Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Općinski sud u Splitu Donošenje, objava, pisana izrada i dostava presude, Članak 338. Prijedlog za dopunu čl. 338. st. 4.: U ovu odredbu bi trebalo dodati rečenicu koja glasi „Sud nije dužan u obrazloženju u potpunosti reproducirati sadržaj iskaza saslušanih osoba već je dostatno navesti na temelju kojih dokaza je utvrdio pojedine činjenice.“ Ovaj prijedlog se stavlja radi ekonomičnosti postupanja budući da prvostupanjske presude često sadrže doslovno prepisivanje iskaza svjedoka i stranaka, a tome suci pribjegavaju kako bi izbjegli da im se presude ukidaju zbog toga što „nisu navedeni razlozi u obrazloženju“ ili „sud nije naveo sadržaj dokaza koje je izvodio“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
2 Savez samostalnih sindikata Hrvatske Sadržaj tužbe, Članak 186.a Smatramo da je institut obveze obraćanja Državnom odvjetništvu u slučaju podnošenja tužbe protiv RH (članak 34. stavak 5. izmjena i dopuna) je potrebno ukinuti ili u krajnjem slučaju rok od 90 dana svesti na rok od 15 dana. Naime, Državno odvjetništvo se po podnesenom prijedlogu za mirno rješenje spora u kojima je tuženik RH, u pravilu uopće ne očituje na podneseni zahtjev, a tužitelj koji ima namjeru tužiti RH zbog, na primjer neisplate plaće za prekovremeni rad, mora čekati tri mjeseca da bi tužbu podnio. Na taj način, RH se stavlja u povoljniji položaj od drugih poslodavaca protiv kojih se tužba u gore navedenome primjeru može podnijeti odmah po dospjelosti potraživanja, obzirom da se kod naplata novčanih tražbina ne treba podnositi zahtjev za zaštitu prava. Predlažemo da se pojam krivnje zamijeni pojmom opravdanih razloga, no takav prijedlog je odbijen, a što sudu ostavlja veliki prostor da procjenjuje pojam krivnje i različito ga tumači. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
3 ivan Sabol OBRAZLOŽENJE, Uz članak 28. Poštovani, u ocjeni stanja i osnovnih pitanja koja se trebaju urediti navodi se težnja "ubrzanju i skraćivanju trajanja sudskih postupka, a time i smanjenju troškova parničnog postupka". Mislim da je propušteno urediti jedan bitan aspekt ovoga a vezan uz naknadu troškova. Naime, iz osobnog lošeg iskustva sa pravnom pomoći znam da odvjetnici vole ugovarati "nagradu za rad i u razmjeru s uspjehom u postupku odnosno u pravnim radnjama, koje će za stranku poduzeti." (Tbr 39/3). Također, odvjetnici u taj ugovor vole ubaciti i klauzulu da odvjetnici imaju pravo i na naplatu vrlo nejasnih "troškova zastupanja". Dokle god je valjan takav naćin ugovaranja nagrade(do 30% glavnice prema tbr39/3 + 100% svih procesnih radnji dosuđenih na teret suprotne strane prema svakom relevantnom tbr broju ponovo), koji je predložen od strane odvjetnika a često prihvaćen od laika sa druge strane, odvjetnicima će uvijek biti u interesu povećatibroj radnji (time trajanje) jer svaku radnju na koncu naplačuju 2 puta ako u parnici uspiju. Tj u direktnom im je interesu maksimizirati broj radnji, što je u sukobu interesa sa težnjom klijenta da ubrza postupak kao i zakona da minimizira trošak i trajanje postupka. Trebalo bi biti puno jasnije definirano smiju li odvjetnici tako ugovoriti i nagradu 39/3 i ugovoriti svaku izvedenu radnju još jednom. Također treba biti jasnije trebaju li se odvjetnicima naknaditi radnje koje sud nije smatrao relevantnima za spor a oni su ih izveli. A dok god svaku izvedenu radnju (bila ona meritorna ili ne) klijent mora platiti (ili je nejasno da nemora) toliko dugo će biti mogućnost da odvjetnici otežu spor dodatnim radnjama koje im nose direktan novac u džep neovisno o interesima klijenta ili intenciji zakona da se smanje trajanje i trošak sporova. Drugo bih komentirao predloženi način obračuna djelomičnog uspjeha u parnici. Jednostavno mislim da nema smisla kako je napisano. Naime, ukupni troškovi strane A u sporu sporu bi trebali biti nekakva cjelina od 100%. Ukoliko je strana A uspjela u 50% a strana B uspjela u 25%, predloženim načinom troškovi bi se nadoknadili strani A samo za 25% ukupne vrijednosti troškova spora što nikako nema smisla pogotovo jer troškovi strane A i troškovi strane B ne moraju biti u vezi. Npr strana A ima 10000kn troška a strana B 500kn. Sad zbog 25% uspjeha strane B strana A gubi 2500kn iako je to strani B samo 125kn. Takođe opet ostaje nejasnim tko pokriva ostatak od 75% (ili 25% do priznatih 50% uspjeha u sporu) a vjerojatno će to ovako ili onako opet biti prebačeno "malim ljudima" na teret kroz nejasne ugovore. To će pravnu pomoć činiti još nedostupnijom i besmislenijom običnim građanima čak i kad "uspiju" u sporu kad ih je netko prevario/pokrao ili slično. Svakako vas pozivam da cijeli postupak troška pojednostavite ili maksimalno pojasnite običnim građanima kako im ne bi trebala pravna pomoć prilikom ugovaranja pravne pomoći. Kod pisanja zakona trebali bi više voditi brigu o iznimno velikom nesrazmjeru znanja korisnika i davatelja "usluge" koji može dovesti do nepravde u pravosuđu a time i svrhe pravosuđa. Treće, na temelju osobnog iskustvapretpostavljam da je postupak mirenja vrlo problematičan iako ga se i ovim promjenama želi potaknuti. Naime, u jednoj od parnica odvjetnici su klijentima poslali dopis u kojima kažu da ukoliko netko prihvati nagodbu sa drugom stranom koju je tuženik nudio, to ne umanjuje obavezu plačanja ugovorene odvjetničke naknade. Naravno nitko nije bio lud prihvatiti nagodbu uz takvu opasku odvjetnika. Odvjetnicima naravno nije u interesu vansudsko rješenje spora već nagrada koju će primiti za svaki ugovoreni spor i radnju čime su opet stavljeni u vrlo nezavidan sukob interesa kojem rijetki mogu oduprijeti. Sve dok je ugovaranje odvjetničke usluge ostavljeno na dušu odvjetnika koji ugovor sugeriraju/pišu dio osoba neće biti u stanju prihvatiti ikakava mirenja koliko god zakon mijenjali u tom smjeru ako postoji pisani ugovor sa odvjetnicima koji definira nagradu. Jedino bi bilo moguće da u neki zakon ugradite da su klauzule ugovora o zastupanju koje propisuju naknadu odvjetnika u slučaju da dođe do mirenja ništavne osim ako nisu povoljnije za klijenta. Naravno sretno sa tim da se odvjetnici odreknu mogućnosti ugovorene zarade. To je kao da saborski zastupnici sami izglasaju smanjenje svojih privilegija. Ukoliko vam je stvarno u cilju unaprijeđenje sustava pravosuđa općenito, razmislite i o tome da popravite zakone koji štite klijente od predatornih odvjetnika, npr na tragu zakona o zaštiti potrošaća. Bio sam iznenađen kao laik da klijenti odvjetničkih usluga nisu potrošaći usluga kao u drugim slučajevima pa su stoga izvan zaštite a alternative nema. Tako se svaki spor sa pružateljem pravne "pomoći" ukoliko nije benevolentan pretvara u David vs Golijat zbog nesrazmjera u znanju te kartelskom zaleđu pružatelja takvih "usluga". Tj opet kao da saborski zastupnici sami izglasaju smanjenje svojih privilegija. Ideja oglednog slučaja je interesantna i šteta što nije postojala i prije. Sretno sa uvođenjem reda u sustav! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
4 Općinski sud u Splitu PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 116. Komentar uz čl. 116. (prijelazna odredba): Moguće je da je uslijed greške u pisanju u st.2. umjesto „čl.43.“ napisano „čl.34“. Prihvaćen Prihvaćen.
5 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 114. Nije potpuno jasna sudbina dosad podnesenih revizija. Je li tome zaista tako? Bilo bi loše da se kroz kakvu „prikrivenu“ odredbu omogući arbitrarno odbacivanje dosad već podnesenih revizija (i tzv. redovitih i tzv. izvanrednih). To bi bio udar na pravnu sigurnost svih pravnih subjekata, njihova legitimna očekivanja da će se o već podnesenim revizijama odlučivati, kao i udar na već stečena prava. Čini se da će o njima Vrhovni sud odlučivati prema sada važećem ZPP-u (čl. 114. st. 1. Nacrta). To bi bilo u redu, jer bi u suprotnom moglo doći do povratnog (retroaktivnog) djelovanja zakona na štetu stranaka koje su već podnijele revizije. No, tom pitanju svakako treba posvetiti dodatnu pozornost. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
6 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 108. Ako se ostane kod ovog prijedloga neka se uzme u obzir veliki posao uklađivanja izvještaja Republike Hrvatske prema Europskoj pravosudnoj mreži (i stranicama e-pravosuđe) jer će se morati napraviti potpuno nova shema podnošenja prijedloga za Europski platni nalog u standardizirane obrasce. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
7 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 108. zašto više Trgovački sud u Zagrebu nije jedini sud koji izdaje Europski platni nalog? To je bilo dobro rješenje uslijed kojeg je ustaljena jedinstvena sudska praska, a i takvih postupaka nema više od 200 godišnje, stoga nije jasna ova odluka. Problem je bio u čl. 507.l ZPP-a (koji se mijenja u čl. 110. prijedloga), koji je predviđao da se daljnji postupak nastavlja na Trgovačkom sudu u Zagrebu, stoga bi trebalo promijeniti taj čl. 507.l tako da isti glasi: Članak 507.l „''Ako tuženik podnese prigovor protiv europskoga platnog naloga u smislu odredbe članka 16. Uredbe br. 1896/2006, daljnji postupak će se provesti PRED STVARNO I MJESNO NADLEŽNIM SUDOM po pravilima europskog postupka za sporove male vrijednosti utvrđenog u Uredbi br. 861/2007., ako su primjenjiva SUKLADNO UREDBI 2015/2421, a ako nisu po odredbama ovoga Zakona o postupku u povodu prigovora protiv platnoga naloga (članak 445.a, 451. do 456.), uz uvažavanje odredaba članka 17. Uredbe br. 1896/2006. te pravila ovog zakona o stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova.“ - dodatno ističem da niste naveli Uredbu (EU) 2015/2421 europskog parlamenta i vijeća od 16. prosinca 2015. o izmjeni Uredbe (EZ) br. 861/2007 o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti i Uredbe (EZ) br. 1896/2006 o uvođenju postupka za europski platni nalog. Djelomično prihvaćen Uredba 2015/2421 navedena.
8 Savez samostalnih sindikata Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 105. Institut ogledne tužbe u svojoj naravi nije loš prijedlog, no Vrhovni sud u tom slučaju preuzima na sebe veliki rizik polazeći od pretpostavke nepogrješivosti Vrhovnoga suda RH, budući bi svi sudovi u identičnim predmetima bili vezani pravnim stavom Vrhovnoga suda RH, a kako je već obrazloženo kod članka 66. do 83., postoji nemali broj presuda Vrhovnoga suda RH u kojima je zauzet različiti pravni stav u istoj pravnoj stvari. Osim navedenoga, Vrhovni sud RH bi rješavao ogledni primjerak tužbe, a pitanje je kako je ta tužba napisana, jesu li u njoj priloženi svi dokazi, je li potrebno izvoditi dokaze da bi nastala pravna osnova za zauzimanje pravnoga stava. Može se dakle dogoditi da Vrhovni sud na temelju nepotpunog činjeničnog stanja zauzme pogrešan zaključak, a tim istim zaključkom bili bi vezani svi sudovi koji odlučuju u tim pravnim stvarima. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
9 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 105. Riječ je vrlo važnom i poželjnom institutu oglednog postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. Taj bi institut mogao biti koristan. No, smatramo da sam naziv instituta nije cjelovit, jer nije riječ samo o oglednom postupku već i o rješavanju pitanja važnom za jedinstvenu primjenu prava. Smatramo da Vrhovni sud ne bi unaprijed smio zauzimati pravno stajalište o pitanju o kojem sudovi nižeg stupnja uopće nisu odlučivali, tj. on bi preuzeo funkciju suđenja umjesto tih sudova. Ustav, naime, ne poznaje institut prethodnih pravnih mišljenja odnosno unaprijed zauzimanja pravnih shvaćanja koje bi davao odnosno zauzimao Vrhovni sud, to jest prije nego sporne odnose razmotre i o njima odluče sudovi nižeg stupnja. Zato bi koncept predložen u Nacrtu mogao biti suprotan čl. 118. i 119. Ustava. Mišljenja smo da bi u toj bi situaciji trebalo da sudovi nižeg stupnja donesu određeni broj pravomoćnih presuda da bi se utvrdilo postoje li uopće razlike u suđenju. Ako postoje takve razlike predsjednici sudova ili parnične stranke mogle bi u roku 30 dana (ili dužem) obavijestiti o tome Vrhovni sud i zahtijevati da se tom sudu predoče navedeni predmeti i da taj sud donese oglednu odluku za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. U svim ostalim predmetima Vrhovni sud bi tada mogao naložiti zastajanje s postupkom dok on ne razmotri sporno pitanje i iznese kako valja postupati. Naime, ako Vrhovni sud dobije samo prijedlog za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, kako se to predlaže u čl. 105. Nacrta (čl. 502.k ZPP-a) Vrhovni sud neće imati suprotstavljena pravna stajališta nižestupanjskih sudova, te će biti u nemogućnosti ocjenjivati argumente kojima bi se inače rukovodili ti sudovi. Prijeti opasnost da u toj situaciji Vrhovni sud neće imati cjelovitu činjeničnu i pravnu podlogu za postupanje i donošenje odluke po čl. 502.lj ZPP-a). O tome detaljnije vidjeti u općim primjedbama koje je HOK dao uz čl. 1. ovog Nacrta ZID ZPP-a Primljeno na znanje Radi se o pravnim pitanjima pa opisano ne bi trebalo predstavljati problem. Također i iz razloga jer se radi o sličnoj situaciji kao i kod podnošenja zahtjeva iz članka 213. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku, u kojoj Europski sud također ne raspolaže navedenim podacima.
10 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 102. Kako to da se u postupcima pred trgovačkim sudovima produljuju rokovi za žalbu i paricijski rok? Primljeno na znanje Nacrtom se nastojalo, u bitnom, ujednačiti propisane rokove.
11 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 99. Stavkom 2. Nacrta predviđena je situacija u kojoj stranka ne bi bila posebno obaviještena o novom ročištu. To bi moglo izazvati velike probleme, posebno u uredima s većim brojem predmeta, kao i u pravnim osobama koje imaju veće pravne službe. Vjerujem bi većini tih ureda bio značajan, u najmanju ruku organizacijski, problem na ovaj način pratiti objave putem e-predmeta, bez obavještavanja o ročištu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
12 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 97. Što se tiče predlođženog čl. 492.a. u pogledu pisanih dokaza, smatramo da je iznimno važno ne zanemariti utvrđivanje odlučnih činjenica izvođenjem dokaza vještačenjem (primjerice, složeni građevinski sporovi). U pogledu predloženog čl. 492.c , smatramo da ne postoje ovlasti i pravila temeljem koje stranka u postupku osobno ili putem punomoćnika može ispitivati svjedoka izvan suda, te ovjeravanjem iskaza kod javnog bilježnika. Štoviše, potrebno je istaknuti da ovjera potpisa kod javnog bilježnika znači ovjera istinitosti tog potpisa, ali ne i sadržaja. Potrebno je uzeti u obzir i europsku Uredbu o zaštiti osobnih podataka te upitnost prikupljanja potrebnih podataka od stranaka i svjedoka u svrhu davanja iskaza izvan suda. Isto tako, potrebno je ukazati da je takva odredba o mogućnosti ispitivanja svjedoka izvan suda potencijalno protivna temeljnim načelima parničnog postupka, i to načelu neposrednosti, kontradiktornosti i javnosti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Odredbom je jasno propisano da se radi o ovjeri potpisa izdavatelja, a ne sadržaja isprave.
13 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 97. U pravilima o pisanim iskazima svjedoka, stranaka i vještaka u stavku 3 treba dodati i ako sud smatra da treba provjeriti iskaz dakle st. 3. treba glasiti: „ Ako jedna od stranaka ospori ovjereni pisani iskaz stranke ili svjedoka ODNOSNO AKO SUD SMATRA DA JE NEOPHODNO DA SE USMENO SASLUŠA SVJEDOK, STRANKA ILI VJEŠTAK i ako nakon toga stranka ili svjedok ne dođu na saslušanje ili uskrate usmeni iskaz, i uz primjenu prisilnih mjera prema svjedoku iz članka 248. ovoga Zakona, sud neće uzeti u obzir ovjereni pisani iskaz stranke ili svjedoka.“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Sud ima mogućnost saslušati svjedoke ako posumnja i istinitost iskaza.
14 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 96. Ovakvom se odredbom otežava položaj strankama i otvara se mogućnost subjektivnog, neograničenog diskrecijskog odlučivanja odnosno arbitrarnosti (samovolje) u odlučivanju. Nedostaju, naime, jasni kriteriji po kojima bi sud „odredio drukčije“, odnosno odredio da žalba protiv presude ili rješenja odgađa ovrhu. Kao i u sadašnjem čl. 467.a ZPP-a u odnosu na dopuštenje revizije (kada drugostupanjski sud u svojoj presudi mora odrediti je li revizija protiv te iste odluke dopuštena), omogućuje se sudu da arbitrarno odlučuje o tome odgađa li žalba ovrhu. Bi li stranke mogle/trebale predložiti da sud odredi drugačije ili je to isključivo na sudu da po vlastitoj ocjeni odredi? Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
15 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 96. Smatramo da nisu jasni kriteriji kada i pod kojim uvjetima sud koji donosi presudu ili rješenje može „odrediti drugačije“. Naime, nije jasno da li se tu radi o odluci koja će uzimati u obzir neke socijalne kriterije (imovinsko stanje dužnika, odnosno vjerovnika) ili bi se pak radilo o drugim kriterijima i čime bi oni bili propisani. Ovime se u predmetima u kojima se zaista vrlo često radi isključivo o odugovlačenju plaćanja nespornog dugovanja (osobito u trgovačkim sporovima radi isplate) dovodi do situacije da sud, bez potrebe da da jasno obrazloženje, na više godina (ili u potpunosti - s obzirom da se često događa da za vrijeme žalbenog postupka dužnici odu u stečaj ili prestanu postojati) onemogući vjerovnikovu naplatu tražbine. Predlažemo da se uvedu jasni i objektivni kriteriji kada sud može odlučiti da žalba u pojedinom postupku male vrijednosti može odgoditi ovrhu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
16 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 93. Nejasno je zašto se odustaje od dosadašnjeg rješenja da u slučaju nedolaska tužitelja na pripremno (prvo) ročište tuženik upuštanjem u raspravljanje može spriječiti donošenje odluke o presumiranom povlačenju tužbe odnosno zašto se s time u vezi propisuje različito zakonsko rješenje u odnosu na “redovni” postupak. S obzirom na to da se ni u članku 193. ZPP-a (povlačenje tužbe) ne pravi razlika između redovnih sporova i sporova male vrijednosti, neopravdano je praviti takvu razliku kada je presumpcija o povlačenju tužbe rezultat procesne neaktivnosti tužitelja, jer tuženik (kao i kod “redovnog” povlačenja tužbe) može imati pravni interes da se o tužbenom zahtjevu upravljenom protiv njega donese meritorna odluka odnosno da se postupak ne okonča procesnom odlukom (u kojem se slučaju tužba može ponovo podnijeti te tuženika izložiti obijesnom parničenju). Prihvaćen Prihvaćen.
17 Sindikat umirovljenika Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 87. Sindikat umirovljenika Hrvatske predlaže izmjene i dopune prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji se odnosi na posebne postupke time da treba dodati Glavu dvadeset i sedma – a POSTUPAK U SPOROVIMA IZ DOŽIVOTNOG I DOSMRTNOG UZDRŽAVANJA s pripadajućim člancima kako slijedi: Dio treći POSEBNI POSTUPCI Glava dvadeset i sedma – a POSTUPAK U SPOROVIMA IZ DOŽIVOTNOG I DOSMRTNOG UZDRŽAVANJA Članak 437.b Ako u ovoj glavi ne postoje posebne odredbe, u parnici iz ugovornog odnosa doživotnog i/ili dosmrtnog uzdržavanja primjenjivat će se ostale odredbe ovog Zakona. Članak 437.c U sporovima iz doživotnog i/ili dosmrtnog uzdržavanja, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek voditi osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja tih vrsta ugovornih sporova. U sporovima iz doživotnog i/ili dosmrtnog uzdržavanja rok za odgovor na tužbu je osam dana. U sporovima iz doživotnog i/ili dosmrtnog uzdržavanja koje pokreće primatelj uzdržavanja protiv davatelja uzdržavanja radi raskida, utvrđenja ništetnosti ili pobojnosti ugovora o doživotnom i/ili dosmrtnom uzdržavanju, ako zakonom nije određen kraći rok, ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od petnaest dana od dana primitka odgovora na tužbu. U sporovima iz ugovornih odnosa doživotnog i/ili dosmrtnog uzdržavanja postupak pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od šest mjeseci od dana podnošenja tužbe. U sporovima iz ugovornih odnosa doživotnog i/ili dosmrtnog uzdržavanja drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od trideset dana od dana primitka žalbe. Članak 437.d Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje kakve činidbe odrediti rok od osam dana za njezino izvršenje. Članak 437.e Rok za podnošenje žalbe jest osam dana. Obrazloženje: Sudski sporovi vezani za raskid ili poništenje ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju trebaju zbog svoje prirode (životna dob primatelja uzdržavanja, financijska situacija primatelja uzdržavanja, nemogućnost nastavka življenja u zajedničkom domaćinstvu) imati prednost pri rješavanju sporova. Iz iskustva znamo da sporovi ovakve vrste traju nekoliko godina (4-5 godina), pa uzimajući u obzir prethodno navedeno treba omogućiti uzdržavanoj osobi da dočeka pravorijek suda. Ne treba da te tek njihovi nasljednici nastave sa vođenjem spora, premda su daleko manje upućeni u činjenično stanje na koje se poziva u podnesenoj tužbi primatelj uzdržavanja. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
18 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 75. Što se tiče sadržaja predloženog stavka 4., možda bi trebalo uputiti da se radi o situaciji iz čl. 91.a. ZPP-a, kao i precizirati kriterij glede osobe koja nema pravni interes za podnošenje revizije. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Ocjena ima li osoba pravni interes za podnošenje revizije je na sudu te nije moguće taksativno propisati situacije kada bi pravni interes postojao ili ne bi postojao.
19 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 67. Ovaj članak nacrta treba povezati s već komentiranim prijedlogom za izmjenu instituta revizije (članak 66. Nacrta). Člankom 67. nacrta se zapravo uređuje postupak podnošenja revizije. Revizija se više ne bi mogla podnositi izravno, već bi se za podnošenje revizije moralo prethodno ishoditi (subjektivno, diskrecijsko) dopuštenje vijeća Vrhovnog suda, što u primjeni instituta revizije može značiti pravnu nesigurnost, budući da nema objektivnih i preciznih kriterija, kada bi revizija bila dopuštena. To otvara mogućnost arbitrarnih odluka. Postupak se, dakle, dodatno komplicira jer bi stranka morala: - prvo podnijeti prijedlog Vrhovnom sudu da on uopće dopusti podnošenje revizije, - ako Vrhovni sud, na temelju predloženih vrlo općenitih razloga, to ipak dopusti, tek tada bi stranka zaista i mogla podnijeti reviziju. To sigurno ne bi doprinijelo ubrzanju postupka ni kvalitetnoj zaštiti prava nezadovoljnih stranaka. To zato jer bi stranka praktično dva puta morala pisati reviziju a Vrhovni sud morao najprije proučiti cijeli predmet, i kad bi imao stvorenu sliku da je revizija dopuštena, on bi mogao, kad stranka podnese reviziju po dopuštenju, o tome i odlučiti. Tako bi i Vrhovni sud isti predmet razmatrao dva puta. Uz to Vrhovni sud, prema čl. 67. Nacrta, ima pravo ograničiti zahtijevano dopuštenje na podnošenje revizije samo na pitanja koja taj sud dopusti!? Prema članku 67. Nacrta, u odluci kojom se prijedlog za dopuštenje revizije odbija, dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije. Takvim sumarnim „obrazloženjem“ (od jedne rečenice) zapravo se omogućuje Vrhovnom sudu da uopće ne razmatra prijedloge za dopuštenje revizije već ih samo odbija, što je nesumnjivo korisno „za učinkovitost suđenja“ i uljepšavanje sudske statistike. Zbog toga se vraćamo na prijedlog iznesen uz primjedbe na čl. 66. Nacrta, da bi trebalo uvesti jasne i objektivne kriterije kada bi postojala obveza Vrhovnog suda da po samom zakonu, a ne po vlastitom nahođenju, odlučuje o zahtjevima revizije. O tome detaljnije vidjeti u općim primjedbama koje je HOK dao uz čl. 1. ovog Nacrta ZID ZPP-a Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
20 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 67. . Nije prihvaćen Nema primjedbe, nije se moguće očitovati.
