Izvješće o provedenom savjetovanju - Nacrt prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Davor Črnigoj DODATAK I., Članak 3. Kao sudionik realizacije mnogih muzičkih albuma(oko 90),filmske glazbe,DVD-a,studijskih snimaka,snimaka koncerata uživo,kao glazbenik i koautor aranžmana nisam sretan spoznajom da se dio tog materijala sluša i gleda putem interneta,a bez ikakve naknade.Davor Črnigoj Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
2 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 301. Čl. 301. Nejasna je formulacija da se povrede prava učinjene prije stupanja na snagu ovog Zakona rješavaju po odredbama starog Zakona. Naime, potpuno je u skladu sa odgovarajućim procesnim propisima da se postupci dovršavaju prema zakonima temeljem kojih su pokrenuti, ali pojam POVREDE se RJEŠAVAJU gotovo je sinonim za pojam postupci DOVRŠAVAJU (ili vode). Nemoguće je i pravno nelogično da povreda nastala tijekom važenja starog zakona, a u pogledu koje postupak još nije pokrenut treba biti RJEŠAVANA u smislu vođena po odredbama starog zakona. Vjerojatnije je da se mislilo da će se karakter povrede i materijalnopravni aspekt iste – CIJENITI (procjenjivati) prema odredbama zakona koji je bio važeći u trenutku kada je do povrede došlo, a postupak voditi prema zakonu koji je na snazi u trenutku pokretanja postupka. Potrebno je razdvojiti i precizno formulirati materijalnopravni aspekt ocjenjivanja povrede, od procesnopravnog aspekta vođenja postupka jer je ovakva formulacija zbunjujuća. Predlažemo stoga brisati st. 1 jer je on ionako pravno nesporan, obzirom da se ocjena određenog djelovanja u građanskom pravu ionako vrši prema propisima koji su bili na snazi kada se djelovanje poduzelo. Primljeno na znanje Predloženo u okviru ove primjedbe dodatno će se razmotriti s drugim nadležnim tijelima.
3 ulupuh IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 298. S obzirom na izmijenjene zakonske presumpcije (članci 89. do 104.) po kojoj više autorska prava ne zadržava autor, već naručitelj odnosno poslodavac stječe isključivo pravo iskorištavanja autorskog djela, ovom prijelaznom odredbom se dovodi u nezavidan položaj sve one autore koji su, pouzdajući se u važeću zakonsku presumpciju, propustili izrijekom navesti da prava zadržavaju za sebe. U takvim slučajevima naručitelji odnosno poslodavci odjednom stječu pravo iskorištavanja autorskih djela koja nastanu u postojećem radnom odnosu (odnosno po još važećim ugovorima o narudžbi) nakon 01.01.2021. i u odnosu na one autore za koje nisu ugovorili iskorištavanje prava, ali isto tako nije navedeno da autor zadržava prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
4 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 297 Članak 297 Predlažemo brisanje stavka 1. budući ne vidimo razlog zbog kojeg bi se Zakonom utvrđivalo trajanje primjene nekog ugovora, mimo samih ugovornih odredbi. Uostalom nejasno je otkud uopće ikakvo upućivanje na datum 1.11.2013. obzirom se ta rečenica odnosila isključivo na pitanje primjene implementacije Direktive broj 2006/116 (čl. 137d implementiran NN 141/13), odnosno na produljenje izvođačkog te prava proizvođača fonograma koje produljenje (uključujući i promjenu sadržaja ugovora, pravo na dodatnu naknadu i sl.) se tom rečenicom primijenilo na sve ugovore koji su do tada zaključeni. Ugraditi ovu rečenicu bez referiranja na pitanje trajanja prava i ostala spomenuta pitanja posve je netočno i može se „mala fide“ ekstenzivno tumačiti (kao da se navedeni ugovori uopće ne smiju preispitivati), a posebice je pogrešno ukoliko se istovremeno ne spomenu načini prestanka ugovora koji su predviđeni čl. 138 st. 5 i 140 st 4. prilikom kojih pravo izvođača ostaje egzistirati, a pravo proizvođača fonograma prestaje. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća, odredba se odgovarajuće mijenja.
5 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 297 Čl. 297 Jednaki komentar kao i kod članka o trajanju zaštite prava proizvođača fonograma. Naime, ponovno je izostalo referirati se na mogućnost prestanka ugovora temeljem čl. 138 st. 5 i 140 st. 4. Naime, navedena rečenica postojala je i uvedena je Izmjenama i dopunama ZAPSP-a NN 141/13 te je bila sadržajno povezana s činjenicom da je navedenim izmjenama i dopunama produženo trajanje izvođačkog prava, posljedično i prava proizvođača fonograma na 70 godina, ali i uz mogućnost da ti ugovori prestanu uslijed razloga koji su tada novouvedenom glavom zakona regulirani, te da pravo izvođača ostane egzistirati 70 godina, a pravo proizvođača fonograma se skrati na 50. Stoga predlažem BRISATI U CIJELOSTI navedeni stavak 1, ili podredno, dodati na kraju prvog stavka sljedeće „….odnosno ako nastupe okolnosti iz čl. 138 st. 4 i 140. st. 4 ili ako ugovor nije prestao iz bilo kojeg drugog razloga“. Osim toga, obzirom se u ovom slučaju radi o novom zakonu, ne vidim uopće razlog postojanju navedene odredbe bez sadržajne povezivosti s činjenicom produljenja trajanja prava, jer se načelno radi o ugovornim odnosima i ugovornom trajanju odnosa, kao i pravilima obveznog prava, a postojanje ove rečenice može kod nekog stvoriti dojam da se „stari ugovori“ uopće ne mogu preispitivati, raskinuti ili prestati na drugi način prije nego je isteklo izvođačko pravo, ili rok na koji je ugovor zaključen. Nužnost odredbe je postojala, dakle, prilikom produljenja roka trajanja, da se utvrdi da se sve nove zakonske odredbe odnose i na postojeće ugovore, i odredba je bila povezana upravo s tom činjenicom, no kako je od toga prošlo 7 godina, navedeno ni na koji način nije sporno. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
6 ulupuh IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE, Članak 296. Zakon pogoduje nositeljima prava na informativne publikacije (a možda i autorima), jer primjenu u pogledu njih stavlja u prošlost – 06.06.2019. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navedeni datum navodi se u Nacrtu prijedloga Zakona slijedom usklađivanja s člankom 15. stavkom 4. Direkive (EU) 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu.
7 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, IX. PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Predlažemo da se u Prijelaznim i završnim odredbama predvidi članak u kojem bi se izričito navelo da su novi termini iz ovog Zakona poput „činjenje dostupnim javnosti“, „emitiranje“ i sl., sinonimi termina „stavljanje na raspolaganje javnosti“, „radiodifuzijsko emitiranje“ i sl. korištenih u prijašnjim Zakonima. Isto iz razloga da ne bi došlo do pogrešnih zaključaka da se radi o novim oblicima korištenja, odnosno novim pravima, kao i da se spriječi potreba revidiranja svih pravnih akata koji sadrže pojmove temeljene na važećem zakonu (ugovori, cjenici, Statuti i sl.). Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i unosi se odgovarajuća odredba u Prijedlog nacrta Zakona.
