proizlaziti iz ugovornog ovlaštenja nositelja prava, prethodno danog organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Zakonska presumpcija iz članka 215. stavka 5. Nacrta prijedloga Zakona postoji dugo vremena u hrvatskom autorskopravnom sustavu i pokazala se primjerenom kako za nositelje prava, tako i za korisnike,, kao i za tijela za provedbu prava. Također, ova odredba je usklađena s člankom 12. Direktive EU 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, koji uređuje kolektivno licenciranje s proširenim učinkom. Ističemo da, u pogledu prava koja se prema Zakonu ne ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava u svakom trenutku ima mogućnost izlaska iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava i prelaska na individualno ostvarivanje prava (te tako jednostavno može isključiti svoja djela ili druge predmete zaštite iz ovakvog mehanizma licenciranja), a u pogledu prava koja se ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava uvijek ima mogućnost izdavati odobrenje za nekomercijalno korištenje, sukladno članku 218. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona.
212 HGK V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Što se tiče kolektivnog upravljanja individualnim pravima Nacrt nameće kolektivno upravljanje individualnim pravima temeljeno na zakonskoj presumpciji. Spomenuti pristup Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra problematičnim jer se zapravo promovira model kolektivnog upravljanja individualnim pravima bez prethodnog pristanka nositelja prava i to u pogledu prava u pogledu kojih je sustav kolektivnog upravljanja teško primjenjiv poput, primjerice, prava prerade ili sinkronizacijskih prava. Naime, tzv. sinkronizacijska prava naročito obuhvaćaju individualni, osobni element autorskog prava i nigdje u svijetu nije poznat slučaj da se temeljem zakona ta prava ostvaruju u sustavu kolektivne zaštite. Svi glazbeni nakladnički ugovori ujedno sadržavaju odredbe da, prilikom ugovaranja sinkronizacijskih prava, bez obzira na postojanje nakladničkog ugovora kao takvog, nakladnik mora za svako takvo korištenje individualno pitati autora za suglasnost. Bilo kakvo kolektivno ostvarivanje, ne samo da isto onemogućuje, već i u potpunosti zatire te time uklanja upravo onu karakteristiku autorskog prava, a to je jedinstvenost istog zbog jednako važnih i neodvojivih elemenata moralnih i materijalnih prava te povezivost autorskog djela sa samom osobom autora. Sinkronizacija u audiovizualna djela upravo je takav oblik prerade autorskog djela koji ovisi i mora ovisiti o volji autora, a u konačnici i o cijeni koju autor želi postići za takvo korištenje (što je u sustavu kolektivne zaštite nemoguće). Navedeno, zapravo, znači da se individualna prava ne smiju ostvarivati putem kolektivne organizacije na temelju zakonske presumpcije, odnosno da je jedini adekvatni mehanizam uspostavljanja kolektivnog upravljanja individualnim pravima ugovorno odobrenje nositelja prava. U tom smislu, Zajednica smatra kako je potrebno da predlagatelj zakona izmijeni relevantne odredbe Nacrta kako bi nositelji prava mogli slobodno raspolagati svojim pravima, odnosno kako bi im se omogućilo pravo na slobodan izbor u pogledu upravljanja pravima na kolektivan ili individualan način. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U odnosu na prerade glazbenih djela Nacrtom prijedloga Zakona ostvarivanje prava propisuje se dijelom individualno a dijelom kolektivno. Određene vrste prerada glazbenih djela ostvaruju se isključivo individualno, kako je predviđeno člankom 211. Nacrta prijedloga Zakona koji glasi: „Pravo prerade koje se odnosi na uvrštavanje nescenskog glazbenog djela s riječima ili bez riječi u kinematografske, televizijske, dokumentarne, crtane, reklamne ili druge filmove, u dramske, dokumentarne i slične serije te u najavi ili odjavi emisija, filmova ili serija ili u prepoznatljivom kratkom zvučnom ili audiovizualnom segmentu (jingleu), ostvaruje se individualno.“ Za određene specifične oblike prerada, pobliže navedene u članku 208. Nacrta prijedloga Zakona, ostvarivanje prava predviđeno je putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, radi omogućavanja učinkovitosti i pravne sigurnosti u djelovanju subjekata koji imaju sklopljen ugovor s organizacijom za kolektivno ostarivanje prava u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti (radi se o slučajevima masovnih korištenja djela njihovim emitiranjem, reemitiranjem i dr.), a temeljem uočenih problema u primjeni dosadašnjeg propisa. Također, ova odredba je usklađena s člankom 12. Direktive EU 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, koji uređuje kolektivno licenciranje s proširenim učinkom. U svakom slučaju, u pogledu prava koja se prema Zakonu ne ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava u svakom trenutku ima mogućnost izlaska iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava i prelaska na individualno ostvarivanje prava, a u pogledu prava koja se ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava uvijek ima mogućnost izdavati odobrenja za nekomercijalno korištenje, sukladno članku 218. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona.
213 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Članak 58. Nacrta propisuje obveznu formu ugovora o autorskom pravu, odnosno propisuje da ugovor o autorskom pravu mora biti sklopljen u pismenom obliku. U tom smislu Zajednica za kulturne i kreativne industrije HGK mišljenja je kako je nejasno zašto se predlagatelj Zakona u drugom stavku istog članka odlučio za formulaciju koja omogućuje konvalidaciju usmenog ugovora o autorskom pravu. Ovakav pristup unosi pravnu nesigurnost u sustav autorskih prava jer otvara mogućnost da izuzetak postane pravilo, omogućujući usmeno uređivanje licenciranja i općih ugovornih odnosa u području autorskih prava, što bi potencijalno uzrokovalo brojne sudske sporove radi stvarnih utvrđenja spomenutih usmenih ugovora. Osim toga, osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik uređeno je odredbama Zakona o obveznim odnosima te predmetno nije potrebno propisivati ovim Nacrtom. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. Nacrta prijedloga Zakona brisan.
214 HGK IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 193. Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako je odredba stavka 1. prema kojoj je dopušteno, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, korištenje autorskih djela i predmeta srodnih prava tijekom državnih svečanosti, posebno problematična. Naime, ovakva odredba predstavlja presedan u pogledu vlasničkih prava i u tom je smislu, protivna Ustavu RH, posebice ako se uzme u obzir činjenica da država doista ima mogućnost izvlaštenja i u drugim slučajevima, ali uvijek uz predviđenu pravičnu naknadu. U tom smislu predlaže se navedenu odredbu dopuniti na način da se omogući korištenje autorskih djela tijekom državnih svečanosti ali da se osigura pravična naknada iz fonda za poticanje odgovarajućeg umjetničkog i kulturnog stvaralaštva (članak 236. stavak 4. Nacrta). Zajednica ističe kako se, prilikom inauguracijskih svečanosti, protokola i slično plaćaju ansambli, izvođači i slično pa doista nema razloga da se adekvatno ne plate i autori i nositelji prava. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Ograničenje je uvedeno u Nacrt prijedloga zakona u skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom g. Direktive 2001/29/EZ (InfoSoc Direktiva). Prijedlog da se uvede obveza plaćanja naknade za ove vrste korištenja iz fonda za poticanje umjetničkog i kulturnog stvaralaštva se ne prihvaća.
215 HGK II. AUTORSKO PRAVO, 4.3. Posebni dio ugovornoga autorskog prava Posebni dio ugovornoga autorskog prava sadrži odredbe o određenim vrstama ugovora u području autorskih i srodnih prava. Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako je problem u tome što se Nacrt ni na koji način ne odnosi na glazbene nakladničke ugovore, a kada se tome pridoda i činjenica da se izdavači zakona izričito ne nazivaju posebnom kategorijom nositelja prava, vidljivo je da Nacrt uopće ne prepoznaje glazbeno nakladništvo (publishing) kao važan segment sustava autorskog prava. Stoga se predlaže dopuniti odredbe zakona koji se odnose na određene vrste ugovora o autorskim i srodnim pravima, odredbama o minimalnom ili obveznom sadržaju glazbenih nakladničkih ugovora, kako slijedi: "Glazbenim nakladničkim ugovorom autor uspostavlja za glazbenog nakladnika pravo korištenja glazbenog djela koje se odnosi na pravo priopćavanja javnosti, reprodukciju, pravo prerade i druga prava iskorištavanja, a glazbeni se nakladnik obvezuje osigurati iskorištavanje djela i autoru platiti ugovorenu naknadu, osim ako ugovorom nije drugačije određeno.“ Na taj bi se način osigurala vidljivost glazbenih nakladnika u samom Zakonu, a istovremeno bi se glazbeni nakladnički ugovori jasno pozicionirali kao priznati pravni mehanizam koji uređuje odnose između autora i glazbenih nakladnika, kao priznatih i punopravnih nositelja prava. Također, što se tiče standardnih ugovora o kolektivnom ostvarivanju prava, Zajednica naglašava kako postojeći takvi ugovori, ne sadrže klauzulu prema kojoj autori ili nositelji prava imaju mogućnost izbora u pogledu načina upravljanja njihovim pravima. U tom smislu nužno je dopuniti spomenuto poglavlje Nacrta odredbama kojima bi se propisao minimalni ili obvezatan sadržaj takvih ugovora a koji bi obvezno trebali sadržavati spomenutu klauzulu, čime bi se njihov sadržaj konačno uskladio s intencijama odgovarajućih EU Direktiva u pogledu „prava na odabir“ autora, odnosno nositelja prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se u Nacrt prijedloga Zakona uvode odredbe o glazbenom nakladničkom ugovoru.
216 HGK I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Što se tiče definicije nositelja prava u stavku 5. ovoga članka te s tim u svezi i članka 205. stavka 5. Nacrta, Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako se navedeni pojam ne koristi na konzistentan način u tekstu Nacrta. Naime, unatoč postojanju definicije nositelja prava u samom Nacrtu, prema kojoj bi nositelji prava trebali biti gotovo izjednačeni s autorima u pogledu ostvarivanja autorskih i srodnih prava, u svim preostalim ključnim odredbama zakona spominju se samo autori. U tom smislu bilo bi logičnije da se u svim odredbama zakona govori o nositeljima prava kao široj kategoriji, koja obuhvaća i autore kako bi bilo jasno da se odredbe Zakona kojima se reguliraju prava odnose osim autora i na ostale nositelje autorskih i srodnih prava – primarno njihove nasljednike, ali i nakladnike, producente i ostale subjekte koji stječu prava uglavnom na ugovornoj osnovi. U suprotnom, ukoliko uređenje navedenih pitanja ostane ovakvo kakvo je u trenutnom Nacrtu, u primjeni bi se mogla raditi razlika u smislu da autori ekskluzivno pridržavaju izvršavanje određenih prava u odnosu na ostale nositelje prava. Potonje bi moglo biti primjenjivo isključivo u pogledu tzv. moralnih prava autora, dok bi u svim ostalim slučajevima prava trebali konzumirati i svi ostali nositelji prava, pogotovo stoga što i Direktive Europske unije na isti način pristupaju ovom pitanju. Pored navedenog, valja naglasiti kako Nacrt niti na jednom mjestu, posredno ili neposredno, ne prepoznaje glazbene nakladnike (publishere) kao zasebnu i specifičnu kategoriju nositelja prava. Glede ovoga pitanja posebice se skreće pažnja u dijelu primjedbi koje se tiču posebnih vrsta autorsko-pravnih ugovora, gdje se sukladno općem duhu postojećeg Nacrta ni na koji način ne spominju glazbeni nakladnički ugovori, dok se istodobno navode ostale kategorije navedenih ugovora i propisuje njihov minimalan ili obvezatni sadržaj. Zajednica smatra kako je nužno da zakonodavac na uravnotežen način regulira spomenuta pitanja, odlučujući se za pristup kojim će regulirati sve ili barem najznačajnije ugovore iz područja autorskog i srodnih prava ili pak niti jedan od njih. Naime, sama činjenica da Nacrt sadrži posebno poglavlje pod nazivom Posebni dio ugovornoga autorskog prava, implicira da navedeno poglavlje sadrži sve važnije ugovore iz tog područja, među koje svakako spada i glazbeni nakladnički ugovor. Jednako tako, postojeća zakonska definicija nositelja prava prilično odstupa od one u Direktivi o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za internetsku uporabu 2014/26. Definicija iz Nacrta: „Nositelj prava je svaka osoba ili subjekt, različit od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koji je nositelj autorskog prava ili srodnog prava, ili koji je na temelju ugovora o iskorištavanju prava ili zakona ovlašten ubirati dio prihoda od autorskog prava ili srodnog prava.“ Definicija iz Direktive: „nositelj prava“ znači svaka osoba ili subjekt, osim organizacije za kolektivno upravljanje, koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili, prema ugovoru za iskorištavanje prava ili po zakonu, ima pravo na udio u prihodima od prava (Direktiva 2014/26 odredba 3. c).“ Razlika između ove dvije definicije jest da je „nositelj prava“, sukladno definiciji predloženog Nacrta, osoba koja je nositelj autorskog ili srodnog prava ili koja je ovlaštena ubirati dio prihoda od autorskog ili srodnih prava, dok je prema Direktivi nositelj prava osoba koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili ima pravo na udio u prihodima. Dakle, stječe se dojam da je nositelj prava prema definiciji iz Nacrta zapravo zastupnik ili administrator koji ubire dio prihoda u nečije ime i za nečiji račun, pa se u tom smislu predlaže usvajanje formulacije iz Direktive koja jasnije definira da nositelj prava sukladno ugovoru ili zakonu doista ostvaruje pravo na udio u prihodima od autorskog ili srodnog prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše. U tekst Zakona uvest će se glazbeni nakladnički ugovor.
217 HGK IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 175. Grupacija kinoprikazivača i Grupacija kinodistributera HGK smatraju kako se nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji ne može se govoriti o "uvozniku" osim ako se ne misli na uvoznike sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koji uvoze iz trećih zemalja. Smisao bi bio da se ta naknada plaća od uvoznika izvan Europske Unije. Ako neki hrvatski poduzetnik nabavlja nešto iz druge države Europske Unije tada se ne radi o uvozniku. Stavak 3. predmetnog članka je u protivnosti sa slobodom prometa roba i usluga i pitanje je kako bi se predmetna naknada naplatila ako bi primjerice slovenski poduzetnik nešto prodao izravno iz Republike Slovenije potrošaču u Republici Hrvatskoj. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Unošenje uređaja i nosača iz druge države članice Europske unije uređeno je u stavku 3. članka 175. Nacrta prijedloga zakona.
218 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 112. Grupacija kinoprikazivača i Grupacija kinodistributera HGK skreću pozornost kako je u ovome članku neosnovano ostao "autor dijaloga" s obzirom na definicije koautora audiovizualnog djela iz članka 15. stavka 2. Nacrta u kojim se on ne spominje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba članka 112. stavka 2. Nacrta prijedloga zakona rezultat je usklađivanja s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2006/116/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava.
219 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, DIO VI. U nastavku iznosimo komentare i prijedloge Grupacije kinoprikazivača i Grupacije kinodistributera koji djeluju u okviru Zajednice za audiovizualne djelatnosti HGK: predlaže se u Dio VI Nacrta na nomotehnički odgovarajuće mjesto ubaciti sljedeću odredbu kojom bi se zaštitila autorska djela putem onemogućavanja pristupa stranicama za razmjenu nelegalnog sadržaja: "Članak XX (1) Operator pružanja usluga pristupa internetu, koji je definiran propisom o elektroničkim komunikacijama (posrednik), obvezan je na obrazloženi zahtjev nositelja prava iz ovoga Zakona putem svojeg sustava spriječiti pristup svojim korisnicima na internet stranice davatelja usluga informacijskog društva, koji je definiran propisom kojim se uređuje elektronička trgovina (davatelj usluga), a za koje nositelj prava iz ovoga Zakona učini vjerojatnim da im je glavna svrha sudjelovati ili omogućavati masovna neovlaštena korištenja autorskih djela (piratstvo). (2) Nositelj prava je obvezan u obrazloženom zahtjevu operatoru navesti sljedeće: - svoje podatke; - internet stranice davatelja usluga; - autorsko djelo ili autorska djela u odnosu na koja smatra da se na internet stranicama davatelja usluga povređuju njegova prava; - odgovarajuće dokaze o tome da je nositelj prava na autorskim djelima iz prethodne točke ovog stavka; - odgovarajuće dokaze iz kojih proizlazi vjerojatnost da je glavna svrha internet stranica davatelja usluga piratstvo. (3) Vjerojatnost da je glavna svrha internet stranica davatelja usluga piratstvo se pretpostavlja u bilo kojem od sljedećih slučajeva: - ukoliko internet stranice iz ovog članka ne navode nedvojbeni identitet davatelja usluga; - ukoliko davatelj usluga ne omogućuje nositeljima prava prigovore na neovlašteno korištenje autorskih djela; - ukoliko nositelj prava dokaže da se obratio davatelju usluga ukoliko je to moguće i izjavi pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da nije dobio odgovor. (4) Posrednik se obvezuje odgovoriti na zahtjev nositelja prava najkasnije u roku od tri radna dana od primitka zahtjeva nositelja prava i to na jedan od sljedećih načina: - da spriječi pristup internet stranicama davatelja usluga i o navedenom obavijesti nositelja prava; - da odbije spriječiti pristup internet stranicama davatelja usluga uz odgovarajuće obrazloženje i o navedenom obavijesti nositelja prava. (5) Ukoliko posrednik spriječi pristup internet stranicama davatelja usluga obavezuje se o istom obavijestiti davatelja usluga uz dostavu obrazloženog zahtjeva nositelja prava ukoliko ima saznanja o istom, a u protivnom na zahtjev davatelja usluga. (6) Davatelj usluga ima pravo pokrenuti sudski postupak protiv nositelja prava u kojem će tražiti da nadležni sud utvrdi da davatelj usluga ima odgovarajuća prava za korištenje autorskog djela na način opisan u obrazloženom zahtjevu nositelja prava. (7) Ukoliko davatelj usluga dostavi posredniku sudsku odluku iz prethodnog stavka ovog članka u korist davatelja usluga, ukinut će daljnje sprečavanje pristupa internet stranicama davatelja usluga. (8) Ukoliko posrednik neosnovano odbije spriječiti pristup internet stranicama davatelja usluga, nositelj prava ima pravo pokrenuti sudski postupak protiv posrednika radi naknade štete te u istom tražiti da nadležni sud naloži posredniku sprečavanje pristupa internet stranicama davatelja usluga." Dodatno na navedeno, postupanje posrednika protivno gore navedenom članku je potrebno utvrditi kao prekršaj u Dijelu VII Nacrta. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je provedba prava intelektualnog vlasništva dio pravne stečevine EU-a, odnosno uređena je Direktivom 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva, s kojom je ovaj Nacrt prijedloga Zakona usklađen. Nove obveze za pružatelje usluga na Internetu vezane uz zaštitu autorskog i srodnih prava uvedene su i novom Direktivom (EU) 2019/790, s kojom se također ovaj propis usklađuje. Uvođenje novih predloženih obveza za dionike koji posluju u ovom području zahtijevalo bi širu raspravu, koja u ovom postupku nije provedena.
220 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. U nastavku iznosimo komentare i prijedloge Grupacije kinoprikazivača i Grupacije kinodistributera koje djeluju u okviru Zajednice za audiovizualne djelatnosti HGK: nisu u potpunosti jasni razlozi zbog kojih se člankom 85. Nacrta za koautore audiovizualnog djela stvara poseban pravni režim u odnosu na sve druge autore. Uobičajeno je da se za određena autorska prava propisuje obvezno kolektivno ostvarivanje prava poput prava iznajmljivanja, prava javne posudbe, prava reemitiranja i slično, no člankom 85. Nacrta se propisuje da se za svako korištenje audiovizualnog djela autorima mora isplatiti primjerena i razmjerna naknada i to upravo putem obveznog kolektivnog ostvarivanja prava. Smisao svakog ugovora o audiovizualnoj produkciji u praksi jest da producent stekne pravo korištenja audiovizualnog djela temeljem čega producent autorima isplaćuje određenu naknadu. Dakle, smisao stvaranja audiovizualnog djela u kojem sudjeluje producent za koji se sklapa ugovor o audiovizualnoj produkciji jest da se između autora i producenta regulira pravo korištenja tog djela i odgovarajuća naknada. U praksi, audiovizualna djela se stvaraju upravo radi njihovog korištenja putem različitih razdoblja eksploatacije: kino, tzv. Pay TV, VOD, Free TV itd. te su autori audiovizualnog djela u potpunosti upoznati sa namjeravanim korištenjem tog djela i u mogućnosti su ugovoriti odgovarajuću naknadu s filmskim producentom. Predloženim rješenjem zakon pretpostavlja da naknada regulirana ugovorom između filmskog producenta i autora nije primjerena i razmjerna naknada za korištenje audiovizualnog djela, već autori audiovizualnog djela imaju pravo i na dodatnu naknadu za svako korištenje tog istog djela za koje su već dobili naknadu od producenta, primjerice putem emitiranja na televiziji i slično. Nije u potpunosti jasno implicira li se time (i) da naknade koje autorima isplaćuju producenti za stvaranje audiovizualnog djela nisu dovoljne naknade te da je potrebno naplaćivati neke dodatne naknade u korist tih istih autora prilikom korištenja djela ili (ii) da bi naknade koje producenti isplaćuju autorima trebaju biti manje ili čak bez naknade obzirom da će se autori naknadno naplaćivati iz stvarnog korištenja tih djela putem kolektivnog ostvarivanja prava. S obzirom da ovakvo rješenje ne postoji za većinu strane audiovizualne produkcije, osobito američke, navedene grupacije mišljenja su kako će ovo rješenje imati negativan utjecaj na audiovizualna djela hrvatskih autora. Naime, ukoliko će hrvatski korisnici audiovizualnih djela hrvatskih autora morati dodatno plaćati tim autorima primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog djela putem obveznog kolektivnog ostvarivanja prava, to znači da će takva djela biti "skuplja" od audiovizualnih djela za koji ne postoji takvo rješenje, što su u pravilu većina stranih audiovizualna djela. Na taj način audiovizualna djela hrvatskih autora postaju manje atraktivna od drugih audiovizualnih djela, što nikome nije u interesu obzirom na iskazanu podršku hrvatskom filmu. Korisnici audiovizualnih djela trebali bi biti sigurni da je naknada koju su platili producentu (ili distributeru određenom od korisnika) sveobuhvatna naknada za korištenje predmetnog audiovizualnog djela, a autori bi svoj pravični udio u navedenom trebali regulirati putem ugovora o audiovizualnoj produkciji. Zanimljivo je da slično rješenje ne postoji za druge autore poput autora glazbenih djela i slično već se sada uvodi samo za autore audiovizualnih djela i to za svako korištenje njihovih djela za koja su već sklopili ugovore o audiovizualnoj produkciji. Navedene grupacije mišljenja su kako je obvezno kolektivno ostvarivanje prava možda opravdano u odnosu na platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta u odnosu na koje hrvatski autori nemaju resursa i mogućnosti da dobiju primjerenu naknadu za korištenje njihovih djela koja se na razne načine koriste na istima, no nikako za svako korištenje njihovog audiovizualnog djela osobito za ona korištenja za koja postoje uobičajeni i provjerljivi načini korištenja kao što su primjerice kino prikazivanje, televizija, TVOD usluge SVOD usluge i slično. U skladu sa navedenim predlažu se sljedeće izmjene članka 85. Nacrta: Verzija 1: "NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji koautor audiovizualnog djela svoje pravo reproduciranja, pravo distribuiranja, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako javno korištenje tog audiovizualnog djela kojeg su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta. (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovoga članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti platforma za dijeljenje sadržaja putem interneta. Naknada se ostvaruje obavezno kolektivno." Verzija 2: "NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji, koautor audiovizualnog djela svoje pravo reproduciranja, pravo distribuiranja, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako javno korištenje tog audiovizualnog djela, osim putem javnog prikazivanja audiovizualnih djela u skladu sa propisima koji uređuju audiovizualne djelatnosti (primjerice kino prikazivanje), putem emitiranja i reemitiranja i prijenosa izravnim protokom, javnog priopćavanja emitiranja, reemitiranja i prijenosa izravnim protokom te stavljanja na raspolaganje javnosti putem audiovizualnih medijskih usluga u skladu sa propisima koji uređuju elektroničke medije (primjerice televizijsko prikazivanje, usluge videa na zahtjev, usluge približnog videa na zahtjev). (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovoga članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti osoba koja koristi audiovizualno djelo. Naknada se ostvaruje obavezno kolektivno." Djelomično prihvaćen Prihvaća se djelomično primjedba te se mijenjaju odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji.
221 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U nastavku iznosimo komentare i prijedloge Grupacije kinoprikazivača i Grupacije kinodistributera koje djeluju u okviru Zajednice za audiovizualne djelatnosti: prijedlog za izuzeće od obveznog kolektivnog ostvarivanja prava u slučaju prijenosa izravnim protokom: Direktiva (EU) 2019/789 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o utvrđivanju pravila o ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava koja se primjenjuju na određene internetske prijenose organizacija za emitiranje i reemitiranja televizijskih i radijskih programa te o izmjeni Direktive Vijeća 93/83/EEZ (SL L 130, 17.5.2019.) u članku 8. stavku 2. ne propisuje obveznu već diskrecijsku primjenu obveznog kolektivnog ostvarivanja prava u slučaju tzv. "čistog" izravnog protoka ("pure direct injection"). Gore navedene grupacije smatraju kako bi zakonodavac trebao iskoristiti navedenu mogućnost koju mu pruža predmetna Direktiva na način da se u Nacrtu "čisti" izravni protok isključi iz obveznog kolektivnog ostvarivanja prava. U skladu sa navedenim predlaže se: - da članak 38. Nacrta jasno definira "čisti" izravni protok na koji se ne bi primjenjivalo obvezno kolektivno ostvarivanje prava na način da se radi o izravnom protoku različitom od "paralelnog" izravnog protoka već definiranog u članku 38. stavku 3. Nacrta, - da se u članku 208. stavku 2., članku 209. stavku 2., te člancima 230 i 231. Nacrta referiranje na izravni protok izmijeni na način da se radi o referiranju na "paralelni" izravni protok iz članka 38. stavak 3. Nacrta " ili - da se u članku 208. stavku 2., članku 209. stavku 2., te člancima 230 i 231. Nacrta ukloni referiranje na izravni protok te da se "paralelni" izravni protok kao čin reemitiranja regulira kroz već definiranu obvezu kolektivnog ostvarivanja prava za reemitiranje. Prema podacima Agencije za elektroničke medije, danas na području Republike Hrvatske djeluje ukupno 105 audiovizualnih medijskih usluga i radijskih programa koji imaju dopuštenje za satelitski, internetski, kabelski prijenos i druge dopuštene oblike prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa, u smislu članka 79. Zakona o elektronički medijima. Od navedenog broja, samo je manji broj dopuštenja koji se odnose na kanale koji doista i djeluju na tržištu. To su jedini hrvatski subjekti na koje bi se odnosila pravila o "čistom" izravnom protoku. Istovremeno u Republici Hrvatskoj operatori koji obavljaju djelatnost prijenosa audiovizualnog i/ili radijskog programa (kabelske ili IPTV TV platforme) u svojim paketima programa imaju i do tisuću različitih audiovizualnih medijskih usluga te radijskih programa koji se uglavnom emitiraju izvan Republike Hrvatske te se izravnim protokom emitiraju od strane predmetnih operatora. Iz navedenog je jasno da u ponudi operatora znatno veći udio imaju strani operatori koji pružaju svoje kanale putem izravnog protoka te su hrvatski kanali u znatnoj manjini. Navedene grupacije smatraju da bi se striktna primjena obveznog kolektivnog ostvarivanja prava na hrvatske audiovizualne medijske usluge i radijske programe koji se pružaju putem izravnog protoka negativno odrazila na predmetne pružatelje usluga, zbog daljnjeg financijskog opterećenja, što bi i dalje negativno utjecalo na njihov broj i raznovrsnost te bi se time prednost dala stranoj konkurenciji koja emitira iz drugih država Europske Unije. S obzirom da ne postoji obvezna primjena obveznog kolektivnog ostvarivanja prava za očekivati je da će različite države Europske Unije primijeniti različit pristup i da neće sve odabrati obvezno kolektivno ostvarivanje prava. U takvom slučaju, audiovizualne medijske usluge iz tih država imat će prednost nad hrvatskim uslugama. Mišljenje je navedenih grupacija da bi Republika Hrvatska, kao relativno mala država unutar Europske Unije, trebala više zaštititi razvoj svojih audiovizualnih medijskih usluga i radijskih programa koji se emitiraju putem "čistog" izravnog protoka od konkurencije iz drugih država Europske Unije koje ili (i) dolaze iz znatno ekonomski razvijenijih država ili (ii) dolaze iz država u kojima je audiovizualno tržište razvijenije od hrvatskog te imaju profiliranije kanale ili (iii) dolaze iz država u kojima nije propisano obvezno kolektivno ostvarivanje prava. Slijedom navedenog, isključivanjem hrvatskih audiovizualnih medijskih usluga i radijskih programa koji se emitiraju putem "čistog" izravnog protoka od obveznog kolektivnog ostvarivanja prava štiti se predmetna industrija u trenutku u kojem treba dodatan poticaj za razvoj, omogućuje se i daljnji razvoj iste putem drugih usluga koje bi se mogle razvijati u Republici Hrvatskoj u odnosu na druge države. Prava autora se time ne oštećuju jer će se ona regulirati izravno između autora i pružatelja usluga, a za što obzirom na relativno mali broj takvih pružatelja usluga nije potrebno kolektivno ostvarivanje prava. Konačno, obzirom na relativno jednostavnu promjenu poslovnog nastana za audiovizualne medijske usluge i radijske usluge koje se emitiraju putem izravnog protoka, time se osigurava da predmetne usluge ostanu u Republici Hrvatskoj i ne promijene poslovni nastan u države sa povoljnijim uvjetima za poslovanje, kao što se već dogodilo kod nekih kanala koji su upravo usmjereni na područje Republike Hrvatske. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Radi pravne sigurnosti predložen je jednak pravni režim za sve operatere (obvezno kolektivno ostvarivanje prava) kao u slučaju kabelskog reemitiranja. Time se propisuju jednaki uvjeti za subjekte u djelatnostima koje imaju isti učinak za potrošače (gledatelje). Napominje se da je kolektivno ostvarivanje prava u pravilu učinkovitije za obveznike plaćanja naknade za korištenje, što je ujedno i razlog zašto je pravnom stečevinom EU-a u nekim slučajevima propisano kao obavezno.
222 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 95. Udruženje marketinga HGK i HURA mišljenja su kako je ovako široko regulirana mogućnost opoziva prava iskorištavanja djela koje je stvoreno u radnom odnosu, vrlo neodrživa za poslodavce (npr. marketinške agencije koje svoje radnike plaćaju baš za stvaranje autorskih djela). Iz ove odredbe proizlazi kako svaki radnik koji odlazi od poslodavca jednostavno može opozvati pravo iskorištavanja autorskog djela za koje je uredno primio plaću, a ne postoji obveza radnika isplate bilo kakve naknade poslodavcu. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Članak 95. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
223 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 94. Udruženje marketinga HGK i HURA predlažu brisati odredbu stavka 2. iz koje proizlazi „ex lege“ pravo autora na posebnu primjerenu naknadu razmjerno doprinosu kojeg je njegovo autorsko djelo imalo na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca. Podredno, predlaže se propisati da navedeno pravo postoji ako je utvrđeno na temelju neke od pravnih osnova koje reguliraju radni odnos kod poslodavca, posebice jer radnici koji potencijalno stvaraju autorska djela u radnom odnosu upravo za takav posao i zasnivaju radni odnos te primaju redovitu plaću. Dakle, dodatna naknada bi trebala biti iznimka, a ne zakonom utvrđeno pravo. Prihvaćen Prijedlog dionika se prihvaća te odredba sada glasi: „Ako je korištenje autorskog djela stvorenog u radnom odnosu imalo bitan doprinos na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca, autor ima pravo na posebnu primjerenu naknadu, razmjerno doprinosu kojeg je njegovo autorsko djelo imalo na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca ako je to određeno u ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili u drugom aktu kojim se uređuje radni odnos ili u drugom ugovoru.“
224 Hit Records NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Mislim da se ovdje miješaju kruške i jabuke. Svakako se vidi neinformiranost kolega izvođača, koje se instruira sa netočnim informacijama protiv diskografa. Ovdje se ne radi o diskografima, već o samim izvođačima i njihovoj slobodi izbora, koju im nitko ne može oduzeti, pa čak ni HUZIP. U važećem Zakonu, kao i u ovom prijedlogu zakona stoji da izvođač SAM odlučuje da li će, i kome će prenijeti prava. Znači izvođač SAM bira da li će SAM izdati snimku, da li će je prenijeti na diskografa, na HUZIP ili na bilo koju treću osobu. Ovdje se radi o slobodi izbora, te implementaciji europske direktive koja upravo to i propisuje, bez monopola. Zaključno, poanta donošenja ovog Zakona i implementacije Direktive je da svi unutar glazbene industrije dobivaju veće naknade od npr. Facebooka ili Youtubea, a ne da se provede samovolja HUZIP-a. Kristina Krajna, direktorica Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
225 Hiwote Tadesse NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao klasična glazbenica podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
226 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HDU se u svom komentaru nije očitovala niti na jedan od argumenata koje je iznijela Hrvatska glazbena unija OBRAZLOŽENJE ZAHTJEVA ZA UVOĐENJE OBVEZNE KOLEKTIVNE ZAŠTITE IZVOĐAČKIH PRAVA: • Prijedlog ZAPSP-a koji se nalazi na javnoj raspravi legitimira model zaštite izvođačkih prava koji se kroz niz godina pokazao kao potpuno neefikasan i krajnje netransparentan, i koji je rezultirao time da, po nekim procjenama i anketama među izvođačima, preko 98% izvođača ne prima apsolutno nikakvu naknadu za digitalno korištenje njihovih snimaka. • Napominjemo pritom da su ta izvođačka prava naplaćena od strane diskografa, ali nisu proslijeđena izvođačima. • U Republici Hrvatskoj daleko najveći broj i glavnih i pratećih izvođača nema potpisane nikakve ugovore s diskografima, što je vidljivo iz brojnih komentara na e-Savjetovanju koje je upravo u tijeku. • Utoliko sadašnji model, na kojem se bazira Prijedlog ZAPSP-a koji je stavljen na javno savjetovanje, drastično krši načelo ugovorne slobode izvođača, kao originalnih vlasnika izvođačkih prava. • Posebno to pravo ugovorne slobode krši članak 58., kojim se predviđa konvalidacija nepostojećih ugovora, protivno osnovnoj postavki ZAPSP koja propisuje da su autorskopravni ugovori u načelu u pisanoj formi. • U bivšoj državi nije bila uobičajena praksa da se ugovori s pratećim glazbenicima potpisuju, a ta se praksa nastavila i do danas. • To znači da jedan ogromni segment izvodilaštva glazbe nije ugovorno pokriven, te su izvođačka prava i dalje u vlasništvu samih izvođača. • Usprkos tome što ne postoje ugovori, i nisu vlasnici izvođačkih prava na tim snimkama, proizvođači fonograma godinama ta prava neovlašteno naplaćuju, i zadržavaju za sebe. • Iz e-Savjetovanja je razvidno da diskografi tumače zakon na način da samo glavni izvođači imaju prava na snimkama. • To je potpuno netočno, jer Direktiva ne pravi razliku u pravima između glavnih i pratećih izvođača. • Utoliko su države članice, prema odredbama Direktive, dužne iznaći model po kojem će svi vlasnici izvođačkih prava, i glavni i prateći, i oni koji su prenijeli svoje ekskluzivno pravo i oni koji nisu, primiti naknadu za korištenje svojih snimljenih izvedbi. • Što se tiče glavnih izvođača, diskografi tvrde da su na njih prenesena izvođačka prava činjenja dostupnim javnosti kroz ugovore u kojima se regulirala isključivo komadna prodaja analognih nosača zvuka. • Činjenica da se korištenje na internetu pokušava nametnuti kao komadna prodaja nosača zvuka u potpunoj je suprotnosti s logikom ali i sa pravom. • Kod digitalne distribucije i naplatnih servisa nema ni proizvodnje ni prodaje nosača zvuka. • Također, krajnji korisnik ne postaje vlasnikom bilo kakvog proizvoda, što bi komadna prodaja podrazumijevala, ne može ni posuditi nekome, niti prodati, niti na bilo koji drugi način raspolagati s „kupljenim proizvodom“. • Korisnik isključivo stječe pravo da mu je snimka privremeno dostupna, isključivo za preslušavanje, i to samo za vrijeme dok plaća pretplatu (najam) digitalnim servisima. • Primjerena usporedba bi mogla biti ona između knjižare i knjižnice. • U knjižari kada netko kupi knjigu ona postaje njegovo vlasništvo, i može je odnijeti kući, nekom pokloniti ili posuditi, ili ako želi i uništiti, odnosno s njom raspolagati po vlastitom nahođenju. • U knjižnici se, na osnovi mjesečne ili godišnje pretplate, posudi onoliko knjiga koliko neki čitatelj želi pročitati (tzv. „all you can eat „model). • Knjiga se u knjižnici posuđuje, pročita i vrati, i taj odnos traje sve do trenutka kada istekne članarina, nakon toga knjige nisu dostupne čitatelju dok tu članarinu ne obnovi. • Potpuno istovjetan model onome streaming servisa. • Taj je model po svim karakteristikama daleko najsličniji, ili čak identičan sustavu tzv. „rental right“, pravu iznajmljivanja, koje postoji u ZAPSP-u. • Kod toga prava godinama je ustaljena i neupitna zakonska praksa da se kod iznajmljivanja nosača zvuka naknada ostvaruje kolektivno, i da autori, izvođači i diskografi dijele naknadu na tri jednaka dijela. • Diskografi su posve identičan model iznajmljivanja snimaka na internetu jednostrano i neosnovano proglasili supstitutom komadne prodaje. • Jedini razlog za takav postupak diskografa je kako bi se pravnim nasiljem preraspodijelila naknada između triju ravnopravnih prava na snimci, u korist diskografa a na štetu autora i izvođača. • Tako je dotadašnji (i još važeći) omjer raspodjele kod iznajmljivanja nosača zvuka- 33 (autori): 33(izvođači): 33(diskografi), kod iznajmljivanja snimke na internetu prešao u model 1,2 (autori): 5 (diskografi). • Izvođači su iz raspodjele nestali, sada su inkorporirani u diskografsku naknadu. • Od tih 5, koliko sada naplaćuju diskografi, 0,46 dopada glavne izvođače, a prateći glazbenici su potpuno isključeni iz raspodjele. • Dakle, od 33:33:33 do 1,2 (autori): 0,46 (glavni izvođači): 0 (prateći izvođači): 4,54 (diskografi). • Ta drastična preraspodjela naknade s kreativaca na distributere, koja je jedini uzrok krajnje poremećenih odnosa između nositelja prava, dogodila se potpuno nelegalno, na bazi nepostojećih ugovora, ili nevažećih ugovora u kojima prava činjenja dostupnim javnosti (ili kolovijalno „internetska“, ili „digitalna“ prava) nisu izrijekom navedena, jer u vrijeme potpisa ugovora nisu niti postojala. • Radi se dakle o pravnom nasilju bez presedana, koje uz to što je nezakonito, je i duboko nemoralno. • Zbog dalekosežnosti i sveobuhvatnosti ovog manevra, kao i njegovog financijskog efekta, jedan je analitičar taj prelazak glazbe iz analognog u digitalno doba nazvao „najvećom jednokratnom prevarom u povijesti čovječanstva“. • U Europi je bilo već nekoliko slučajeva gdje su sudovi presudili da ti stari ugovori ne vrijede, i da se ne odnose na prava činjenja dostupnim javnosti, dakle da su se diskografi lažno predstavljali kao ovlašteni zastupnici izvođačkih prava na tim snimkama. • Diskografi su itekako svjesni da bi svi ti stari ugovori pali u možebitnom sudskom postupku, i to su priznali činjenicom da ta prava pokušavaju riješiti aneksima ugovora. • Utoliko, kad i ako neki glavni izvođač želi objaviti novu snimku, mora diskografu retroaktivno prepisati svoja „internetska prava“, za sve snimke koje je ikad objavio kod tog diskografa. • Usprkos činjenici da su potpuno svjesni da na osnovi starih ugovora ne raspolažu predmetnim pravima, diskografi već godinama potpisuju ugovore s internetskim servisima, kojima garantiraju da su ugovorno regulirali sva izvođačka prava. • Ta prava, kojima ni zakonski ni ugovorno ne raspolažu, diskografi naplaćuju već godinama, i zadržavaju izvođačku naknadu za sebe, stječući nepripadajuću dobit. • I to nisu izolirani slučajevi, radi se o masovnoj pojavi. • Diskografske kuće računaju s tim da će, upravo zbog masovnosti pojave zloporabe starih ugovora, to evidentno kršenje zakona proći nekažnjeno, a zakonodavca će se lobiranjem i pritiskom prisiliti da legalizira prijenos prava bez da za taj prijenos postoji ugovorna osnova (tzv. „pressumption of transfer of rights“). • Istovremeno se od strane diskografa to masovno pravno nasilje nad izvođačima i izvođačkim pravima pokušava nametnuti kao „market practice“ (uobičajena tržišna praksa). • Nadalje, diskografi u te retroaktivne, kao i u nove ugovore, stavljaju i odredbu da je glavni izvođač kod samog snimanja riješio sva prava svih pratećih izvođača na snimci, što je činjenično netočno. • Glavni izvođači takve ugovore potpisuju u dobroj vjeri, nedovoljno upućeni, pa i zlonamjerno obmanuti u pogledu pravnog značenja pojedinih rečenica, misleći da potpisuju kako su prateći glazbenici primili jednokratnu naknadu za svoj studijski rad. • Direktiva pritom izričito navodi da jednokratna naknada glazbeniku ne znači automatski da je on prenio sva svoja prava trećoj osobi, osim u nekim specifičnim i izuzetnim situacijama, koje ima obvezu propisati zakonodavac. • Te izuzetne situacije je zakonodavac u Prijedlogu zakona propustio propisati. • Isti tip ugovora o prijenosu prava se često podmeće na potpis i vođi grupe ili orkestra, iako članovi te grupe ili orkestra nisu primili niti tu jednokratnu isplatu za studijski rad, već su kao glavni izvođači trebali sudjelovati u dobiti, ili u eventualnom gubitku nastalom od eksploatacije snimke. • Pritom unutar grupa u pravilu ne postoji interni ugovor, ili potpisane punomoći, na osnovi kojih bi svaki pojedini član grupe ili orkestra ovlastio jednu osobu da prenosi bilo kakva individualna prava pojedinih članova na treće osobe iako i to zakon jasno propisuje. • Na taj način, dakle očitim podmetanjem u ugovoru, prateći glazbenici i članovi grupa i orkestara su dovedeni u situaciju da bi, ukoliko žele ostvarivati svoja prava, trebali tužiti glavnog izvođača, odnosno vođu grupe ili orkestra, koji je neovlašteno potpisao ugovor kojim prenosi prava kojima ne raspolaže. • Sadašnji prijedlog zakona, po kojem bi svi glavni i svi prateći izvođači trebali individualnim tužbama dokazivati da nisu prenijeli svoja prava na diskografa ili na glavnog izvođača, ili na vođu grupe/ orkestra, izazvali bi milijune pravnih postupaka, i potpuni pravni kaos • Dodatni kaos kod glavnih izvođača nastaje kad neki izvođač promijeni diskografa, ili više njih, što je česti slučaj. • I na e-Savjetovanje su se javili glavni izvođači koji su promijenili diskografsku kuću, potpisali za nove snimke prijenos „internetskih prava“ novom diskografu, ali za stare snimke nisu potpisali takav ugovor, i ne primaju nikakvu naknadu. • Za te stare snimke izdavač zadržava za sebe izvođačku naknadu i za glavne i za prateće glazbenike, iako je te snimke internetskim servisima ustupio potpuno nelegalno, bez ikakvog ugovora bilo s glavnim ili s pratećim izvođačima. • Teoretski, i ti glavni izvođači, i svi prateći izvođači koji u ovom času u praksi ne ostvaruju nikakvu naknadu od činjenja dostupnim javnosti trebali bi pokrenuti sudske postupke, i to po nekoliko njih ako su mijenjali više diskografskih kuća, kako bi se izborili za svoja prava, koja im pripadaju po zakonu. • Većina izvođača ne bi ni mogla financijski izdržati troškove takvih sudskih sporova, naročito ako bi pokrenuli tužbu protiv svih diskografa za koje su snimali u karijeri. • Posebice se to odnosi na vrhunske studijske glazbenike, koji su snimali u mnogim državama po svijetu, i te su snimke objavljene kod desetina raznih nakladnika. • Taj pravni, pa i društveni problem, i te milijune potencijalnih sudskih postupaka, vrlo je jednostavno riješiti jednim jedinim stavkom u zakonima koji reguliraju autorska i srodna prava. • Ima i grupa i orkestara koji pod istim imenom djeluju i snimaju već 30, 40 pa i 50 godina. U tom vremenu promijenili su se brojni članovi, mnogi su i preminuli, a kod potpisivanja novih retroaktivnih ugovora prijenos prava potpisuju samo aktualni članovi grupe. • Samim time postoji veliki broj glavnih izvođača, ili njihovih nasljednika, koji nikad nisu prenijeli svoja prava činjenja dostupnim javnosti na diskografe, njihove snimke su na internetskim servisima, a naknada nikad ne dođe do izvođača ili njihovim nasljednicima, već ostaje kao nepripadajuća dobit izdavaču. • Direktiva prepoznaje i nepovoljnu pregovaračku poziciju izvođača kod dogovaranja uvjeta ugovora s diskografom. • Po nekim procjenama izvođačkih udruga, baziranim na analizi dostupnih ugovora i na razgovorima s izvođačima, postoji jedan zaista ekstremno mali broj izuzetno uspješnih izvođača koji su u povoljnoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe, i mogu nametnuti svoje interese u ugovoru. • Tim izvođačima realno uopće ne treba nikakav zakon jer im je tržišna pozicija takva da mogu sami zaštititi svoje interese, i ostvariti „odgovarajuću i primjerenu“ ugovornu naknadu. • Svi ostali glavni izvođači, daleko najveći broj njih, posebno u početku karijere, bili su i još uvijek su u izrazito podređenoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe, i potpisivali su, a i danas potpisuju ugovore koje mnogi pravni stručnjaci definiraju gotovo kao robovlasničke. • Utoliko su osnovni ciljevi Direktive, a to su: ugovorna sloboda, pravedan balans prava i interesa, i odgovarajuća i razmjerna naknada, za ogroman broj glavnih izvođača realno potpuno neostvarivi kroz individualne ugovore. • Upravo zato je u Direktivi ostavljena mogućnost nacionalnim zakonodavcima da kroz postojeće, ili nove zakonodavne modele, uspostave balans u situacijama kada je on očito poremećen, i da autorima i izvođačima osigura „appropriate i proportionate remuneration“, što drugim riječima znači da se kroz zakon treba revidirati postojeće, i utjecati na buduće odnose između diskografa i izvođača. • Jedini način da se ciljevi Direktive, dakle odgovarajuća i primjerena naknada za SVE izvođače na snimci, zaista i ostvare u praksi je intervencija u zakonodavne okvire. • Potpuno je nemoguće taj rebalans provesti na individualnoj osnovi jer bi to značilo potpisivanje milijuna novih ugovora ili dodataka ugovorima, kojima bi se ispravljali trenutni odnosi između diskografa i svih glazbenika na svakoj pojedinoj snimci. • Jedino realno i uopće izvedivo rješenje za ovaj pravni kaos je da države zakonom zaštite izvođače i njihova prava od „neprijateljskog preuzimanja“ te da se zakonom garantira izvođačima pravo na neodrecivu naknadu, bez obzira jesu li potpisali ugovor o prijenosu ekskluzivnih prava s diskografima ili takav ugovor ne postoji, što je u Hrvatskoj najčešći slučaj. • Jedini način da se taj masovni ugovorni rebalans provede u praksi je kroz kolektivnu zaštitu. • Kolektivna zaštita pritom nije nikakav presedan jer se već efikasno implementira u raznim područjima masovnog korištenja snimaka. • Jedine organizacije koje raspolažu svim podacima nužnim za striktnu provedbu odredaba Direktive su udruge za kolektivnu zaštitu prava. • Pritom nitko u sustavu ne bi bio oštećen ni na koji način, sva tri dionika glazbene produkcije bi ostvarili ono pravo koje im i dosadašnji zakoni, a osobito nova Direktiva garantiraju. • Posebno pogodan bi taj model bio za internetske servise, koji bi jednim ugovorom regulirali sva izvođačka prava na svim snimkama, kao što to već kolektivno reguliraju s autorima • Protiv takvog rješenja mogu biti samo oni čiji motivi u startu nisu pošteni, i čije su namjere da sebi prisvoje izvođačku naknadu, koja im ni po ugovoru, ni po sadašnjem zakonu, ni po Direktivi ne pripada. • Uz to je nedvojbena činjenica da sami diskografi u ovom času koriste model koji se uvelike oslanja na sve elemente kolektivne zaštite prava. • Vlasnici fonograma pritom ne ostvaruju ta prava preko svojih udruga za kolektivnu zaštitu, što bi bilo najlogičnije, najjednostavnije i najekonomičnije rješenje. • ZAPRAF po zakonu i rješenjem DZIV-a može štititi isključivo prava proizvođača fonograma, pa su za potrebe „individualne zaštite izvođačkih prava“ izmišljeni tzv. agregatori. • Agregatori su de facto „parakolektivne“ organizacije za kolektivnu zaštitu, bez dozvole DZIV-a, i to s jednim i isključivim ciljem: da mogu „u paketu“, uz diskografska, ugovarati i naplaćivati i izvođačka prava. • Apsolutno svi ključni elementi kolektivne zaštite prava su i sada prisutni u modelu koji trenutno primjenjuju diskografi u odnosima s internetskim