21 Bojan Grahek NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 67. Budući da je stranka uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva, nužno je da se u tom slučaju uvede obveza objave svih odluka drugostupanjskih sudova kako bi građani imali jednaku mogućnost koristiti se pravom na reviziju. Trenutno postoje znatne razlike u objavama drugostupanjskih odluka (npr. u posljednjih 90 dana ŽS Vukovar objavio je 3 odluke, a ŽS Split 347 - izvor: https://sudskapraksa.vsrh.hr/overview?daysBefore=90) Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
22 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 66. Taj propis i s njim povezane propise smatramo krajnje upitnim. Tim propisom bitno se mijenja institut prava na reviziju. Prema sada važećem propisu postoji obveza Vrhovnog suda da meritorno odlučiti o reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (tzv. redovitoj reviziji). Također postoji mogućnost da taj sud odluči o reviziji radi rješavanja nekog pitanja važnog za ostvarivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija). To se predloženim nacrtom onemogućuje i daje se isključivo pravo vijeću Vrhovnog suda da po svojoj slobodnoj procjeni odluči hoće li neki predmet po reviziji uopće uzeti u rad. Svjedoci smo velike pravne nesigurnosti koja vlada u Republici Hrvatskoj. Onemogućavanjem fizičkih i pravnih osoba koje kao stranke sudjeluju u parničnom postupku, da uz točno propisane objektivne kriterije zahtijevaju presudu, a time i najviše pravno stajalište o određenom pravnom pitanju, ta se pravna nesigurnost samo povećava. Smatramo da će se time polučiti čak još lošiji rezultat u smislu pravne sigurnosti i brzine odlučivanja pred Vrhovnim sudom, nego što je to sada slučaj kada je riječ, osobito o tzv. izvanrednoj reviziji iz čl. 382. ZPP-a. Za očekivati je još veće opterećenje Vrhovnog suda zato što bi predloženim konceptom (modelom) revizije doslovno sve stranke bile ravnopravno „pozvane“ na obraćanje tom sudu. Novim modelom će se nužno samo povećati broj ustavnih tužbi i produbiti očita razlika u pravnim stajalištima Vrhovnog i Ustavnog suda u njihovim shvaćanjima o vlastitoj procesnoj ulozi. Smatramo vrlo lošim rješenje da se prepusti isključivo subjektivnoj, apsolutno diskrecijskoj ocjeni Vrhovnog suda hoće li uopće razmatrati neku reviziju, te predlažemo da se članak 67. Nacrta i s njim povezani propisi brišu u cijelosti. Uz to Vrhovni sud, ima pravo ograničiti zahtijevano dopuštenje na podnošenje revizije samo na pitanja koja taj sud dopusti!? U situaciji kad postoji pravna nesigurnost i neujednačenost sudske prakse, moraju postojati objektivni pravni instrumenti koji omogućuju da fizička ili pravna osoba ima pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudu u Hrvatskoj bez da se prethodno mora obraćati tom sudu da mu uopće dopusti reviziju, što bi, uz to, bilo ovisno isključivo o subjektivnom pravnom stajalištu sudaca koji bi odlučivali o takvom dopuštenju. Mora postojati najviša sudska instanca koja će odlučivati o važnim pitanjima, to je nesumnjivo Vrhovni sud, ali ne na temelju vlastite subjektivne, ničim kontrolirane diskrecijske ovlasti odnosno prosudbe (nahođenja), već na temelju objektivnih zakonskih odredba (kriterija). To uz ovakav prijedlog Nacrta – ne postoji. Smatramo da bi trebalo zadržati obvezu Vrhovnog suda da odlučuje o revizijama iznad određenog imovinskog cenzusa, jer ovako mogu biti ugrožene velike imovinske i egzistencijalne vrijednosti stranaka, a da one ne mogu računati da će o svojim obvezama dobiti pravorijek Vrhovnog suda. Također bi se trebalo odrediti u kojim drugim situacijama, u kojima nije riječ samo o imovinskom cenzusu, Vrhovni sud treba meritorno odlučivati o reviziji stranke bez prethodnog vlastitog dopuštenja (primjerice, prestanka ugovora o radu, uzdržavanje – obiteljsko ali i u slučaju naknade štete, kad je tjelesno ili duševno zdravlje oštećenika ugroženo tako da mu je životna aktivnost smanjena iznad određenog postotka i slično). U tom smislu predlažemo kao u točki 1.9. ovog radnog materijala. U svakom slučaju pretpostavke za podnošenje revizije valja objektivizirati, a ne prepustiti isključivo subjektivnoj procjeni sudaca, bez mogućnosti kontrole razloga u slučaju odbijanja po čl. 67. st. 5. Nacrta. Nije potpuna jasna sudbina dosad podnesenih revizija. Čini se da će o njima Vrhovni sud odlučivati prema sada važećem ZPP-u (čl. 114. st. 1. Nacrta). To bi bilo u redu, jer bi u suprotnom moglo doći do povratnog (retroaktivnog) djelovanja zakona na štetu stranaka koje su već podnijele revizije. U tom smislu treba obratiti pozornost i na čl. 114. st. 6. Nacrta. O tome detaljnije vidjeti u općim primjedbama koje je HOK dao uz čl. 1. ovog Nacrta ZID ZPP-a Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Očitovanje na primjedbe Hrvatske odvjetničke komore na izmjene instituta revizije su već dane. Dodatno se napominje kako se ovim izmjenama ostvaruje ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
23 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 66. Zajednica pravnika članica HGK ističe primjedbu na predloženu izmjenu, kojom se bitno mijenja institut prava na reviziju. Prema sada važećem propisu postoji obveza Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: Vrhovni sud) da meritorno odluči o reviziji iz članka 382. stavak 1. ZPP-a (tzv. redovna revizija). Također, postoji mogućnost da taj sud odluči o reviziji radi rješavanja nekog pitanja važnog za ostvarivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tzv. izvanredna revizija). To se predloženim Nacrtom onemogućuje i daje se isključivo pravo vijeću Vrhovnog suda da po svojoj slobodnoj procjeni odluči hoće li neki predmet po reviziji uopće uzeti u rad. U situaciji kad postoji pravna nesigurnost i neujednačenost sudske prakse, moraju postojati objektivni pravni instrumenti koji omogućuju da fizička ili pravna osoba ima pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudu u Republici Hrvatskoj bez da se prethodno mora obraćati tom sudu da mu uopće dopusti reviziju, što bi, uz to, bilo ovisno isključivo o subjektivnom pravnom stajalištu suca koji bi odlučivao o takvom dopuštenju. Mora postojati najviša sudska instanca koja će odlučivati o važnim pitanjima, ali ne na temelju vlastite subjektivne prosudbe (nahođenja), već na temelju objektivnih zakonskih odredba (kriterija), a to predloženo zakonsko rješenje ne sadrži. Ovdje je potrebno skrenuti pozornost i na činjenicu kako praksa ni samog Vrhovnog suda nije dovoljno ujednačena da bi se moglo uprijeti na različite stavove drugostupanjskih sudova. I dalje bi ostalo sporno pitanje revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda u tom slučaju, jer je to samo jedan jedini drugostupanjski sud i već je kod trgovačkog sudovanja bilo stavova u odlukama Vrhovnog suda, a i odbačaja takvih revizija, jer nema različite prakse „više drugostupanjskih sudova“. Smatramo da je redovna revizija i dalje potrebna, jer ju opravdava razmjerno visoki broj preinačenih i ukinutih odluka. Držimo da bi trebalo zadržati obvezu Vrhovnog suda da odlučuje o revizijama iznad određenog imovinskog cenzusa, jer ovako mogu biti ugrožene velike imovinske i egzistencijalne vrijednosti stranaka, a da one ne mogu računati da će o svojim obvezama dobiti odluku Vrhovnog suda. Zaključno Zajednica pravnika članica HGK smatra da bi institut revizije, kako je predložen ovim Nacrtom, unosio u pravni sustav daljnju pravnu nesigurnost, jer bi dopuštenost revizije ovisila u bitnome o (prethodnoj) volji i subjektivnom stajalištu sudaca Vrhovnog suda. Republici Hrvatskoj potreban je Vrhovni sud koji će suditi po objektivnim zakonskim kriterijima i time čuvati ustavni postulat vladavine prava. To se ovim Nacrtom apsolutno minorizira i dovodi u pitanje. Predloženo rješenje kojim se ukida tzv. redovna revizija usmjereno je isključivo na umjetno smanjenje broja predmeta o kojima odlučuje Vrhovni sud RH i posljedično tome, slabi pravnu sigurnost građana i smanjuje njihovo povjerenje u pravosuđe. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
24 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 66. Smatramo da bi kriterij za dopuštenje revizije trebao biti jasniji, a ne „ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu“. Naime, ovakvim prijedlogom se zapravo i dalje ne štite prava stranaka u parničnom postupku u kojem se zahtijeva dopuštenje izjavljivanja revizije, nego se štite apstraktna prava i načelo pravednosti u nekim mogućim potencijalnim drugim parničnim postupcima. Postavlja se pitanje kako bi se u prijedlogu za dopuštenje revizije pravno argumentiralo „očekivanje odluke o nekom pravnom pitanju (...)“ te koji bi bili jasni kriteriji za dopustivost, odnosno nedopustivost revizije i prava na pristup Vrhovnome sudu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
25 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 65. Zajednica pravnika članica HGK smatra da bi stranke nakon ukidanja presude trebale imati sva prava iz prethodnog postupka, pogotovo zato jer upute drugostupanjskog suda u presudi najčešće upućuju na neke nove činjenice koje treba dokazati. Zato nije logično da se provodi samo nova glavna rasprava bez prava na iznošenje novih činjenica i dokaza. Ovakvom odredbom, na način kako je predložena u Nacrtu, prednost se daje efikasnosti postupka, a na teret stranaka i materijalne istine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
26 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 62. U postupku pred drugostupanjskim sudovima predmete pripremaju i prezentiraju na vijećima i sudski savjetnici, stoga se postavlja pitanje tko će voditi raspravu pred drugostupanjskim sudom, da li sudski savjetnik u prisustvu mentora ili će potreba vođenja rasprave biti opravdani razlog za preraspored predmeta iz referade savjetnika u referadu suca. Primljeno na znanje Eventualna presignacija spisa nije predmet ni Nacrta niti Zakona o parničnom postupku.
27 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 60. Ovom odredbom Nacrta se nedopustivo bagatelizira i podcjenjuje primjena materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Troškovi postupka znaju biti vrlo visoki i mora biti obveza barem sudova prvog i drugog stupanja, ako je već od toga po vlastitoj volji i praksi izuzet Vrhovni sud, da te troškove razmotre po službenoj dužnosti i s gledišta primjene materijalnog prava. Nije prihvaćen Žalitelj bi trebao ukazati na pogrešku u odluci o trošku, ako ona postoji.
28 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 60. Nadam se da će stranke u žalbama isticati da pobijaju presudu i zbog razloga iz toč. 11. jer to više sud ne pazi po službenoj dužnosti, no predlažem dopunu jer proizlazi da sud više ne pazi na proturječnost dokaza u spisu i onoga što se navodi u razlozima presude, ali pazi po službenoj dužnosti na pravila o kamatama, pa da se kao iznimka pored troškova postupka dodaju i kamate te druga sporedna traženja. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
29 Darko Grošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 60. U članku 360. stavak 1. dodaje se slijedeći tekst iza riječi: “Nakon primitka odgovora na žalbu ili nakno proteka roka za odgovor na žalbu sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu ”u roku od najkasnije 60 dana.” Obrazloženje: Obzirom da se vrše sveobuhvatne izmjene ZPP predlažem da se propiše i rok u kojem se spis mora dostaviti drugostupanjskom sudu jer nema nikakvog razloga da se spis po žalbi zadržava kod prvostupanjskog suca i više od 2-6 mjeseci od danog odgovora na žalbu. Time se sporadično nanosi i šteta strankama posebno pri obračunu zateznih kamata za troškove spora ili novčanih davanja. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
30 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 59. u stavku 2. točka 9. bi trebalo navesti i ako je odlučeno o zahtjevu za koji već postoji ovršna isprava (npr. javnobilježnička ovršna isprava i dr.) Nije prihvaćen Predmetna odredba nije predmet ove izmjene.
31 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 58. Ovim člankom uvodi se novo pravilo prema kojem rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza. Ta odredba nije u Nacrtu obrazložena već je samo tekst tog prijedloga ponovljen u obrazloženju Nacrta. Taj neobrazloženi prijedlog nije prihvatljiv. Može se razumjeti da rokovi ne teku valjda zbog korištenja godišnjih odmora. Prijedlog stvara ustavnopravnu nejednakost između sudaca, koji po Zakon o sudovima imaju pravo na godišnji odmor od 30 radnih dana (praktično oko 40 dana) i punomoćnika stranka u parničnom postupku koji zapravo nemaju pravo na godišnji odmor, odnosno on bi valjda bio 15 dana. Toliko o statusu odvjetnika u očima predlagatelja izmjena i dopuna ZPP-a. Odredbu kao nejasnu i suprotnu čl. 14. st. 2. Ustava valja brisati, a pitanje nekadašnjih „sudskih ferija“ trebalo bi ujednačeno urediti Zakonom o sudovima i/ili Zakonom o odvjetništvu, a ne tek paušalno i parcijalno ZPP-om. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
32 Općinski sud u Splitu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 57. „Prijedlog za dopunu čl. 338. st. 4.: U ovu odredbu bi trebalo dodati rečenicu koja glasi „Sud nije dužan u obrazloženju u potpunosti reproducirati sadržaj iskaza saslušanih osoba već je dostatno navesti na temelju kojih dokaza je utvrdio pojedine činjenice.“ Ovaj prijedlog se stavlja radi ekonomičnosti postupanja budući da prvostupanjske presude često sadrže doslovno prepisivanje iskaza svjedoka i stranaka, a tome suci pribjegavaju kako bi izbjegli da im se presude ukidaju zbog toga što „nisu navedeni razlozi u obrazloženju“ ili „sud nije naveo sadržaj dokaza koje je izvodio“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
33 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 57. Predlažemo da uvod presude sadržava i osobni identifikacijski broj parničnih stranka. To može biti važno u slučaju ovršnog postupka, ali i inače ako bi se pojavio problem identifikacije parnične stranke, na primjer pravnih osoba koji posluju pod istom ili vrlo sličnom tvrtkom. To zasad nije previđeno, već se OIB odnosio (očito pogrešno) na sud koji je donio odluku. Primljeno na znanje Upravo se navedeno i predlaže odredbom članka 57. Nacrta.
34 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 57. Ovaj prijedlog izmjene je nerazumljiv, jer raspored riječi u važećoj verziji zakona nije takav kako je sadržajno navedeno u ovome prijedlogu. Nije prihvaćen Raspored riječi je takav jer su prethodnom novelom riječi ‘’osobni identifikacijski broj’’ dodane iza prve riječi ‘’naziv’’ odnosno prije riječi ‘’suda’’.
35 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 56. Izmjena stavka 8. čl. 335. ZPP-a je nepotrebno otežavanje postupka stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude. Umjesto da joj sud uruči ovjereni prijepis presude na tom ročištu (kako je to sada propisano), bez razumnog obrazloženja se predlaže da stranka može (u drugim prostorijama suda, vjerojatno u parničnoj pisarnici) preuzeti ovjereni prijepis te presude. To je primjer nepotrebnog birokratiziranja i ujedno se stranku ili njezina punomoćnika natjerava da dodatno gube vrijeme čekajući na mogućnost da preuzmu ovjereni prijepis presude. Predlažemo da se institut objave presude u cijelosti drukčije uredi. Nema nikakve osnove da se stranke prisiljava da one osobno ili putem punomoćnika budu prisutne objavi presude. Takvu odredbu ZKP ne predviđa, što znači da kriminalci ne moraju doći na objavu presude u kaznenom postupku, a mirni građani to moraju učiniti ili platiti punomoćnika da to za njih učini. Za parnične stranke u tom slučaju nastaju dodatni troškovi koje im nitko ne naknađuje. Postoji loša praksa sudova da se ti troškovi ne naknađuju, a država svojim zakonima prisiljava građane da ili dođu na sud osobno i opet gube vrijeme ili da za to plaćaju punomoćnika. Ne priznavajući te troškove sudovi oštećuju stranke i postupaju suprotno članku 151. st. 2. ZPP-a prema kojima parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Da propis čl. 335. ZPP-a nije svojevrstan oblik prisile na stranke, većina stranka nikad ni ne bi došla na objavu presude. Smatramo da bi bilo sasvim dovoljno da se propiše da sud mora objaviti presudu u roku najduže 45 dana, time da je mora u pisanom obliku otpraviti strankama odnosno njihovim punomoćnicima najkasnije u daljnjem roku od 8 ili 15 dana. Čini se da je cilj odredbe članka 335. ZPP-a da se uštedi na troškovima dostave pisanog otpravka presude. To je potpuno neopravdano u situaciji kada stranka ima punomoćnika kojem se dostava obavlja putem pretinaca u sudu, tj. sud nema nikakvih troškova dostave. To je u praksi većina slučajeva. Smatramo da bi u takvoj situaciji trebalo jednostavno propisati da je sud obavezan dostaviti pisani otpravak presude, u roku najviše 60 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Time bi se izbjeglo maltretiranje stranka i njihovih punomoćnika i drugih zastupnika da moraju dolaziti na sud po ovjereni prijepis presude. Takvi dolasci na sud su za stranke nesumnjivo višestruko skuplji, nego nekoliko kuna koje bi sud platio za poštarinu, i to samo u iznimnim slučajevima kad dostava nije uređena preko sudskih pretinaca. Što se tiče objave presude i drugih odluka u parničnom postupku na e-stranici suda, to je prihvatljivo s gledišta javnosti rada suda, ali ta objava ne zamjenjuje pisani otpravak ovjerenog prijepisa presude. Zato ako sud tu dostavu ne obavi preko sudskih pretinaca ili poštom, stranka je opet prisiljena dolaziti na sud i gubiti vrijeme i novac da dobije takav ovjereni prijepis, na primjer ako želi da joj to bude ovršna isprava. Sve to stvara dodatne troškove i znatan je gubitak vremena, koji se ne može (o)pravdati nevoljkošću države da stranci, koja je platila sudske pristojbe za rad suda, normalno i bez ikakvih dodatnih otežavanja dostavi ovjereni prijepis presude. Krajnje je upitna ideja o isticanju presude na mrežnoj stranici e-oglasne ploče sudova, pogotovo u situaciji kada brojne fizičke osobe koje se pojavljuju kao parnične stranke i nemaju punomoćnike i nemaju pristup internetu. Takva odredba predstavlja povredu čl. 14. st. 2. i 26. Ustava jer u toj situaciji osobe koje nemaju pristup internetu nisu jednake osobama koje tu mogućnost imaju i ograničava bez razumnog opravdanja one fizičke osobe koje nemaju Internet (čl. 16. st. 2. Ustava). Djelomično prihvaćen Odredbe o uručenju presude dorađene. Odredbe o elektroničkoj komunikaciji odvjetnika će omogućiti dostavu odluka odvjetnicima elektroničkim putem, dok do situacije objave pismena na e-oglasna ploča sudova neće niti doći u slučaju da osoba ima uredno prijavljeno prebivalište/boravište.
36 Bojan Grahek NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 56. Koji je smisao odredbe da stranka koja nije pristupila na ročište (čl. 335. st. 9.) može prijepis presude preuzeti "neposredno u sudu istog dana"? Da li to znači da stranka ovjereni prijepis presude može preuzeti samo na dan objave i nakon toga više ne može preuzeti ovjereni prijepis presude? Djelomično prihvaćen Odredba dorađena. Radi se o situaciji kada se odluka preuzima neposredno nakon ročišta za objavu, dok je u ostalim slučajevima regulirana mogućnost uvida u spis i dostave odluka.
37 Općinski sud u Splitu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 56. Komentar uz čl. 56. (kojim je izmijenjen čl. 335.): Ako je već čl.348. predloženo da rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza, onda bi bilo svrsishodno, pošteno i u skladu sa reciprocitetom da se propiše da se rok za izradu presude ne računa u razdoblje od 1. do 15. kolovoza budući da i suci u tom razdoblju najčešće koriste godišnji odmor. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
38 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 56. Slažem se s prethodnim komentarom. Nejasno je zašto se odustaje od uručenja presude na ročištu za objavu, kada to u praksi dobro funkcionira. Može se eventualno važećem tekstu dodati i predložena izmjena pa propisati: Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud će na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će uputiti stranku da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana. Prihvaćen Prihvaćeno.
39 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 56. Ova promjena zvuči zanimljivo, ali praktično će izazvati veliko nezadovoljstvo stranaka ali i tehničke poteškoće u radu sudova, jer sudac nakon objave treba dostaviti presudu na to drugo mjesto na sudu, što znači da će stranka morati čekati da se spis sa primjercima presude dostavi na to drugo mjesto na sudu. Ponekad će stranka morati čekati par sati, a ako je već pred kraj radnog vremena kancela ili drugog mjesta na sudu, kako će se onda izvršiti preuzimanje presude koja je objavljena. Ne bi li bilo praktičnije da sudac odmah uručuje prisutnoj strani presudu i da to konstatira u zapisnik i da je taj potpis na zapisniku o objavi dovoljan dokaz o uručenju presude. - u ovom članku treba urediti pitanje dostave presuda koje sadrže tajne podatke kao i zaštitu maloljetnika, jer se sada predviđa objava svih presuda na e-Oglasnoj ploči, a u nekim slučajevima je odavanje klasificiranih podataka i kazneno djelo. Uz to zaštita poslovnih podataka je izričito predviđena i europskim propisima - DIREKTIVA (EU) 2016/943 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 8. lipnja 2016. o zaštiti neotkrivenih znanja i iskustva te poslovnih informacija (poslovne tajne) od nezakonitog pribavljanja, korištenja i otkrivanja, i postavlja se pitanje da li je nužno otkrivanje poslovne tajne široj javnosti kroz objavu na eOglasnoj ploči. Prihvaćen Prihvaćeno.
40 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 55. Odredba je u suprotnosti s odredbom čl. 109. ZPP-a u skladu s kojom bi sud mogao pozvati tužitelja na ispravak ili dopunu, što se svakako čini razumnijim rješenjem. Nije prihvaćen Odredba članka 109. Zakona o parničnom postupku ovdje nije primjenjiva jer se ne radi o procesnim nedostacima već o neosnovanosti tužbenog zahtjeva zbog čega je prijedlog suprotan i načelu ravnopravnosti stranaka.
41 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 53. Smatramo da je riječ o nepotrebno strogoj odredbi novo predloženog članka 299.a, pogotovo kad zbog složenosti činjenične i pravne materije zaista nije moguće održati rokove koje odredi sud, a koji mogu biti i kraći od 30 dana. Stranke se kažnjava na način da podnesak izvan roka sud neće uzeti u obzir. To ocjenjujemo još jednim primjerom u kojem se ZPP-om „discipliniraju“ samo parnične stranke. Istovremeno ZPP ne daje ni jedan mehanizam kojim bi „disciplinirao“ sudove na način da im se primjerice naloži da se ročišta moraju održavati u punom kraćim razmacima nego što je to u praksi sudova slučaj (rasprave se ne zakazuje i u razdobljima dužim od godine dana, vještačenja predugo traju, a sudovi ne potiču vještake da rade u određenim rokovima i slično). Smatramo da bi predloženu odredbu čl. 299.a valjalo brisati u cijelosti, kao pretjerano strogu i nerazmjernu u smislu čl. 16. st. 2. Ustava. Primljeno na znanje Smisao odredbe članka 53. Nacrta je, po uzoru na slovensko pravo, riješiti problem izmjene očitovanja unedogled.
42 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 53. Zajednica pravnika članica HGK ističe da se predloženom odredbom sudski rokovi određuju se kao prekluzivni, a na teret efikasnosti pravosuđa. Zajednica smatra da ovakva odredba ide na teret stranaka jer u određenim slučajevima, primjerice u nekim složenijim sporovima kao što su sporovi u postupcima pred trgovačkim sudovima, rokovi koje odredi sud za pisano očitovanje, mogu biti objektivno prekratki te nije moguće u danom roku sastaviti podnesak ili dati očitovanje. Sudovi imaju druge mogućnosti osigurati postupovnu disciplinu. Primljeno na znanje Smisao odredbe članka 53. Nacrta je, po uzoru na slovensko pravo, riješiti problem izmjene očitovanja unedogled.
43 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 53. Smatramo da bi u ovoj zakonskoj odredbi trebalo omogućiti strankama da, barem jednom, imaju mogućnost predložiti produljenje roka za dostavu pismenog očitovanja iz stavka 1. Naime, moguće je da stranka tijekom postupka odluči angažirati odvjetnika kojeg do tada nije angažirala ili da odvjetnik koji je do tada zastupao stranku prestane zastupati (npr. otkaz punomoći, smrt odvjetnika) pa bi u takvim ili sličnim slučajevima trebalo ostaviti mogućnost produljenja roka. Primljeno na znanje Smisao odredbe članka 53. Nacrta je, po uzoru na slovensko pravo, riješiti problem izmjene očitovanja unedogled.
44 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 52. U članku 291. potrebno je jasno urediti situaciju kada s pripremnog ročišta neopravdano izostane tužitelj, a tuženik se neće upustiti u raspravljanje na način da se i za takve procesne situacije propiše presumirano povlačenje tužbe. Naime, sudska praksa županijskih sudova u primjeni članka 295. ZPP-a po Izmjenama iz 2013. nije dosljedna u tumačenju navedene odredbe kod ovakvih situacija, a što je očito posljedica nejasne norme. Prevladava stajalište da u situaciji kada je tužitelj izostao s ročišta, a tuženik se neće upustiti u raspravljanje ne nastaje situacija iz stavka 2. članka 295. ZPP-a (ŽS Bjelovar Gž 2182/2015 od 30.11.2017., ŽS Rijeka Gž-140/2016 od 6.4.2016., ŽS Pula Gž Ob-136/16 od 15.6.2016., ŽS Varaždin SS Koprivnica Gž-484/17 od 30.8. 2017.). Manji broj drugostupanjskih sudova podržava stav o presumiranom povlačenju tužbe kao sankciji za ovakvu procesnu neaktivnost stranaka (ŽS Zagreb Gž Ob-455/16 od 26.4.2016., ŽS Šibenik Gž-995/2016 od 21.12.2017.). U pojedinim ukidbenim rješenjima prve skupine sudova prvostupanjskim sudovima daje se uputa da su u takvoj situaciji dužni održati raspravu neovisno o činjenici što se tuženik neće upustiti u raspravljanje, a u praksi ostaje nejasno kako održati raspravu ako jedne stranke nema, a druga ne želi raspravljati. Ni “stari” ZPP (prije Novele iz 2013.), članak 216. stavak 1., nije jasno uređivao situaciju kada jedna stranka izostane s ročišta, a prisutna ne želi raspravljati pred sudom, ali je pravna teorija bila na stajalištu da treba uzeti da i u tom slučaju postoje uvjeti za nastupanje mirovanja (Triva-Dika, Građansko parnično procesno pravo, Narodne novine, 2004., str. 566). Potrebno je stoga intervenirati u predloženi tekst članka 291. ZPP-a: - izmjeniti predloženi stavak 3. tako da glasi: “Ako s pripremnog ročišta neopravdano izostanu obje stranke ili ako dođu na ročište, ali se neće upustiti u raspravljanje, ili se udalje s ročišta, ili ako neopravdano izostane jedna stranka, a druga se neće upustiti u raspravljanje ili se udalji s ročišta, smatrat će se da je tužitelj povukao tužbu.” ili - izmijeniti postojeći stavak 1. na način da glasi: “Ako na pripremno ročište na dođe tužitelj ili ne dođe tuženik, a nema uvjeta za donošenje presude zbog izostanka, sud će raspravljati s prisutnom strankom, ako se ona upusti u raspravljanje, a u protivnom će se smatrati da je tužitelj povukao tužbu.” ili na način koji je sada predviđen za sporove male vrijednosti (članak 465. stavak 1.): “Ako tužitelj ne dođe na pripremno ročište, a uredno je pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženik na tom ročištu ne upusti u raspravljanje.” Na isti način nužno je intervenirati u postojeći članak 295. ZPP-a koji se odnosi na procesnu neaktivnost stranaka na ročištu za glavnu raspravu, jer je izložena oprečna sudska praksa nastala upravo u primjeni te zakonske odredbe. Potrebno je urediti i situaciju procesne neaktivnosti stranaka u parničnim predmetima pokrenutima prije Novele ZPP-a iz 2013., budući da je ukinut institut mirovanja postupka, a na te se postupke ne primjenjuje članak 295. ZPP-a pa praktički nema procesne sankcije za neaktivnost stranaka u tim najstarijim predmetima. Rješenje se može naći kroz prijelazne i završne odredbe. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
45 Mićo Ljubenko NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 51. Predlažem dodati novi stavak : "Sud će u roku od 120 dana od održavanja prethodnog ročišta ili od zaprimanja odgovora na tužbu održati naredno ročište za glavnu raspravu, neovisno o mogućoj provedbi procesnih radnji tijekom tog razdoblja. Sud će u pravilu raspravnim rješenjem na održanom ročištu zakazati iduće ročište za glavnu raspravu." Obrazloženje predloženog stavka: Smatram da je u interesu obiju strana u postupku, ali i samog suda voditi postupak primjerenom dinamikom. U tom smislu primjeren instruktivni rok za održavanje narednog ročišta je 120 dana. Osnovna kritika sadašnjeg parničnog postupka je usmjerena na dugotrajnost, a ne na stručnost sudaca ili druga pitanja. Problem dugotrajnosti značajno se može riješiti propisivanju instruktivnog roka za održavanje rasprave npr. 120 dana čime se izbjegava nepotrebno požurivanje suda i eventualne insinuacije je li sud neopravdano prespor. Ako između dva ročišta nije provedena radnja koja je u postupku planirana (npr. provedba vještačenja, dostava poziva svjedocima i dr.) takav propust uvijek je moguće sankcionirati postojećim pravilima ZPP-a. Predložena dopuna ne mora nužno biti uređena u navedenom članku već je istu moguće urediti i u jednom od članaka koji reguliraju zakazivanje glavne rasprave npr. čl.293 ZPP. Nije prihvaćen Sud rukovodi raspravom te nije potrebno propisivati rok u kojem je sud dužan zakazati ročište, jer je na sudu da uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja rukovodi raspravom.
46 Savez samostalnih sindikata Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 49. Predlažemo da se u stavku 3. članka 284. Zakona o parničnom postupku briše ograničenje iznošenja prijedloga dokaza do zaključenja prethodnog postupka, a u svezi s time da se briše i stavak 2. članka 299. Zakona jer ovakvo uređenje odnosno ograničavanje mogućnosti iznošenja dokaznih prijedloga, unatoč upozorenju suda o potrebi iznošenja svih dokaza samo do zaključenja prethodnog postupka, utječe na utvrđivanje materijalne istine (postoji mogućnost da ista ne bude pravilno utvrđena); vrlo često se u praksi događa da predlagatelji odnosno parnične stranke nemaju niti saznanja o postojanju dokaza u toj fazi parničnog postupka već za isto saznaju tijekom održavanja glavne rasprave, a eventualna ocjena odsutnosti krivnje predlagatelja u slučaju kasnijeg predlaganja (do okončanja glavne rasprave) prepuštena je subjektivnoj ocjeni suda bez postojanja objektivnih kriterija. Stoga, smatramo da je ZPP iz 2013. godine ovu problematiku nepovoljnije riješio od ZPP-a koji je do tada važio, te predlažemo da se pitanje iznošenja dokaza regulira na način kako je to bilo riješeno ZPP-om koji je važio do 2013. godine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
47 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 49. Članak 284. ZPP-a koji uređuju institut odgovora na tužbu trebalo bi u potpunosti izmijeniti na način da se pripremno ročište određuje tek nakon što tuženik pisano odgovori na tužbu, pa možda i čak nakon što se tužitelj očituje na odgovor na tužbu. To bi sudu omogućilo da prije pripremnog ročišta zapravo dobije pisana stajališta stranaka, a onda bi mu bilo lakše na pripremnom ročištu odrediti i koje će dokaze ubuduće izvoditi. U vezi s tim trebalo bi potpuno iz zakona izostaviti institut prethodnog postupka, koji se u praksi vrlo neujednačeno primjenjuje i ne postiže onaj cilj koji bi trebao postići – koncentraciju svih dokaza. Naprotiv, postignuto je to da stranke, zbog bojazni da kasnije neće moći predložiti izvođenje nekih dokaza, sud zatrpavaju nizom dokaza. Na taj način se zapravo postiže suprotan učinak i postupak se produžuje. Smatramo da bi strankama trebalo omogućiti da dokaze iznose do zaključenja glavne rasprave, pri čemu ako je riječ o iznošenju dokaza koji nisu izazvani radnjama suprotne strane, troškove tih radnji treba snositi ona stranka koja je te troškove izazvala. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
48 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 49. Što se tiče određivanja pripremnog ročišta tek nakon primitka odgovora na tužbu, sa takvim prijedlogom se slažemo. Naime, u praksi smo se često susreli sa problemom da ukoliko se pripremno ročište odredi odmah sa dostavom tužbe na odgovor, u složenijim predmetima ne ostane dovoljno vremena za izradu očitovanja tužitelja na odgovor na tužbu tuženika, ili pak tuženik ne zaprimi tužbu prilikom prve dostave već, primjerice, i nekoliko dana prije zakazanog pripremnog ročišta, ili je pak pismeno tek istaknuto na e oglasnoj ploči suda, što dovodi do potrebe odgode pripremnog ročišta. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
49 Darko Grošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 49. U stavku 1. članka 284. koji se mijenja očito je omaškom propušteno dodati i riječi “od zaprimanja tužbe” što proizlazi iz obrazloženja uz ovu izmjenu pa predlažem kako bi izmjena bila potpuno jasna da tekst stavka 1. glasi: “Ako sud smatra da se na temelju tužbe može dalje postupati naredit će najkasnije u roku od 60 dana od zaprimanja tužbe da se primjerak tužbe dostavi tuženiku radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu. Sud je dužan u pozivu upozoriti tuženika na pravne posljedice nedavanja odgovora na tužbu (članka 331.b)” U stavku 4. članka 284. koji se mijenja predlaže se dodati tekst: “Nakon primitka odgovora na tužbu ili isteka roka na odgovor na tužbu će u roku od najduže 30 dana odrediti pripremno ročište, te upozoriti stranke da će se na tom ročištu, ako za to budu ispunjeni uvjeti, zaključiti prethodni postupak i provesti glavna rasprava.” Djelomično prihvaćen Prihvaćeno u dijelu tako što se dopunjuje članak 49. stavak 1. Nacrta koji dopunjen glasi: U članku 284. stavku 1. iza riječi: "naredit će" dodaju se riječi: "najkasnije u roku od 60 dana od podnošenja tužbe,".
50 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 47. Obzirom na sadržaj odredbe čl. 13. ZPP-a kojom su propisane ovlasti sudskih savjetnika, smatramo da bi i za odluku o osiguranju dokaza trebalo postojati ograničenje u svezi visine vrijednosti predmeta spora u pogledu odlučivanja glede osiguranja dokaza. Također, a što se odnosi i na ostale odredbe ZPP-a, nije jasna uloga „predsjednika vijeća“ u prvostupanjskim parničnim postupcima, obzirom da je čl. 41. st. 1. ZPP-a propisano da u parničnom postupku u prvom stupnju sporove sudi sudac pojedinac, ako zakonom nije određeno da sudi vijeće. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
51 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 46. Brisanjem stavka 2. će se dati mogućnost sudu da odbije dokazni prijedlog saslušanja stranaka, jer bi sud mogao, pozivajući se na stavak 1. ove zakonske odredbe reći da se saslušanjem stranke neće utvrditi sporne činjenice važne za odluku. Do sada je stranka imala pravo da bude saslušana u postupku i sud je stranke saslušao ukoliko je to bilo predloženo, a ovakvim prijedlogom izmjena smatramo da će pravo stranke na njezino saslušanje biti ograničeno. Nije prihvaćen Smisao članka 46. Nacrta je upravo suprotan - da saslušanje stranaka nije više supsidijarno dokazno sredstvo.