8 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VIII. PODRUČJE PRIMJENE ZAKONA, Članak 292. Čl. 292. Ovdje se ponavlja pretpostavka zaštite prava stranih proizvođača fonograma i filmskih producenata (nacionalni tretman drugim državama ugovornicama) kao mjesto FIKSIRANJA, kao što je i u sada važećem zakonu. No, navedeno pravilo može se primijeniti eventualno na filmske producente (iako je fiksiranje uglavnom tehnička operacija, a čin izdavanja povezuje određeno djelo s određenom državom), ali mislim ne i na proizvođače fonograma, obzirom je RH pristupila Rimskoj konvenciji iz 1961. s rezervom izraženom u čl. 3 Uredbe o pristupanju (NN MU 12/99). Navedena rezerva glasi: Prigodom polaganja isprave o pristupu ovoj Konvenciji Republika Hrvatska izjavljuje: 1) da neće primjenjivati sukladno čl. 5 st. 3 Konvencije, mjerilo prvog fiksiranja, nego mjerilo PRVOG IZDAVANJA fonograma….. Stoga je nejasno zašto se u ovom članku mjesto fiksiranja stavlja kao pretpostavka zaštite, umjesto mjesta izdavanja. Ovo također jer se u trenutnim tehnikim uvjetima fonogrami mogu fiksirati na način da isto ne bude na jednom mjestu pa niti u istoj državi. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i odredba se na odgovarajući način mijenja.
9 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. Članak 281. (1) Postupak zbog povrede prava iz ovoga Zakona je hitan. (2) U PARNICAMA ZBOG POVREDE PRAVA IZ OVOG ZAKONA: - ROK ZA ODGOVOR NA TUŽBU JE OSAM DANA OD DANA DOSTAVE TUŽBE TUŽENIKU - ROČIŠTE ZA GLAVNU RASPRAVU MORA SE ODRŽATI U ROKU OD 30 DANA OD DANA PRIMITKA ODGOVORA NA TUŽBU - PRED PRVOSTUPANJSKIM SUDOM POSTUPAK SE MORA OKONČATI U ROKU OD GODINE DANA OD DANA PODNOŠENJA TUŽBE SUDU - PRED DRUGOSTUPANJSKIM SUDOM POSTUPAK PO ŽALBI SE MORA OKONČATI U ROKU OD ŠEST MJESECI OD DANA PRIMITKA ŽALBE. (3) RJEŠENJE O PRIVREMENOJ MJERI ZBOG POVREDE ILI PRIJETNJE POVREDOM PRAVA IZ OVOG ZAKONA MORA SE DONIJETI U ROKU OD 30 DANA OD DANA PODNOŠENJA PRIJEDLOGA ZA ODREĐIVANJE PRIVREMENE MJERE. (4) Na postupke zbog povrede prava iz ovog Zakona primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak odnosno zakona kojim se uređuju ovrha i osiguranje. OBRAZLOŽENJE Stavak 2. i 3. ovog članka, a koji ZAISTA propisuju hitnost u postupanju u slučaju povreda prava iz ovog Zakona, a koji su već postojali u prijedlogu zakona, brisani su iz ovog Nacrta na inicijativu onih kojima je očito u interesu da postupci traju što duže (ZAPRAF). Ne možemo opravdati razloge zbog kojih bi isti tražili brisanje tih stavaka iz Zakona osim namjerom povrede prava iz tog Zakona. U postojećem Zakonu o patentu i Zakonu o žigu propisani su maksimalni rokovi trajanja postupaka, a ta dva zakona reguliraju prava intelektualnog vlasništva kao i ovaj zakon, te bi se na sve zakone koji se odnose na intelektualno vlasništvo trebala jednako primijeniti odredba Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva 2004/48 koja propisuje da ostvarivanje prava intelektualnog vlasništva ne smije biti povezano s neopravdanim odlaganjima ili nametanjima dugih vremenskih rokova. Stoga PREDLAŽEMO DA SE STAVCI 2. i 3. VRATE U ČLANAK 281. jer se jedino na taj način uistinu ostvaruje smisao HITNOSTI iz naslova članka, dok bez takvih odredbi isto ostaje bez realnog učinka u sudskim postupcima. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
10 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. St. 2 U parnicama zbog povrede prava iz ovog Zakona:  rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku  ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu  pred prvostupanjskim sudom postupak se mora okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe sudu  pred drugostupanjskim sudom postupak po žalbi se mora okončati u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. St. 3 Rješenje o privremenoj mjeri zbog povrede ili prijetnje povredom prava iz ovog Zakona mora se donijeti u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. Te da sadašnji st. 2 postane st. 4 Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
11 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. Čl. 281. Navedeni članak govori o hitnosti postupaka kod povrede prava iz ovog zakona. Bitno je naglasiti da ovaj zakon regulira autorsko pravo kao jedno od prava intelektualnog vlasništva a pitanje provedbe sudskih postupaka ujednačeno je na temelju Direktive o provedbi prava intelektualnog vlasništva 2004/48. Kako su druga prava intelektualnog vlasništva primjerice patent i žig, nadalje, kako je u odgovarajućim propisima (relativno novodonesenim) preciziran pojam hitnosti ugrađivanjem rokova vođenja i trajanja sudskih postupaka, te kako istovrsne odredbe postojale u prethodnim verzijama nacrta ovog Zakona, nejasno je zašto su navedene odredbe isključene iz prijedloga iako se radi o odredbama koje se tiču apsolutno svih nositelja prava koji u nekom trenutku očekuju efikasnu i punu sudsku zaštitu. Navedeno je očigledno izbrisano na inzistiranje upravo predstavnika one kategorije kod koje se često pojavljuju neovlaštena ili sporna korištenja tuđih predmeta zaštite, pa je jedino takvoj kategoriji u interesu da se povrede prava ne rješavaju ažurno, a posebice obzirom na neke od aktualnih sudskih postupaka koji traju već dugi niz godina bez pomaka. Nažalost, pojam hitnosti u očima našeg pravosuđa samo je mrtvo slovo na papiru ukoliko nisu precizno postavljeni zakonski rokovi. Nositeljima prava i onima koji uistinu žele zaštititi SVOJE pravo, a ne onemogućiti druge da štite svoje, NIKAKO NE MOŽE BITI U INTERESU brisanje ovih odredbi. Stoga , i kao član radne skupine i kao odvjetnica kojoj je odlazak na sud i sudjelovanje u sudskim postupcima svakodnevica, a u cilju ostvarenja brze, djelotvorne i pune sudske zaštite svih nositelja prava u slučajevima povrede autorskog i srodnih prava, predlažem da se u tekst vrate odredbe prethodnih verzija stavaka 2 i 3. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
12 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. (1) Postupci zbog povrede prava iz ovoga Zakona su hitni. (2) U postupku u parnicama zbog povrede prava iz ovog Zakona rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku. (3) U sporovima zbog povrede prava iz ovog Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu. (4) U postupku u parnicama postupak zbog povrede prava iz ovog Zakona pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe. (5) U postupku u parnicama zbog povrede prava iz ovog Zakona drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. (6) Rješenje o privremenoj mjeri donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. (7) Na postupke zbog povrede prava iz ovog Zakona primjenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak odnosno zakona kojim se uređuju ovrha i osiguranje tražbina. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