servisima. • Kod individualne zaštite prava vlasnik prava unaprijed ugovara uvjete korištenja svake pojedine snimke. • To je apsolutno optimalno i nužno u velikom broju slučajeva kada autor ili izvođač može izravno i unaprijed, osobno ili preko ovlaštenog posrednika, kontrolirati i postavljati posebne uvjete za opseg i namjenu pojedinačnog korištenja svakog svog autorskog djela ili izvedbe. • U slučaju ugovora diskografa s internetskim servisima ne pregovara se individualno o uvjetima korištenja pojedinačne snimke, nego za cjelokupni katalog vrijede isti uvjeti korištenja. • Taj model licenciranja, tzv. „blanket licence“, uobičajen je i tipičan upravo za kolektivno ostvarivanje prava. • Nakon što se prava proizvođača fonograma, u „paketu“ s izvođačkim pravima, kolektivno ugovore, i prikupi se naknada, ta se naknada isplati diskografima. • Tek tada nastupa tzv. „individualna zaštita“, tj. diskografi na osnovi postojećih (a često i nepostojećih) individualnih ugovora, ili čak vrlo proizvoljno, potpuno netransparentno isplate (ili najčešće ne isplate uopće) dio primljene naknade glavnim izvođačima. • U stvari se u ovom modelu tzv. individualna prava ostvaruju kolektivno, a izvođačka je naknada potpuno nestala, odnosno „utopljena“ je u ugovor između vlasnika fonograma, agregatora i „streaming“ servisa. • Pritom jednostavno ne postoji način da diskografi mogu ispuniti osnovni cilj direktive, a to je da naknada stigne do svakog pojedinog izvođača na snimci, barem u onom dijelu gdje je izvođače moguće identificirati. • Relevantni podatci nužni za isplatu naknade su: tko sudjeluje (svira ili pjeva) na pojedinoj snimci, i broj bankovnog računa osobe koja pjeva- svira na toj snimci. • Te podatke diskografi ne posjeduju, i samim time ne mogu ostvariti ciljeve Direktive, čak i kada bi to htjeli. • Tim podacima raspolažu jedino udruge za kolektivnu zaštitu izvođačkih prava, koje su u stanju osigurati da plaćena naknada stigne do svih dionika koji imaju zakonsko pravo na naknadu. • HUZIP u ovom času raspolaže s 9.140 punomoći kojom su ga izvođači ovlastili da štiti njihova prava činjenja dostupnim javnosti. • HUZIP u svojoj bazi ima provjerene podatke o glavnim i pratećim glazbenicima na preko milijun snimaka, s preko 4 milijuna registriranih pojedinačnih snimljenih izvedbi na tim snimkama. • U International performers database (IPD), međunarodnoj bazi koja registrira sve izvođače na snimkama, i koje je HUZIP član te ima pristup svim podatcima, ovog časa je 700.000 registriranih izvođača. • HUZIP na osnovu toga može garantirati da će svi, i glavni i prateći glazbenici, primiti naknadu za sve snimke na kojima su u karijeri sudjelovali, bez obzira tko je bio izdavač, ili vlasnik prava proizvođača fonograma. • Pritom je razumljivo da odgovarajuća i primjerena naknada ne može biti ista ako se radi o glavnom izvođaču, koji preuzima kompletan rizik udjela u uspjehu snimke, ili o pratećem glazbeniku, koji je najčešće već primio jednokratnu naknadu za snimanje, bilo od glavnog izvođača, producenta snimke ili diskografa. • Kakvi će biti ti omjeri naknade između glavnog i pratećih izvođača stvar je ugovora između izvođača, ukoliko takav ugovor postoji, odnosno pravilnika, ukoliko takav ugovor ne postoji, što je u praksi najčešći slučaj • Takav pravilnik može donijeti jedino udruga za kolektivnu zaštitu, u dogovoru sa svojim članovima i njihovim strukovnim udrugama. • Donošenje takvog pravilnika je jedino moguće ukoliko se ta prava ostvaruju kolektivno. • Direktiva prepušta nacionalnim zakonodavstvima da iskoristi razne postojeće ili nove mehanizme kako bi se autorima i izvođačima osiguralo pravo da sudjeluju u dobiti koja se ostvaruje na internetu. • Ti mehanizmi uključuju kolektivno pregovaranje, ali nikako ne isključuju neodrecivo pravo na izvođačku naknadu, kao i obveznu kolektivnu zaštitu tog prava. • Utoliko je prijedlog svih izvođačkih udruga po čitavoj Europi, koji je u prethodnoj verziji prijedloga ZAPSP-a bio implementiran u članku 128. stavak 3. tog prijedloga, u cijelosti u skladu s idejom i ciljevima Direktive. • Isto je potvrdio i glavni koordinator EU komisije za implementaciju Direktive u nacionalna zakonodavstva država članica. • Postavlja se logično pitanje, ako taj mehanizam podržavaju sve izvođačke udruge u EU, i sve međunarodne asocijacije izvođača, ako se kroz e savjetovanje pokazalo da ogromna većina i glavnih i pratećih izvođača u Hrvatskoj također podržava takvo rješenje, i ukoliko taj mehanizam nije u suprotnosti s duhom i ciljevima Direktive, čiji se interes štiti inzistiranjem da se takav članak ne nađe u ZAPSP-u? • Također je pitanje zbog čega je „ZAPRAF protiv“ takvog rješenja, koje bi garantiralo da će svi izvođači na snimci primiti pravičnu naknadu za korištenje svojih izvedbi na internetu? • Jedini logični odgovor na to pitanje je da članovi ZAPRAF-a imaju izravni financijski interes upravo u ovako pravno nereguliranom, netransparentnom i neurednom poslovnom modelu, u kojem je moguće da ogroman dio izvođačkih prava nikad ne stigne do izvođača, već kao nepripadajuća dobit ostane na računima diskografa. • Jako je uočljivo da u okviru ovog savjetovanja niti jedan jedini izvođač nije izrijekom iskazao svoju zabrinutost činjenicom da bi mu kolektivno ostvarivanje prava činjenja dostupnim javnosti u nekoj mjeri ograničilo mogućnost individualnog pregovaranja sa svojim diskografom. • Oni koji su jedini izuzetno zabrinuti za individualna prava izvođača, i inzistiraju da izvođači i dalje pojedinačno pregovaraju s diskografima, su upravo sami diskografi, uz jedan minorni broj autora ili izvođača koji su i sami vlasnici producentske ili diskografske tvrtke. • Apsolutno svaki diskograf se u svojim komentarima pozivao na neotuđivo pravo izvođača da individualno pregovara o izvođačkim pravima sa svojim diskografom, kao ključni argument zbog koje se prava izvođača ne bi ostvarivala kolektivno. • Apsolutno svi diskografi inzistiraju na individualnom ostvarivanju tog izvođačkog prava, a apsolutno svi izvođači koji su se javili na savjetovanje traže od zakonodavca da se ta prava ostvaruju kolektivno. • Pritom nitko, ni diskografi ni autori ni izvođači, desetljećima ne osporava činjenicu da se na radijima, televizijama, kod priopćavanja javnosti, privatnog kopiranja ili najma nosača zvuka, izvođačka prava ostvaruju kolektivno, i da su time također ograničena prava izvođača na individualno pregovaranje s njihovim diskografima. • Zakonodavac bi svakako trebao uzeti u obzir tu činjenicu i njen kontekst, i krenuti od činjenice da činjenje dostupnim javnosti nije novi oblik komadne prodaje već oblik priopćavanja javnosti. • Također treba uzeti u obzir da ogromna većina izvođača smatra kako će njihov interes kod ovog oblika masovnog korištenja snimaka biti bolje zaštićen kroz kolektivnu zaštitu, nego što bi to bilo kroz pojedinačne ugovore s diskografima. • Takva jednoglasnost izvođača uvelike je uvjetovana njihovim dosadašnjim lošim iskustvom, s obzirom da je iz savjetovanja očigledno da već godinama ne ostvaruju nikakav prihod, ili ostvaruju neprimjereno mali prihod od iskorištavanja njihovih snimljenih izvedaba na internetu. • Posve je jasno da je sadašnjim prijedlogom zakona potpuno nemoguće promijeniti tu izuzetno lošu praksu za izvođače. • Zakonodavac de facto odredbama ovog zakona odlučuje hoće li prekinuti pravno nasilje, i osigurati da izvođačka naknada zaista dođe do izvođača, ili će daleko najveći dio te izvođačke naknade postati prihod diskografa, kao što se to evidentno i dokumentirano događa već dugi niz godina. • Važno je naglasiti da izvođači i njihove udruge ne traže da se promjeni zakon tako da on bude PROTIV diskografa, nego da bude ZA izvođače. • Da je ovaj dosadašnji model dobro funkcionirao, i da je novac stizao do svih, ili barem do razumne većine izvođača kojima taj novac pripada, taj model se možda ne bi dovodio u pitanje. • Ali realnost je na žalost drukčija, ovaj model ne funkcionira, izvođački novac se naplaćuje, a ne isplaćuje izvođačima. • Ili bolje rečeno, ovaj model se pokazao odličnim za diskografe, jako lošim za izvođače. • Ovakav ZAPSP kakav se nalazi u javnoj raspravi utoliko je evidentno protivan javno deklariranim i legitimnim interesima izvođača, izrazito pogoduje posrednicima u distribuciji snimaka na uštrb kreativnih pojedinaca, de facto dokida izvođačka prava u smislu kako ih je propisala Rimska konvencija, suprotan je duhu i ciljevima Direktive EU o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, a samim time i protivan političkoj volji zastupnika Europskog parlamenta, koji su Direktivu u ovom obliku izglasali značajnom većinom glasova. • Opravdano pitanje je utoliko čije interese zapravo štiti Ministarstvo kulture kao predlagač zakona, kada sve izvođačke udruge, i ogromna većina izvođača traži drukčije rješenje od onog koje je trenutno na snazi, i koje je uvršteno i u prijedlog novog ZAPSP-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
227 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HDU u svom komentaru nije odgovorio niti na jedan od stotinjak argumenata HGU. Ono što je očito, članovi HDU se prvo trebaju međusobno dogovoriti imaju li izvođači prava ili nemaju. Svaki diskograf koji se javio naveo je da su prateći glazbenici jednokratno plaćeni i da je time za njih stvar završena. Direktiva tvrdi suprotno. Ne plaćaju se ni glavni izvođači, puno ih se javilo na ovo savjetovanje, ali ni za to HDU ne nudi nikakvo pojašnjenje. HDU tvrdi da je EU odbacila inicijativu izvođača da se uvede neodreciva naknada za izvođače, što je netočno, Direktivom je prepušteno nacionalnim zakonodavstvima da uvedu razne mehanizme kako bi osigurali (shall provide) da svi autori i izvođači na snimci prime ”appropriate and proportionate” naknadu kad im se snimke koriste na internetu. Korištenje raznih mehanizama podrazumijeva sve postojeće, dakle ne isključuje se ni kolektivna zaštita, pa i nove opcije koje će osigurati da autori i izvođači prime pravičnu naknadu. Poruka je jasna- ovo sad ne valja, i treba mjenjat. Sigurno tu promjenu Direktiva ne bi propisala da Europski parlament nije uočio sadašnji neodrživi i nepravičan sustav, u kojem 98% izvođača ne dobiva nikakvu naknadu za korištenje njihovih snimaka na internetu, a preko 85% prihoda od internetskih servisa završi kod raznih posrednika, među koje spadaju i diskografi. Jer, budimo realni, diskografi ne stvaraju glazbu, oni je prodaju i distribuiraju. Iz ovog savjetovanja je vidljivo da diskografi s ogromnim brojem i glavnih i pratećih izvođača nemaju individualne ugovore, i da im ne plaćaju naknadu. Dakle lažno se predstavljaju, i naplaćuju tuđi novac. Nastojali smo osvijestiti glazbenike da postoje njihova prava koja su otuđena i za koja se trebaju izboriti. I ljudi kojih se to jako tiče su se javili. Glazbenici na savjetovanju u velikom broju izražavaju podršku dokumentima svojih udruga, HGU, HUOKU, HDGU, HUZIP. Mnogi su napisali vrlo originalne i emotivne komentare, jedan broj njih se zadržao na bazičnim činjenicama. A HUZIP osim što nema razloga ni želje, nema ni načina vršiti pritisak na glazbenike, za razliku od diskografa, koji imaju načina i želje, o čemu se govorilo i na ovom savjetovanju, i što je i rezultiralo ovakvim tekstom Direktive i traženjem novih mehanizama zaštite interesa autora i izvođača. Svi glazbenici koji su se očitovali na savjetovanju redom tvrde isto: nisu potpisali ugovor s diskografom, ne primaju naknadu od diskografa, a njihove su snimke na servisima. Za razliku od njihovih neprenesenih izvođačkih prava, njihov novac je kod članova HDU. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
228 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Ovim putem, u ime članova glazbeničkih udruga, zahtjevamo da se u Prijedlog ZAPSP-a unesu odredbe kojima će se u cijelosti efikasno provesti odredbe Direktive EU o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, prvenstveno slijedeće odredbe te Direktive: „Države članice osiguravaju da, ako autori i izvođači licenciraju ili prenose svoja isključiva prava za iskorištavanje svojih djela ili drugih predmeta zaštite, oni imaju pravo primiti odgovarajuću i razmjernu naknadu. U provedbi načela utvrđenog u stavku 1. u nacionalnom pravu države članice mogu slobodno koristiti različite mehanizme i uzimaju u obzir načelo ugovorne slobode te pravednu ravnotežu između prava i interesa.“ Jedini način da se u praksi provedu navedene odredbe Direktive kada su u pitanju glazbeni izvođači je da se zaštite njihova imovinska prava, i to tako da se u zakon vrati članak 128. stavak 3. ZAPSP-a, onako kako je predložen na Radnoj skupini, i podržan od svih dionika te skupine, osim od strane ZAPRAF-a, čiji su interesi evidentno dijametralno suprotni interesima izvođača. Radi se o modelu koji podržavaju i zastupaju sve izvođačke udruge i međunarodne organizacije izvođača na europskoj i svjetskoj razini, i koji počiva na dva osnovna stupa: • neodrecivo pravo izvođača na naknadu od činjenja dostupnim javnosti snimljene izvedbe • kolektivno ostvarivanje prava činjenja dostupnim javnosti snimljenih izvedbi. Takvim riješenjem diskografi bi i dalje na osnovi prijenosa ekskluzivnih prava izvođača imali pravo na distribuciju, i sve ostale odluke nužne kako ne bi nastao poremećaj u dosadašnjim i budućim poslovnim modelima eksploatacije pojedine snimke, dok bi istovremeno izvođačima bila osigurana naknada za svako korištenje njihove snimljene izvedbe na internetu. Upravo su principi kolektivne zaštite kroz protekla desetljeća rezultirali vrlo efikasnim sustavima zaštite ekonomskih interesa i autora i izvođača kada se radi o emitiranju, priopćavanju javnosti, pravu iznajmljivanja i kod privatnog korištenja. Prihodi iz kolektivne zaštite prava za stotine tisuća autora i izvođača širom svijeta, kao i za njihove nasljednike, bili su važan, a mnogima i ključan prihod na bazi kojega su ostvarivali svoju egzistenciju. Utoliko zakonska odredba koju predlažemo nije nikakav povijesni presedan nego samo nastavak jednog modela koji se u praksi pokazao kao vrlo uspješan, i koji je svim dionicima glazbene kulture i industrije garantirao da će biti kompenzirani za svoj trud, talent i investiciju. Istovremeno se radi o ispravljanju jednog nelogičnog i nepravednog sustava, koji je u praksi pokazao da ne funkcionira, i kojim su nezadovoljni i autori i izvođači. U ovom času oko 85% prihoda od glazbe završava kod posrednika u distribuciji snimke od autora i izvođača do krajnjeg korisnika. To je situacija koja je krajnje nepoštena i potpuno nelogična, i koja je nastala u trenutku kompletne promjene paradigme, na prelasku iz analognog u digitalno doba, kada se umjesto trgovine proizvodima prešlo isključivo na trgovanje pravima. Taj trenutak trebao je rezultirati sasvim novim dogovorom između vlasnika triju prava na snimci, umjesto toga nastalo je svojevrsno pravno nasilje, koje su uveli u praksu vlasnici jednog srodnog prava nad drugim srodnim pravom, a u konačnici i nad autorskim pravom, sve na osnovi ugovora koji su regulirali komadnu prodaju u analogno doba. Utoliko je jedino riješenje za promjenu ove neodržive situacije, i pravnog kaosa koji se trenutno odvija na tržištu autorskih i srodnih prava, upravo zakonsko riješenje, kojim će se nametnuti novi „društveni dogovor“ o tome kako da nositelji svih triju prava ostvare svoje legitimne interese u digitalnom dobu. U tom smislu ključno je da se svakom pojedinom autoru i izvođaču, bez kojih snimka ni ne postoji, osigura takav položaj na digitalnom tržištu da ne budu u podređenom položaju, i da ne mogu biti ucjenjeni od strane onih koji u ovom času ostvaruju monopol na distribuciju kreativnih sadržaja. Povijest je pokazala da je takvu snažnu pregovaračku poziciju autora i izvođača, kada se radi o masovnom iskorištavanju njihovih autorskih djela i izvedbi, nemoguće osigurati kroz individualno ostvarivanje njihovih prava, i da su kod takvih oblika iskorištavanja upravo njihove kolektivne organizacije bile ključni izvor pravne, pa i financijske sigurnosti svakog pojedinog autora i izvođača. Lako je zamisliti potpuno kaotičnu situaciju koja bi nastala da npr. emitiranje na radio ili TV postajama nije zakonski i u praksi regulirano kao kolektivno. Sada se kao „tržišna praksa“ pokušava uvesti upravo jedan takav eksperiment, u kojem jedno od tri prava nameće pravila igre, i u kojemu su interesi autora i izvođača potpuno podređeni interesima vlasnika snimke, kao jednog od nekoliko posrednika između kreativaca koji glazbu stvaraju, i onih koji tu glazbu slušaju. Pravedna raspodjela prihoda s interneta između nositelja prava ključni je faktor stabilnosti i dobrih odnosa unutar glazbene industrije, a onda i boljeg pozicioniranja te industrije u okviru daljnjeg razvoja digitalnog tržišta. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
229 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA OBRAZLOŽENJE ZAHTJEVA ZA UVOĐENJE OBVEZNE KOLEKTIVNE ZAŠTITE IZVOĐAČKIH PRAVA: • Prijedlog ZAPSP-a koji se nalazi na javnoj raspravi legitimira model zaštite izvođačkih prava koji se kroz niz godina pokazao kao potpuno neefikasan i krajnje netransparentan, i koji je rezultirao time da, po nekim procjenama i anketama među izvođačima, preko 98% izvođača ne prima apsolutno nikakvu naknadu za digitalno korištenje njihovih snimaka. • Napominjemo pritom da su ta izvođačka prava naplaćena od strane diskografa, ali nisu proslijeđena izvođačima. • U Republici Hrvatskoj daleko najveći broj i glavnih i pratećih izvođača nema potpisane nikakve ugovore s diskografima, što je vidljivo iz brojnih komentara na e-Savjetovanju koje je upravo u tijeku. • Utoliko sadašnji model, na kojem se bazira Prijedlog ZAPSP-a koji je stavljen na javno savjetovanje, drastično krši načelo ugovorne slobode izvođača, kao originalnih vlasnika izvođačkih prava. • Posebno to pravo ugovorne slobode krši članak 58., kojim se predviđa konvalidacija nepostojećih ugovora, protivno osnovnoj postavki ZAPSP koja propisuje da su autorskopravni ugovori u načelu u pisanoj formi. • U bivšoj državi nije bila uobičajena praksa da se ugovori s pratećim glazbenicima potpisuju, a ta se praksa nastavila i do danas. • To znači da jedan ogromni segment izvodilaštva glazbe nije ugovorno pokriven, te su izvođačka prava i dalje u vlasništvu samih izvođača. • Usprkos tome što ne postoje ugovori, i nisu vlasnici izvođačkih prava na tim snimkama, proizvođači fonograma godinama ta prava neovlašteno naplaćuju, i zadržavaju za sebe. • Iz e-Savjetovanja je razvidno da diskografi tumače zakon na način da samo glavni izvođači imaju prava na snimkama. • To je potpuno netočno, jer Direktiva ne pravi razliku u pravima između glavnih i pratećih izvođača. • Utoliko su države članice, prema odredbama Direktive, dužne iznaći model po kojem će svi vlasnici izvođačkih prava, i glavni i prateći, i oni koji su prenijeli svoje ekskluzivno pravo i oni koji nisu, primiti naknadu za korištenje svojih snimljenih izvedbi. • Što se tiče glavnih izvođača, diskografi tvrde da su na njih prenesena izvođačka prava činjenja dostupnim javnosti kroz ugovore u kojima se regulirala isključivo komadna prodaja analognih nosača zvuka. • Činjenica da se korištenje na internetu pokušava nametnuti kao komadna prodaja nosača zvuka u potpunoj je suprotnosti s logikom ali i sa pravom. • Kod digitalne distribucije i naplatnih servisa nema ni proizvodnje ni prodaje nosača zvuka. • Također, krajnji korisnik ne postaje vlasnikom bilo kakvog proizvoda, što bi komadna prodaja podrazumijevala, ne može ni posuditi nekome, niti prodati, niti na bilo koji drugi način raspolagati s „kupljenim proizvodom“. • Korisnik isključivo stječe pravo da mu je snimka privremeno dostupna, isključivo za preslušavanje, i to samo za vrijeme dok plaća pretplatu (najam) digitalnim servisima. • Primjerena usporedba bi mogla biti ona između knjižare i knjižnice. • U knjižari kada netko kupi knjigu ona postaje njegovo vlasništvo, i može je odnijeti kući, nekom pokloniti ili posuditi, ili ako želi i uništiti, odnosno s njom raspolagati po vlastitom nahođenju. • U knjižnici se, na osnovi mjesečne ili godišnje pretplate, posudi onoliko knjiga koliko neki čitatelj želi pročitati (tzv. „all you can eat „model). • Knjiga se u knjižnici posuđuje, pročita i vrati, i taj odnos traje sve do trenutka kada istekne članarina, nakon toga knjige nisu dostupne čitatelju dok tu članarinu ne obnovi. • Potpuno istovjetan model onome streaming servisa. • Taj je model po svim karakteristikama daleko najsličniji, ili čak identičan sustavu tzv. „rental right“, pravu iznajmljivanja, koje postoji u ZAPSP-u. • Kod toga prava godinama je ustaljena i neupitna zakonska praksa da se kod iznajmljivanja nosača zvuka naknada ostvaruje kolektivno, i da autori, izvođači i diskografi dijele naknadu na tri jednaka dijela. • Diskografi su posve identičan model iznajmljivanja snimaka na internetu jednostrano i neosnovano proglasili supstitutom komadne prodaje. • Jedini razlog za takav postupak diskografa je kako bi se pravnim nasiljem preraspodijelila naknada između triju ravnopravnih prava na snimci, u korist diskografa a na štetu autora i izvođača. • Tako je dotadašnji (i još važeći) omjer raspodjele kod iznajmljivanja nosača zvuka- 33 (autori): 33(izvođači): 33(diskografi), kod iznajmljivanja snimke na internetu prešao u model 1,2 (autori): 5 (diskografi). • Izvođači su iz raspodjele nestali, sada su inkorporirani u diskografsku naknadu. • Od tih 5, koliko sada naplaćuju diskografi, 0,46 dopada glavne izvođače, a prateći glazbenici su potpuno isključeni iz raspodjele. • Dakle, od 33:33:33 do 1,2 (autori): 0,46 (glavni izvođači): 0 (prateći izvođači): 4,54 (diskografi). • Ta drastična preraspodjela naknade s kreativaca na distributere, koja je jedini uzrok krajnje poremećenih odnosa između nositelja prava, dogodila se potpuno nelegalno, na bazi nepostojećih ugovora, ili nevažećih ugovora u kojima prava činjenja dostupnim javnosti (ili kolovijalno „internetska“, ili „digitalna“ prava) nisu izrijekom navedena, jer u vrijeme potpisa ugovora nisu niti postojala. • Radi se dakle o pravnom nasilju bez presedana, koje uz to što je nezakonito, je i duboko nemoralno. • Zbog dalekosežnosti i sveobuhvatnosti ovog manevra, kao i njegovog financijskog efekta, jedan je analitičar taj prelazak glazbe iz analognog u digitalno doba nazvao „najvećom jednokratnom prevarom u povijesti čovječanstva“. • U Europi je bilo već nekoliko slučajeva gdje su sudovi presudili da ti stari ugovori ne vrijede, i da se ne odnose na prava činjenja dostupnim javnosti, dakle da su se diskografi lažno predstavljali kao ovlašteni zastupnici izvođačkih prava na tim snimkama. • Diskografi su itekako svjesni da bi svi ti stari ugovori pali u možebitnom sudskom postupku, i to su priznali činjenicom da ta prava pokušavaju riješiti aneksima ugovora. • Utoliko, kad i ako neki glavni izvođač želi objaviti novu snimku, mora diskografu retroaktivno prepisati svoja „internetska prava“, za sve snimke koje je ikad objavio kod tog diskografa. • Usprkos činjenici da su potpuno svjesni da na osnovi starih ugovora ne raspolažu predmetnim pravima, diskografi već godinama potpisuju ugovore s internetskim servisima, kojima garantiraju da su ugovorno regulirali sva izvođačka prava. • Ta prava, kojima ni zakonski ni ugovorno ne raspolažu, diskografi naplaćuju već godinama, i zadržavaju izvođačku naknadu za sebe, stječući nepripadajuću dobit. • I to nisu izolirani slučajevi, radi se o masovnoj pojavi. • Diskografske kuće računaju s tim da će, upravo zbog masovnosti pojave zloporabe starih ugovora, to evidentno kršenje zakona proći nekažnjeno, a zakonodavca će se lobiranjem i pritiskom prisiliti da legalizira prijenos prava bez da za taj prijenos postoji ugovorna osnova (tzv. „pressumption of transfer of rights“). • Istovremeno se od strane diskografa to masovno pravno nasilje nad izvođačima i izvođačkim pravima pokušava nametnuti kao „market practice“ (uobičajena tržišna praksa). • Nadalje, diskografi u te retroaktivne, kao i u nove ugovore, stavljaju i odredbu da je glavni izvođač kod samog snimanja riješio sva prava svih pratećih izvođača na snimci, što je činjenično netočno. • Glavni izvođači takve ugovore potpisuju u dobroj vjeri, nedovoljno upućeni, pa i zlonamjerno obmanuti u pogledu pravnog značenja pojedinih rečenica, misleći da potpisuju kako su prateći glazbenici primili jednokratnu naknadu za svoj studijski rad. • Direktiva pritom izričito navodi da jednokratna naknada glazbeniku ne znači automatski da je on prenio sva svoja prava trećoj osobi, osim u nekim specifičnim i izuzetnim situacijama, koje ima obvezu propisati zakonodavac. • Te izuzetne situacije je zakonodavac u Prijedlogu zakona propustio propisati. • Isti tip ugovora o prijenosu prava se često podmeće na potpis i vođi grupe ili orkestra, iako članovi te grupe ili orkestra nisu primili niti tu jednokratnu isplatu za studijski rad, već su kao glavni izvođači trebali sudjelovati u dobiti, ili u eventualnom gubitku nastalom od eksploatacije snimke. • Pritom unutar grupa u pravilu ne postoji interni ugovor, ili potpisane punomoći, na osnovi kojih bi svaki pojedini član grupe ili orkestra ovlastio jednu osobu da prenosi bilo kakva individualna prava pojedinih članova na treće osobe iako i to zakon jasno propisuje. • Na taj način, dakle očitim podmetanjem u ugovoru, prateći glazbenici i članovi grupa i orkestara su dovedeni u situaciju da bi, ukoliko žele ostvarivati svoja prava, trebali tužiti glavnog izvođača, odnosno vođu grupe ili orkestra, koji je neovlašteno potpisao ugovor kojim prenosi prava kojima ne raspolaže. • Sadašnji prijedlog zakona, po kojem bi svi glavni i svi prateći izvođači trebali individualnim tužbama dokazivati da nisu prenijeli svoja prava na diskografa ili na glavnog izvođača, ili na vođu grupe/ orkestra, izazvali bi milijune pravnih postupaka, i potpuni pravni kaos • Dodatni kaos kod glavnih izvođača nastaje kad neki izvođač promijeni diskografa, ili više njih, što je česti slučaj. • I na e-Savjetovanje su se javili glavni izvođači koji su promijenili diskografsku kuću, potpisali za nove snimke prijenos „internetskih prava“ novom diskografu, ali za stare snimke nisu potpisali takav ugovor, i ne primaju nikakvu naknadu. • Za te stare snimke izdavač zadržava za sebe izvođačku naknadu i za glavne i za prateće glazbenike, iako je te snimke internetskim servisima ustupio potpuno nelegalno, bez ikakvog ugovora bilo s glavnim ili s pratećim izvođačima. • Teoretski, i ti glavni izvođači, i svi prateći izvođači koji u ovom času u praksi ne ostvaruju nikakvu naknadu od činjenja dostupnim javnosti trebali bi pokrenuti sudske postupke, i to po nekoliko njih ako su mijenjali više diskografskih kuća, kako bi se izborili za svoja prava, koja im pripadaju po zakonu. • Većina izvođača ne bi ni mogla financijski izdržati troškove takvih sudskih sporova, naročito ako bi pokrenuli tužbu protiv svih diskografa za koje su snimali u karijeri. • Posebice se to odnosi na vrhunske studijske glazbenike, koji su snimali u mnogim državama po svijetu, i te su snimke objavljene kod desetina raznih nakladnika. • Taj pravni, pa i društveni problem, i te milijune potencijalnih sudskih postupaka, vrlo je jednostavno riješiti jednim jedinim stavkom u zakonima koji reguliraju autorska i srodna prava. • Ima i grupa i orkestara koji pod istim imenom djeluju i snimaju već 30, 40 pa i 50 godina. U tom vremenu promijenili su se brojni članovi, mnogi su i preminuli, a kod potpisivanja novih retroaktivnih ugovora prijenos prava potpisuju samo aktualni članovi grupe. • Samim time postoji veliki broj glavnih izvođača, ili njihovih nasljednika, koji nikad nisu prenijeli svoja prava činjenja dostupnim javnosti na diskografe, njihove snimke su na internetskim servisima, a naknada nikad ne dođe do izvođača ili njihovim nasljednicima, već ostaje kao nepripadajuća dobit izdavaču. • Direktiva prepoznaje i nepovoljnu pregovaračku poziciju izvođača kod dogovaranja uvjeta ugovora s diskografom. • Po nekim procjenama izvođačkih udruga, baziranim na analizi dostupnih ugovora i na razgovorima s izvođačima, postoji jedan zaista ekstremno mali broj izuzetno uspješnih izvođača koji su u povoljnoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe, i mogu nametnuti svoje interese u ugovoru. • Tim izvođačima realno uopće ne treba nikakav zakon jer im je tržišna pozicija takva da mogu sami zaštititi svoje interese, i ostvariti „odgovarajuću i primjerenu“ ugovornu naknadu. • Svi ostali glavni izvođači, daleko najveći broj njih, posebno u početku karijere, bili su i još uvijek su u izrazito podređenoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe, i potpisivali su, a i danas potpisuju ugovore koje mnogi pravni stručnjaci definiraju gotovo kao robovlasničke. • Utoliko su osnovni ciljevi Direktive, a to su: ugovorna sloboda, pravedan balans prava i interesa, i odgovarajuća i razmjerna naknada, za ogroman broj glavnih izvođača realno potpuno neostvarivi kroz individualne ugovore. • Upravo zato je u Direktivi ostavljena mogućnost nacionalnim zakonodavcima da kroz postojeće, ili nove zakonodavne modele, uspostave balans u situacijama kada je on očito poremećen, i da autorima i izvođačima osigura „appropriate i proportionate remuneration“, što drugim riječima znači da se kroz zakon treba revidirati postojeće, i utjecati na buduće odnose između diskografa i izvođača. • Jedini način da se ciljevi Direktive, dakle odgovarajuća i primjerena naknada za SVE izvođače na snimci, zaista i ostvare u praksi je intervencija u zakonodavne okvire. • Potpuno je nemoguće taj rebalans provesti na individualnoj osnovi jer bi to značilo potpisivanje milijuna novih ugovora ili dodataka ugovorima, kojima bi se ispravljali trenutni odnosi između diskografa i svih glazbenika na svakoj pojedinoj snimci. • Jedino realno i uopće izvedivo rješenje za ovaj pravni kaos je da države zakonom zaštite izvođače i njihova prava od „neprijateljskog preuzimanja“ te da se zakonom garantira izvođačima pravo na neodrecivu naknadu, bez obzira jesu li potpisali ugovor o prijenosu ekskluzivnih prava s diskografima ili takav ugovor ne postoji, što je u Hrvatskoj najčešći slučaj. • Jedini način da se taj masovni ugovorni rebalans provede u praksi je kroz kolektivnu zaštitu. • Kolektivna zaštita pritom nije nikakav presedan jer se već efikasno implementira u raznim područjima masovnog korištenja snimaka. • Jedine organizacije koje raspolažu svim podacima nužnim za striktnu provedbu odredaba Direktive su udruge za kolektivnu zaštitu prava. • Pritom nitko u sustavu ne bi bio oštećen ni na koji način, sva tri dionika glazbene produkcije bi ostvarili ono pravo koje im i dosadašnji zakoni, a osobito nova Direktiva garantiraju. • Posebno pogodan bi taj model bio za internetske servise, koji bi jednim ugovorom regulirali sva izvođačka prava na svim snimkama, kao što to već kolektivno reguliraju s autorima • Protiv takvog rješenja mogu biti samo oni čiji motivi u startu nisu pošteni, i čije su namjere da sebi prisvoje izvođačku naknadu, koja im ni po ugovoru, ni po sadašnjem zakonu, ni po Direktivi ne pripada. • Uz to je nedvojbena činjenica da sami diskografi u ovom času koriste model koji se uvelike oslanja na sve elemente kolektivne zaštite prava. • Vlasnici fonograma pritom ne ostvaruju ta prava preko svojih udruga za kolektivnu zaštitu, što bi bilo najlogičnije, najjednostavnije i najekonomičnije rješenje. • ZAPRAF po zakonu i rješenjem DZIV-a može štititi isključivo prava proizvođača fonograma, pa su za potrebe „individualne zaštite izvođačkih prava“ izmišljeni tzv. agregatori. • Agregatori su de facto „parakolektivne“ organizacije za kolektivnu zaštitu, bez dozvole DZIV-a, i to s jednim i isključivim ciljem: da mogu „u paketu“, uz diskografska, ugovarati i naplaćivati i izvođačka prava. • Apsolutno svi ključni elementi kolektivne zaštite prava su i sada prisutni u modelu koji trenutno primjenjuju diskografi u odnosima s internetskim servisima. • Kod individualne zaštite prava vlasnik prava unaprijed ugovara uvjete korištenja svake pojedine snimke. • To je apsolutno optimalno i nužno u velikom broju slučajeva kada autor ili izvođač može izravno i unaprijed, osobno ili preko ovlaštenog posrednika, kontrolirati i postavljati posebne uvjete za opseg i namjenu pojedinačnog korištenja svakog svog autorskog djela ili izvedbe. • U slučaju ugovora diskografa s internetskim servisima ne pregovara se individualno o uvjetima korištenja pojedinačne snimke, nego za cjelokupni katalog vrijede isti uvjeti korištenja. • Taj model licenciranja, tzv. „blanket licence“, uobičajen je i tipičan upravo za kolektivno ostvarivanje prava. • Nakon što se prava proizvođača fonograma, u „paketu“ s izvođačkim pravima, kolektivno ugovore, i prikupi se naknada, ta se naknada isplati diskografima. • Tek tada nastupa tzv. „individualna zaštita“, tj. diskografi na osnovi postojećih (a često i nepostojećih) individualnih ugovora, ili čak vrlo proizvoljno, potpuno netransparentno isplate (ili najčešće ne isplate uopće) dio primljene naknade glavnim izvođačima. • U stvari se u ovom modelu tzv. individualna prava ostvaruju kolektivno, a izvođačka je naknada potpuno nestala, odnosno „utopljena“ je u ugovor između vlasnika fonograma, agregatora i „streaming“ servisa. • Pritom jednostavno ne postoji način da diskografi mogu ispuniti osnovni cilj direktive, a to je da naknada stigne do svakog pojedinog izvođača na snimci, barem u onom dijelu gdje je izvođače moguće identificirati. • Relevantni podatci nužni za isplatu naknade su: tko sudjeluje (svira ili pjeva) na pojedinoj snimci, i broj bankovnog računa osobe koja pjeva- svira na toj snimci. • Te podatke diskografi ne posjeduju, i samim time ne mogu ostvariti ciljeve Direktive, čak i kada bi to htjeli. • Tim podacima raspolažu jedino udruge za kolektivnu zaštitu izvođačkih prava, koje su u stanju osigurati da plaćena naknada stigne do svih dionika koji imaju zakonsko pravo na naknadu. • HUZIP u ovom času raspolaže s 9.140 punomoći kojom su ga izvođači ovlastili da štiti njihova prava činjenja dostupnim javnosti. • HUZIP u svojoj bazi ima provjerene podatke o glavnim i pratećim glazbenicima na preko milijun snimaka, s preko 4 milijuna registriranih pojedinačnih snimljenih izvedbi na tim snimkama. • U International performers database (IPD), međunarodnoj bazi koja registrira sve izvođače na snimkama, i koje je HUZIP član te ima pristup svim podatcima, ovog časa je 700.000 registriranih izvođača. • HUZIP na osnovu toga može garantirati da će svi, i glavni i prateći glazbenici, primiti naknadu za sve snimke na kojima su u karijeri sudjelovali, bez obzira tko je bio izdavač, ili vlasnik prava proizvođača fonograma. • Pritom je razumljivo da odgovarajuća i primjerena naknada ne može biti ista ako se radi o glavnom izvođaču, koji preuzima kompletan rizik udjela u uspjehu snimke, ili o pratećem glazbeniku, koji je najčešće već primio jednokratnu naknadu za snimanje, bilo od glavnog izvođača, producenta snimke ili diskografa. • Kakvi će biti ti omjeri naknade između glavnog i pratećih izvođača stvar je ugovora između izvođača, ukoliko takav ugovor postoji, odnosno pravilnika, ukoliko takav ugovor ne postoji, što je u praksi najčešći slučaj • Takav pravilnik može donijeti jedino udruga za kolektivnu zaštitu, u dogovoru sa svojim članovima i njihovim strukovnim udrugama. • Donošenje takvog pravilnika je jedino moguće ukoliko se ta prava ostvaruju kolektivno. • Direktiva prepušta nacionalnim zakonodavstvima da iskoristi razne postojeće ili nove mehanizme kako bi se autorima i izvođačima osiguralo pravo da sudjeluju u dobiti koja se ostvaruje na internetu. • Ti mehanizmi uključuju kolektivno pregovaranje, ali nikako ne isključuju neodrecivo pravo na izvođačku naknadu, kao i obveznu kolektivnu zaštitu tog prava. • Utoliko je prijedlog svih izvođačkih udruga po čitavoj Europi, koji je u prethodnoj verziji prijedloga ZAPSP-a bio implementiran u članku 128. stavak 3. tog prijedloga, u cijelosti u skladu s idejom i ciljevima Direktive. • Isto je potvrdio i glavni koordinator EU komisije za implementaciju Direktive u nacionalna zakonodavstva država članica. • Postavlja se logično pitanje, ako taj mehanizam podržavaju sve izvođačke udruge u EU, i sve međunarodne asocijacije izvođača, ako se kroz e savjetovanje pokazalo da ogromna većina i glavnih i pratećih izvođača u Hrvatskoj također podržava takvo rješenje, i ukoliko taj mehanizam nije u suprotnosti s duhom i ciljevima Direktive, čiji se interes štiti inzistiranjem da se takav članak ne nađe u ZAPSP-u? • Također je pitanje zbog čega je „ZAPRAF protiv“ takvog rješenja, koje bi garantiralo da će svi izvođači na snimci primiti pravičnu naknadu za korištenje svojih izvedbi na internetu? • Jedini logični odgovor na to pitanje je da članovi ZAPRAF-a imaju izravni financijski interes upravo u ovako pravno nereguliranom, netransparentnom i neurednom poslovnom modelu, u kojem je moguće da ogroman dio izvođačkih prava nikad ne stigne do izvođača, već kao nepripadajuća dobit ostane na računima diskografa. • Jako je uočljivo da u okviru ovog savjetovanja niti jedan jedini izvođač nije izrijekom iskazao svoju zabrinutost činjenicom da bi mu kolektivno ostvarivanje prava činjenja dostupnim javnosti u nekoj mjeri ograničilo mogućnost individualnog pregovaranja sa svojim diskografom. • Oni koji su jedini izuzetno zabrinuti za individualna prava izvođača, i inzistiraju da izvođači i dalje pojedinačno pregovaraju s diskografima, su upravo sami diskografi, uz jedan minorni broj autora ili izvođača koji su i sami vlasnici producentske ili diskografske tvrtke. • Apsolutno svaki diskograf se u svojim komentarima pozivao na neotuđivo pravo izvođača da individualno pregovara o izvođačkim pravima sa svojim diskografom, kao ključni argument zbog koje se prava izvođača ne bi ostvarivala kolektivno. • Apsolutno svi diskografi inzistiraju na individualnom ostvarivanju tog izvođačkog prava, a apsolutno svi izvođači koji su se javili na savjetovanje traže od zakonodavca da se ta prava ostvaruju kolektivno. • Pritom nitko, ni diskografi ni autori ni izvođači, desetljećima ne osporava činjenicu da se na radijima, televizijama, kod priopćavanja javnosti, privatnog kopiranja ili najma nosača zvuka, izvođačka prava ostvaruju kolektivno, i da su time također ograničena prava izvođača na individualno pregovaranje s njihovim diskografima. • Zakonodavac bi svakako trebao uzeti u obzir tu činjenicu i njen kontekst, i krenuti od činjenice da činjenje dostupnim javnosti nije novi oblik komadne prodaje već oblik priopćavanja javnosti. • Također treba uzeti u obzir da ogromna većina izvođača smatra kako će njihov interes kod ovog oblika masovnog korištenja snimaka biti bolje zaštićen kroz kolektivnu zaštitu, nego što bi to bilo kroz pojedinačne ugovore s diskografima. • Takva jednoglasnost izvođača uvelike je uvjetovana njihovim dosadašnjim lošim iskustvom, s obzirom da je iz savjetovanja očigledno da već godinama ne ostvaruju nikakav prihod, ili ostvaruju neprimjereno mali prihod od iskorištavanja njihovih snimljenih izvedaba na internetu. • Posve je jasno da je sadašnjim prijedlogom zakona potpuno nemoguće promijeniti tu izuzetno lošu praksu za izvođače. • Zakonodavac de facto odredbama ovog zakona odlučuje hoće li prekinuti pravno nasilje, i osigurati da izvođačka naknada zaista dođe do izvođača, ili će daleko najveći dio te izvođačke naknade postati prihod diskografa, kao što se to evidentno i dokumentirano događa već dugi niz godina. • Važno je naglasiti da izvođači i njihove udruge ne traže da se promjeni zakon tako da on bude PROTIV diskografa, nego da bude ZA izvođače. • Da je ovaj dosadašnji model dobro funkcionirao, i da je novac stizao do svih, ili barem do razumne većine izvođača kojima taj novac pripada, taj model se možda ne bi dovodio u pitanje. • Ali realnost je na žalost drukčija, ovaj model ne funkcionira, izvođački novac se naplaćuje, a ne isplaćuje izvođačima. • Ili bolje rečeno, ovaj model se pokazao odličnim za diskografe, jako lošim za izvođače. • Ovakav ZAPSP kakav se nalazi u javnoj raspravi utoliko je evidentno protivan javno deklariranim i legitimnim interesima izvođača, izrazito pogoduje posrednicima u distribuciji snimaka na uštrb kreativnih pojedinaca, de facto dokida izvođačka prava u smislu kako ih je propisala Rimska konvencija, suprotan je duhu i ciljevima Direktive EU o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, a samim time i protivan političkoj volji zastupnika Europskog parlamenta, koji su Direktivu u ovom obliku izglasali značajnom većinom glasova. • Opravdano pitanje je utoliko čije interese zapravo štiti Ministarstvo kulture kao predlagač zakona, kada sve izvođačke udruge, i ogromna većina izvođača traži drukčije rješenje od onog koje je trenutno na snazi, i koje je uvršteno i u prijedlog novog ZAPSP-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
230 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatska glazbena unija – HGU, kao udruga koja okuplja više od 5000 glazbenika, izvođača popularne glazbe, ovime daje svoje primjedbe i prijedloge na predloženi nacrt Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Polazne osnove i trenutna situacija u RH: a) po važećem zakonu - svi izvođači na snimci imaju izvođačko pravo, ne samo glavni izvođači. b) Direktiva EU o autorskom pravu i srodnim pravima (Članak 18.) na jedinstvenom digitalnom tržištu izričito navodi da će države članice osigurati da svi autori i izvođači prime odgovarajuću i razmjernu naknadu za korištenje njihovih snimaka na internetu. c) Direktiva EU je prepustila nacionalnim zakonodavstvima da svaka država uredi to područje, a s glavnim ciljem da kreativci (autori i izvođači) ostvare svoja prava i dobiju pravičnu naknadu. d) Velika većina izvođača nije nikad potpisala nikakav ugovor o prijenosu svojih izvođačkih prava na bilo koga, što znači da su pravno još uvijek vlasnici svojih izvođačkih prava e) Diskografi su se u odnosu prema digitalnim servisima neutemeljeno legitimirali kao vlasnici snimaka na kojima su sva prava regulirana i pokrivena ugovorima, i već godinama naplaćuju diskografska, ali i SVA izvođačka prava od korištenja glazbenih snimki na internetu. f) Pretpostavljamo (jer su podatci poslovna tajna) da neki manji dio te naknade diskografi prosljeđuju do nekih glavnih izvođača (i to samo nekih). g) U najvećem broju slučajeva nikakva naknada ne dolazi do izvođača. Osvrt na postojeći prijedlog zakona: U prijedlogu Zakona, odredba članka 18. Direktive EU o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu nije implementirana na odgovarajući potreban način , kad su u pitanju umjetnici izvođači. Predlagatelj Zakona, Državni zavod za inelektualno vlasništvo, i njemu nadređeno Ministarstvo kulture, čak i po cijenu neusklađenosti s Direktivom, ne uvažava trenutno nezakonito i nepravedno stanje navedeno pod d), e) i g). U više navrata smo naglašavali činjenicu da ogromna većina umjetnika izvođača u RH (veliki broj glavnih i 100% pratećih glazbenika) ne ostvaruje nikakvu naknadu za korištenje njihovih izvedbi na internetu. Umjesto iznalaženja zakonodavnog rješenja za taj problem koje bi bilo u skladu s Direktivom EU, u prijedlogu Zakona izrijekom se navodi mogućnost konvalidacije nepostojećih pisanih ugovora, čime bi se ozakonile paušalne i neutemeljene tvrdnje diskografa da su plaćanje te naknade uredili usmenim ugovorima s izvođačima. Većina izvođača nije nikada zaključila takve ugovore. Pogotovo se to odnosi na novi oblik iskorištavanja snimaka – "streaming". U vrijeme snimanja velikog broja snimaka koje se danas koriste internet nije postojao, te stoga prava takvog iskorištavanja snimaka nisu niti mogla biti prenesena za diskografe. Napominjemo pritom da Direktiva izričito navodi da jednokratna uplata glazbeniku ne znači automatski da je on prenio sva prava trećoj osobi, čak i ako postoji ugovor u tom smislu, jer svaki izvođač ima svoja zakonska prava (pravo na naknadu) za svo vrijeme trajanja izvođačkih prava na snimci (u ovom času 70 godina od dana prve objave snimke). Jednokratna isplata tj. otkup svih prava jednom uplatom, po Direktivi može biti isključivo pojedinačni izuzetak, u posebnim zakonom propisanim i opravdanim slučajevima, a nikako ne pravilo ili uobičajena praksa. Članak 18. gore spomenute Direktive EU navodi sljedeće: "autori i izvođači, čak i u slučaju da su pravo korištenja na internetu prenijeli na diskografa, zadržavaju pravo primiti odgovarajuću i razmjernu naknadu za takvo korištenje". Dakle, kao što od svakog drugog korištenja svojih izvedbi (npr. na radiju, televiziji i sl.) ostvaruju pravo na odgovarajuću pravičnu naknadu, pravo na takvu naknadu imaju od korištenja tih istih izvedbi na internetu, budući nema nikakvog razloga da se korištenje iste snimke na radiju i na glazbenom servisu, u pogledu prava na naknadu, tretira različito. Posebno je iznenađujuće da Državni zavod za intelektualno vlasništvo (koji bi upravo to vlasništvo trebao štiti) i Ministarstvo kulture (koje zbog umjetnika postoji), predlažu zakon kojim se ne štite prava umjetnika izvođača. Naprotiv, zakon otvara mogućnost da drugi subjekti raspolažu naknadom za ta prava. Svjedočimo situaciji u kojoj je zbog pandemije koronavirusa svim umjetnicima na svijetu onemogućeno javno nastupanje. Internet je postao jedino mjesto na kojem izvođači mogu izraziti svoju kreativnost, i generirati neki prihod. Stoga još više čudi, i krajnje je neprihvatljivo da Republika Hrvatska donosi zakon u kojem izvođačima ne osigurava mogućnost da ostvare naknadu za takvo korištenje njihovih izvedbi. Naprotiv, predlaže nastavak postojeće negativne prakse, a to je da naknadu za izvođačka prava neovlašteno prikuplja diskografska udruga. Postavlja se pitanje može li ikome biti logično i normalno ozakoniti nelegalno zadržavanje izvođačke naknade od strane diskografa. Jedino pravno održivo i pravedno rješenje polazi od sljedećih načela i vrlo je jednostavno: − autorska prava pripadaju autorima − fonogramska prava pripadaju proizvođačima fonograma − izvođačka prava pripadaju izvođačima I svaka od ove tri skupine vlasnika prava sama odlučuje kako upravljati svojim vlastitim pravima. Trenutna verzija prijedloga zakona koja je na javnoj raspravi - ovu opciju ne sadrži. Jamstvo koje postoji u Direktivi nije u ovom prijedlogu Zakona osigurano izvođačima niti jednom jedinom rečenicom, te stoga smatramo da Direktiva nije implementirana na način na koji je to obveza RH. Stoga ovime, u ime 5000 izvođača, članova naše udruge, zahtijevamo da se u Zakon implementira članak 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, na način da se unesu odgovarajuće odredbe: a) kojima bi svi nositelji izvođačkih prava ostvarivali naknadu za činjenje dostupnim javnosti svojih snimljenih izvedaba, b) kojima bi, pri eventualnom ugovornom raspolaganju navedenim pravima u korist treće osobe, izvođaču ostalo neodrecivo pravo na navedenu naknadu, te c) kojima bi se izvođačka naknada s osnova činjenja dostupnim javnosti snimljenih izvedaba ostvarivala kolektivno, putem HUZIP-a kao nadležne udruge za kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava u Republici Hrvatskoj jer se u ovom načinu korištenja realno i objektivno prava ne mogu ostvariti individualno niti naknada može stići do svih izvođača. Upravo je korištenje preko internetskih platformi najmasovniji oblik korištenja u povijesti, gdje je individualno pregovaranje, koje se u načelu mora ugovorno regulirati PRIJE samog čina korištenja, potpuno nemoguće. Prema našim saznanjima, odgovarajuće odredbe su već postojale u radnoj verziji Zakona koja je prezentirana Radnoj skupini za izradu Zakona neposredno prije stavljanja Zakona na javnu raspravu, a koje su iz nekog nepoznatog razloga izostale u verziji koja je stavljena na javnu raspravu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
231 Hrvatska komora arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. PRIMJEDBA UZ ČLANAK 14. Predlažemo dopunu članka 14. dodavanjem novog stavka (6): "(6) Koautori djela arhitekture određuju se ugovorom. Sudionici u gradnji određeni posebnim propisima koji sudjeluju u stvaranju djela arhitekture ne smatraju se koautorima autorskog djela arhitekture." Obrazloženje: Pojedina djela arhitekture, kako se navodi u članku 7. stavak (2)., točka 6., su između ostalog i glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi te izvedene građevine i zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture, su složena djela koja zahtjevaju obvezno sudjelovanje više osoba različitih struka. Posebno se to odnosi na gradnju građevina, što je detaljno uređeno posebnim propisima i točno je određeno sudjelovanje pojedinih izvoditelja, projektanata, izvođača i nadzornih inženjera. Upravo da bi se izbjegle sporne situacije oko prava autorstva djela u nastajanju, a posebno gradnji, potrebno je ovim prijedlogom zakona odrediti da ostali sudionici nemaju koautorska prava osim ako to ugovorom nije uređeno. Predloženim novim stavkom (6) sprječavaju se moguće sporne situacije u primjeni odredbe članka 12. stavak (2) koja navodi: (2) Autoru pripada autorsko pravo na njegovu autorskom djelu činom samog stvaranja autorskog djela. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 14. Nacrta prijedloga Zakona propisane su opće odredbe o koautorima, te se pojašnjava da u ovom propisu ne mogu biti određena pravila za sve oblike koautorskog stvaralaštva. Upućuje se predlagatelj na to da je interpretacijom općih odredbi moguće definirati koautorstvo i na djelu arhitekture odnosno građevini.