52 Mićo Ljubenko NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 45. Predlaže se dodati stavak: "Vještaci nisu ovlašteni zahtijevati od stranaka dostavu dodatnih isprava koje nisu u sudskom spisu koje su preuzeli na razmatranje i izradu nalaza i mišljenja." Obrazloženje predložene dopune: Primjetna je vrlo česta pogreška u procesnim pravilima koju je teško ispraviti, a to je da vještaci samoinicijativno u namjeri što boljeg razjašnjenja činjenica i boljeg nalaza krše temeljno pravilo o teretu dokaza tj. pribavi dokumentacije. odvjetnica Ines Brozović i odvjetnik Mićo Ljubenko Nije prihvaćen Ovaj prijedlog je u izričitoj suprotnosti s važećom odredbom druge rečenice članka 259. stavka 2. Zakona o parničnom postupku.
53 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 44. Tko želi ukinuti sve pozitivne rezultate ovog dokaznog sredstva? Naime Ministarstvo financija u pravilu ne raspolaže ovim podatkom već mora ići kod dužnika i utvrditi da li je uvršten račun ili nije. Dakle, u svakom slučaju Ministarstvo financija može reći da ne raspolaže podatkom, i sve će biti dostavljeno u roku 30 dana, a sud više neće imati efikasno dokazno sredstvo. Eventualno bi se moglo istaknuti slijedeće: „Ministarstvo financija, Porezna uprava dužna je podatak iz stavka 2. ovoga članka dostaviti sudu u roku od 30 dana od dana zaprimanja zahtjeva, osima ako stranka nije u sustavu Poreza na dodanu vrijednost.“ Djelomično prihvaćen Odredba je dorađena u skladu s primjedbom.
54 Zvonimir Biškup NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 43. U slučaju prekida postupka na temelju čl. 212. toč. 4. ZPP predlaže se propisati mogućnost obustave postupka i u slučaju kada pravna osoba nema pravnog sljednika, a ne radi se o postupku o pravima koja ne prelaze na pravne sljednike. Naime, ako nema pravnog sljednika, parnični postupak nema se prema kome nastaviti, a "vječni" prekid postupka nema svrhe. Primljeno na znanje Slučaj pravne osobe bez pravnog sljednika je riješen predloženim člankom 43. Nacrta.
55 Općinski sud u Splitu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 42. Komentar uz čl. 42. (kojim je izmijenjen čl. 215.): Predloženim izmjenama ovoga članka rješava se samo problem u pogledu nastavka postupka u slučaju prekida postupka zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka ( čl. 212. t.. 5). Naime, predviđeno je da sud pod određenim uvjetima po službenoj dužnosti donosi rješenje o nastavku postupka i rješenje o presumiranom povlačenju tužbe. Izmjenama je ujedno ponuđeno rješenje za probleme koji su uočeni u praksi u pogledu prekida postupka zbog prestanka pravne osobe (čl. 212.t.4.) i nastavka postupka u tom slučaju i to predloženim čl. 43. ZID ZPP-a kojim se dotadašnjem čl. 215 b dodaje novi stavak 2 prema kojem će sud postupak koji je prekinut iz razloga navedenog u čl. 212.t.4. ZPP-a nastaviti i istodobno obustaviti ako pravni sljednik pravne osobe ne preuzme postupak ili protivna strana ne predloži da ga sud pozove da to učini u roku od 3 mjeseca od pravomoćnosti rješenja o prekidu, s tim da je u prijelaznim i završnim odredbama određeno ( čl. 116) da će sud na naprijed navedeni način postupiti i u predmetima u kojima je doneseno pravomoćno rješenje o prekidu prije stupanja na snagu ZID ZPP-a, s tim da rok od 3 mjeseca počinje teći od dana stupanja na snagu ZID ZPP-a. Također je određeno da se odredba čl. 34. ZID ZPP-a ( vjerojatno je greška jer treba stajati čl. 43.) primjenjuje na postupke u kojima do stupanja na snagu predloženih izmjena nije doneseno pravomoćno rješenje o prekidu. Međutim, predloženim izmjenama nije riješen problem nastavka postupka u slučaju iz čl. 212.t.1. ZPP-a – prekid zbog smrti stranke jer je u čl. 215.st.1. ZPP-a i dalje ostavljeno da će sud prekinuti postupak nastaviti i po službenoj dužnosti ( dakle, ako nasljednik ili skrbnik ostavine, novi zakonski zastupnik, stečajni upravitelj ili pravni sljednici pravne osobe ne preuzmu postupak ili protivna strana ne predloži da ih sud pozove da to učine). Dodatak " po službenoj dužnosti" je uveden ZID-om ZPP-a objavljenim u NN 117/03, a iz prijelaznih i završnih odredbi proizlazi da je sud po službenoj dužnosti morao nastavljati postupke neovisno o tome kada je rješenje o prekidu doneseno. U sudovima postoje predmeti u kojima je prekid postupka utvrđen još 80-tih i 90-tih godina prošlog stoljeća. U tim predmetima nema dovoljno podataka za identifikaciju preminule stranke ( nema naznake datuma rođenja, imena oca, OIB je uveden 2009.g.) kako bi se mogli utvrditi njeni nasljednici. U dijelu predmeta preminuli su i punomoćnici, što posebno otežava traženje nasljednika, a u slučaju kada je prekid utvrđen zbog smrti tuženika, tužitelji su u pravilu neaktivni u označavanju nasljednika i sve olako prepuštaju sudu. Ako se postupak pokreće na inicijativu stranke, onda bi se tako trebao i nastavljati. Dodaje se i da je znatan broj starih predmeta za koje Ministarstvo pravosuđa traži mjesečna izvješća aktiviran iz prekida upravo po službenoj dužnosti, a za te postupke su same stranke godinama bile nezainteresirane. Ako je uvedeno raspravno načelo, nema logike da i u pogledu nastavka postupka stoji formulacija " će….po službenoj dužnosti". U pogledu nastavka postupka koji je prekinut zbog smrti stranke, prijedlog je da se razlikuju situacije ovisno o tome je li razlog prekida nastao na aktivnoj ili pasivnoj strani. U slučaju prekida postupka zbog smrti tuženika trebalo bi ukloniti obvezu suda da po službenoj dužnosti traži nasljednike te analogno predloženim izmjenama u pogledu nastavka postupka u slučaju nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka donijeti odredbu prema kojoj ako tužitelj u roku od 6 mjeseci od pravomoćnosti rješenja o prekidu ( tužitelju je ostavljen duži rok za utvrđivanje nasljednika nego kod utvrđivanja pravnih sljednika pravnih osoba) ne predloži nastavak postupka u odnosu na nasljednike ranijeg tuženika, da će sud po službenoj dužnosti nastaviti postupak i donijeti rješenje kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu. U prijelaznim i završnim odredbama potrebno propisati da će sud na naprijed navedeni način postupiti i u predmetima u kojima je doneseno pravomoćno rješenje o prekidu prije stupanja na snagu ZID ZPP-a, s tim da rok od 6 mjeseci počinje teći od dana stupanja na snagu ZID ZPP-a te da se odredba primjenjuje na postupke u kojima do stupanja na snagu predloženih izmjena nije doneseno pravomoćno rješenje o prekidu. U slučaju kada je razlog prekida postupka na aktivnoj strani, nasljednici tužitelja doista ne moraju znati da je njihov prednik pokrenuo postupak, stoga je prijedlog da se rješenje o prekidu postupka zbog smrti tužitelja objavljuje na e-oglasnoj ploči suda uz poziv nasljednicima da u roku od 6 mjeseci od pravomoćnosti rješenja o prekidu predlože nastavak postupka. U tom smislu bi trebalo uvesti obvezu javnim bilježnicima kao povjerenicima suda da u ostavinskom postupku upozore nasljednike na mogućnost da za postupke koje je vodio njihov prednik saznaju preko e- oglasne ploče suda. Ukoliko nasljednici u ostavljenom roku ne predlože nastavak postupka ili ako to pak u navedenom roku ne predloži tuženik, sud će obustaviti postupak i rješenje o obustavi postupka objaviti na e-oglasnoj ploči suda. U prijelaznim i završnim odredbama je potrebno propisati da će sud na naprijed navedeni način postupiti i u predmetima u kojima je doneseno pravomoćno rješenje o prekidu zbog smrti tužitelja prije stupanja na snagu ZID ZPP-a, odnosno ako rješenje o prekidu postupka do dana stupanja na snagu zakona nije steklo svojstvo pravomoćnosti, s tim da se rok računa od dana objave poziva nasljednicima. U tim bi dakle slučajevima na e-oglasnoj ploči suda trebalo objaviti poziv nasljednicima na preuzimanje postupka u predmetima u kojima je prije stupanja na snagu ZID ZPP-a doneseno rješenje o prekidu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
56 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 42. U st. 1. je predviđeno da sud može po službenoj dužnosti nastaviti postupak koji je prekinut zbog pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka, što dovodi do velikog broja uzaludnih postupaka (neće se svi riješiti temeljem pretpostavki iz prijedloga), stoga bi iz st. 1. trebalo brisati pravilo da će sud nastaviti postupak po službenoj dužnosti ako je stavljen prijedlog za otvaranje stečajnog postupka, već da se to može napraviti samo po službenoj dužnosti, dok bi u predloženom st. 2. trebalo dodati još jednu rečenicu koja bi se odnosila na sve druge parnične postupka za koje nije stavljen prijedlog za nastavak prekinutog parničnog postupka u određenom roku npr. „U ostalim slučajevima kada je postupak prekinut iz razloga navedenog u članku 212. točki 5. ovoga Zakona, ako nitko ne stavi prijedlog za nastavak postupka u roku 2 godine od dana nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka, sud će nastaviti po službenoj dužnosti i donijeti rješenje kojim se smatra da je tužitelj povukao tužbu, a ako je prekid postupka nastupio nakon donošenja prvostupanjske odluke tim će rješenjem i ukinuti prvostupanjsku odluku.“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
57 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 41. Slažem se sa ranije iznesenom primjedbom vezanom uz prekide postupaka. Naime dosadašnji st. 2. predviđa prekid postupka samo ako je sud odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele institucije Europske unije, no upravo imamo u većem broju predmeta situaciju da je u tijeku postupak pred Europskim sudom povodom prethodnog pitanja vezanim uz Zakon o ništetnosti ugovora..., takvih postupaka ima pred sudovima više no, kako svi sudovi nisu postavili prethodno pitanje, ne dolazi do prekida postupka. Stoga bi i za ovaj slučaj trebalo izmijeniti zakonsko pravilo, tako da se omogućava prekid postupka kad god je u tijeku postupak u kojemu odluka ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja. Prihvaćen Prihvaćeno. Propisati će se mogućnost prekida postupka u slučaju podnesenog prethodnog pitanja Europskom sudu.
58 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 41. Potrebno je dopuniti članak 213. stavak 1. točka 2. ZPP-a kojim je propisano određivanje prekida postupka zbog odluke suda da podnese zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele institucije Europske unije. Općinski sud u Puli-Pola je zaprimio više tisuća predmete radi naplate parkiranja protiv stanaca te je u vezi s primjenom Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznanju i izvršenju odluka u građanskim i trgovačkim stvarima podnio zahtjev za prethodnu odluku Sudu Europske unije. Prekid postupka određen je u predmetu u kojem je postavljeno prethodno pitanje, ali i u ostalim predmetima u kojima odluka Europskog suda predstavlja prethodno pitanje, sve zbog obvezujućih učinaka presuda toga suda. Međutim, pojedini županijski sudovi ukidaju takva rješenja s obrazloženjem, cit.:“Budući da u ovom predmetu nije podnesen zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije, već se radi o zahtjevu podnesenom u drugom predmetu istog suda, stav je ovoga drugostupanjskog suda da nisu postojale pretpostavke za prekid postupka.”(ŽS Zagreb Gž Ovr-622/17 od 16.10.2018.). S obzirom na obvezujuće učinke presuda Europskog suda za sve nacionalne sudove (koji proizlazi iz prakse toga suda), smatramo da nema potrebe da sud isto prethodno pitanje postavlja u više tisuća predmeta. S druge strane, zastoj u postupanju do odluke Europskog suda, bez ikakve procesne odluke (prekida postupka) rezultira evidentiranjem spisa kao neaktivnog. Predlaže se stoga dopuniti navedeni članak dodavanjem teksta: “ili je takav zahtjev već podnesen u drugog predmetu, a odluka suda ovisi o rješenju zahtjeva”. Prihvaćen Prihvaćeno.
59 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 40. To je primjer kako se ograničavaju prava stranaka, bez ikakve razumne svrhe to jest suprotno čl. 16. st. 2. Ustava. Nije, zaista razumljivo zašto bi uz tužitelja mogao pristupiti novi tužitelj ili tužba može biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom samo do zaključenja prethodnog postupka. Zaista nije razumljivo zašto se to ne bi smjelo učiniti do zaključenja glavne rasprave kako je to sada propisano. Primljeno na znanje Člankom 40. Nacrta je članak 196. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (o sukcesivnom suparničarstvu) usklađen s člankom 192. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (o subjektivnoj preinaci tužbe).
60 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 40. Smatramo da ograničavanje subjektivne preinake tužbe do zaključenja prethodnog postupka u praksi može dovesti do problema, obzirom u mnogim situacijama tužitelj prije izvođenja određenih dokaza (koji se izvode nakon zaključenja prethodnog postupka) nema saznanja o možebitnoj potrebi subjektivne preinake tužbe. Stoga držimo da je dosadašnje zakonsko rješenje, da do preinake može doći do zaključenja glavne rasprave, bilo dobro, tim više što je tuženik morao dati pristanak za subjektivnu preinaku. Primljeno na znanje Člankom 40. Nacrta je članak 196. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (o sukcesivnom suparničarstvu) usklađen s člankom 192. stavkom 1. Zakona o parničnom postupku (o subjektivnoj preinaci tužbe).
61 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 39. Prihvatljivo je da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu. Takvo objektivno preinačenje tužbe, prema dostupnoj praksi, najčešće se događa nakon što se izvede dokaz vještačenjem, jer tek nakon toga tužitelj saznaje za visinu svojeg zahtjeva. Zato nema razloga da se to uvjetuje time da sud ispituje je li on to mogao učiniti bez svoje krivnje. Uvođenjem pojma krivnje i ovdje se u parnični postupak uvodi mogućnost subjektivnog ocjenjivanja od strane suda, što bez ikakve posebne potrebe dovodi do pravne nesigurnosti i predvidivo produžuje i usložnjava postupak. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
62 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 38. Ako bi se ostalo pri stajalištu da odredbe o mirenju trebaju biti sastavni dio ZPP-a, stavlja se primjedba da u odnosu na dosadašnju odredbu i trajanje zastoja postupka do godinu dana uz mogućnost da se taj rok jednom produži, prijedlog roka mirenja u trajanju od najduže 60 dana uz mogućnost da se taj rok jednom produži najviše za daljnjih 60 dana predstavlja značajno skraćenje toga roka. Smatramo ovo još jednim u nizu prijedloga kojima se pokušava skratiti trajanje postupaka na štetu parničnih stranaka. U nekim složenijim predmetima ovo sigurno neće biti dovoljan rok za mirno rješenje spora. Budući se zastoj određuje na suglasan prijedlog obiju stranaka isključena je mogućnost da jedna od stranaka odugovlači postupak zloporabom ovoga instituta. Trebalo bi odrediti duže maksimalno trajanje zastoja postupka, unutar kojega vremena bi stranke (kao i do sada) po svojoj vlastitoj procjeni mogle predložiti rok na koji bi se odredio zastoj postupka u konkretnoj pravnoj stvari. Također smatram nepotrebnim mijenjati dosadašnju odredbu čl. 186.g. st. 3. ZPP-a u skladu s kojom će sud nastaviti postupak po službenoj dužnosti po proteku roka za zastoj postupka. Nacrtom se i ovdje odgovornost za nastavak postupka i posljedice propuštanja stavljanja prijedloga za nastavak postupka svaljuju na tužitelja. Prihvaćen Prihvaćeno. Odredba izmijenjena na način da se rok dodatno može produžiti za daljnih 120 dana.
63 PETAR PETRIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 35. Petar Petrić, odvjetnik i izmiritelj u Zagrebu Smatram da je kvalitetno rješenje da Zakon o parničnom postupku sadrži odredbe o mirenju i njihovu detaljniju razradu uz istodobno reguliranje mirenja, načela i postupka mirenja u posebnom Zakonu o mirenju. U svijetu su vidljiva pozitivna iskustva i pokušaji zemalja poput Italije i Grčke, a sada i Španjolske koji dovode do uspješne provedbe mirenja (medijacije) koje bi ostale članice Unije slijedile. Tako u određenim vrstama građanskih i trgovačkih sporova, zakonskim odredbama Zakona o parničnom postupku kojima se regulira mirenje, treba uspostaviti obvezni sastanak s izmiriteljem odmah po podnošenju tužbe i dostave tužbe tuženiku, kako bi stranke uz prisutnost njihovih punomoćnika (savjetnika) bile upoznate s mogućnostima mirenja i istražile mogućnosti mirenja u njihovom konkretnom sporu. Dosadašnja primjena dobrovoljnog modela ili „opt-in modela“ nije pokazala odgovarajuće rezultate zbog čega model obveznog prvog sastanka, tzv "opt-out model", pokazuje bitno bolje rezultate od navedenog dobrovoljnog modela, te se u zemljama u kojima se primjenjuje, stabilizirao i pokazuje uspjehe u primjeni. Na navedeni način se ni na koji način ne ograničava pristup sudu i pravosuđu, a uspostavlja se široka primjena mirenja. Kao primjer iz našeg okruženja treba spomenuti Italiju u kojoj je zakonodavac ponovno uveo sličan model, i to u okviru programa pod nazivom „Hitne mjere stimulacije gospodarstva“ koji uključuje brojne mjere za potporu talijanskom gospodarstvu. Reakcije poslovnih krugova bile su vrlo pozitivne. Talijansko bankarsko udruženje, Nacionalna udruga osiguravajućih društava i drugi poslovni subjekti zajedno su izdali "Poduzetništvo za Italiju " u kojem je istaknuto da je "nužno nastaviti se oslanjati na građansku i komercijalnu medijaciju kao neophodan instrument rješavanja sporova“. Pri određivanju upućivanja u mirenje bi trebalo izričito naglasiti pravo stranaka na slobodu izbora izmiritelja koja je jedna od bitnih obilježja mirenja. Bilo bi dobro izmijeniti odredbe Zakona o sudskim pristojbama kojima bi se stimuliralo postizanje rezultata mirenjem na način da bi stranke bilo oslobođene plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i odgovor na tužbu ili bi im se iste vratile, ako bi stranke u početnoj fazi postupka mirno riješile spor. Nije prihvaćen Prijedlog za uvođenje talijanskog "opt-out" modela je u izričitoj suprotnosti s brojnim primjedbama o suvišnosti odredaba o mirenju u Zakonu o parničnom postupku. Nacrtom se nastojao postići kompromis između takvih, suprotnih mišljenja. Detaljnije očitovanje je već dano na identične primjedbe istog podnositelja.
64 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 35. U odnosu na predložene odredbe glede procedure mirenja smatramo da ovo rješenje ne doprinosi pravnoj sigurnosti jer za navedeno postoji lex specialis (Zakon o mirenju). Činjenica jest da mirenje nije zaživjelo ni približno u mjeri kako se očekivalo i da je stoga potreban značajno drugačiji pristup regulaciji mirenja u odnosu na parnični postupak. Rješenje spora mirenjem tj. sporazumno, svakako načelno ima prednost pred sudskom odlukom, ali prijedloge za daljnje uređenje tog postupka moguće je dati jedino kroz gore navedeni poseban zakon. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
65 Savez samostalnih sindikata Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 34. Smatramo da je institut obveze obraćanja Državnom odvjetništvu u slučaju podnošenja tužbe protiv RH (članak 34. stavak 5. izmjena i dopuna) je potrebno ukinuti ili u krajnjem slučaju rok od 90 dana svesti na rok od 15 dana. Naime, Državno odvjetništvo se po podnesenom prijedlogu za mirno rješenje spora u kojima je tuženik RH, u pravilu uopće ne očituje na podneseni zahtjev, a tužitelj koji ima namjeru tužiti RH zbog, na primjer neisplate plaće za prekovremeni rad, mora čekati tri mjeseca da bi tužbu podnio. Na taj način, RH se stavlja u povoljniji položaj od drugih poslodavaca protiv kojih se tužba u gore navedenome primjeru može podnijeti odmah po dospjelosti potraživanja, obzirom da se kod naplata novčanih tražbina ne treba podnositi zahtjev za zaštitu prava. Predlažemo da se pojam krivnje zamijeni pojmom opravdanih razloga, no takav prijedlog je odbijen, a što sudu ostavlja veliki prostor da procjenjuje pojam krivnje i različito ga tumači. Nije prihvaćen S obzirom na veliki postotak sporova riješenih u povodu zahtjeva za mirno rješenje spora te posljedično manji broj parničnih predmeta na sudovima nije opravdano ukidati institut koji se pokazao kao dobar u praksi.
66 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 34. Predložena promjena koja glasi: „U članku 186.a u stavku 4. riječ: „ovršnosti“ zamjenjuje se riječima: ''ovršne isprave'' je prihvatljiva. Članak 186.a ZPP ne bi trebalo dopunjavati kako se to predlaže, već bi ga trebalo u cijelosti brisati. Tim propisom sada se prisiljava osobe koje namjeravaju podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske da se prije podnošenja tužbe obrate sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu. Praksa pokazuje da državno odvjetništvo prihvaća nagodbe u zaista minimalnom broju slučajeva Takva dugogodišnja praksa upućuje da je riječ o potpuno besmislenom propisu koji za posljedicu ima samo to da nastaju dodatni troškovi strankama, tužitelji od toga u pravilu nemaju ništa, a država kupuje vrijeme da što kasnije ispuni svoje obveze. Svatko tko smatra da bi za njega bilo korisno da se nagodi to će učiniti i bez ovakve odredbe za koju se pokazalo da nema nikakvog stvarnog učinka, osim što produžuje postupak za najmanje tri mjeseca i tužiteljima stvara dodatne troškove. Nije prihvaćen Na premetnu primjedbu je očitovanje dano u okviru očitovanja na primjedbe Hrvatske odvjetničke komore na uvodni dio Nacrta.
67 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 33. Smatramo da bi u čl. 186. st. 2. trebalo brisati i riječi „stvarna nadležnost“, budući da ista ne ovisi o vrijednosti predmeta spora. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
68 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 31. Obzirom da sadržaj čl. 13. ZPP-a propisuje da sudski savjetnici mogu provoditi postupak i predlagati donošenje odluka u sporovima za isplatu tražbine ako vps ne prelazi 100.000,00 kn, odnosno 500.000,00 kn u trgovačkim sporovima, predložena dopuna nije usklađena sa čl. 13. ZPP-a pa se time dovodi u pitanje upitnost ovlasti sudskih savjetnika kod donošenja odluke o troškovima kada oni prelaze cenzus propisan čl. 13. ZPP-a. Na problematiku pitanja ovlasti sudskih savjetnika ukazano je i u presudi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, (zahtjev br. 40562/12 od 07.09.2017.g.), stranke: Egzeta protiv Republike Hrvatske. Nije prihvaćen Odredba članka 13. ZPP-a govori o vriejdnosti predmeta spora, dok u predmetu Egzeta protiv Republike Hrvatske se govori o situaciji kada ovlast za odlučivanje sudskih savjetnika nije izričito propisana u Zakonu.
69 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 29. Držimo nejasnim predloženu zakonsku formulaciju iz st.2. „ili iz drugih razloga koji se mogu pripisati tuženiku“ te smatramo da bi trebalo precizirati koji bi to bili drugi razlozi zbog kojih bi se tužba povukla ili tužitelj odrekao od tužbenog zahtjeva, osim da do navedenog dođe nakon što tuženik udovolji zahtjevu tužitelja. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Nije moguće taksativno predvidjeti sve moguće situacije, sijedom čega je na sudu da donese odluku u skladu sa svojim zakonskim ovlastima.
70 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. Smatramo da bi trebalo posebnu pozornost posvetiti odlučivanju o troškovima postupka u slučajevima naknade štete to jest odrediti da će tuženik biti obvezan naknaditi sve troškove postupka tužitelju koji je dokazao postojanje pravnog osnova u skladu s visinom dosuđenog iznosa naknade te štete, tj. ne uzimati formalistički u obzir omjer uspjeha u parnici, kako se to predlaže stavkom 2. čl. 28. Nacrta. U tom smislu pozivamo se na praksu Ustavnog suda: “Ustavni sud podsjeća na stajališta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Klauz protiv Hrvatske (br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.): „…Sud prvo primjećuje da tumačenje Vrhovnog suda o primjeni čl. 154. ZPP-a domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dosude stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva (Ustavni sud, U-III-5725/2016 od 19. 12. 2017.).” U radnom materijalu od 18. prosinca 2018. kao i na sastanku radne grupe HOK-a za ZPP od 19. prosinca 2018., kolega Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iznio je mišljenje prema kojem pitanje dosuđenja parničnih troškova u parnicama za naknadu štete ne bi trebalo izdvojiti i posebno ga uređivati ZPP-om. Pri tome smatra da gore navedeni predmet Klauz protiv Hrvatske ne daje osnovu za predloženo posebno uređenje te materije. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
71 Općinski sud u Splitu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. Komentar uz čl. 28. (kojim je izmijenjen čl. 154.): Procjena omjera uspjeha u parnici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u praksi može stvoriti situacije koje mogu graničiti sa zlouporabom procesnih ovlaštenja. Tako na primjer može tužitelj u tužbi postaviti zahtjev za isplatu 1.000.000,00 kn (prema ovoj vrijednosti spora svaka odvjetnička radnja košta 10.000,00 kn), a potom nakon vještačenja i saznavanja koliki iznos mu otprilike pripada, može smanjiti tužbeni zahtjev 20.000,00 kn pa ako bi u velikom postotku uspio u parnici proizlazi da bi mu bili dosuđeni enormno visoki troškovi koji su nastali do trenutka smanjenja tužbenog zahtjeva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Procesne zaštite zlouporabe prava stranaka u postupku postoje već i sada u Zakonu o parničnom postupku.
72 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. Kao što je već primjećeno u jednom od komentara, odredba stavka 2. mogla bi izazvati dosta dilema u praksi, jer propisuje samo prema kojem se tužbenom zahtjevu ocjenjuje uspjeh u parnici (onom konačno postavljenom), a nije propisano prema kojem se tužbenom zahtjevu priznaje visina troškova - da li prema konačno postavljenom ili prema vrijednosti zahtjeva u vrijeme poduzimanja parnične radnje. Kada se propisuje da je za ocjenjivanje omjera uspjeha u sporu mjerodavan konačno postavljeni tužbeni zahtjev onda je jedino opravdano i logično i visinu troškova priznati prema tome konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, ali to u zakonu treba jasno navesti (posebice zato što se time odstupa od dosadašnje prakse). Stoga bi u stavku 2., ali i stavku 1. (jer stranka može u cijelosti izgubiti parnicu i u situaciji kada je tužitelj u tijeku parnice smanjivao tužbeni zahtjev iz tužbe) bilo nužno određeno navesti da se visina troškova priznaje prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Nije dobro ovo pitanje prepuštati sudskoj praksi, jer će - umjesto pojednostavljenja i ubrzanja postupanja - očekivano biti uzrokom neujednačene sudske prakse i povećanog broja žalbenih postupaka. S obzirom na to da se predlaže uspjeh u sporu ocjenjivati isključivo prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, u prilog potrebe dopune stavka 1. govori sljedeći primjer: Tužitelj je podnio tužbu radi isplate 300.000,00 kuna te je, nakon održanog pripremnom ročišta i ročišta za glavnu raspravu, na drugom ročištu za glavnu raspravu smanjio tužbeni zahtjev na 50.000,00 kuna i s tim zahtjevom uspio u cijelosti (dakle, tuženik je u cijelosti izgubio parnicu): a) ako se visina troškova računa prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelj će za zastupanje s PDV-om dobiti 5.000,00 kuna te za sudske pristojbe na tužbu i presudu 1.700,00 kuna, ukupno 6.700,00 kuna b) kada bi se visina troškova računala prema vrijednosti zahtjeva u vrijeme poduzimanja parnične radnje, tužitelj bi za zastupanje dobio 20.000,00 kuna, a za sudske pristojbe 4.200,00 kuna, ukupno 24.200,00 kuna, iako je uspio sa svega 17% tužbenog zahtjeva iz tužbe, od kojega se tuženik čitavo vrijeme, do posljednjeg ročišta, morao “braniti”. U identičnoj bi situaciji prema važećem zakonu i aktualnoj sudskoj praksi, pod uvjetom da se čitavo vrijeme raspravljao samo o visini tužbenog zahtjeva (dakle, osnova je bila nesporna) te da su obje parnične stranke imale jednak broj parničnih radnji, tužitelj trebao naknaditi tuženiku parnični trošak od preko 9.000,00 kuna. Stoga ne treba isključiti mogućnost da će se u slučajevima smanjenja tužbenog zahtjeva tuženici javiti sa zahtjevima za naknadu parničnog troška po pravilima o djelomičnom povlačenju tužbe, što bi opet zahtijevalo računanje parničnog troška tuženika. Ako je namjera predagatelja zakona otkloniti takve moguće zahtjeve, bilo bi korisno to i propisati. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
73 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. Smatramo da pravilo glede određivanja omjera uspjeha u parnici nije dovoljno jasno definirano, jer je nejasno kako se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, „vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva“. Postavlja se opravdano pitanje na koji način će se bez jasnih kriterija moći izvršiti provjera izračuna omjera uspjeha u parnici. Nije prihvaćen Odredba članka 28. Nacrta jasno uređuje način izračuna omjera uspjeha u parnici.