13 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 281. 1. Predlažemo da se odredbe o hitnosti postupka zbog povrede prava iz ovog Zakona usklade s odgovarajućim odredbama iz Zakona o žigu i Zakona o Patentu, jer će se u protivnom nositelji autorskog i srodnih prava staviti u nepovoljniji položaj u odnosu na nositelje navedenih prava industrijskog vlasništva u pogledu ostvarivanja njihovih prava sudskim putem. Članak 135. Zakona o žigu Hitnost i primjena odredaba drugih zakona (1) Postupci zbog povrede žiga iz ovoga Zakona su hitni. (2) U postupku u parnicama zbog povrede žiga rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku. (3) U sporovima zbog povrede žiga ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu. (4) U postupku u parnicama postupak zbog povrede žiga pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe. (5) U postupku u parnicama zbog povrede žiga drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. (6) Rješenje o privremenoj mjeri donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. (7) […] Članak 152. Zakona o patentu: Hitnost i primjena odredaba drugih zakona (1) Postupci u parnicama zbog povrede prava iz ovoga Zakona su hitni. (2) U postupku u parnicama zbog povrede patenta rok za odgovor na tužbu je osam dana od dana dostave tužbe tuženiku. (3) U sporovima zbog povrede prava iz ovoga Zakona ročište za glavnu raspravu mora se održati u roku od 30 dana od dana primitka odgovora na tužbu. (4) U postupku u parnicama postupak zbog povrede patenta pred prvostupanjskim sudom mora se okončati u roku od godine dana od dana podnošenja tužbe. (5) U postupku u parnicama zbog povrede patenta drugostupanjski je sud dužan donijeti odluku o žalbi podnesenoj protiv odluke prvostupanjskog suda u roku od šest mjeseci od dana primitka žalbe. (6) Rješenje o privremenoj mjeri donosi se u roku od 30 dana od dana podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere. (7) […] 2. Predlažemo na kraju stavka 2. dodati riječ „tražbina“ iza riječi „osiguranje“ i prije točke radije poboljšanja jasnosti i u skladu s terminologijom Ovršnog zakona. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pitanja vezana za hitnost postupaka zbog povreda prava iz Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima raspravljala su se u okviru Stručne radne skupine za izradu prijedloga novog ZAPSP-a, a većinsko je stajalište navedeno u članku 281. Nacrta prijedloga Zakona.
14 Hrvatski audiovizualni centar VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 278. Smatramo da je u članku 278. stavak 1. potrebno dodati alineju sljedećeg sadržaja: "naložiti operateru pružanja usluge pristupa internetu da protivniku osiguranja onemogući uslugu pristupa internetu iz članka 37. stavak 2. ovog Zakona" Naime, predloženom dopunom navedenog stavka onemogućio bi se rad ilegalnih (piratskih) pružatelja usluga. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Operater pružanja usluge pristupa internetu je posrednik, koji je već obuhvaćen predmetnom odredbom članka 278. stavak 1. podstavak 1.
15 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 275. čl. 275 st. 2 predlažem dodati, „…..ODNOSNO KAD SE OZNAČI AUTOR ILI IZVOĐAČ KOJI NEMA OSOBNU POVEZNICU S KONKRETNIM DJELOM ILI IZVEDBOM.“ Objašnjenje je navedeno uz čl. 125. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nije riječ o moralnim pravima umjetnika izvođača. Može se raditi o povredi nekog drugog prava osobnosti u slučajevima u kojima se određena izvedba ili djelo označi imenom i prezimenom osobe koja nije autor odnosno umjetnik izvođač a ne o povredi autorskog moralnog ili izvođačkog moralnog prava.
16 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica VI. ZAŠTITA PRAVA U SLUČAJU POVREDE, Članak 266. Čl. 266. Predlažem dodati st. 3 sljedećeg sadržaja KAD ORGANIZACIJA ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA OVLAŠTENO OSTVARUJE NEKA PRAVA, TA PRAVA NE MOŽE U SUDSKOM POSTUPKU OSTVARIVATI NOSITELJ PRAVA SAMOSTALNO, OSIM AKO JE U TRENUTKU NASTANKA POVREDE VEĆ BIO OBAVIJESTIO ORGANIZACIJU DA NJEGOVA PRAVA NE OSTVARUJE, A U SKLADU S ČL. 215. ST. 5 OVOG ZAKONA. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Jasno je da ako organizacija pokrene postupak za zaštitu prava koje se ostvaruje kolektivno ta prava ne može ostvarivati autor individualno. No, u slučaju postojanja spora o zastupanju, predloženom odredbom nositelju prava bilo bi onemogućeno podnošenje zahtjeva za pravnu zaštitu, zbog čega se prijedlog ne može prihvatiti.
17 HGK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, DIO VI. U nastavku iznosimo komentare i prijedloge Grupacije kinoprikazivača i Grupacije kinodistributera koji djeluju u okviru Zajednice za audiovizualne djelatnosti HGK: predlaže se u Dio VI Nacrta na nomotehnički odgovarajuće mjesto ubaciti sljedeću odredbu kojom bi se zaštitila autorska djela putem onemogućavanja pristupa stranicama za razmjenu nelegalnog sadržaja: "Članak XX (1) Operator pružanja usluga pristupa internetu, koji je definiran propisom o elektroničkim komunikacijama (posrednik), obvezan je na obrazloženi zahtjev nositelja prava iz ovoga Zakona putem svojeg sustava spriječiti pristup svojim korisnicima na internet stranice davatelja usluga informacijskog društva, koji je definiran propisom kojim se uređuje elektronička trgovina (davatelj usluga), a za koje nositelj prava iz ovoga Zakona učini vjerojatnim da im je glavna svrha sudjelovati ili omogućavati masovna neovlaštena korištenja autorskih djela (piratstvo). (2) Nositelj prava je obvezan u obrazloženom zahtjevu operatoru navesti sljedeće: - svoje podatke; - internet stranice davatelja usluga; - autorsko djelo ili autorska djela u odnosu na koja smatra da se na internet stranicama davatelja usluga povređuju njegova prava; - odgovarajuće dokaze o tome da je nositelj prava na autorskim djelima iz prethodne točke ovog stavka; - odgovarajuće dokaze iz kojih proizlazi vjerojatnost da je glavna svrha internet stranica davatelja usluga piratstvo. (3) Vjerojatnost da je glavna svrha internet stranica davatelja usluga piratstvo se pretpostavlja u bilo kojem od sljedećih slučajeva: - ukoliko internet stranice iz ovog članka ne navode nedvojbeni identitet davatelja usluga; - ukoliko davatelj usluga ne omogućuje nositeljima prava prigovore na neovlašteno korištenje autorskih djela; - ukoliko nositelj prava dokaže da se obratio davatelju usluga ukoliko je to moguće i izjavi pod kaznenom i materijalnom odgovornošću da nije dobio odgovor. (4) Posrednik se obvezuje odgovoriti na zahtjev nositelja prava najkasnije u roku od tri radna dana od primitka zahtjeva nositelja prava i to na jedan od sljedećih načina: - da spriječi pristup internet stranicama davatelja usluga i o navedenom obavijesti nositelja prava; - da odbije spriječiti pristup internet stranicama davatelja usluga uz odgovarajuće obrazloženje i o navedenom obavijesti nositelja prava. (5) Ukoliko posrednik spriječi pristup internet stranicama davatelja usluga obavezuje se o istom obavijestiti davatelja usluga uz dostavu obrazloženog zahtjeva nositelja prava ukoliko ima saznanja o istom, a u protivnom na zahtjev davatelja usluga. (6) Davatelj usluga ima pravo pokrenuti sudski postupak protiv nositelja prava u kojem će tražiti da nadležni sud utvrdi da davatelj usluga ima odgovarajuća prava za korištenje autorskog djela na način opisan u obrazloženom zahtjevu nositelja prava. (7) Ukoliko davatelj usluga dostavi posredniku sudsku odluku iz prethodnog stavka ovog članka u korist davatelja usluga, ukinut će daljnje sprečavanje pristupa internet stranicama davatelja usluga. (8) Ukoliko posrednik neosnovano odbije spriječiti pristup internet stranicama davatelja usluga, nositelj prava ima pravo pokrenuti sudski postupak protiv posrednika radi naknade štete te u istom tražiti da nadležni sud naloži posredniku sprečavanje pristupa internet stranicama davatelja usluga." Dodatno na navedeno, postupanje posrednika protivno gore navedenom članku je potrebno utvrditi kao prekršaj u Dijelu VII Nacrta. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je provedba prava intelektualnog vlasništva dio pravne stečevine EU-a, odnosno uređena je Direktivom 2004/48/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o provedbi prava intelektualnog vlasništva, s kojom je ovaj Nacrt prijedloga Zakona usklađen. Nove obveze za pružatelje usluga na Internetu vezane uz zaštitu autorskog i srodnih prava uvedene su i novom Direktivom (EU) 2019/790, s kojom se također ovaj propis usklađuje. Uvođenje novih predloženih obveza za dionike koji posluju u ovom području zahtijevalo bi širu raspravu, koja u ovom postupku nije provedena.