232 Hrvatska komora arhitekata NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatska komora arhitekata je samostalna strukovna organizacija sa javnim ovlastima, osnovana Zakonom, koja čuva ugled, čast i prava ovlaštenih arhitekata, ovlaštenih arhitekata urbanista, krajobraznih arhitekata, inženjera gradilišta, voditelja radova te stranih osoba s poslovnim nastanom u Republici Hrvatskoj koji obavljaju poslove regulirane profesije arhitektonske struke i poslove struke krajobrazne arhitekture. Prije svega, smatramo da je ovaj prijedlog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima napravio bitan iskorak u pogledu zaštite autora arhitektonskih djela. Osobito pozdravljamo uvođenje definicije arhitektonskog djela u članku 7. koja će riješiti mnoge dvojbe i sporne situacije koje su se javljale u praksi i u sudskim sporovima. Također, pozdravljamo i odredbe iz članka 108. koje će također bitno unaprijediti pravnu sigurnost i otkloniti potencijalne sporove u pogledu odnosa prava vlasništva i autorskog prava na arhitektonskim djelima te smatramo da je ovakvim odredbama ostvarena dobra ravnoteža u odnosu ove dvije vrste prava. Predlažemo samo da se naslov iznad članka 108. dopuni kako bi jasno odražavao sadržaj toga članka i da glasi: UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA I IZMJENE ARHITEKTONSKOG DJELA. Smatramo da su odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela po narudžbi također vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ipak, s obzirom na to da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova (a takvih je prema dosadašnjim odredbama zakona bilo puno i izazvali su ozbiljne troškove, zastoje projekata uključivo i zabrane gradnje što je izvor nesigurnosti i za arhitekte i za investitore), te uzimajući u obzir da je posebnost arhitektonskih djela ta što se njihovim umnožavanjem stvaraju građevine te što njihovo građenje iziskuje vrlo velika financijska ulaganja i poželjno je izbjeći bilo kakve sporne situacije, smatramo nužnim da se u članak 89. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 5. u sljedećem sadržaju: „(5) Ugovorom o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi izrijekom se navodi izrada kojih elemenata arhitektonskog djela se naručuje (na primjer: skica, studija, plastični i drugi prikaz, nacrt, idejni projekt, glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi, zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture). Predmnijeva o stjecanju prava iskorištavanja iz stavaka 3. i 4. ovoga članka odnosi se samo na one elemente arhitektonskog djela koji su izričito u ugovoru o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi navedeni i ne uključuje one elemente koji nisu izričito navedeni.“ Ovakvom odredbom jasno bi se odredio predmet ugovora o narudžbi arhitektonskog djela i sigurno bi se izbjegle sporne situacije. Nadalje, vezano uz odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela u radnom odnosu, također smatramo da predstavljaju vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ponovo, naglašavajući da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova, smatramo nužnim da se u članak 93. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 6. u sljedećem sadržaju: „(6) Ako je arhitektonsko djelo stvoreno u radnom odnosu, stavci 1. do 5. ovoga članka odnose se na sve elemente arhitektonskog djela (skice, studije, plastične i druge prikaze, nacrte, idejne projekte, glavne projekte, izvedbene projekte i planove, zahvate u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture) te je poslodavac ovlašten koristiti sve ili neke elemente arhitektonskih djela izrađenih u radnom odnosu za izradu drugih elemenata istog ili drugog arhitektonskog djela, bez ograničenja i bez ikakvog dodatnog dopuštenja autora, ako nije izrijekom drukčije ugovoreno između poslodavca i autora.“ Ovakvom odredbom jasno bi se odredilo, s obzirom na opisanu posebnu narav arhitektonskog djela i njegovih elemenata koji se mogu smatrati i zasebnim autorskim djelima, koja prava stječe poslodavac (ako izrijekom nije drugačije ugovoreno između njega i autora), a s ciljem izbjegavanja eventualnih spornih situacija i pravnih nedoumica. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
233 Hrvatska udruga društava za tržišno komuniciranje II. AUTORSKO PRAVO, Članak 95. Članak 95. - HURA - držimo da je ovako široko opisano pravo na opoziv prava iskorištavanja djela koje je stvoreno u radnom odnosu, vrlo neodrživo za poslodavce (npr. Marketinške agencije koje svoje radnike plaćaju baš za stvaranje autorskih djela). Iz ovoga proizlazi kako svaki radnik koji odlazi od poslodavca jednostavno može opozvati pravo iskorištavanja autorskog djela za koje je primio plaću, a ne postoji obveza radnika isplate bilo kakve naknade poslodavcu. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Članak 95. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
234 Hrvatska udruga društava za tržišno komuniciranje II. AUTORSKO PRAVO, Članak 94. Članak 94. (2) - HURA – Iz navedne odredbe proizlazi automatsko pravo na naknadu, a sam iznos se dodatno utvrđuje. Mišljenja smo da navedeni stavak treba ili potpuno izbaciti ili utvrditi da samo pravo postoji ako je utvrđeno nekim od dokumenata koji utvrđuju radni odnos kod poslodavca, posebice zato jer radnici koji potencijalno stvaraju autorska djela u radnom odnosu zapravo baš za takav posao I sklapaju radni odnos I pregovaraju plaću I naknade. Dakle, dodatna nakanda bi trebala biti iznimka, a ne zakonom utvrđeno pravo. U članak bi trebalo dodati: (2) Ako je korištenje autorskog djela stvorenog u radnom odnosu imalo bitan doprinos na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca, autor ima pravo na posebnu primjerenu naknadu **ako je tako utvrđeno odredbama ugovora o radu, pravilnika o radu i drugog akta**, razmjerno doprinosu kojeg je njegovo autorsko djelo imalo na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca. Takva primjerena naknada određuje se u ugovoru o radu, pravilniku o radu ili u drugom aktu kojim se uređuje radni odnos ili u drugom ugovoru. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Dodatno se upućuje na odredbu članka 61. Nacrta prijedloga Zakona, koja kao opća odredba uređuje pravo autora na izmjenu ugovora radi pravičnijeg udjela u zaradi.
235 Hrvatska udruga filmskih snimatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Poštovani, dostavljamo i mišljenje IMAGO-ve pravne savjetnice za autorska pitanja, te se nadamo da će se pri kreiranju konačnog Nacrta prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima i ovaj stav uzeti u obzir. IMAGO (Međunarodna federacija snimatelja) EU-CODE ID 33723813886-15 Javno e-savjetovanje važno za novi hrvatski Zakon o autorskom pravu u Bruxellesu, svibanj 2020. godine
Dr. Cristina Busch, pravni savjetnik za IMAGO „Film je slika u pokretu. Bez slika nema ni filma” IMAGO, manifest kongresa u Huelvi 2004. godine I.- UVOD IMAGO je glas više od 3000 profesionalnih snimatelja diljem svijeta, zaposlenih uglavnom u filmskoj i televizijskoj industriji. Ta federacija trenutačno okuplja 55 nacionalnih udruga u 33 europske države i 22 zemlje izvan EU. IMAGO je osnovan u Rimu 1992. godine kao neprofitna organizacija izvan Unije na inicijativu Talijana Luciana Tovolija, AIC, ASC. Uz redatelje, snimatelji su glavni tvorci audio-vizualnih djela. Snimatelji imaju umjetničku odgovornost za osvjetljavanje slike i stvaraju priče uporabom svjetla, kontrastom kompozicije, dubinom polja, pokretom kamere, perspektivom, itd. Bez njihovog rada nema ni slika, a bez slika nema ni filma. IMAGO je važan zaštitnik gospodarskih i moralnih kreativnih prava snimatelja i značajan pobornik boljih radnih uvjeta i snažnijih ugovornih položaja snimatelja. IMAGO je posvećen očuvanju dugogodišnje tehničke i umjetničke kvalitete europske kinematografije čak i u digitalnom dobu. Audiovizualni radovi ključni su za europski identitet, tradiciju i kulture. Očuvanje nasljeđa europskog filma važan je faktor u ujedinjenju Europe na način koji nadilazi jezik i kako bi europski filmovi diljem svijeta privukli veću publiku. IMAGO pozdravlja mogućnost podnošenja kratkih pravnih komentara u vezi ovog javnog savjetovanja, čime se daje potpora Hrvatskoj Udruzi Filmskih Snimatelja (HFS) i priliku uključivanja u oblikovanje budućnosti audiovizualnih autorskih prava. IMAGO će zauzeti stav samo o nekim odabranim pitanjima proizašlima iz javnog savjetovanja u vezi s novim hrvatskim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Dr. Cristina Busch (Jufresa & Grasas, abogados penalistas, Av. Diagonal, 558-54, 4º,1ª. E- 08021 Barcelona) djeluje kao pravni savjetnik za autorska prava za IMAGO, pružajući pravne savjete, savjetujući ih u predsudskim postupcima i u slučaju sudskih postupaka i zahtjeva u području zakona o autorskom pravu. II.- Prava snimatelja u Europi i na međunarodnoj razini 1. Zašto se ne može ukloniti priznavanje snimatelja kao koautora audiovizualnih radova? 2. Zašto se ne može ukloniti priznavanje snimatelja kao autora fotografskih radova u audiovizualnom djelu? Prije svega treba shvatiti predmet autorskih prava: djelo mora biti originalno ili dio originalnog djela kojeg je stvorila „fizička” osoba ili samostalno ili s drugim kreatorima. Za vizualni dizajn i dizajn rasvjete odgovoran je gotovo samo snimatelj. Osobito je dizajn rasvjete ključan dio filma budući da svakoj zasebnoj slici daje posebnu atmosferu i utječe na osjećaj cijelog filma. Upravo je snimatelj taj koji ostavlja utisak svoje osobnosti na film.

U EU postoji više pravnih sustava koji se odnose na utvrđivanje autorstva audio vizualnog djela. Ne možemo ulaziti u detalje, no, čak i ako zakon izravno ne navodi snimatelje kao koautore filma, VELIKA većina zemalja EU u praksi prepoznaje snimatelje kao koautore (na primjer Njemačka, Bugarska, Austrija, Danska, Finska, Švedska, Norveška, Estonija, Slovenija, itd., cfr. IMAGO istraživanje o autorstvu, 2016., u tijeku je novo izdanje).
 Snimatelji imaju povlaštenu poziciju u vezi sa svojim doprinosom filmu. Za vrijeme snimanja, on ili ona odlučuje o fokusu slike, osvjetljenju, itd. stvarajući tako posebna fotografska djela u svom stilu. Iako će za vrijeme snimanja snimatelj snimiti cijeli niz identičnih ili sličnih fotografskih radova, oni će biti zaštićeni kao individualni radovi kao što i u likovnoj umjetnosti svaka kopija skulpture i svaka serija litografije uživa zasebnu pravnu zaštitu. Španjolska, Njemačka, Rusija i Slovenija prepoznaju mogućnost dvostruke pravne zaštite snimatelja. Bilo kakav oblik diskriminacije u prepoznavanju prava snimatelja kao koautora filma i/ili autora samostalnog fotografskog djela unutar filma predstavljao bi povredu Bernske konvencije i Konvencije o ljudskim pravima koje štite intelektualni rad. III. – Postoji li potreba da se u važećem hrvatskom Zakonu o intelektualnom vlasništvu promijeni jasna zaštita snimatelja radi primjene Direktive (EU) 2019/789 i 2019/790? Kratko i jasno – nema potrebe, štoviše, posljednje EU Direktive u području autorskog prava jasno štite autore (posebno ekonomska prava kao što su primjerena naknada i prava na informacije u vezi s iskorištavanjem njihovih djela). IV. – Koji su razlozi za trenutačan prijedlog o mijenjanju hrvatskog pravnog sustava koji već 60 godina štiti snimatelje kao koautore audiovizualnih djela? Kratko i jasno – nema nikakvog objašnjenja. V. – Koje pravne posljedice i praktični problemi proizlaze iz trenutačnog prijedloga za ukidanje pravne zaštite snimatelja kao koautora audiovizualnih djela u Hrvatskoj? Snimatelji više ne primaju naknadu od nacionalnih udruga za kolektivno ostvarivanje prava za drugu upotrebu. U trenutačnoj potpunoj promjeni novog tehnološkog iskorištavanja audiovizualnih djela, ovaj gubitak prihoda je važan, ali za sada nije vrijedan. Ni moralna prava intelektualnog vlasništva snimatelja nisu zaštićena, odnosno ne mogu se suprotstaviti bilo kakvoj manipulaciji svog rada. Pogođena je i filmska baština. Snimatelji će, bez sumnje, izgubiti važnu moć pregovaranja. Zaključno, trenutačni prijedlog pretpostavlja izravnu diskriminaciju nacionalnih snimatelja, koje je moguće obraniti „pozivom na akciju” ili „zajedničkim tužbama” zbog kršenja temeljnog načela nediskriminacije unutar različitih područja pravne zaštite snimatelja. IMAGO će sa zadovoljstvom razraditi svoje stajalište i ostaje na raspolaganju za daljnja pitanja. Dr. Cristina Busch Pravni savjetnik za IMAGO Tel: 00-34-93-414-75-04 Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
236 Hrvatska udruga filmskih snimatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. HRVATSKA UDRUGA FILMSKIH SNIMATELJA 1. U novom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (dalje: novi ZAPSP) predlaže se promijeniti položaj glavnih snimatelja audiovizualnog djela i to na način da se oni iz kategorije koautora audiovizualnog djela prebacuju u kategoriju autora doprinosa u audiovizualnom djelu. Za predloženu promjenu nema nikakvog opravdanja u odredbama Direktive (EU) 2019/789 niti u odredbama Direktive (EU) 2019/790 koje će se novim ZAPSP implementirati u pravni poredak RH. Opravdanja za navedenu promjenu nema niti u bilo kojoj od drugih direktiva koje su već implementirane u pravi poredak RH, uključujući tu i Direktivu 2006/116/EZ koja je relevantna za pitanje koautorstva na audiovizualnim djelima. Naime, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ navedeno je sljedeće: Članak 2. Kinematografska ili audiovizualna djela 1. Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore. Dakle, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ zemljama članicama EU je ostavljena sloboda da uz glavnog redatelja kao koautore audiovizualnog djela odrede i druge osobe. U tom smislu, u danas važećem Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/2003, 79/2007, 125/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018) (dalje: važeći ZAPSP) glavni snimatelj audiovizualnog djela smatra se koautorom audiovizualnog djela i to zajedno s glavnim redateljem, autorom scenarija, autorom dijaloga i skladateljem glazbe koja je posebno skladana za korištenje u tom audiovizualnom djelu. Koautori su osobe koje zajedničkim radom stvore autorsko djelo i čijim autorskim doprinosima tome autorskom djelu se ne može samostalno koristiti. Za razliku od njih, prema važećem ZAPSP, autori doprinosa audiovizualnom djelu su, između ostalih, skladatelj glazbe, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela i koji kao takvim imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima u nastanku audiovizualnog djela. Za njih je karakteristično da zadržavaju pravo da se svojim doprinosom u nastanku audiovizualnog djela mogu samostalno koristiti, pod uvjetom da time ne nanose štetu pravima filmskog producenta audiovizualnog djela. 2. U pravnom poretku RH glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela više od šezdeset (brojkom: 60) godina. Osim u RH, glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela i u cijelo nizu drugih zemalja EU i šire. Ovakav status glavnih snimatelja odgovara prirodi njihovog kreativnog autorskog doprinosa u izradi audiovizualnog djela obzirom da glavni snimatelji svojim autorskim doprinosom vizualno uobličavaju audiovizualno djelo i daju mu jedinstveni autorski pečat, koji je neodvojiv od glavnog djela i predstavlja temelj autorskom izričaju u slučaju kinematografskog ili audiovizualnog djela. Imajući to nam umu, smatramo kako nema nikakvog razloga tretirati autorski doprinos glavnog snimatelja u nastanku audiovizualnog djela na način koji bi bio drugačiji nego je to doprinos drugih koautora. Nastavno na navedeno, prijedlogom da se, nakon 70 godina ustaljene zakonodavne i sudske prakse, glavnim snimateljima audiovizualnog djela ukine njihov status koautora audiovizualnog djela, glavnim snimateljima se potpuno bezrazložno ukidaju njihova stečena prava. Ne vidimo kako bi takav postupak, koji je očito suprotan pravnoj tradiciji dugoj nekoliko desetljeća, mogao unaprijediti zaštitu autorskih prava u Republici Hrvatskoj ili doprinijeti jednostavnijoj primjeni zakona koji bi trebao zaštiti prava autora. Osim toga, i ne manje važno, predloženom izmjenom glavni snimatelji se u potpunosti isključuju iz prava na primjerenu i razmjernu naknadu za korištenje audiovizualnog djela. Navedeno pravo je regulirano u čl. 85. novog ZAPSP koji predviđa da će se predmetna naknada u Republici Hrvatskoj ostvarivati u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava. Iz sadržaja čl. 84. novog ZAPSP vidljivo je da se glavnim snimateljima ovo pravo ukida u korist producenata audiovizualnog djela. Naime, u čl. 84. i u čl. 85. nacrta novog ZAPSP navedeno je sljedeće: UGOVOR O AUDIOVIZUALNOJ PRODUKCIJI OPĆENITO O UGOVORU Članak 84. (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi koautora i autora doprinosa audiovizualnog djela. (2) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji između filmskog producenta i autora doprinosa nije drugačije određeno, smatra se da filmski producent stječe sva imovinska prava autora doprinosa u opsegu potrebnom za ispunjenje svrhe ugovora. (3) Bez obzira na odredbe iz stavka 2. ovog članka, autori doprinosa zadržavaju pravo da se svojim doprinosima audiovizualnom djelu samostalno koriste, ako se time ne nanosi povreda pravima filmskih producenata toga djela. Autori doprinosa ne mogu se odreći toga prava. (4) Odredbe iz čl. 55 ovog Zakona ne primjenjuju se na audiovizualna djela. Filmski producent može na temelju svog stečenog isključivog prava iskorištavanja osnovati za drugoga daljnja prava iskorištavanja bez prethodne suglasnosti autora. NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji koautor audiovizualnog djela svoje pravo umnožavanja, pravo distribucije, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog audiovizualnog djela, osim kad je riječ o prikazivanju sukladno članku 34. ovog Zakona, u kinima i na festivalima te na projekcijama koje su namijenjene u edukativne i obrazovne svrhe. (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovog članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti osoba koja koristi audiovizualno djelo. Naknada se ostvaruje kolektivno. 3. Obzirom na sve gore navedeno predlaže se odustati od izmjene pravnog statusa glavnih snimatelja audiovizualnih djela i, nastavno na taj prijedlog, izmijeniti čl. 15. i čl. 16. novog ZAPSP na način da isti glase: KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela se smatraju koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4.skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi moga biti, prema članku 7. stavku 1. ovog Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavak 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj – operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorsko pravo na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). U Zagrebu, 8.5.2020. Upravni odbor Hrvatske udruge filmskih snimatelja Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
237 Hrvatska udruga producenata III. SRODNA PRAVA, PravO FILMSKIH PRODUCENATA Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovo-rima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovi-zualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predla-že u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
238 Hrvatska udruga producenata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predlaže u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
239 Hrvatska udruga producenata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Primljeno na znanje Komentari dionika su primljeni na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predlaže u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
240 Hrvatska udruga producenata NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Komentari dionika su primljeni na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predlaže u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
241 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. Članak 209. (2) Sljedeća srodna prava moraju se ostvarivati samo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava: 1. prava umjetnika izvođača: a. pravo priopćavanja javnosti izvedbi fiksiranih na fonogramima, koje uključuje ali se ne ograničuje na: ◊ pravo emitiranja (uključujući satelitsko emitiranje) ◊ pravo reemitiranja (uključujući kabelsko reemitiranje) ◊ pravo prijenosa izravnim protokom ◊ pravo umnožavanja i priopćavanja javnosti (uključujući činjenje dostupnim javnosti) u okviru prateće internetske usluge b. pravo iznajmljivanja uključujući i pravo na naknadu iz članka 127. stavka 2. ovoga Zakona c. pravo umnožavanja, distribuiranja, priopćavanja javnosti, uključujući činjenje dostupnim javnosti, u korist institucija kulturne baštine, za nekomercijalne svrhe, izvedaba koje su nedostupne na tržištu a koje su trajni dio zbirke institucije kulturne baštine d. ostvarivanje naknade za javnu posudbu e. ostvarivanje naknade za umnožavanje za privatno korištenje f. ostvarivanje dodatne godišnje naknade iz članka 139. ovoga Zakona G. OSTVARIVANJE PRAVA UMJETNIKA IZVOĐAČA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU IZ ČL. 128. ST. 3. OVOG ZAKONA. OBRAZLOŽENJE Predloženom podtočkom G. Članka 209. stavak 2. točka 1. Nacrta Zakona uspostavlja se mehanizam obveznog kolektivnog ostvarivanja prava na naknadu za činjenje dostupnim javnosti kao i za davanje pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta. U prilog potrebi za uspostavljanjem sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja navedenog prava potrebno se osvrnuti na trenutnu situaciju. Glazbeni servisi koji trenutno u Republici Hrvatskoj priopćavaju javnosti snimljene izvedbe umjetnika izvođača svoju djelatnost temelje na ugovorima zaključenim s proizvođačima fonograma u kojima isti jamče da su im umjetnici izvođači prenijeli sva prava. Temeljem tih ugovora, glazbeni servisi plaćaju naknadu pojedinačnim proizvođačima fonograma čiji repertoar (fonograme) čine dostupnim javnosti, kako za njihova vlastita prava činjenja dostupnim javnosti, tako i za prava umjetnika izvođača čije izvedbe su fiksirane na tim fonogramima, bez obzira na činjenicu da ta prava većim dijelom nisu regulirana u ugovorima ili nisu regulirana sa svim izvođačima koji sudjeluju na snimljenim izvedbama, a navedena jamstva se ne provjeravaju ni na koji način, čak i kada su upozoreni da su jamstva neutemeljena i netočno dana. U stvarnosti je samo određen broj glavnih izvođača ugovorom izričito prenio ta svoja prava na proizvođače fonograma, dok se kod velikog broja ugovora uopće ne spominje pravo činjenja dostupnim javnosti, poglavito zbog toga što u vrijeme njihovog zaključivanja to pravo nije niti postojalo (stari katalog). I to je situacija kada ugovori uopće i postoje, pri čemu u slučaju pratećih izvođača najvećim dijelom nikakvih ugovora niti nema (niti sada, a još manje ih je prije bilo). Rezultat toga je činjenica da samo određeni broj glavnih izvođača u Republici Hrvatskoj ostvaruje naknadu s osnova priopćavanja javnosti (putem interneta) svojih izvedaba (i to direktno od proizvođača fonograma s kojim su zaključili ugovore i uglavnom bez specifikacije o kojim se izvedbama radi, na kojim platformama i koji su pojedinačni iznosi), dok ostali izvođači bilo glavni bilo prateći, već godinama ne ostvaruju NIKAKVU NAKNADU S TE OSNOVE. Zakon (a niti Direktiva) ne razlikuje u tom smislu glavne od pratećih izvođača, a čak i tamo gdje implicite dolazi do razlikovanja (čl. 19. st. 3. i 4. Direktive) govori se o ograničenoj obvezi u pogledu autora i izvođača čiji „doprinos nije znatan u odnosu na ukupno djelo ili izvedbu“– NO ISKLJUČIVO U POGLEDU TRANSPARENTNOSTI A NE I SAME NAKNADE, ODNOSNO PRAVA NA ISTU. Činjenica je da način na koji se sada upravlja izvođačkim pravima na internetu u svojoj biti predstavlja de facto kolektivno raspolaganje pravima, obzirom se putem tzv. agregatora nudi „repertoar“ a ne pojedinačne snimke. No takvo raspolaganje se svodi isključivo na skupno nuđenje predmeta zaštite (prava umjetnika izvođača), no ne i na adekvatnu raspodjelu prikupljenih naknada. Tako postavljen sustav je duboko nepravičan i potpuno neusklađen sa zahtjevima i intencijom Poglavlja 3 Direktive, a ujedno i neodgovarajući u odnosu na ulogu koju izvođači imaju, a čija uloga ni na koji način u smislu naknade ne bi smjela biti manje vrijedna od uloge tj. naknade koju za istu vrstu korištenja imaju proizvođači fonograma. Stoga POSTOJEĆI SUSTAV, prilikom implementacije Direktive 2019/790, NE MOŽE BITI ZADRŽAN jer bi kao takav bio protivan duhu Direktive i onemogućio bi cilj koji se donošenjem Direktive želio postići. S druge strane, uspostavljanjem sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja prava na naknadu za činjenje dostupnim javnosti uključujući i davanje pristupa javnosti fonogramima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta za umjetnike izvođače putem ovlaštene organizacije kolektivne zaštite prava upravo umjetnika izvođača, svrha Poglavlja 3 Direktive, a posebice članka 18. u potpunosti se ostvaruje. Nadalje, predloženim obveznim kolektivnim ostvarivanjem prava činjenja dostupnim javnosti, u ugovorni odnos stupale bi organizacije za kolektivno ostvarivanje prava umjetnika izvođača te odobravale korištenje predmeta zaštite (za one izvođače koji svoje isključivo pravo nisu prenijeli niti jednoj trećoj osobi), kao i naplaćivale neodrecivu naknadu za sve umjetnike izvođače te istu transparentno isplaćivale u skladu s podacima o korištenju izvedbi na tim servisima. Na taj način se zadržava ugovorna sloboda između izvođača i trećih na koje se prenosi pravo raspolaganja na način da se omogućava da se „diskografski“ posao temeljem zaključenih ugovora nesmetano obavlja bez poteškoća ili dvojbi, no istovremeno se osigurava kreativnom dijelu ostvarivanje pravednih plaćanja temeljem njihovih vlastitih prava. Ovime se nikako ne bi dovele u pitanje ugovorne slobode u slučajevima kada ugovori uopće i postoje, no itekako se dovode u pitanje granice ugovorne slobode u tim slučajevima (kao što to i Direktiva priznaje i predviđa mehanizme adaptacije) naročito zbog činjenice neravnopravnih snaga i pozicija ugovornih strana u diskografskim ugovorima. Kolektivne organizacije, kao rješenje tog problema u glazbenoj industriji, jedini su adekvatni način obzirom na neospornu činjenicu da iste posjeduju sve podatke o izvođačima na svim snimkama, pristup međunarodnoj bazi kao i sve ostalo nužno da bi prikupljena sredstva u konačnici završila kod izvođača na transparentan način. Osim svega naprijed navedenog, uspostavljanjem sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja prava ujedno se u odnosu na to pravo ostvaruje i obveza transparentnosti iz članka 19. Direktive, budući je sustav kolektivnog ostvarivanja prava sam po sebi baziran na ažurnom, detaljnom i preciznom dostavljanju informacija o korištenju predmeta zašite od strane korisnika, odnosno isplati pripadajuće naknade umjetnicima izvođačima uz isto takav detaljan izvještaj o korištenju njihovih izvedbi. Sve ove obveze kolektivnih organizacija propisane su Direktivom 2014/26. Naročito naglašavamo obvezu svake kolektivne organizacije da isplati naknadu svakom nositelju prava za koga je naknadu i prikupila. Direktiva 2019/790 zahtijeva u čl. 18 da naknadu prime upravo svi autori i izvođači. Isto tako želimo naglasiti da je u postupku implementacije Direktive 2019/790 u državama članicama EU osnovana neformalna skupina organizacija za kolektivno ostvarivanje prava izvođača u kojoj osim HUZIP-a sudjeluju udruge iz Estonije, Francuske, Nizozemske, Mađarske, Irske, Italije, Grčke, Poljske, Portugala i Švedske, na čelu sa španjolskom udrugom AIE koji već, temeljem španjolskog zakona, kolektivno ostvaruju prava i naknadu za činjenje fiksiranih izvedaba dostupnim javnosti. Cilj navedene skupine je da se u što većem broju nacionalnih zakonodavstava EU članak 18. Direktive 2019/790 primijeni uz temeljne jedinstvene karakteristike a to su: a) da se izvođači ne mogu odreći naknade za činjenje dostupnim javnosti i b) da se ta naknada prikuplja obvezno od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. S obzirom na navedeno, uvođenjem u svoje zakonodavstvo sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja prava umjetnika izvođača na naknadu za činjenje dostupnim javnosti, Republika Hrvatska ne bi nikako bila jedina država s takvim sustavom u Europi, a što se navodi kao bojazan i izgovor za neprihvaćanje takvog rješenja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
242 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Članak 128. (3) Umjetnik izvođač koji svoje isključivo pravo činjenja dostupnim javnosti, kao i pravo davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta, prepusti proizvođaču fonograma ili kojoj drugoj osobi, zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako takvo korištenje, koje se ne može odreći, niti je može prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknada se ostvaruje obvezno kolektivno. Umjetnik izvođač koji nije svoje isključivo pravo činjenja dostupnim javnosti, kao i pravo davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta, ugovorom ili na drugi način prepustio proizvođaču fonograma ili kojoj drugoj osobi, u pogledu ostvarivanja prava na primjerenu i razmjernu naknadu izjednačen je s onim koji je to učinio. OBRAZLOŽENJE Predloženim stavkom 3. članka 128. u naš Zakon se implementira članak 18. stavak 1. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i utvrđuje pravo na naknadu za činjenje dostupnim javnosti fiksiranih izvedbi kao i pravo davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta i za one umjetnike izvođače koji su svoje isključivo pravo činjenje dostupnim javnosti ugovorima prenijeli proizvođaču fonograma. Kako bi se zaista u duhu Direktive osiguralo da navedeni izvođači zaista i prime propisanu naknadu potrebno je propisati da ta naknada bude NEODRECIVA, kao što je to primjerice propisano u članku 126. važećeg ZAPSP-a za naknadu za iznajmljivanje. Također, da bi se ostvarila svrha navedenog članka Direktive potrebno je da se navedena naknada ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i to kao OBVEZNO KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA. Ovom odredbom bi bili obuhvaćeni i oni umjetnici izvođači koji SVOJE PRAVO ČINJENJE DOSTUPNIM JAVNOSTI NISU PRENIJELI, bilo iz razloga jer im NIJE NITI BIO PONUĐEN UGOVOR, bilo iz razloga što u vrijeme nastanka snimke i sklapanja ugovora, PRAVO ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI NIJE NITI POSTOJALO. To su u prvom redu svi prateći glazbenici na snimkama, s kojima se u pravilu ne zaključuje diskografski ugovor, a isto tako i najveći broj izvođača, glavnih i pratećih, na snimkama koje su nastale u godinama prije nastanka interneta. Nema nikakvog opravdanog razloga da se takvim umjetnicima izvođačima naknada ne ostvaruje obvezno kolektivno, tim više što isti danas NE OSTVARUJU NIKAKVU NAKNADU zbog samovoljnog i ničim opravdanog tumačenja proizvođača fonograma da su im svi izvođači prenijeli sva prava pa tako i prava činjenja dostupnim javnosti. Današnja praksa je da proizvođači fonograma stupaju u ugovorne odnose s glazbenim internet servisima (korisnicima prava činjenja dostupnim javnosti) i od istih naplaćuju naknadu za svoja prava ALI I za prava umjetnika izvođača, koja onda ili u potpunosti zadržavaju za sebe (pod izgovorom prijenosa svih prava) ili određenim izvođačima isplaćuju neku naknadu bez da istu potkrijepe na transparentan način. (Nedostatak ikakve transparentnosti kod bilo kakvih korištenja nakon licenciranja uočeno je i riješeno u Direktivi 2019/790 u čl. 19.) S druge strane zbog takve prakse platforme koje koriste predmete zaštite, odbijaju uopće i stupiti u razgovore s organizacijama kolektivne zaštite, skrivajući se iza „jamstava“ proizvođača fonograma. CILJ OVE DIREKTIVE, KAO I NEKOLIKO POSLJEDNJIH ZAKONODAVNIH INTERVENCIJA NA EUROPSKOM NIVOU JE RIJEŠITI I UKLONITI NEGATIVNE I LOŠE PRAKSE koje posljedično uzrokuju izostanak pravičnih naknada za kreativni sektor. Cilj Direktive, između ostalog je bio stvoriti preduvjete za takav zakonodavni okvir u državama članicama koji bi osigurao praktično ostvarenje načela pravične i razmjerne naknade za autore i izvođače. Navedeno je vidljivo i iz recitala br. 72 koji izričito upućuje na potrebu za zaštitom autora i izvođača zbog redovito lošije ugovorne pozicije u odnosu na one koji stječu prava iskorištavanja. Jedna od najkorištenijih teza kojom proizvođači fonograma pokušavaju pravdati svoj stav da prateći glazbenici nemaju pravo na nikakvu naknadu za korištenje njihovih izvedbi na internetu je da su oni primili jednokratnu naknadu za svoj rad u studiju i time se odrekli svih svojih prava. To nikako ne odgovara istini niti to igdje u važećem zakonu piše. Čak štoviše, Direktiva 2019/790 u recitalu br. 73 izričito navodi da jednokratna isplata naknade može biti samo izuzetak, a NIKAKO PRAVILO i to u posebno definiranim i opravdanim slučajevima. Posebno nadalje navodimo da se u slučaju prava na ostvarivanje pravične i razmjerne naknade uopće NE RADI O NEKAKVOM NOVOM PRAVU, niti o nekoj dodatnoj naknadi, što se kontinuirano pokušava plasirati. Naime svako isključivo pravo ima u sebi sadržanu mogućnost odobravanja konzumiranja tog prava ali i imovinski aspekt koji se principijelno mora osigurati i omogućiti kada se djelo/izvedba koristi. Naknada koja je predložena ovim stavkom u cijelosti je sastavni dio samog prava koje postoji u hrvatskom zakonodavstvu još od 2003. godine. Pravo bez imovinskog aspekta ne postoji osim kada se radi o moralnim pravima. Uostalom, navedeno pravo nalazi se u važećem ZAPSP-u u članku 125. koji nosi naziv Isključiva IMOVINSKA prava umjetnika izvođača. Upravo neodrecivošću te naknade i ostvarivanjem te naknade kroz sustav kolektivne zaštite osigurava se da naknada stigne do onog kreatora koji mora imati imovinski interes kada se njegova kreacija koristi. Predloženim stavkom 3. cilj Direktive 2019/790, kao i obveza Republike Hrvatske kao države članice da osigura taj cilj, se u potpunosti ostvaruje. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
243 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Predlažemo da se u Prijelaznim i završnim odredbama predvidi članak u kojem bi se izričito navelo da su novi termini iz ovog Zakona poput „činjenje dostupnim javnosti“, „emitiranje“ i sl., sinonimi termina „stavljanje na raspolaganje javnosti“, „radiodifuzijsko emitiranje“ i sl. korištenih u prijašnjim Zakonima. Isto iz razloga da ne bi došlo do pogrešnih zaključaka da se radi o novim oblicima korištenja, odnosno novim pravima, kao i da se spriječi potreba revidiranja svih pravnih akata koji sadrže pojmove temeljene na važećem zakonu (ugovori, cjenici, Statuti i sl.). Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i unosi se odgovarajuća odredba u Prijedlog nacrta Zakona.
244 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 297 Članak 297 Predlažemo brisanje stavka 1. budući ne vidimo razlog zbog kojeg bi se Zakonom utvrđivalo trajanje primjene nekog ugovora, mimo samih ugovornih odredbi. Uostalom nejasno je otkud uopće ikakvo upućivanje na datum 1.11.2013. obzirom se ta rečenica odnosila isključivo na pitanje primjene implementacije Direktive broj 2006/116 (čl. 137d implementiran NN 141/13), odnosno na produljenje izvođačkog te prava proizvođača fonograma koje produljenje (uključujući i promjenu sadržaja ugovora, pravo na dodatnu naknadu i sl.) se tom rečenicom primijenilo na sve ugovore koji su do tada zaključeni. Ugraditi ovu rečenicu bez referiranja na pitanje trajanja prava i ostala spomenuta pitanja posve je netočno i može se „mala fide“ ekstenzivno tumačiti (kao da se navedeni ugovori uopće ne smiju preispitivati), a posebice je pogrešno ukoliko se istovremeno ne spomenu načini prestanka ugovora koji su predviđeni čl. 138 st. 5 i 140 st 4. prilikom kojih pravo izvođača ostaje egzistirati, a pravo proizvođača fonograma prestaje. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća, odredba se odgovarajuće mijenja.
245 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. Članak 281. (1) Postupak zbog povrede prava iz ovoga Zakona je hitan. (2) U PARNICAMA ZBOG POVREDE PRAVA IZ OVOG ZAKONA: - ROK ZA ODGOVOR NA TUŽBU JE OSAM DANA OD DANA DOSTAVE TUŽBE TUŽENIKU - ROČIŠTE ZA GLAVNU RASPRAVU MORA SE ODRŽATI U ROKU OD 30 DANA OD DANA PRIMITKA ODGOVORA NA TUŽBU - PRED PRVOSTUPANJSKIM SUDOM POSTUPAK SE MORA OKONČATI U ROKU OD GODINE DANA OD DANA PODNOŠENJA TUŽBE SUDU - PRED DRUGOSTUPANJSKIM SUDOM POSTUPAK PO ŽALBI SE MORA OKONČATI U ROKU OD ŠEST MJESECI OD DANA PRIMITKA ŽALBE. (3) RJEŠENJE O PRIVREMENOJ MJERI ZBOG POVREDE ILI PRIJETNJE POVREDOM PRAVA IZ OVOG ZAKONA MORA SE DONIJETI U ROKU OD 30 DANA OD DANA PODNOŠENJA PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE. (4) Na postupke zbog povrede prava iz ovog Zakona primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak odnosno zakona kojim se uređuju ovrha i osiguranje. OBRAZLOŽENJE Stavak 2. i 3. ovog članka, a koji ZAISTA propisuju hitnost u postupanju u slučaju povreda prava iz ovog Zakona, a koji su već postojali u prijedlogu zakona, brisani su iz ovog Nacrta na inicijativu onih kojima je očito u interesu da postupci traju što duže (ZAPRAF). Ne možemo opravdati razloge zbog kojih bi isti tražili brisanje tih stavaka iz Zakona osim namjerom povrede prava iz tog Zakona. U postojećem Zakonu o patentu i Zakonu o žigu propisani su maksimalni rokovi trajanja postupaka, a ta dva zakona reguliraju prava intelektualnog vlasništva kao i ovaj zakon, te bi se na sve zakone koji se odnose na intelektualno vlasništvo trebala jednako primijeniti odredba Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva 2004/48 koja propisuje da ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva ne smije biti povezano s neopravdanim odlaganjima ili nametanjima dugih vremenskih rokova. Stoga PREDLAŽEMO DA SE STAVCI 2. i 3. VRATE U ČLANAK 281. jer se jedino na taj način uistinu ostvaruje smisao HITNOSTI iz naslova članka, dok bez takvih odredbi isto ostaje bez realnog učinka u sudskim postupcima. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
246 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 231. Članak 231. (5) Ako je korištenje predmeta zaštite nužno za djelatnost korisnika tako da djelatnost korisnika ovisi o korištenju predmeta zaštite, kao što je to u slučaju emitiranja, reemitiranja, prijenosa izravnim protokom, ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI I DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI IZVEDBAMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA, KAO I koncertnih, plesnih i drugih korištenja predmeta zaštite uz naplatu, visina cijene određuje se, u pravilu, u postotku od prihoda, odnosno primitka što ga korisnik ostvaruje od korištenja predmeta zaštite. OBRAZLOŽENJE Predlažemo dopuniti primjere kod kojih je korištenje predmeta zaštite uistinu nužno za korisnika. Prvenstveno se to odnosi na internet platforme raznih vrsta koje koriste predmete zaštite i bez kojih predmeta te platforme nemaju smisla niti svrhe, a posve je izgledno da će se naknada i za takvo korištenje određivati u postotku od prihoda korisnika. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća iz razloga što nije izvjesno da će se u slučaju internetskih platformi cijena korištenja predmeta zaštite uvijek određivati u postotku od prihoda odnosno primitka.