74 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. - Pravila o troškovima postupka nisu usklađena sa Stečajnim zakonom odnosno pravilom da parnični postupak vodi treća osoba u ime i za račun stečajnog dužnika, stoga bi trebalo dodati pravilo: „Kada treća osoba vodi postupak u ime i za račun tužitelja ili tuženika sukladno posebnim propisima, onda se ta treća osoba smatra strankom koja naknađuje troškove postupka odnosno ona kojoj se ti troškovi naknađuju.“ Nije prihvaćen Pitanje naknade troška u parničnom postupku kojeg vodi treća osoba u ime i za račun stečajnog dužnika, riješeno je odredbom članka 271. stavka 3. Stečajnog zakona.
75 Darko Grošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. Predlaže se u izmjenjenom članku 154. iza stavka 6. dodati stavak 7. koji bi glasio: “U slučaju preinačenja prvostupanjske presude ili rješenja o troškovima postupka se odlučuje prema prethodnim stavcima ovog članka a zatraženu zateznu kamatu na troškove dosuđuje se od dana donošenja prvostupanjske odluke koja se preinačuje.” Obrazloženje: sudska praksa viših sudova nije jedinstvena kod ovog slučaja pa tako u mojim slučajevima ŽUS Split dosuđuje zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude (20.11.2017.) koja se preinačila 8.5.2018., ŽUS Varaždin dosuđuje zatezne kamate na dosuđene sudske troškove od dana donošenja drugostupanjske odluke kojom je preinačio prvostupanjsku presudu, a neki drugostupanjski sudovi uopće ne navode od kojeg datuma ide zatražena zatezna kamata na dosuđene sudske troškove po preinačenju prvostupanjske presude. Stoga smatram da bi zakonodavac morao rješiti ovu dilemu i propisati postupanje u ovakvim slučajevima. Nije prihvaćen Zatezna kamata na troškove postupka, prema važećem zakonskom uređenju, nije predmet Zakona o parničnom postupku.
76 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. U pogledu stavka drugog - može li sud angažirati vještaka za obračun, jer ovo pravilo traži visoko poznavanje matematike? Iznimno je zakomplicirano računanje troškova postupka, zašto se ne preuzme njemački model da se o troškovima postupka donosi odluka tek po pravomoćnosti odluke o glavnoj stvari Nije prihvaćen Postavljeno pravilo ne traži visoko poznavanje matematike, kao što ni postojeće uređenje ne traži posebne vještine izračunavanja postotka uspjeha u sporu.
77 Vladimir Vučković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 28. Smatram pogrešnim stavak 2. ovog članka u dijelu u kojem se navodi da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. Očito je da se time pokušava riješiti vrlo složeno pitanje obveze snošenja parničnih troškova kod promjene visine zahtjeva u tijeku postupka. U situaciji u kojoj u tijeku postupka dolazi do višestrukih promjena visine zahtjeva nepravično je za omjer uspjeha u parnici uzimati samo jedan (konačno postavljeni zahtjev), a u potpunosti zanemarivati zahtjeve koji su u postupku prethodno bili postavljeni. Posebno je zabrinjavajuće ukoliko će sudska praksa u primjeni ove odredbe omjer uspjeha u sporu izračunavati prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a visinu troškova prema vrijednosti zahtjeva u vrijeme poduzimanja parnične radnje. Takvom (pogrešnom) tumačenju išla bi u prilog i činjenica da u slučaju kad stranka u cijelosti uspije u sporu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu osnovu za naknadu troškova zapravo čini stavak 1. ovog članka. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Odredbe o sprečavanju zlouporabe prava stranaka u postupku, kao i pravila o rukovođenju postupkom postoje i u trebutno važećem Zakonu o parničnom postupku.
78 Općinski sud u Splitu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 24. Komentar uz čl. 24. (kojim je izmijenjen čl. 154.): Možda ne bi bilo loše propisati, a radi zaštite prava stranaka, da se u slučaju stavljanja pismena na e-oglasnu ploču (zbog toga što stranka nije preuzela pismeno) isto to pismeno uputi stranci poštom kao preporučena pošiljka, ali bez povratnice. Na taj način bi pismeno bilo dostavljeno ubacivanjem u poštanski sandučić, stranka bi zasigurno isto primila i vjerojatno bi nakon zaprimanja pismena aktivnije sudjelovala u postupku jer bi shvatila da joj se ne isplati izbjegavati pismena. Djelomično prihvaćen Upravo to je i predloženo dijelom odredbe članka 24. Nacrta "uz (istodobni) pokušaj dostave na adresu prebivališta iz stavka 1. ovoga članka".
79 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 24. Treba uzeti u obzir činjenicu da ponekad postoje i opravdani razlozi zbog kojih nije moguće preuzeti pošiljku (npr. osobe starije životne dobi koje su morale otići na liječenje izvan svojeg mjesta stanovanja). Također, zasigurno postoje građani/stranke koji nisu u mogućnosti konstantno pratiti objave na e oglasnoj ploči, jer možda nemaju ni tehničkih ni financijskih mogućnosti za internetski pristup predmetnim aplikacijama. Time postoji opasnost od povrede prava stranaka na pristup sudu, povredu ravnopravnosti i procesne ravnoteže stranaka te prava na kontradiktorno raspravljanje. Ujedno, naša iskustva rada sa fizičkim osobama/strankama su pokazala kako veliki broj stranaka nije dovoljno informiran o posljedicama što objava na e oglasnoj ploči znači za njihova prava i obveze. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Napominje se kako u slučaju dužeg izbivanja iz mjesta prebivališta postoji obveza prijave boravišta, upravo kako bi se izbjegle negativne posljedice za nju, kao i mogućnost imenovanja osobe ovlaštene za preuzimanje pismena.
80 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 20. Zakonom bi se moralo urediti pravo osoba koje poštu podižu putem sudskog pretinca, da to ne moraju činiti kad sud obavijeste da će koristiti pravo na godišnji odmor ili u drugim opravdanim slučajevima te da se, na primjer, odredi da to ne moraju činiti u razdoblju od 20. prosinca tekuće do 10. prosinca slijedeće godine, i u razdoblju dva posljednja tjedna u srpnju i prva dva tjedna u kolovozu tekuće godine ili slično. U tom smislu čini se nejasnim i nerazumljivim čl. 58. Nacrta (vidjeti primjedbe na taj članak u nastavku). Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Radi se o poslovima sudske uprave, koje nije potrebno regulirati Zakonom o parničnom postupku.
81 Bojan Grahek NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 20. Predlažem da se predvidi mogućnost da rok od 8 dana ne teče u vrijeme ljetnih i zimskih godišnjih odmora ili na temelju obavijesti osobe kojoj se pismena dostavljaju putem pretinca da će u određenom razdoblju koristiti godišnji odmor. Dosljedna primjena roka od 8 dana onemogućila bi odvjetnicima korištenje godišnjeg odmora jer bi se barem jednom tjedno morali javljati u sjedište svog suda radi preuzimanja pošte. Nije prihvaćen Predloženo rješenje je nepovoljno i postoji mogućnost da bi dovelo do eventualnih zlouporaba postupka.
82 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 16. Što se tiče sudskog nalaganja strankama da jedna drugoj izravno upućuju pismena elektroničkim putem, smatramo da bi za navedeno trebao biti dan poseban pristanak stranaka u postupku. Naime, treba uzeti u obzir činjenicu da zasigurno postoje građani RH koji ili nemaju preduvjete ili znanja služiti se elektroničkom komunikacijom pa bi, radi zaštite njihovih prava bilo potrebno da oni prvobitno dadu pristanak za upućivanje pismena izravnim, posebice elektroničkim putem. Što se tiče stavka 3., čije brisanje se predlaže, smatramo da je dosadašnji stavak 3. bio dobro rješenje – da sud može odrediti da se izravna dostava obavlja u slučajevima u kojima obje stranke zastupaju odvjetnici ili državni odvjetnici, s time da bi u navedeni stavak bilo svrsishodno i ekonomično dodati da se može naložiti takva izravna dostava i elektroničkim putem (do sada je bilo predviđeno da se može naložiti izravna dostava poštom uz povratnicu ili izravnom predajom uredu, odnosno pisarnici). Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
83 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 13. Ovime se dodatno povećavaju troškovi postupka za stranke, obzirom je za očekivati da tonska snimka, bez njezina prijepisa, često nije dovoljna za pisanje podnesaka (npr. žalbe). Smatramo da bi tonski zapis trebao biti sredstvo koje dodatno osnažuje sadržaj zapisnika sa rasprave, u svrhu transparentne provjere sadržaja zapisnika, a ne primarni prenositelj sadržaja ročišta. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
84 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 12. Predlažem da se naglasi "sigurni" audiovizualni uređaji odnosno ti uređaji u sigurnom okruženju- Isti dodatak smatram nužnim kako bi se izbjegle nejasnoće oko upotrebe tih uređaja kada su svjedoci i dr. osobe u sigurnom okruženju kao npr. sudska zgrada u drugom gradu u odnosu na upotrebu tih uređaja bez tog okruženju. Naime tehnologija je dostupna, i na svakom mobitelu postoje aplikacije za audiovizualni pristup ali sud ne može kontrolirati okolinu pa ispred kamere može biti npr. "blesimetar" odnosno uređaj sa kojeg osoba čita koje odgovore treba reći a može biti i puno gora situacija kada netko npr. prijeti pištoljem osobi a mi to ne vidimo jer je iza kamere. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Tehnologija u primjeni na sudu je u skladu sa svim sigunosnim standardima.
85 HP-Hrvatska pošta d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 11. Predlaže se izvršiti brisanje pravnih osoba iz članka 106.a stavka 5. nacrta Zakona kao obveznika podnošenja podnesaka u elektroničkom obliku. Naime, pravne osobe u smislu navedenih odredbi, imaju status stranke u postupku jednako kao i fizičke osobe. Upravo stoga, pravne osobe ne bi trebale biti stavljene u drugačiji, a u određenim situacijama možda i nepovoljniji položaj, u odnosu na stranke fizičke osobe. Pravnim osobama bi kao strankama u postupku trebala biti ostavljena jednaka mogućnost izbora načina podnošenja podnesaka i komuniciranja sa sudom. S druge strane, ako bi pravna osoba primjerice koristila usluge odvjetnika kao punomoćnika u postupku, komunikacija preko odvjetnika bi svakako bila odvijana elektroničkim putem. S tim u vezi, valja dodatno istaknuti kako državna tijela, odvjetnici, vještaci i drugi subjekti navedeni uz pravne osobe predstavljaju stručne i specifične sudionike u postupku te kako nije opravdano pravne osobe izjednačavati s istima i time umanjivati i ograničavati prava stranke. Nije prihvaćen Pravne osobe u pravnom prometu postupaju s većim stupnjem pažnje te je izjednačavanje pravne osobe s fizičkim osobama, pa i u slučaju sporova koje vode neprimjereno. U slučaju spora koji vodi pravna osoba, takav spor će se voditi u vezi s gospodarskom djelatnošću te pravne osobe, slijedom čega je primjereno da se i u tim slučajevima primjeni povećani stupanj odgovornosti. Ističe se da svaka fizička osoba ima mogućnost koristiti prednosti elektroničke komunikacije sa sudom.
86 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 11. Ponovno se mijenjaju i dopunjuju propisi o dostavi pismena. I sadašnja regulativa dostave je preopsežna, opterećena nepotrebnim formalizmima i nejasna, pa predloženi nacrt u tom smjeru samo dodatno komplicira stanje. Propisi o dostavi postali su u ZPP-u tako opsežni da se može donijeti potpuno samostalan zakon o toj materiji. Sadašnje propise kao i ovdje predložene treba ozbiljno preispitati i urediti dostavu na puno jednostavniji i razumljiviji način. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
87 Bojan Grahek NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 11. Molim Vas da uzmete u razmatranje mogućnost da sudovi počnu izdavati i dostavljati strankama isprave u elektroničkom obliku koje bi bile potpisane naprednim elektroničkim potpisom. Na taj način bi sudovi odvjetnicima mogli dostaviti presude koje bi i u elektroničkom obliku bile upotrebljive u pravnom prometu. Na takvim presudama moglo bi se dodatnim potpisom utvrđivati pravomoćnost i ovršnost, što bi pak dovelo do mogućnosti da se iste prosljeđuju FINA-i elektroničkim putem ili koriste pred drugim sudovima. Ako bi se uvela automatizacija tog procesa (iskazivanje pravomoćnosti i ovršnosti na elektronički potpisanoj presudi nakon što sudac u e-spisu utvrdi pravomoćnost i ovršnost) dodatno bi se rasteretilo službe suda. To bi trebao biti smisao uvođenja elektroničkog komuniciranja između stranaka i suda, a ne ograničiti smisao informatizacije na neznatno smanjenje troškova poštanskih usluga. Što se tiče odredbe da su osobe iz st. 5. dužne podneske podnositi u elektroničkom obliku, to uvelike olakšava poslovanje adresata, ali ne znam da li ste svjesni da ima sudova koji ne ispisuju zapisnike jer nemaju novca za papir. Kako će takvi sudovi voditi predmete u kojima se dio podnesaka vodi elektronički, a dio fizički, kad neće moći ispisati elektroničke podneske da ih uvežu u spis. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Trgovački sudovi već donose odluke potpisane kvalificiranim elektroničkim potpisom te se odredbe o elektroničkoj komunikaciji primjenjuju u postupcima pred trgovačkim sudovima, kao i u jednostavnom postupku stečaja potrošača pred općinskim sudovima. Također se uvodi elektronički spis.
88 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 10. Smatramo da bi bilo dovoljno da se propiše da stranka ili njezin punomoćnik prilože sudu preslik potvrde o položenom pravosudnom ispitu. One bi u tom slučaju odgovara ako bi se poslužile krivotvorinom. Općenito bi trebalo nastojati na tome da se stranke i drugi sudionici parničnog postupka ne opterećuju suvišnim formalnostima. Nije prihvaćen S obzirom na to da je posljedica neprilaganja potvrde o položenom pravosudnom ispitu odbačaj revizije kao nedopuštene neprimjereno je prilagati običnu fotokopiju kao dokaz te činjenice.
89 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 10. Također, ukoliko se već inzistira na uvjetu položenog pravosudnog ispita, tada bi možda bilo korisno da se u zakonsku odredbu unesu posljedice neprilaganja potvrde o položenom pravosudnom ispitu – odbačaj revizije kao nedopuštene (o tome govori i praksa Vrhovnog suda RH, Rev-x 992/15 od 02.02.2017.g.) Nije prihvaćen Kao što je u primjedbi navedeno, jasno je da je posljedica neprilaganja potvrde o položenom pravosudnom ispitu odbačaj revizije kao nedopuštene.
90 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 10. Da li stavak 3. znači da će u sporovima u kojima su npr. odvjetnici ili javni bilježnici stranke bez punomoćnika oni morati posebno dokazivati da su položili pravosudni ispit? Zar ovo nije dodatno birokratiziranje postupka? S obzirom da je iznimka za odvjetnike propisana samo za slučaj da je odvjetnik punomoćnik, ali ne i stranka - da li će VSRH odbaciti prijedlog za dopuštenje revizije koji je podnio odvjetnik kao stranka (dakle, nije sam sebi ili nekome drugome punomoćnik) jer on nije u spis dostavio ispravu kojom dokazuje da ima položen pravosudni ispit? Primljeno na znanje Primljeno na znanje. S obzirom na to da je preduvjet za podnošenje prijedloga položen pravosudni ispit, svaka stranka koja podnosi prijedlog dužna je dokazati tu činjenicu.
91 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 9. S obzirom na to da se u situacijama iz članka 84. stavka 2. točka 4. i 5. ZPP-a tužitelja kojemu se postavlja privremeni zastupnik (za razliku od situacije kada se isti postavlja tuženiku) doista ne može pozvati na predujmljivanje sredstava za pokriće troškova postavljanja i rada zastupnika, trebalo bi jasno propisati na koji će se način ta sredstva osigurati (iz sredstava suda, iz državnog proračuna...). Koliko mi je poznato, sudovi za tu namjenu nemaju osigurana sredstva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
92 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 9. Podržavam konačno uređenje ovog pitanja, iako smatram da će i dalje u praksi biti dosta otvorenih pitanja, što bi se eventualno moglo izbjeći dopunom odredbe. Prije svega treba uzeti u obzir da se tužitelju ovakvim rješenjem u startu nameću bitno viši troškovi sudskog postupka, jer - osim što mora plaćati svoga punomoćnika - dužan je predujmljivati i troškove suprotne strane. U praksi osnovni probem predstavlja nepredvidivost visine troškova postupka (što je u izravnoj vezi s brojem parničnih radnji), osim za one postupke za koje je Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika predviđena jednokratna nagrada, ali to se ionako odnosi sam na prvostupanjske postupke, a naknadno može nastati trošak žalbe i izvanrednih pravnih lijekova. Ako se do donošenja prostupanjske odluke iscrpe predujmljena sredstva, sud može pozvati tužitelja na uplatu razlike predujma pod prijetnjom odbacivanja tužbe. No, treba li sud već na početku postupka uzeti u obzir i troškove barem redovnog pravnog lijeka i time nametati tužitelju dodatnu obvezu predujmljivanja troškova za koje je neizvjesno hoće li nastati? Ako pak tako ne učini pa bude donesena presuda protiv koje privremeni zastupnik tuženika odluči podnijeti pravni lijek, kako u toj fazi postupka osigurati predujmljivanje/naknadu troškova privremenog zastupnika? Presuda je već donesena; hoće li sud ukinuti presudu i odbaciti tužbu zbog nepredujmljivanja troškova? Nije propisano ni do kada je privremeni zastupnik dužan postaviti zahtjev za naknadu troškova te kada će odnosno kojom će odlukom sud odlučiti o zahtjevu privremenog zastupnika za naknadu troškova postupka - prvostupanjskog i onog po pravnim lijekovima, budući da je ZPP-om propisano odlučivanje o zahtjevu stranke, ali ne i privremenog zastupnika stranke. To naravno nije isto, jer će privremeni zastupnik imati pravo na naknadu troškova i kada njegova stranka to pravo nema, jer je izgubila parnicu. Ako bi se na zahtjev za naknadu troškova privremenog zastupnika primijenila na odgovarajući način odredba čanka 164. ZPP-a, postavlja se pitanje tko će i kada odlučiti o naknadi troška sastavljanja pravnih lijekova. Naime, prema članku 164. stavku 4. ZPP-a o zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom pa se nameće pitanje tko će odlučiti o naknadi troškova sastavljanja pravnog lijeka po privremenom zastupniku, prvostupanjski sud ili sud koji odlučuje o pravnom lijeku (unatoč činjenici što ishod postupka po pravnom lijeku nije ni od kakvog utjecaja na naknadu troška sastavljanja pravnog lijeka)? ZPP-om bi trebalo regulirati i visinu troškova rada privremenog zastupnika odnosno pripada li privremenom zastupniku naknada troškova u visini iznosa koji bi se stranci priznao na ime nagrade odvjetniku (kao što je propisano npr. za državnog odvjetnika) ili pak u nekoj drugoj visini propisanoj odgovarajućim pravilnikom, budući da se sada u sudskoj praksi visina tih troškova priznaje prema Pravilniku o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika, članak 3. stavak 2. (50% nagrade za rad koja bi privremenom zastupniku pripadala sukadno Odvjetničkoj tarifi), iako se navedeni Pravilnik ne odnosi na privremene zastupnike. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
93 Općinski sud u Splitu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 9. Komentar uz čl. 9. (kojim je izmijenjen čl. 85.): Nije jasno zbog čega se predložena izmijenjena odredba neće primjenjivati na slučajeve iz čl. 82. st. 2.toč.4. i 5. budući da su to najčešći razlozi zbog kojih se strankama postavlja privremeni zastupnik. Ako u ovim u slučajevima tužitelj ne bi predujmio sredstva potrebna za rad privremenog zastupnika, postavlja se pitanje na koji način bi se u tom slučaju pokrili troškovi. Odvjetnici koji su privremeni zastupnici u posljednje vrijeme traže naknadu troškova, a viši sudovi dosuđuju naknadu na teret ionako skromnih proračunskih sredstava suda pa ispada da bi sud trebao financirati vođenje postupka iniciranog od strane tužitelja. Možda bi bilo najbolje da u potpunosti prihvatimo zakonsko uređenje kakvo je u Sloveniji (čl.82.slovenskog ZPP-a) gdje u svim slučajevima postavljanja privremenog zastupnika troškove snosi tužitelj. Isto tako, često se u praksi zna dogoditi da nakon nastavka prekinutog postupka (koji je prekinut zbog smrti tužitelja) tuženik pokazuje više interesa da se postupak dovrši, a zbog određenih procesnih nedostataka na strani nasljednika tužitelja (nepoznata adresa, nepoznat identitet nasljednika) postupak zapravo stagnira. Stoga bi bilo svrsishodno propisati da se privremeni zastupnik može postaviti i nasljednicima stranke, koji nisu sudu poznati poimenično, te da troškove predujmljuje stranka koja predlaže postavljanje privremenog zastupnika, a ako privremenog zastupnika postavlja sud bez inicijative neke od stranaka, onda troškove predujmljuje stranka u čijem je procesnom interesu da se postavi privremeni zastupnik. Primljeno na znanje Iznimka u članku 9. Nacrta odnosi se samo na slučaj ako se privremeni zastupnik iz razloga iz članka 84. stavka 2. točaka 4. i 5. postavlja tužitelju, jer je upitno kako bi se u tom slučaju tužitelj uopće mogao pozvati na predujam troškova.
94 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 8. ZPP-om bi trebalo propisati tko može biti postavljen za privremenog zastupnika. Dok je člankom 146. stavkom 2. ZPP-a propisano da će sud zastupnika za primanje pismena imenovati iz reda odvjetnika ili javnih bilježnika, u pogledu postavljanja privremenog zastupnika ZPP ne propisuje nikakve uvjete, iako je opseg ovlaštenja a time i zahtijevani stupanj stručnog znanja privremenog zastupnika bitno veći od zastupnika za primanje pismena. U praksi se stoga kao privremeni zastupnici javljaju i osobe izvan reda odvjetnika (uglavnom zbog smanjenja troškova njihova rada) pa se postavlja pitanje razine njihovog stručnog znanja, a i odgovornosti u slučaju propusta u zastupanju. Budući da npr. Obiteljski zakon propisuje posebne uvjete za posebnog skrbnika te da ZPP propisuje da reviziju može podnijeti samo odvjetnik odnosno stranka ili opunomoćenik s položenim pravosudnim ispitom, nelogično je da se za imenovanje privremenog zastupnika (koji osobu može zastupati u tijeku čitavog postupka) ne propisuju nikakvi uvjeti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
95 Iva Kancijanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 8. Odredbu članka 84. ZPP-a potrebno je, u dijelu koji se odnosi ne osobe nepoznatog boravišta, uskladiti s člankom 244. Obiteljskog zakona iz 2015. - Imenovanje privremenog zastupnika za nedostupnu osobu ili osobu nepoznata boravišta. Naime, prema članku 84. ZPP-a kada je boravište tuženika nepoznato, a tuženik nema punomoćnika, za imenovanje privremenog zastupnika od strane suda potrebno je kumulativno ispunjenje dviju pretpostavki: 1. da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženiku trajao dugo 2. da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štete posljedice. Iz članka 244. Obiteljskog zakona jasno proizlazi da kada se radi o osobama nepoznatog boravišta ili nedostupnim osobama, a nije riječ o postupcima iz članka 241. stavka 1. točka 2. Obiteljskog zakona (postupci u stvarima o kojima se odlučuje po odredbama Obiteljskog zakona), nema drugog, zakonom propisanog „redovnog postupka“ postavljanja zakonskog zastupnika (privremenog skrbnika) pa da bi se onda privremeni zastupnik po ZPP-u postavljao samo iznimno, uz ispunjenje citiranih dviju pretpostavki, već je privremeni zastupnik kojega postavlja sud (tijelo pred kojim se vodi postupak) jedini mogući zakonski zastupnik takvih osoba. S obzirom na to da je od stupanja na snagu Obiteljskog zakona prošlo više godina, predstojeće Izmjene ZPP-a prilika su da se ovo pitanje konačno riješi na istovjetan način odnosno da se navedene odredbe usklade, kako ubuduće ne bi izazivale dvojbe u praksi. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
96 Zvonimir Biškup NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 6. U čl. 40. st. 3. predlažem brisati riječi „u raspravljanje o glavnoj stvari,“. Naime, odredbom čl. 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 25/13) u tom su stavku brisane samo riječi „ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu prije nego što se tuženik upustio“, radi čega je odredba ostala nedovoljno jasna i nerazumljiva jer u spornom dijelu glasi: „...sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti…“ (v. tekst odredbi važećeg zakona koje se mijenjaju), a odredba bi u tom dijelu pravilno trebala glasiti: „…sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti…“. Prihvaćen Prihvaćen.
97 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 6. Također smatramo da bi iz ove odredbe trebalo izbrisati riječi „pitanje stvarne nadležnosti“, budući da stvarna nadležnost sukladno ostalim odredbama ZPP-a nije vezana uz visinu vrijednosti predmeta spora. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
98 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 5. Smatramo da bi iz ove zakonske odredbe trebalo izbrisati i riječi „utvrđivanje stvarne nadležnosti“, budući da stvarna nadležnost sukladno ostalim odredbama ZPP-a nije vezana uz visinu vrijednosti predmeta spora. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
99 Porobija & Špoljarić d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 3. Ne vidimo jasan razlog unošenja nove točke 10. u ovaj članak iz razloga što čl. 232. ZOO-a osim opisanih tražbina uređuje i druge tražbine koje nisu navedene u ovoj točci (npr. pretplate na povremene tiskovine). Ukoliko bi se u praksi pojavio spor u svezi takve vrste tražbina radilo bi se o praznini u pogledu stvarne nadležnosti. Osim toga, proizlazi da bi, ako bi se radilo o tražbinama iz trgovačkih ugovora, u svezi pobrojanih tražbina bio bi nadležan općinski, a ne trgovački sud, što bi u praksi moglo izazivati nedoumice oko stvarne nadležnosti, jer bi za ostale vrste tražbina iz ugovora o prometu robe i usluga te tražbine naknade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima (čl. 228. ZOO-a) i dalje bio nadležan trgovački sud. Nije prihvaćen Predloženi članak 3. Nacrta ne bi trebalo dovoditi u vezu s člankom 232. Zakona o obveznim odnosima jer se tamo, primjerice, radi o komunalnim naknadama za potrebe kućanstva, a ovdje o svim komunalnim naknadama.
100 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 2. - Čl. 2. – Kako je brisan st. 13 – na koji način će stranka koja je preplatila sudsku pristojbu ostvariti pravo na vraćanje? Prihvaćen Odredba članka 10. stavka 13. nomotehnički dorađena.
101 Darko Grošić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, Članak 2. Predlaže se u izmjenjenom članku 10. stavak 1. dodati i slijedeću rečenicu iza riječi postupku”. Prvostupanjski sud mora završiti (zaključiti) glavnu raspravu u roku od najduže 365 dana od zaprimanja tužbe. Obrazloženje: U Zakonu o sudovima (NN 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16) je propušteno propisati što je to razumni rok odlučivanja za prvostupanjske (i drugostupanjske) sudove pa se predlaže propisati u Zakonu u parničnom postupku neki rok odlučivanja prvostupanjskog suda. Nije prihvaćen Radi se o nerealnom roku u kojem bi, prema predloženoj odredbi, morali biti dovršeni svi prvosupanjski postupci.
102 PETAR PETRIĆ IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Petar Petrić, odvjetnik i izmiritelj u Zagrebu Smatram da je kvalitetno rješenje da Zakon o parničnom postupku sadrži odredbe o mirenju i njihovu detaljniju razradu uz istodobno reguliranje mirenja, načela i postupka mirenja u posebnom Zakonu o mirenju. U svijetu su vidljiva pozitivna iskustva i pokušaji zemalja poput Italije i Grčke, a sada i Španjolske koji dovode do uspješne provedbe mirenja (medijacije) koje bi ostale članice Unije slijedile. Tako u određenim vrstama građanskih i trgovačkih sporova, zakonskim odredbama Zakona o parničnom postupku kojima se regulira mirenje, treba uspostaviti obvezni sastanak s izmiriteljem odmah po podnošenju tužbe i dostave tužbe tuženiku, kako bi stranke uz prisutnost njihovih punomoćnika (savjetnika) bile upoznate s mogućnostima mirenja i istražile mogućnosti mirenja u njihovom konkretnom sporu. Dosadašnja primjena dobrovoljnog modela ili „opt-in modela“ nije pokazala odgovarajuće rezultate zbog čega model obveznog prvog sastanka, tzv "opt-out model", pokazuje bitno bolje rezultate od navedenog dobrovoljnog modela, te se u zemljama u kojima se primjenjuje, stabilizirao i pokazuje uspjehe u primjeni. Na navedeni način se ni na koji način ne ograničava pristup sudu i pravosuđu, a uspostavlja se široka primjena mirenja. Kao primjer iz našeg okruženja treba spomenuti Italiju u kojoj je zakonodavac ponovno uveo sličan model, i to u okviru programa pod nazivom „Hitne mjere stimulacije gospodarstva“ koji uključuje brojne mjere za potporu talijanskom gospodarstvu. Reakcije poslovnih krugova bile su vrlo pozitivne. Talijansko bankarsko udruženje, Nacionalna udruga osiguravajućih društava i drugi poslovni subjekti zajedno su izdali "Poduzetništvo za Italiju " u kojem je istaknuto da je "nužno nastaviti se oslanjati na građansku i komercijalnu medijaciju kao neophodan instrument rješavanja sporova“. Pri određivanju upućivanja u mirenje bi trebalo izričito naglasiti pravo stranaka na slobodu izbora izmiritelja koja je jedna od bitnih obilježja mirenja. Bilo bi dobro izmijeniti odredbe Zakona o sudskim pristojbama kojima bi se stimuliralo postizanje rezultata mirenjem na način da bi stranke bilo oslobođene plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i odgovor na tužbu ili bi im se iste vratile, ako bi stranke u početnoj fazi postupka mirno riješile spor. Nije prihvaćen Prijedlog za uvođenje talijanskog "opt-out modela" je u izričitoj suprotnosti s brojnim primjedbama o suvišnosti odredaba o mirenju u Zakonu o parničnom postupku. Nacrtom se nastojao postići kompromis između takvih, suprotnih mišljenja. Detaljnije očitovanje je dano u očitovanju na identičnu primjedbu istaknutu na uvodni dio.