18 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 256. Dikcija odredbe ovog članka nije u duhu hrvatskog jezika pa predlažemo da glasi: Na obradu osobnih podataka koja se provodi u skladu s ovim Zakonom primjenjuju se pravni propisi kojima se uređuje zaštita osobnih podataka. Djelomično prihvaćen Primjedba se djelomično prihvaća, te se odredba na odgovarajući način precizira.
19 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 256. Odredba ovog članka je opće naravi jer se njome uređuje „obrada osobnih podataka koja se provodi u skladu s ovim Zakonom“. Zašto je ona zalutala u DIO V. Poglavlje 8 kojim se uređuju „Provedbene mjere“ u vezi s djelovanjem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava? Ova odredba treba biti u nekom neutralnom/općem dijelu Zakona. Možda ju je prihvatljivo premjestiti u DIO IX. Nacrta? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da ova odredba treba biti u ovom dijelu Zakona, radi usklađivanja s Direktivom 2014/26/EU (članak 42.).
20 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 231. Članak 231. (5) Ako je korištenje predmeta zaštite nužno za djelatnost korisnika tako da djelatnost korisnika ovisi o korištenju predmeta zaštite, kao što je to u slučaju emitiranja, reemitiranja, prijenosa izravnim protokom, ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI I DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI IZVEDBAMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA, KAO I koncertnih, plesnih i drugih korištenja predmeta zaštite uz naplatu, visina cijene određuje se, u pravilu, u postotku od prihoda, odnosno primitka što ga korisnik ostvaruje od korištenja predmeta zaštite. OBRAZLOŽENJE Predlažemo dopuniti primjere kod kojih je korištenje predmeta zaštite uistinu nužno za korisnika. Prvenstveno se to odnosi na internet platforme raznih vrsta koje koriste predmete zaštite i bez kojih predmeta te platforme nemaju smisla niti svrhe, a posve je izgledno da će se naknada i za takvo korištenje određivati u postotku od prihoda korisnika. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća iz razloga što nije izvjesno da će se u slučaju internetskih platformi cijena korištenja predmeta zaštite uvijek određivati u postotku od prihoda odnosno primitka.
21 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 231. Čl. 231. St. 5 Kod navođenja primjera kada je korištenje predmeta zaštite NUŽNO za djelatnost korisnika smatram logičnim i predlažem, nakon „prijenosa izravnim protokom“, dodati i sljedeća prava – „…. činjenja dostupnim javnosti i davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta…..“. Posve je izgledno da će se ta naknada određivati u % od prihoda korisnika ostvarenih korištenjem predmeta zaštite i neće moći predstavljati nikakvu fiksnu naknadu, a ta dva načina korištenja (vrste priopćavanja javnosti) su vrlo bitna u ovom zakonu a u svakodobnom korištenju djela predstavljaju gotovo najčešće oblike korištenja određenih predmeta zaštite. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća iz razloga što nije izvjesno da će se u slučaju internetskih platformi cijena korištenja predmeta zaštite uvijek određivati u postotku od prihoda odnosno primitka.
22 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 230. Čl. 230 St. 2 Rok za očitovanje na prijedloge Vijeća stručnjaka , koji je predložen kao 3-mjesečni rok, smatram dalekom predugim obzirom na moguće sadržaje postupaka posredovanja pred Vijećem stručnjaka. Primjereniji bi bio rok od 2 mjeseca. Predlažem navedenu izmjenu. Nije prihvaćen Prijedlog skraćenja roka se ne prihvaća. Rok od tri mjeseca u okviru kojeg se smatra da su stranke prihvatile prijedlog Vijeća stručnjaka proizlazi iz članka 11. stavka 3. Direktive Vijeća 93/83/EEZ od 27. rujna 1993. o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje.
23 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 229. Članak 229. stavak 7. Predlažemo brisanje odredbe da naknadu Vijeća stručnjaka podmiruju stranke u postupku, posebno kad se postupak vodi između autora i ugovornog partnera. Obveza plaćanja naknade za rad spomenutom Vijeću ima demotivirajući učinak na stranke da se uopće koriste ovim mehanizmom. Zašto bi stranka imala dodatne troškove u ovakvom postupku koji opet može rezultirati time da se rješenje nije postiglo pa opet kao mogućnost ostaje privatna parnica? Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Autorska i srodna prava su privatna prava pa stoga, kao i kod svih drugih privatnih prava, uključujući i pravo vlasništva na stvarima, osim u kaznenom i prekršajnom postupku, iz državnog proračuna se ne nadoknađuju troškovi postupka radi ostvarivanja privatnih prava.
24 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 226. Čl. 226 st. 1 Predlaže se da kod mogućnosti da se interesi korisnika ostvaruju kroz udruženje (u slučaju kad nema komore), te kada se ugovor u pogledu cijene zaključuje s takvim udruženjem, ipak propiše da se mora raditi o REPREZENTATIVNOM udruženju (u odnosu na određenu kategoriju korisnika, ali uzimajući u obir sve specifičnosti unutar određenih kategorija). Posebice obzirom je sukladno Zakonu o udrugama moguće osnovati udrugu od strane 3 osobe. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Oderedba ovog članakanije se mijenjala te je sadržajno identična oderdbi članka 162. stavka 1. važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, u pogledu kojeg do sada nisu uočeni problemi niti nejasnoće u praksi.