247 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Članak 215. (12) Ako povodom zahtjeva za davanje odobrenja iz ovoga članka Zavod nije izdao odobrenje zbog neispunjavanja pretpostavki iz ovoga članka, ponovljeni zahtjev za davanjem odobrenja za istu vrstu prava i istu kategoriju prava, AKO ZA TU VRSTU PRAVA I TU KATEGORIJU PRAVA VEĆ POSTOJI ORGANIZACIJA ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA KOJA TA PRAVA OSTVARUJE, ne može se podnijeti prije proteka pet godina od podnošenja zahtjeva iz stavka 2. ovoga članka. OBRAZLOŽENJE Ova odredba može doći u primjenu jedino u slučaju ukoliko, uz već postojeću organizaciju za kolektivno ostvarivanje određenih prava, neka nova organizacija za kolektivno ostvarivanje prava podnese zahtjev za odobrenje za istu vrstu i istu kategoriju prava. U tom slučaju, ukoliko zahtjev bude odbijen, neće biti štetnih posljedica u primjeni ovog članka budući će to pravo i dalje ostvarivati postojeća organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, ukoliko se radi o novom pravu ili novoj kategoriji nositelja prava za koje nije uspostavljen sustav kolektivnog ostvarivanja, a zahtjev organizacije koja ta prava namjerava kolektivno ostvarivati zbog nekog nedostatka bude odbijen, tada takva odredba ne bi imala opravdanja budući se u tom slučaju u narednih 5 godina ta prava ne bi mogla ostvarivati. Ukoliko se, međutim, mislilo da ISTA organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, čiji zahtjev nije odobren, ne može u tom roku ponovno podnijeti zahtjev, treba to u članku izričito navesti. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se odredba članka 215. mijenja na odgovarajući način.
248 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 63. Članak 63. (1) Ako nositelj isključivog prava iskorištavanja u ugovorenom ili u zakonskom ili u primjerenom roku KOJI NE MOŽE BITI DUŽI OD 2 GODINE, ne pristupi iskorištavanju autorskog djela, autor ga može pozvati da ispuni obvezu iskorištavanja u naknadnom primjerenom roku. Ako ni po isteku toga roka nositelj isključivog prava iskorištavanja ne pristupi iskorištavanju djela, autor može jednostranom izjavom raskinuti ugovor. OBRAZLOŽENJE Predlažemo drugi tekst st. 1. Naime, u slučaju kada netko stekne isključivo pravo iskorištavanja, postoji nesumnjivi interes izvornog nositelja prava da se tako stečeno pravo koristi, jer najčešće o samom korištenju ovisi i naknada koju će taj izvorni nositelj prava ostvariti, te stoga smatramo da je rok od NAJMANJE 3 godine predugačak i nedefiniran. Rok bi se trebao opisati kao najduži mogući a ne najkraći (kako je to primjerice propisano kod nakladničkog ugovora). Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i rok je skraćen na 2 godine.
249 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 61. Članak 61. (2) Ako nisu sklopljeni kolektivni ugovori iz stavka 1. ovoga članka, autor ima pravo zahtijevati dodatnu, primjerenu i pravičnu naknadu od nositelja prava iskorištavanja s kojim je sklopio autorskopravni ugovor ili njegovih pravnih slijednika, ako se izvorno ugovorena naknada pokaže nerazmjerno niska u usporedbi sa svim naknadnim relevantnim prihodima ostvarenim iskorištavanjem djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. OBRAZLOŽENJE Predlažemo u stavku 2. BRISANJE TEKSTA „…,DOPRINOS AUTORA I POSEBNOSTI I TRŽIŠNE PRAKSE U RAZLIČITIM PODRUČJIMA STVARALAŠTVA.“ Naime, tzv. „bestseller clause“ kao što joj samo ime govori, prvenstveno se odnosi na nerazmjer ugovorene naknade i financijskog rezultata korištenja. Tržišne prakse s time nemaju veze već se, kao što smo napomenuli, slučajevi rješavaju na konkretnim osnovama. Jedno s drugim je inkompatibilno. Osim toga, „doprinos autora“ nije odlučujuća činjenica za dodatnu, primjerenu i pravičnu naknadu, a što je vidljivo i iz odredbe čl. 62. stavak 4. gdje je dostava podataka radi ostvarivanja UPRAVO TOG PRAVA na dodatnu, primjerenu i pravičnu naknadu U SVAKOM SLUČAJU OBVEZNA BEZ OBZIRA NA DOPRINOS AUTORA. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Izričaj koji se predlaže brisati u članku 61. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona usklađen je s uvodnom izjavom broj (78) Direktive (EU) 2019/790.
250 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Predlažemo BRISANJE STAVKA 2. koji govori o konvalidaciji autorskopravnih ugovora, budući je pisana forma za autorskopravne ugovore NUŽNA u svrhu precizne definicije međusobnih prava i obveza nositelja prava u odnosu na one koji žele koristiti predmete zaštite. Naime, upravo forma predstavlja zaštitu i ne ostavlja dvojbu oko stvarnog sadržaja autorskih ugovora, te smatramo da je to cilj i razlog propisivanja pisane forme. Posebice je nelogično da se u stavku 1. propiše obvezna pisana forma za autorskopravne ugovore, a onda se stavkom 2. istog članka ta obveza derogira. Osim toga, radi se o prepisanoj odredbi članak 294. Zakona o obveznim odnosima koji se ionako supsidijarno primjenjuje u stvarima koje nisu uređene ovim Zakonom (čl.64), a u čl.68 se dapače govori o jedinoj iznimci od pisane forme (mali nakladnički ugovor). Slijedom navedenog ovakva formulacija i st. 2 stvaraju pravnu zbrku. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan.
251 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 44. Članak 44. (1) Ako davatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne pribavi odobrenje autora za obavljanje radnji davanja pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta, prije početka takvog korištenja, odgovoran je za neovlašteno priopćavanje javnosti iz članka 29. UKLJUČUJUĆI činjenje dostupnim javnosti autorskih djela iz članka 40. ovoga Zakona, osim ako dokaže da je: … OBRAZLOŽENJE Davanje pristupa javnosti djelima predstavlja i priopćavanje javnosti i činjenje dostupnim javnosti autorskog djela. Formulacijom kao što je predložena u nacrtu bi se moglo POGREŠNO ZAKLJUČITI da davanje pristupa javnosti može biti alternativno ILI priopćavanje javnosti ILI činjenje dostupnim javnosti autorskog djela, što nije točno. Molimo pogledati obrazloženje i uz članak 43. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Tekst članka 44. Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je izmijenjen.
252 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 43. Članak 43. (1) Pravo davanja pristupa javnosti autorskim djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta isključivo je pravo autora da odobri ili zabrani davatelju usluge dijeljenja sadržaja putem interneta davanje pristupa autorskom djelu koje je učitao korisnik njegove usluge dijeljenja sadržaja. Davanje pristupa javnosti djelima predstavlja priopćavanje javnosti iz članka 29. UKLJUČUJUĆI činjenje dostupnim javnosti autorskog djela iz članka 40. ovoga Zakona. OBRAZLOŽENJE Davanje pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta predstavlja oblik priopćavanja javnosti, odnosno činjenja dostupnim javnosti autorskog djela. Formulacijom kao što je predložena u nacrtu bi se moglo POGREŠNO ZAKLJUČITI da davanje pristupa javnosti može biti alternativno ILI priopćavanje javnosti ILI činjenje dostupnim javnosti autorskog djela, što nije točno jer je člankom 29. izričito propisano drugačije. Potrebno je stoga uskladiti navedeno jer se ne radi o alternativnim pravima (kao što se veznikom ILI označava), nego se radi o hijerarhijski različitim pravima od kojih su sva ta prava vrste priopćavanja javnosti. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Tekst članka 43. Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je izmijenjen.
253 Hrvatski audiovizualni centar VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 278. Smatramo da je u članku 278. stavak 1. potrebno dodati alineju sljedećeg sadržaja: "naložiti operateru pružanja usluge pristupa internetu da protivniku osiguranja onemogući uslugu pristupa internetu iz članka 37. stavak 2. ovog Zakona" Naime, predloženom dopunom navedenog stavka onemogućio bi se rad ilegalnih (piratskih) pružatelja usluga. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Operater pružanja usluge pristupa internetu je posrednik, koji je već obuhvaćen predmetnom odredbom članka 278. stavak 1. podstavak 1.
254 Hrvatski audiovizualni centar IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 175. Smatramo da je termin „uređaj za vizualno snimanje“ koji se koristi u članku 175. preuzak. Navedeno bi trebalo šire definirati na način da se odnosi na sve uređaje kojima se može snimati, odnosno umnožavati (kopirati) audiovizualni sadržaj, bilo u profesionalne ili u privatne svrhe, kao što su to Smart TV, tableti, digitalni video snimači (PVR), set-top kutije koje imaju funkciju za kopiranje i slično. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Predloženi termin široko je primjenjiv i tehnološki neutralan tako da može obuhvatiti sve vrste uređaja kojima se može proizvesti učinak vizualnog snimanja.
255 Hrvatski audiovizualni centar III. SRODNA PRAVA, Članak 143. Radi usklađivanja s člankom 9. Direktive Vijeća 93/83/EEZ o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje (The Satellite and Cable Directive), predlažemo da se stavak 1. članka 143. nadopuni na način da se u novu alineju doda sljedeći tekst: "isključivo pravo reemitiranja i kabelskog reemitiranja svojih videograma". Također, predlažemo da se u članku 143. doda stavak 2.: "Producent ima pravo na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za: javno priopćavanje, javno prikazivanje, emitiranje, reemitiranje, prijenos izravnim protokom, javno priopćavanje emitiranja, reemitiranja i prijenosa izravnim protokom i svako drugo priopćavanje javnosti svojih videograma." Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 9. stavak 1. Direktive 93/83/EEZ prenesen je u Nacrt prijedloga Zakona u članku 208. stavku 2. i u članku 209. stavku 2. Nadalje, u pogledu prava audiovizualnih producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području.
256 Hrvatski audiovizualni centar III. SRODNA PRAVA, Članak 141. Potrebno je definiciju filmskog producenta iz članka 141. stavak 2. uskladiti s definicijom iz Zakona o o audiovizualnim djelatnostima (NN 61/18) tako da ista glasi: "Filmski producent je fizička osoba obrtnik, osoba koja obavlja samostalnu djelatnost ili pravna osoba, koja pokreće proces produkcije audiovizualnog djela i sveobuhvatno nadzire njegovu proizvodnju, u svoje ime prikuplja financijska sredstva, organizira proizvodnju i preuzima odgovornost za ukupno financijsko poslovanje i kvalitetu djela te zajedno s redateljem i autorskom ekipom sudjeluje u stvaranju audiovizualnog djela i njegovoj promidžbi, plasiranju na filmske festivale i eksploataciji". Smatramo da se definicijom producenta iz članka 141. stavak 2. i cjelokupnim Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima podcjenjuje uloga producenta u svim fazama nastanka filma (proizvodnja, (post)produkcija i distribucija) te shodno tome mu se negiraju naknade koje mu pripadaju. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Sukladno ranijem odgovoru, s obzirom na različita područja uređivanja, definicije iz ovoga propisa ne moraju nužno biti potpuno jednake definicijama iz propisa koji uređuje područje audiovizualne djelatnosti.
257 Hrvatski audiovizualni centar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Smatramo kako je glavni snimatelj neosnovano izostavljen u koautorima audiovizualnog djela te predlažemo novu formulaciju članka 15. stavak 2.: „(2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.“ Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
258 Hrvatski audiovizualni centar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Definicija audiovizualnog djela iz članka 7. stavak 2. alineja 9. je različita od definicije audiovizualnog djela iz Zakona o audiovizualnim djelatnostima (NN 61/18) te je potrebno iste uskladiti. Stoga predlažemo da definicija audiovizualnog djela glasi: "audiovizualna djela su igrani i dokumentarni filmovi, animirani filmovi, eksperimentalni filmovi, multimedijski i transmedijski projekti, televizijske serije i filmovi, videoigre te sva druga audiovizualna djela koja su umjetnički i/ili autorski izraz bez obzira na tehnologiju kojom su nastala, podlogu na kojoj su fiksirana te način na koji se prikazuju". Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. S obzirom na različita područja uređivanja, definicije iz ovog propisa ne moraju nužno biti potpuno jednake definicijama iz propisa koji uređuje područje audiovizualne djelatnosti. U konkretnom slučaju, definicija „audiovizualna djela“ nije identična definiciji navedenoj u Zakonu o audiovizualnim djelatnostima. Međutim, što se tiče njihova sadržaja, one nisu međusobno u koliziji. Istodobno, napominjemo da je definicija audiovizualnog djela iz ovog nacrta prijedloga Zakona istovjetna onoj iz važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji je donesen prije važećeg Zakona o audiovizualnim djelatnostima. Stoga je na potonjem bilo da se uskladi s ranije donesenim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima koji je i sada na snazi.
259 Hrvatski audiovizualni centar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatski audiovizualni centar pozdravlja inicijativu usklađenja Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima s pravnom stečevinom EU i sa stalnim promjenama u digitalnom svijetu. Međutim, smatramo da ovaj Nacrt ima puno otvorenih pitanja te da je potrebno provesti dodatne konzultacije sa strukom te uključiti sve relevantne dionike kako bi došlo do konačnog rješenja gdje se nijedna struka neće osjećati zakinutom i podcijenjenom. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
260 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 229. Članak 229. stavak 7. Predlažemo brisanje odredbe da naknadu Vijeća stručnjaka podmiruju stranke u postupku, posebno kad se postupak vodi između autora i ugovornog partnera. Obveza plaćanja naknade za rad spomenutom Vijeću ima demotivirajući učinak na stranke da se uopće koriste ovim mehanizmom. Zašto bi stranka imala dodatne troškove u ovakvom postupku koji opet može rezultirati time da se rješenje nije postiglo pa opet kao mogućnost ostaje privatna parnica? Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Autorska i srodna prava su privatna prava pa stoga, kao i kod svih drugih privatnih prava, uključujući i pravo vlasništva na stvarima, osim u kaznenom i prekršajnom postupku, iz državnog proračuna se ne nadoknađuju troškovi postupka radi ostvarivanja privatnih prava.
261 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. U članku 209. stavku 1. točci 1. opet se nedopustivo i diskriminirajuće spominje samo riječ fonogram. Članak 156. stavak 2. točka. 2. trenutno važećeg Zakona kod propisivanja prava koja se kolektivno ostvaruju ne pravi razliku između različitih kategorija izvođača. Čemu uvođenje ovakve podjele? Premda se u uvodu članka 209. spominje kako ''kolektivno ostvarivanje prava može obuhvaćati osobito sljedeća srodna prava iz ovoga Zakona ali se na njih ne ograničuje, zbog veće pravne sigurnosti i jednakosti izvođača, tražimo da se briše riječ fonogram ili da se za sva prava izvođača iz čl. 209. doda i riječ videogram. Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Prava umjetnika izvođača iz članka 209. stavka 1. točke 1. Nacrta prijedloga Zakona odnose se samo na glazbene izvođače. Prava drugih izvođača ostvaruju se individualno. U Europskoj uniji ne postoje primjeri o kolektivnom ostvarivanju ovih prava za druge izvođače osim glazbenih. Ipak, odredbe iz članka 209. nisu ograničavajuće za druge izvođače.
262 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika III. SRODNA PRAVA, Članak 131. U članak 131. obavezno dodati odgovarajuću primjenu na izvođače članaka 23. (pravo autora usprotiviti se korištenju autorskog djela na način kojim se povređuje njegova čast ili ugled), 47. (pravo prerade). Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Odredba odgovarajuća članku 23. koji se odnosi na autore izričito je na jednak način propisana u članku 125. za izvođače. Pravo prerade umjetničke izvedbe nije predviđeno postojećim sustavom prava u Europskoj uniji s obzirom na predmet zaštite.
263 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Članak 128. stavak 2. Diskriminirajuće je kod prava na jedinstvenu primjerenu naknadu za priopćavanje fiksirane izvedbe javnosti izričito spomenuti samo proizvođače fonograma jer to navodi na možebitne implikacije da glumac izvođač, za razliku od izvođača glazbenika, ne bi imao pravo na naknadu za priopćavanje fiksirane izvedbe javnosti. HDFD predlaže ili brisati riječ fonograma, tako da se odredba odnosi jednako na sve izvođače, ili dodati riječi videograma. Europska Direktiva 2006/115 također spominje fonograme ali ne zabranjuje proširenje ove odredbe na ostale kategorije izvođača tamo gdje je to primjenjivo. Također, u zadnjoj rečenici iza riječi ''naknada koje'' dodati riječi ''u jednakom iznosu''. Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Odredba članka 128. stavka 2. predstavlja implementaciju izričite odredbe iz članka 15. stavka 1. Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Upućujemo na definiciju fonograma iz članka 2. ovog Ugovora: b) »fonogram« znači fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova, ili predstavljanja zvukova, osim u obliku fiksiranja zvukova sadržanih u kinematografskim ili drugim audiovizualnim djelima. Stavak 2. članka 128. Nacrta prijedloga Zakona odnosi se stoga samo na glazbene izvođače.
264 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 92. Članak 92. stavak 1. Iza riječi ''sva autorska prava iskorištavanja'' treba dodati riječi ''i obveze''. Nije prihvaćen Upućuje se da je prijenos svih obveza sadržan u prijenosu ukupnog poslovanja odnosno poslovnog pogona, bez obzira na njihov izvor, što znači da iste uključuju i obaveze temeljem prava iskorištavanja autorskog djela.
265 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 91. Članak 88. propisuje da autori i autori doprinosa zadržavaju pravo na isplatu naknade ukoliko dođe do raskida ugovora zbog nezavršetka odnosno nedistribuiranja djela u određenom roku. Članak 91. spominje situaciju kod neiskorištavanja djela, a koje se po našem mišljenju u praksi može preklapati s nezavršetkom odnosno nedistribuiranjem iz čl. 88. Pitanje glasi, u odnosu na članak 91. stavak 2. koji izričito spominje samo autora, smatra li se da autor doprinosa u ovoj situaciji nema pravo na naknadu zbog činjenice da je potpisao ugovor koji se zove ugovor o stvaranju autorskog djela po narudžbi? Molimo pojašnjenje i predlažemo, sigurnosti radi, propisati da članak 91. ne utječe negativno na prava autora i autora doprinosa iz čl. 88. Stavak 3. članka 91. predviđa raskid ugovora zbog neplaćanja naknade autoru, a koji je naravno moguć i bez posebnog propisivanja takve mogućnosti. Člankom 64. ovog nacrta prijedloga Zakona propisuje se supsidijarna primjena Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je Zakonom o obveznim odnosima propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze za naknadu štete, molimo jasno pojašnjenje podrazumijeva li raskid ugovora opoziv prava iskorištavanja koja su bila prenesena na naručitelja? Smatramo da je potrebno preciznije propisati ovu situaciju. Nema nikakvog razloga da naručitelj zadrži pravo iskorištavanja djela ako nije podmirio naknadu za to isto pravo. Također, autor koji sve svoje ugovorne obveze ispuni ne može odgovarati za štetu zbog raskida ugovora koji je uzrokovan neplaćanjem od tog istog naručitelja. Premda Zakon o obveznim odnosima nije predmet ovog savjetovanja, budući da ovaj nacrt prijedloga Zakona koji uređuje jako specifično područje istovremeno upućuje na Zakon o obveznim odnosima, molimo pojašnjenje i preciznije reguliranje situacije neplaćanja kako bi se zaštitilo autore i uvela veća pravna sigurnost. Primljeno na znanje Primjedba primljena na znanje. Članak 88. je poseban (specijalan) i ima prednost u primjeni za audiovizualne autore ispred članka 91. Nacrta prijedloga Zakona kao i odredaba Zakona o obveznim odnosima koje su s njime u suprotnosti.
266 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 90. Članak 90. stavak 3. S obzirom da se ovaj članak na odgovarajući način primjenjuje i na izvođače sukladno članku 131., proizlazi li iz formulacije ''ako nije drukčije ugovoreno između naručitelja i autora'' da se izvođač ugovorom može u potpunosti odreći prava, npr. prava na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za priopćavanje javnosti svoje fiksirane izvedbe iz čl. 128.? S obzirom da na već spomenuti lošiji ugovorni položaj autora i izvođača u odnosu na njihove ugovorne partnere, ovaj Zakon ne bi trebao dozvoliti potpuno odricanje od naknade za iskorištavanje autorskog djela. Primljeno na znanje Upućujemo da odredba članka 90. stavka 3 glasi: (3) Ako se naknada za iskorištavanje autorskog djela stvorenog po narudžbi ostvaruje kolektivno, tako ostvarena naknada u cijelosti pripada autoru ako nije drukčije ugovoreno između naručitelja i autora ili ne proizlazi iz pravila odgovarajuće organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili iz ovog Zakona. Upućujemo da se članak 128. stavak 2. odnosi samo na glazbene izvođače
267 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Članak 89. stavak 3. Trenutno važeći Zakon u čl. 74. propisuje kako se smatra, ako Zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno, da autorsko pravo na naručenom djelu zadržava autor bez ograničenja. Koji je točno razlog zašto ovaj nacrt prijedloga Zakona propisuje suprotnu presumpciju, tj. da ako ugovorom ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, naručitelj stječe isključiva autorska imovinska prava iskorištavanja autorskog djela stvorenog po narudžbi? Primljeno na znanje Za objašnjenje upućuje se na uvodno poglavlje II. Nacrta prijedloga Zakona (II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU PREDLOŽENIM ZAKONOM TE POSLJEDICE).
268 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 88. Mogućnost raskidanja ugovora zbog nezavršavanja djela u roku od pet godina od potpisivanja ugovora ne može biti pridržana samo za koautore. I autori doprinosa i izvođači moraju imati mogućnost raskida ugovora zbog navedenih razloga. U suprotnom, kako je trenutno predloženo, svi, koji nisu autori, nalaze se u velikoj situaciji neizvjesnosti, moraju unedogled biti na raspolaganju i pritom možda odbijati druge poslove. Ako bi bilo jasno da filmski producent nema kapacitete dovršiti djelo u roku od pet godina od sklapanja ugovora, svaki sudionik takvog djela ima pravo raskinuti ugovor bez odgovornosti za štetu. U stavku 2. obavezno uz koautore i autore doprinosa treba dodati izvođače. Ili alternativno, u članku 131. navesti i članak 88. pa da i oni budu obuhvaćeni. Ovako predloženim stavkom 2. diskriminirani su izvođači na način da oni ne bi mogli zadržati pravo na isplatu naknade. Nije prihvaćen Primjedba dionika nije prihvaćena. Autori doprinosa nemaju pravo na jednostrani raskid ugovora o audiovizualnoj produkciji no zadržavaju pravo na isplatu naknade.
269 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 86. Premda se obveza transparentnosti iz članka 62. odnosi na sve izvođače kako propisuje članak 131., s obzirom da se članak 86. tiče audiovizualnih djela, smatramo obveznim i pravednim, u ovom članku izričito navesti i izvođače na način da se u stavku 1. nakon riječi ''autorima doprinosa'' doda i riječ ''izvođačima''. Također, u stavku 2. nakon riječi ''doprinos autora'' treba dodati riječi ''ili izvođača''. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na odgovarajući način, odnosno u odredbama koje se odnose na prava umjetnika izvođača, uključivanjem reference na odredbu o obvezi transparentnosti iz dijela Zakona u kojem se uređuju prava autora.
270 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. Ovim člankom trebaju obavezno biti obuhvaćeni izvođači audiovizualnih djela. Članak 18. stavak 1. Direktive 2019/790 govori o odgovarajućoj i razmjernoj naknadi za iskorištavanje djela ili drugih predmeta zaštite i ne pravi razliku između autora i izvođača pa nije jasno zašto su člankom 85. nacrta prijedloga Zakona, kojim se djelomično transponira navedeni članak Direktive u kontekstu audiovizualne produkcije, izostavljeni izvođači? Molimo pojašnjenje poziva li se pri ovakvoj formulaciji pisac ovog članka na ''pravednu ravnotežu prava i interesa'' iz članka 18. stavka 2. spomenute Direktive i ako da, što je tu pravedno? Ako je neki drugi razlog izostavljanja izvođača, molimo pojašnjenje. Nije prihvaćen Prijedlog nije moguće prihvatiti. Ukazuje se da članak 85. Nacrta prijedloga Zakona ne predstavlja transpoziciju članka 18. Direktive 2019/790. Članak 18. Direktive 2019 /790 transponiran je u članak 60. Nacrta prijedloga Zakona, koji se sukladno članku 131. odnosi i na umjetnike izvođače. U članku 85. ne spominju se umjetnici izvođači budući da se članak 85. ne odnosi na umjetnike izvođače već na autore i nalazi se u poglavlju prijedloga Zakona koji uređuje autorsko pravo.
271 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Članak 84. stavak 4. Hrvatsko društvo filmskih djelatnika smatra iznimno važnim u stavak 4. dodati rečenice: ''Stjecatelj daljnjeg prava iskorištavanja odgovara solidarno za ispunjenje obveza koje prenositelj tog prava ima prema autoru. Ugovorna odredba suprotna odredbama ovog stavka ništetna je.'' Na ovaj način ograničava se mogućnost manipulacije nositelja prava iskorištavanja prema autorima osnivanjem daljnjeg prava iskorištavanja za drugu pravnu osobu. Naime, autori i izvođači često su u lošijem ugovornom položaju u odnosu na njihove ugovorne partnere, a to na više mjesta izričito ističe i Direktiva 2019/790. U odnosu na navedeno, i poznatu nam lošu praksu izbjegavanja obveza, definiranje solidarne odgovornosti u ovom aspektu pravnog prometa pravom iskorištavanja autorskih djela, dovelo bi do veće kontrole ispunjavanja obveza prema autorima i veće sigurnosti autora. Također, kako bi prethodni stavak imao smisla i sigurnost provedbe, nužno je propisati da su ugovorne odredbe protivne odredbi o solidarnoj odgovornosti ništetne. Nije prihvaćen Prijedlog nije moguće prihvatiti. Prihvaćanjem ovog prijedloga bila bi praktički onemogućeno daljnje iskorištavanje audiovizualnih djela i nerazmjerno bi se otežao rad i poslovanje audiovizualnim producentima. Ne nalazi se da odredbe Direktive 2019/790 pružaju uporište za navedeni prijedlog.
272 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Članak 58. stavak 2. U slučaju autorskopravnog ugovora koji nije sklopljen u pisanom obliku, a koji se smatra valjanim ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, pitanje glasi implicira li se osnivanje prava iskorištavanja djela za ugovaratelja isključivo i neograničeno? Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan.
273 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. HDFD predlaže da se na popis koautora audiovizualnih djela vrati glavni snimatelj kako i stoji u trenuto važećem Zakonu. Štoviše, glavni snimatelj u Hrvatskoj ima status koautora od 1957. godine. Bespredmetno je objašnjavati da bez slike audiovizualno djelo jednostavno ne postoji. Direktiva Europske unije propisuje kako se glavni redatelj audiovizualnog djela smatra autorom ili jednim od autora takva djela, a države članice mogu predvidjeti da se i druge osobe smatraju koautorima takvih djela. S obzirom da se državma članicama daje slobodan prostor da se status koautora nacionalnim zakonodavstvom prizna i drugim kategorijama ključnih djelatnika, ne vidimo nikakvo racionalno opravdanje za ovakav potez u nacrtu prijedloga Zakona. Također, predlažemo na popis koautora dodati glavnog montažera filma. Naime, montažeri su jedno od tri temeljna umjetnička filmska zanimanja za koja se već desetljećima školuju na Akademiji dramske umjetnosti. Studij Montaže pokrenut je na ADU 1969. godine, iste godine kad i studij Kamere (kasnije Snimanja) i Filmske režije (Dramaturgija 1978, Produkcija 2000). Studij filmske i televizijske montaže uveden je jer je montažna konstrukcija filma jedan od bitnih stvaralačkih vidova filma (proizvodnje filma i njegova doživljajna učinka), a zahtijeva posebno i visoko razvijene vještine, imaginativnost i znanje...(Iz Elaborata o studijskom programu). Audiovizualno djelo nastaje kolektivnim radom koautora među koje svakako po pravdi i zaslugama spadaju i montažeri i snimatelji i scenaristi. Smatrati redatelja glavnim autorom audiovizualnog djela jednostavno ne odgovara činjeničnom stanju u svim rodovima audiovizualnog stvaralaštva, a koje bi ovaj Zakon trebao obuhvatiti. Na primjer, u brojnim televizijskim formama autorstvo redatelja je često sporedno, dok se važnijim autorima smatraju scenaristi; vizualni identitet televizijskog djela koji je nerijetko decizivan faktor u njegovom izdvajanju od ostatka televizijske ponude u potpunosti je odgovornost glavnog snimatelja odnosno direktora fotografije; a zbog kratkoća rokova isporuke i brzine produkcijske proizvodnje montažeri su ti u čije je ruke potpuno prepušten konačni oblik djela, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog nemogućnosti redatelja da bude na dva mjesta u isto vrijeme, na lokaciji snimanja i u montaži. Također, u formama kakve su glazbeni spotovi, autorstvo redatelja, direktora fotografije i montažera u najmanju je ruku jednakopravno. I za kraj, da ne ističemo primjere samo u, nazovimo, „eksploatacijskim“ formama, situacija je slična i u strogo autorskim rodovima kao što su dokumentarni ili eksperimentalni film, gdje je granica između autorskog udjela redatelja, scenarista, montažera i snimatelja vrlo često teško uočljiva i utvrdiva. Utoliko niti od dr. Turkovića predloženo rješenje o proglašavanju redatelja glavnim autorom audiovizualnog djela, dok se glavne snimatelje, scenariste i montažere spušta u rang niže ne može biti pravedno za sve audiovizualne forme obuhvaćene ovim Zakonom. Koliko se iz neke argumentacije vezane za odluku izbacivanja glavnog snimatelja i neuvrštavanja montažera u popis koautora audiovizualnog djela može iščitati, do nje je došlo prvenstveno radi olakšavanja ubiranja kolektivnih prava za retransmisiju audiovizualnih djela. No, takva je odluka krajnje omalovažavajuća prema kompletnoj audiovizualnoj struci i da se provela ikakva konzultacija unutar audiovizualne profesije bez ikakve bi dvojbe izazvala opravdani otpor već i prije same objave Nacrta prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima, te nije jasno zašto je konzultacija uopće izostala. A budući da se ostvarivanje kolektivnih prava i dosad rješavalo različitim bodovanjem različitih rodova audiovizualnog djela, kao i drugačijim koeficijentima njegovih koautora, nema nikakvog razloga da se takva praksa i ne nastavi. Izbacivanje i neuvrštavanje profesija imanentnih audiovizualnom stvaralaštvu iz koautorske ekipe ili raspoređivanje autorstva po rangovima ne smatramo prihvatljivim. Da stvari budu potpuno transparentne, daljnja argumentacija za donošenje ove odluke navodno proizlazi i iz želje da se mogućnost kolektivnih prava zakonski uskrati inozemnim koautorima audiovizualnih djela također je obezvrjeđujuća prema cijeloj profesiji. Željeno rješenje trebalo bi, svakako, biti stvoriti domaću audiovizualnu industriju čija bi djela bila značajna i kao takva relevantna na svjetskom tržištu, što bi omogućavalo domaćim autorima ubiranje kolektivnih prava iz drugih europskih i svjetskih država u kojima bi bila prikazivana, a ne se izolacionistički zatvoriti unutar svojih granica, uskraćujući inozemnim autorima njihova prava, a domaćim autorima oduzeti čak i onaj status koji su dosad imali. U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu Djelomično prihvaćen Primjedba djelomično prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
274 Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika (HDGU) Kao udruga koja okuplja 581 umjetnika izvođača klasične glazbe, dajemo svoje primjedbe na predloženi tekst Zakona kako slijedi: Neugodno smo iznenađeni činjenicom da u prijedlog Zakona nije implementirana odredba članka 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Jedan od važnih ciljeva donošenja novog Zakona upravo je njegovo usklađivanje s navedenom Direktivom, stoga je zabrinjavajuća spoznaja da su neke od spomenutih odredbi – koje su postojale u radnoj verziji Zakona – iz nepoznatih razloga uklonjene iz verzije koja se daje na javnu raspravu. U situaciji kad je zbog koronavirusa praktički svim umjetnicima na svijetu onemogućeno javno nastupanje, a samim time i zarađivanje za vlastiti život, i kada je internet postao središnje i jedino mjesto na kojem izvođači mogu izraziti svoju kreativnost, Republika Hrvatska donosi zakon u kojem izvođačima ne daje mogućnost da ostvare naknadu za takvo korištenje njihovih izvedbi. Naprotiv, umjesto toga, ozakonjuje višegodišnju kontinuiranu nemoralnu uzurpaciju izvođačke naknade od strane proizvođača fonograma. Naši članovi i inače vrlo teško dolaze do diskografa, a kada i dobiju priliku snimiti nosač zvuka, ni na koji način nisu pravno niti financijski zaštićeni od njegove daljnje distribucije u digitalnim medijima. Osim što su mnoge snimke izvođača klasične glazbe snimljene još u vrijeme prije postojanja interneta, s velikom većinom izvođača diskografi nisu nikad ugovorno uredili plaćanje navedenih naknada. Iz naše perspektive, teško je razumljivo da Državni zavod za intelektualno vlasništvo, kao i Ministarstvo kulture koje zbog umjetnika postoji, predlaže zakon u kojemu su izvođači i dalje potpuno izloženi samovolji i ucjenama diskografa kao industrije čiji je dominantni posao postao trgovina pravima, kako vlastitim, tako i pravima izvođača koja im ni po čemu ne bi smjela pripadati, osim ako nisu primjereno ugovorno regulirana i financijski kompenzirana. Struka i javnost odavno su usuglašeni oko činjenice da je klasična glazba najmanje komercijalni dio glazbene izvođačke prakse te je, barem u Hrvatskoj, najčešće prepuštena dobroj volji i entuzijazmu pojedinaca i rijetkih institucija da održe koliko – toliko prihvatljivu razinu i dinamiku ne samo koncerata, već i diskografskih projekata. Pritom, nažalost, umjetnički dio produkcije snimke, vrlo često ostaje lišen bilo kakve naknade. Upravo suprotno, koncerti i na njima ostvarene snimke gotovo su uvijek financirani iz fondova za kulturu lokalne i državne uprave. Ista je stvar i s diskografskim projektima klasične glazbe u koje diskografi vrlo rijetko investiraju vlastita sredstva budući da ih smatraju neprofitabilnima. Članak 18. gore spomenute Direktive, kojeg je Republika Hrvatska dužna implementirati u ovaj Zakon, donosi pravedno rješenje za izvođače koje pretpostavlja da čak i u slučaju da su pravo distribucije na internetu prenijeli na diskografa, zadržavaju pravo na naknadu za takvo korištenje. Dakle, kao što od svakog drugog korištenja svojih izvedbi (npr. na radiju, televiziji i sl.) ostvaruju pravo na odgovarajuću pravičnu naknadu, da tu naknadu ostvare i od korištenja tih istih izvedbi na internetu. Izvođači ne traže ništa što im ne pripada, niti, za razliku od proizvođača fonograma, žele oteti nečija tuđa prava. Izvođači samo žele prava koja im pripadaju i koja su im zajamčena člankom 18. Direktive, a čiji smisao niti jednom rečenicom u prijedlogu zakona u odnosu na izvođače nije implementiran. Stoga, u ime članova Hrvatskog društva glazbenih umjetnika zahtijevamo da se u Zakon implementira članak 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, na način da se unesu odgovarajuće odredbe: a) kojima bi svi nositelji izvođačkih prava, bez obzira radilo se o glavnim ili pratećim izvođačima, ostvarivali naknadu za činjenje dostupnim javnosti svojih snimljenih izvedaba, b) kojima bi, pri eventualnom ugovornom raspolaganju navedenim pravima u korist treće osobe, izvođaču ostalo neodrecivo pravo na navedenu naknadu, te c) kojima bi se izvođačka naknada s osnova činjenja dostupnim javnosti snimljenih izvedbi ostvarivala kolektivno, putem HUZIP-a kao nadležne udruge za kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava u Republici Hrvatskoj koja jedina raspolaže podatcima koji garantiraju ispunjavanje svrhe i cilja članka 18. direktive, a to je da naknada za izvedbu stigne do onoga koji je tu izvedbu stvorio, i tako omogućio prihod i onome čije je djelo izveo, i onome koji je snimku distribuirao. Na kraju, zaključno - bez izvođača snimka ne postoji, i nitko u cjelokupnom procesu bez njih ne bi ostvario apsolutno nikakav prihod. Dopustiti da se na ovakav način marginalizira, umanji, pa i ponizi doprinos izvođača u stvaranju snimki od strane onih nadležnih državnih tijela čija je temeljna zadaća i svrha postojanja da zaštiti umjetnike i njihovo stvaralaštvo, za članove naše udruge je posve neprihvatljivo. Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika Ilica 42/II, 10000 Zagreb Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
275 Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 192. Odredba "u opsegu potrebnom za izvješćivanje javnosti" posve je arbitrarna i podložna interpretaciji. Je li izravno prenošenje cjelodnevne sjednice nekog međunarodnog tijela, konferencije ili znanstvenog predavanja u trajanju od 6 sati putem interneta opseg potreban za izvješćivanje javnosti? Tko o tome odlučuje i samim time, tko odlučuje imaju li konferencijski prevoditelji pravo na autorsku naknadu za takav izravan prijenos njihova prijevoda? Predlažemo stoga da se taj opseg u zakonu odredi, konkretno, kad je riječ o govornim autorskim djelima i o usmenom prijevodu, da se odredi najveća dopuštena minutaža. Nadalje, obuhvaća li izuzeće pod trećom alinejom (javni politički, vjerski i drugi govori (...) izvadci iz javnih predavanja) i usmeni prijevod takvih govora ili konferencijski prevoditelji imaju pravo naplatiti naknadu za korištenje svog autorskog djela? Što ako govori nisu održani u tijelima državne ili lokalne vlasti, niti prilikom državnih ili vjerskih svečanosti, nego u konferencijskoj dvorani, prostoru gospodarskog subjekta ili međunarodne organizacije? Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Iz sadržaja ove odredbe vidljivo je da se radi o ulomcima (izvatcima) vezanim uz pojedine događaje navedene u predmetnoj odredbi, a ne o cjelovitim prijenosima samih događanja.
276 Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 8. Budući da je ovo jedini članak Zakona u kojem se izrijekom spominju prijevodi, molimo da se zbog jasnoće u njemu jasno navede da je riječ i o pisanim i o usmenim prijevodima, te predlažemo sljedeće izmjene stavka 1.: (1) Prijevodi, bilo pisani ili usmeni, i druge prerade pisanih ili govorenih autorskih djela, koje su originalne intelektualne tvorevine (...) Nadalje, predlažemo nadopunu stavka 3.: (3) Prijevodi službenih tekstova i usmenih izlaganja iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, kao i iz drugih stručnih područja, koji su originalne intelektualne tvorevine (...) Naime, usmena izlaganja koja se iznose na različitim stručnim skupovima, pa i gospodarskim i političkim skupovima, nesumnjivo su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, te je i njihov usmeni prijevod autorsko djelo (jer nije riječ o prijevodu zakonodavstva koji je učinjen radi službenog informiranja javnosti i kao takav objavljen). Samim time, usmeni prevoditelji trebaju moći ostvariti svoja autorska prava u slučaju da se njihov prijevod snima, prenosi ili naknadno distribuira. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pojašnjava se da svi prijevodi nisu autorska djela, nego autorskopravnu zaštitu uživaju samo oni prijevodi koji udovoljavaju uvjetima propisanim člankom 7. stavkom 1. Nacrta prijedloga Zakona. Naglašava se da predmet prijevoda mora biti autorsko djelo. Usmeni prijevodi štite se kao autorska govorna djela, no primjerice prijevodi razgovora koji se vode na službenim sastancima, političkim skupovima, radnim posjetima ili sličnim događanjima ne smatraju se autorskim djelom, dok bi usmeni prijevod predavanja održanog na stručnom skupu mogao udovoljavati uvjetima za zaštitu, pod uvjetom da je i samo predavanje autorsko djelo.
277 Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA Predlažemo samo da se naslov iznad članka 108. dopuni kako bi jasno odražavao sadržaj toga članka i da glasi: UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA I IZMJENE ARHITEKTONSKOG DJELA. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
278 Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Vezano uz odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela u radnom odnosu, također smatramo da predstavljaju vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ponovo, naglašavajući da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova, smatramo nužnim da se u članak 93. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 6. u sljedećem sadržaju: (6) Ako je arhitektonsko djelo stvoreno u radnom odnosu, stavci 1. do 5. ovoga članka odnose se na sve elemete arhitektonskog djela (skice, studije, plastične i druge prikaze, nacrte, idejne projekte, glavne projekte, izvedbene projekte i planove, zahvate u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture) te je poslodavac ovlašten koristiti sve ili neke elemente arhitektonskih djela izrađenih u radnom odnosu za izradu drugih elemenata istog ili drugog arhitektonskog djela, bez ograničenja i bez ikakvog dodatnog dopuštenja autora, ako nije izrijekom drukčije ugovoreno između poslodavca i autora. Ovakvom odredbom jasno bi se odredilo, s obzirom na opisanu posebnu narav arhitektonskog djela i njegovih elemenata koji se mogu smatrati i zasebnim autorskim djelima, koja prava stječe poslodavac (ako izrijekom nije drugačije ugovoreno između njega i autora), a s ciljem izbjegavanja eventualnih spornih situacija i pravnih nedoumica. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
279 Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Smatramo da su odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela po narudžbi također vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ipak, s obzirom na to da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova (a takvih je prema dosadašnjim odredbama zakona bilo puno i izazvali su ozbiljne troškove, zastoje projekata uključivo i zabrane gradnje što je izvor nesigurnosti i za arhitekte i za investitore), te uzimajući u obzir da je posebnost arhitektonskih djela ta što se njihovim umnožavanjem stvaraju građevine te što njihovo građenje iziskuje vrlo velika financijska ulaganja i poželjno je izbjeći bilo kakve sporne situacije, smatramo nužnim da se u članak 89. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 5. u sljedećem sadržaju: (5) Ugovorom o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi izrijekom se navodi izrada kojih elemenata arhitektonskog djela se naručuje (na primjer: skica, studija, plastični i drugi prikaz, nacrt, idejni projekt, glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi, zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture). Predmnijeva o stjecanju prava iskorištavanja iz stavaka 3. i 4. ovoga članka odnosi se samo na one elemente arhitektonskog djela koji su izričito u ugovoru o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi navedeni i ne uključuje one elemente koji nisu izričito navedeni. Ovakvom odredbom jasno bi se odredio predmet ugovora o narudžbi arhitektonskog djela i sigurno bi se izbjegle sporne situacije. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
280 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Smatramo da je obavezno u Zakon osim industrijskog dizajna, kao autorskog djela , navesti i grafički dizajn kao autorsko djelo Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Grafički dizajn uživa zaštitu kao vrsta industrijskoga dizajna prema Zakonu o industrijskom dizajnu, a kao autorsko djelo iz šire kategorije industrijskog dizajna biti će zaštićeno ako udovoljava općim uvjetima autorskopravne zaštite propisanim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
281 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU HDLU podržava prijedloga Hrvatska udruga filmskih snimatelja i ostalih udruga i pojedinaca, jer smatramo nužnim prošenje članak, da njime budu obuhvaćeni koautora AV koji su u ovim prijedlogom izostavljeni. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
282 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Prema mišljenju HDLU-a Zakon bi trebao štiti one koji su u podređenom položaju ukoliko nije drugačije definirana ugovorom. Smatramo da bi se poslodavci s kojima autora u radnom treba sebe zaštiti ugovorom koje sklapaju s autorima djela. Ukoliko ne postoji ugovori li on ne definiran odnos prema stjecanju isključivih autorska i imovinskih prava iskorištavanja autorskog djela, smatramo da bi ta prava trebao zadržati autor. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
283 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Prema mišljenju HDLU-a Zakon bi trebao štiti one koji su u podređenom položaju ukoliko nije drugačije definirana ugovorom. Smatramo da bi se naručitelj autorskog djela trebao štiti ugovorom koje sklapaju s autorima djela. Ukoliko ne postoji ugovori li on ne definiran odnos prema stjecanju isključivih autorska i imovinskih prava iskorištavanja autorskog djela, smatramo da bi ta prava trebao zadržati autor. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
284 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 8. Potrebno je jasnije definirati pojmove „neznatno prerađena“, „prilagodba“. U Zakon je potrebno uvesti jasne parametre kojima se definira razlika između „neznatno prerađena“ i „prilagodba“ i povrede autorskog prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Konkretna odredba odnosi se samo na neznatne prerade glazbenih djela u naznačenim specifičnim slučajevima, a slijedom uočenih problema u primjeni propisa u ovom području uvođenje ovakve odredbe ukazuje se svrsishodnim.