103 Iva Kancijanić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Punomoć S obzirom na to da je cilj i ove izmjene ZPP-a ubrzanje sudskih postupaka, trebalo bi revidirati i pravila o punomoći. U stavku 4. članka 98. trebalo bi brisati riječi “ako te radnje nije stranka naknadno odobrila”. Prema sudskoj praksi utemeljenoj na važećem zakonu, u slučaju kada parničnu radnju poduzima osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik, a nije podnijela punomoć, sud je dužan najprije narediti toj osobi da podnese punomoć ili odobrenje stranke za obavljanje parnične radnje, a ako ona to ne učini pozvati stranku na očitovanje odobrava li poduzetu parničnu radnju i tek nakon toga može donijeti odgovarajuće (procesne) odluke. S obzirom na to da se za niz drugih procesnih situacija (npr. već prvi nedolazak na ročište) propisuju drastične procesne sankcije, neopravdano je u slučajevima nedostavljanja punomoći zahtijevati od suda da, osim poziva osobi koja se pojavljuje kao punomoćnik na dostavu punomoći isti poziv upućuje još i samoj stranci. Bio bi korisno propisati (dopunom članka 95.) da se punomoć koja je stranci izdana u ostavinskom, ovršnom (ili drugom) postupku u kojem su stranke upućene na pokretanje parnice odnosi i na parnični postupak koji je u vezi s time pokrenut (neovisno o tome u kojem svojstvu stranke sudjeluju u toj parnici). U nasljednopravnim sporovima pokrenutima na temelju rješenja ostavinskog suda o prekidu postupka vrlo često sudjeluju stranke s prebivalištem u inozemstvu, nerijetko izvan Europske unije (SAD, Australija), koje su u ostavinskom postupku već oponumoćile odvjetnika, ali im sud tužbu mora osobno dostaviti (jer se punomoć iz ostavinskog postupka ne odnosi na parnični), a općepoznato je da takve dostave traju mjesecima, što uz prethodno prevođenje tužbe i ostalih pismena te dopisa za diplomatsku dostavu potraje i godinu dana, iako stranka već ima odvjetnika koji je zastupa u ostavinskom postupku. Isti je slučaj s parnicama radi progašenja ovrhe nedopuštenom, što znatno produljuje rokove dostave tužbe na odgovor i poziva za pripremno ročište, a time i ukupno trajanje ovih postupaka koji zahtijevaju žurno postupanje. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
104 Iva Kancijanić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Rok za odgovor na tužbu u parnicama zbog smetanja posjeda - članak 285. stavak 2. i članak 443. ZPP-a U parnicama zbog smetanja posjeda trebalo bi propisati, čanak 443., da rok za podnošenje odgovora na tužbu iz članka 285. stavka 2. ne može biti kraći od 15 dana, jer je dosadašnji najkraći rok od 30 dana za neke od tih postupaka (npr. smetanje posjeda stana isključenjem struje, vode, oduzimanjem posjeda stana u kojemu tužitelj živi) predugačak, i to bespotrebno s obzirom na predmet raspravljanja u tim parnicama. Novopredloženo rješenje, po kojem se najprije tužba dostavlja na odgovor, a tek potom zakazuje pripremno ročište također opravdava skraćivanje ovog roka, unatoč činjenici što sud ima mogućnost u iznimnim slučajevima odmah zakazati pripremno ročište (stavak 2. članka 284.), jer treba uzeti u obzir trajanje dostave tužbe i poziva tuženiku i odgovora na tužbu tužitelju, posljedično čemu nije ekonomično pripremno ročište zakazati u razdoblju kraćem od dva mjeseca od zaprimanja tužbe, što je za neke od ovih postupaka predugo razdoblje. Prihvaćen Prihvaćen.
105 Jelena Čuveljak IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU - U čl. 333. st. 2. bi trebalo dodati da sud osim na presuđenu stvar pazi i na postojanje druge ovršne isprave (jer koji je interes tužitelja da dobije drugu ovršnu ispravu, ako već ima jednu), stoga bi trebao taj stavak glasiti: „Prvostupanjski sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena ODNOSNO DA LI TUŽITELJ VEĆ RASPOLAŽE OVRŠNOM ISPRAVOM; i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu o kojemu je već pravomoćno odlučeno ODNOSNO AKO TUŽITELJ RASPOLAŽE DRUGOM OVRŠNOM ISPRAVOM, odbacit će tužbu.“ Nije prihvaćen Nacrt sadrži ovu izmjenu na odgovarajućem mjestu (članak 50. Nacrta kojim je izmijenjen članak 288.a stavak 2. Zakona o parničnom postupku), budući da se u tom slučaju ne radi o res iudicata(o čemu govori navedeni članak 333. Zakona o parničnom postupku).
106 Jelena Čuveljak IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU - Kako se javnost može isključiti sa glavne rasprave (bilo bi dobro i da se temeljna pravila iz čl. 307. usklade sa pojmovima iz posebnih zakona koji uređuju pitanje klasificiranih podataka), trebalo bi uskladiti pravila o javnoj objavi presuda i o (ne) objavi na eOglasnoj ploči odluka u kojima su sadržani podatci zbog kojih je javnost bila isključena. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
107 Jelena Čuveljak IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU - Pravila o subjektivnoj i objektivnoj preinaci tužbe nisu usklađena sa posebnim propisima kao što je Zakon o trgovačkim društvima, koji između ostalog predviđa da postupke za odgovornost direktora nakon otvaranja stečajnog postupka može voditi samo stečajni upravitelj, stoga više raniji tužitelj nije ovlašten voditi postupak, a stečajni upravitelj ne može preuzeti već ranije vođenu parnicu (tuženici naravno ne pristaju na takve preinake, a za nove tužbe dolazi do zastare), pa imamo u konačnici neodgovornost direktora. Stoga bi trebalo uvesti pravilo koje omogućava promjene tužbe sukladno posebnim prisilnim propisima, kao npr. „Tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, odnosno umjesto jednog tužitelja može doći drugi tužitelj, ako je to potrebno temeljem posebnih propisa zbog promijenjenih okolnosti.“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
108 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU, II.OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA TREBA UREDITIZAKONOM I POSLJEDICE DONOŠENJA ZAKONA Zajednica pravnika članica HGK predlaže u članku 89.a važećega Zakona o parničnom postupku (koji članak nije obuhvaćen Nacrtom) izmijeniti stavak 2. tako da glasi: „Stranku kao punomoćnik može zastupati pravnik, koji je s njom u radnom odnosu, a povezana društva, sukladno odredbama Zakona o trgovačkim društvima, može zastupati pravnik koji je u radnom odnosu u jednom od povezanih društava.“ Predloženom izmjenom zamijenio bi se termin “osobe u radnom odnosu ako je potpuno poslovno sposobna“ terminom „pravnik“ što Zajednica pravnika članica HGK smatra primjerenijim. Ovako bi se postupak pred sudovima profesionalizirao na način da se uvjetuje da opunomoćenici stranaka moraju biti osobe koje su ili odvjetnici ili osobe u radnom odnosu koje su po struci pravnici, što bi posljedično omogućilo osiguranje kvalitete i brzine postupka. Također, predloženom izmjenom pravnicima zaposlenim u jednom od povezanih društava pružila bi se mogućnost zastupanja drugog povezanog društva. Ovakva izmjena predlaže se uzimajući u obzir da povezana društva, iako pravno samostalna, čine gospodarsko jedinstvo sa osnovnom svrhom povezivanja društava, a to je koncentracija kapitala te udruživanje inače nedostatnih tehnoloških, stručnih i drugih izvora, a čime se nastoje ostvariti sinergijski učinci te poslovni ciljevi koje nijedno društvo ne bi moglo postići samostalno. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Ističe se kako su korporativni pravnici zaposlenici trgovačkih društva, slijedom čega nemaju definiran profesionalni status za razliku od ostalih kategorija pravnika (na primjer odvjetnici). Zakonom o parničnom postupku propisano je da korporativni pravnici mogu trgovačko društvo zastupati na temelju same činjenice da su sa strankom u radnom odnosu, ali trgovačka društva koja imaju zaposlene pravnike mogu angažirati i odvjetnike da ih zastupaju pred sudom.
109 PETAR PETRIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Petar Petrić, odvjetnik i izmiritelj u Zagrebu Smatram da je kvalitetno rješenje da Zakon o parničnom postupku sadrži odredbe o mirenju i njihovu detaljniju razradu uz istodobno reguliranje mirenja, načela i postupka mirenja u posebnom Zakonu o mirenju. U svijetu su vidljiva pozitivna iskustva i pokušaji zemalja poput Italije i Grčke, a sada i Španjolske koji dovode do uspješne provedbe mirenja (medijacije) koje bi ostale članice Unije slijedile. Tako u određenim vrstama građanskih i trgovačkih sporova, zakonskim odredbama Zakona o parničnom postupku kojima se regulira mirenje, treba uspostaviti obvezni sastanak s izmiriteljem odmah po podnošenju tužbe i dostave tužbe tuženiku, kako bi stranke uz prisutnost njihovih punomoćnika (savjetnika) bile upoznate s mogućnostima mirenja i istražile mogućnosti mirenja u njihovom konkretnom sporu. Dosadašnja primjena dobrovoljnog modela ili „opt-in modela“ nije pokazala odgovarajuće rezultate zbog čega model obveznog prvog sastanka, tzv "opt-out model", pokazuje bitno bolje rezultate od navedenog dobrovoljnog modela, te se u zemljama u kojima se primjenjuje, stabilizirao i pokazuje uspjehe u primjeni. Na navedeni način se ni na koji način ne ograničava pristup sudu i pravosuđu, a uspostavlja se široka primjena mirenja. Kao primjer iz našeg okruženja treba spomenuti Italiju u kojoj je zakonodavac ponovno uveo sličan model, i to u okviru programa pod nazivom „Hitne mjere stimulacije gospodarstva“ koji uključuje brojne mjere za potporu talijanskom gospodarstvu. Reakcije poslovnih krugova bile su vrlo pozitivne. Talijansko bankarsko udruženje, Nacionalna udruga osiguravajućih društava i drugi poslovni subjekti zajedno su izdali "Poduzetništvo za Italiju " u kojem je istaknuto da je "nužno nastaviti se oslanjati na građansku i komercijalnu medijaciju kao neophodan instrument rješavanja sporova“. Pri određivanju upućivanja u mirenje bi trebalo izričito naglasiti pravo stranaka na slobodu izbora izmiritelja koja je jedna od bitnih obilježja mirenja. Bilo bi dobro izmijeniti odredbe Zakona o sudskim pristojbama kojima bi se stimuliralo postizanje rezultata mirenjem na način da bi stranke bilo oslobođene plaćanja sudskih pristojbi na tužbu i odgovor na tužbu ili bi im se iste vratile, ako bi stranke u početnoj fazi postupka mirno riješile spor. Primljeno na znanje Zakon o parničnom postupupku sadrži odredbe o mirenju te se i ovim izmjenama dodatno razrađuje taj institut. Prijedlog za uvođenje talijanskog “opt-out modela” je u izričitoj suprotnosti s brojnim primjedbama o suvišnosti odredaba o mirenju u Zakonu o parničnom postupku. Novelom se nastojao postići kompromis između takvih, suprotnih mišljenja. Postupak mirenja pred sudom je za stranke besplatan, dok se stranke koje u postupak mirenja dođu iz parnice uvijek mogu sporazumjeti o načinu snošenja parničnih troškova.
110 HP-Hrvatska pošta d.d. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU HP – Hrvatska pošta d.d. kao davatelj univerzalne poštanske usluge koja obuhvaća i dostavu sudskih pismena, te pismena po poreznom i upravnom postupku, predlaže slijedeće: U članku 134.b dodaje se stavak 8. koji glasi: „Dostava se može obaviti i putem poštanskog pretinca na način i prema uvjetima ugovorenim sa poštom.“ U članku 142. mijenja se stavak 2. i glasi: „Ako se osoba kojoj se pismeno mora osobno dostaviti ne zatekne tamo gdje se dostava prema podacima iz tužbe, odnosno spisa ima obaviti, dostavljač će se obavijestiti kad bi i na kojem mjestu mogao tu osobu zateći i ostaviti joj kod jedne od osoba navedenih u članku 141. stavku 1., 2. ili 3. ovoga Zakona pisanu obavijest da radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu odnosno na svome radnom mjestu. Ako dostavljač ne zatekne ni jednu od osoba navedenih u članku 141. stavku 1., 2. ili 3. ovoga Zakona, pisanu obavijest da radi primanja pismena bude u određeni dan i sat u svom stanu odnosno na svome radnom mjestu, dostavljač će ostaviti u poštanskom sandučiću osobe kojoj se pismeno treba dostaviti ili osobi ovlaštenoj za zaprimanje pismena. Ako i nakon toga dostavljač ne zatekne osobu kojoj se pismeno ima dostaviti, postupit će se prema odredbama članka 141. ovoga Zakona, na koji način je dostava obavljena.“ U članku 143. mijenja se stavak 3. i glasi: „Ako je dostavljač na pismenu naznačio da se osoba više ne nalazi na toj adresi, te je navedena nova adresa prema saznanjima dostavljača, ova se dostava može obaviti i na tu adresu. Ako se ni ta ponovljena dostava ne uspije obaviti, dostava će se obaviti stavljanjem pismena na oglasnu ploču suda. Smatrat će se da je dostava obavljena istekom osmog dana od dana stavljanja pismena na oglasnu ploču suda.“ U članku 149. dodaje se novi stavak koji glasi: „Ako se osobama iz članka 141. i 142. ovoga Zakona dostava ne uspije obaviti prema odredbama tih članaka, na dostavnici će se naznačiti napomena da primatelj nije zatečen.“ Nije prihvaćen Ove odredbe u dijelu kojem se predlažu izmjene nisu predmet Nacrta, dok su odredbe o dostavi dorađene u skladu s pravilima o dostavi. Institut dostave u Zakonu o parničnom postupku je detaljno razrađen te se i ovom izmjenom dalje unaprijeđuju sa ciljem postizanja što većeg stupnja sigurnosti.
111 Općinski sud u Rijeci NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Suci Građanskog odjela Općinskog suda u Rijeci podnose slijedeće primjedbe i prijedloge na Nacrt prijedloga o Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku: 1. Članak 3. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 34. ZPP-a Smatramo da ne postoji osnove za izmjenom stvarne nadležnosti u sporovima koji su predloženi t. 10 na način da se sa trgovačkih sudova propišu u nadležnost općinskih sudova. Ovo tim više što se odluke u većini predloženih sporova donose primjenom Zakona o zaštiti potrošača i Direktiva EU. U situaciji kada se suce općinskih sudova opterećuje sa dodatnim sporovima između pravnih osoba, sucima ne ostaje vremena za ozbiljan rad na potrošačkim sporovima (koji spor je gotovo svaki spor male vrijednosti koji proizlazi iz ovrhe), pa se potrošačima ograničava i pružanje zaštite na način kako to zahtjeva Zakon o zaštiti potrošača i pravo EU. Navedenom ne ide u prilog ni vrednovanje rada na potrošačkim sporovima male vrijednosti koji se sukladno Okvirnim mjerilima minimalno vrednuju, a iziskuju pretraživanje sudske prakse Suda EU i pravilnu primjenu europskog prava, a sve uzimajući u obzir mogućnost odgovornosti države za neprimjenu prava EU. Zaštita potrošača je prvenstveno na općinskim sudovima, a sporovi radi isplate između pravnih osoba bi trebali ostati u nadležnosti trgovačkih sudova. 2. Članak 9. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 85. st.3. ZPP-a Smatramo da bi sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika uvijek trebao predujmiti tužitelj, bez izuzetka. Ako se iz ove odredbe izuzmu situacije iz st. 2. točaka 4. i 5., koje su u praksi najčešće, sudovi neće moći postavljati privremenog zastupnika jer neće imati koga da pozovu na uplatu predujma. 3. Članak 24. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 143. ZPP-a Nažalost ni predloženim izmjenama i dopunama ZPP-a nije predviđen način na koji će sud postupiti u slučaju kada se pismeno vrati s napomenom „obaviješten nije podigao pošiljku“, a što u praksi predstavlja veliki problem i značajno pridonosi dužinama sudskih postupaka. Stoga predlažemo da se ovo pitanje riješi na način kako se to riješilo nekim drugim postupovnim zakonima. 4. Članak 28. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 154. ZPP-a Pitanje troškova je veoma važno pitanje za pristup pravosuđu, transparentnost, naknadu stvarno nastalih troškova. Određivanje primjene Odvjetničke tarife, koja ne predstavlja akt Republike Hrvatske, već akt Komore- udruženja odvjetnika, kao samostalnih profesionalaca, otežava državne intervencije radi ostvarenja prava na pristup pravosuđu, uklanjanja nepravednih posljedica naplate troškova, a što se u praksi i pokazalo. Osim toga, odvjetničke tarife i mogu biti predmetom preispitivanja sukladnosti s pravom tržišnog natjecanja (npr. vidi ECJ, Feb.19, 2002, case C-309/99: Rec. ECJ 2002, I, p. 1577 and ECJ, Dec.5, 2006, joint cases C-94/04 and 202/04 Cipolla). Sud odlučuje prema troškovnicima, a ne računima izdanima klijentima iz kojeg razloga se ne može niti utvrditi da li to predstavlja stvarno nastali trošak (npr. ako su stranke ugovorile tzv. pactum de quota litis, stvarno nastali trošak može biti niži od onog koji je nastao, također, sud ne provjerava je li odvjetnik u sustavu PDV-a i sl.). Slijedom navedenog, smatramo da se ovim izmjenama o troškovima postupka, neće postići krajnji cilj, a to je postizanje pravednijeg, transparentnijeg, ekonomičnijeg sustava naplate troškova, već da se to može postići donošenjem sveobuhvatnih pravila, sukladno preporukama EU i vlastite potrebe da ubrzamo parnične postupke. Tim sveobuhvatnim uređenjem trebale bi se razmotriti mogućnosti ograničavanja naknade troškova prema fazama postupka. Također, predloženo rješenje prema našem mišljenju predstavlja „presudu u presudi“, te smatramo da bi trebalo rasteretiti suce kod odlučivanja o svim troškovima i razmisliti o uvođenju sustava sličnom odlučivanju o pristojbama, na način da o svim preostalim troškovima postupka (troškovi, vještaka, tumača, odvjetnika, svjedoka, privremenih zastupnika) odlučuju kvalificirani službenici (visoke ili više odgovarajuće stručne spreme), a povodom prigovora da o tome odlučuju suci. Dok se ne pristupi sveobuhvatnoj promjeni odlučivanja o sudskim troškovima, rješenje koje je postojalo do sada smatramo prihvatljivijim od onog predloženog izmjenama jer udovoljava i kvantitativnom i kvalitativnom vrednovanju, a na sudskoj praksi je da računanje sudskih troškova osigura i pravo na pošteno suđenje. PODREDNO Predlažemo da se iza stavka 7. čl. 154. ZPP-a doda stavak 8. koji će glasiti: „O zahtjevu za naknadu troškova iz ovoga članka ovlašten je donijeti odluku i sudski savjetnik.“ Postupanje po odredbi stavka 2. predložene izmjene članka 154. ZPP-a sucu će oduzeti puno vremena, truda i energije (koje može i treba iskoristiti za rad na rješavanju meritornih pitanja različitih od troškova postupka), dok, s druge strane, po redovnom tijeku stvari, sudski savjetnici imaju više nego dovoljno znanja i sposobnosti da donesu odluke o troškovima postupka (pa i uz primjenu stavka 2. predložene izmjene članka 154. ZPP-a). Rješenje koje predlažemo zastupljeno je prema nacrtu ZID ZPP u odredbi čl. 31. (kojim se mijenja članak 164. ZPP-a) te ne vidimo niti jedan opravdani i racionalni razlog da isto rješenje ne bude (barem kao mogućnost, a na to bi implicirala sintagma „ovlašten je“) zastupljeno i u odredbi čl. 154. ZPP-a. 5. Članak 32. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 179. ZPP-a Predlažemo da se uvede zakonska mogućnost izvođenja dokaza zamolbenim putem i između stalnih službi i sjedišta istoga suda. Budući da sjedište suda i stalne službe predstavljaju jedan sud, to za sada nije moguće. Navedeno predstavlja problem za sudove, stranke i svjedoke, naročito onih sudova koji imaju stalne službe na otocima i lošu brodsku povezanost. 6. Članak 35. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 186.d ZPP-a Predlažemo da se odredba čl. 35. ZID ZPP –a nomotehnički, radi jasnoće, sroči na slijedeći način: „Izmiritelj ne može biti sudac koji ima u radu parnični predmet iz kojega su stranke upućene u mirenje.“ 7. Članak 38. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 186.g ZPP-a Smatramo da je odredba čl. 186.g ZPP-a u svom sadašnjem obliku (rok zastoja postupka od godine dana, uz mogućnost produljenja jednom) u praksi vrlo dobro funkcionirala te da su stranke imale na raspolaganju mogućnost da, unutar mogućeg zastoja postupka na prvotni rok od najviše godinu dana, disponiraju tim rokom i na kraći period (pa i onaj od 60 dana) ukoliko su ocijenile da im je taj rok dostatan za dogovor o mirnom rješenju spora. U okolnostima financijskih mogućnosti stranaka u Republici Hrvatskoj gdje stranke kroz zastoj postupka nastoje dobiti na vremenu kako bi isplatile dug i mirno riješile spor, skraćivanje rokova zastoja postupka dovest će do toga da stranke za ovim institutom neće više niti posezati. Stoga predlažemo da se odredba čl. 186.g ZPP-a ne mijenja. 8. Članak 41. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 213. ZPP-a Čl. 213. st. 2. koji glasi: „Sud će prekid postupka odrediti i ako je: odlučio podnijeti zahtjev Europskom sudu o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koje su donijele institucije Europske unije“ navodi dvije odluke, i to: odluku o prekidu i odluku o podnošenju zahtjeva. U citiranoj odredbi ne spominje se trenutak podnošenja zahtjeva Sudu EU. U praksi se pokazalo dvojbenim da li prvo donijeti odluku o podnošenju zahtjeva i odluku o određivanju prekida, čekati pravomoćnost (jer pravo na žalbu nije isključeno), pa po pravomoćnosti poslati zahtjev sudu Europske unije ili zahtjev poslati neovisno od pravomoćnosti rješenja o određivanju podnošenja zahtjeva i o prekidu. Kao konačno rješenje predlažemo da se pravo na žalbu na rješenje o prekidu u ovom slučaju isključi, jer se ne može utjecati na pravo suca da se izravno obrati Sudu Europske unije. Je li zahtjev dopušten i osnovan o tome odlučuje Sud EU, a smatramo da ne može biti predmetom preispitivanja drugostupanjskog suda. 9. Članak 44. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 221.b ZPP-a Predlaže se da se skrati rok u stavku 3. na 15 dana, što će doprinijeti ekonomičnosti postupka, te da se dio predložene izmjene stavka 3. „ako raspolaže s tim podatkom“ ne uvrsti u st.3. izmjene. Smatramo da je puno bolje rješenje kojim se Poreznoj upravi nameće obveza da uvijek da odgovor na traženje suda (i kada je tuženik za utuženu tražbinu koristio odbitak pretporeza i kada to nije bio slučaj) jer će tek na temelju pisanog odgovora Porezne uprave sud o tome imati relevantan i pouzdan podatak. Prepustiti Poreznoj upravi da sudu ne dostavi podatak ne nalazimo dobrim rješenjem, a baš na to ukazuje dio predložene odredbe stavka 3. „ako raspolaže s tim podatkom“ jer to podrazumijeva da, ako Porezna uprava ne raspolaže podatkom, nije o tome dužna sudu dostaviti niti bilo kakav odgovor. 10. Članak 46. ZID ZPP kojim se briše čl. 264. st.2. ZPP-a Postojeće rješenje (prema kojemu izvođenje dokaza saslušanjem stranaka predstavlja supsidijaran dokaz) smatramo dobrim, opravdanim i konstruktivnim. 11. Članak 92. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 461.a ZPP-a U više od 50% sporova male vrijednosti po prigovoru protiv platnog naloga, dokazivanje se svodi na materijalne dokaze. U tim sporovima ročište postaje samo sebi svrha jer stranke samo ponavljaju navode iz svojih podnesaka i predlažu uvid u dostavljenu dokumentaciju. Takva ročišta, vrlo se često odgađaju zbog neuredne dostave poziva tuženiku. Na taj način, nepotrebno se povećavaju troškovi postupka, a sudu se uzima dragocjeno vrijeme za rad. Uredba br. 861/2007 Europskoga parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti (SL, L 199 od 31. srpnja 2007., s. 1) u čl. 5. st.1. propisuje: „(1) Europski postupak za sporove male vrijednosti je pisani postupak. Sud će održati usmenu raspravu ako smatra potrebnim ili ako jedna od stranaka postavi takav zahtjev. Sud može odbiti takav zahtjev ako smatra da obzirom na okolnosti slučaja da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez usmene rasprave. Odbijanje se treba obrazložiti u pisanom obliku. Protiv odbijanja zahtjeva nije dopušten posebni pravni lijek.“ Ovakvo zakonsko uređenje postoji i u nekim zemljama članicama EU. Po uzoru na citirani članak Uredbe, predlažemo slijedeću izmjenu ZPP-a koja bi uvelike pridonijela bržem rješavanju ovih postupaka i znatno smanjila troškove postupka: U članku 461.a ZPP-a iza stavka 2. dodaju se novi stavci koji glase: "3. Postupak u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave je pisani postupak. Sud će održati usmenu raspravu ako to smatra potrebnim ili ako jedna od stranaka postavi takav obrazloženi zahtjev. Sud može odbiti takav zahtjev ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka i donošenje odluke može osigurati i bez usmene rasprave. Rješenje kojim se odbija prijedlog stranke treba biti obrazloženo. Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog stranke nije dopuštena posebna žalba. 4.U postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tužitelj je dužan najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od primitka rješenja ukinut platni nalog, iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica, te postaviti prijedlog za održavanjem usmene rasprave. 5.U postupku u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga tuženik je dužan najkasnije u roku od 15 dana od primitka tužiteljevog podneska iz stavka 4. ovoga članka iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznijetih činjenica, te postaviti prijedlog za održavanjem usmene rasprave. 6.Sud će upozoriti stranke na sadržaj odredbi stavaka 2., 3., 4. i 5. ovoga članka u pozivu za podnošenje pisanog odgovora na tužbu iz članka 284. stavka 1. ovoga Zakona odnosno u rješenju kojim je ukinut platni nalog." 12. Članak 96. ZID ZPP kojim se mijenja čl. 467.a ZPP-a Predlažemo da se u odredbu čl. 96. unesu razlozi zbog kojih bi sud koji donosi presudu ili rješenje odredio da žalba protiv presuda ili rješenja odgađa ovrhu (predloženo rješenje prostor je za različitu praksu prvostupanjskih sudova, a cjelokupne predložene izmjene ZPP-a, naprotiv, u duhu su ujednačavanja sudske prakse). Primljeno na znanje Kao što je uvodno naznačeno trgovački sudovi su specijalizirani sudovi koji sude u sporovima između pravnih osoba te im je svrha osigurati mogućnost brzog rješavanja sporova između trgovaca, a što izravno utječe na gospodarsku situaciju u državi. Namjera da se trgovački sudovi rasterete od gospodarski neznačajnih predmeta (konkretno, u sporovima radi naknade za opskrbu pitkom vodom, plinom, toplinskom i električnom energijom; naknade za održavanje čistoće i komunalne naknade; naknade iz pretplatničkog ugovora javnih komunikacijskih usluga; naknade za korištenje općekorisnih funkcija šuma; naknade za rtv pristojbu; naknade za parkiranje; regresne zahtjeve iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja) slijedi upravo namjeru da trgovački sudovi odlučuju o sporovima koji proizlaze iz trgovačkog ugovora, a ne o sporovima o neplaćenom računu za komunalne usluge. Ističemo kako se situacija u članku 9. Nacrta odnosi samo na slučaj ako se privremeni zastupnik iz razloga članka 84. stavka 2. točaka 4. i 5. postavlja tužitelju, jer je upitno kako bi se u tom slučaju tužitelj uopće mogao pozvati na predujam troškova. Predloženim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, i to odredbom članka 24. stavka 2. Nacrta, je predviđen način na koji će sud postupiti u slučaju kada se pismeno vrati s napomenom "obaviješten nije podigao pošiljku". Prijedlog da se propiše da je "O zahtjevu za naknadu troškova iz ovoga članka ovlašten donijeti odluku i sudski savjetnik", je u suprotnosti s brojnim drugim primjedbama koje se protive tome da sudski savjetnik uopće donosi odluke o trošku u parničnom postupku. Nacrtom se nastojao postići kompromis između takvih, suprotnih mišljenja, uzimajući u obzir i ustavnost predloženih odredbi.