25 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 216. Čl. 216 U st. 6 pogrešno je zaostala numeracije iz prethodne verzije nacrta zakona, te stoga umjesto čl. 210 treba stajati čl. 208 st. 2 i čl. 209 st. 2.ako se željelo reći da neovisni upravljački subjekt ne smije obavljati ostvarivanje prava za koja postoji obveza kolektivne zaštite. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
26 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Članak 215. (12) Ako povodom zahtjeva za davanje odobrenja iz ovoga članka Zavod nije izdao odobrenje zbog neispunjavanja pretpostavki iz ovoga članka, ponovljeni zahtjev za davanjem odobrenja za istu vrstu prava i istu kategoriju prava, AKO ZA TU VRSTU PRAVA I TU KATEGORIJU PRAVA VEĆ POSTOJI ORGANIZACIJA ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA KOJA TA PRAVA OSTVARUJE, ne može se podnijeti prije proteka pet godina od podnošenja zahtjeva iz stavka 2. ovoga članka. OBRAZLOŽENJE Ova odredba može doći u primjenu jedino u slučaju ukoliko, uz već postojeću organizaciju za kolektivno ostvarivanje određenih prava, neka nova organizacija za kolektivno ostvarivanje prava podnese zahtjev za odobrenje za istu vrstu i istu kategoriju prava. U tom slučaju, ukoliko zahtjev bude odbijen, neće biti štetnih posljedica u primjeni ovog članka budući će to pravo i dalje ostvarivati postojeća organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, ukoliko se radi o novom pravu ili novoj kategoriji nositelja prava za koje nije uspostavljen sustav kolektivnog ostvarivanja, a zahtjev organizacije koja ta prava namjerava kolektivno ostvarivati zbog nekog nedostatka bude odbijen, tada takva odredba ne bi imala opravdanja budući se u tom slučaju u narednih 5 godina ta prava ne bi mogla ostvarivati. Ukoliko se, međutim, mislilo da ISTA organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, čiji zahtjev nije odobren, ne može u tom roku ponovno podnijeti zahtjev, treba to u članku izričito navesti. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se odredba članka 215. mijenja na odgovarajući način.
27 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Čl. 215. st.12 Potpuno je nelogično da se u slučaju ako povodom nečijeg zahtjeva za odobrenje, DZIV nije izdao isto zbog neispunjavanja pretpostavki, ponovljeni zahtjev ne može podnijeti prije proteka roka od 5 godina. Naime, na taj način se potencijalno uskraćuje mogućnost kolektivne zaštite za određene nositelje, što je nedopustivo kod svih prava koja se ostvaruju obvezno kolektivno. Ako se mislilo na to da ISTA OSOBA ne smije podnijeti – to je onda tako trebalo napisati, iako i to nije smisleno ukoliko se radilo o manjem nedostatku (primjerice nepostojanju određenog zaposlenika ili po mišljenju DZIV-a nedostatno reprezentnom katalogu/popisu nositelja prava koja se ostvaruju). U svakom slučaju smatram da je potrebno izričito navesti da će se ostaviti rok za ispravljanje nedostataka ukoliko je isto moguće ispraviti, a koji ne može biti kraći od 60 dana. Ovako kako je u nacrtu prijedloga sročena odredba, ista ostavlja mogućnost da određeni nositelji ne budu zaštićeni, a zapravo se čini,s druge strane, da obzirom su više-manje sve kategorije nositelja „pokrivene postojećim organizacijama“, kao da ne postoji niti teoretska mogućnost da možda neka od njih (bilo koja) u nekom trenutku izgubi odobrenje iz bilo kojeg razloga. Ako se pak mislilo da NITKO ne može podnijeti u roku od 5 godina, onda je to, posebice u slučaju obveznog kolektivnog zastupanje de facto 5-godišnja suspenzija prava. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se odredba članka 215. na odgovarajući način mijenja
28 HGK V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Stavkom 5. ovoga članka utvrđuje se zakonska presumpcija, sukladno kojoj se u pogledu organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predmnijeva da ima punomoć za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava za koje je ovlaštena, za sve domaće i strane nositelje takvih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da ne ostvaruje njegova prava. Čini se kako je ovakav pristup suprotan europskim i globalnim standardima upravljanja autorskim pravima te Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako bi se navedena zakonska presumpcija trebala odnositi na onaj ograničeni broj prava koja je moguće ostvarivati isključivo kolektivnim putem. U tom smislu, kolektivno ostvarivanje individualnih prava ne bi se trebalo ni na koji način temeljiti na zakonskoj presumpciji (pogotovo u pogledu stranih autora i nositelja prava) nego bi trebalo proizlaziti iz ugovornog ovlaštenja nositelja prava, prethodno danog organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Zakonska presumpcija iz članka 215. stavka 5. Nacrta prijedloga Zakona postoji dugo vremena u hrvatskom autorskopravnom sustavu i pokazala se primjerenom kako za nositelje prava, tako i za korisnike,, kao i za tijela za provedbu prava. Također, ova odredba je usklađena s člankom 12. Direktive EU 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, koji uređuje kolektivno licenciranje s proširenim učinkom. Ističemo da, u pogledu prava koja se prema Zakonu ne ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava u svakom trenutku ima mogućnost izlaska iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava i prelaska na individualno ostvarivanje prava (te tako jednostavno može isključiti svoja djela ili druge predmete zaštite iz ovakvog mehanizma licenciranja), a u pogledu prava koja se ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava uvijek ima mogućnost izdavati odobrenje za nekomercijalno korištenje, sukladno članku 218. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona.
29 IDM Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 215. Nacrt u članku 215. stavku 5. Nacrta utvrđuje zakonsku presumpciju, sukladno kojoj se u pogledu organizacije za kolektivno ostvarivanje prava predmnijeva da ima punomoć za obavljanje poslova kolektivnog ostvarivanja prava za koje je ovlaštena, za sve domaće i strane nositelje takvih prava, osim onog nositelja prava koji je izričito u pisanom obliku obavijestio organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava da ne ostvaruje njegova prava. Čini se kako je ovakav pristup suprotan europskim i globalnim standardima upravljanja autorskim pravima te držimo kako bi se navedena zakonska presumpcija trebala odnositi na onaj ograničeni broj prava koja je moguće ostvarivati isključivo kolektivnim putem. U tom smislu, kolektivno ostvarivanje individualnih prava ne bi se trebalo ni na koji način temeljiti na zakonskoj presumpciji (pogotovo u pogledu stranih autora i nositelja prava) nego bi trebalo proizlaziti iz ugovornog ovlaštenja nositelja prava, prethodno danog organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Zakonska presumpcija iz članka 215. stavka 5. Nacrta prijedloga Zakona postoji dugo vremena u hrvatskom autorskopravnom sustavu i pokazala se primjerenom kako za nositelje prava, tako i za korisnike, kao i za tijela za provedbu prava. Također, ova odredba je usklađena s člankom 12. Direktive EU 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, koji uređuje kolektivno licenciranje s proširenim učinkom. Ističemo da, u pogledu prava koja se prema Zakonu ne ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava u svakom trenutku ima mogućnost izlaska iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava i prelaska na individualno ostvarivanje prava (te tako jednostavno može isključiti svoja djela ili druge predmete zaštite iz ovakvog mehanizma licenciranja), a u pogledu prava koja se ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava uvijek ima mogućnost izdavati odobrenje za nekomercijalno korištenje, sukladno članku 218. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona.