285 Hrvatsko društvo nezavisnih producenata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. HRVATSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH PRODUCENATA u cijelosti podržava javno priopćenje i komentare HRUP-a na tekst prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u javnoj raspravi. Prijedlog zakona u javnoj raspravi u dijelu o audiovizualnoj djelatnosti prepun je ogromnih rupa u razumijevanju područja kojim se bavi - pojmova, uloga, oblika i odnosa, te predstavlja potpuno neprohodan i nelogičan, sa stvarnošću i strukom nepovezan pravni kalambur, u sukobu s činjenicama, drugim zakonima, europskom audiovizualnom strategijom i regulativama, te ekonomskom logikom djelatnosti. Pojednostavljeno, prijedlog zakona ima četiri ključne i sustavne pogreške zbog kojih je taj dio zakona nužno pisati potpuno iznova: 1. tekst prijedloga svuda doslijedno sužava audiovizualnu djelatnost samo na određene principe proizvodnje određene vrste kinematografskih filmova i time potpuno izostavlja i zakida sve druge oblike audiovizualne djelatnosti, kao i pripadajuće autore i koautore, stvarajući pritom pravne okolnosti koje onemogućavaju osnovne proizvodne odnose, financiranje i plasman audiovizualnih djela 2. tekst prijedloga za jedan zakon posve nepotrebno uvodi rangiranje i selekciju autora na način da paušalno i općenito, bez obzira na vrstu audiovizualnog djela, favorizira isključivo redatelja na štetu svih drugih koautora, dok uopće ni na koji način ne prepoznaje autore audiovizualnih djela koja nisu filmovi, te stvara ogroman pravni vakum u audiovizualnoj djelatnosti 3. prijedlog zakona nametljivo pretjerano favorizira kolektivno sakupljanje autorskih prava, degradirajući legitimna imovinska prava autora u još jedan parafiskalni namet, ne obazirući se na neprimjenjivost i štetnost takvog pristupa, na uvriježene standarde u Europi i svijetu, a neopravdano restriktivno onemugućava sve druge oblike ostvarivanja individualnih autorskih prava, što izrazito ide u prilog samo jednog privatnog društva za sakupljanje kolektivnih prava, a uglavnom ne u prilog autora – dapače mnogim autorima može nanijeti i značajnu imovinsku štetu (ponajprije scenaristima, redateljima i snimateljima) 4. nerazumijevanjem i neprepoznavanjem uloge i prava proizvođača audiovizualnog djela, te mandatornim zaprekama ustupanja prava, proizvođače audiovizualnih djela tekst prijedloga dovodi u poziciju koja je u sukobu s AVMS Direktivom EU, s najmanje dva hrvatska zakona, sa sektorskim koregulacijskim sporazumom, s propozicijama EU fondova, s ekonomskom logikom koja je pretpostavka postojanja audiovizualne djelatnosti i s uvriježenom poslovnom praksom u Europi. Iz navedenih razloga smatramo da se prijedlog zakona u dijelu koji se odnosi na autorstvo audiovizualnih djela ne može nikako popraviti doradom pojedinih članaka, nego je neophodno iz osnove promijeniti pristup i uvrstiti kompetentno razumijevanje audiovizualne djelatnosti u cijelini, te zamagljenu selektivnost i paušalnost zamijeniti stručnošću, cjelovitošću, preciznošću i razmjernošću u odnosu na sva audiovizualna djela na koja se zakon odnosi, kako zakon ne bi nanio značajne štete čitavoj audiovizualnoj djelatnosti u Hrvatskoj, što ovakav prijedlog zakona uvjerljivo jamči. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Odredbe o koautorima audiovizualnih djela te autorima doprinosa odgovarajuće su izmijenjene kao rezultat provedbe ovog javnog savjetovanja. U pogledu prava audovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Ugovorom o audiovizualnoj produkciji između audiovizualnog producenta i koautora audiovizualnog djela uredit će se se stvaranje audiovizualnog djela te primarna i sekundarna prava iskorištavanja koja se koautor ugovorom obvezuje osnovati za audiovizualnog producenta. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Nadalje se pojašnjava da je audiovizualni producent nositelj srodnog prava, a njegova su imovinska prava navedena u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona. Ujedno se napominje da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama na koju se podnositelj ove primjedbe poziva nije predmet prenošenja u Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima jer ne uređuje autorskopravnu materiju.
286 Hrvatsko društvo nezavisnih producenata NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HRVATSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH PRODUCENATA u cijelosti podržava javno priopćenje i komentare HRUP-a na tekst prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u javnoj raspravi. Prijedlog zakona u javnoj raspravi u dijelu o audiovizualnoj djelatnosti prepun je ogromnih rupa u razumijevanju područja kojim se bavi - pojmova, uloga, oblika i odnosa, te predstavlja potpuno neprohodan i nelogičan, sa stvarnošću i strukom nepovezan pravni kalambur, u sukobu s činjenicama, drugim zakonima, europskom audiovizualnom strategijom i regulativama, te ekonomskom logikom djelatnosti. Pojednostavljeno, prijedlog zakona ima četiri ključne i sustavne pogreške zbog kojih je taj dio zakona nužno pisati potpuno iznova: 1. tekst prijedloga svuda doslijedno sužava audiovizualnu djelatnost samo na određene principe proizvodnje određene vrste kinematografskih filmova i time potpuno izostavlja i zakida sve druge oblike audiovizualne djelatnosti, kao i pripadajuće autore i koautore, stvarajući pritom pravne okolnosti koje onemogućavaju osnovne proizvodne odnose, financiranje i plasman audiovizualnih djela 2. tekst prijedloga za jedan zakon posve nepotrebno uvodi rangiranje i selekciju autora na način da paušalno i općenito, bez obzira na vrstu audiovizualnog djela, favorizira isključivo redatelja na štetu svih drugih koautora, dok uopće ni na koji način ne prepoznaje autore audiovizualnih djela koja nisu filmovi, te stvara ogroman pravni vakum u audiovizualnoj djelatnosti 3. prijedlog zakona nametljivo pretjerano favorizira kolektivno sakupljanje autorskih prava, degradirajući legitimna imovinska prava autora u još jedan parafiskalni namet, ne obazirući se na neprimjenjivost i štetnost takvog pristupa, na uvriježene standarde u Europi i svijetu, a neopravdano restriktivno onemugućava sve druge oblike ostvarivanja individualnih autorskih prava, što izrazito ide u prilog samo jednog privatnog društva za sakupljanje kolektivnih prava, a uglavnom ne u prilog autora – dapače mnogim autorima može nanijeti i značajnu imovinsku štetu (ponajprije scenaristima, redateljima i snimateljima) 4. nerazumijevanjem i neprepoznavanjem uloge i prava proizvođača audiovizualnog djela, te mandatornim zaprekama ustupanja prava, proizvođače audiovizualnih djela tekst prijedloga dovodi u poziciju koja je u sukobu s AVMS Direktivom EU, s najmanje dva hrvatska zakona, sa sektorskim koregulacijskim sporazumom, s propozicijama EU fondova, s ekonomskom logikom koja je pretpostavka postojanja audiovizualne djelatnosti i s uvriježenom poslovnom praksom u Europi. Iz navedenih razloga smatramo da se prijedlog zakona u dijelu koji se odnosi na autorstvo audiovizualnih djela ne može nikako popraviti doradom pojedinih članaka, nego je neophodno iz osnove promijeniti pristup i uvrstiti kompetentno razumijevanje audiovizualne djelatnosti u cijelini, te zamagljenu selektivnost i paušalnost zamijeniti stručnošću, cjelovitošću, preciznošću i razmjernošću u odnosu na sva audiovizualna djela na koja se zakon odnosi, kako zakon ne bi nanio značajne štete čitavoj audiovizualnoj djelatnosti u Hrvatskoj, što ovakav prijedlog zakona uvjerljivo jamči. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
287 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 196. PRIJEDLOG UZ ČL. 196 st. 1. U st. 1. potrebno je uvrstiti rečenicu koja se odnosi na institucije kulturne baštine, tako da glasi: (1) Organizatorima javnih izložbi ili aukcija dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, u svrhu promoviranja takvih događaja i u opsegu potrebnom za tu svrhu, reproduciranje, na plakatima i u katalozima za te izložbe ili aukcije, i distribuiranje putem tih plakata i kataloga, djela likovnih umjetnosti, arhitekture, primijenjenih umjetnosti, industrijskog dizajna te fotografskih djela koja su izložena na javnoj izložbi ili aukciji ili namijenjena takvom izlaganju. Institucijama kulturne baštine dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, u opsegu potrebnom za svrhu ilustrativnog prikazivanja u katalozima njihove građe, javno korištenje ulomaka autorskih djela koja imaju u fondu. OBRAZLOŽENJE: U prijedlogu Zakona nedostaje odredba koja bi omogućila knjižnicama objavljivanje (npr. u knjžničnim katalozima i na mrežnim stranicama) ulomaka i/ili sličica (thumbnailova) naslovnica knjiga i drugih djela iz njihova fonda radi predstavljanja i promocije djela Dodatkom se proširuje značenje izraza “katalog” u onom NUŽNOM smislu u kojem ga koriste institucije kulturne baštine, uz najširu definiciju “javno korištenje” zbog dostupnosti i kataloga njhovih fondova široj javnosti i da bi bili sukladniji modernom vremenu i tehnologijama, sa što više informacija o djelu. S obzirom na beznačajno ekonomsko korištenje autorskih djela (minijaturne fotografije, kratki izvatci kod opisa djela) za potrebe takvih kataloga, to mora, kao na mnogo drugih mjesta u Zakonu, biti bez naknade. I u Direktivi se plakati ne smatraju djelima koja su uopće bila dostupna na tržištu i samim tim, jednako kao i korištenje za knjižnične kataloge, kao nešto što nema ekonomski utjecaj na iskorištavanje djela. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća na način da se u članku 196. Nacrta prijedloga Zakona određuje da su predmetna korištenja unutar ovog sadržajnog ograničenja moguća također bez plaćanja naknade. Napominje se da su sadržajna ograničenja vezana uz propise EU-a te ih nije moguće proširivati dodatnim oblicima dozvoljenih korištenja unutar sadržajnih ograničenja odnosno iznimaka od autorskog ili srodnih prava.
288 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. PRIJEDLOG UZ ČL. 190.s t. 1 Potrebno je nakon "obrazovne ustanove", dodati "i „institucije kulturne baštine" tako da st. 1 glasi: (1) Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje i priopćavanje javnosti, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti autorskih djela i predmeta srodnih prava radi njihova digitalnog korištenja u svrhu davanja primjera u nastavi, u mjeri koja je opravdana nekomercijalnom svrhom kako je ona određena u članku 189. stavku 3. ovoga Zakona i pod uvjetom da se takvo korištenje odvija u okviru nadležnosti obrazovne ustanove i institucije kulturne baštine, u njezinim ... OBRAZLOŽENJE: Bitno je da se u zakonu omogući ta iznimka i za baštinske ustanove (ne samo one koje djeluju u sklopu obrazovnih ustanova kao sastavnice), za situacije kada provode obrazovne programe (edukacije u okruženju knjižnice, za same knjižničare, kao i korisnike). Direktiva ne samo što ne zabranjuje proširenje odredbi, u ovom slučaju sa striktno obrazovnih ustanova na druge koje obavljaju određenu nastavu već i u recitalu u (22) izravno govori o " aktivnosti poučavanja i učenja koje se odvijaju u okviru nadležnosti obrazovnih ustanova, uključujući za vrijeme ispita ili nastavnih aktivnosti koji se odvijaju izvan prostorija obrazovnih ustanova, primjerice u muzeju, knjižnici ili drugoj instituciji kulturne baštine", dakle priznaju faktično i te ustanove kao izvoditelje obrazovnih aktivnosti. Kao dodatni argument, to propisuje sam Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti kada nabraja knjižnične djelatnosti u čl. 6 i jasno navodi „pripremanje kulturnih, informacijskih, OBRAZOVNIH i znanstvenih sadržaja i programa“. Dodatni primjer je npr. Nacionalna i sveučilišna knjižnica koja kao takva nije obrazovna ustanova, no djeluje uz sveučilište, korisnici su sudionici obrazovnog sustava i koja priprema mnoge obrazovne programe. Obrazovanje i istraživanje su usko vezane djelatnosti uz SVE vrste knjižnica, od narodnih do znanstvenih, kao potrebe njihovih korisnika i u okviru djelatnosti i misije knjižnica. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Direktivom je propisano da su glavni ovlaštenici ove odredbe obrazovne ustanove, što je jasno istaknuto u članku 5. stavku 1. podstavku a) Direktive 2019/790. Nacrtom prijedloga Zakona dosljedno je prenesen tekst Direktive. U stavku 7. članka 190. Nacrta prijedloga Zakona dodatno je propisano da se ograničenje primjenjuje na odgovarajući način i u aktivnostima cjeloživotnog obrazovanja, a širim popisom subjekata obuhvaćene su i knjižnice, čija djelatnost obuhvaća i pripremanje obrazovnih sadržaja.”
289 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. PRIJEDLOG UZ ČL. 188. st. 1. U čl. 188, st. 1. umjesto "na papir ili sličan medij" potrebno je uvrstiti "na bilo koju podlogu i "bez plaćanja naknade", tako da glasi: (1) Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje na bilo koju podlogu i distribuiranje pojedinih odlomaka zakonito objavljenih autorskih djela ili cjelovitih kratkih autorskih djela s područja znanosti, književnosti i glazbe ... OBRAZLOŽENJE: S obzirom na IZRAVNU povezanost ovog članka o znanstvenim i nastavnim zbirkama, sa čl. 189. i 190. (o korištenju u nastavi i digitalnoj nastavi), pogotovo kod djelatnosti koje u tom smislu obavljaju knjižnice, a posebno one u obrazovnim ustanovama, kad pripremaju i distribuiraju građu potrebnu za nastavu upravo u obliku zbirki, potrebno je da se zastarjela odredba čl. 188 promijeni u onu koja ima smisla, dakle nastavna ili znanstvena zbirka na bilo kojoj podlozi. Ne radi se o bilo kojoj zbirci i distribuciji za bilo koje i bilo čije potrebe, već o znanosti i nastavi. S obzirom da je svrha svih tih članaka istovjetna, to također treba biti bez naknade kao i u čl. 189 i 190. Bez navedenog se gubi smisao odredbi u čl. 188. i to je nedopustivo. Također, st. 2. treba ukinuti, zbog objašnjenja o naknadama koja su dana za st. 1. Za dodati je i kako recital Direktive u 25) , iako govori o očuvanju, ističe nužnost postojanja građe u digitalnom smislu, šire od smisla tek pohrane i očuvanja: "Institucije kulturne baštine čuvaju svoje zbirke za buduće generacije. Za očuvanje djela ili drugog predmeta zaštite iz zbirke institucije kulturne baštine možda će ga biti potrebno reproducirati, za što će trebati odobrenje relevantnih nositelja prava. Digitalne tehnologije nude nove načine očuvanja baštine sadržane u tim zbirkama te stvaraju nove izazove. S obzirom na te nove izazove, nužno je prilagoditi postojeći pravni okvir predviđanjem obvezne iznimke od prava reproduciranja kako bi se omogućile radnje očuvanja u tim institucijama." Djelomično prihvaćen Djelomično se prihvaća primjedba predlagatelja te se u članku 188. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona umjesto teksta „na papir ili sličan medij“ uvrštava tekst „na papir ili bilo koji drugi medij“. Ističe se da je u ovom članku riječ prvenstveno o udžbenicima i sličnim zbirkama autorskih djela te se ovo sadržajno ograničenje primjenjuje prvenstveno u sektoru nakladništva. Navedene zbirke djela predmet su komercijalnog iskorištavanja budući da su udžbenici namijenjeni prodaji te je stoga primjereno da autori čija su djela uvrštena u zbirke za takvo korištenje prime i odgovarajuću naknadu.
290 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. PRIJEDLOG UZ ČL. 184. st. 2. U st. 2) potrebno je dodati: (2) Sadržajno ograničenje iz ovoga članka ne utječe na primjenu ostalih ograničenja autorskog i srodnih prava iz ovoga Zakona - i ne može se ugovorom isključiti niti ograničiti. ILI dodati novu rečenicu: Ugovorne odredbe koje su suprotne odredbama ovoga članka ništetne su. OBRAZLOŽENJE: S obzirom da Direktiva (i novi prijedlog Zakona) uz objavu djela nedostupnih na tržištu, propisuje čak za tri nove djelatnosti u kojima sudjeluju i knjižnice (rudarenje teksta i podataka, digitalna nastava, očuvanje i dr.) neizvršivost za sve ugovorne odredbe protivne tim iznimkama iz članka 3., 5. i 6., protezanje takvih odredbi ( već ionako otprije u Zakonu prisutnih za slobodno korištenje baza podataka, djela siročad i dr.) na knjižnice jest logično. S obzirom na Direktivu, djelatnosti opisane u čl. 6. Z. o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti (obrada građe, pohrana, čuvanje, posudba) ne utječu nesrazmjerno na imovinska i moralna prava autora i nositelja prava (dapače, afirmiraju ih) i ne postoji zapreka da im se ovom prisilnom odredbom ne pruži sigurnost u radu. Stavljanje na raspolaganje javnosti na druge načine osim posudbe, nije ionako predviđeno ZoK. Digitalizacija, kako je već rečeno iznad, kao jedina djelatnost iz ZoK koja može proizvesti dodatne posljedice, spada u one djelatnosti koje su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima specifično dodatno propisane. Bez jasne prisilne odredbe, koja nositeljima ne stvara ekonomsku štetu, iznimke i ograničenja uglavnom postaju mrtvo slovo na papiru, što je prepoznato i u Direktivi u kojoj je upravo za mnoge nove situacije i načine korištenja (digitalna nastava, rudarenje teksta i podataka, itd.) propisana takva odredba. Tipičan primjer koji u doba pandemije i potresa postaje i vrlo hitan, jest kada ovlašteni korisnici ne mogu u prostore institucija, a za te ugovorom već opisane ovlaštenike nužan je daljinski pristup bazama podataka u visokom obrazovanju i znanosti izvan institucije, kojeg ugovori ne dozvoljavaju. O broju reprodukcija, ako nisu supstancijalnog karaktera, postoje također primjeri licencijskih ograničenja iako se radi o temeljnim i zakonitim ovlaštenjima korisnika. Brojna zakonodavstva već su, u manjem ili većem omjeru i šire od odredbi EU Direktive, otprije ograničila mogućnost da se ugovorom derogiraju zakonom dozvoljene iznimke za ovlaštenike, poput samo npr. Belgije (https://wipolex.wipo.int/en/legislation/details/19261, u sekciji 6 Trgovačkog zakona: Pravo intelektualnog vlasništva; Iznimke od autorskog prava, čl. XI.193 koji navodi da su odredbe članaka XI.189, XI.190, XI.191, XI.192, §§ 1. i 3. obvezujuće), Njemačke (https://wipolex.wipo.int/en/legislation/details/17676 ; Zakon o autorskom i srodnim pravima, poglavlje 6 ograničenja autorskih prava zakonom dozvoljenim uporabama, potpoglavlje 4 o zakonom dozvoljenim uporabama za nastavu, znanost i institucije iz sekcije 60), Irske (http://www.irishstatutebook.ie/eli/2000/act/28/enacted/en/html, te https://wipolex.wipo.int/en/legislation/details/19057, Zakon o autorskom i srodnim pravima iz 2000., dio 1 (10) o nevažnosti suprotnih ugovornih odredbi, ili poglavlje 6, sekcija 57, licence kod obrazovanja, dio V kod baza podataka s. 327 o ništavosti ugovornih odredbi koje služe sprječavanju korištenja nesupstancijalnih dijelova, kao i Zakon o autorskom pravu i drugim odredbama o intelektualnom vlasništvu iz 2019 koji ga amandmanira i u s.57C(2) govori o ništavosti takvih odredbi u licencijama za obrazovne ustanove), ili vrlo detaljno kao npr. kod Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske (http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1988/48/contents; Zakon o autorskom pravu, dizajnu i patentima iz 1988, vidi s. 29, 30, posebno 36, 41, 42, 50 i dr.) Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2.(c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, a isti ne predviđa predloženu odredbu o ništetnosti ugovora. Dodaje se da članak 184. Nacrta prijedloga Zakona obuhvaća osim institucija kulturne baštine i druge organizacije i ustanove. U vezi podnesene primjedbe upućujemo na članak 182. Nacrta prijedloga Zakona koji se odnosi na očuvanje kulturne baštine, a koji predviđa ništetnost ugovornih odredaba koje bi bile protivne zahtjevima navedenoga članka.
291 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. PRIJEDLOG UZ ČL. 184 (1) U st. 1. potrebno je uvrstiti i „distribuciju“ i dopuniti, tako da glasi Članak 184. st. 1. Istraživačke organizacije iz članka 178. stavka 2. ovoga Zakona, institucije kulturne baštine iz članka 178. stavka 3. ovoga Zakona, obrazovne ustanove, ustanove za predškolski odgoj i socijalne (karitativne) ustanove mogu, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproducirati autorsko djelo ili predmet srodnog prava iz ovoga Zakona, na bilo koju podlogu, za svoje posebne potrebe koje su u suglasju s njihovom javnom svrhom i djelatnostima, kao što su potrebe očuvanja i osiguranja građe, tehničke obnove i popravljanja građe, distribucija u sigurnom elektroničkom okruženju u skladu s tim djelatnostima i u obimu opravdanom svrhom, kao i s njima povezanim korisnicima sa zakonitim pristupom radi njihovog privatnog korištenja dozvoljenog čl. 174. ovog Zakona , upravljanja zbirkom i ostale vlastite potrebe, ako pri tome ne ostvaruju izravnu ili neizravnu komercijalnu korist. OBRAZLOŽENJE: Ova dopuna također vezana uz svrhovitiju provedbu Direktive. Pitanja očuvanja kulturne baštine ili činjenja djela koja nisu na tržištu dostupnim, uz naše prijedloge za njihovu veću svrsishodnost, ostaju mrtvo slovo na papiru, ako ne postoji za institucije kulturne baštine jednostavan način da ih učini dostupnima. Ako jednom digitalizirana baština ne može bez modernih i nužnih načina poput elektroničke distribucije u legalnom obujmu, učinkovitijeg režima dozvola ili njihovog povlačenja, doprijeti do javnosti i biti joj dostupna, cijela svrha očuvanja i drugih novih odredbi gubi svoje značenje. Posebno se o gorućim problemima radi u aktualnim situacijama pandemije i potresa kada ne postoje alternative za korisnike, znanost, obrazovanje, kulturu i baštinske ustanove ne smiju biti ostavljene u vječnim dvojbama oko postupanja bez kojeg ne mogu. Distribucija (samo u Zakonom dozvoljene svrhe i u dozvoljenoj mjeri, npr. nikako ne cijele knjige koje su još na tržištu!) je ne samo ključna u svim djelatnostima knjižnica koje ih čine relevantnim u elektroničkom okruženju i digitalnom dobu i načinu komuniciranja s korisnicima kao i među knjižnicama, već je nužna i da bi se ispunile nove djelatnosti knjižnica ustanovljene Direktivom: suradnja za potrebe priopćavanja djela nedostupnih na tržištu, očuvanje, rudarenje teksta i podataka, posebno za potrebe nastave i digitalne nastave. Bez tog svakodnevnog rada knjižnica znanstveni i obrazovni rad bi, posebno u znanstvenim i obrazovnim ustanovama i njihovim djelatnicima, bio NEMOGUĆ. I zato da se, k tome u ovakva izazovna već spomenuta vremena, izbjegne dvojba oko granica do kojih knjižnica može ići i ne odustanu od elektroničkog (kao jedino mogućeg) pružanja usluga i dostave korisnicima građe koju ionako zakonito mogu koristiti u prostorijama knjižnica. Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti u čl. 6. nabraja knjižnične djelatnosti, tako npr. navodi i međuknjižničnu posudbu (MKP). Ona nije do kraja omogućena ZAPSP, koji spominje doduše „distribuciju“, ali samo za znanstvene potrebe i samo na papiru. Dakle, klasičnu međuknjižničnu posudbu i to ne svu, nego takvu „analognu distribuciju“ ograničava samo za znanstvene zbirke-potrebe. U pogledu digitalnih djela MKP nužno znači odašiljanje građe putem mreže do druge knjižnice, a te odredbe bi napokon trebalo uskladiti, tako da se u ovom članku opisanim postupcima navede i međuknjižnična posudba građe na bilo kojoj podlozi, tj. distribucija te građe mrežnim putem za potrebe MKP ili interno ograničeno dostupne digitalne zbirke knjižnice. Naravno, uz poštovanje autorskih prava i ako to kod licencirane građe, omogućuje licencija. Tu se NE radi o pravno nesrazmjernom korištenju, jer knjižnice na kraju tu građu nude korisniku na korištenje onako kako i jest propisano ZAPSP, za privatno korištenje. S obzirom da je posudba i distribucija u čl. 27, kod knjižnica,npr. javna međuknjižnična posudba, ali i druge zakonske djelatnosti baštinskih ustanova, moraju biti jasno i sa što manje dvojbi uključene u odredbe i definicija. Posudba “uključujući i međuknjižničnu posudbu” izričito je spomenuta u Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti u čl. 6. zajedno s ostalim knjižničnim djelatnostima, uz distribuciju se slobodno mogu navesti i druge zakonom potvrđene djelatnosti, tako da budu obuhvaćene za sve zakonima regulirane baštinske ustanove. U ovom slučaju radi se i o posebnom vidu distribucije, elektroničkoj dostavi dokumenata korisnicima, ali i drugim knjižnicama u okvirima inače općenito zakonom dozvoljenih iznimki za njihove osobne i knjižnične potrebe (što sami inače mogu napraviti reproduciranjem u prostorima knjižnice) i za javnu funkciju knjižnica. S obzirom da se radi o jasno ograničenim dozvoljenim i usko ograničenim svrhama, ne krši nesrazmjerno prava nositelja i trebala bi biti jasnije, izričitio navedena i dozvoljena, kako je predloženo. Poseban razlog za to jest u praksi već godinama iznimno povećana potreba i nužnost elektroničke komunikacije i dostave zakonite količine dokumenata korisnicima, koje bi i oni sami mogli reproducirati iz fonda knjižnice u njezinim prostorima. Ako te potrebe knjižnice ne mogu ispuniti osim tradicionalno, ne mogu u budućnosti obavljati temeljne djelatnosti za potrebe svojih korisnika. Elektronička dostava ili interna digitalna zbirka treba biti dostupna za navedene djelatnosti i osigurana šifrom, kako to na nekoliko mjesta propisuje Direktiva – u sigurnom elektroničkom okruženju). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2.(c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu Jasna je svrha sadržajnog ograničenja navedenog u članku 184. Nacrta prijedloga Zakona, a to je očuvanje građe, upravljanje zbirkom i druge vlastite potrebe knjižnica. Distribucija digitalnih primjeraka korisnicima je sasvim druga vrsta korištenja, koja nije obuhvaćena intencijom su-zakonodavaca prilikom donošenja Direktive, te takva korištenja trebaju i dalje podlijegati odobrenju nositelja prava (osim ako su obuhvaćena nekim drugim sadržajnim ograničenjem kao što je ono navedeno u članku 186. Nacrta prijedloga Zakona koje govori o dozvoljenim korištenjima za osobe koje su slijepe ili imaju druga oštećenja vida ili tjelesna oštećenja).
292 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. PRIJEDLOG ODMAH UZ NASLOV ČLANKA Ukloniti riječi „PRAVA UMNOŽAVANJA“ iz naslova čl. 184., jer ne samo da se kod važećeg Zakona radi o iznimkama i ograničenjima šireg spektra od tek umnožavanja za pojedine ustanove, već se sadržajno i kod ovog prijedloga o tome radi, tako da je naslov zavaravajući. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Propisano je sadržajno ograničenje samo u pogledu umnožavanja, a ne i za druga korištenja. Smisao odredbe članka 84. iz važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima jednak je gore navedenom.
293 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 182. PRIJEDLOG UZ ČL. 182(1) U st. (1) dodati isključenje DRM tako da glasi: Institucije kulturne baštine iz članka 178. stavka 3. ovoga Zakona ovlaštene su, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproducirati autorska djela i predmete srodnih prava koji su trajni dio njihovih zbirki, u bilo kojem formatu ili na bilo kojem mediju, u svrhe njihova očuvanja te u mjeri koja je za to potrebna. Mjere tehnološke zaštite ne mogu ukloniti pravo institucija kulturne baštine na očuvanje. OBRAZLOŽENJE: Iz recitala Direktrive i u uvodnim izjavama proizlazi da je moguće očuvanje provoditi putem mreža očuvanja, uključujući prekogranične mreže očuvanja, i da ni ugovori ni mjere tehnološke zaštite ne bi trebali sprječavati mogućnost institucija kulturne baštine za korištenje iznimke očuvanja. Recital u (27) navodi kako bi se iznimkom trebalo "omogućiti umnožavanje odgovarajućim alatom, sredstvom ili tehnologijom za očuvanje, u bilo kojem formatu ili mediju, do potrebnog broja, u bilo kojem trenutku vijeka trajanja djela ili drugih predmeta zašite i u mjeri u kojoj je to potrebno u svrhe očuvanja". Također, pitanje očuvanja kulturne baštine izričito je vezano uz čl. 183. i 184. i naše sugestije oko njih, jer ako jednom digitalizirana baština ne može bez komplikacija biti dostupna javnosti, cijela svrha njezinog očuvanja, otprije poznata kod nas i afirmirana i kroz Direktiva, zajedno s drugim novim odredbama, gubi svoje značenje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer je člankom 204. Nacrta prijedloga Zakona već predviđena opća odredba o obvezama nositelja prava u pogledu tehničkih mjera zaštite koja vrijedi za sve iznimke i ograničenja, te ju nije potrebno u ovoj odredbi posebno ponavljati.
294 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 174. PRIJEDLOG UZ ČL. 174. st. 3. U st. 3. DODATI JASNO RAZLIKOVANJE PRAVNIH OSOBA, TAKO DA GLASI: ST. 3 "Autori imaju, osim prava iz stavka 2. ovoga članka, i pravo na odgovarajuću naknadu od fizičke ili pravne osobe koja uz naplatu u komercijalne i gospodarske svrhe/kao samostalnu gospodarsku djelatnost obavlja usluge fotokopiranja. ILI ALTERNATIVNO, DODATI REČENICU NA KRAJ STAVKA: "Institucije kulturne baštine izuzete su od naknade." OBRAZLOŽENJE: Sadašnja situacija naplate naknade za umnožavanje pojedinačnim baštinskim institucijama je NEPRIHVATLJIVA. U stavak 3) svakako je nužno iz sadašnje naplate naknada izuzeti ustanove/institucije kulturne baštine, napose knjižnice koje su u više slučajeva neopravdano podlegle pojedinačnim zahtjevima za naplatu od strane udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Baštinske ustanove NE mogu se izjednačiti sa fotokopiraonicama kao što se sada izjednačuju i plaćati naknadu. Za razliku od komercijalnih fotokopiraonica, baštinske ustanove u smislu Zakona o uslugama NE obavljaju USLUGU kao samostalnu gospodarsku djelatnost, ili omogućavaju fotokopiranje/reproduciranje zbog stjecanja komercijalne ili gospodarske dobiti. Onaj za njihov proračun mali iznos koji knjižnice i ustanove naplaćuju je tek simbolična naknada korisnika, zanemariva u količini sredstava koje knjižnice (i druge baštinske ustanove) troše u nabavi izvorne knjižnične građe, a čime se sve, kao niti ispunjavanjem javnog interesa i očuvanjem baštine kao djelatnošću, fotokopiraonice ne bave. I nepotreban je teret za te već krhke proračune baštinskih ustanova činiti ih obveznicima komercijalnih naknada. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pravilno navodi predlagatelj da je osnovna djelatnost institucija kulturne baštine neprofitna, međutim u pojedinim knjižnicama korisnicima se stavljaju na raspolaganje fotokopirni uređaji uz dodatnu naplatu te usluge, što znači da se korisnicima pruža mogućnost i sredstva za umnožavanje za privatno korištenje uz ostvarivanje određene komercijalne koristi. Navedena djelatnost nije u izravnoj vezi s osnovnom djelatnosti institucija kulturne baštine te su stoga institucije koje uz naplatu pružaju korisnicima mogućnost fotokopiranja dužne plaćati ovu naknadu za umnožavanje djela.
295 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. PRIJEDLOG UZ ČL. 105. st. 3. U st. 3. predlažemo riječ „mogu“ zamijeniti s „moraju“, tako da glasi: "Javna sveučilišta, njihove sastavnice, kao i javna veleučilišta i visoke škole, moraju donijeti pravila o postupanju s autorskim djelima Promjena u čl. 105 nije izravno vezana uz usklađivanje s Direktivom, ali je vezana uz usklađivanje i rješavanje višegodišnjih otvorenih pitanja otvorenih u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (čl. 83, st. 11.). Bez obzira na st. 5. koji, da bi se uskladilo sa ZZDVO, kaže da se student ne može protiviti objavljivanju u javnoj mrežnoj bazi, u praksi tu odredbu i dalje mogu, makar imali sve dozvole autora ili ovlaštenje iz st. 5, ne primjenjivati upravo sama visoka učilišta. U ZZDVO je naime navedeno da su sveučilišta i fakulteti DUŽNI završne radove trajno objaviti na javnoj internetskoj bazi. Prije stavka 5. prijedloga ZAPSP , u odnosu na ZAPSP se stvarala dihotomija obveza, s obzirom da je konačna odluka i dalje bila na strani studenta, a neprava obveza na strani visokog učilišta. No, ta obveza visokog učilišta i dalje postoji u ZZDVO, a da se ona može u potpunosti primjenjivati i ne izbjegavati, riječ „mogu bi“ bi trebalo zamijeniti s „moraju“. Prihvaćen Prihvaća se prijedlog dionika te se odredba odgovarajuće mijenja.
296 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 43. PRIJEDLOG UZ ČL. 43. st. 3. Stavak 3.) treba dopuniti tako da glasi: Davatelji usluga informacijskog društva u smislu zakona kojim se uređuje elektronička trgovina, koji nisu osnovani u svrhu ostvarivanja gospodarske ili ekonomske koristi, kao što su neprofitne internetske enciklopedije te obrazovni i znanstveni repozitoriji, repozitoriji institucija kulturne baštine,........ OBRAZLOŽENJE: U stavak 3. svakako bi bilo dobro uvrstiti i repozitorije institucija kulturne baštine (poput onih koje će objavljivati djela nedostupna na tržištu), s obzirom da one u svojoj javnoj funkciji utvrđenoj i Zakonom o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, ne pružaju komercijalne usluge niti se bave komercijalnom djelatnošću u smislu Zakona o uslugama. Posebno se to vidi u problemu čl. 174. st. 3. kada se ono što je na tom mjestu navedeno, izjednačavanje baštinskih institucija s komercijalnim poduhvatima, nakaradno i na štetu knjižnica primjenjuje u praksi. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 43. stavkom 3. implementira se tekst Direktive (EU) 790/2019, članak 2. stavak 6. i pripadajući recital (62) Direktive.
297 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. PRIJEDLOG UZ ČL. 11. st. 7. Sve iza "nisu predmetom autorskog prava" ne bi trebalo biti u čl. 11, st. 7.. i on bi trebao isključivo glasiti: (7) Narodne književne i umjetničke tvorevine u izvornom obliku nisu predmetom autorskog prava. OBRAZLOŽENJE: S obzirom da se radi o javnoj domeni i javnom dobru, stvarni financijski učinak plaćanja naknade državi treba dokazati da je uopće značajan, ali sigurno znamo da je financijski teret za one, posebno baštinske ustanove, koji se upravo brinu o promociji takvih djela u javnom interesu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba koja se odnosi na plaćanje naknade za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina u više je navrata preispitivana u prethodnom razdoblju, ali je na temelju analize provedbe ove odredbe zaključeno da pretežu argumenti u korist njezinog zadržavanja. Ta se naknada prikuplja u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja prava i izdvaja u posebni fond koji se koristi za poticanje odgovarajućeg kulturnog i umjetničkog stvaralaštva pretežito nekomercijalne naravi i za poticanje kulturne raznolikosti. Prihode iz toga fonda organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne smije koristiti u druge svrhe, a svi financijski podaci moraju biti prikazani u godišnjem izvješću o transparentnosti koje se objavljuje na mrežnim stranicama nadležne organizacije. Iz godišnjih izvještaja razvidno je da se navedena sredstva dodjeljuju širokom krugu organizacija i udruga koje njeguju tradicionalne kulturne izričaje, od strane odgovarajućeg stručnog povjerenstva. Plaćanje naknada za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina ne predstavlja obvezu iz pravne stečevine Europske unije no nije u suprotnosti s istom. Osobito se ističe da se na međunarodnoj razini, u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo odnosno njezinog Međuvladinog odbora za intelektualno vlasništvo i genetske resurse, tradicionalna znanja i folklor, razmatraju različiti instrumenti za zaštitu tradicionalnih kulturnih izričaja upravo putem sustava zaštite intelektualnog vlasništva, dio kojeg je i zaštita autorskog i srodnih prava.
298 Hrvatsko knjižničarsko društvo V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 214. KOMENTAR UZ ČL. 214, ST. 1) Za znanstveno izdavaštvo kao posebnu kategoriju i vrstu radova, koja je i u ovom Zakonu s pravom posebno istaknuto, postoje neke tek novoosnovane udruge građana koje se nisu registrirale za kolektivno ostvarivanje prava. Postoje cijele kategorije izdanih djela koja nikako ne mogu spadati pod zastupanje postojećih nakladničkih udruga, a koja nisu tek samizdati pojedinaca. Pitanje je mogu li postojećim udrugama biti zastupani različita grafička djela, razglednice, letci, sitni tisak, katalozi, brošure, spomenice, plakati izdani od pravnih osoba svih tipova (udruga, institucija i trgovačkih društava). A posebno je i pitanje reprezentativnosti za autore, kako standardnih publikacija, tako i svih drugih vrsta izdanja, koje NE može npr. zastupati samo jedno društvo od više njih, kao kod književnika. Čl. 11 EU Direktive posebno ističe problem reprezentativnosti., a recital u 33) traži i da država ima jasne mehanizme za licenciranje korištenja djela ili drugih predmeta zaštite nedostupnih na tržištu od strane institucija kulturne baštine, koji sada nisu dostupni, niti znani ustanovama niti običnim korisnicima i upitno je kako će oni biti informirani tko je reprezentativan ili uopće o svemu. Posebno su upitne i do sada nepoznate provedbe odredbi recitala u 42) (osiguravanje „mehanizama licenciranja“! od strane države, pravna sigurnost, kategorizacija djela koje nema i sve ostalo u (42)) kao i čl. 11 o djelotvornom dijalogu i što država i Ministarstvo KONKRETNO namjeravaju oko toga poduzeti, da Zakon ne ostane mrtvo slovo na papiru? Primljeno na znanje Komentar se prima na znanje, uz napomenu da se člankom 214. ZAPSP-a vjerno prenose zahtjevi Direktive EU 790/2019.
299 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. PRIJEDLOG DODATNOG ST. 8.: Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice. OBRAZLOŽENJE: U čl. 18. koji se odnosi na djela siročad nalazi se istovrsni stavak koji je potrebno uvrstiti i u čl. 183., Riječ je o sličnoj vrsti situacije i djela, kao i problemima koji nastaju ako se domaća znanstvena i druga produkcija hrvatskiha utora objavljena u odavno na tržištu nedostupnim publikacijama objavljenih na različitim mjestima u bivšoj državi/državama unazad gotovo 100 godina, ne može učiniti pristupačnom. Kao što je rečeno iznad, nepostojanje odredbi o bivšim državama kojih je Hrvatska bila članica, na primjeru hrvatskih knjižnica i baštinskih ustanova malih zemalja poput Hrvatske kojima je vrlo važna baština, važna je prepreka. Napose kod skupova, časopisa, zbirki s različitim autorima, posebno za vrijeme bivše SFRJ, s obzirom da su vrlo bitni hrvatski autori svoja djela po prvi put objavljivali u različitim gradovima bivše države, kao i zbog ostalih sličnih razloga, djela s više nakladnika. Nerješavanje na taj način izravno utječe na temeljnu svrhu zbog koje je Direktiva i usvojila navedene odredbe o pristupu nedostupni djelima, i čini kulturnu baštini i nasljeđe nepristupačnima. Posebno u vrijeme aktualne pandemije zarazne bolesti, kao i potresa, štetne svake odredbe koje opstruiraju stvarni i mogući domet odredbi i iznimki i mogućnost javnosti da bez fizičkog dolaska pristupi baštinskoj građi, za svoje privatne, obrazovne i znanstvene svrhe. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
300 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. PRIJEDLOG DODATNOG ST. 7.: Pravo autora i nakladnika periodičnih publikacija objavljenih u akademske i znanstvene svrhe opisanih u čl. 154 st. 2. ovog Zakona, kao i skupova radova u akademske i znanstvene svrhe za potrebe ovog članka traje 40 godina od prve zakonite objave publikacije. ILI, U slučaju da se ne želi usvojiti ovaj kraći rok trajanja prava, niti općenito predloženi dodani stavak u st. 6. uz čl. 10. o krajnjem roku za povlačenje bez navođenja razloga., onda bi se moglo riješiti makar za znanstvene publikacije kao u čl. 10. st. 6., s krajnjim rokom godinu dana, tako da glasi: Krajnji rok za autora i nakladnika periodičnih publikacija objavljenih u akademske i znanstvene svrhe opisanih u čl. 154 st. 2. ovog Zakona, kao i skupova radova u akademske i znanstvene svrhe za povlačenje radova je godinu dana od stavljanja na raspolaganje javnosti od strane institucije iz čl. 183., osim ako dokaže da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim kanalima trgovine. OBRAZLOŽENJE: Kao što je već iznad rečeno, radi olakšavanja postupaka i proširenja količine djela u znanstvenim i akademskim publikacijama dostupnim javnosti, ova opća odredba o kraćem trajanju prava za neke vrste publikacija bila bi dopuna postupanja s radovima predloženim u čl. 10. st. 4. i st. 6. Ili, ako se ništa od navedenog ne bi prihvatilo, da makar znanstvena djela ili časopisi budu općenito od cijelog režima dogovaranja i ugovaranja, tako da prava traju kraće od 70 godina te da kao javna domena budu pristupačnija, osim ako ponovno ne budu dostupna na tržištu. Dakle, da svi gornji prijedlozi budu ISKLJUČIVO u svrhe činjenja tržišno nedostupnih znanstvenih djela u časopisima i zbornicima pristupačnijim javnosti, NE svega i ne ako nakladnik vrati ta djela u tržišne kanale. Bilo kojim od prijedloga, ili nekog drugog jednostavnijeg rješenja, pogotovo za znanstvene časopise, NE utječe se na razumni komercijalni interes autora i izdavača. A smanjuje mogućnost samovoljnog povlačenja u bilo koje vrijeme, što bi mogla postati komplicirana misija za baštinske ustanove i cilj same Direktive. Nije prihvaćen Prijedlog za skraćivanjem roka trajanja autorskog prava sa 70 na 40 godina ne može se prihvatiti, jer navedeno ne bi bilo u skladu sa pravnom stečevinom EU-a niti s međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska članica.
301 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. KOMENTAR UZ STAVAK 3; Znači li ova odredba obvezu geoblokiranja pristupa korisnika izvan RH ili se odnosi samo na radnje stavljanja na raspolaganje javnosti, koje koristeći Zakon, obavljaju institucije kulturne baštine? Ako se kojim slučajem odnosi na krajnje korisnike, trebalo bi svakako to izmijeniti u korist omogućavanja pristupa svim korisnicima. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da je ovdje riječ o pravnoj fikciji kojom se omogućavaju prekogranična korištenja (unutar EU-a) imajući u vidu osnovno načelo teritorijalnosti autorskog prava od kojeg se navedenom pravnom fikcijom omogućava odstupanje. Odredba je u skladu s člankom 9. Direktive (EU) 2019/790.
302 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. KOMENTAR UZ čl. 183. STAVAK 2: Nigdje nije dovoljno pojašnjeno, ako čl. 183 st. 1. dopušta slobodno priopćavanje autorskih djela neovisno o državi nastanka ili državi autora, zašto ove odredbe istu situaciju toliko ograničavaju u vezi - skupova radova ili predmeta srodnih prava? Dodatno, nesigurnost riječi “uglavnom” i nepostojanje odredbi o bivšim državama kojih je Hrvatska bila članica, na primjeru hrvatskih knjižnica i baštinskih ustanova malih zemalja poput Hrvatske kojima je vrlo važna baština, važna je prepreka. Napose kod skupova, časopisa, zbirki s različitim autorima, posebno za vrijeme bivše SFRJ, s obzirom da su vrlo bitni hrvatski autori prvi put svoja djela objavljivali u različitim gradovima bivše države, kao i zbog ostalih sličnih razloga, djela s više nakladnika, zbirki u kojima prevladavaju ne-EU radovi ali ima hrvatskih. Znači li to većinu, više od 50 %? Da se to izbjegne, predložamo poseban stavak 8. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da je ovdje riječ o pravnoj fikciji kojom se omogućavaju prekogranična korištenja (unutar EU-a) imajući u vidu osnovno načelo teritorijalnosti autorskog prava od kojeg se navedenom pravnom fikcijom omogućava odstupanje. Odredba je u skladu s člankom 9. Direktive 2019/790.
303 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. PRIJEDLOG DODATNOG STAVKA 6.: Krajnji rok za autora za primjenu odredaba st. 4. ovog članka je godinu dana od stavljanja na raspolaganje javnosti od strane institucije iz čl. 183., osim ako autor dokaže da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. OBRAZLOŽENJE: Ovo bi vrijedilo za sva djela, kao dopuna već napravljenoj dopuni u st. 4. koja je samo za znanstvene publikacije. Direktiva ostavlja otvorenu mogućnost krajnjeg roka koje mogu staviti države (a koji ima smisla samo ako se usvoji izmijenjeni čl. 4.), koji poznaju druga zakonodavstva, tj. datuma od kojeg se odredba ne bi trebala primjenjivati i djelo se smatrati nedvojbeno nedostupnim na tržištu. U ovoj odredbi se također dodaje, kompromisno kao i u st. 4., i suština je da autor zapravo ne može u bilo koje vrijeme iz bilo kojeg razloga povlačiti djelo koje je već učinjeno dostupnim, već samo u prvoj godini od postavljanja za javnost. Kasnije samo uz navedenu iznimku da dokaže da djelo ponovno komercijalno iskorištava, zbog ekonomske pravičnosti. Konkretno u čl. 8. Direktive koji govori o djelima nedostupnima na tržištu spominje krajnji rok za određivanje ide li nedostupno djelo pod licenciju ili se može izravno priopćiti javnosti, no mi je trebamo i za onemogućavanje povlačenja bilo kada. Ako ne za sva djela i uz novi stavak onda makar za neka djela od znanstvenog i akademskog interesa. U tekstu Direktive kaže se: Države članice mogu predvidjeti određene zahtjeve, kao što je krajnji rok, za utvrđivanje mogu li se djela i drugi predmeti zaštite licencirati u skladu sa stavkom 1. ili koristiti na temelju iznimke ili ograničenja iz stavka 2. Takvi zahtjevi ne smiju prelaziti ono što je potrebno i razumno i ne smiju isključiti mogućnost utvrđivanja da je skup djela ili drugih predmeta zaštite u cjelini nedostupan na tržištu, ako je razumno pretpostaviti da su sva djela ili drugi predmeti zaštite nedostupni na tržištu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 10. st. 4. Nacrta prijedloga zakona u nacionalno zakonodavstvo prenosi se članak 8. stavak 4. Direktive (EU) 2019/790. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. “Krajnji rok” iz članka 8. stavka 5. Direktive 2019/790, na koji se predlagatelj poziva u obrazloženju svojeg prijedloga, ima suprotni smisao od onog koji predlagatelj navodi i ne može se tumačiti na štetu autora. Njime se državama članicama daje mogućnost da djela koja su novija ne mogu uopće biti razmatrana kao djela nedostupna na tržištu te se niti ne mogu koristiti u smislu predloženog članka 10., odnosno bez odobrenja autora. Kako je riječ o opcionalnoj odredbi Direktive 2019/790, Nacrt prijedloga zakona ne sadrži takvu odredbu.