112 Nezavisni hrvatski sindikati NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Nezavisni hrvatski sindikati u odnosu na Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku očituju se kako slijedi: Nakon posljednjih izmjena odredbi parničnog postupka uočeni su brojni nedostatci, kao i pravne praznine koje su nastale pokušajima uvođenja procesne discipline stranaka radi ubrzanja parničnog postupka te smanjivanja broja aktivnih predmeta na sudovima što je u konačnici dovelo do „popravljanja“ uočenih nedostataka kroz ovaj Nacrt, odnosno do još jednih u nizu izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku. Iz samog Nacrta proizlazi kako svaka daljnja izmjena Zakona o parničnom postupku donosi nova ograničavanja procesnih prava stranaka, a u cilju daljnjeg rasterećenja sudova (ovog puta ponajviše Vrhovnog suda RH). No, odredbe o daljnjem poboljšanju učinkovitosti i ekonomičnosti parničnog postupka (poput npr. obvezne elektroničke dostave za pravne osobe, uvođenje obligatornih rokova za podnošenje podnesaka i sl.) ne bi trebale biti na štetu mogućeg ograničavanja procesnih ovlaštenja stranaka, što se ovim izmjenama nedvojbeno čini. Posebno se u tom smislu ističu odredbe o prethodnom postupku u kojem su se i do sada događale mnogobrojne zloupotrebe, a postojale su i pravne praznine koje su najčešće nastajale zbog odredbe kako se nakon zaključenja prethodnog postupka više ne mogu predlagati novi dokazi u postupku. Kao primjer navodimo situaciju gdje tuženik predloži određene dokaze, pa i one koji idu u korist tužitelju te ih stoga tužitelj posebno ne predlaže prije ili tijekom pripremnog ročišta (jer su ionako već predloženi od strane tuženika), a prethodni postupak se uz usvajanje dokaza zaključuje. Nakon toga slijedi situacija gdje tuženik povlači sve dokazne prijedloge koji su mogli biti u korist tužitelja, a tužitelj ih zbog zaključenja prethodnog postupka više ne može predložiti te zbog toga gubi spor. Također, u postupcima diskriminacije i mobinga najčešće nakon zaključenja prethodnog postupka dolazi do situacija gdje je tužitelj izložen najvećem mobingu ili diskriminaciji, ali dokaze za to u postupku više nije mogućne predložiti i time ojačati pravni položaj tužitelja u tim posebno osjetljivim postupcima. Nadalje, postoji i problem postavljanja visine tužbenog zahtjeva u slučajevima kada visina tužebnog zahtjeva tužitelju ne može biti poznata prije financijskog vještačenja, pa se tako zaključi prethodni postupak, odredi financijsko vještačenje te vještak ustanovi kako visina treba biti značajno veća nego u postavljenom tužbenom zahtjevu. No, tada tužitelj više ne može povećati tužbeni zahtjev. Sve prethodno navedene situacije stvaraju veliku pravnu nesigurnost te su Nezavisni hrvatski sindikati mišljenja kako se svrhovitost odredbi prethodnog postupka treba preispitati iz razloga što mogu predstavljati zloupotrebu procesnih ovlaštenja, a same stranke imaju osjećaj kako su zakinute i ne mogu dobiti pravičnu zaštitu svojih prava. Iz dostavljenog Nacrta vidljivo je kako sadrži mnogobrojne odredbe u cilju ubrzavanja i jačanja elektroničke komunikacije što jest u skladu s brzinom kojom se taj sustav unaprjeđuje i razvija, no odredbe nažalost ne prati tehnička i informatička podrška u samim institucijama u kojima se parnični postupak provodi, kao niti informatička pismenost stranaka. Također, postojanje samo tonskih zapisa, a potpuno izbacivanje pisanih zapisnika iz parničnog postupka smatramo neprihvatljivim jer će se na takav način punomoćnicima značajno otežati pisanje žalbi. Naime, tonske snimke ne mogu se preslušavati onom brzinom kojom se mogu čitati zapisnici, a postoji i problem novih troškova za stranke jer će se prijepisi tonskih snimki sukladno odredbi čl.13. Nacrta morati plaćati. Također, preslušavanje snimki moguće prestavlja i daljnje usporavanje žalbenog postupka ukoliko će i suci drugostupanjskih sudova morati preslušavati sve tonske zapise svjedoka, vještaka..... U svezi promjena u institutu revizije u parničnom postupku smatramo kako je nelogično da suci Vrhovnog suda RH imaju u radu znatno više predmeta nego suci prvostupanjskih, odnosno drugostupanjskih sudova. Također, iz prakse je postalo vidljivo kako se institut izvanrednog pravnog lijeka – revizije, pretvara u samo još jednu vrstu žalbe, što je potpuno neprihvatljivo. Stoga je inicijativa ovog Nacrta čime bi se na određeni „način“ ograničio“ pristup Vrhovnom sudu RH prihvatljiva, ukoliko će rezultat biti brže rješavanje onih predmeta, odnosno pravnih situacija, koji doista zahtijevaju punu pažnju, analizu i odluku Vrhovnog suda RH, ali i ujednačavanje same prakse Vrhovnog suda RH iz kojeg i danas, nažalost, proizlaze dijametralno suprotne odluke o istoj pravnoj stvari. U svezi odredbi uvođenja potpuno novog procesnopravnog instituta – oglednog spora ističemo kako bi uvođenjem tog instituta samim sindikatima bilo olakšano postupanje u onim pravnim situacijama kada se npr. ne poštuju prava iz kolektivnih ugovora (isplata ragresa, božićnica, jubilarnih nagrada i sl. ) jer bi rješenje jednog spora dovelo do rješenja za ostale sporove iste činjenične i pravne osnove. Ipak, napominje se kako bi Vrhovni sud svoje pravno shvaćanje utemeljio na točno određenom (jedan predmet) spornom činjeničnom stanju, ali bi to bilo i pravno obvezujuće kako za stranke u oglednom sporu, tako i za sve druge stranke koje su u sličnoj pravnoj situaciji, ali koje moguće niti nisu upoznate sa stanjem izabranog spora za ogledni postupak. Stoga, tek preostaje vidjeti kako će taj potpuno novi institut uistinu funkcionirati u praksi. Nezavisnim hrvatskim sindikatima sporan je članak 58. Nacrta kojim se uvodi odredba kojom od 1. do 15. kolovoza ne bi tekli samo i isključivo rokovi za žalbu. Postavlja se pitanje što je sa svim ostalim mogućim rokovima u parničnim postupcima? Tijekom rada radne skupine u svezi izmjena parničnog postupka bilo je riječi o uvođenju instituta tzv. „sudskog odmora“ (što svakako ne znači da suci ne bi mogli raditi i donositi odluke u tom razdoblju) kakvog imaju neke zemlje EU. O uvođenju instituta promišljalo se upravo iz razloga što su nakon posljednih izmjena Zakona o parničnom postupku suci počeli sve češće i više zakazivati ročišta i objavljivati presude upravo krajem srpnja ili početkom kolovoza te se mnogim pravnim zastupnicima (odvjetnicima, ali i pravnicima u sindikatima) time počelo utjecati na korištenje godišnjeg odmora zbog mogućih propuštanja rokova i ročišta, posebice zbog zakonskih odredbi o dostavi (a koje ovim Nacrtom postaju još više ograničavajuće za stranke). Zbog svega prethodno navedenog, smatramo racionalnim i svrhovitim uvođenje instituta tzv. „sudskog odmora“. Takav institut potrebno je urediti na jednak način za sve rokove, sudove i sudske postupke, što nije nužno izmjenama Zakona o parničnom postupku već se isto može urediti i promjenama odredbi Zakona o sudovima. Svakako valja pozdraviti volju da se sustav koji nije funkcionirao u praksi pokuša opetovano urediti na odgovarajući način i tako postane svrhovit za sve dionike koji sudjeluju u parničnom postupku, no naglašavamo kako se najvažniji postupovni propisi (a ZPP to nedvojbeno jest) prečesto mijenjaju i dopunjuju. Stoga smatramo kako je vrijeme od nekoliko godina koje je bilo utrošeno na izradu još jednih u nizu mnogobrojnih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku trebalo utrošiti na izradu potpuno novog Zakona uz ravnopravno sudjelovanje svih relevantnih dionika. Primljeno na znanje Tvrdnje o problemima koje će nastati korištenjem modernih tehnologija su paušalne, slijedom čega se na njih nije moguće očitovati. Odredbe prethodnog postupka nisu predmet ovog Nacrta, izuzev u dijelu kojim se člankom 39. Nacrta nastoji omogućiti objektivna preinaka tužbe i nakon zaključenja prethodnog postupka, ako je tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti dotad (npr. spomenuti slučaj vještačenja). U opisanom slučaju mobinga bi pak, sukladno važećoj odredbi članka 299. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, bilo moguće predložiti nove dokaze.
113 ivo bakalić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu Povodom objavljenog savjetovanja o nacrtu prijedloga o izmjenama i dopunama ZPP-a dostavljam svoje primjedbe i prijedloge. Prvenstveno želim kazati da, kao vjerojatno i veliki broj sudaca u RH, zastupam stav da je nakon 29 godine samostalnosti Republike Hrvatske i nakon izvršenih 14 izmjena i dopuna ZPP, kojim izmjenama i dopunama je dotaknuta gotovo svaka zakonska odredba, konačno došlo vrijeme da Republika Hrvatska donese vlastiti ZPP jer je to jedini procesni zakon koji svoj korijen još uvijek ima u bivšoj Jugoslaviji. Novi ZPP je potrebno donijeti bez obzira na možebitno protivljenje onih fizičkih i pravnih osoba koji svoju izdavačku i savjetodavnu djelatnost baziraju na izmjenama postojećeg teksta. Ako se navedeni prijedlog ne prihvati (što je realno očekivati) predlažem da se barem u tekstu postojećeg ZPP-a označe stavci u pojedinim člancima radi preglednosti i lakšeg praćenja, jer napr. članak 10. ZPP-a već sada ima 13 stavaka. U odnosu na predložene izmjene i dopune iskazujem načelni stav da iste nastavljaju trend prevelikog detaljiziranja što ne bi odgovaralo temeljnoj odrednici zakona kao općeg propisa. Na tom tragu je primijetiti kako pojedine postojeće, ali i novo predložene odredbe propisuju situacije koje kao da su pisane za pojedini slučaj što zakon sebi ne bi trebao dopustiti. Primjedbe koje ću iznositi će pratiti tekst prijedloga, ali će neke biti i izvan predloženog teksta. U čl.2. prijedloga propisuje se izmjena članka 10. ZPP, ali osobno držim da zakonodavac stalno propušta barem primjerice navesti prijedloge zlouporabe prava, već to prepušta sudovima u postupku što ima za posljedicu mali broj izrečenih kazni. Bitno je naglasiti da se u stavku 1. propisuje obveza suda spriječiti svaku zloporabu prava, ali se u stavku 2. propisuje novčana kazna samo za teže zloporabe prava. Upravo zbog toga trebalo bi barem primjerice navesti što zakonodavac smatra težom zlouporabom prava. U članku 3. prijedloga se proširuje nadležnost općinskih sudova, a moje je mišljenje da općinskim sudovima treba vratiti sporove stvarno pravnog karaktera između pravnih osoba jer sam mišljenja da svojevremena dodjela tih predmeta u rad trgovačkih sudova nije rezultirao bržim i kvalitetnijim rješavanjem, jer ti predmetni u povijesti trgovačkih sudova nisu bili u nadležnosti ovog suda, već su općinski i županijski sudovi više specijalizirani za te vrste sporova. Iako prijedlog ne predviđa izmjenu članka 98. ZPP-a osobno predlažem da se stavak 4. dopuni na način da sud neće pozivati stranku na naknadno odobrenje parnične radnje koju je napravio punomoćnik bez punomoći. Time bi se ukinula postojeća praksa da sud nadomješta neuredno zastupanje stranaka i time u korist jedne stranke poduzima određenu radnju. Vezano za članke u elektroničkoj dostavi ističem da je to na tragu unapređenja komunikacije, ali mislim da isto neće predstavljati spasonosnu formulu za ubrzanje postupaka na sudu. U odnosu na čl.19. prijedloga iskazujem kako mi je potpuno neshvatljivo mijenjati članaka 134. a. ZPP-a osobito u postojećem stavku 1. i 2. koji je u praksi zaživio i osobito pred trgovačkim sudovima doprinio ubrzanje u postupanju. Stoga potpuna promjena članka 134. a. koja se sada odnosi samo na dostavu fizičkim osobama je potpuno promašena i suprotna smislu promjene zakona koji teži ubrzanju postupka, već je po meni samo trebalo promijeniti ili detaljnije precizirati postojeći stavak 134. a. stavak 3. ZPP-a. Čak i u predloženom tekstu izmjena nejasno je zbog čega bi se trebala ponavljati dostava ako je adresa iz tužbe ujedno i adresa sjedišta. Ponovljena dostava predstavlja čisti gubitak vremena. Posebnu pozornost zaslužuje članak 28. prijedloga kojim se mijenja članak 154. ZPP-a na način koji će u praksi proizvesti potpunu konfuziju. Predloženi stavak 2. je pisan samo za one sporove u kojima se radi o imovinskom zahtjevu, a da će primjena u praksi biti šarolika i neujednačena sigurno će doprinijeti posljednja rečenica predloženog stavka 2. gdje se propisuje da se omjer uspjeha procjenjuje vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Ako se već želi mijenjati članak 154. ZPP-a, predlažem prihvatiti praksu koju primjenjujem u predmetnima intelektualnog vlasništva i koja se redovito potvrđuje u odlukama VTS-a. Tako, ukoliko je stranka uspjela glede osnove zahtjeva istoj pripada 50% opravdanih troškova , a tom postotku se pritom pridodaje odgovarajući postotak koji odgovara uspjehu stranke glede imovinskog zahtjeva. Dakle, troškovi stranke sadržavaju 50% glede osnove, a drugi 50% glede visine razmjerno uspjehu. Na taj način bi se kvalitetnije u našem pravnom sustavu provelo u život odluka Europskog sud u predmetu Klaus protiv Hrvatske, a predložena izmjena članka 154. ZPP s tom odlukom Europskog suda nema doslovno nikakve veze. Izvan predloženog teksta zakona pridružujem se onim prijedlozima koji predlažu brisanje članka 186.a. ZPP jer je praksa pokazala da je postotak mirnog rješenja spora s Republikom Hrvatskom minoran pa daljnja opstojnost ovog članka nema svoje uporište jer se mirno rješenje može ostvariti i u parničnom postupku. U odnosu na članak 35. prijedloga i sve ostale članke koji se odnose na mirenje ističem kako se već poodavno mirenje pokušava nametnuti kao spasonosna formula rješavanja zaostataka i ubrzanja postupaka. S tim u svezi bilo bi konačno primjereno da se iznesenu statistički podaci koliko se predmeta i koje vrste i težine uspije riješiti u postupku mirenja. Također iznosim svoj osobni stav da bi sudovi inicijativu za mirenje trebali koristiti samo na prvostupanjskim, a nikako ne na žalbenim sudovima. U odnosu na članak 44. prijedloga ističem da je isti rezultat pogodovanja Ministarstvu financija, Poreznoj upravi koja je još od uvođenja članka 221. b. ZPP-a u tekst zakona 2013. pokušava pronaći način kako ne postupiti po zahtjevima sudova. Smisao uvođenja članka 221. b. je bio da Porezna uprava temeljem svojim inkvizicijskih ovlasti može pribaviti traženi podatak brže od suda. Međutim, onog trenutka kada se je porezna uprava suočila s očito velikim brojem zahtjeva sudova, njihov središnji ured je svojim dopisom od 3. svibnja 2017.g. koji je dostavljen trgovačkim sudovima defacto zatražio od sudova da ne primjenjuju navedenu zakonsku odredbu. Stoga, ukoliko se prihvati predloženi tekst izmjene zakona, potpuno je jasno da će u buduće porezna uprava odgovarati na zahtjeve sudova na unaprijed pripremljenom obrascu da traženim podacima ne raspolaže. Zbog toga bi bilo najpametnije članak 221. b. stavak 2. ZPP-a potpuno brisati te uopće ne dodavati stavak 3. jer će u provedbi ta odredba postati samo golo pravo. U odnosu na članak 49. prijedloga ističem da isti predstavlja moralnu satisfakciju meni osobno i svima onima koji su 2013. godine tvrdili da predložena izmjena članka 284. neće rezultirati dobrim rezultatima te da je po svom sadržaju suprotna postojećim odredbama ZPP-a, osobito glede način donošenja presude zbog ogluhe. Osobno mi je drago da predlagatelj zakona uviđa da je zakazivanje ročišta zajedno s dostavom tužbe bilo vraćanje 10 godina unatrag, odnosno na vrijeme prije 2003. godine kada je u sustav i uvedena presuda zbog ogluhe upravo iz razlog ekonomičnosti da se nepotrebno ne zakazuje sudsko ročište da bi se na istom donijela presuda zbog izostanka. U odnosu na članak 56. prijedloga koji se odnosi na objavu presude pridružujem se primjedbama Odvjetničke komore da je predloženi tekst izmjena gotovo ponižavajući za stranke i punomoćnike. Dakle, sud zakaže ročište za objavu presude i na isti pozove stranke, a nakon što stranke pristupe i nakon što se presuda objavi, sud tu istu stranku sada upućuje, vjerojatno u parničnu pisarnicu, da nakon ročišta preuzme presudu. Potpuno mi je nejasno koji je smisao ove odredbe. Ekonomično sigurno nije, a da li stranku ponižavamo šetanjem po sudu od kancelarije do kancelarije, sigurno je. Posebno napominjem da će sud nakon održanog ročišta stranci uručiti zapisnik o održanom ročištu koji sadržava tekst izreke presude pa je potpuno nejasno zbog čega se u istom trenutku stranci ne može uručiti i presuda. Volio bih da ovo netko detaljnije objasni jer je obrazloženje uz ovaj prijedlog izmjene nedostojno štur i formalan. Izvan predloženih izmjena ukazujem na članak 347. postojećeg teksta ZPP-a koji propisuje da bi se rješenja trebala objavljivati i dostavljati na način koji je propisan člankom 335. za presude. Držim da je izmjena koja je napravljena 2013.g. potpuno neekonomična jer napr. nakon što stranka povuče tužbu i više nema nikakvog interesa za spor, sud bi trebao zakazati ročište o donošenju i objavi rješenja o povlačenju tužbe i na isto pozvati stranke. Držim da u postojećem članku 347. ZPP-a treba brisati riječi "članka 335". U odnosu na članak 58. prijedloga držim da za isto nema nikakvog ustavnog ni zakonskog opravdanja, već bi prije trebalo odrediti da se u određenom razdoblju kada suci, punomoćnici i stranke koriste godišnje odmore ne vrši dostava pismena, izuzev ukoliko to stranka zatraži. U odnosu na članak 97. i predloženi tekst članka 492. c. cijenim da predloženi tekst nije na tragu neposrednosti glavne rasprave, a otvara prostor manipulacije pa bi isti prijedlog trebalo izostaviti. Naravno, volio bih vidjeti stranku ili punomoćnika koja će se suglasiti s nečijom izjavom danom izvan rasprave. U odnosu na članak 103. prijedloga držim da postojeću praksu određivanja prethodne mjere pred trgovačkim sudovima treba proširiti na sve vrste trgovačkim sporova jer se je članak 501 a. ZPP pokazao kao učinkovito sredstvo protiv procesne manipulacije tuženika koji koristi pravne lijekove za odgodu plaćanja. Praksa pokazuje da je izvijesnije sklapanje nagodbe ili drugog sporazuma između stranaka ukoliko dođe do blokade sredstava na tuženikovom računu. Nemojmo se zavaravati u 95%, a možda i u više postotaka, u sporovima oznake Povrv stranke točno znaju kako stoje u parnici, a potom se ZPP i pravni lijekovi koriste samo kao sredstvo odgode plaćanja. Ovaj postotak sam dokazao još prije 15 godina analizom arhiviranih Povrv predmeta na Trgovačkom sudu u Splitu. Na kraju, ali nikako ne manje važno ukazujem da u Republici Hrvatskoj postoji trajni kontinuitet reformi koje su time postale same sebi svrha. Držim kako je došlo vrijeme da se "prestane gasiti požar" te da se pristupi kvalitetnim cjelovitim rješenjima koji bi trajali više godina. Kada nam se iz Europe stalno upućuju primjedbe o pravnoj nesigurnosti, onda činjenica što je postojeći ZPP od 1990.g. pretrpio 14 ogromnih izmjena i dopuna to samo potvrđuje. Na tom tragu, prethodni navodi su moj vlastiti doprinos pokušaju da suci u svom radu dobiju alat koji će im stvarno služiti, a ne proizvoditi dodatne dvojbe ili biti lijep ukras. Istodobno ne gajim iluziju da će predlagatelj bilo što od predloženog prihvatiti jer to nije napravio nikada do sada pa se javna rasprava pokazuje samo kao zadovoljavanje forme. Bez obzira na to i usprkos činjenici što mi se vrijeme utrošeno za sastavljanje ovih primjedbi (kojih bi detaljnijom analizom moglo biti i više) naravno neće vrednovati kroz ostvarenje okvirnih mjerila, radi vlastite savjesti sam ova razmišljanja stavio na papir. S poštovanjem Ivo Bakalić, sudac Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Odredbe o uručenju presude, kao i odredbe o teretu dokaza u slučaju kada isti proizlazi iz činjenice odbitka pretporeza su dorađene. Obrazloženje zadržavanja instituta zahtjeva za mirno rješenje spora su dana u očitovanju na primjedbe Hrvatske odvjetničke komore. U odnosu na diskrecijske ovlasti sudova ističemo kako je sudbena vlast samostalna i neovisna te je na sudu da koristi mogućnosti upravljanja postupkom, koja su mu dana odredbama Zakona o parničnom postupku. Isto tako i u odnosu na mogućnost sankcioniranja izricanjem novčane kazne.
114 Savez samostalnih sindikata Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Članak 66. do 83. (revizija) Smatramo da je predložena izmjena instituta revizije neprihvatljiva, te se protivimo istoj izmjeni i predlažemo zadržati postojeće rješenje. Smatramo kako je bitan cilj predmetnih izmjena i dopuna Zakona stav Vrhovnoga suda RH da izmjenama instituta revizije (koja bi prema novom prijedlogu bila samo iznimno dopuštena radi ostvarivanja jedinstvene primjene zakona i jednakosti svih pred zakonom, kao i usklađivanja sudske prakse) smanjenje broja predmeta na istom sudu. Načelna primjedba na izmjene instituta revizije (članak 66.-83. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP) odnosila bi se na činjenicu kako se pokušava ograničenjem prava na reviziju smanjiti dotok predmeta na Vrhovni sud, a što smatramo nedopustivim i protivno načelu prava pristupa sudu. Umjesto da se veliki broj predmeta po reviziji pokuša riješiti povećanjem ljudskih kapaciteta kroz zapošljavanje većeg broja sudskih savjetnika, taj tehnički problem pokušava se riješiti ograničenjem prava na izjavljivanje revizije, a što smatramo nedopustivim i štetnim za pravnu sigurnost građana i ostvarenje njihova elementarnog prava na pravično suđenje. Kao što je to pokazala praksa Vrhovnoga suda RH kroz postojeći institut izvanredne revizije, skoro sve podnesene izvanredne revizije odbijaju se kao nedopuštene, pa se opravdano može očekivati da će se isto tako postupati i sa revizijama prema novom prijedlogu, budući će Vrhovni sud RH bez ikakvoga obrazloženja moći odbaciti zahtjev za izjavljivanjem revizije kao nedopušten. Smatramo kako se problem opterećenosti sudova, u predmetnom slučaju opterećenosti Vrhovnoga suda RH ne može rješavati ukidanjem određenog instituta, odnosno njegovim ograničavanjem na iznimku, već se taj tehnički problem mora rješavati na druge načine kako je to već gore navedeno. Kako o žalbama protiv prvostupanjskih presuda odlučuju različiti županijski sudovi, a u većem broju slučajeva njihove odluke su kontradiktorne u istom pravnom pitanju, a uslijed činjenice nepostojanja javno dostupne baze podataka na kojoj bi se moglo kontinuirano pratiti sudsku praksu županijskih sudova, to će u praksi biti vrlo teško ocijeniti postoji li osnova za reviziju prema predloženim uvjetima za njeno izjavljivanje. Osim toga, i sama praksa Vrhovnoga suda RH je različita. Kao primjer možemo navesti stav Vrhovnoga suda RH koji je smatrao kako se u radnim sporovima kod otkaza ugovora o radu, rok za podnošenje tužbe ima računati od dana kada je radnik predao pošti zahtjev za zaštitu prava, a ne od dana kada je poslodavac taj isti zahtjev zaprimio, da bi u konačnici ipak zauzeli stav kako se rok ima računati od dana primitka zahtjeva od strane poslodavca. Uz navedeno, veliki broj revizija pred Vrhovnim sudom očito proizlazi iz razloga nedovoljne učinkovitosti županijskih sudova, a posebno u dijelu različitog presuđivanja u istim pravnim stvarima kako istih, tako i različitih županijskih sudova. Stoga bi trebalo raditi na usuglašavanju pravnih stavova županijskih sudova, a što bi zasigurno rezultiralo manjim brojem podnesenih revizija. Smatramo da bi, u svakom slučaju, bilo potrebno dopustiti reviziju iz radnih sporova jer su ti sporovi po svojoj naravi egzistencijalni sporovi, neovisno o statističkim podacima uspješnosti. Smatramo da se bit problema nalazi u neujednačenoj praksi drugostupanjskih sudova i provođenju parničnog postupka, a ne u pravnim lijekovima. Smatramo neekonomičnim i neefikasnim određenje da o prijedlogu za dopuštenje revizije odlučuje vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda RH (članak 67. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama ZPP) jer isto to vijeće umjesto da odlučuje o prijedlogu za dopuštenje revizije može u isto to vrijeme odlučivati o meritumu izjavljene revizije, pa ocjenjujemo da se očekivani cilj smanjenja priliva predmeta na Vrhovni sud RH neće ostvariti. Nije prihvaćen Zapošljavanjem većeg broja sudskih savjetnika na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske ne bi se mogao riješiti problem neujednačenosti sudske prakse toga i drugostupanjskih sudova budući da bi upravo u tom slučaju postojala još veća vjerojatnost donošenja različitih sudskih odluka. Naime, povećanjem broja donositelja odluka na bilo kojem, a posebice na najvišem, sudu, povećava se i vjerojatnost donošenja različitih sudskih odluka. Revizija u radnim sporovima je dopuštena sudkladno odredbi članka 87. Nacrta.
115 Općinski građanski sud u Zagrebu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU Primjedbe Općinskog građanskog suda u Zagrebu na nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku Članak 34. st. 1. toč. 9. - doista nije jasan razlog u konkretnom slučaju za odustajanja od personalnog kriterija za stvarnu nadležnost trgovačkih sudova iz čl. 34b toč. 1., odnosno zbog čega bi određene vrste sporova radi isplate bile izuzete od nadležnosti trgovačkih sudova te se slažemo da bi to u praksi moglo dovesti do dvojbi oko stvarne nadležnosti, a nije vođeno računa u kojoj mjeri će to opteretiti općinske sudove. Članak 143. - u izmjenama predviđenim za ovaj članak predviđena je dostava pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova (st. 5.), a istodobno je st. 6. predviđena dostava pismena na oglasnu ploču suda, pa nije jasno zbog čega ta nedosljednost , odnosno i dostava na e-oglasnu ploču suda kao i na oglasnu ploču suda, koja je predviđena i čl. 143. st. 2. Logično bi bilo da se dostave vrše ili na jednu ili na drugu, a ne u nekim člancima na fizičku oglasnu ploču a u drugima na e-oglasnu ploču. Članak 186d. - nije jasno znači li predložena izmjena st. 1. tog članka da sud može uputiti stranke u postupak mirenja i bez njihove suglasnosti, pa smatramo da u tom smislu toj odredbi treba dodati ili da ih može uputiti samo uz njihovu suglasnosti ili samo da ih može uputiti bez njihove suglasnosti, za što držimo da nema smisla i da može dovesti do nepotrebnog upućivanja u postupak mirenja stranaka koje se nisu voljne miriti, što će u konačnici dovesti do odugovlačenja postupka. Osim toga, daljnje predviđene izmjene iz ovog članka kojim se regulira sam postupak mirenja se nepotrebno unesene u tekst ZPP-a, jer bi sama procedura mirenja trebala biti cjelovito riješena u Zakonu o mirenju. Članak 332a. - nije jasno što u situaciji kada iz činjenica navedenih u tužbi proizlazi djelomična osnovanost tužbenog zahtjeva (primjerice samo u dijelu glavnog potraživanja, dok proizlazi neosnovanost u dijelu kamata). Članak 335. st. 8. - smatramo da bi krajnji rok za objavu i uručenje presude trebalo produljiti na najmanje 60 dana zbog složenih predmeta i korištenja godišnjih odmora sudaca, odnosno u protivnom barem u čl. 335. unijeti istovjetno rješenje koje je previđeno u čl. 348. tj. da rok za objavu i uručenje presude ne teče u razdoblju od 1. do 15. kolovoza, a iz razloga jer većina sudaca u tom razdoblju koristi godišnji odmor. Djelomično prihvaćen Očitovanje na primjedbu u vezi s prijenosom nadležnosti određenih vrsta sporova s trgovačkih na općinske sudove dano je u očitovanju na primjedbe Općinskog suda u Splitu. Odredbe o upućivanju u mirenje su bitne radi pokušaja mirnog rješenja spora, dok je jasno da neće u svim slučajevima doći do mirnog rješenja spora, uvođenje predmetne obveze svakako će u određenom dijelu dovesti do povećanja broja sporova riješenih mirnim putem, odnosno smanjenja broja parničnih postupaka. Pod svim oglasnim pločama koje se u Zakonu o parničnom postupku navode na brojnim mjestima, trebalo bi podrazumijevati e-oglasne ploče, neovisno o tome što o tome ne postoji izričita zakonska odredba.