30 Hrvatsko knjižničarsko društvo V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 214. KOMENTAR UZ ČL. 214, ST. 1) Za znanstveno izdavaštvo kao posebnu kategoriju i vrstu radova, koja je i u ovom Zakonu s pravom posebno istaknuto, postoje neke tek novoosnovane udruge građana koje se nisu registrirale za kolektivno ostvarivanje prava. Postoje cijele kategorije izdanih djela koja nikako ne mogu spadati pod zastupanje postojećih nakladničkih udruga, a koja nisu tek samizdati pojedinaca. Pitanje je mogu li postojećim udrugama biti zastupani različita grafička djela, razglednice, letci, sitni tisak, katalozi, brošure, spomenice, plakati izdani od pravnih osoba svih tipova (udruga, institucija i trgovačkih društava). A posebno je i pitanje reprezentativnosti za autore, kako standardnih publikacija, tako i svih drugih vrsta izdanja, koje NE može npr. zastupati samo jedno društvo od više njih, kao kod književnika. Čl. 11 EU Direktive posebno ističe problem reprezentativnosti., a recital u 33) traži i da država ima jasne mehanizme za licenciranje korištenja djela ili drugih predmeta zaštite nedostupnih na tržištu od strane institucija kulturne baštine, koji sada nisu dostupni, niti znani ustanovama niti običnim korisnicima i upitno je kako će oni biti informirani tko je reprezentativan ili uopće o svemu. Posebno su upitne i do sada nepoznate provedbe odredbi recitala u 42) (osiguravanje „mehanizama licenciranja“! od strane države, pravna sigurnost, kategorizacija djela koje nema i sve ostalo u (42)) kao i čl. 11 o djelotvornom dijalogu i što država i Ministarstvo KONKRETNO namjeravaju oko toga poduzeti, da Zakon ne ostane mrtvo slovo na papiru? Primljeno na znanje Komentar se prima na znanje, uz napomenu da se člankom 214. ZAPSP-a vjerno prenose zahtjevi Direktive EU 790/2019.
31 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 213. Prije svega, stavci 2. i 3. ovog članka sadržajno su u suštini istovjetni, izuzev pozivanja na odgovarajuće članke Nacrta u kojima su uređena predmetna prava (157. i 158., odnosno 159.). Smatramo da se ove odredbe mogu spojiti u jedan stavak na jasniji i koncizniji način. Suštinski, iz dikcije ovih odredbi nameće se zaključak da bi intencija bila da, neovisno o količini ovlaštenih organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, korisnik bi trebao platiti jedinstvenu naknadu koja bi obuhvaćala i udio autora i udio nakladnika. Međutim, to nije posve jasno pa predlažemo da se to izričito uredi na svim odgovarajućim mjestima u Nacrtu (tj., kako u ovom članku, tako i u člancima 158. i 159. na koje se ovdje referira), primjerice na sličan način kako je to uređeno u odnosu proizvođača fonograma i umjetnika izvođača u članku 134. stavku 1. alineji 6. Nacrta, naime riječima: „pravo […] na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za…“. Dakle, da se izričito odredi da je riječ uvijek o „jedinstvenoj“ naknadi u kojoj autori i nakladnici imaju svoj udio. Usto, ako je to jedinstvena naknada u slučajevima kada se ta prava ostvaruju kolektivno, smatramo da to ne odražavaju odgovarajuće odredbe članaka 208. i 209. Nacrta. Ako pak gore opisano razumijevanje nije točno, to prije svega potvrđuje nerazumljivost ovih odredbi, a suštinski onda predlažemo da se to uredi na gore opisani način. Novinarska djela nemoguće u praksi koristiti bez korištenja publikacija u koje su uvrštene pa su tako pravo tih autora i nakladnika neraskidivo povezana iz perspektive korisnika. Takvim bi se uređenjem znatno olakšalo kako davanje ovlaštenja korisnicima, tako i ostvarivanje prava nositelja. To bi bilo u skladu s ciljevima najavljenim u točki II.2. obrazloženja Nacrta, posebice u odnosu na „…stvaranje tržišta autorskih prava koje dobro funkcionira…“ te „…osiguravanje pretpostavki za pravičnu naknadu autorima i izvođačima u ugovorima kojima isti ustupaju svoja prava radi korištenja njihovih djela ili drugih predmeta zaštite…“. U suprotnome pak, takve nejasne odredbe kojima bi se predviđao nepotrebno složen način uređenja međusobnih odnosa nositelja međusobno povezanih prava te njihovih odnosa s njihovim korisnicima u vezi s ostvarivanjem tih prava zu praksi mogle dovesti do potpune blokade djelatnosti korisnika prava, a što bi u konačnici financijski odrazilo i na ostvarivanju tih prava od strane njihovih nositelja. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Stavak 2. i stavak 3. članka 213. Nacrta prijedloga Zakona uređuju dva različita slučaja, zbog čega se ukazuje potreb-nim propisati ih u dva različita stavka, koji će biti odgovarajuće dodatno precizirani.
32 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 212. Čl. 212. St. 2 predlaže se dopuniti s riječima „….a ta organizacija je dužna navedene podatke pravovremeno dostaviti svim drugim organizacijama.“ Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer ovakvo dodatno propisivanje u pogledu ugovorne suradnje organizacija za kolektivno ostvarivanje prava nije neophodno.