304 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. PRIJEDLOG I KOMENTAR UZ ČL. 10., st. 4. U st. 4 članka 10. predlaže se nadopuna za znanstvena i akademska djela, tako da glasi: (4) Autor može u svakom trenutku izričito pisanom izjavom isključiti primjenu odredaba iz stavaka 1. do 3. ovoga članka na jedno ili više ili sva svoja djela koja se po ovome članku smatraju djelima koja su nedostupna na tržištu, osim za djela objavljena u periodičkim publikacijama i skupovima djela u znanstvene i akademske svrhe, kada mora instituciji koja je digitalizirala i stavila dostupnim njegovo djelo dokazati da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. OBRAZLOŽENJE: Razlog za isticanje skupova djela, prije svega u Zakonu na drugim mjestima spomenutih periodičkih publikacija znanstvene i akademske prirode - znanstvenih časopisa, jest da se radi o javnom interesu (znanost, obrazovanje) i sadašnjoj pat poziciji oko činjenja dostupnim te građe iz fondova baštinskih ustanova, koja se mora maksimalno olakšati. Posebno je to vidljivo u doba pandemije i potresa, kada drugih alternativa gotovo da i nema. O njima govori i recital Direktive u (56), njima se bave i međunarodni projekti i EU inicijative na temu dostupnosti znanstvenih informacija. Tu bi pripadali i zbornici radova znanstvenog karaktera. Da se smanji mogućnost situacije iz st. 4. kada bi zbog naknadnog predomišljanja i zahtjeva autora, institucija morala iz već skeniranog godišta znanstvene i stručne publikacije pojedinačno uklanjati neke radove na njegov zahtjev, potrebno je barem djelomično učinkovitije rješenje u obliku iznimke. Kako autorima i nakladnicima ne bi trebao biti teško dokazati da su djelo ponovno komercijalizirali, svakako bi se to moglo, makar kod publikacija iz znanosti i visokog obrazovanja. Za druge slučajeve također u pitanje cijeli smisao iznimke dovodi naknadna samovoljna odluka autora koja ne traži obrazloženje. No, uzevši da prava još nisu istekla, iznimka bi ipak onda mogla bit ograničena za znanost i znanstvene publikacije. Sama izjava autora van pitanja znanstvenih publikacija, trebala bi biti unificirana od strane nekog službenog tijela i dostupna svima, kako bi postupak bio unaprijed poznat i transparentan u svim slučajevima. I to treba predvidjeti. Skupovi radova kao takvi, pojavljuju se inače u Zakonu samo u čl. 183 st. 2. (tek vezano uz treće zemlje), a periodičke publikacije u znanstvene i akademske svrhe samo u čl. 154. (tek da se ustanovi kako ne spadaju u informativne publikacije, ali očito imajući na umu njihovu specifičnu važnost). Jedan način, kada je već i EU i zakonodavcu bitno da ih razlikuje od npr. informativnih publikacija, da se kod tih vrsta publikacija i skupova ne dozvoli bilo kakvo samovoljno autorsko naknadno isključivanje, kako predlažemo u st. 4.. U najmanju ruku, a isključivo u spomenute svrhe, kada nisu više na tržištu, za njih bi trebalo, kao i za neka druga djela (npr. upravo informativne publikacije), vrijediti i skraćeno trajanje nakladničkog i autorskog prava, od 30 do 50 godina Taj skraćeni rok prekidao bi se za vrijeme dok bi bila dostupna na tržištu. Time bi se mnogi časopisi kojih nakladnici odavno ne postoje, oslobodili ne samo neizvjesnosti ovakvog režima, već i često nemogućnosti da se u praksi kod mnogih davnih godišta, za sve, nekada stotine, autora ustanovljava datum smrti. Prijedlog takve alternativne, ili dopunske iznimke za nedostupna djela u vidu znanstvenih i akademskih publikacija, isključivo za olakšanje dvojbi kod digitalizacije i pristupa javnosti je ispod, u čl. 183. st. 7. Dakle, sve što bi bilo propisano, bilo bi isključivo u svrhe činjenja tržišno nedostupnih djela pristupačnijim javnosti (uz još posebnije odredbe za znanstvene publikacije) i ne bi trebalo utjecati na imovinski/komercijalni interes autora i nakladnika. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 10. st. 4. Nacrta prijedloga zakona u nacionalno zakonodavstvo prenosi se članak 8. stavak 4. Direktive 2019/790. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. Dodatno se ističe da su u međunarodnom pravu i pravnoj stečevini EU-a autorska prava uređena kao isključiva prava. Temeljem direktiva EU-a, prvenstveno Direktive 2001/29 i 2019/790, osim izričito propisanih iznimaka i ograničenja, autorima se ne smiju nametati dodatna vremenska niti kakva druga ograničenja mogućnosti raspolaganja njihovim djelima pa tako nije moguće nametati obveze autorima da predoče dokaze komercijalne dostupnosti njihovih djela, kako bi slobodno raspolagali svojim pravima.
305 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. KOMENTAR uz čl. 10., st. 1: Iako je pohvalno da su u omogućavanju pristupa javnosti djelima koja se nalaze u fondovima institucija kulturne baštine uključena i djela koja nikada nisu niti bila dostupna na tržištu (leci, plakati, brošure, katalozi, efemerna građa), i dalje nije jasno, niti u ocjeni stanja niti obrazloženjima osnovnih pitanja koja uređuje Zakon, kako će se i pomoću čijih naputaka i u kojem sustavu, vremenskom okviru i u kojem obimu (kod djela siročadi radi se o jasnije uređenim postupcima, zašto tako nije i ovdje?) provjeravati tržišni kanali i koji bi to bili. Posebno je upitan za svaku specifičnu baštinsku ustanovu sadržaj „razumnog napora“. Razumni napor kao jasan kriterij koji bi u neodređenom vremenskom razdoblju za jednu vrstu institucija kulturne baštine s više zaposlenih i odjela, nije i ne može vrijediti za drugu vrstu, npr. knjižnicu unutar neke ustanove s jednim zaposlenim djelatnikom, što stvara nesigurnost. Uspostavljanje jedinstvene baze na državnom ili nivou EU tek je jedna od potrebnih točaka, nikako rješenje neizvjesnosti koja, ako se ne riješi odlučnije procedurom koju bi trebalo propisati Ministarstvo, praktično za mnoge trajno onemogućiti provedbu. Ne samo potrebe novog digitalnog društva, posebno u znanosti i obrazovanju, već i izvanredna stanja poput pandemije novog koronavirusa ili potresa, koji traže efikasna i brža rješenja na daljinu, samo su pokazatelj da digitalizaciju i daljinski pristup, koje potiču mnogi EU propisi i nova Direktiva, ne možemo staviti na nedefinirano čekanje jasno uspostavljenih procedura. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. „Razuman napor“ je novi standard koji je propisan u članku 10. stavcima 2. i 3. Nacrta prijedloga Zakona te je pojašnjen u uvodnim izjavama (37) i (38) Direktive EU 2019/790. Pravilno se primjećuje da ulaganje „razumnog napora“ ne može predstavljati jednoobrazni postupak za sve primjene u praksi te on ovisi o okolnostima kao što su vrsta djela, raspoloživost pokazatelja o nedostupnosti djela i sl. Upravo iz tih razloga smatramo da donošenje pravilnika u kojem bi se detaljno propisali koraci za provjeru tržišne dostupnosti ne bi bilo primjereno. Zakon i Direktiva EU 2019/790 pružat će odgovarajući pravni okvir te se očekuje da će suradnja i razmjena najboljih praksi između institucija kulturne baštine i drugih dionika doprinijeti razvoju prakse u pogledu korištenja djela nedostupnih na tržištu.
306 Hrvatsko knjižničarsko društvo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Stajalište Hrvatskog knjižničarskog društva o Nacrtu prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima Knjižničarska zajednica pozdravlja donošenje novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u dijelu u kojem se, implementirajući EU Direktivu o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu, knjižnicama i drugim institucijama kulturne baštine pružaju nove mogućnosti za ostvarivanje njihove temeljne uloge, osiguravanja dostupnosti fondova baštinskih institucija javnosti. Posebno se to odnosi na reguliranje pitanja masovne digitalizacije i činjenja dostupnim autorskih djela nedostupnih na tržištu, što korisnicima i javnosti omogućuje pristup mnogoj kulturno i baštinski vrijednoj građi, olakšava sudjelovanje knjižnica u ostvarivanju potpore znanosti i obrazovanju kroz postupke rudarenja podataka ili digitalne nastave, kao i učvršćenje prava na očuvanje i arhiviranje građe za buduće generacije. S druge pak strane, novi Zakon prilika je i da se knjižnicama i baštinskim ustanovama u digitalno doba napokon i stvarno omogući djelovanje u javnom interesu u skladu s tehnološkim zahtjevima vremena i potrebama suvremenih korisnika, što i jest stvarni duh Direktive EU kao i brojnih otprije postojećih međunarodnih dokumenata i inicijativa. U vezi s time, u Zakonu ima još dosta mjesta za napredak koji nije do kraja ostvaren, a što se, sugerirano i mnogim odredbama Direktive, treba u prijedlogu Zakona dopuniti: - koliko god je moguće spriječiti da ugovorne i licencijske odredbe, kao i mjere tehnološke zaštite, učine neostvarivim zakonite iznimke i ograničenja u korist knjižnica, institucija kulturne baštine i njihovih zakonitih i ovlaštenih korisnika, počevši od očuvanja građe do činjenja građe dostupnom, što već i otprije, šire od dometa Direktive i posebno u korist znanosti, obrazovanja i baštinskih ustanova, jasno određuju mnoga zakonodavstva poput Belgije, Irske, Portugala, Njemačke sve do detaljno razrađenog poput Velike Britanije. Osnovne zakonske mogućnosti i ovlaštenja korisnika posebno su osjetljive u doba izvanrednih stanja poput sadašnje pandemije virusa, ili potresa, i treba ih očuvati u minimalno svrhovitom okviru da ne postanu mrtvo slovo na papiru; - da se kod novouspostavljenih iznimki posebna pažnja, putem na postojeći tekst dodatnih rokova ili određivanja valjanih i jasnih razloga, posveti zaštiti i omogućivanju pristupa znanstvenoj produkciji, posebno u znanstvenim časopisima i skupovima radova, kao i da se uspostave jasne i jedinstvene procedure oko suradnje s tijelima koja će predstavljati autore i nositelje prava; - da se uvaže specifičnosti ne samo knjižnica i njihovih specifičnosti nužnih u digitalno doba o koje ističu brojni europski propisi, poput pružanja usluga i građe na zakonit način na daljinu, sudjelovanja u znanstvenim i obrazovnim aktivnostima, već i specifičnosti i povijest građe hrvatskih knjižnica važnih upravo za afirmaciju baštinskih vrijednosti i teritorijalno važenje propisa koji uređuju autorskopravna pitanja, kao i mnogih vrsta građe koja mora biti obuhvaćena kod olakšavanja pristupa; - da se i kroz odredbe propisa, posebno o naknadama kod reproduciranja ili repozitorijima građe, jasno istakne i vrednuje striktno neprofitna i javno zakonom ustanovljena uloga knjižnica i baštinskih institucija i ne miješa s komercijalnom djelatnošću; - da se knjižnicama, kao potpornim institucijama znanosti i obrazovanju ali i unutar tih sustava kao takvih, omogući izrada zbirki u digitalnom obliku, vrednuje njihov samostalni obrazovni rad, omogući korištenje izvora bez bojazni poništavanja zakonskih iznimki ugovorima i omogući nužna modernizacija sveukupne djelatnosti, koju uvijek obavljaju s visokom sviješću o autorskom pravu i unutar zakonom dozvoljenog okvira, u javnom interesu kojem i služe. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
307 Hrvatsko novinarsko društvo (HND) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatsko novinarsko društvo (HND) smatra da članak 93 stavak 2 treba brisati iz prijedloga Zakona, te se protivi u cijelosti predloženom zakonskom rješenju. Do sada je Zakonom o autorskim pravima uređeno da: Ako se u izvršavanju obveza iz radnog odnosa stvaraju autorska djela, ugovorom o radu određuje se, između ostalog, stječe li poslodavac pravo na iskorištavanje autorskog djela, te posebice, ako ga stječe, opseg i trajanje prava iskorištavanja autorskog djela. Ako ovim Zakonom, ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos nije drukčije određeno, autorsko pravo na autorskom djelu zadržava autor bez ograničenja. (čl.76. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) Predmetnom odredbom je autor zadržavao autorska prava na djelu bez ograničenja, dok je po novom Zakonu, ako nije drukčije uređeno, poslodavac stječe sva imovinska prava na autorskom djelu koje je stvorio autor. Time se autor stavlja u nepovoljni položaj, a poslodavcu se olakšava odluka o otkazu s obzirom da zadržava sva imovinska prava na autorsko djelo. S obzirom da najveći dio Ugovora o radu ili Ugovora o djelu sadrži tipizirane odredbe kojima se ne uređuju prava nakon prekida radnog odnosa, jasno je da će poslodavac u najvećem dijelu slučajeva dobiti sva imovinska prava na autorskim djelima. Ovime se znatno negativno utječe na imovinska prava autora, te će ova odredba imati znatne negativne posljedice na prava autora, posebno novinara i fotografa jer nakon prekida radnog odnosa oni ostaju bez ikakvih imovinskih prava na njihovim autorskim djelima, a u korist poslodavca koji će nesmetano iskorištavati autorska prava. Također će kao posljedica novog Zakona, doći u pitanje zaštita i status radnog odnosa jer će brojni poslodavci odlučiti da nemaju potrebe za autorima jer ionako zadržavaju njihov portfolio autorskih djela." HND također smatra da članak 93 stavak 4 i 5 također treba brisati iz prijedloga Zakona, te se protivi u cijelosti predloženom zakonskom rješenju. Predmetnim rješenjima se negativno utječe na moralna prava autora, bez ikakve osnove, dok se poslodavcu daje pravo da sastavlja tuđe autorsko djelo bez dozvole autora, predstavlja pod svojim imenom i druga neosnovana prava. Ne postoji nikakva osnova koja bi opravdala ovakvo rješenje kojim se autora stavlja u nepošten položaj da ne upravlja svojim autorskim djelom, posebno time tko ga potpisuje i s kojim djelima ga se objavljuje. Posebno se ističe da nema smisla pravo poslodavca da dovršava autorska djela autora, te nije jasno iz koje osnove potiče ovo rješenje. Predmetna rješenja su u koliziji s općim moralnim pravima - pravo na priznanje autorstva i pravo na poštivanje autorskog djela. HND smatra da odnose povezane s autorskim pravom treba vezati uz onaj dio Zakona o autorskom i srodnim pravima u kojem se uređuju odnosi koautorstva. Dakle, medij i novinar, mogu biti koautori nekog novinarskog autorskog djela (članak, reportaža, foto-reportaža, emisija, film - i sve ono što zakon opisuje riječju videogram) ako tako urede svoje međusobne odnose. Što se tiče dijela Zakona u kojem se definira "primjerena i razmjerna naknada", Hrvatsko novinarsko društvo smatra kako taj izraz nije dovoljno precizan te da je posebno nejasan u kontekstu izraza "bitan doprinos" za one slučajeve u kojima medijska kuća treba, mora ili želi posebno nagraditi svog novinara, fotoreportera, snimatelja ili drugog medijskog radnika zaslužnog za autorsko djelo. HND smatra da nije jasno tko određuje što je primjereno i razmjerno i kako se bitan doprinos razlikuje od doprinosa koji nisu (tako) bitni. Stoga, Hrvatsko novinarsko društvo predlaže da se Zakonom propiše osnivanje posebnog vijeća koje bi u suradnji s medijskim kućama razmotrilo navedene nejasnoće i osmislilo formulu za definiranje primjerene i razmjerne naknade te bitnog doprinosa, temeljem posebnog pravilnika, odnosno podzakonskog akata. Posebno vijeće bi se sastojalo od predstavnika medija na način kako su predstavljeni u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, jednog člana iz Hrvatskog novinarskog društva, jednog predstavnika Sindikata novinara i jednog predstavnika Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava. U tom kontekstu, HND inzistira da se u Zakon unese i odredba o transparentnosti podataka o suradnji medijskih kuća i internetskih platformi te da se te informacije dijele s autorima, ili bar s njihovim strukovnim i sindikalnim organizacijama, u razumnim vremenskim razdobljima - recimo, kvartalno. Hrvatsko novinarsko društvo smatra da treba doraditi i članke zakona koji definiraju ustanovu Vijeća stručnjaka. Nije vjerojatno da će to Vijeće biti neovisno ako ga imenuje samo ministar. HND inzistira da se to vijeće formira na način koji će mu omogućiti neovisnost te da se formula odabira njegovih članova svakako izradi u suradnji s novinarskih strukovnim organizacijama (HND, SNH, DZNAP). Hrvatsko novinarsko društvo predlaže i doradu dijela Zakona o autorskom i srodnim pravima u kojem se definira odnos prema bazama podataka. Baza novinskih autorskih dijela, ma tko ju izradio i u kojem programu je napisao, ne može biti dostupna za distribuciju bez naknade autorima, u svim onim slučajevima u kojima se te informacije nude pod komercijalnim uvjetima. Hrvatsko novinarsko društvo smatra da se slobodne novinare treba u Zakonu o autorskom i srodnim pravima navesti izrijekom, posebno u onim člancima koji definiraju odnose autora (novinara) i kupaca njihovih autorskih djela (medija). Slobodni novinari su posebna formalno-pravna, (samostalna djelatnost / slobodna profesija) kategorija koja (i inače) od zakonodavca traži jasnije definiranje svog statusa. za Izvršni odbor HND-a Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a Nije prihvaćen Prijedlozi se ne prihvaćaju U pogledu izmijenjenog uređivanja prava u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu napominje se da su predloženim izmjenama prethodile brojne analize komparativnog zakonodavstva država članica Europske unije, u cilju pronalaženja odgovarajućeg rješenja za potrebe reguliranja ovih odnosa u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da se postojeći model zakonskog uređenja u praksi nije pokazao kao odgovarajući te su iz njega proizlazili brojni problemi i nejasnoće. Predmetnim Nacrtom prijedloga zakona je ovo pitanje uređeno slično kao u većini država članica Europske unije. S obzirom na to da svaki sektor poslovanja ima svoje specifičnosti, pitanja vezana uz autorska djela stvorena u radnom odnosu nije moguće regulirati na način da se zakonom detaljno razraduju pojedinosti specifične za svaki takav sektor, ali je odgovarajućim odredbama ostavljena mogućnost drugačijeg uređenja odnosa između autora i poslodavca od onog koji se podrazumijeva ukoliko taj odnos nije uređen posebnim aktom ili ugovorom. Ukazujemo da je temeljem ovoga javnog savjetovanja usvojen prijedlog dionika iz sektora novinarstva slijedom čega se u članku 94. stavku 2. dodaje i kolektivni ugovor kojim može biti detaljnije određena posebna primjerena naknada navedena u tom članku. Napominje se da se na slobodne novinare i druge autore koji nisu u radnom odnosu primjenjuju opće odredbe o pravima autora iz ovoga Zakona.
308 HRVOJE GRBEŠA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
309 Hrvoje Markulj NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Ova, prilično žustra rasprava o Nacrtu ZAPSP-u jasno ukazuje na njegovu važnost, ali ujedno pokazuje da su često „argumenti“ teledirigirani od strane interesnih skupina daleko od nositelja prava. Iznose se dojmovi, a poznavanje činjenica, prakse i razumijevanje zakonskih propisa prilično je šuplje. U cijeloj ovoj priči trebalo bi imati na pameti nekoliko stvari. Prvo da se ovaj Nacrt ZAPSP temelji na Direktivi EU kojom se uređuju odnosi u novom digitalnom okruženju i da je to na dobrobit cijele kreativne industrije, svih njenih sudionika. Drugo, Direktiva ne predviđa kreiranja novih prava. Upravo radi toga treba ukazati da se u raspravi odjednom, kao gorući problem pojavljuje zahtjev da se izvođačka prava na internetu realiziraju, štite i slijedom toga naplaćuju, isključivo putem kolektivne organizacije, čitaj HUZIP-a, a ne kao do sada kada umjetnici izvođači, prema postojećem zakonskom rješenju, mogu birati da li žele ostvarivati svoja prava individualno ili kolektivno. Dakle sami, svojom odlukom i prema svojim uvjetima ili putem HUZIP-a, odnosno njegovim uvjetima. To u praksi znači da svi umjetnici izvođači sa svojim izdavačem imaju ugovoreni odnos prema kojemu svaka prodana snimka, bilo ona na CD-u koji se prodaje u dućanu ili snimka koja se prodaje putem interneta znači i naknadu, novac za izvođača. U suvremenom svijetu, napretkom tehnologije prodaja je samo promijenila formu, pa je komadna prodaja putem dućana danas u znatno manjem opsegu u odnosu na prodaju putem interneta, ali je to i dalje prodaja. I sada bi tu prodaju na internetu trebao ugovarati HUZIP. Dakle vi izvođači više nemate mogućnost individualnog dogovora, nema više ja nosim pjesmu, ja sam bolji ili iz nekog razloga skuplji... Ne, sada HUZIP određuje sve, ugovara vrijednost vaše umjetničke izvedbe i naravno „obrađuje“ podatke i to uredno naplaćuje PRIJE vaše isplate, pa je po logici stvari i masa novca za isplatu manja za taj trošak. Veliko je pitanje po kojem kriteriju i može li uopće HUZIP razlikovati jednu izvedbu od druge, više ili manje uspješne izvedbe i to pretvoriti u odgovarajući novac. Nikako. Kao mantra, u komentarima neki izvođači izjavljuju da nisu dobili naknadu za svoje snimljene izvedbe, da ih diskografi ne plaćaju, uzimaju novce i od izvođačkih prava i slično. Ukratko diskografi su prema tim neobičnim komentarima robovlasnici, a umjetnici izvođači su neuka, prevarena raja. Neki izvođači čak tvrde da u četrdeset godina karijere nisu dobili ništa i da se njihove snimke zapravo kontinuirano eksploatiraju, gotovo bi se moglo reći da ih se krade. I sada bi, radi svega toga, da se prodaja putem interneta stavi pod zaštitu HUZIP-a, da on određuje vrijednost vaše izvedbe i kvalitetu sudjelovanja na snimci. I posljedično diskografe treba ukinuti kao nevažne i zapravo suvišne, treba im zabraniti i taj novi oblik prodaje, pa da se eventualno pojavljuju sa svojim proizvodima na placu. Što je u svemu tome sumnjivo ili ajmo blaže reći nevjerojatno. Prvo je pitanje kako je taj neki umjetnik izvođač, on ili ona, snimao za diskografa bez ugovora, kako je dopustio da se raspodjela izvođačkih honorara radi bez da se njega uvrsti u raspodjelu, odnosno kako je dopustio da ga „šef“ benda prevesla i da danas gleda kako glavni izvođač, „šef“ benda zgrće lovu, a on jadan živi od sirotinje. Puno pitanja, a nula odgovora, jer nema diskografa koji bi izigrao izvođača ne plativši mu izvođačku tantijemu i od komadne prodaje i od prodaje putem interneta, pa da mu ovaj sutra okrene leđa i ode drugome diskografu. Tko bi bio blesav ne platiti ugovoreno, recimo Oliveru, Husu, Sanji, Brku, Nini, Nikši i svakom drugom muzičaru, a onda sutra računati na novu ploču. Dakle toga nema, a sve ono što tobože neki izvođači nisu dobili, izgleda da bi morali pitati nekog drugog, možda je adresa šef benda, a ne diskograf kojemu zbilja nije u interesu prevarantsko ponašanje prema izvođačima. Pokušaj zamjene pojedinačne odluke i pojedinačnog ugovora između umjetnika izvođača i njegovog izdavača i umjesto toga ubacivanje kolektivne zaštite znači stvaranje monopola, ukidanje postojećeg izbora koji kaže hoćete ovako ili onako, individualno ili kolektivno. E neki bi samo na jedan način i to onaj koji sigurno nije jeftiniji niti pravedniji. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
310 Hrvoje Matasović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Poštovani svi, grupa montažera aktivnih u produkciji i edukaciji u RH i EU smatra da ovaj članak nije usklađen sa realnim, pravnim i povijesnim pozicijama montažera i drugih autora u AV djelatnosti te tražimo da se izmijeni povratom navedenih u čl. 15. ovog zakona. Svoj zahtjev podupremo tekstom/obrazloženjem koje sadrži pravne činjenice i mišljenje pravnika za autorsko pravo. Hvala na pažnji i podršci, Hrvoje Matasović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, Narodne novine 167/2003, 79/2007, 125/2011, 80/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018 Koautori audiovizualnog djela Članak 116. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. autor dijaloga, 4. glavni snimatelj, 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (2) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (3) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema općim pravilima, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Autori doprinosa audiovizualnom djelu Članak 117. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 116. ovoga Zakona, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Zakonski sustav uređenja autorskih prava već desetljećima ne prepoznaje na pravilan i pravedan način sustav koautora audiovizualnih djela. Izostaje rasprava sa strukom, zbog čega novi prijedlog zakona u čl. 15. umjesto da proširuje krug koautora ili isti barem dovodi u vezu sa stvarnim stanjem, isti još dodatno sužava. Smatramo kako je sada krajnji trenutak i stvar nužnosti, a ne rasprave i savjetovanja, priznati montažerima status koji oni imaju, a to su koautori djela. Odnosno, glavni montažer mora biti naveden u čl. 15. st. 1. kao koautor, a ostali montažeri mogu ostati u čl. 16. kao autori doprinosa. Naime, neprihvatljivo je da djelatnost montaže kao jedna od tri temeljne umjetničke filmske profesije (režija, kamera, montaža) nije u navedenom nacrtu prijedloga Zakonu definirana kao koautor AV djela. Takav nepravedan i neprimjeren status montažera unutar Zakona o autorskim pravima potječe još iz starog Zakona iz bivše države iz prošlog tisućljeća. Iako je, samo od 1991.godine, Zakon o autorskom pravu (danas Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) pretrpio 12 izmjena i dopuna status montažera ostao je isti! Želje i nastojanja montažera da se to promjeni traju već nekoliko desetljeća. Smatramo da je nužno montažere uvrstiti u popis koautora AV djela jer: 1. Montažeri su jedno od tri temeljna umjetnička filmska zanimanja za koja se već desetljećima školuju na Akademiji dramske umjetnosti. Studij Montaže pokrenut je na ADU 1969 godine, iste godine kad i studij Kamere ( kasnije Snimanja) i Filmske režije (Dramaturgija 1978, Produkcija 2000). Studij filmske i televizijske montaže uveden je jer je montažna konstrukcija filma jedan od bitnih stvaralačkih vidova filma (proizvodnje filma i njegova doživljajna učinka), a zahtijeva posebno i visoko razvijene vještine, imaginativnost i znanje....(Iz Elaborata o studijskom programu). Do danas su zvanje akademskog montažera na ADU dobile 164 osobe. 2. Značaj montaže u autorstvu filma, AV djela: sve što se pripremi, odigra i snimi u fazama rada na filmu koje prethode montaži dolazi na jedno mjesto - montažni stol ili elektronsku montažu te se tamo stvara film kakav na kraju vide gledatelji. Odabir kadrova, planova, korištenje dijelova kadrova kako bi se sklapale filmske sintagme - scene i sekvence, definiranje konačnog sadržaja priče i dijaloga, kompozicija dijelova filma u filmsku cjelinu, određivanje dramaturškog slijeda, filmskog vremena i ritma - sve ovo rezultat rada montažera; priča koja je napisana tekstom u scenariju, priča se jezikom filma u montaži. 3. Montaža ima ključnu važnost za efektno izlaganje i konačni izgled filma, jer se prevladavajuća većina filmova konstruira od većeg broja kadrova i oslanja o intelektualne, izvorne, kognitivne efekte montažnog prijelaza i montažne kombinatorike kadrova i montažnih sklopova koje daje montažer. Cjelovitost, koherencija filma u velikoj je mjeri uvjetovana promišljenim izborom i raspoređivanjem montažnih sintagmi i pojedinačnih montažnih rješenja. Funkcija koju montažni postupci imaju u komponiranju cjeline naziva se uobičajeno dramaturškom funkcijom montaže ili dramaturškom montažom. 4. Utvrđivanje film. autorstva složeno je zbog pretežno kolektivne naravi film. proizvodnje. Ona podrazumijeva podjelu rada i usuglašeno stvaralačko sudjelovanje više ljudi. U film. proizvodnji obično se razlikuju nestvaralačka ili teh. zanimanja i stvaralačka ili autorska zanimanja. Onu osobu koja u procesu proizvodnje filma stvaralački određuje cjelovitost filma naziva se glavnim autorom filma ili samo autorom filma, a onu osobu koja stvaralački utječe samo na neki vid filma zove se autorskim suradnikom. Kad ulogu gl. autora vrši više osoba, zove ih se suautorima ili koautorima. Glavni montažer, a nekada i pojedini montžeri, daju svoj svoj izvorni intelektualni umjetnički doprinos filmu, a taj doprinos je odlučujući za finalni prikaz i izgled filma, zbog čega se mora raditi o koautoru. 5. Na špicama filmova (uvodnim i završnim) montažeri su potpisani u okružju drugih autora koji imaju, po hrvatskom zakonu, status koautora djela. Scenaristi su obično potpisani na samom početku uvodne špice zbog logike početka procesa stvaralačkog rada AV djela, redatelji su uvijek potpisani zadnji jer snose odgovornost za cijeli proces i kvalitetu djela, producent je obično predzadnji jer proces kontrolira financijski i organizacijski. Ostaju još glumci, obično pri početku špice te snimatelj, odnosno direktor fotografije, kompozitor te kostimograf, scenograf i šminker. Ako pogledate špice hrvatskih ili stranih filmove, montažeri obično dolaze neposredno prije direktora fotografije i kompozitora ili između njih, što znači da bi im i zakonski status trebao biti isti! Film je kolektivno djelo koautora među koje svakako po pravdi i zaslugama spadaju i montažeri. ZAKLJUČAK: Zbog svega navedenog smatramo da bi trebalo promijeniti čl.15. st. 1. nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji bi trebao glasiti: Članak 15. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj, 4. glavni montažer. 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.
311 Hrvoje Matasović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani svi, ovo pišem u ime grupe montažera koji danas aktivno sudjeluju u filmskoj i elektronskoj produkciji te edukaciji. Uz analizu pozicije montažera i drugih autora u prijedlogu ovog zakona zatražili smo i mišljenje pravne struke koja se bavi autorskim pravom. U kratkim crtama montažere i neke druge autore u AV djelatnosti ovaj prijedlog zakona izbrisao je ili degradirao sa pozicija koje su definirane i priznate pravno, povijesno i od strane struke u Hrvatskoj te unutar Europe i globalno. U nastavku se nalazi tekst na osnovi kojeg tražimo da se naše zvanje i zvanje drugih autora vrati i uskladi za gore navedenim i utvrđenim. Hvala na pažnji i podršci, Hrvoje Matasović e- savjetovanje, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, Narodne novine 167/2003, 79/2007, 125/2011, 80/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018 Koautori audiovizualnog djela Članak 116. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. autor dijaloga, 4. glavni snimatelj, 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (2) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (3) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema općim pravilima, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Autori doprinosa audiovizualnom djelu Članak 117. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 116. ovoga Zakona, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Zakonski sustav uređenja autorskih prava već desetljećima ne prepoznaje na pravilan i pravedan način sustav koautora audiovizualnih djela. Izostaje rasprava sa strukom, zbog čega novi prijedlog zakona u čl. 15. umjesto da proširuje krug koautora ili isti barem dovodi u vezu sa stvarnim stanjem, isti još dodatno sužava. Smatramo kako je sada krajnji trenutak i stvar nužnosti, a ne rasprave i savjetovanja, priznati montažerima status koji oni imaju, a to su koautori djela. Odnosno, glavni montažer mora biti naveden u čl. 15. st. 1. kao koautor, a ostali montažeri mogu ostati u čl. 16. kao autori doprinosa. Naime, neprihvatljivo je da djelatnost montaže kao jedna od tri temeljne umjetničke filmske profesije (režija, kamera, montaža) nije u navedenom nacrtu prijedloga Zakonu definirana kao koautor AV djela. Takav nepravedan i neprimjeren status montažera unutar Zakona o autorskim pravima potječe još iz starog Zakona iz bivše države iz prošlog tisućljeća. Iako je, samo od 1991.godine, Zakon o autorskom pravu (danas Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) pretrpio 12 izmjena i dopuna status montažera ostao je isti! Želje i nastojanja montažera da se to promjeni traju već nekoliko desetljeća. Smatramo da je nužno montažere uvrstiti u popis koautora AV djela jer: 1. Montažeri su jedno od tri temeljna umjetnička filmska zanimanja za koja se već desetljećima školuju na Akademiji dramske umjetnosti. Studij Montaže pokrenut je na ADU 1969 godine, iste godine kad i studij Kamere ( kasnije Snimanja) i Filmske režije (Dramaturgija 1978, Produkcija 2000). Studij filmske i televizijske montaže uveden je jer je montažna konstrukcija filma jedan od bitnih stvaralačkih vidova filma (proizvodnje filma i njegova doživljajna učinka), a zahtijeva posebno i visoko razvijene vještine, imaginativnost i znanje....(Iz Elaborata o studijskom programu). Do danas su zvanje akademskog montažera na ADU dobile 164 osobe. 2. Značaj montaže u autorstvu filma, AV djela: sve što se pripremi, odigra i snimi u fazama rada na filmu koje prethode montaži dolazi na jedno mjesto - montažni stol ili elektronsku montažu te se tamo stvara film kakav na kraju vide gledatelji. Odabir kadrova, planova, korištenje dijelova kadrova kako bi se sklapale filmske sintagme - scene i sekvence, definiranje konačnog sadržaja priče i dijaloga, kompozicija dijelova filma u filmsku cjelinu, određivanje dramaturškog slijeda, filmskog vremena i ritma - sve ovo rezultat rada montažera; priča koja je napisana tekstom u scenariju, priča se jezikom filma u montaži. 3. Montaža ima ključnu važnost za efektno izlaganje i konačni izgled filma, jer se prevladavajuća većina filmova konstruira od većeg broja kadrova i oslanja o intelektualne, izvorne, kognitivne efekte montažnog prijelaza i montažne kombinatorike kadrova i montažnih sklopova koje daje montažer. Cjelovitost, koherencija filma u velikoj je mjeri uvjetovana promišljenim izborom i raspoređivanjem montažnih sintagmi i pojedinačnih montažnih rješenja. Funkcija koju montažni postupci imaju u komponiranju cjeline naziva se uobičajeno dramaturškom funkcijom montaže ili dramaturškom montažom. 4. Utvrđivanje film. autorstva složeno je zbog pretežno kolektivne naravi film. proizvodnje. Ona podrazumijeva podjelu rada i usuglašeno stvaralačko sudjelovanje više ljudi. U film. proizvodnji obično se razlikuju nestvaralačka ili teh. zanimanja i stvaralačka ili autorska zanimanja. Onu osobu koja u procesu proizvodnje filma stvaralački određuje cjelovitost filma naziva se glavnim autorom filma ili samo autorom filma, a onu osobu koja stvaralački utječe samo na neki vid filma zove se autorskim suradnikom. Kad ulogu gl. autora vrši više osoba, zove ih se suautorima ili koautorima. Glavni montažer, a nekada i pojedini montžeri, daju svoj svoj izvorni intelektualni umjetnički doprinos filmu, a taj doprinos je odlučujući za finalni prikaz i izgled filma, zbog čega se mora raditi o koautoru. 5. Na špicama filmova (uvodnim i završnim) montažeri su potpisani u okružju drugih autora koji imaju, po hrvatskom zakonu, status koautora djela. Scenaristi su obično potpisani na samom početku uvodne špice zbog logike početka procesa stvaralačkog rada AV djela, redatelji su uvijek potpisani zadnji jer snose odgovornost za cijeli proces i kvalitetu djela, producent je obično predzadnji jer proces kontrolira financijski i organizacijski. Ostaju još glumci, obično pri početku špice te snimatelj, odnosno direktor fotografije, kompozitor te kostimograf, scenograf i šminker. Ako pogledate špice hrvatskih ili stranih filmove, montažeri obično dolaze neposredno prije direktora fotografije i kompozitora ili između njih, što znači da bi im i zakonski status trebao biti isti! Film je kolektivno djelo koautora među koje svakako po pravdi i zaslugama spadaju i montažeri. ZAKLJUČAK: Zbog svega navedenog smatramo da bi trebalo promijeniti čl.15. st. 1. nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji bi trebao glasiti: Članak 15. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj, 4. glavni montažer. 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
312 Hrvoje Mršić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Isključite li montažere/ke iz proizvodnje filma, isključili ste naraciju filma i vratili film na početak svoje povijesti kada smo gledali filmove u jednom (relativno kratkom) kadru. Tek pojavom montaže, film poprima oblik u kakvom ga i danas poznajemo. Montažni stol mjesto je rođenja filma. Bez montaže, ne bi niti njoj pretpostavljene autorske grane imale posebnu vrijednost. Na kraju krajeva, zašto se dodjeljuju nagrade za montažu, ako to nije umjetnički, autorski posao? U potpunosti podržavam prijedlog gospođe Sandre Botice Brešan i Hrvoja Matasovića. Pozdrav. Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.
313 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. AUTORI SKUPNIH DJELA Članak 14. (1) Skupno autorsko djelo je autorsko djelo stvoreno organiziranim stvaralačkim radom više autorskih suradnika. (2) Autorski suradnici u izradi skupnog autorskog djela razlikuju se po mjeri stvaralačkog sudioništva u nastajanju tog djela i standardno se razlikuju: 1. glavni autor (moguće nekoliko glavnih autora) 2. koautori (obično više njih) 3. autori doprinosa (obično više njih) (3) Udio u naknadi za korištenje skupnog autorskog djela raspoređuje se prema tipičnoj mjeri stvaralačkog doprinosa autorskih suradnika. (4) Skupnim autorskim djelom smatraju se: audiovizualna djela, glazbeno-scenska djela, kazališne predstave te druga umjetnička djela nastala združenim stvaralačkim radom. GLAVNI AUTOR SKUPNIH DJELA Članak 15. (1) Glavni autor skupnih djela je onaj autor, ili nekoliko autora, koji su stvaralački nadležni nad ukupnom cjelovitošću autorskog djela, koji uz svoj individualni prinos potiču, biraju, vode i integriraju u cjelinu stvaralačke prinose drugih suradnika. (2) Glavni autor ima autorska prava nad cjelovitim audiovizualnim djelom, a u slučaju više glavnih autora oni zajednički imaju autorska prava nad cjelovitim audiovizualnim djelom, ukoliko međusobnim ugovorom ne odluče drugačije. Glavni udio u naknadi za korištenje skupnog djela pripada glavnom ili glavnim autorima djela. (3) Za objavljivanje, korištenje te za izmjenu skupnog djela potreban je pristanak glavnog ili glavnih autora. KOAUTORI SKUPNOG DJELA Članak 16. (1) Koautori djela su osobe koje stvaralački doprinose posebnom aspektu skupnog djela te čiji se stvaralački prinos proteže kroz cijelo djelo i bitno utječe na doživljajnu cjelovitost djela. (2) Udio pojedinog koautora u koristima ostvarenim korištenjem skupnog djela određuje se razmjerno njegovom koautorskom udjelu. Ostvarivanje koristi ne može se isključiti ugovorom niti pravilima odgovarajuće organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. (1) U sumnji koliki su koautorski udjeli pojedinih koautora skupnog djela, smatra se da su jednaki. (2) U slučajevima u kojima je koautorski doprinos skupnom autorskom djelu izdvojiv iz autorskog djela i u mogućnosti da se izdvojeno koristi, odgovarajući koautor preuzima glavno-autorsko pravo nad izdvajanjem i izdvojenim korištenjem svojeg inače koautorskog priloga. (3) Izdvojivim doprinosom skupnom djelu smatra kod audiovizualnog djela scenarij i filmska glazba komponirana za djelo; kod glazbeno-scenskog djela libreto (odnosno dramsko djelo) i glazbena kompozicija rađena za njega; kod kazališnog djela dramski tekst; kod koncertnog djela izvojivim se smatra partitura. Slično i kod drugih skupno autorskih djela. (4) Ako koautor može dokazati da je ključno utjecao na stvaralačku ukupnost djela i koordinaciju svih drugih stvaralačkih doprinosa u cjelinu djela tada može biti priznat kao glavni autor djela AUTORI DOPRINOSA SKUPNOM DJELU Članak 17 (1) Autori doprinosa skupnom djelu jesu svi oni stvaralački suradnici u stvaranju skupnog djela koji su stvaralački pridonijeli nekom djelomičnom aspektu djela. (2) Autori doprinosa imaju autorsko pravo na svoj individualni doprinos skupnom djelu. (3) Ako autor doprinosa može dokazati da je utjecao na sustavno prisutan stvaralački aspekt cjeline djela može biti priznat kao koautor. GLAVNI AUTOR AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 18. (1) Glavnim autorom audiovizualnog djela smatra se redatelj filma, odnosno u slučaju korežije dvaju ili više redatelja, svi su korežiseri glavni autori. (2) Glavnom autorom pripadaju prava iz članka 15. KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 19. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. autor scenarija 2. glavni snimatelj 3. filmski kompozitor (tj. autor glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu) 4. glavni montažer 5. montažer zvuka 6. glavni glumci 7. glavni scenograf 8. glavni kostimograf 9. glavni crtač ili tvorac modela u animiranom filmu 10. glavni animator (2) Udio u autorskom pravu koautor ostvaruje prema Članku 16 stavku (2) (3) Ako koautor audiovizualnog djela može dokazati da je ključno utjecao na stvaralačku ukupnost djela i koordinaciju svih drugih stvaralačkih doprinosa u cjelinu djela može biti priznat kao glavni autor djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 20. (1) Autorima doprinosa audiovizualnom djelu smatraju se: 1. pomoćnik redatelja 2. autor dijaloga 3. slikar maski 4. tvorac posebnih vizualnih efekata 5. tvorac posebnih zvučnih efekata 7. epizodski glumci 8. drugi suradnici koji stvaralački sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela svojim individualnim doprinosom. (2) Ako autor doprinosa može dokazati da je njegov doprinos koautorski, tj. da je ključno utjecao na određeni cjelinski aspekt audiovizualnog djela može biti priznat kao koautor djela. Djelomično prihvaćen Prijedlog djelomično prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Glumac je umjetnik izvođač a ne autor, sukladno članku 3. Međunarodne konvencije za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (Rimska konvencija) te posljedično i svih europskih direktiva iz područja autorskog i srodnih prava koje uređuju zaštitu autorskom srodnih prava te je time i u Hrvatskoj zaštićen kao umjetnik izvođač.
314 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Koautori Umjesto sadašnjeg sadržaja ovoga članka treba unijeti opći pojam "skupnog autorstva" i njegovu razradu. Kako je u općem komentaru uz poglavlje o autorima naznačeno, rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora. Svaki od ovih pojmova treba razraditi u posebnim potpoglavljima i njima pripadajućim člancima, pa ću u 'Prijedlog novog teksta' unijeti nova ili preinačena poglavlja i nove (ili preinačene) članke. Napomene uz nove elemente u preinačenim člancima. U novopredloženom potpoglavlju "KOAUTORI SKUPNOG DJELA" u preuzetom članku (2) uveden je novi redak kojim se, oprečno dosadašnjoj odredbi koja dozvoljava da se koautorsko 'ostvarivanje koristi' od korištenja skupnog djela dogovori drugačije, to izričito sprečava formulacijom 'Ostvarivanje koristi ne može se isključiti ugovorom niti pravilima odgovarajuće organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.' Naime, povremena je, provjereno provođena, praksa ponekih producentskih ustanova da pri potpisivanju ugovora potencijalnih koautora ove ucjene da potpišu da se odriču daljih koristi od korištenja djela, ili neće biti angažirani. Odrebom koju predlažem, tako što bi se apriori onemogućilo, i koautori bi ne samo bili zaštićeni od unajmljivačkih ucjena, nego bi apriori imali pravo na korist od korištenja. Također u to potpoglavlje su unijete dvije nove stavke koje se odnose na autorsko pravo nad izdvajanjem koautorskog priloga skupnome djelu, a koje se odnosi na slučajeve izdvajanja i odvojenog objavljivanja filmskog scenarija i filmskih kompozicija. U "PRIJEDLOG FORMULACIJA" unijet ću sva predložena nova poglavlja i pripadajuće članke. Novi i preinačeni članci protežu se od Članka 14. do Članka 20. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer nije usklađen s općeprihvaćenim sustavom klasifikacije autorskih djela kontinentalnoeuropskog pravnog kruga rimsko – germanske tradicije, koji poznaje sastavljena djela te koautorska djela, kod sudjelovanja više osoba u stvaranju zajedničkog djela, bez obzira na vrstu djela. U članku 13. propisana su sastavljena a u članku 14. Nacrta prijedloga Zakona koautorska djela, što se primjenjuje na sve vrste autorskih djela.
315 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. PRIJEDLOG NOVE FORMULACIJE PRVOG STAVKA OVOGA ČLANKA: (1) Autor djela je ona fizička osoba, odnosno one fizičke osobe koje su stvaralački sudjelovale u njegovom ostvarenju. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U članku 12. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona navodi se temeljna definicija autora kao fizičke osobe koja je stvorila autorsko djelo. Kada djelo stvori više fizičkih osoba zajedničkim radom, ili ako više autora sastavi svoja djela radi njihova zajedničkog korištenja, primjenjuju se odredbe sadržane u člancima 13. i 14. Nacrta prijedloga zakona.
316 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. Ova odredba "autora" ne uzima u obzir činjenicu da na mnogim područjima postoje "skupni autori" autorskog djela. Zato je važno je već u osnovnoj odredbi autora djela predvidjeti mogućnost višestrukog autorstva ne samo u slučajevima "sastavljenog djela" (npr. pjesme u kojoj se komponira prema književno-pjesničkom djelu), nego i autorskih uloga u slučaju "skupnog djela" (npr. audiovizualnog djela i glazbeno-scenskog djela) koje nastaje organiziranim kolektivnim stvaralačkim radom više autorskih suradnika (tzv. Gesamtkunstwerk) što će se razraditi u daljim člancima. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer nije usklađen s općeprihvaćenim sustavom klasifikacije autorskih djela kontinentalnoeuropskog pravnog kruga rimsko – germanske tradicije, koji poznaje sastavljena djela te koautorska djela, kod sudjelovanja više osoba u stvaranju zajedničkog djela, bez obzira na vrstu djela. U članku 13. propisana su sastavljena a u članku 14. Nacrta prijedloga Zakona koautorska djela, što se primjenjuje na sve vrste autorskih djela.
317 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Autor Pojmovi u ovom poglavlju nisu dovoljno izdiferencirani niti dovoljno obuhvatni, pa to uvjetuje i nedosljednosti u klasificiranju pojedinih tipova autorstva i nepotpunosti u specificiranju autorskih prava - a posljedično i nepotrebne kontroverze u diskusijama o autorskim pravima u audiovizualnim djelima. Glavni je problem što se među autorskim djelima ne povlači razlika između individualnih autorskih djela (npr. djela književnika, kompozitora, slikara…) od skupnih autorskih djela ( „kolektivno autorsko djelo“; „Gesamtkunstwerk“) koja nastaju suradnjom i doprinosom više autora. Također mi se čini da se odvojeno nisu tretirala tzv. izvedbena djela – koja su često upravo skupna autorska djela - te podjela autorstva u njima (kazališne predstave, koncerti i dr.). Iako se tipično tretiraju kao posebna kategorija „izvedbenih autorskih djela“ ona su jednako autonomna djela koja mogu biti izvedena uživo jednokratno, višekratno te zabilježeno ('fiksirano') u nekom pohranjivačkom mediju. Predlažem preinake u sklopu tog 2. poglavlja, uz unošenje dodatnih članaka. Preinake se odnose na Članak 12. Članak 13. se ostavlja netaknutim, ali se dalji članci: od 14. nadalje, mijenjaju uz dopune novih članaka. Tj. nakon 13. članka (poglavlje o AUTORIMA SASTAVLJENOG DJELA) nude se nova potpoglavlja i njihova razrada novim Člancima od 14. do 20. Glavna inovacija je u uvođenju pojma SKUPNO AUTORSKO DJELO – koje ne obuhvaća samo audiovizualna djela nego i druga skupna autorska djela – pa se općenito razgraničuju i određuju u posebnim člancima tri standardna opća tipa – kategorija – autorskih sudionika skupnog autorskog djela: glavni autor, koautor i autor doprinosa. Nakon toga se u posebnim potpoglavljima, člancima i stavcima za svaki od tih općih tipova specificiraju koje uloge u sklopu ekipe audiovizualnog djela standardno pripadaju kojoj od te tri kategorije autora skupnog audiovizualnog djela. Pritom sam uzimao u obzir neke formulacije dane u postojećim stavcima ovoga Nacrta prijedloga. VAŽNA NAPOMENA: Nisam primijetio da se igdje tematski izdvojeno (u posebnim člancima ili stavcima) definira i obrađuje autorstvo individualnog autorskog djela (npr. književnika, kompozitora, likovnog umjetnika…). Ako prihvatimo razliku između sastavljenog autorskog djela, i, prema novoj sugestiji, skupnog autorskog djela, onda bi trebalo definirati i individualno autorsko djelo. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer nije usklađen s općeprihvaćenim sustavom klasifikacije autorskih djela kontinentalnoeuropskog pravnog kruga rimsko – germanske tradicije, koji poznaje sastavljena djela te koautorska djela, kod sudjelovanja više osoba u stvaranju zajedničkog djela, bez obzira na vrstu djela. U članku 13. propisana su sastavljena a u članku 14. Nacrta prijedloga Zakona koautorska djela, što se primjenjuje na sve vrste autorskih djela.