116 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU PRIMJEDBE I PRIJEDLOZI NA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU (prema tekstu nacrta prijedloga koji je u e-Savjetovanju bio u prosincu 2018. i siječnju 2019.) 1. OPĆE PRIMJEDBE NA NACRT 1.1. Hrvatska odvjetnička komora (dalje: HOK) izražava zabrinutost jer se u tom Nacrtu predloženim izmjenama i dopunama, osobito u odnosu na pravni institut revizije, u pravni sustav Republike Hrvatske unose: - pravna nesigurnost i neizvjesnost (što je suprotno čl. 3., 5. i 29. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav), - mogućnost, kako to kaže Ustavni sud Republike Hrvatske, sudske arbitrarnosti, samovolje i nedopuštene diskrecije to jest ni od koga kontrolirane diskrecijske ovlasti sudova, što dovodi u pitanje jednakost i vladavinu prava kao najviše ustavne vrednote (čl. 3. Ustava) kao i ustavna načela jednakosti svih pred zakonom i sudovima (čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava), - nejasni i arbitrarni kriteriji po kojima se o(ne)mogućuje pristup Vrhovnom sudu. 1.2. Predloženi nacrt zbog toga je suprotan, u tom bitnom dijelu, ustavnopravnim standardima koje predlagatelj zakona (Vlada Republike Hrvatske) i donositelj zakona (Hrvatski sabor), u skladu s ustaljenom praksom Ustavnog suda Republike Hrvatske (dalje: Ustavni sud), moraju poštivati. 1.3. Naime, u više slučajeva Ustavni sud je naveo ustavnopravne standarde (načela) koja se pri predlaganju i donošenju zakona moraju poštivati da bi zakon bio u suglasju s Ustavom. Navodimo tek neka stajališta Ustavnog suda o kvaliteti koju propis mora imati da bi se u smislu čl. 5. Ustava mogao smatrati zakonom: a) Zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme jedan je od temeljnih elemenata načela vladavine prava i ključan je za postanak i održanje legitimiteta pravnog poretka. Zahtjevi za određenošću i preciznošću pravne norme moraju se smatrati sastavnim dijelom načela vladavine prava na području svih grana prava jer bi njihovo zanemarivanje ugrozilo druge sastavnice načela pravne sigurnosti kao dijela načela vladavine prava, osobito zahtjeve za jedinstvenom primjenom prava te poštovanjem učinaka pravomoćnih presuda i drugih odluka tijela državne i javne vlasti (Ustavni sud, U-I-722/2009 od 6. 4. 2011.). b) Načelo vladavine prava (čl. 3. Ustava) obvezuje Hrvatski sabor da stvori stabilan pravni okvir. Zakonsko uređenje uvijek mora biti takvo da osigurava ostvarenje legitimnih ciljeva, pravnu sigurnost objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost normi, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava (navedeno prema odlukama Ustavnog suda U-I-2753/2012, U-I-4710/2013, U-I-3341/2012, U-I-4746/2013, U-I-567/2013 U-I-928/2014, U-I-732/2013 U-I-1395/2014, U-I-2592/2013 U-I-1899/2014, U-I-2649/2013 U-I-3230/2014, U-I-4164/2013 sve od 27. rujna 2016.). c) Zakonska odredba kojom se uvodi novi pravni institut (primjerice novi izvanredni pravni lijek koji se može koristiti nakon pravomoćnosti), ako je nedorečena i nejasnog domašaja, unosi neizvjesnost u pravne odnose i pravni položaj stranaka, čime ugrožava vladavinu prava i pravnu sigurnost (Ustavni sud, U-I-472/1996 i druge odluke od 27. 10. 1999. Izbor Us 96-09/39. Objavljeno u Narodnim novinama, br. 118/99.). d) Jedno od osnovnih obilježja vladavine prava je načelo pravne sigurnosti koje je presudno za izgradnju povjerenja u sudski sustav. Pravna sigurnost nalaže ispunjenje zahtjeva predvidljivosti, dostupnosti i primjenjivosti propisa. Ona zahtijeva ravnotežu između stabilnosti i fleksibilnosti pravila kako bi se izbjegao pretjerani formalizam u njihovoj primjeni (Ustavni sud, U-III-361/2014 od 21. 11. 2017. i U-III-361/2014 od 21. 11. 2017.). e) Zakonska odredba ako je nedorečena i nejasnog domašaja, unosi neizvjesnost u pravne odnose i pravni položaj stranaka, čime ugrožava vladavinu prava i pravnu sigurnost (Ustavni sud, U-I-472/1996 i druge odluke od 27. 10. 1999.). f) Suglasnost pravne norme s vladavinom prava ne vrednuje samo prema posljedicama za koje bi se, tumačenjem same pravne norme, moglo zaključiti da će de facto nastati ili da neće nastati, nego u prvom redu prema tome kakva mora biti pravna norma u demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava da bi zadovoljila zahtjeve dostatne preciznosti i određenosti, predvidljivosti i dostupnosti, dovela do ostvarenja načela pravne sigurnosti i pravne izvjesnosti i osigurala poštovanje zaštićenih ustavnih vrijednosti i dobara. Ustavni sud, U-I-4039/2009 i druge odluke od 18. 7. 2014. Izbor 2014/42. Objavljeno u Narodnim novinama, br. 100/14. g) Ustavni sud je ocijenio da se zakon koji dopušta posvemašnju neizvjesnost u pogledu krajnjeg učinka svojih odredaba ne može smatrati zakonom koji je utemeljen na načelu vladavine prava ni zakonom u kojem je utjelovljeno načelo pravne izvjesnosti (Ustavni sud, U-I-659/1994 i druge odluke od 15. 3. 2000.). h) Arbitrarno (samovoljno) vršenje ovlasti omogućava, u supstancijalnom smislu, nepoštene, nerazložne, nerazumne ili opresivne odluke koje su protivne načelu vladavine prava. „Arbitrarnost je zapravo najšire područje slobodnog odlučivanja na podlozi zakonske ovlasti - to je neka vrsta legalizirane samovolje, jer se donositelju odluke ostavlja da određenu svrhu realizira sredstvima koja su stvar njegove osobne volje“ (Ivančević, Institucije upravnog prava, str. 199.). U Republici Hrvatskoj takvo je ponašanje vlasti apsolutno zabranjeno (Ustavni sud, U-I-4405/2013 i U-II-3222/2014 od 31. 3. 2015. Izv.; U-I-2881/2014 od 1. 6. 2016. Izbor Us 2016/26. Objavljeno u Narodnim novinama, br. 55/16. i U-I-1625/2014 od 30. 3. 2015. Izbor Us 2015/16-17. Objavljeno u Narodnim novinama, br. 40/15.). i) Pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava mora se tumačiti u svjetlu vladavine prava kao jedne od temeljnih vrednota hrvatskog ustavnog poretka. Jedno od njezinih osnovnih obilježja je načelo pravne sigurnosti koje je presudno za izgradnju povjerenja u sudski sustav (Ustavni sud, U-III-361/2014 od 21. 11. 2017.). 1.4. Polazeći od navedenih ustavnopravnih standarda (načela) koja je izrazio Ustavni sud u odnosu na postupak donošenja zakona, ocjenjujemo da se Nacrtom prijedloga zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a (dalje: Nacrt) koji je na e-Savjetovanju u prosincu 2018. i u siječnju 2019., ne osigurava ostvarenje pravne sigurnosti objektivnog pravnog poretka, određenost, pristupačnost, predvidljivost i pravnu izvjesnost normi, u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz vladavine prava i jednakosti kao najviših ustavnih vrednota (čl. 3. Ustava). Uz to pristup sudu, to jest ustavno pravo na sud iz čl. 29. Ustava, čini se ovisnim od arbitrarne (samovoljne) procjene pojedinog suca i/ili vijeća, što je suprotno ustavnom načelu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava. Naime, čl. 67. Nacrta uvodi se novi pravni institut prijedloga za dopuštenje revizije. O tome odlučuje Vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda (stavak 4. čl. 67. Nacrta), koji prijedlog mogu odbiti bez obrazloženja, tek formalističkim (birokratskim) pozivom na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije (stavak 5. čl. 67. Nacrta). Opasnost od subjektivnosti i arbitrarnosti 1.5. Mogućnost da Vrhovni sud prijedlog za dopuštenje revizije odbije bez obrazloženja na tragu je loše, birokratski bešćutne prakse Europskog suda za ljudska prava da ne obrazlaže svoje odluke u situaciji kada predmet ne uzme u meritorno razmatranje i odlučivanje. Takav prijedlog u Nacrtu suprotan je i praksi Ustavnog suda da stranka ima pravo na obrazloženu odluku. Prema ustavnopravnom stajalištu Ustavnog suda, broj U-III-3463/2012 od 20. 6. 2013. Izbor Us 2013/137): „Pravo stranke na obrazloženu presudu neizostavan je aspekt prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 29. st. 1. i čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s dodatnim Protokolima (Narodne novine - Međunarodni ugovori, br. 18/97., 6/99.-pročišćeni tekst, 8/99.-ispravak, 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10. i 1/17.).“ 1.6. Protiv rješenja Vrhovnog suda kojim odbija prijedlog za dopuštenje revizije nije, naime, dopušten pravni lijek (stavak 7. čl. 67. Nacrta). To je suprotno Ustavu koji jamči stranci u postupku pravo na obrazloženu odluku tijela sudbene vlasti, kao i pravo na (učinkovito) pravno sredstvo iz čl. 18. Ustava, a oba navedena prava međusobno su usko povezana, proizlaze jedno iz drugog i čine neodvojive sastavnice prava na pravično suđenje (odlučivanje), zajamčenog čl. 29. st. 1. Ustava (Ustavni sud, U-III-296/2014 od 17. 7. 2015. Izbor Us 2015/212.). Zato smatramo da u tom dijelu Nacrt sadržava odredbe koje omogućavaju, kako to kaže Ustavni sud, sudsku arbitrarnost (samovolju) i neograničene diskrecijske ovlasti suda. To dovodi do pravne nesigurnosti i neizvjesnosti, jer su parnične stranke ovisne o ničim obrazloženoj subjektivnoj (samo)volji sudaca. Posebno je, dakle, opasno nastojanje izraženo u ovom Nacrtu prijedloga Zakona da se nerazmjerno ograniče prava stranaka (što je suprotno čl. 16. st. 2. Ustava), uz istovremeno dopuštanje da suci o dopuštenosti revizije odlučuju po subjektivnim načelima osobne „pravičnosti“, a ne po objektivnim zakonskim odredbama. Zbog toga smatramo da ovakav nacrt prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku neće pridonijeti ni stvaranju pravne sigurnosti ni učinkovitosti rada pravosuđa u parničnom postupku. Pretpostavke za podnošenje revizije moraju se objektivizirati 1.7. Republika Hrvatska još je uvijek zemlja u pravnoj i demokratskoj tranziciji. Hrvatski sabor kao zakonodavac, najčešće na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, kao na tekućoj traci „proizvodi“ nove propise, često nedovoljno domišljene, nejasne, nedorečene i međusobno proturječne. To sadašnji pravni sustav čini dodatno krhkim. Ako postoji potreba da se institut revizije u parničnom postupku izmijeni i dopuni, onda bi se to moralo učiniti na način da se kriteriji za pristup Vrhovnom sudu objektiviziraju, to jest da ne budu ovisni o (dobroj) volji sudaca. 1.8. Vladavina prava kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj je za tumačenje Ustava ima više sastavnica (elemenata). To su: a) pravna sigurnost, b) predvidljivost i izvjesnost pravne odredbe (norme), c) određenost i preciznost pravne odredbe (norme), d) načelo zaštite legitimnog očekivanja, e) izvjesnost zakonskih i sudskih pravnih posljedica, i f) načelo zaštite stečenih prava. Ne postoji ni pravna sigurnost, ni predvidljivost ni izvjesnost pravne norme kada je odluka prepuštena potpunoj diskreciji i arbitrarnosti sudaca, bez ikakve mogućnosti da se takva odluka podvrgne nadzoru. Nedostaci u preciznosti pravne norme mogu onemogućiti nadzor nad primjenom načela razmjernosti, odlučnog za ustavnopravno ograničenje prava ili slobode građana (čl. 16. st. 2. Ustava), a koje stajalište je zauzeo i Ustavni sud u odluci U-I-722/2009 od 6. 4. 2011. Mora postojati najviša sudska instanca koja će odlučivati o važnim pitanjima ujednačavanja sudske prakse. To je svakako na temelju Ustava jedino Vrhovni sud, ali ne na osnovi vlastite subjektivne prosudbe (nahođenju) sudaca, već na temelju objektivnih zakonskih odredba (kriterija). To uz ovakav prijedlog Nacrta – ne postoji. 1.9. Smatramo da bi se to moglo urediti na način da se odredi da stranke (čl. 382. ZPP-a) mogu podnijeti reviziju: - kada je riječ o proturječnoj ili nedosljednoj praksi sudova u istoj činjeničnoj situaciji i u primjeni istog propisa (neovisno od njihova ranga), - ako o pravnom pitanju nema prakse revizijskog suda, - ako se revizijom argumentirano upućuje na potrebu izmjene prakse revizijskog suda, - ako je drugostupanjski sud djelomično ili u cijelosti preinačio prvostupanjsku presudu, - ako su nižestupanjski sudovi donijeli odluku na temelju „mehaničke” primjena pozitivnog prava, bez uzimanja u obzir konteksta i bez sagledavanja pravnog problema kao jedinstvene cjeline s gledišta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, - ako su nižestupanjski sudovi donijeli odluku na temelju neprihvatljivost birokratskog „rješavanja“ spornih situacija i pretjeranog (ekscesivnog) formalizma u odlučivanju (Ustavni sud, U-III-4467/2010 od 5. 7. 2011.), - ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 HRK, odnosno u trgovačkim sporovima 500.000,00 HRK, - ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa, - ako je riječ o sporu o uzdržavanju (zakonskom, ugovornom i rentnom), - ako je revizija dopušteno posebnim propisom, te da se brišu odredbu u Nacrtu koje predviđaju reviziju samo po subjektivnom, diskrecijskom dopuštenju sudaca. 1.10. Obrazlaganje razloga za reviziju, dakle, zbog koje bi ona bila dopuštena valjalo bi prepustiti strankama, a ne ograničavati prethodnim „filterom“ Vijeća Vrhovnog suda. 1.11. Podsjećamo, da bi stranka ostvarila pravo na reviziju ona po konceptu iz Nacrta mora to činiti u dva koraka: a) prvo podnošenjem prijedloga za dopuštenje revizije (čl. 67. st. 1. Nacrta), te ako prođe ničim kontrolirani, subjektivni mehanizam odlučivanja u Vrhovnom sudu, b) podnošenjem revizije. Koncept revizije u Nacrtu je ustavnopravno upitan zbog naglašene arbitrarnosti 1.12. U tom konceptu sigurno je: - da će postupak trajati dulje nego dosada, jer revizija prolazi kroz dvije faze, - da će stranke imati dvostruki trošak (jedan za sastavljanje prijedloga za dopuštenje revizije, jedan za sastavljanje revizije o nečemu što je Vrhovni sud već ocijenio kao vrijedno pravne pažnje), - da će o reviziji odlučivati dva puta po pet sudaca Vrhovnog suda. Pri tome iz Nacrta nije jasno smije li vijeće koje odlučuje o reviziji biti isto ono koja je odlučivalo o njezinoj dopuštenosti. Ako je to isto vijeće, postavlja se pitanje - čemu dvostruki posao? - da će to usporiti rad Vrhovnog suda, jer će o istoj stvari biti angažirano deset a ne pet sudaca kao dosad. To znači i da će porasti troškovi rada Vrhovnog suda, a bez jamstva da će to ubrzati rad tog suda, - da predloženi koncept ne jamči objektivnost rada, već omogućuje subjektivno, arbitrarno, diskrecijski neograničeno i ničim kontrolirano odlučivanje u fazi dopuštanja revizije, čime se dovodi u pitanje ustavno jamstvo prava na pristup sudu odnosno pravo na objektivan i nepristran sud iz čl. 29. Ustava odnosno jamstvo pravne sigurnosti. Propisivanje diskrecijski neograničenog prava odlučivanje suprotno je Ustavu i omogućuje arbitrarnost i samovolju 1.13. Koncept revizije, predložen Nacrtom, sucima daje neograničenu diskrecijsku moć da bez ikakvih objektivnih pravnih kriterija ili mjerila odlučuju hoće li reviziju dopustiti ili ne. To je suprotno ustavnom načelu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava, a osobito otvara pitanje jednakosti svih pred zakonom i sudovima (čl. 14. st. 2. i čl. 26. Ustava), kao i na učinkovito pravno sredstvo iz čl. 18. Ustava te pravo na objektivan i nepristran sud iz čl. 29. Ustava. Na nedopustivost davanja takvih neograničenih, diskrecijskih ovlasti državnim tijelima, pa i sudovima, ukazuje praksa Ustavnog suda. Upućujemo s tim u vezi na odluku Ustavnog suda U-I-659/1994 i druge od 15. 3. 2000. u kojoj je uz ostalo rečeno: „Pozivajući se na presudu Silver and Others, Europski sud za ljudska prava je ponovio da “zakon koji daje diskrecijsko pravo mora uputiti na opseg tog prava”, a da će stupanj preciznosti koji se s time u vezi od “zakona” zahtijeva ovisiti o osobitosti materije o kojoj je riječ. U tom smislu, Europski sud za ljudska prava istaknuo je da bi bilo suprotno vladavini prava da zakonsko diskrecijsko pravo dano pri¬mjenjivačima (prema Nacrtu sucima) bude izraženo u odredbama koje sadržavaju neograničenu moć.“ Zakoni moraju uvijek postaviti okvir diskrecijskih ovlasti i urediti način njihove provedbe s dostatnom jasno¬ćom koja pojedincu osigurava primjerenu zaštitu protiv arbitrarnosti (sa¬movolje) (Ustavni sud, U-I-2881/2014 od 1. 6. 2016. Izbor Us 2016/26. objavljeno u Narodnim novinama, br. 55/16.). To se u slučaju predloženog koncepta revizije po dopuštenju nije očito dogodilo. Osim toga diskrecijske ovlasti države to jest njezinih tijela, pa i sudbenih, ne smiju za sobom povlačiti posljedice koje se ne slažu s temeljnim ustavnim vrednotama na kojima se gradi ustavni poredak države (Ustavni sud, U-I-5612/2011 i druge odluke od 23. 1. 2013. Izbor Us 2013/9-10. Ob¬javljeno u Narodnim novinama, br. 13/13.). U konkretnom slučaju diskrecijske ovlasti suda, predložene u Nacrtu, ugrožavaju vladavinu prava iz čl. 3. Ustava odnosno njezine bitne sastavnice pravnu sigurnost, predvidljivost i izvjesnost. 1.14. U već rečenoj pravnoj situaciji kad je Republika Hrvatska još uvijek zemlja u pravnoj i demokratskoj tranziciji sadašnji je pravni sustav krhak. Zato moraju postojati objektivizirani i jasni kriteriji za pristup Vrhovnom sudu kroz pravni institut revizije to jest takav koji jamči da će u zakonom unaprijed određenim slučajevima revizija biti dopuštena i da će je Vrhovni sud morati meritorno razmotriti, odnosno da se neće dopusti arbitrarno odlučivanje o njezinoj dopuštenosti. Prema stajalištu Ustavnog suda: „Arbitrarnost je zapravo najšire područje slobodnog odlučivanja na podlozi zakonske ovlasti. To je neka vrsta legalizirane samovolje.“ Tako taj sud u odlukama U-I-4405/2013 i U-II-3222/2014 obje od 31. 3. 2015. Nacrt, koji ne propisuje objektivizirane kriterije za pristup sudu, omogućuju samovoljnu, diskrecijsku moć suca. O nereguliranom odnosu revizije i ustavne tužbe 1.15. Uz to valja upozoriti da se prema čl. 62. st. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 42/02. – dalje: UZUSRH), ako je zbog povrede ustavnih prava dopušten drugi prav¬ni put, ustavna tužba može podnijeti tek nakon što je taj pravni put iscrpljen. Iz Nacrta nije vidljivo što se događa u situaciji kad je revizija možda dopuštena, jer to ovisi o odluci Vijeća Vrhovnog suda. U toj će pravnoj situaciji nezadovoljna parnična stranka morati u roku od 30 dana podnijeti reviziju, ali (opreza radi) i ustavnu tužbu Ustavnom sudu, kako ne bi propustila rok za podnošenje ustavne tužbe, ako bi se pokazalo da revizija ipak nije dopuštena. To znači dvostruki napor za stranku, ali gotovo sigurno i dvostruke troškove, te dvostruko angažiranje državnog aparata, jer makar formalne radnje u pogledu ocjene dopustivosti kao revizije tako i ustavne tužbe istodobno moraju poduzeti i Vrhovni i Ustavni sud. U slučaju kad bi se prihvatio prijedlog HOK-a iz točke 1.9. ovog radnog materijala očito je da bi postupak po reviziji, kao objektivizirani postupak, morao prethoditi ustavnoj tužbi i tek bi po odluci Vrhovnog suda pravni put bio iscrpljen i tek tada bi postojale pretpostavke iz čl. 62. UZUSRH-a za podnošenje ustavne tužbe. To bi značilo da nezadovoljna stranka ne bi morala, opreza radi, istodobno, odmah u roku 30 dana nakon donošenja drugostupanjske parnične odluke, podnositi i reviziju i ustavnu tužbu. Drugim riječima, koncept revizije kakav se predlaže u Nacrtu ostavlja otvorenim pitanje prava nezadovoljne parnične stranke na reviziju i na ustavnu tužbu, odnosno nema jasnog određenja predlagatelja tog koncepta o međuodnosu tih pravnih sredstava i kako se ona ostvaruju. Takva nejasna situacija postoji i sada u odnosu na reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanrednu reviziju). Te nejasnoće će se predloženim konceptom tek umnožiti i povećati. 1.16. U uvodnom dijelu ovdje razmatranog Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a navodi se: „Potreba za ovim izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku nastavak je rada na otklanjanju problema u primjeni zakona i unaprijeđenu funkcionalizacije pravosudnog sustava, ubrzanju i skraćivanju trajanja sudskih postupka, a time i smanjenju troškova parničnog postupka.“ 1.17. Koncept revizije kakav je predložen u Nacrtu u potpunoj je suprotnosti s tako određenim ciljevima izmjena i dopuna ZPP-a, jer se njime ne unaprijeđuje funkcionalizacija pravosudnog sustava, ne ubrzava se, već se usporava i produljuje trajanje sudskih postupka, ne smanjenju se, već se naprotiv multipliciraju troškovi parničnog postupka, ali i troškovi rada sudova, a osobito se dovodi u pitanje Ustavom zajamčena vladavina prava (pravna sigurnost i izvjesnost), kao jednakost svih pred zakonom i pred sudovima, jer pristup Vrhovnom sudu, bez jasnih zakonskih kriterija, strankama uskraćuje upravo Vrhovni sud. Zato predlažemo da se iz Nacrta izostave sve odredbe koje se odnose na predloženi institut revizije (čl. 66. do 83. Nacrta i s njima povezane druge odredbe Nacrta), te da ako se ide u izmjene ZPP-a to učini u odnosu na odredbe koje su dovoljno razmotrene da ih se može smatrati ustavnopravno prihvatljivima i prihvatljivima s teoretskog i praktičnog stajališta. Naime, predloženi koncept revizije izaziva previše ustavnopravnih i praktičnih dvojbi i ne bi ga se smjelo olako prihvatiti, bez daljnje rasprave. Institut oglednog postupka radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava 1.18. Institut oglednog postupka radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (čl. 105. Nacrta) vrlo je važan institut, ali je upitno ne zadire li se predloženim konceptom u ustavno pravo i dužnost sudova nižeg stupnja da sude, već im se unaprijed nameće mišljenje Vrhovnog suda. Ustav, naime, ne poznaje institut prethodnih pravnih mišljenja odnosno unaprijed zauzimanja pravnih shvaćanja koje bi davao odnosno zauzimao Vrhovni sud, to jest prije nego sporne odnose razmotre i o njima odluče sudovi nižeg stupnja. Takav koncept suđenja „unaprijed“, makar i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, mogao bi biti suprotan čl. 118. i 119. Ustava. O tome vidjeti u dijelu ovog rada pod međunaslovom 3. PRIMJEDBE U ODNOSU NA POJEDINE ČLANKE NACRTA – članak 105. Nacrta. Zato predlažemo da se iz Nacrta izostave sve odredbe koje se odnose na predloženi institut oglednog postupka radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava (čl. 105. Nacrta) te da se one u daljnjoj raspravi usklade s Ustavom. Završne opće napomene 1.19. Smatramo nedopustivim da se tako važan postupovni propis kao što je Zakon o parničnom postupku, u pravilu opsežno, mijenja i dopunjuje svako malo, odnosno gotovo svake dvije godine. Ovo je, naime, već 13. promjena tog zakona od državnopravnog osamostaljenja. Time se onemogućuje da i prethodne (brojne) izmjene i dopune prođu provjeru u praksi. Za napomenuti da se predlagatelj i kod prethodnih promjena pozivao da će to pridonijeti funkcionalizaciji pravosudnog sustava, ubrzanju i skraćivanju trajanja sudskih postupka, a time i smanjenju troškova parničnog postupka. No, nema baš nekih potvrda da je tome u praksi doista tako, pa bi ovaj Nacrt itekako trebalo podvrgnuti dodatnoj recenziji. Uz to, svaka dosadašnja izmjena i dopuna ZPP-a zapravo je samo komplicirala parnični postupak, u pravilu na štetu prava stranaka. Naime, ni jednom dosadašnjom izmjenom i dopunom tog Zakona, pa ni predloženim nacrtom, ne postiže se ravnoteža između obveza stranaka da lojalno primjenjuju propise o parničnom postupku i tako omogućuju njegovo što učinkovitije provođenje s jedne strane, jer s druge strane nema učinkovitog zakonskog mehanizma da i sudovi tako provode taj Zakon. Naime, nema učinkovitih zakonskih sredstava da se i suce obveže da postupak provode na način koji će omogućiti što potpunije ostvarivanje prava i obveza stranaka u tom postupku, ali se stranke „disciplinira“ i olako kažnjava i za nebitne propuste. Zbog toga smatramo da ovakav Nacrt prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, pogotovo u pogledu instituta revizije i instituta oglednog postupka radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava neće pridonijeti ni stvaranju pravne sigurnosti ni učinkovitosti rada pravosuđa u parničnom postupku. 3. PRIMJEDBE U ODNOSU NA POJEDINE ČLANKE NACRTA Članak 10. Nacrta Smatramo da bi bilo dovoljno da se propiše da stranka ili njezin punomoćnik prilože sudu preslik potvrde o položenom pravosudnom ispitu. One bi u tom slučaju odgovarale ako bi se poslužile krivotvorinom. Općenito bi trebalo nastojati na tome da se stranke i drugi sudionici parničnog postupka ne opterećuju suvišnim formalnostima. Članci od 11. do 19. Nacrta Ponovno se mijenjaju i dopunjuju propisi o dostavi pismena. I sadašnja regulativa dostave je preopsežna, opterećena nepotrebnim formalizmima i nejasna, pa predloženi Nacrt u tom smjeru samo dodatno komplicira stanje. Propisi o dostavi postali su u ZPP-u tako opsežni da se može donijeti potpuno samostalan zakon o toj materiji. Sadašnje propise kao i ovdje predložene treba ozbiljno preispitati i urediti dostavu na puno jednostavniji i razumljiviji način. Članak 20. Nacrta Zakonom bi se moralo urediti pravo osoba koje poštu podižu putem sudskog pretinca, da to ne moraju činiti kad sud obavijeste da će koristiti pravo na godišnji odmor ili u drugim opravdanim slučajevima te da se, na primjer, odredi da to ne moraju činiti u razdoblju od 20. prosinca tekuće do 10. prosinca sljedeće godine, i u razdoblju dva posljednja tjedna u srpnju i prva dva tjedna u kolovozu tekuće godine ili slično. U tom smislu čini se nejasnim i nerazumljivim čl. 58. Nacrta (vidjeti primjedbe na taj članak u nastavku). Članak 28. Nacrta Smatramo da bi trebalo posebnu pozornost posvetiti odlučivanju o troškovima postupka u slučajevima naknade štete to jest odrediti da će tuženik biti obvezan naknaditi sve troškove postupka tužitelju koji je dokazao postojanje pravnog osnova u skladu s visinom dosuđenog iznosa naknade te štete, tj. ne uzimati formalistički u obzir omjer uspjeha u parnici, kako se to predlaže stavkom 2. čl. 28. Nacrta. U tom smislu pozivamo se na praksu Ustavnog suda: “Ustavni sud podsjeća na stajališta Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetu Klauz protiv Hrvatske (br. 28963/10, presuda od 18. srpnja 2013.): „…Sud prvo primjećuje da tumačenje Vrhovnog suda o primjeni čl. 154. ZPP-a domaćim sudovima daje znatnu diskreciju u pogledu razdjeljivanja troškova u slučajevima djelomičnog uspjeha u postupku, upućujući ih da tu odredbu primjenjuju kvalitativno, a ne samo kvantitativno. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dosude stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i s visinom zahtjeva (Ustavni sud, U-III-5725/2016 od 19. 12. 