33 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. Članak 209. (2) Sljedeća srodna prava moraju se ostvarivati samo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava: 1. prava umjetnika izvođača: a. pravo priopćavanja javnosti izvedbi fiksiranih na fonogramima, koje uključuje ali se ne ograničuje na: ◊ pravo emitiranja (uključujući satelitsko emitiranje) ◊ pravo reemitiranja (uključujući kabelsko reemitiranje) ◊ pravo prijenosa izravnim protokom ◊ pravo umnožavanja i priopćavanja javnosti (uključujući činjenje dostupnim javnosti) u okviru prateće internetske usluge b. pravo iznajmljivanja uključujući i pravo na naknadu iz članka 127. stavka 2. ovoga Zakona c. pravo umnožavanja, distribuiranja, priopćavanja javnosti, uključujući činjenje dostupnim javnosti, u korist institucija kulturne baštine, za nekomercijalne svrhe, izvedaba koje su nedostupne na tržištu a koje su trajni dio zbirke institucije kulturne baštine d. ostvarivanje naknade za javnu posudbu e. ostvarivanje naknade za umnožavanje za privatno korištenje f. ostvarivanje dodatne godišnje naknade iz članka 139. ovoga Zakona G. OSTVARIVANJE PRAVA UMJETNIKA IZVOĐAČA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU IZ ČL. 128. ST. 3. OVOG ZAKONA. OBRAZLOŽENJE Predloženom podtočkom G. Članka 209. stavak 2. točka 1. Nacrta Zakona uspostavlja se mehanizam obveznog kolektivnog ostvarivanja prava na naknadu za činjenje dostupnim javnosti kao i za davanje pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta. U prilog potrebi za uspostavljanjem sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja navedenog prava potrebno se osvrnuti na trenutnu situaciju. Glazbeni servisi koji trenutno u Republici Hrvatskoj priopćavaju javnosti snimljene izvedbe umjetnika izvođača svoju djelatnost temelje na ugovorima zaključenim s proizvođačima fonograma u kojima isti jamče da su im umjetnici izvođači prenijeli sva prava. Temeljem tih ugovora, glazbeni servisi plaćaju naknadu pojedinačnim proizvođačima fonograma čiji repertoar (fonograme) čine dostupnim javnosti, kako za njihova vlastita prava činjenja dostupnim javnosti, tako i za prava umjetnika izvođača čije izvedbe su fiksirane na tim fonogramima, bez obzira na činjenicu da ta prava većim dijelom nisu regulirana u ugovorima ili nisu regulirana sa svim izvođačima koji sudjeluju na snimljenim izvedbama, a navedena jamstva se ne provjeravaju ni na koji način, čak i kada su upozoreni da su jamstva neutemeljena i netočno dana. U stvarnosti je samo određen broj glavnih izvođača ugovorom izričito prenio ta svoja prava na proizvođače fonograma, dok se kod velikog broja ugovora uopće ne spominje pravo činjenja dostupnim javnosti, poglavito zbog toga što u vrijeme njihovog zaključivanja to pravo nije niti postojalo (stari katalog). I to je situacija kada ugovori uopće i postoje, pri čemu u slučaju pratećih izvođača najvećim dijelom nikakvih ugovora niti nema (niti sada, a još manje ih je prije bilo). Rezultat toga je činjenica da samo određeni broj glavnih izvođača u Republici Hrvatskoj ostvaruje naknadu s osnova priopćavanja javnosti (putem interneta) svojih izvedaba (i to direktno od proizvođača fonograma s kojim su zaključili ugovore i uglavnom bez specifikacije o kojim se izvedbama radi, na kojim platformama i koji su pojedinačni iznosi), dok ostali izvođači bilo glavni bilo prateći, već godinama ne ostvaruju NIKAKVU NAKNADU S TE OSNOVE. Zakon (a niti Direktiva) ne razlikuje u tom smislu glavne od pratećih izvođača, a čak i tamo gdje implicite dolazi do razlikovanja (čl. 19. st. 3. i 4. Direktive) govori se o ograničenoj obvezi u pogledu autora i izvođača čiji „doprinos nije znatan u odnosu na ukupno djelo ili izvedbu“– NO ISKLJUČIVO U POGLEDU TRANSPARENTNOSTI A NE I SAME NAKNADE, ODNOSNO PRAVA NA ISTU. Činjenica je da način na koji se sada upravlja izvođačkim pravima na internetu u svojoj biti predstavlja de facto kolektivno raspolaganje pravima, obzirom se putem tzv. agregatora nudi „repertoar“ a ne pojedinačne snimke. No takvo raspolaganje se svodi isključivo na skupno nuđenje predmeta zaštite (prava umjetnika izvođača), no ne i na adekvatnu raspodjelu prikupljenih naknada. Tako postavljen sustav je duboko nepravičan i potpuno neusklađen sa zahtjevima i intencijom Poglavlja 3 Direktive, a ujedno i neodgovarajući u odnosu na ulogu koju izvođači imaju, a čija uloga ni na koji način u smislu naknade ne bi smjela biti manje vrijedna od uloge tj. naknade koju za istu vrstu korištenja imaju proizvođači fonograma. Stoga POSTOJEĆI SUSTAV, prilikom implementacije Direktive 2019/790, NE MOŽE BITI ZADRŽAN jer bi kao takav bio protivan duhu Direktive i onemogućio bi cilj koji se donošenjem Direktive želio postići. S druge strane, uspostavljanjem sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja prava na naknadu za činjenje dostupnim javnosti uključujući i davanje pristupa javnosti fonogramima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta za umjetnike izvođače putem ovlaštene organizacije kolektivne zaštite prava upravo umjetnika izvođača, svrha Poglavlja 3 Direktive, a posebice članka 18. u potpunosti se ostvaruje. Nadalje, predloženim obveznim kolektivnim ostvarivanjem prava činjenja dostupnim javnosti, u ugovorni odnos stupale bi organizacije za kolektivno ostvarivanje prava umjetnika izvođača te odobravale korištenje predmeta zaštite (za one izvođače koji svoje isključivo pravo nisu prenijeli niti jednoj trećoj osobi), kao i naplaćivale neodrecivu naknadu za sve umjetnike izvođače te istu transparentno isplaćivale u skladu s podacima o korištenju izvedbi na tim servisima. Na taj način se zadržava ugovorna sloboda između izvođača i trećih na koje se prenosi pravo raspolaganja na način da se omogućava da se „diskografski“ posao temeljem zaključenih ugovora nesmetano obavlja bez poteškoća ili dvojbi, no istovremeno se osigurava kreativnom dijelu ostvarivanje pravednih plaćanja temeljem njihovih vlastitih prava. Ovime se nikako ne bi dovele u pitanje ugovorne slobode u slučajevima kada ugovori uopće i postoje, no itekako se dovode u pitanje granice ugovorne slobode u tim slučajevima (kao što to i Direktiva priznaje i predviđa mehanizme adaptacije) naročito zbog činjenice neravnopravnih snaga i pozicija ugovornih strana u diskografskim ugovorima. Kolektivne organizacije, kao rješenje tog problema u glazbenoj industriji, jedini su adekvatni način obzirom na neospornu činjenicu da iste posjeduju sve podatke o izvođačima na svim snimkama, pristup međunarodnoj bazi kao i sve ostalo nužno da bi prikupljena sredstva u konačnici završila kod izvođača na transparentan način. Osim svega naprijed navedenog, uspostavljanjem sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja prava ujedno se u odnosu na to pravo ostvaruje i obveza transparentnosti iz članka 19. Direktive, budući je sustav kolektivnog ostvarivanja prava sam po sebi baziran na ažurnom, detaljnom i preciznom dostavljanju informacija o korištenju predmeta zašite od strane korisnika, odnosno isplati pripadajuće naknade umjetnicima izvođačima uz isto takav detaljan izvještaj o korištenju njihovih izvedbi. Sve ove obveze kolektivnih organizacija propisane su Direktivom 2014/26. Naročito naglašavamo obvezu svake kolektivne organizacije da isplati naknadu svakom nositelju prava za koga je naknadu i prikupila. Direktiva 2019/790 zahtijeva u čl. 18 da naknadu prime upravo svi autori i izvođači. Isto tako želimo naglasiti da je u postupku implementacije Direktive 2019/790 u državama članicama EU osnovana neformalna skupina organizacija za kolektivno ostvarivanje prava izvođača u kojoj osim HUZIP-a sudjeluju udruge iz Estonije, Francuske, Nizozemske, Mađarske, Irske, Italije, Grčke, Poljske, Portugala i Švedske, na čelu sa španjolskom udrugom AIE koji već, temeljem španjolskog zakona, kolektivno ostvaruju prava i naknadu za činjenje fiksiranih izvedaba dostupnim javnosti. Cilj navedene skupine je da se u što većem broju nacionalnih zakonodavstava EU članak 18. Direktive 2019/790 primijeni uz temeljne jedinstvene karakteristike a to su: a) da se izvođači ne mogu odreći naknade za činjenje dostupnim javnosti i b) da se ta naknada prikuplja obvezno od strane organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. S obzirom na navedeno, uvođenjem u svoje zakonodavstvo sustava obveznog kolektivnog ostvarivanja prava umjetnika izvođača na naknadu za činjenje dostupnim javnosti, Republika Hrvatska ne bi nikako bila jedina država s takvim sustavom u Europi, a što se navodi kao bojazan i izgovor za neprihvaćanje takvog rješenja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