318 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Odredba audiovizualnog djela u ovom članku je preuska. Ograničava je spominjanje "pokreta" umjesto "promjene" kao karakterizirajućeg svojstva audiovizualnosti. Naime, audiovizualnim djelom su i ona audiovizualna djela – tzv. kinestatična audiovizualna djela, poput 'Onda vidim Tanju' – koja prezentiraju ili se u potpunosti sastoje od kadrova statičnih vizualnih djela (npr. fotografija, slikarskih djela) bez pokreta u tome što se snima (bez pokreta u prizoru), već samo montažnim slijedom takvih slika, ili pak pomacima vizure po statičnom djelu, promjenama izreza, najčešće uz kontinuirani vremenski tijek glazbe. Zato je bolje ne ograničavati odredbu 'izražavanja' samo na pokret, nego općenitije na promjenu. Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen. Odredba članka 7. stavka 2. podstavka 9. odgovarajuće je izmijenjena te sada glasi: „- audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana“
319 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. PRIJEDLOG FORMULACIJE: - audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na podlogu na kojoj su fiksirana Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen. Odredba članka 7. stavka 2. podstavka 9. odgovarajuće je izmijenjena te sada glasi: „- audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana“
320 HUOKU-Hrvatska udruga orkestralnih i komornih umjetnika NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HUOKU - Hrvatska udruga komornih i orkestralnih umjetnika, koja okuplja 1.518 profesionalnih orkestralnih, komornih, zborskih i jazz umjetnika izvođača, ovime daje svoje primjedbe i prijedloge na predloženi nacrt Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima: U prijedlogu Zakona, ni na koji način, u odnosu na umjetnike izvođače, nije implementirana odredba članka 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. S obzirom da je jedan od primarnih ciljeva donošenja novog Zakona upravo njegovo usklađivanje s navedenom Direktivom, izostanak implementacije navedenog članka ostavlja bojazan da je i ostatak zakona površno sastavljen i da njegov sadržaj na kraju neće biti u skladu s navedenom Direktivom. Predlagatelj Zakona, Državni zavod za intelektualno vlasništvo, niti njemu po tom pitanju nadređeno Ministarstvo kulture, čak i pod cijenu neusklađenosti s Direktivom, ne želi uvažiti više puta naglašavanu činjenicu da 98% umjetnika izvođača u Republici Hrvatskoj (od kojih su 100% prateći glazbenici) ne ostvaruje nikakvu naknadu za korištenje njihovih izvedbi na internetu. Umjesto toga, ozakonjuju  paušalne, nedokumentirane i neutemeljene tvrdnje diskografa da su plaćanje te naknade uredili ugovorima s izvođačima, iako navedenih 98% izvođača nije nikada zaključilo takve ugovore, te iako u vrijeme snimanja velikog broja snimaka koje se danas koriste internet nije čak niti postojao, te stoga ta prava nisu niti mogla biti prenesena za diskografe. Za naše članove potpuno je neprihvatljiva i odredba koja predviđa konvalidaciju nepostojećih ugovora, koja legalizira očitu otimačinu izvođačkih prava koja je već u tijeku nekoliko godina. Posebno je ta odredba neshvatljiva s obzirom da zakonodavac kroz zakon inzistira na tome da se radi o individualnim pravima, znači svaki naš član je vlasnik svojih prava, dok ih vlastoručnim potpisom ne prenese nekom drugom. Intelektualno vlasništvo je vlasništvo kao i svako drugo, i ovakav prijedlog je svojevrsna konfiskacija imovine, i to u korist onih koji već imaju svoje zakonsko pravo, a sada im se očito namjerava bez ikakve naknade izručiti drugo srodno pravo. U tom kontekstu posve je licemjerno što se ta prava u zakonu uopće nazivaju izvođačkima, da je zakonodavac konzekventan napisao bi da na internetu postoje samo prava proizvođača fonograma. U današnje vrijeme kada se diskografija svodi najčešće samo na distribuciju sadržaja čiju je proizvodnju organizirao i financirao netko drugi, najčešće sam izvođač ili grupa izvođača, zaista ne vidimo nikakvu razliku između proizvođača fonograma i npr. proizvođača cipela, ili primjerice proizvođača nekih biljnih preparata i suplemenata prehrani. Stoga je za nas zaista neshvatljivo da Državni zavod za intelektualno vlasništvo, koji bi upravo to vlasništvo trebao štiti, a i Ministarstvo kulture koje zbog umjetnika postoji, staje na stranu posrednika koji sadržaj distribuiraju, a protiv umjetnika izvođača, kreativaca koji su taj sadržaj stvorili, i čije su stvaralaštvo dužni štititi. Krajnje je neprimjereno da, u situaciji kada je zbog pandemije koronavirusa svim umjetnicima na svijetu onemogućeno javno nastupanje i samim time i zarađivanje za vlastiti život, i kada je internet jedino mjesto na kojem izvođači mogu izraziti svoju kreativnost, Republika Hrvatska donosi zakon u kojem izvođačima ne daje mogućnost da ostvare naknadu za takvo korištenje njihovih izvedbi. Umjesto toga, ozakonjuje višegodišnju kontinuiranu, prijevarnu i nemoralnu otimačinu izvođačke naknade od strane proizvođača fonograma. Članak 18. gore spomenute Direktive, donosi pravedno rješenje za izvođače da, čak i u slučaju da su pravo distribucije na internetu prenijeli na diskografa, zadržavaju pravo na naknadu za takvo korištenje. Dakle, kao što od svakog drugog korištenja svojih izvedbi (npr. na radiju, televiziji i sl.) ostvaruju pravo na odgovarajuću pravičnu naknadu, da tu naknadu ostvare i od korištenja tih istih izvedbi na internetu, budući nema nikakvog razloga da se korištenje iste snimke na radiju i na glazbenom servisu, u pogledu prava na naknadu, tretira različito. Za razliku od proizvođača fonograma koji otimaju tuđa prava, izvođači žele samo prava koja im pripadaju i koja su im zajamčena člankom 18. Direktive. Jamstvo koje postoji u Direktivi nije u ovom prijedlogu Zakona osigurano izvođačima niti jednom jedinom rečenicom, te stoga smatramo da Direktiva nije implementirana na način na koji je to obveza RH. Stoga ovime, u ime 1.518 izvođača HUOKU - Hrvatske udruge orkestralnih i komornih umjetnika, članova naše udruge, zahtijevamo da se u Zakon implementira članak 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, na način da se unesu odgovarajuće odredbe: a) kojima bi svi nositelji izvođačkih prava, bez obzira radilo se o glavnim ili pratećim izvođačima, ostvarivali naknadu za činjenje dostupnim javnosti svojih snimljenih izvedaba, b) kojima bi, pri eventualnom ugovornom raspolaganju navedenim pravima u korist treće osobe, izvođaču ostalo neodrecivo pravo na navedenu naknadu, te c) kojima bi se izvođačka naknada s osnova činjenja dostupnim javnosti snimljenih izvedaba ostvarivala kolektivno, putem HUZIP-a kao nadležne udruge za kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava u Republici Hrvatskoj, koja jedina raspolaže potrebnim podatcima o učešću izvođača na pojedinim snimkama, i time može garantirati da će naknada zaista stići do onih koji su tu snimku stvarali. Tim više što su, prema našim saznanjima, odgovarajuće odredbe već postojale u radnoj verziji Zakona koja je prezentirana Radnoj skupini za izradu Zakona neposredno prije stavljanja Zakona na javnu raspravu, a koje su iz nekog nepoznatog razloga izostale u verziji koja je stavljena na javnu raspravu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
321 IDM Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Nacrt u članku 215. stavku 5. Nacrta utvrđuje zakonsku presumpciju, sukladno kojoj se u pogledu organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predmnijeva da ima punomoć za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava za koje je ovlaštena, za sve domaće i strane nositelje takvih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da ne ostvaruje njegova prava. Čini se kako je ovakav pristup suprotan europskim i globalnim standardima upravljanja autorskim pravima te držimo kako bi se navedena zakonska presumpcija trebala odnositi na onaj ograničeni broj prava koja je moguće ostvarivati isključivo kolektivnim putem. U tom smislu, kolektivno ostvarivanje individualnih prava ne bi se trebalo ni na koji način temeljiti na zakonskoj presumpciji (pogotovo u pogledu stranih autora i nositelja prava) nego bi trebalo proizlaziti iz ugovornog ovlaštenja nositelja prava, prethodno danog organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Zakonska presumpcija iz članka 215. stavka 5. Nacrta prijedloga Zakona postoji dugo vremena u hrvatskom autorskopravnom sustavu i pokazala se primjerenom kako za nositelje prava, tako i za korisnike, kao i za tijela za provedbu prava. Također, ova odredba je usklađena s člankom 12. Direktive EU 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, koji uređuje kolektivno licenciranje s proširenim učinkom. Ističemo da, u pogledu prava koja se prema Zakonu ne ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava u svakom trenutku ima mogućnost izlaska iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava i prelaska na individualno ostvarivanje prava (te tako jednostavno može isključiti svoja djela ili druge predmete zaštite iz ovakvog mehanizma licenciranja), a u pogledu prava koja se ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava uvijek ima mogućnost izdavati odobrenje za nekomercijalno korištenje, sukladno članku 218. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona.
322 IDM Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Što se tiče kolektivnog upravljanja individualnim pravima Nacrt nameće kolektivno upravljanje individualnim pravima temeljeno na zakonskoj presumpciji. Spomenuti pristup smatramo problematičnim jer se zapravo promovira model kolektivnog upravljanja individualnim pravima bez prethodnog pristanka nositelja prava i to u pogledu prava u pogledu kojih je sustav kolektivnog upravljanja teško primjenjiv poput, primjerice, prava prerade ili sinkronizacijskih prava. Naime, tzv. sinkronizacijska prava naročito obuhvaćaju individualni, osobni element autorskog prava i nigdje u svijetu nije poznat slučaj da se temeljem zakona ta prava ostvaruju u sustavu kolektivne zaštite. Svi glazbeni nakladnički ugovori ujedno sadržavaju odredbe da, prilikom ugovaranja sinkronizacijskih prava, bez obzira na postojanje nakladničkog ugovora kao takvog, nakladnik mora za svako takvo korištenje individualno pitati autora za suglasnost. Bilo kakvo kolektivno ostvarivanje, ne da isto onemogućuje, već i u potpunosti zatire, te time uklanja upravo onu karakteristiku autorskog prava a to je jedinstvenost istog zbog jednakovažnih i neodvojivih elemenata moralnih i materijalnih prava te povezivost autorskog djela sa samom osobom autora. Sinkronizacija u audiovizualna djela upravo je takav oblik prerade autorskog djela koji ovisi i mora ovisiti o volji autora, a u konačnici i o cijeni koju autor želi postići za takvo korištenje (što je u sustavu kolektivne zaštite nemoguće). Navedeno, zapravo, znači da se individualna prava ne smiju ostvarivati putem kolektivne organizacije na temelju zakonske presumpcije, odnosno da je jedini adekvatni mehanizam uspostavljanja kolektivnog upravljanja individualnim pravima ugovorno odobrenje nositelja prava. U tom smislu, smatramo kako je potrebno da predlagatelj zakona izmijeni relevantne odredbe Nacrta kako bi nositelji prava mogli slobodno raspolagati svojim pravima, odnosno kako bi im se omogućilo pravo na slobodan izbor u pogledu upravljanja pravima na kolektivan ili individualan način. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U odnosu na prerade glazbenih djela Nacrtom prijedloga Zakona ostvarivanje prava propisuje se dijelom individualno a dijelom kolektivno. Određene vrste prerada glazbenih djela ostvaruju se isključivo individualno, kako je predviđeno člankom 211. Nacrta prijedloga Zakona. Za određene specifične oblike prerada, pobliže navedene u članku 208. Nacrta prijedloga Zakona, ostvarivanje prava predviđeno je putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, radi omogućavanja učinkovitosti i pravne sigurnosti u djelovanju subjekata koji imaju sklopljen ugovor s organizacijom za kolektivno ostarivanje prava u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti (radi se o slučajevima masovnih korištenja djela njihovim emitiranjem, stavljanjem na raspolaganje javnosti putem internetskih platformi i slično), a temeljem uočenih problema u primjeni dosadašnjeg propisa.
323 IDM Music d.o.o. II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Članak 58. Nacrta propisuje obveznu formu ugovora o autorskom pravu, odnosno propisuje da ugovor o autorskom pravu mora biti sklopljen u pismenom obliku. U tom smislu nejasno je zašto se predlagatelj zakona u drugom stavku istog članka odlučio za formulaciju koja omogućuje konvalidaciju usmenog ugovora o autorskom pravu. Naime, čini se kako su ove dvije odredbe istog članka Nacrta u koliziji. Vjerujemo da ovaj pristup unosi pravnu nesigurnost u sustav autorskih prava jer otvara mogućnost da izuzetak postane pravilo, omogučujući usmeno uređivanje licenciranja i općih ugovornih odnosa u području autorskih prava, što bi zasigurno izazvalo svojevrsni kaos, kao i moguće brojne sudske sporove radi stvarnih utvrđenja spomenutih usmenih ugovora. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan.
324 IDM Music d.o.o. IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 193. Držimo kako je odredba članka 193. stavka 1. nacrta Zakona prema kojoj je dopušteno, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, korištenje autorskih djela i predmeta srodnih prava tijekom državnih svečanosti posebno problematična. Naime, ovakva odredba predstavlja presedan u pogledu vlasničkih prava i u tom je smislu, po našem mišljenju, protivna Ustavu, posebice ako uzmemo u obzir činjenicu da država doista ima mogućnost izvlaštenja i u drugim slučajevima ali uvijek uz predviđenu pravičnu naknadu. U tom smislu smatramo nužnim navedenu odredbu dopuniti na način da se omogući korištenje autorskih djela tijekom državnih svečanosti ali da se osigura pravična naknada iz fonda za poticanje odgovarajućeg umjerničkog i kulturnog stvaralaštva (članak 236. stavak 4. Nacrta). Ističemo je kako se, primjerice, prilikom inauguracijskih svečanosti, protokola i slično plaćaju ansambli, izvođači i slično pa doista nema razloga da se adekvatno ne plate i autori i nositelji prava. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Ograničenje je uvedeno u Nacrt prijedloga zakona u skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom g. Direktive 2001/29/EZ (InfoSoc Direktiva). Prijedlog da se uvede obveza plaćanja naknade iz fonda za poticanje umjetničkog i kulturnog stvaralaštva za ove vrste korištenja se ne prihvaća.
325 IDM Music d.o.o. II. AUTORSKO PRAVO, 4.3. Posebni dio ugovornoga autorskog prava Nacrt u okviru poglavlja Posebni dio ugovornoga autorskog prava sadrži odredbe o određenim vrstama ugovora u području autorskih i srodnih prava. Problem je, međutim, što se Nacrt ni na koji način ne odnosi na glazbene nakladničke ugovore a kada tome pridodamo i činjenicu da se izdavači zakona izričito ne nazivaju posebnom kategorijom nositelja prava, vidljivo je da Nacrt uopće ne prepoznaje glazbeno nakladništvo (publishing) kao važan segment sustava autorskog prava. Stoga smatramo da je potrebno dopuniti odredbe zakona koji se odnose na određene vrste ugovora o autorskim i srodnim pravima, odredbama o minimalnom ili obveznom sadržaju glazbenih nakladničkih ugovora, kako slijedi: "Glazbenim nakladničkim ugovorom autor uspostavlja za glazbenog nakladnika pravo korištenja glazbenog djela koje se odnosi na pravo priopćavanja javnosti, reprodukciju, pravo prerade i druga prava iskorištavanja, a glazbeni se nakladnik obvezuje osigurati iskorištavanje djela i autoru platiti ugovorenu naknadu, osim ako ugovorom nije drugačije određeno. " Na taj bi se način osigurala vidljivost glazbenih nakladnika u samom Zakonu, a istovremeno bi se glazbeni nakladnički ugovori jasno pozicionirali kao priznati pravni mehanizam koji uređuje odnose između autora i glazbenih nakladnika, kao priznatih i punopravnih nositelja prava. Također, što se tiče standardnih ugovora o kolektivnom ostvarivanju prava, želimo naglasiti kako postojeći takvi ugovori, koliko nam je poznato, ne sadrže klauzulu prema kojoj autori ili nositelji prava imaju mogućnost izbora u pogledu načina upravljanja njihovim pravima. U tom smislu nužno je dopuniti spomenuto poglavlje Nacrta odredbama kojima bi se propisao minimalni ili obvezatan sadržaj takvih ugovora a koji bi obvezno trebali sadržavati spomenutu klauzulu, čime bi se njihov sadržaj konačno uskladio s intencijama odgovarajućih EU Direktiva u pogledu „prava na odabir“ autora, odnosno nositelja prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se u Nacrt prijedloga Zakona uvode odredbe o glazbenom nakladničkom ugovoru.
326 IDM Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 205. Što se tiče definicije nositelja prava držimo kako se navedeni pojam ne koristi na konzistentan način u tekstu Nacrta prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Nacrt). Naime, unatoč postojanju definicije nositelja prava u samom Nacrtu, prema kojoj bi nositelji prava trebali biti gotovo izjednačeni s autorima u pogledu ostvarivanja autorskih i srodnih prava, u svim preostalim ključnim odredbama zakona spominju se samo autori. U tom smislu bilo bi logičnije da se u svim odredbama zakona govori o nositeljima prava kao široj kategoriji, koja obuhvaća i autore kako bi bilo jasno da se odredbe Zakona kojima se reguliraju prava odnose osim autora i na ostale nositelje autorskih i srodnih prava – primarno njihove nasljednike, ali i nakladnike, producente i ostale subjekte koji stječu prava uglavnom na ugovornoj osnovi. U suprotnom, ukoliko uređenje navedenih pitanja ostane ovakvo kakvo je u trenutnom Nacrtu, u primjeni bi se mogla raditi razlika u smislu da autori ekskluzivno pridržavaju izvršavanje određenih prava u odnosu na ostale nositelje prava. Potonje bi, po našem mišljenju, moglo biti primjenjivo isključivo u pogledu tzv. moralnih prava autora, dok bi u svim ostalim slučajevima prava trebali konzumirati i svi ostali nositelji prava, pogotovo stoga što i Direktive Europske unije na isti način pristupaju ovom pitanju. Jednako tako, postojeća zakonska definicija nositelja prava prilično odstupa od one u Direktivi o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za internetsku uporabu 2014/26. Definicija iz nacrta zakona: Nositelj prava je svaka osoba ili subjekt, različit od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koji je nositelj autorskog prava ili srodnog prava, ili koji je na temelju ugovora o iskorištavanju prava ili zakona ovlašten ubirati dio prihoda od autorskog prava ili srodnog prava. Definicija iz direktive: „nositelj prava“ znači svaka osoba ili subjekt, osim organizacije za kolektivno upravljanje, koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili, prema ugovoru za iskorištavanje prava ili po zakonu, ima pravo na udio u prihodima od prava (Direktiva 2014/26 odredba 3. c). Razlika između ove dvije definicije jest da je „nositelj prava“, sukladno definiciji iz predloženog Nacrta, osoba koja je nositelj autorskog ili srodnog prava ili koja je ovlaštena ubirati dio prihoda od autorskog ili srodnih prava, dok je prema Direktivi nositelj prava osoba koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili ima pravo na udio u prihodima. Dakle, stječe se dojam da je nositelj prava prema definiciji iz Nacrta zapravo zastupnik ili administrator koji ubire dio prihoda u nečije ime i za nečiji račun, pa u tom smislu predlažemo usvajanje formulacije iz Direktive koja jasnije definira da nositelj prava sukladno ugovoru ili zakonu doista ostvaruje pravo na udio u prihodima od autorskog ili srodnog prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
327 IDM Music d.o.o. I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Što se tiče definicije nositelja prava držimo kako se navedeni pojam ne koristi na konzistentan način u tekstu Nacrta prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Nacrt). Naime, unatoč postojanju definicije nositelja prava u samom Nacrtu, prema kojoj bi nositelji prava trebali biti gotovo izjednačeni s autorima u pogledu ostvarivanja autorskih i srodnih prava, u svim preostalim ključnim odredbama zakona spominju se samo autori. U tom smislu bilo bi logičnije da se u svim odredbama zakona govori o nositeljima prava kao široj kategoriji, koja obuhvaća i autore kako bi bilo jasno da se odredbe Zakona kojima se reguliraju prava odnose osim autora i na ostale nositelje autorskih i srodnih prava – primarno njihove nasljednike, ali i nakladnike, producente i ostale subjekte koji stječu prava uglavnom na ugovornoj osnovi. U suprotnom, ukoliko uređenje navedenih pitanja ostane ovakvo kakvo je u trenutnom Nacrtu, u primjeni bi se mogla raditi razlika u smislu da autori ekskluzivno pridržavaju izvršavanje određenih prava u odnosu na ostale nositelje prava. Potonje bi, po našem mišljenju, moglo biti primjenjivo isključivo u pogledu tzv. moralnih prava autora, dok bi u svim ostalim slučajevima prava trebali konzumirati i svi ostali nositelji prava, pogotovo stoga što i Direktive Europske unije na isti način pristupaju ovom pitanju. Jednako tako, postojeća zakonska definicija nositelja prava prilično odstupa od one u Direktivi o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za internetsku uporabu 2014/26. Definicija iz nacrta zakona: Nositelj prava je svaka osoba ili subjekt, različit od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koji je nositelj autorskog prava ili srodnog prava, ili koji je na temelju ugovora o iskorištavanju prava ili zakona ovlašten ubirati dio prihoda od autorskog prava ili srodnog prava. Definicija iz direktive: „nositelj prava“ znači svaka osoba ili subjekt, osim organizacije za kolektivno upravljanje, koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili, prema ugovoru za iskorištavanje prava ili po zakonu, ima pravo na udio u prihodima od prava (Direktiva 2014/26 odredba 3. c). Razlika između ove dvije definicije jest da je „nositelj prava“, sukladno definiciji iz predloženog Nacrta, osoba koja je nositelj autorskog ili srodnog prava ili koja je ovlaštena ubirati dio prihoda od autorskog ili srodnih prava, dok je prema Direktivi nositelj prava osoba koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili ima pravo na udio u prihodima. Dakle, stječe se dojam da je nositelj prava prema definiciji iz Nacrta zapravo zastupnik ili administrator koji ubire dio prihoda u nečije ime i za nečiji račun, pa u tom smislu predlažemo usvajanje formulacije iz Direktive koja jasnije definira da nositelj prava sukladno ugovoru ili zakonu doista ostvaruje pravo na udio u prihodima od autorskog ili srodnog prava. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
328 Igor Drvenkar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu.  Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
329 Igor Savatovic II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Izabaciti snimatelja kao koautora audiovizualnog dijela je naprosto besmisleno. Audiovizualno dijelo ne moze postojati bez sniamtelja (osim u animaciji)! Povijesno pa cak i kreativno gledano, audiovizualno dijelo moze nastatiti i bez redatelja, ali bez snimatelja nemoze nikako, jer netko mora stajati iza kamere, a taj netko je snimatelj. Misljenja sam da predlaganje ovakvog zakona, u vrijeme pandemije, bez savijetovanja sa snimateljskom strukom, nije nista drugo nego oportunizam. Da ne bi osatli samo na misljenima, moramo se drzati cinjenica i zato citiram prof. Midzica: "Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja, a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Uz glavnog snimatelja - direktora fotografije moguć je angažman snimatelja – operatora kamere, koji nema autorski status već je realizator autorskih odluka glavnog snimatelja – direktora fotografije. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. Ukidanje povijesno i zakonski priznatog statusa glavnog snimatelja kao koautora audiovizualnog djela proizlazi iz evidentnih uskosebičnih grupnih financijskih interesa ili ignorantskog nerazumijevanja, koautorstva. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa)." Prihvaćen Prijedlog prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
330 Irena Biskupovic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, ja sam član grupe Leone iz Istre iz Poreča. Snimle se vrte na internetu ali od toga nikad nisam primila ništa a član sam i HUZIPA. Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Hvala što pokušavate nešto učiniti za nas. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
331 Ivan Arnold NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava i ne primam nikakvu izvođačku naknadu iako se moje snimke uredno koriste na internetu. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
332 IVAN BENGERI II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. U potpunosti podržavam komentar autora Foto-klub Sloboda glede članka 93. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
333 Ivan Korunić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Samo ja znam koliko sam napora, znanja, umjetničkog angažmana uložio u audio/video uratke, koji se, bez mojega nadzora, prikazuju bez pravične naknade komu god i kad god padne napamet. Stoga NE PRISTAJEM ni na kakvu "kolektivnu" naknadu budući da se na svakom snimku vidi i čuje tko stoji iza nota koje sam ja odsvirao. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
334 Ivan Pešut NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Profesionalni sam glazbenik već dugi niz godina i važan dio mog glazbenog djelovanja sastoji se od snimanja instrumentalnih dionica u studiju. Iz mnogih komentara ove rasprave može se primjetiti da se nejasnom diferencijacijom između glavnih i pratećih/gostujućih izvođača može vrlo lako steći dojam da su ugovorom između diskografa i izvođača (glavnog) riješeni svi odnosi i raspodjele, što jednostavno nije tako. U javnosti je uvriježen model izvođača koji se odnosi na “nositelja” snimke/projekta - pjevača ili benda, tj. onoga čije ime piše pored naslova pjesme, a mali broj ljudi je svjestan da su izvođači također i oni koji su svojom izvedbom obogatili snimak, ponekad i odredili sudbinu pojedine pjesme, a bili su “samo” studijski glazbenici koji su taj dan pozvani na snimanje. Ti ljudi postaju i ostaju zauvijek dio snimke i nepravedno je zanemariti ih kada je riječ o raspodjeli naknada. Moje izvedbe (kao pratećeg glazbenika) snimljene su i objavljene na mnogim uspješnim izdanjima za koje (zahvaljujući punomoći danoj HUZIP-u) dobivam naknadu od emitiranja na radiju i televiziji. Te iste snimke nalaze se na streaming servisima od kojih ne ostvarujem nikakvu naknadu jer taj odnos nije reguliran nikakvim potpisom ni punomoći. Zato u svoje te u ime mnogobrojnih kolega ukazujem na to da će nam u ovom obliku biti nanesena šteta, a ne tražimo mnogo. Samo da nam se prizna da smo tu i da naš doprinos ima neku vrijednost. Smatram da svatko ima pravo odabrati način na koji će se prikupljati naknade za njegova prava te očekujem da država nađe zakonodavni model koji osigurava SVIM izvođačima primjerenu naknadu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva. Sa štovanjem, Ivan Pešut Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
335 Ivan Popeskic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, profesionalni sam glazbenik više od 25 godina. Kao glazbenik, aranžer i glazbeni producent snimio sam jako puno glazbe. Snimio sam mnoge uspješne snimke koje je moguće naći na internetskim servisima. Nikada nisam sa diskografima potpisao nikakav ugovor vezan za internetska prava, niti sam od diskografa primio bilo kakvu naknadu za koristenje mojih snimaka na internetskim servisima. Sva prava od fizičke prodaje, emitiranja na radio i tv postajama , redovno dobivam putem Huzip-a i Zamp-a. Direktiva EU propisuje primjerenu i razmjernu naknadu za sve - autore, izvođače i proizvođače fonograma, za svaki oblik eksploatacije. Sve je jednostavno: • autorska prava pripadaju autorima • izvođačka prava pripadaju izvođačima • fonogramska prava pripadaju proizvođačima fonograma Država ima obvezu iznaći zakonodavni model koji će osigurati i izvođačima (jednako kao i autorima) primjerenu i razmjernu naknadu. Očekujem da Republika Hrvatska ovim Zakonom zaštiti moja prava na naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na internetu (činjenje dostupnim javnosti) na način da se u Zakon ugrade odredbe prema kojima bi svi izvođači imali pravo na NEODRECIVU naknadu za korištenje snimaka putem interneta, a koja bi se ostvarivala kolektivno. S poštovanjem, Ivan Popeskić - Samostalni umjetnik Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
336 Ivan Repusic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Postovani, izrazavam svoju punu potporu u nastojanju izvođača u ostvarivanju prava na pravičnu naknadu za korištenje snimljenih izvedbi na internetu, s time da bi svi izvođači imali pravo na neodrecivu naknadu koja bi se ostvarivala kolektivno. To su stavke koje bi bilo nužno vratiti u nacrt Zakona. S postovanjem, Ivan Repusic Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
337 Ivan Stančić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Dragi “naši & vaši! Iskreno se nadam da će ova inicijativa ostvariti pametna rješenja, biti pravedna u stvarnu korist svih izvođača i pravaca hrvatske glazbe. Širite aktivno i predložite svoje ideje, kao npr Clear Bill / Long Love! Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
338 Ivan Škunca NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Skladatelj sam i glazbeni producent iz Zagreba. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
339 Ivan Zadro II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Kad spomenemo ime snimatelj - direktor fotografije misli li se na ljude koji snimaju reportaže s terena npr. tržnice? Misli li se na ljude koji snimaju You tube klipove i internet tutorijale? Misli li se možda na ljude koji snimaju TV vijesti i razne TV show-ove? Jesu li to “oni” snimatelji-kamermani- operateri kamere koji bilježe i prenose nešto s tehnologijom koja je slična onoj na filmu? Imaju istu ili sličnu kameru, imaju istu ili sličnu rasvjetu, imaju isti ili sličan mikrofon, pecaljku, bubicu... Jedino što oni nemaju, nemaju nikakava autorska prava. Oni nisu autori, nisu umjetnici i oni ne rade audiovizualno djelo po definiciji ovog Zakona. Ok, pa tko je onda direktor fotografije-snimatelj? Tko je sve umjetnik na filmu? Što je audiovizualno djelo? Ako je film audiovizualno djelo i pripada u sferu umjetnosti onda je i za stvaranje iste potreban umjetnik. Prema Wikipediji umjetnik se može definirati kao osoba koja, baveći se jednom ili više aktivnosti iz širokog spektra ljudskog djelovanja, potaknut umjetničkim nadahnućem, uz talent i osjećaj za lijepo (estetska vrijednost), stvara umjetnička djela kojim izražava svoju kreativnost, misli i osjećanja i na taj način komunicira sa svijetom. Ako već spomenemo ime direktor fotografije onda bi to samo po sebi trebalo imati neku težinu i značenje. Ako je taj isti direktor fotografije glavni i odgovorni za vizaualni identitet filma (igranog ili dokumentarnog), te odgovara za estetiku kadara, svjetla i atmosfere unutar filma, ako ta osoba glumcu određuje gdje mora stati i kuda mora proći želi li se vidjeti na velikom platnu, onda bi ta ista osoba trebala imati i neka prava. Ukoliko je direktor fotografije osoba koja je involvirana u svim fazama rada od priprema, snimanja do postprodukcije te je osoba koja je sposobna pretočiti redateljovo pisano djelo u obliku scenarija u filmsko djelo vidljivo na ekranu, onda ta osoba zaslužuje pravo na koautorstvo u audiovizualnom djelu. Pravilnik o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske omogućuje filmskim snimateljima status samostalnog umjetnika. U njemu se navodi da su to oni umjetnici “čije umjetničko stvaralaštvo i javno djelovanje predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.” Kako je moguće da moje stvaralaštvo predstavlja doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti, a da ja na njega nemam autorsko pravo? Koji to umjetnik nema pravo na vlastito umjetničko djelo? Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
340 Ivana Čabraja NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, studijska sam glazbenica i snimila sam brojne vrlo uspješne snimke koje je moguće naći na internetskim servisima. Putem punomoći sam ovlastila HUZIP da štiti moja izvođačka prava i za korištenje mojih snimaka na internetu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama. Želim primati naknadu preko HUZIP-a za korištenje putem interneta, jednako kao što redovito primam za korištenje putem radija i televizije te očekujem da će Republika Hrvatska ovim zakonom zaštiti ovo moje pravo. Ivana Čabraja Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
341 Ivana Grašić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno ,kao što je to kod emitiranja na radio postajama ,te da je naknada u svakom slučaju neodreciva. I moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
342 Ivana Lulić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to primam apsolutno smiješno nisku izvođačku naknadu. Potpisivanje ugovora s nakladnicima uvjetovalo je i potpisivanje, po glazbenika, loših uvjeta za emitiranje glazbe preko interneta. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
343 Ivana Mihaljinec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
344 Ivana Penić Defar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja izvođačka naknada na internetu ostvaruje kolektivno, isto kao pri emitiranju na radio postajama, te da je ta naknada neodreciva Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
345 Ivana Plechinger Kovačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, U vrijeme dok sam se aktivno bavila glazbom izdala sam tri albuma, u međuvremenu pjevala sam u različitim projektima. Od svih radijskih i televizijskih emitiranja dobivam naknadu za svoja izvođačka prava, za što sam putem punomoći ovlastila HUZIP, jednako tako želim da HUZIP štiti moja izvođačka prava i za korištenje mojih snimaka na internetu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama. Smatram da nije pošteno da mi se ne isplaćuju izvođačka prava kada netko sluša moju pjesmu na internetu, ako je svima jasno da je pošteno da se ta prava isplaćuju kada ljudi slušaju istu pjesmu na radiju ili televiziji. Očekujem da Republika Hrvatska ovim zakonom zaštiti moja izvođačka prava i da naknadu od internetskih emitiranja ostvarujem preko HUZIPA koji sam za to ovlastila. Ponosna sam na Hrvatsku što je uvijek bila ispred ostalih država naše regije po pitanju zaštite autorskih i izvođačkih prava i uvjerena sam da će se to tako i nastaviti pošto nam je svima u interesu da ova zemlja ima nove "Olivere, Arsene i Runjiće". Nemojte dozvoliti da ovakvim propustom uzmete dobar vjetar iz jedra broda svih izvođača Hrvatske... Unaprijed hvala, s poštovanjem, Ivana Plechinger Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
346 Ivica Blašković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
347 IVICA MURAT NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama. Od diskografa ne primam nikakvu naknadu, jedini prihod od izvođačkih prava dobivam od HUZIP-a. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
348 Ivica Slivarić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Treba dodati Produkcijski snimatelj zvuka je koautor audiovizuelnog djela i kao takvog bi trebao biti dodan na navedeni popis u članku 15. Lp Ivica Slivarić Produkcijski snimatelj zvuka Nije prihvaćen Prijedlog za dodatnim proširenjem kruga koautora se ne prihvaća. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
349 Ivor Ivezić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Svrbi me da predložim članak 15. koji će sadržavati montažera, a direktora fotografije ne, ali smatram da to ne bi bilo ispravno, pa podržavam prijedlog gđe. Sandre Botice Brešan, uz pozdrav i zahvalu dragim kolegama snimateljima koji pokazuju koliko nas cijene. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
350 Jadranka Krištof NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Preko 30 godina se bavim snimanjem pratećih vokala (kao studijski glazbenik) za brojne pjevače i bandove, kako hrvatske tako i za izvođače iz regije (tj.bivše države). Nikada nisam potpisala ugovor u kojem se odričem naknade za izvođačka prava od internetskog tj. digitalnog emitiranja. Ne mislim to potpisivati niti ubuduće, osim ukoliko se ne postavi zakonska regulativa koja će pravično obuhvatiti sve profile glazbnika, pa tako i prateće vokale, sukladno njihovoj participaciji u produkciji glazbenih djela. Stoga, podržavam svaki napor u tome smislu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
351 Jadranska animacija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Iz komentara prije svega Hrvatske udruge producenata, redateljice Nore Krstulović, predstavnika nezavisnih producenata Darija Vincea i profesora Turkovića uz mnoštvo sudionika audiovizualne, kazališne, vizualne i novinarske autorske proizvodnje i pravne struke je jasno da ovakav zakon nema što tražiti u Saboru (koji se ima raspustiti idući tjedan, tako da ako je uopće predlagatelj namjeravao razmotriti ovu "javnu raspravu", nejasno je kad su to mislili obaviti). A ako svejedno ovakav tekst završi na raspravi u Saboru, onda je nedvosmisleno jasno da kreativni pojedinci nisu dobrodošli u ovoj državi. (p.s. čudi me kako je mali broj komentara iz znanstvene zajednice, kao da se autorska prava njih uopće ne tiču?) Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
352 Jadranska animacija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. Koautor ili autor doprinosa mora biti i producent djela. Bez producenta nema djela. Ako se asistent režije koji u većem broju produkcija de fakto obavlja administrativne poslove ovdje navodi kao autor doprinosa u tom slučaju su producenti ko-autori. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Producent je nositelj srodnih prava prema hrvatskom pravu kao i prema pravu većine država članica Europske unije.
353 Jadranska animacija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. izbaciti "bez prostornog i vremenskog ograničenja" iz stavka 3 članka 89 Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 89. Nacrta prijedloga Zakona uređuje sadržaj ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi i radi se o općoj odredbi koja se primjenjuje na sve vrste autorskih djela, a ne samo na audiovizualna djela.
354 Jadranska animacija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moja AV djela se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu naknadu. Jedinu naknadu koju sam ostvario sam ostvario preko autorskog ugovora s producentskom kućom koja onda raspolaže slobodno s tim pravima kako bi mogla dofinancirati skupu proizvodnju animiranog filma, platiti sve suradnike i osigurati da se djelo završi na vrijeme uvažavajući koncept i sve koautore. Podržavam da se producenti AV djela kao ko-autori ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Također podržavam da se kreativni producent AV djela (dakle ne tvrtka nego pojedinac) navede kao ravnopravni ko-autor djela, kao što je to slučaj u nekim drugim državama, osim ako redatelj ili drugi koautori dokažu da producent s tim nastankom djela nije imao ništa pored ispunjavanja prijave na financiranje. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
355 Jadranska animacija III. SRODNA PRAVA, Članak 143. Neprihvatljivo je da filmski producent (koji bi se trebao redefinirati kao neovisni proizvođač AV djela, jer što je s televizijom, VOD, stream) nema prava odobriti ili zabraniti emitiranje djela koje je producirao. Mi nećemo niti jednom redatelju dozvoliti da samostalno odlučuje o emitiranju a neće niti jedan od mojih kolega iz drugih producentskih kuća, pa se pitam s kime će redatelji ubuduće proizvoditi AV djela (osim s televizijama i pružateljima VOD usluga). Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovo-rima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja (pa tako i pravo emitiranja) temeljem ugovo-ra s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovara-juće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savje-tovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predla-že u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
356 Jadranska animacija III. SRODNA PRAVA, Članak 142. Ovo je potpuno nejasno i potrebno je uložiti malo vremena u razradu ovog članka. Što to znači redovito označen, na kakvim primjercima? Gdje? A ugovori? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Napominje se da je ova odredba o presumpciji audiovizualnog producenta u potpunosti usklađena s člankom 15. stavkom 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica, a koji se odnosi na autorska djela. Sasvim je uobičajeno uvrstiti takvu presumpciju i za nositelje srodnih prava, što se redovito čini i u drugim europskim autorskopravnim propisima.
357 Jadranska animacija III. SRODNA PRAVA, Članak 141. (2) Ova definicija je nejasna i ne razdvaja jasno neovisne proizvođače, producente kao osobe i televizije. Uskladiti s ostalim zakonima koji već spominju te djelatnosti jer u suprotnosti možemo prestati s radom u Hrvatskoj. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Definicija „filmski producent“ (sada izmijenjeno u „audio-vizualni producent“) iz članka 141. stavka 2. Nacrta prijed-loga Zakona u skladu je s međunarodnim standardima u ovom području te je dovoljno široka da obuhvaća sve kate-gorije producenata. U smislu autorskog prava i srodnih prava nema relevantnost podjela producenata na neovisne, televizije i „producente kao osobe“.
358 Jadranska animacija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Iz uloge producenta ne mogu shvatiti kako asistent režije može biti autor doprinosa a producent ne. Kao producent često sam i mama i tata autorima i koautor (nepotpisan) scenarija, montaže, koncepta i redateljske razrade (pri prijavama na financiranje). Dapače, producenti bi uz redatelja trebali biti ko-autori djela, a na redatelju je da dokaže da je djelo, nakon što je dovršeno, njegovo apsolutno autorstvo. (naročito se to odnosi na druge audiovizualne formate, prije svega na televizijske forme). Pošteno bi bilo reći da ovaj prijedlog uopće ne prepoznaje okolnosti u kojima nastaje audiovizualno djelo i to se pokazalo u više članaka od kojih je članak 15. ishodište svih daljnjih nerazumjevanja. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Producent je nositelj srodnih prava prema hrvatskom pravu kao i prema pravu većine država članica Europske unije.
359 JAKOV PRKIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. I do sada bilo moguće da se imovinska prava ostvarena autorskim djelom stvorenim u radnom odnosu reguliraju ugovorom o radu ili nekim drugim ugovorom koji određuje rani odnos, a sada se ta prava automatski dodjeljuju poslodavcu što je opisano u članku 93.. Nema nikakvog smisla da ta odredba stoji u zakonu jer autora stavlja u podređeniji , a poslodavca u bitno povlašteniji položaj. U stavku trećem članka 93. se kaže kako autor djela stvorenog u radnom odnosu ima moralna autorska prava u skladu s ovim Zakonom, a već u stavcima četvrtom i petom moralna prava se bitno narušavaju jer poslodavac ima apsolutnu slobodu da s autorskim djelom može činiti što hoće. Stavci 4. i 5. u suprotnosti su s člankom 19. koji kaže kako moralna prave štite osobne i duhovne veze autora s autorskim djelom. Članak 22. kaže kako se autor ima pravo usprotiviti deformiranju, sakaćenju i sličnom naruženju svojega autorskog djela te se ima pravo usprotiviti uništenju izvornika ili posljednjeg primjerka svojeg autorskog djela. Člankom 93. ta se prava gube za autore u radnom odnosu. Slično je i s člankom 23. u kojem stoji da se autor ima pravo usprotiviti korištenju autorskog djela na način kojim se povrjeđuje njegova čast ili ugled, pa se postavlja pitanje zašto se ta prava gube radom kod poslodavca. Poslodavac može bez pristanka autora s autorskim djelom učiniti nešto što itekako može povrijediti ugled i čast samog autora. Držim da je članak 93. u u čistoj suprotnosti s Bernskom konvencijom (članak 11. stavak 2.) čija je potpisnica i Hrvatska. Ovim člankom autori Zakona podilaze poslodavcu i stavljaju autora zaposlenika u nepovoljan položaj u odnosu na autore koji nisu u radnom odnosu bilo koje vrste. Trenutno važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima ni u jednom članku ne dovodi u pitanje moralna prava autora. Članak 93. predstavlja znatno umanjenje prava autora odnosu na važeći Zakon i najbolje bi bilo brisati ga. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
360 Jakša Matošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
361 Janko Franković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Svi izvođači imaju pravo na naknadu, bilo da se radi o snimci za radio, Tv, internet... Prava se moraju ispoštovati jer je to naše djelo. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
362 Janko Zelić-Friščić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Janko Zelić-Friščić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
363 Jasar Murtezani NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA STUDIJSKI SAM GLAZBENIK I SNIMIO SAM MNOGE VRLO USPJEŠNE SNIMKE KOJE JE MOGUĆE NAĆI NA INTERNETSKIM SERVISIMA U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama.J.M. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
364 JASENKO RASOL II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Direktor fotografije (glavni snimatelj) filmskom djelu doprinosi i kreativno i autorski te je, uz redatelja i scenarista, najvažnija karika u kreiranju audiovizualnog proizvoda. Toksično i maliciozno je implementirati ovako krnji i tendenciozan zakon jer on dokazuje i ilustrira dubinsko nerazumijevanje važnih procesa u nastajanju audiovizualnog djela, procesa bez kojih nema audiovizualnog djela. Time su ozbiljno kompromitirane kompetencije zakonodavca. U nesretnom periodu C-19 pandemije mogu se potkrasti ovakve greške, neće to biti ni prvi ni zadnji put, no svakako bi ih trebalo - korigirati - u suprotnom, ovakav bi zakon doveo u pitanje međunarodni ugled republike Hrvatske; lako je provjeriti suprotne zakonske prakse, od predloženog, svuda po svijetu. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
365 JASMINA NIKOLIĆ V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Poštovani, Protivno je interesima autora djela i publisherima da se sinkronizacijska prava ostvaruju kolektivno obzirom na njihovu individualnu prirodu te potrebu individualnog davanja odobrenja i određivanja uvjeta sinkronizacije a sve u skladu sa odredbama o zaštiti autorskog djela i prava autora da raspolaže sa svojim djelom. Ako predložene odredbe stupe na snagu mogući su nepovoljni ishodi za autore jer se djelo primjerice može koristiti u reklamiranju nekih proizvoda koje sam autor ne podržava (alkoholna pića, oružje, i sl.) ili u kontekstu u kojem ga autor ne želi prikazivati (scene nasilja, izrugivanja...) ili po cijeni koja autora ne zadovoljava. Ukazujemo na činjenicu da se Ustavom Republike Hrvatske, člankom 69., jamči zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva. U skladu s time, mišljenja smo da nacrtom Zakona predložene odredbe o kolektivnom ostvarivanju sinkronizacijskog nisu provedive u praksi a da se pri tom ne ugroze Ustavom zajamčena prava autora djela, koja su dosadašnjim Zakonom bila zaštićena kroz individualno ostvarivanje istih. Lijepi pozdrav, Jasmina Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U odnosu na prerade glazbenih djela Nacrtom prijedloga Zakona ostvarivanje prava propisuje se dijelom individualno a dijelom kolektivno. Određene vrste prerada glazbenih djela ostvaruju se isključivo individualno, kako je predviđeno člankom 211. Nacrta prijedloga Zakona koji glasi: „Pravo prerade koje se odnosi na uvrštavanje nescenskog glazbenog djela s riječima ili bez riječi u kinematografske, televizijske, dokumentarne, crtane, reklamne ili druge filmove, u dramske, dokumentarne i slične serije te u najavi ili odjavi emisija, filmova ili serija ili u prepoznatljivom kratkom zvučnom ili audiovizualnom segmentu (jingleu), ostvaruje se individualno.“ Za određene specifične oblike prerada, pobliže navedene u članku 208. Nacrta prijedloga Zakona, ostvarivanje prava predviđeno je putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, radi omogućavanja učinkovitosti i pravne sigurnosti u djelovanju subjekata koji imaju sklopljen ugovor s organizacijom za kolektivno ostarivanje prava u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti (radi se o slučajevima masovnih korištenja djela njihovim emitiranjem, reemitiranjem i dr.),, a temeljem uočenih problema u primjeni dosadašnjeg propisa.