2017.).” U radnom materijalu od 18. prosinca 2018. kao i na sastanku radne grupe HOK-a za ZPP od 19. prosinca 2018., kolega Davor Bubalo, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri iznio je mišljenje prema kojem pitanje dosuđenja parničnih troškova u parnicama za naknadu štete ne bi trebalo izdvojiti i posebno ga uređivati ZPP-om. Pri tome smatra da gore navedeni predmet Klauz protiv Hrvatske ne daje osnovu za predloženo posebno uređenje te materije. Članak 34. Nacrta Predložena promjena koja glasi: „U članku 186.a u stavku 4. riječ: „ovršnosti“ zamjenjuje se riječima: ''ovršne isprave'' je prihvatljiva. Članak 186.a ZPP ne bi trebalo dopunjavati kako se to predlaže, već bi ga trebalo u cijelosti brisati. Tim propisom sada se prisiljava osobe koje namjeravaju podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske da se prije podnošenja tužbe obrate sa zahtjevom za mirno rješenje spora Državnom odvjetništvu. Praksa pokazuje da državno odvjetništvo prihvaća nagodbe u zaista minimalnom broju slučajeva. Takva dugogodišnja praksa upućuje da je riječ o potpuno besmislenom propisu koji za posljedicu ima samo to da nastaju dodatni troškovi strankama, tužitelji od toga u pravilu nemaju ništa, a država kupuje vrijeme da što kasnije ispuni svoje obveze. Svatko tko smatra da bi za njega bilo korisno da se nagodi to će učiniti i bez ovakve odredbe za koju se pokazalo da nema nikakvog stvarnog učinka, osim što produžuje postupak za najmanje tri mjeseca i tužiteljima stvara dodatne troškove. Članci od 35. do 38. Nacrta U odnosu na predložene odredbe glede procedure mirenja smatramo da ovo rješenje ne doprinosi pravnoj sigurnosti jer za navedeno postoji lex specialis (Zakon o mirenju). Činjenica jest da mirenje nije zaživjelo ni približno u mjeri kako se očekivalo i da je stoga potreban značajno drugačiji pristup regulaciji mirenja u odnosu na parnični postupak. Rješenje spora mirenjem tj. sporazumno, svakako načelno ima prednost pred sudskom odlukom, ali prijedloge za daljnje uređenje tog postupka moguće je dati jedino kroz gore navedeni poseban zakon. Osobito u odnosu na čl. 38. Nacrta, ako bi se ostalo pri stajalištu da odredbe o mirenju trebaju biti sastavni dio ZPP-a, stavlja se primjedba da u odnosu na dosadašnju odredbu i trajanje zastoja postupka do godinu dana uz mogućnost da se taj rok jednom produži, prijedlog roka mirenja u trajanju od najduže 60 dana uz mogućnost da se taj rok jednom produži najviše za daljnjih 60 dana predstavlja značajno skraćenje toga roka. Smatramo ovo još jednim u nizu prijedloga kojima se pokušava skratiti trajanje postupaka na štetu parničnih stranaka. U nekim složenijim predmetima ovo sigurno neće biti dovoljan rok za mirno rješenje spora. Budući se zastoj određuje na suglasan prijedlog obiju stranaka isključena je mogućnost da jedna od stranaka odugovlači postupak zloporabom ovoga instituta. Trebalo bi odrediti duže maksimalno trajanje zastoja postupka, unutar kojega vremena bi stranke (kao i do sada) po svojoj vlastitoj procjeni mogle predložiti rok na koji bi se odredio zastoj postupka u konkretnoj pravnoj stvari. Također smatramo nepotrebnim mijenjati dosadašnju odredbu čl. 186.g. st. 3. ZPP-a u skladu s kojom će sud nastaviti postupak po službenoj dužnosti po proteku roka za zastoj postupka. Nacrtom se i ovdje odgovornost za nastavak postupka i posljedice propuštanja stavljanja prijedloga za nastavak postupka svaljuju na tužitelja. Članak 39. Nacrta Prihvatljivo je da tužitelj može do zaključenja glavne rasprave preinačiti tužbu. Takvo objektivno preinačenje tužbe, prema dostupnoj praksi, najčešće se događa nakon što se izvede dokaz vještačenjem, jer tek nakon toga tužitelj saznaje za visinu svojeg zahtjeva. Zato nema razloga da se to uvjetuje time da sud ispituje je li on to mogao učiniti bez svoje krivnje. Uvođenjem pojma krivnje i ovdje se u parnični postupak uvodi mogućnost subjektivnog ocjenjivanja od strane suda, što bez ikakve posebne potrebe dovodi do pravne nesigurnosti i predvidivo produžuje i usložnjava postupak. Članak 40. Nacrta To je primjer kako se ograničavaju prava stranaka, bez ikakve razumne svrhe to jest suprotno čl. 16. st. 2. Ustava. Nije razumljivo zašto bi uz tužitelja mogao pristupiti novi tužitelj ili bi tužba mogla biti proširena na novog tuženika s njegovim pristankom samo do zaključenja prethodnog postupka, a ne do zaključenja glavne rasprave kako je to sada propisano. Članak 49. Nacrta Članak 284. ZPP-a koji uređuju institut odgovora na tužbu trebalo bi u potpunosti izmijeniti na način da se pripremno ročište određuje tek nakon što tuženik pisano odgovori na tužbu, pa možda i čak nakon što se tužitelj očituje na odgovor na tužbu. To bi sudu omogućilo da prije pripremnog ročišta zapravo dobije pisana stajališta stranaka, a onda bi mu bilo lakše na pripremnom ročištu odrediti i koje će dokaze ubuduće izvoditi. U vezi s tim trebalo bi potpuno iz zakona izostaviti institut prethodnog postupka, koji se u praksi vrlo neujednačeno primjenjuje i ne postiže onaj cilj koji bi trebao postići – koncentraciju svih dokaza. Naprotiv, postignuto je to da stranke, zbog bojazni da kasnije neće moći predložiti izvođenje nekih dokaza, sud zatrpavaju nizom dokaza. Na taj način se zapravo postiže suprotan učinak i postupak se produžuje. Smatramo da bi strankama trebalo omogućiti da dokaze iznose do zaključenja glavne rasprave, pri čemu ako je riječ o iznošenju dokaza koji nisu izazvani radnjama suprotne strane, troškove tih radnji treba snositi ona stranka koja je te troškove izazvala. Članak 53. Nacrta Smatramo da je riječ o nepotrebno strogoj odredbi novo predloženog članka 299.a, pogotovo kada zbog složenosti činjenične i pravne materije zaista nije moguće održati rokove koje odredi sud, a koji mogu biti i kraći od 30 dana. Stranke se kažnjava na način da podnesak izvan roka sud neće uzeti u obzir. To ocjenjujemo još jednim primjerom u kojem se ZPP-om „discipliniraju“ samo parnične stranke. Istovremeno ZPP ne daje ni jedan mehanizam kojim bi „disciplinirao“ sudove na način da im se primjerice naloži da se ročišta moraju održavati u punom kraćim razmacima nego što je to u praksi sudova slučaj (rasprave se ne zakazuje i u razdobljima dužim od godine dana, vještačenja predugo traju, a sudovi ne potiču vještake da rade u određenim rokovima i slično). Smatramo da bi predloženu odredbu čl. 299.a valjalo brisati u cijelosti, kao pretjerano strogu i nerazmjernu u smislu čl. 16. st. 2. Ustava. Članak 55. Nacrta Odredba je u suprotnosti s odredbom čl. 109. ZPP-a u skladu s kojom bi sud mogao pozvati tužitelja na ispravak ili dopunu, što se svakako čini razumnijim rješenjem. Članak 56. Nacrta Izmjena stavka 8. čl. 335. ZPP-a je nepotrebno otežavanje postupka stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude. Umjesto da joj sud uruči ovjereni prijepis presude na tom ročištu (kako je to sada propisano), bez razumnog obrazloženja se predlaže da stranka može (u drugim prostorijama suda, vjerojatno u parničnoj pisarnici) preuzeti ovjereni prijepis te presude. To je primjer nepotrebnog birokratiziranja i ujedno se stranku ili njezina punomoćnika natjerava da dodatno gube vrijeme čekajući na mogućnost da preuzmu ovjereni prijepis presude. Predlažemo da se institut objave presude u cijelosti drukčije uredi. Nema nikakve osnove da se stranke prisiljava da one osobno ili putem punomoćnika budu prisutne objavi presude. Takvu odredbu ZKP ne predviđa, što znači da kriminalci ne moraju doći na objavu presude u kaznenom postupku, a mirni građani to moraju učiniti ili platiti punomoćnika da to za njih učini. Za parnične stranke u tom slučaju nastaju dodatni troškovi koje im nitko ne naknađuje. Postoji loša praksa sudova da se ti troškovi ne naknađuju, a država svojim zakonima prisiljava građane da ili dođu na sud osobno i opet gube vrijeme ili da za to plaćaju punomoćnika. Ne priznavajući te troškove sudovi oštećuju stranke i postupaju suprotno članku 151. st. 2. ZPP-a prema kojima parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu. Da propis čl. 335. ZPP-a nije svojevrstan oblik prisile na stranke, većina stranka nikad ni ne bi došla na objavu presude. Smatramo da bi bilo sasvim dovoljno da se propiše da sud mora objaviti presudu u roku najduže 45 dana, time da je mora u pisanom obliku otpraviti strankama odnosno njihovim punomoćnicima najkasnije u daljnjem roku od 8 ili 15 dana. Čini se da je cilj odredbe članka 335. ZPP-a da se uštedi na troškovima dostave pisanog otpravka presude. To je potpuno neopravdano u situaciji kada stranka ima punomoćnika kojem se dostava obavlja putem pretinaca u sudu, tj. sud nema nikakvih troškova dostave. To je u praksi većina slučajeva. Smatramo da bi u takvoj situaciji trebalo jednostavno propisati da je sud obavezan dostaviti pisani otpravak presude, u roku najviše 60 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Time bi se izbjeglo maltretiranje stranka i njihovih punomoćnika i drugih zastupnika da moraju dolaziti na sud po ovjereni prijepis presude. Takvi dolasci na sud su za stranke nesumnjivo višestruko skuplji, nego nekoliko kuna koje bi sud platio za poštarinu, i to samo u iznimnim slučajevima kad dostava nije uređena preko sudskih pretinaca. Što se tiče objave presude i drugih odluka u parničnom postupku na e-stranici suda, to je prihvatljivo s gledišta javnosti rada suda, ali ta objava ne zamjenjuje pisani otpravak ovjerenog prijepisa presude. Zato ako sud tu dostavu ne obavi preko sudskih pretinaca ili poštom, stranka je opet prisiljena dolaziti na sud i gubiti vrijeme i novac da dobije takav ovjereni prijepis, na primjer ako želi da joj to bude ovršna isprava. Sve to stvara dodatne troškove i znatan je gubitak vremena, koji se ne može (o)pravdati nevoljkošću države da stranci, koja je platila sudske pristojbe za rad suda, normalno i bez ikakvih dodatnih otežavanja dostavi ovjereni prijepis presude. Krajnje je upitna ideja o isticanju presude na mrežnoj stranici e-oglasne ploče sudova, pogotovo u situaciji kada brojne fizičke osobe koje se pojavljuju kao parnične stranke i nemaju punomoćnike i nemaju pristup internetu. Takva odredba predstavlja povredu čl. 14. st. 2. i 26. Ustava, jer u toj situaciji osobe koje nemaju pristup internetu nisu jednake osobama koje tu mogućnost imaju i ograničava bez razumnog opravdanja one fizičke osobe koje nemaju internet (čl. 16. st. 2. Ustava). Članak 57. Nacrta Predlažemo da uvod presude sadržava i osobni identifikacijski broj parničnih stranka. To može biti važno u slučaju ovršnog postupka, ali i inače ako bi se pojavio problem identifikacije parnične stranke, na primjer pravnih osoba koji posluju pod istom ili vrlo sličnom tvrtkom. To zasad nije previđeno, već se OIB odnosio (očito pogrešno) na sud koji je donio odluku. Članak 58. Nacrta Ovim člankom uvodi se novo pravilo prema kojem rokovi za žalbu ne teku od 1. do 15. kolovoza. Ta odredba nije u Nacrtu obrazložena već je samo tekst tog prijedloga ponovljen u obrazloženju Nacrta. Taj neobrazloženi prijedlog nije prihvatljiv. Može se razumjeti da rokovi ne teku valjda zbog korištenja godišnjih odmora. Prijedlog stvara ustavnopravnu nejednakost između sudaca, koji po Zakon o sudovima imaju pravo na godišnji odmor od 30 radnih dana (praktično oko 40 dana) i punomoćnika stranka u parničnom postupku koji zapravo nemaju pravo na godišnji odmor, odnosno on bi valjda bio 15 dana. Toliko o statusu odvjetnika u očima predlagatelja izmjena i dopuna ZPP-a. Odredbu kao nejasnu i suprotnu čl. 14. st. 2. Ustava valja brisati, a pitanje nekadašnjih „sudskih ferija“ trebalo bi ujednačeno urediti Zakonom o sudovima i/ili Zakonom o odvjetništvu, a ne tek paušalno i parcijalno ZPP-om. Članak 60. Nacrta Ovom odredbom Nacrta se nedopustivo bagatelizira i podcjenjuje primjena materijalnog prava u odluci o troškovima postupka. Troškovi postupka znaju biti vrlo visoki i mora biti obveza barem sudova prvog i drugog stupanja, ako je već od toga po vlastitoj volji i praksi izuzet Vrhovni sud, da te troškove razmotre po službenoj dužnosti i s gledišta primjene materijalnog prava. Članak 66. Nacrta Taj propis i s njim povezane propise smatramo krajnje upitnim. Tim propisom bitno se mijenja institut prava na reviziju. Prema sada važećem propisu postoji obveza Vrhovnog suda da meritorno odlučiti o reviziji iz čl. 382. st. 1. ZPP-a (tzv. redovitoj reviziji). Također postoji mogućnost da taj sud odluči o reviziji radi rješavanja nekog pitanja važnog za ostvarivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - čl. 382. st. 2. ZPP-a (tzv. izvanredna revizija). To se predloženim nacrtom onemogućuje i daje se isključivo pravo vijeću Vrhovnog suda da po svojoj slobodnoj procjeni odluči hoće li neki predmet po reviziji uopće uzeti u rad. Svjedoci smo velike pravne nesigurnosti koja vlada u Republici Hrvatskoj. Onemogućavanjem fizičkih i pravnih osoba koje kao stranke sudjeluju u parničnom postupku, da uz točno propisane objektivne kriterije zahtijevaju presudu, a time i najviše pravno stajalište o određenom pravnom pitanju, ta se pravna nesigurnost samo povećava. Smatramo da će se time polučiti čak još lošiji rezultat u smislu pravne sigurnosti i brzine odlučivanja pred Vrhovnim sudom, nego što je to sada slučaj kada je riječ, osobito o tzv. izvanrednoj reviziji iz čl. 382. ZPP-a. Za očekivati je još veće opterećenje Vrhovnog suda zato što bi predloženim konceptom (modelom) revizije doslovno sve stranke bile ravnopravno „pozvane“ na obraćanje tom sudu. Novim modelom će se nužno samo povećati broj ustavnih tužbi i produbiti očita razlika u pravnim stajalištima Vrhovnog i Ustavnog suda u njihovim shvaćanjima o vlastitoj procesnoj ulozi. Smatramo vrlo lošim rješenje da se prepusti isključivo subjektivnoj, apsolutno diskrecijskoj ocjeni Vrhovnog suda hoće li uopće razmatrati neku reviziju, te predlažemo da se članak 67. Nacrta i s njim povezani propisi brišu u cijelosti. Uz to Vrhovni sud, ima pravo ograničiti zahtijevano dopuštenje na podnošenje revizije samo na pitanja koja taj sud dopusti!? U situaciji kad postoji pravna nesigurnost i neujednačenost sudske prakse, moraju postojati objektivni pravni instrumenti koji omogućuju da fizička ili pravna osoba ima pristup Vrhovnom sudu kao najvišem sudu u Hrvatskoj bez da se prethodno mora obraćati tom sudu da mu uopće dopusti reviziju, što bi, uz to, bilo ovisno isključivo o subjektivnom pravnom stajalištu sudaca koji bi odlučivali o takvom dopuštenju. Mora postojati najviša sudska instanca koja će odlučivati o važnim pitanjima, to je nesumnjivo Vrhovni sud, ali ne na temelju vlastite subjektivne, ničim kontrolirane diskrecijske ovlasti odnosno prosudbe (nahođenja), već na temelju objektivnih zakonskih odredba (kriterija). To uz ovakav prijedlog Nacrta – ne postoji. Smatramo da bi trebalo zadržati obvezu Vrhovnog suda da odlučuje o revizijama iznad određenog imovinskog cenzusa, jer ovako mogu biti ugrožene velike imovinske i egzistencijalne vrijednosti stranaka, a da one ne mogu računati da će o svojim obvezama dobiti pravorijek Vrhovnog suda. Također bi se trebalo odrediti u kojim drugim situacijama, u kojima nije riječ samo o imovinskom cenzusu, Vrhovni sud treba meritorno odlučivati o reviziji stranke bez prethodnog vlastitog dopuštenja (primjerice, prestanka ugovora o radu, uzdržavanje – obiteljsko ali i u slučaju naknade štete, kad je tjelesno ili duševno zdravlje oštećenika ugroženo tako da mu je životna aktivnost smanjena iznad određenog postotka i slično). U tom smislu predlažemo kao u točki 1.9. ovog radnog materijala. U svakom slučaju pretpostavke za podnošenje revizije valja objektivizirati, a ne prepustiti isključivo subjektivnoj procjeni sudaca, bez mogućnosti kontrole razloga u slučaju odbijanja po čl. 67. st. 5. Nacrta. Nije potpuna jasna sudbina dosad podnesenih revizija. Čini se da će o njima Vrhovni sud odlučivati prema sada važećem ZPP-u (čl. 114. st. 1. Nacrta). To bi bilo u redu, jer bi u suprotnom moglo doći do povratnog (retroaktivnog) djelovanja zakona na štetu stranaka koje su već podnijele revizije. U tom smislu treba obratiti pozornost i na čl. 114. st. 6. Nacrta. Članak 67. Nacrta Ovaj članak nacrta treba povezati s već komentiranim prijedlogom za izmjenu instituta revizije (članak 66. Nacrta). Člankom 67. Nacrta se zapravo uređuje postupak podnošenja revizije. Revizija se više ne bi mogla podnositi izravno, već bi se za podnošenje revizije moralo prethodno ishoditi (subjektivno, diskrecijsko) dopuštenje vijeća Vrhovnog suda, što u primjeni instituta revizije može značiti pravnu nesigurnost, budući da nema objektivnih i preciznih kriterija, kada bi revizija bila dopuštena. To otvara mogućnost arbitrarnih odluka. Postupak se, dakle, dodatno komplicira jer bi stranka morala: - prvo podnijeti prijedlog Vrhovnom sudu da on uopće dopusti podnošenje revizije, - ako Vrhovni sud, na temelju predloženih vrlo općenitih razloga, to ipak dopusti, tek tada bi stranka zaista i mogla podnijeti reviziju. To sigurno ne bi pridonijelo ubrzanju postupka ni kvalitetnoj zaštiti prava nezadovoljnih stranaka. To zato jer bi stranka praktično dva puta morala pisati reviziju a Vrhovni sud morao najprije proučiti cijeli predmet, i kad bi imao stvorenu sliku da je revizija dopuštena, on bi mogao, kad stranka podnese reviziju po dopuštenju, o tome i odlučiti. Tako bi i Vrhovni sud isti predmet razmatrao dva puta. Uz to Vrhovni sud, prema čl. 67. Nacrta, ima pravo ograničiti zahtijevano dopuštenje na podnošenje revizije samo na pitanja koja taj sud dopusti!? Prema članku 67. Nacrta, u odluci kojom se prijedlog za dopuštenje revizije odbija, dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije. Takvim sumarnim „obrazloženjem“ (od jedne rečenice) zapravo se omogućuje Vrhovnom sudu da uopće ne razmatra prijedloge za dopuštenje revizije već ih samo odbija, što je nesumnjivo korisno „za učinkovitost suđenja“ i uljepšavanje sudske statistike. Zbog toga se vraćamo na prijedlog iznesen uz primjedbe na čl. 66. Nacrta, da bi trebalo uvesti jasne i objektivne kriterije kada bi postojala obveza Vrhovnog suda da po samom zakonu, a ne po vlastitom nahođenju, odlučuje o zahtjevima revizije. Članak 96. Nacrta Ovakvom se odredbom otežava položaj strankama i otvara se mogućnost subjektivnog, neograničenog diskrecijskog odlučivanja odnosno arbitrarnosti (samovolje) u odlučivanju. Nedostaju, naime, jasni kriteriji po kojima bi sud „odredio drukčije“, odnosno odredio da žalba protiv presude ili rješenja odgađa ovrhu. Kao i u sadašnjem čl. 467.a ZPP-a u odnosu na dopuštenje revizije (kada drugostupanjski sud u svojoj presudi mora odrediti je li revizija protiv te iste odluke dopuštena), omogućuje se sudu da arbitrarno odlučuje o tome odgađa li žalba ovrhu. Bi li stranke mogle/trebale predložiti da sud odredi drugačije ili je to isključivo na sudu da po vlastitoj ocjeni odredi? Članak 99. Nacrta Stavkom 2. Nacrta predviđena je situacija u kojoj stranka ne bi bila posebno obaviještena o novom ročištu. To bi moglo izazvati velike probleme, posebno u uredima s većim brojem predmeta, kao i u pravnim osobama koje imaju veće pravne službe. Vjerujem bi većini tih ureda bio značajan, u najmanju ruku organizacijski, problem na ovaj način pratiti objave putem e-predmeta, bez obavještavanja o ročištu. Članak 105. Nacrta Riječ je vrlo važnom i poželjnom institutu oglednog postupku radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. Taj bi institut mogao biti koristan. No, smatramo da sam naziv instituta nije cjelovit, jer nije riječ samo o oglednom postupku već i o rješavanju pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. Smatramo da Vrhovni sud ne bi unaprijed smio zauzimati pravno stajalište o pitanju o kojem sudovi nižeg stupnja uopće nisu odlučivali, tj. on bi preuzeo funkciju suđenja umjesto tih sudova. Ustav, naime, ne poznaje institut prethodnih pravnih mišljenja odnosno unaprijed zauzimanja pravnih shvaćanja koje bi davao odnosno zauzimao Vrhovni sud, to jest prije nego sporne odnose razmotre i o njima odluče sudovi nižeg stupnja. Zato bi koncept predložen u Nacrtu mogao biti suprotan čl. 118. i 119. Ustava. Mišljenja smo da bi u toj bi situaciji trebalo da sudovi nižeg stupnja donesu određeni broj pravomoćnih presuda da bi se utvrdilo postoje li uopće razlike u suđenju. Ako postoje takve razlike predsjednici sudova ili parnične stranke mogle bi u roku 30 dana (ili dužem) obavijestiti o tome Vrhovni sud i zahtijevati da se tom sudu predoče navedeni predmeti i da taj sud donese oglednu odluku za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. U svim ostalim predmetima Vrhovni sud bi tada mogao naložiti zastajanje s postupkom dok on ne razmotri sporno pitanje i iznese kako valja postupati. Naime, ako Vrhovni sud dobije samo prijedlog za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, kako se to predlaže u čl. 105. Nacrta (čl. 502.k ZPP-a) Vrhovni sud neće imati suprotstavljena pravna stajališta nižestupanjskih sudova, te će biti u nemogućnosti ocjenjivati argumente kojima bi se inače rukovodili ti sudovi. Prijeti opasnost da u toj situaciji Vrhovni sud neće imati cjelovitu činjeničnu i pravnu podlogu za postupanje i donošenje odluke po čl. 502.lj ZPP-a). Članak 114. Nacrta Nije potpuna jasna sudbina dosad podnesenih revizija. Bilo bi loše da se kroz kakvu „prikrivenu“ odredbu omogući arbitrarno odbacivanje dosad već podnesenih revizija (i tzv. redovitih i tzv. izvanrednih). To bi bio udar na pravnu sigurnost svih pravnih subjekata, njihova legitimna očekivanja da će se o već podnesenim revizijama odlučivati, kao i udar na već stečena prava. Čini se da će o njima Vrhovni sud odlučivati prema sada važećem ZPP-u (čl. 114. st. 1. Nacrta). To bi bilo u redu, jer bi u suprotnom moglo doći do povratnog (retroaktivnog) djelovanja zakona na štetu stranaka koje su već podnijele revizije. No, tom pitanju svakako treba posvetiti dodatnu pozornost. 3. PRIJEDLOZI ZA DRUKČIJE UREĐENJE POJEDINIH PRAVNIH INSTITUTA U nastavku ovih prijedloga i primjedaba predlažemo da se razmotre i neka pitanja koja nisu obuhvaćena Nacrtom, ali u praksi izazivaju poteškoće i stvaraju pravnu nesigurnost a utječu i na trajanje parničnog postupka. Tako: 3.1. Smatramo da dodatno valja obratiti pozornost na dvije vrlo upitne odredbe važećeg ZPP-a, koji se odnose na to da drugostupanjski parnični sudovi i Vrhovni sud uopće ne moraju obrazlagati svoje odluke ako se slažu sa stajalištima sudova nižeg stupnja. Postavlja se pitanje je li ustavnopravno, ali i s gledišta pravne sigurnosti i jednakosti, opravdano da Vrhovni i žalbeni sudovi u parničnom postupku ne moraju obrazlagati svoje odluke, što im sada omogućuju čl. 375. st. 5. i čl. 396.a st. 1. ZPP-a odnosno zahtijeva da se i to pitanje riješi, ako se bude i dalje inzistiralo na izmjenama i dopunama tog Zakona. Naime, obrazloženje svake sudske presude iznimno je važno s gledišta ostvarenja vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske (čl. 3. Ustava). Isto vrijedi i s gledišta zaštite ljudskih prava i temeljenih sloboda – poglavlje III. Ustava, osobito jednakosti svih pred zakonom (čl. 14. st. 2. Ustava); jednakosti svih pred sudovima (čl. 26. Ustava) i prava na pravično suđenje (čl. 29. st. 1. Ustava). U zemljama s dugom demokratskom tradicijom, ustaljenim zakonodavstvom i stabilnom sudskom praksom neobrazlaganje sudskih odluka, pod određenim uvjetima, moguće je i opravdano. Ta iskustva iz navedenih država nisu se smjela „mehanički“ prenositi u ZPP, zato jer je Republika Hrvatska još uvijek zemlja u pravnoj i demokratskoj tranziciji. Hrvatski sabor kao zakonodavac, najčešće na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, kao na tekućoj traci „proizvodi“ nove propise, često nedovoljno domišljene, nejasne i međusobno proturječne. To sadašnji pravni sustav čini dodatno krhkim. Osim toga i sudska praksa nerijetko je proturječna što stvara dodatni osjećaj pravne nesigurnosti. Svjedoci smo ozbiljne pravne nesigurnosti u praksi, čime se krše odredbe čl. 14. st. 2., čl. 26. i 29. st. 1. Ustava. Zato je sudska praksa, upravo kroz obrazloženja drugostupanjskih i odluka Vrhovnog suda, onaj svjetionik i smjerokaz koji otklanja te nedostatke i popunjava „rupe“ u zakonima i drugim propisima. Zato smatramo da je u uvjetima pravne nesigurnosti koji vladaju u Republici Hrvatskoj nužno da i parnični drugostupanjski (žalbeni) i Vrhovni (revizijski) sud obrazlažu svoje odluke. Valja podsjetiti i na Preporuku CM/Rec(2010)12 Vijeća ministara Vijeća Europe zemljama članicama, prema kojoj, presuda mora biti obrazložena i mora se izreći javno. Suci trebaju dati obrazloženje svoje presude koristeći jasan i razumljiv jezik. Ta je Preporuka prihvaćena u Vijeću ministara 17. studenog 2010. na osnovi članka 15.b Statuta Vijeća Europe. Smatramo da bi se valjalo založiti da drugostupanjski parnični sudovi i Vrhovni sud imaju, dok se pravni sustav ne stabilizira, obvezu obrazlagati svoje odluke i time javnosti prezentirati kako tumače i primjenjuju određene zakone. To itekako utječe na stvaranje ozračja pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom i sudovima. U tom smislu treba izmijeniti odnosno brisati čl. 375. st. 5. i čl. 396.a st. 1. sada važećeg ZPP-a. 3.2. Smatramo da postoje ozbiljni razlozi i da se: - posebno uredi pitanje naknade troškova u parnicama za naknadu štete, imajući na umu brojnost takvih predmeta u sudskoj praksi i specifičnosti instituta naknade štete (vidjeti primjedbe uz čl. 28. Nacrta), - članak 284. ZPP-a koji uređuju pravni institut odgovora na tužbu trebalo bi u potpunosti izmijeniti (vidjeti primjedbe uz čl. 49. Nacrta), - predlažemo da se pravni institut prethodnog postupka, institut objave presude i dostave prijepisa presude u cijelosti drukčije uredi (vidjeti primjedbe uz čl. 49. Nacrta). 3.3. Smatramo da ZPP mora sadržavati i odredbu kojom će zakonodavac obvezati sud da bezuvjetno mora zakazati ročište za glavnu raspravu na prethodno održanom pripremnom ročištu, osim ako ne zaključuje glavnu raspravu, dakle ne kroz buduću „odluku pisano“. Iduće ročište moralo bi biti zakazano u razumnom roku koji instruktivno može biti određen kao rok od 90 ili 120 dana. Time bi se konkretno odredila dinamika postupka i otklonile mogućnosti gdje dinamiku uvjetuju pitanja dostave, očitovanja stranaka, ažurnost vještaka i ostali razlozi koji ne bi smjeli biti opravdanje za sporo vođenje postupka. Uloga odvjetnika bi time bila usmjerena na meritorna očitovanja, bez tehničkog požurivanja suda, čime se dovodi odvjetnike i suce u nepotrebno latentan suprotstavljen odnos. 3.4. Ima i pravnih instituta koji su s aspekta zaštite ljudskih prava prenormirani i zato nerazumljivi i teški za provedbu u praksi (primjerice institut dostave pismena, koji je po opsegu postao dostatan za samostalan zakon) ili koji imaju zanemarujući učinak na praksu. Ti instituti poput kao što su obvezno mirno rješavanja spora s državom ili mirenje, samo opterećuju tekst ZPP-a a nemaju bitnog učinka. Naprotiv, institut obveznog mirnog rješavanja spora s državom samo strankama nanosi dodatne nepotrebne troškove. 3.5. Predlažemo da se razmotri mogućnost pojednostavljenja parničnog postupka, izbjegavanjem nepotrebnih formalnosti i njegovim birokratiziranjem. Primljeno na znanje S obzirom na brojne primjedbe koje su iznesene na uvodno obrazloženje razloga, a većim dijelom se odnose na odredbe konkretnih članaka te na činjenicu da predstavnici Hrvatske odvjetničke komore sudjeluju u radu Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga ZID Zakona o parničnom postupku, ovim putem se očitujemo u ograničenom dijelu. Prvenstveno ističemo kako nisu jasne tvrdnje da se izmjenama odredbi o reviziji uvodi potpuno novi institut izvanrednog pravnog lijeka. Također nije jasno utemeljenje tvrdnje da se radi o uvođenju modela koji će dovesti do nesigurnosti u odlučivanju. Ističemo kako se ovdje radi o postupku pred Vrhovnim sudom Republike Hrvatske prema modelu koji je u primjeni u drugim državama članicama Europske unije i koji se pokazao kao iznimno učinkovit. Same odredbe o reviziji su detaljno razrađene i promišljene kako bi se omogućilo Vrhovnom sudu ostvarenje njegove ustavne uloge, a to je osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predloženim odredbama članka 67. Nacrta ne bi trebalo biti uskraćeno pravo stranci ni na obrazloženu presudu niti na podnošenje žalbe u postupku prvog stupnja pred sudom jer se u osporenim odredbama ne radi ni o obrazlaganju presude niti o podnošenju žalbe u postupku prvog stupnja pred sudom. Predloženom izmjenom članka 382. (od strane podnositelja primjedbi) se predlaže proširiti pravo na podnošenje revizije, što je u izravnoj suprotnosti s osnovnim ciljem ovog Nacrta i ustavom pozicijom (zadaćom) Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ustavna tužba može se podnijeti nakon odbijanja prijedloga za dopuštenje revizije odnosno nakon odbijanja revizije budući da je pravni put iscrpljen tek nakon što je odlučeno i o tim pravnim sredstvima. Ističemo kako i ostali instituti na koje Hrvatska odvjetnička komora ima primjedbe, kao što je zahtjev za mirno rješenje spora već dugi niz godina pokazuju izvrsne rezultate, a to je da se oko 20% svih primljenih predmeta pred Državnim odvjetništvom u povodu zahtjeva za mirno rješenje spora riješi izvansudskom nagodbom, odnosno mirnim putem, čime se smanjuje broj predmeta koji bi se raspravljali u parničnom postupku pred sudom, pa nije jasno opravdanje tvrdnje da je taj institut potrebno ukloniti. Zaključno napominjemo da je sudbena vlast samostalna i neovisna te u već postojećim odredbama Zakona o parničnom postupku postoje brojne mogućnosti rukovođenja postupkom koje osiguravaju da se postupak provede brzo, učinkovito i uz osiguranje poštivanja svih ustavnih vrednota Republike Hrvatske, dok se ovim Nacrtom dodatno unapređuje i poboljšavaju procesne odredbe parničnog postupka.
117 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU - Čl. 446 – kako postoje problemi sa ovrhom na temelju vjerodostojne isprave ako se tuženik odseli iz Republike Hrvatske, bilo bi dobro ukinuti pitanje pravnog interesa za izdavanje platnog naloga, jer ti postupci ne opterećuju sud. Naime ako tuženik ne prigovori onda je postupak brzo gotov, a ako prigovori onda bi prigovorio i rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave pa bi ionako tekla parnica. Primljeno na znanje Iz odredbe članka 446. stavka 3. Zakona o parničnom postupku proizlazi da se u opisanom slučaju pravni interes pretpostavlja.
118 Jelena Čuveljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU čl. 146. – Bilo bi korisno da se naglasi kako je zastupnik za primanje pismena može postaviti samo osobi koja je izvan Europske unije. Iako je to već sudska praksa razjasnila, ipak radi jasnoće propisa ne bi bilo loše uskladiti pravila. Primljeno na znanje Uredbe (EZ) imaju prednost u primjeni u odnosu na nacionalno zakonodavstvo, a njihova provedba se izričito osigurava i odredbama članka 1. Nacrta.