366 JASMINA NIKOLIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Posebno smatram sporan čl. 208,st.2 u kojem se navodi da se preko kolektivnog društva moraju ostvarivati određena prava. Zamjenjivanjem riječ mora u mogu bilo bi puno prihvatljivija te se time ne bi ograničavala prava izbora autora. Hvala! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
367 Jelena Jordan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke i snimke mojih kolega se koriste na internetu a za to ne primamo nikakvu izvođačku naknadu,niti sam sa diskografima potpisala nikakav ugovor vezan uz internetska prava i svakako podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno ,kao što je slučaj kod emitiranja na radio postajama i ta naknada je svakako neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
368 Jessica Atlić-McColgan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Autorsko pravo koje je obuhvaćeno širim pojmom intelektualnog vlasništva treba štititi svakog stvaratelja, autora ili izvođača. Vrijeme u kojem se trenutačno svi nalazimo pokazalo je da bi danas bez digitalizacije život bio teško održiv. Život nam je postao barem malo veseliji i jednostavniji unutar 4 zida, uz dobru knjigu ili dobru glazbu. Zaštititi svoja prava, pravo je svakog čovjeka. Izmjenama ovog zakona, odnosno prihvaćanjem Europske direktive o autorskim i srodnim pravima, omogućilo bi se da glazbena idustrija, koja je važna gospodarska grana, svi oni koji žive glazbu, osjećaju glazbu i stvaraju, budu prepoznati i priznati u njihovom stvaralaštvu i samim time valjano nagrađeni. Ako je svaki rad, dobar rad, i ako se svatko nagrađuje po svojim zaslugama, zašto se ne bi odobrilo glazbenicima, autorima i ostalim stvarateljima u glazbenom svijetu da budu nagrađeni i na ovaj način, izvođenjem njihovog stvaralaštva na digitalnim platformama? Onako kako je to već regulirano načinom naknada od radijskih i TV emitiranja. Digitalni svijet, digitalne platforme su budućnost, odnosno već su postali naša stvarnost! Dovedimo kuću u red, jer takva kuća je sretna kuća! Podržavam prijedlog glazbenih strukovnih udruga da se moja naknada od korištenja glazbe na internetu ostvaruje kolektivno, putem HUZIP-a i da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Iskreno se nadam da će Hrvatsko zakonodavstvo slijediti Europske direktive o autorskim i srodnim pravima. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
369 Josip Čajko NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. S poštovanjem Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
370 Josip Milić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha i temelj reguliranja statusa pojedine profesije temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3 j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Prihvaćen Primjedba dionika je prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
371 Josip Pandur NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Nekoliko opaski, Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
372 JOSIP SERDAREVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Od mladosti se bavim glazbom. Snimio sam 7 autorskih albuma te niz pjesama za razne izvođače. Nastupao sam diljem Europe. Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
373 Joško Lokas NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kolegice i kolege, autori, oni koji jeste autori, oni koji ćete tek postati autori, ali i oni koji su do sada bili autori, a možda u budućnosti autori više neće biti… U proteklih nekoliko dana pratim raspravu i zbivanja oko implementacije europske Direktive o autorskim pravima u hrvatsko zakonodavstvo, a u cilju zaštite brojnih kreativaca Europe na jedinstvenom digitalnom tržištu. U trenutku kada sam pomislio kako je došao trenutak o zaštiti istih, ostao sam neugodno iznenađen činjenicom da umjesto proširivanjem autorskih prava na još više grana odnosno djelatnosti unutar audiovizualnog djela, ovaj prvi prijedlog našeg zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, a koje je Ministarstvo kulture ovih dana uputilo u javnu raspravu, ima za cilj smanjenje navedenih prava i to u prvom valu preko leđa snimatelja. Potpuno mi je nezamislivo da se iz doprinosa jednom audiovizualnom djelu izostavlja doprinos snimatelja kojeg uz scenariste, redatelje, montažere i skladatelje smatram ključnim u proizvodnji istog. Naime redatelj i snimatelj spadaju u najuži tim suradnje na pripremi, realizaciji i nerijetko u postprodukciji samog audiovizualnog djela te su snimatelji svojim doprinosom neraskidivi dio jednog audiovizualnog djela. Iz tog razloga molim vas da se u raspravu o predloženom zakonu uključe svi predstavnici struka koje sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela. Samim time bezrezervno podržavam zahtjev Hrvatske udruge filmskih snimatelja da se u nacrtu prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, snimatelj definira kao koautor audiovizualnog djela. S poštovanjem Joško Lokas Prihvaćen Primjedba je prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
374 JURE BRALIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu, nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
375 Jurislav Stublić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Drage sestre, draga braćo, umjetnici, kreativci, svi vi koji ste u ovom e-savjetovanju ostavili dio sebe, sretan sam jer postoji ova platforma i zahvalan svima koji su je omogućili, na kojoj više nitko ne mora biti sam i gdje zajedno sa svim ljudima dobre volje možemo stvoriti temelje za naše sutra. Art, love & beauty together, forever!!!! Desetci tisuća nakladničkih i izvođačkih ugovora su desetljećima stari i svijet u kome danas živimo je poput života na drugoj planeti. Vrijeme je za reviziju starih ugovora i odnosa. Molim vas da se ova rasprava u nekom objektivnom roku produlji dok se ne riješe sva sporna pitanja jer se ona odvija i ističe u globalno i lokalno najtežim trenutcima. Ovo vrijeme će u povijesti čovječanstva biti zapamćeno kao VELIKI RESET Moramo stvoriti uvjete za stvaranje i suživot svih umjetnika, autora, izvođača, diskografa, nakladnika i svih sudionika kreativnih industrija u digitalnom e-svemiru i post lockdown & shutdown svijetu. Izgraditi ćemo novi svijet u kome ćemo s ljubavlju obnoviti naš dom, naš planet Zemlju i stvoriti uvjete za život u harmoniji svih živih bića. U tom svijetu biti će u punini zadovoljene potrebe svih, ali ničija pohlepa. Oni koji su drugima oduzimali dijelove njihovih života i plodove njihovog rada dobiti će priliku da svoje propuste poprave i nadoknade. Stoga se svima koji žele poboljšati zakonski okvir i uvjete za stvaralaštvo u RH i EU stavljam na raspolaganje. Moje kontakte možete dobiti kod HDS ZAMP. Povežimo se, organizirajmo, stvorimo uvjete za stvaralaštvo i stvarajmo! Vrijeme je za stare ljubavi i nova prijateljstva! Naše sutra, naše vrijeme dolazi! Uživajmo! I nadajmo se, nadajmo! Voli vas vaš, Jura Stublić Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
376 Jurislav Stublić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 71. Predlažemo da se u Članak 71. umjesto odredbe „Nakladnički ugovor može sadržavati osobito i sljedeće: -odredbe o trajanju prava izdavanja ", u nacrt prijedloga ZAPSP uvede odredba:"Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja i pojedinačno naveden nadnevak početka i svršetka svakog načina korištenja autorskog djela i prava, osobito imovinskih prava, koja ugovorom autor osniva za nakladnika.“ OBRAZLOŽENJE Izražavamo protest protiv odredbe u članku 71. nacrta prijedloga ZAPSP: „Nakladnički ugovor može sadržavati osobito i sljedeće: -odredbe o trajanju prava izdavanja“ koja bi pretpostavljamo trebala zamijeniti odredbu izbačenu iz važećeg ZAPSP 2018. Članak 56. stavak (1): „Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja“ . Jasno je da je razlika između "mora" i "može" signifikantna i da "može" ostavlja prostora praksi da se trajanje prava izražava nepreciznim terminima ili izostavi, uglavnom protivimo se praksi da se trajanje vremenski ograničenih prava opisuje kao "neograničeno". Moramo imati na umu da se ovdje često radi o osnivanju isključivog prava izdavanja za cijeli svijet pa najmanja nepreciznost oko određivanja trajanja ima velike pravne posljedice. Uvjereni smo da s nakladničkim ugovorima moramo ići u pravcu unaprjeđenja i poboljšanja definiranja obveznog sadržaja, a ne u pravcu deregulacije. Stoga za sve one koji su željeli u ovom segmentu promijeniti zakon predlažemo i novu precizniju odredbu o trajanju prava iskorištavanja. Već je ZAP SL SFRJ 19/78. u „Članu“ 64. određivao: „Izdavački ugovor sadrži osobito opseg i trajanje korištenja prava koja autor prenosi na izdavača“. Jasno je da stari zakon ne govori samo o pravu izdavanja već se izražavajući u množini zahtjeva da se u nakladničkom ugovoru odredi trajanje korištenja za sva prava koja se ugovorom osnivaju za nakladnika. Protestiramo i izražavamo zabrinutost zbog činjenice da je obvezni sadržaj ugovora bio preciznije određen prije 40 godina nego danas. Precizno navođenje trajanja svih prava koja se osnivaju za nakladnika kao obvezan dio ugovora potrebno je odrediti zakonom jer ona u velikoj većini ugovora imaju različito trajanje, tako se za imovinska prava u većini ugovora određuje pravo na udio nakladnika u trajanju od 10 godina, dok izdavačka prava mogu u pojedinim ugovorima trajati i tokom cijelog trajanja autorskog prava. Zato je nepravilno regulirati samo izdavačko pravo kao da njegovo trajanje određuje trajanja svih prava osnovanih ugovorom. Osnivanje imovinskih prava je novčarski posao, ono je financijska transakcija i u mnogim pravnim državama se ona iznajmljuju, otkupljuju ili prodaju, osnivaju za nakladnika uz neku nadoknadu u novcu, a ne poklanjaju kao u RH. Ovdje zakonodavac treba zakonom zahtijevati precizno navođenje početka i svršetka trajanja korištenja imovinskih prava jer u slučaju da se dopuste nejasne formulacije ili odsustvo ikakvog određenja trajanja autor može ostati bez 25% i u novije vrijeme čak i 50% svog honorara u trajanju od više od 100 godina, a da to sazna tek kod prve isplate honorara. Odnos autora i nakladnika treba biti ravnopravan partnerski odnos koga žele i od koga koristi imaju obadvije strane. Nažalost postoje i tzv. „Neprijateljski ugovori“ koji su pomoću nejasnih i dvosmislenih odredbi evidentno sastavljeni samo u svrhu oslobađanja autora od njegovih prava i novca, u kojima se za nakladnika osnivaju prava kozmičkih razmjera, a njegove obveze ili ne postoje ili su u domeni mikroskopije, iz čijih sadržaja proizlazi da ih je mogla potpisati samo osoba pod nekom prinudom, manom volje, prijevarom ili se radi o neiskustvu, nerazumijevanju sadržaja i konsekvenci ugovora. U izvjesnom broju tih nakladničkih ugovora uopće se ne navode datumi niti godine početka niti kraja oduzimanja dijela imovinskih prava autora iako sama tiskanica ugovora u formi „u roku od______do_____“ to zahtijeva. Vremenski opseg ugovora određuje se doslovce kao „neograničeno“ trajanje iskorištavanja autorskih prava koja, da apsurd bude veći, zakonski imaju ograničeno trajanje. Molimo vas da zakonom osigurate profesionalni nivo ugovaranja kakav zahtijeva financijsko poslovanje. Molimo vas da u interesu zaštite autorskog prava u nacrt prijedloga ZAPSP uvedete gore navedenu odredbu u navedeni članak i stavak ili u drugi članak koji smatrate prikladnim. Odredba može u postupku donošenja zakona biti i drugačije formulirana no mora imati iste pravne učinke i preciznost. Ukoliko bi navedena odredba bila odbijena očekujem obrazloženje zašto je precizno navođenje trajanja iskorištavanja svih prava štetno za autore i nakladnike te kako ugovori mogu funkcionirati bez tih odredbi? Glede rada na novom zakonu slobodni ste me u svako doba kontaktirati. Moje kontakte možete dobiti od HDS ZAMP. Jura Stublić Autor glazbe i teksta, aranžer, producent, vokalni solist, izvođač, redovni član HDS i HGU, za ostvarivanje kolektivnih prava ovlašteni su HDS ZAMP i HUZIP, diskografija u katalogu C.R. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se odgovarajuće mijenja članak 71. Nacrta prijedloga Zakona te se uvodi odredba o trajanju prava izdavanja te trajanju prava iskorištavanja kao obveznim sastojcima nakladničkog ugovora.
377 Jurislav Stublić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 66. Poštovane, poštovani, Predlažemo da se u odjeljku „Osnivanje drugih prava iskorištavanja“ u Članak 66. stavak ( 1 ) nacrta prijedloga ZAPSP unese odredba: “Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito pojedinačno naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja svakog načina korištenja autorskog djela i prava, osobito imovinskih prava, koja ugovorom autor osniva za nakladnika.“ Umjesto unošenja predloženih odredbi u Članak 65. i 66. može se samo u Članak 65.unijeti sljedeća objedinjujuća odredba: “Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja i pojedinačno naveden nadnevak početka i svršetka svakog načina korištenja autorskog djela i prava, osobito imovinskih prava, koja ugovorom autor osniva za nakladnika.“ OBRAZLOŽENJE Već je ZAP SL SFRJ 19/78. u „Članu“ 64. određivao: „Izdavački ugovor sadrži osobito opseg i trajanje korištenja prava koja autor prenosi na izdavača“. Jasno je da stari zakon ne govori samo o pravu izdavanja već se izražavajući u množini zahtjeva da se u nakladničkom ugovoru odredi trajanje korištenja za sva prava koja se ugovorom osnivaju za nakladnika. Protestiramo i izražavamo zabrinutost zbog činjenice da je obvezni sadržaj ugovora bio preciznije određen prije 40 godina nego danas. Precizno navođenje trajanja svih prava koja se osnivaju za nakladnika kao obvezan dio ugovora potrebno je odrediti zakonom jer ona u velikoj većini ugovora imaju različito trajanje, tako se za imovinska prava u većini ugovora određuje pravo na udio nakladnika u trajanju od 10 godina, dok izdavačka prava mogu u pojedinim ugovorima trajati i tokom cijelog trajanja autorskog prava. Zato je nepravilno regulirati samo izdavačko pravo kao da njegovo trajanje određuje trajanja svih prava osnovanih ugovorom. Osnivanje imovinskih prava je novčarski posao, ono je financijska transakcija i u mnogim pravnim državama se ona iznajmljuju, otkupljuju ili prodaju, osnivaju za nakladnika uz neku nadoknadu u novcu. Ovdje zakonodavac treba zakonom zahtijevati precizno navođenje početka i svršetka trajanja korištenja imovinskih prava jer u slučaju da se dopuste nejasne formulacije ili odsustvo ikakvog određenja trajanja autor može ostati bez 25% i u novije vrijeme čak i 50% svog honorara u trajanju od više od 100 godina, a da to sazna tek kod prve isplate honorara. Odnos autora i nakladnika treba biti ravnopravan partnerski odnos koga žele i od koga koristi imaju obadvije strane. Nažalost postoje i tzv. „Neprijateljski ugovori“ koji su pomoću nejasnih i dvosmislenih odredbi evidentno sastavljeni samo u svrhu oslobađanja autora od njegovih prava i novca, u kojima se za nakladnika osnivaju prava kozmičkih razmjera, a njegove obveze ili ne postoje ili su u domeni mikroskopije, iz čijih sadržaja proizlazi da ih je mogla potpisati samo osoba pod nekom prinudom, manom volje, prijevarom ili se radi o neiskustvu, nerazumijevanju sadržaja i konsekvenci ugovora. U izvjesnom broju tih nakladničkih ugovora uopće se ne navode datumi niti godine početka niti kraja oduzimanja dijela imovinskih prava autora iako sama tiskanica ugovora u formi „u roku od______do_____“ to zahtijeva. Vremenski opseg ugovora određuje se doslovce kao „neograničeno“ trajanje iskorištavanja autorskih prava koja, da apsurd bude veći, zakonski imaju ograničeno trajanje. Molimo vas da zakonom osigurate profesionalni nivo ugovaranja kakav zahtijeva financijsko poslovanje. Molimo vas da u interesu zaštite autorskog prava u nacrt prijedloga ZAPSP uvedete gore navedenu odredbu u navedeni članak i stavak ili u drugi članak koji smatrate prikladnim. Odredba može u postupku donošenja zakona biti i drugačije formulirana no mora imati iste pravne učinke i preciznost. Ukoliko bi navedena odredba bila odbijena očekujem obrazloženje zašto je precizno navođenje trajanja iskorištavanja svih prava štetno za autore i nakladnike te kako ugovori mogu funkcionirati bez tih odredbi? Glede rada na novom zakonu slobodni ste me u svako doba kontaktirati. Moje kontakte možete dobiti od HDS ZAMP. Jura Stublić Autor glazbe i teksta, aranžer, vokalni solist, izvođač, redovni član HDS i HGU, za ostvarivanje kolektivnih prava ovlašteni su HDS ZAMP i HUZIP, diskografija u katalogu C.R. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se odgovarajuće mijenja članak 71. Nacrta prijedloga Zakona te se uvodi odredba o trajanju prava izdavanja te trajanju prava iskorištavanja kao obveznim sastojcima nakladničkog ugovora.
378 Jurislav Stublić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 65. Poštovane, poštovani, Predlažemo da se u Članak 65. stavak (1) uvede odredba: „Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja autorskog djela koje je ugovorom osnovano.“ OBRAZLOŽENJE Članak 65. stavak (1) doslovce zamjenjuje Članak 56. stavak (1) važećeg ZAPSP 2018. no postoji jedna razlika, izbačena je odredba: „Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja“ Predlažemo da se u Članak 65. stavak (1) uvede precizna nedvosmislena odredba: „Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja autorskog djela koje je ugovorom osnovano.“ Izražavamo protest protiv uklanjanja stare odredbe i predlažemo novu precizniju. Izražavamo protest protiv odredbe u članku 71. nacrta prijedloga ZAPSP: „Nakladnički ugovor može sadržavati osobito i sljedeće: -odredbe o trajanju prava izdavanja“ koja bi pretpostavljamo trebala zamijeniti odredbu izbačenu iz važećeg ZAPSP 2018. Članak 56. stavak (1): „Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja“ . Jasno je da je razlika između "mora" i "može" signifikantna i ostavlja prostora praksi da se trajanje prava izražava nepreciznim terminima ili izostavi. Protivimo se praksi da se trajanje vremenski ograničenih prava opisuje kao "neograničeno". Moramo imati na umu da se ovdje često radi o osnivanju isključivog prava izdavanja za cijeli svijet pa najmanja nepreciznost oko određivanja trajanja ima velike pravne posljedice. Uvjereni smo da s nakladničkim ugovorima moramo ići u pravcu unaprjeđenja i poboljšanja definiranja obveznog sadržaja, a ne u pravcu deregulacije. Stoga za sve one koji su željeli u ovom segmentu promijeniti zakon predlažemo i novu precizniju odredbu o trajanju prava iskorištavanja: „Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja autorskog djela koje je ugovorom osnovano.“ Ukoliko navedena odredba ne može ući u zakon molim vas da me obavijestite o razlozima zbog kojih bi bilo dobro da nakladnički ugovor nema precizno određeno trajanje iskorištavanja prava izdavanja. Glede rada na novom zakonu slobodni ste me u svako doba kontaktirati. Moje kontakte možete dobiti od HDS ZAMP. Zahvaljujem, Jura Stublić Autor glazbe i teksta, aranžer, producent, vokalni solist, izvođač, redovni član HDS i HGU, za ostvarivanje kolektivnih prava ovlašteni su HDS ZAMP i HUZIP, diskografija u katalogu C.R. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se odgovarajuće mijenja članak 71. Nacrta prijedloga Zakona te se uvodi odredba o trajanju prava izdavanja te trajanju prava iskorištavanja kao obveznim sastojcima nakladničkog ugovora.
379 Konrad Lovrenčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao profesionalni glazbenik ne ostvarujem nikakva prava od korištenja mojih izvedbi putem interneta. Stoga podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, jednako kao što je to kod emitiranja na radio i tv postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
380 Krešimir Ferenčinaa NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Krešimir Ferenčina, kao orkestralni glazbenik podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva! Krešimir Ferenčina Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
381 Krešimir Lazar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam inicijativu kolega iz strukovnih udruga glazbenika da se izvođačka prava ostvarena kroz internetsku distribuciju, produkciju i reprodukciju glazbe (u svim oblicima i namjenama) konzumiraju kolektivno kao što to godinama funkcionira za radio i TV sferu. Srdačno, Krešimir Lazar Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
382 Krešimir Mišak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu, a nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, što mi se ne čini poštenim ni uravnoteženim, Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
383 Krešimir Oreški NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA - Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu - Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava - Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. - Dosta mi je zakidanja umjetnika i njihovog rada od svih mogućih institucija! Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
384 Krešimir Tomec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Studijski sam glabenik, autor i producent. Bavim se glazbom 30 godina i snimio sam mnoge uspješne pjesme koje se nalaze i na internetskim platformama. Obzirom da nisam nikad potpisao da se odričem svojih izvođačkih prava u korist izdavača, očekujem da Republika Hrvatska ovim zakonom zaštiti moja izvođačka prava i da naknadu od internetskih emitiranja ostvarujem preko HUZIPA koji sam za to ovlastio. Sramotno je da se u ovakvim zakonima isključuju prava glazbenika-izvođača, bez kojih te snimke ne bi postojale. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
385 KRISTIJAN ZORJAN NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Glazbom se bavim profesinalno 27 godina kao instrumentalist, a tijekom karijere snimio sam i podosta materijala (Jinx, Songkillers, Nina Badrić; Vanna, Danijela Martinović, Jasna Zlokić, Novi Fosili), a za čije emitiranje putem airplay-a (radija i televizije) primam jednokratnu godišnju naknadu od HUZIP-a. Za emitiranje putem digitalnih servisa ne ostvarujem nikakav dohodak. Kako to? Međutim, sramotno je da diskografi, ne svi, čast izuzecima, prisvajaju i izvođačka prava od emitiranja putem digitalnih servisa, a kojim praktički ucjene izvođača nekom jednokratnom naknadom koja bi po pravilu trebala služiti isključivo za rad i vrijeme provedeno u studiju, a nikako za naknadu intelektualnog vlasništva. Stoga apsolutno podržavam prijedloge naših strukovnih udruga da se naknade izvođačkih prava, a koja će se ostvarivati putem digitalnih platformi, isplaćuju isključivo preko HUZIP-a, te da se isto uvede u novi Zakon. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
386 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. Čl. 209 Nastavno na cjelokupno obrazloženje koje je postavljeno i dano uz čl. 128 i predloženi stavak 3, predlaže se u nacrt vratiti odredbu i to na način da se U čl. 209, st. 2 t. 1 doda nova podtočka : g) ostvarivanje prava umjetnika izvođača na primjerenu i razmjernu naknade iz čl. 128.st 3 Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
387 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Čl. 128. Smatram nužnim dodati st. 3 kako je predlagano a i egzistiralo u ranijim verzijama nacrta Zakona, sve do upućivanja zakona u javnu raspravu (uključujući i na sastancima radne skupine). Naime, ovim stavkom, odnosno adekvatnom izmjenom ovog članka na ispravan način i u potpunosti implementirao bi se članak 18 Direktive 2019/790 koji govori o tome da država OSIGURAVA da autori i IZVOĐAČI prime naknadu za svako korištenje njihovih djela (predmeta zaštite). U provedbi tog načela, države mogu koristiti razne mehanizme uzimajući u obzir načelo ugovorne slobode i pravednu ravnotežu ugovornih strana. Istovremeno Direktiva u svom recitalu 72. objašnjava i razloge za navedeno, naglašavajući često lošiju ugovornu poziciju autora i izvođača prilikom licenciranja odnosno raspolaganja pravima. Cilj direktive je anulirati tu lošiju stvarnu i životnu poziciju koja vrlo često znači „uzmi ili ostavi“ tip ugovora i stoga zahtijeva da države u tom smislu propišu odgovarajuće mehanizme, a ti mehanizmi su slobodan odabir država. Cilj, a cilj je, naglašavam, OSIGURAVANJE DA NAKNADA STIGNE DO IZVOĐAČA I AUTORA, mora biti ostvaren. U suprotnom bi odredba direktive glasila „mogu osigurati“, a ne „će osigurati“ kako uistinu glasi. Situacija u kojoj se neravnoteža ugovornih stranka balansira na način da se osigura pravo slabije strane na naknadu koju ista ima pravo primiti vezano uz svako korištenje djela, ne može se smatrati ograničenjem ugovorne slobode, nego onemogućavanjem zloupotreba pojma „ugovorne slobode“ i osiguravanjem prihoda izvođačima s osnova njihovog kreativnog rada (čemu izvođačka prava i služe, a navedeno predstavlja materijalni aspekt tog prava). Nadalje, vidljivo je da je sveprisutna teza proizvođača fonograma da bi KROZ IZVOĐAČKU NAKNADU trebalo biti vraćeno neko ulaganje. Ovdje je također nužno naglasiti da je ulaganje upravo onaj ključni moment zbog kojeg su sami proizvođači fonograma dobili svoje pravo proizvođača fonograma kao takvo. I upravo to pravo, kao i koristi koje proizlaze iz tog prava, su koristi kojima se vraća eventualni njihov ulog. Stoga objašnjavati potrebu za prijenosom ukupne (ili najvećeg dijela) izvođačke naknade na proizvođača fonograma radi povrata ulaganja, prvenstveno poništava temeljni razlog zbog kojeg njihovo pravo uopće i postoji, a ujedno zanemaruje razlog postojanja izvođačkog prava (da izvođač primi naknadu kada se koristi njegova kreacija). Izvođačka prava NE POSTOJE ZBOG POVRATA INVESTICIJE PROIZVOĐAČA FONOGRAMA U FONOGRAM NITI TOME SMIJU SLUŽITI. Ujedno, ako izvođač iz svojih prava vraća ono što proizvođač fonograma uloži, tada bi pravno taj izvođač trebao stupiti u poziciju proizvođača fonograma. Proizvođač fonograma ima izvorno pravo ako je poduzeo inicijativu i financirao stvaranje snimke, odnosno ako je odgovoran za njezin nastanak. Ako nije poduzeo inicijativu odnosno ako je stvaranje snimke platio izvođač (bilo inicijalno, bilo kroz povrat preko materijalnog aspekta svojih prava) tada je taj izvođač u stvari jedini pravi proizvođač fonograma. Pravno. Osim što u stvarnosti to nije tako, već proizvođači fonograma vrlo često smatraju da im se gotovi, od izvođača financirani fonogram mora (besplatno) prepustiti, a ako su ga već financirali, da izvođač to financiranje mora vratiti svojim pravima. Osnovni prihod cjelokupne glazbene industrije generira se na internetu (svjedoci smo svakodnevnih izvještaja o povećanom prihodu diskografskih kuća i to upravo temeljem streaming i drugih Internet korištenja). Ovim zakonom pokušava se riješiti „value gap“ u odnosu između internetskih platformi i kreativaca, no ovaj zakon propustio je, a što je također trebalo efikasno riješiti temeljem čl. 18 Direktive, ukloniti value gap između izvođača i proizvođača fonograma. Takav value gap barem bi bio smanjen, ukoliko ne i uklonjen ako bi se pravo izvođača na naknadu za korištenje izvedbi putem Internet platformi u zakon ugradilo kao NEODRECIVO. Stoga, ne radi se NIKAKO O NOVOM PRAVU već o ispravnoj raspodjeli prihoda od postojećih internetskih korištenja svim nositeljima prava, a koji prihod se odnosi na izvođačka prava barem jednako kao i na prava proizvođača fonograma, odnosno o osiguravanju da kreativci prime naknadu. I to je zakonodavac DUŽAN OSIGURATI. Zakon je uostalom predvidio vrlo čvrsto osiguranje i to za SVA prava kod nekih drugih nositelja autorskog prava te korištenja autorskih djela. Ne samo načelnom odredbom o načelnom postojanju prava na naknadu u općim odredbama, već izričito neodrecivom naknadom koja se, daljnje sigurnosti radi (kako bi uistinu i došla do nositelja) ostvaruje kroz sustav kolektivne zaštite. I navedeno je izričito propisano i izvan općih odredbi (uz konkretne članke za konkretne situacije). Ništa se kod autora tu također ne tretira kao neko novo pravo, već kao određeni dio imovinskog aspekta postojećeg prava koji uvijek za autora mora biti osiguran. Zašto to nije na identičan način riješeno za glazbene izvođače imajući u vidu sve naprijed navedeno, nikako nije jasno. Direktiva, naglašavam, ne radi razliku niti između autora i izvođača, a niti između glavnih i pratećih izvođača. Stoga daljnje teze, pa čak i direktne izjave da samo glavni izvođači (a i to samo neki) uopće imaju pravo na naknadu je teza koja je pravno neodrživa (da se ne upotrijebi pojam suluda). Još je nevjerojatnija situacija kod korištenja izvedbi izvođača koji nikada nisu zaključili nikakav ugovor o prijenosu (osnivanju) prava. Oni naprosto ne postoje. Čak i u slučajevima kada glavni izvođači temeljem ugovora nekakvu naknadu i primaju, proizvođači fonograma prateće izvođače ne priznaju kao nekog tko bi trebao imati pravo ostvariti koristi od svoje izvedbe. Kod takvih izvođača su naprosto jednostrano primijenili nekakvu nigdje postojeću ili zakonom dopuštenu predmnijevu. Istovremeno, proizvođači fonograma prilikom dostavljanja snimki raznim platformama jamče da su regulirali sva prava sa svim izvođačima. A nisu. Vrlo često se, nadalje, tumači da se ugovorne odredbe vezane striktno uz komadnu prodaju nosača zvuka trebaju jednako primijeniti i za streaming. Istovremeno, vrlo jasno izričaj Direktive 2019/790 u čl. 17 navodi da se u slučaju usluga dijeljenja sadržaja putem Interneta ne radi o prodaji već o radnji priopćavanja javnosti odnosno činjenja dostupnim javnosti. Svi streaming servisi obavljaju radnju priopćavanja javnosti, a obzirom na činjenicu da prestankom pretplate prestaje i dostupnost sadržaju, takva radnja NIKAKO SE NE MOŽE NITI PRIBLIŽNO SMATRATI KUPNJOM sadržaja. Dapače, obzirom se radi o korištenju na određeno vrijeme (tj. dok traje pretplata) , navedena je radnja sličnija iznajmljivanju (za koje već postoji izrijekom neodredivo i neprenosivo pravo u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja, kada se radi o fizičkim primjercima i u tom slučaju nije se baratalo „ugovornim slobodama“ kao razlogom protiv tog neodrecivog prava na naknadu iako se jednako tako radi o isključivom pravu s kojim se može raspolagati, pa tako i prenositi), pa stoga ne postoji razlog da se na identičan način ne regulira i digitalno iznajmljivanje, te druga digitalna korištenja (osim eventualnog trajnog digitalnog downloada, koji se može smatrati kupnjom sadržaja, odnosno ekvivalentom distribuciji u smislu digitalne distribucije, obzirom se pojam distribucije odnosi na izvorni PRIMJERAK ili UMNOŽENE PRIMJERKE – dakle fizičke proizvode). Stoga je jedini način da država osigura da izvođačka naknada pripadne izvođačima, što je jedan od ciljeva ove Direktive, da propiše neodrecivost naknade koja će se ostvariti u sustavu kolektivne zaštite. Jedino na taj način svi će izvođači primiti naknadu koja im pripada i neće „vraćati troškove“ proizvođaču fonograma. Uzgred, dodatne teze da će naplaćene naknade izvođača ući u masu i neće pripasti onima čije se izvedbe uistinu koriste jer su takvi pravilnici kolektivnih organizacija, posve su paušalne, obzirom da se individualizirano evidentiraju korištenja i naknade koje se ostvaruje sukladno čl. 139 ovog prijedloga Zakona, a individualizirana izvješća su obveza korisnika pri čemu Internet servisi tu individualiziranost primjenjuju i na visinu konkretne naknade ovisno o stvarnom korištenju pojedine snimke sa snimljenom izvedbom i o tome imaju podatke koje dostavljaju i sada (ali samo proizvođačima fonograma). Predlaže se stoga dodati st.3 koji glasi: UMJETNIK IZVOĐAČ KOJI SVOJE ISKLJUČIVO PRAVO ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI IZVEDBI FIKSIRANIH NA FONOGRAMIMA I PRAVO DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI IZVEDBAMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA PREPUSTI PROIZVOĐAČU FONOGRAMA ILI KOJOJ DRUGOJ OSOBI, ZADRŽAVA PRAVO NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU ZA SVAKO TAKVO KORIŠTENJE SVOJE SNIMLJENE IZVEDBE, KOJE SE NE MOŽE ODREĆI, NITI JE MOŽE PRENIJETI ILI NA DRUGI NAČIN PREPUSTITI. NAKNADA SE OSTVARUJE OBVEZNO KOLEKTIVNO. UMJETNIK IZVOĐAČ KOJI NIJE SVOJE ISKLJUČIVO PRAVO ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI I PRAVO DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI IZVEDBAMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA PREPUSTIO PROIZVOĐAČU FONOGRAMA ILI KOJOJ DRUGOJ OSOBI, IZJEDNAČEN JE, U POGLEDU OSTVARIVANJA PRAVA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU S ONIM KOJI JE TO UČINIO. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
388 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 301. Čl. 301. Nejasna je formulacija da se povrede prava učinjene prije stupanja na snagu ovog Zakona rješavaju po odredbama starog Zakona. Naime, potpuno je u skladu sa odgovarajućim procesnim propisima da se postupci dovršavaju prema zakonima temeljem kojih su pokrenuti, ali pojam POVREDE se RJEŠAVAJU gotovo je sinonim za pojam postupci DOVRŠAVAJU (ili vode). Nemoguće je i pravno nelogično da povreda nastala tijekom važenja starog zakona, a u pogledu koje postupak još nije pokrenut treba biti RJEŠAVANA u smislu vođena po odredbama starog zakona. Vjerojatnije je da se mislilo da će se karakter povrede i materijalnopravni aspekt iste – CIJENITI (procjenjivati) prema odredbama zakona koji je bio važeći u trenutku kada je do povrede došlo, a postupak voditi prema zakonu koji je na snazi u trenutku pokretanja postupka. Potrebno je razdvojiti i precizno formulirati materijalnopravni aspekt ocjenjivanja povrede, od procesnopravnog aspekta vođenja postupka jer je ovakva formulacija zbunjujuća. Predlažemo stoga brisati st. 1 jer je on ionako pravno nesporan, obzirom da se ocjena određenog djelovanja u građanskom pravu ionako vrši prema propisima koji su bili na snazi kada se djelovanje poduzelo. Primljeno na znanje Predloženo u okviru ove primjedbe dodatno će se razmotriti s drugim nadležnim tijelima.
389 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 297 Čl. 297 Jednaki komentar kao i kod članka o trajanju zaštite prava proizvođača fonograma. Naime, ponovno je izostalo referirati se na mogućnost prestanka ugovora temeljem čl. 138 st. 5 i 140 st. 4. Naime, navedena rečenica postojala je i uvedena je Izmjenama i dopunama ZAPSP-a NN 141/13 te je bila sadržajno povezana s činjenicom da je navedenim izmjenama i dopunama produženo trajanje izvođačkog prava, posljedično i prava proizvođača fonograma na 70 godina, ali i uz mogućnost da ti ugovori prestanu uslijed razloga koji su tada novouvedenom glavom zakona regulirani, te da pravo izvođača ostane egzistirati 70 godina, a pravo proizvođača fonograma se skrati na 50. Stoga predlažem BRISATI U CIJELOSTI navedeni stavak 1, ili podredno, dodati na kraju prvog stavka sljedeće „….odnosno ako nastupe okolnosti iz čl. 138 st. 4 i 140. st. 4 ili ako ugovor nije prestao iz bilo kojeg drugog razloga“. Osim toga, obzirom se u ovom slučaju radi o novom zakonu, ne vidim uopće razlog postojanju navedene odredbe bez sadržajne povezivosti s činjenicom produljenja trajanja prava, jer se načelno radi o ugovornim odnosima i ugovornom trajanju odnosa, kao i pravilima obveznog prava, a postojanje ove rečenice može kod nekog stvoriti dojam da se „stari ugovori“ uopće ne mogu preispitivati, raskinuti ili prestati na drugi način prije nego je isteklo izvođačko pravo, ili rok na koji je ugovor zaključen. Nužnost odredbe je postojala, dakle, prilikom produljenja roka trajanja, da se utvrdi da se sve nove zakonske odredbe odnose i na postojeće ugovore, i odredba je bila povezana upravo s tom činjenicom, no kako je od toga prošlo 7 godina, navedeno ni na koji način nije sporno. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
390 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VIII. PODRUČJE PRIMJENE ZAKONA, Članak 292. Čl. 292. Ovdje se ponavlja pretpostavka zaštite prava stranih proizvođača fonograma i filmskih producenata (nacionalni tretman drugim državama ugovornicama) kao mjesto FIKSIRANJA, kao što je i u sada važećem zakonu. No, navedeno pravilo može se primijeniti eventualno na filmske producente (iako je fiksiranje uglavnom tehnička operacija, a čin izdavanja povezuje određeno djelo s određenom državom), ali mislim ne i na proizvođače fonograma, obzirom je RH pristupila Rimskoj konvenciji iz 1961. s rezervom izraženom u čl. 3 Uredbe o pristupanju (NN MU 12/99). Navedena rezerva glasi: Prigodom polaganja isprave o pristupu ovoj Konvenciji Republika Hrvatska izjavljuje: 1) da neće primjenjivati sukladno čl. 5 st. 3 Konvencije, mjerilo prvog fiksiranja, nego mjerilo PRVOG IZDAVANJA fonograma….. Stoga je nejasno zašto se u ovom članku mjesto fiksiranja stavlja kao pretpostavka zaštite, umjesto mjesta izdavanja. Ovo također jer se u trenutnim tehnikim uvjetima fonogrami mogu fiksirati na način da isto ne bude na jednom mjestu pa niti u istoj državi. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i odredba se na odgovarajući način mijenja.
391 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. St. 2 U parnicama zbog povrede prava iz ovog Zakona:  rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku  ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu  pred prvostupanjskim sudom postupak se mora okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe sudu  pred drugostupanjskim sudom postupak po žalbi se mora okončati u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. St. 3 Rješenje o privremenoj mjeri zbog povrede ili prijetnje povredom prava iz ovog Zakona mora se donijeti u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. Te da sadašnji st. 2 postane st. 4 Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
392 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. Čl. 281. Navedeni članak govori o hitnosti postupaka kod povrede prava iz ovog zakona. Bitno je naglasiti da ovaj zakon regulira autorsko pravo kao jedno od prava intelektualnog vlasništva a pitanje provedbe sudskih postupaka ujednačeno je na temelju Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva 2004/48. Kako su druga prava intelektualnog vlasništva primjerice patent i žig, nadalje, kako je u odgovarajućim propisima (relativno novodonesenim) preciziran pojam hitnosti ugrađivanjem rokova vođenja i trajanja sudskih postupaka, te kako istovrsne odredbe postojale u prethodnim verzijama nacrta ovog Zakona, nejasno je zašto su navedene odredbe isključene iz prijedloga iako se radi o odredbama koje se tiču apsolutno svih nositelja prava koji u nekom trenutku očekuju efikasnu i punu sudsku zaštitu. Navedeno je očigledno izbrisano na inzistiranje upravo predstavnika one kategorije kod koje se često pojavljuju neovlaštena ili sporna korištenja tuđih predmeta zaštite, pa je jedino takvoj kategoriji u interesu da se povrede prava ne rješavaju ažurno, a posebice obzirom na neke od aktualnih sudskih postupaka koji traju već dugi niz godina bez pomaka. Nažalost, pojam hitnosti u očima našeg pravosuđa samo je mrtvo slovo na papiru ukoliko nisu precizno postavljeni zakonski rokovi. Nositeljima prava i onima koji uistinu žele zaštititi SVOJE pravo, a ne onemogućiti druge da štite svoje, NIKAKO NE MOŽE BITI U INTERESU brisanje ovih odredbi. Stoga , i kao član radne skupine i kao odvjetnica kojoj je odlazak na sud i sudjelovanje u sudskim postupcima svakodnevica, a u cilju ostvarenja brze, djelotvorne i pune sudske zaštite svih nositelja prava u slučajevima povrede autorskog i srodnih prava, predlažem da se u tekst vrate odredbe prethodnih verzija stavaka 2 i 3. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
393 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 275. čl. 275 st. 2 predlažem dodati, „…..ODNOSNO KAD SE OZNAČI AUTOR ILI IZVOĐAČ KOJI NEMA OSOBNU POVEZNICU S KONKRETNIM DJELOM ILI IZVEDBOM.“ Objašnjenje je navedeno uz čl. 125. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nije riječ o moralnim pravima umjetnika izvođača. Može se raditi o povredi nekog drugog prava osobnosti u slučajevima u kojima se određena izvedba ili djelo označi imenom i prezimenom osobe koja nije autor odnosno umjetnik izvođač a ne o povredi autorskog moralnog ili izvođačkog moralnog prava.
394 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 266. Čl. 266. Predlažem dodati st. 3 sljedećeg sadržaja KAD ORGANIZACIJA ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA OVLAŠTENO OSTVARUJE NEKA PRAVA, TA PRAVA NE MOŽE U SUDSKOM POSTUPKU OSTVARIVATI NOSITELJ PRAVA SAMOSTALNO, OSIM AKO JE U TRENUTKU NASTANKA POVREDE VEĆ BIO OBAVIJESTIO ORGANIZACIJU DA NJEGOVA PRAVA NE OSTVARUJE, A U SKLADU S ČL. 215. ST. 5 OVOG ZAKONA. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Jasno je da ako organizacija pokrene postupak za zaštitu prava koje se ostvaruje kolektivno ta prava ne može ostvarivati autor individualno. No, u slučaju postojanja spora o zastupanju, predloženom odredbom nositelju prava bilo bi onemogućeno podnošenje zahtjeva za pravnu zaštitu, zbog čega se prijedlog ne može prihvatiti.
395 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 231. Čl. 231. St. 5 Kod navođenja primjera kada je korištenje predmeta zaštite NUŽNO za djelatnost korisnika smatram logičnim i predlažem, nakon „prijenosa izravnim protokom“, dodati i sljedeća prava – „…. činjenja dostupnim javnosti i davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta…..“. Posve je izgledno da će se ta naknada određivati u % od prihoda korisnika ostvarenih korištenjem predmeta zaštite i neće moći predstavljati nikakvu fiksnu naknadu, a ta dva načina korištenja (vrste priopćavanja javnosti) su vrlo bitna u ovom zakonu a u svakodobnom korištenju djela predstavljaju gotovo najčešće oblike korištenja određenih predmeta zaštite. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća iz razloga što nije izvjesno da će se u slučaju internetskih platformi cijena korištenja predmeta zaštite uvijek određivati u postotku od prihoda odnosno primitka.
396 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 230. Čl. 230 St. 2 Rok za očitovanje na prijedloge Vijeća stručnjaka , koji je predložen kao 3-mjesečni rok, smatram dalekom predugim obzirom na moguće sadržaje postupaka posredovanja pred Vijećem stručnjaka. Primjereniji bi bio rok od 2 mjeseca. Predlažem navedenu izmjenu. Nije prihvaćen Prijedlog skraćenja roka se ne prihvaća. Rok od tri mjeseca u okviru kojeg se smatra da su stranke prihvatile prijedlog Vijeća stručnjaka proizlazi iz članka 11. stavka 3. Direktive Vijeća 93/83/EEZ od 27. rujna 1993. o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje.
397 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 226. Čl. 226 st. 1 Predlaže se da kod mogućnosti da se interesi korisnika ostvaruju kroz udruženje (u slučaju kad nema komore), te kada se ugovor u pogledu cijene zaključuje s takvim udruženjem, ipak propiše da se mora raditi o REPREZENTATIVNOM udruženju (u odnosu na određenu kategoriju korisnika, ali uzimajući u obir sve specifičnosti unutar određenih kategorija). Posebice obzirom je sukladno Zakonu o udrugama moguće osnovati udrugu od strane 3 osobe. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Oderedba ovog članakanije se mijenjala te je sadržajno identična oderdbi članka 162. stavka 1. važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, u pogledu kojeg do sada nisu uočeni problemi niti nejasnoće u praksi.
398 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 216. Čl. 216 U st. 6 pogrešno je zaostala numeracije iz prethodne verzije nacrta zakona, te stoga umjesto čl. 210 treba stajati čl. 208 st. 2 i čl. 209 st. 2.ako se željelo reći da neovisni upravljački subjekt ne smije obavljati ostvarivanje prava za koja postoji obveza kolektivne zaštite. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
399 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Čl. 215. st.12 Potpuno je nelogično da se u slučaju ako povodom nečijeg zahtjeva za odobrenje, DZIV nije izdao isto zbog neispunjavanja pretpostavki, ponovljeni zahtjev ne može podnijeti prije proteka roka od 5 godina. Naime, na taj način se potencijalno uskraćuje mogućnost kolektivne zaštite za određene nositelje, što je nedopustivo kod svih prava koja se ostvaruju obvezno kolektivno. Ako se mislilo na to da ISTA OSOBA ne smije podnijeti – to je onda tako trebalo napisati, iako i to nije smisleno ukoliko se radilo o manjem nedostatku (primjerice nepostojanju određenog zaposlenika ili po mišljenju DZIV-a nedostatno reprezentnom katalogu/popisu nositelja prava koja se ostvaruju). U svakom slučaju smatram da je potrebno izričito navesti da će se ostaviti rok za ispravljanje nedostataka ukoliko je isto moguće ispraviti, a koji ne može biti kraći od 60 dana. Ovako kako je u nacrtu prijedloga sročena odredba, ista ostavlja mogućnost da određeni nositelji ne budu zaštićeni, a zapravo se čini,s druge strane, da obzirom su više-manje sve kategorije nositelja „pokrivene postojećim organizacijama“, kao da ne postoji niti teoretska mogućnost da možda neka od njih (bilo koja) u nekom trenutku izgubi odobrenje iz bilo kojeg razloga. Ako se pak mislilo da NITKO ne može podnijeti u roku od 5 godina, onda je to, posebice u slučaju obveznog kolektivnog zastupanje de facto 5-godišnja suspenzija prava. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se odredba članka 215. na odgovarajući način mijenja
400 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 212. Čl. 212. St. 2 predlaže se dopuniti s riječima „….a ta organizacija je dužna navedene podatke pravovremeno dostaviti svim drugim organizacijama.“ Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer ovakvo dodatno propisivanje u pogledu ugovorne suradnje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava nije neophodno.
401 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 205. Čl. 205. St. 5 – molim pogledati komentar stavljen uz čl. 4 st. 5 – neusklađenost s definicijom iz čl. 3 st. 1c) Direktive 2014/26. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se definicijom u članku 4. stavku 5. Nacrta prijedloga Zakona u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
402 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 194. Čl. 194. Predlaže se dodati „dokumentaristička svrha“ kao svrha opravdana za korištenje citata, jer je navedeno vrlo slično kritici, osvrtu, recenziji i sl. kao svrhama mogućnosti upotrebe autorskih djela uz sadržajna ograničenja prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer odredba ima dovoljno širok obuhvat, s obzirom na to da se u stavku 1. kod nabrajanja koristi na kraju riječi “i slično”.
403 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 193. Čl. 193. Nejasno je zašto se jedino ovo ograničenje odnosi isključivo na autorska djela, a ne i na predmete srodnih prava (kao ostala ograničenja iz ovog dijela zakona). Predlažem ujednačiti isto i ovdje nakon riječi „glazbenih djela“ dodati „ i predmeta srodnih prava u području glazbe“. Ili naprosto sadržajno ograničenje navesti bez potrebe odobravanja od strane nositelja prava, no uz obvezu plaćanja naknade nositeljima prava. I to svima i jednako. Sklonija sam uvesti pravo bez odobrenja ali uz obvezu plaćanja naknade jer mi se "svečanosti koje organiziraju ministrastvo ili državna upravna organizacija" čine kao jako širok pojam korisnika i situacija korištenja. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća na nač