34 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. 1. U odnosu na točku 3. stavka 1. ovog članka napominjemo da se načelno protivimo uvođenju prava nakladnika informativnih publikacija kako je obrazloženo u komentaru uz Poglavlje 6. u Dijelu III. Nacrta, osim prava iz članka 157. kojim se implementira članak 15. Direktive 2019/790. 2. Podredno i nastavno na sve izneseno u komentaru uz odredbu članka 208. stavka 2. točke 2. podtočke (c) ovog Nacrta, u odnosu na ovu odredbu dodajemo i sljedeći komentar. Za razliku od općeg prava umnožavanja koje bi autori novinarskih djela uvrštenih u informativne publikacije trebali kolektivno ostvarivati prema odredbi članka 208. stavka 2. točke 2. podtočke (c) ovog Nacrta, ovo je pravo umnožavanja iz članka 156. ovog Nacrta koje bi nakladnici informativnih publikacija trebali ostvarivati kolektivno prema ovoj odredbi ograničeno isključivo na djelatnost tzv. „press-clippinga“. Drugim riječima, dok bi korisnici za koje bi se smatralo da se bave tzv. „press-clippingom“ trebali plaćati ovim nakladnicima naknadu za umnožavanje njihovih publikacija, ova se odredba ne bi primjenjivala na sve druge korisnike koji bi u bitnome na isti način umnožavali takve publikacije u okviru svoje komercijalne djelatnosti koja nije ili se ne zove „press-klipping“. Dakle, uza sve nejasnoće o kojima je bilo rijeći u komentaru uz odgovarajuću odredbu članka 208., ovdje se postavlja pitanje ravnopravnosti svih korisnika koji bi na ovakav način iskorištavali informativne publikacije. Konačno, kao što je već istaknuto u komentaru uz odgovarajuću odredbu članka 208., već iz samog opisa djelatnosti tzv. „press-clippinga“ sadržanog u ovim odredbama, proizlazi da ona podrazumijeva ne samo umnožavanje, nego i distribuiranje, odnosno priopćavanje javnosti umnoženih „dijelova“ informativnih publikacija (a zapravo pojedinih novinarskih djela). Međutim, pravo priopćavanja javnosti uređeno je u podtočki (a) točke 3. stavka 1. ovog članka i ne mora se ostvarivati kolektivno. Postavlja se pitanje zašto plaćanjem naknade za priopćavanje javnosti iz podtočke (a) točke 3. stavka 1. ovog članka ne bi bila konzumirana i naknada za umnožavanje prema ovoj odredbi ili vice versa. 3. Konačno, u odnosu na odredbu stavka 1. točke 3. podtočke (b), zar prema dikciji članka 156. „pravo učiniti dostupnim javnosti iz članka 156. ovoga Zakona“ nije vrsta „prava priopćavanja javnosti iz članka 156. ovoga Zakona“ pa je zapravo već konzumirano u prethodnoj podtočki (a) ove točke 3. stavka 1. ovog članka? Djelomično prihvaćen Primjedba je djelomično prihvaćena te je izmijenjena odredba o praćenju medija (engl. press-clipping).
35 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. Čl. 209 Nastavno na cjelokupno obrazloženje koje je postavljeno i dano uz čl. 128 i predloženi stavak 3, predlaže se u nacrt vratiti odredbu i to na način da se U čl. 209, st. 2 t. 1 doda nova podtočka : g) ostvarivanje prava umjetnika izvođača na primjerenu i razmjernu naknade iz čl. 128.st 3 Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
36 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. U potpunosti podržavamo prijedlog HDFD-a da se uz pojam "fonogram" uvijek i svugdje u ovom prijedlogu zakona doda i pojam "videogram". Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
37 Goran Navojec V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. U potpunosti se slažem s primjedbama i podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
38 Marija Škaričić V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. U potpunosti podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Nejasna je i uznemirujuća potreba autora nacrta Zakona da u nekoliko članaka izvođače svrstava u one čije su izvedbe fiksirane na fonogramima. Bez obzira na to što “se na njih ne ograničuje“, ne razumijem ovu diskriminatornu logiku. Svakako je neophodno u stavku 1., točki 1. ili brisati riječ fonogram ili dodati videogram. Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Prava umjetnika izvođača iz članka 209. stavka 1. točke 1. Nacrta prijedloga Zakona odnose se samo na glazbene izvođače. Prava drugih izvođača ostvaruju se individualno. U Europskoj uniji ne postoje primjeri o kolektivnom ostvarivanju ovih prava za druge izvođače osim glazbenih. Ipak, odredbe iz članka 209. nisu ograničavajuće za druge izvođače.
39 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 209. U članku 209. stavku 1. točci 1. opet se nedopustivo i diskriminirajuće spominje samo riječ fonogram. Članak 156. stavak 2. točka. 2. trenutno važećeg Zakona kod propisivanja prava koja se kolektivno ostvaruju ne pravi razliku između različitih kategorija izvođača. Čemu uvođenje ovakve podjele? Premda se u uvodu članka 209. spominje kako ''kolektivno ostvarivanje prava može obuhvaćati osobito sljedeća srodna prava iz ovoga Zakona ali se na njih ne ograničuje, zbog veće pravne sigurnosti i jednakosti izvođača, tražimo da se briše riječ fonogram ili da se za sva prava izvođača iz čl. 209. doda i riječ videogram. Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Prava umjetnika izvođača iz članka 209. stavka 1. točke 1. Nacrta prijedloga Zakona odnose se samo na glazbene izvođače. Prava drugih izvođača ostvaruju se individualno. U Europskoj uniji ne postoje primjeri o kolektivnom ostvarivanju ovih prava za druge izvođače osim glazbenih. Ipak, odredbe iz članka 209. nisu ograničavajuće za druge izvođače.
40 Menart d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Kao publisheri nismo zadovoljni sa člankonm 208. kojim se uvodi obvezno kolektivno ostvarivanje sinkronizacijskih prava Sinkronizacijska prava obuhvaćaju korištenje autorskih djela u filmovima, serijama, reklamnim kampanjama, kazališnim predstavama, i sl. Samo autor može odrediti, te mu se ne može nametati, da se djelo koristi ili ne koristi na određeni način. Bilo kakva drugačija opcija značila bi ograničenje prava autora. Smisao individualnog odobrenja i individualnog ostvarivanja sinkronizacijskih prava leži u slobodi autora da sam određuje smije li se i na koji način njegovo djelo koristiti izvan njegove, autorove izvorne ideje i namjene. Apsurdno je da je individualno ostvarivanje tih prava ostavljeno umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma dok je to pravo autorima oduzeto. Direktivom nije predviđeno kolektivno ostvarivanje tih prava! Ako predložene odredbe stupe na snagu mogući su nepovoljni ishodi za autore, i naravno i za publishere, jer se djelo primjerice može koristiti u reklamiranju nekih proizvoda koje sam autor ne podržava (alkoholna pića, oružje, i sl.)ili u kontekstu u kojem ga autor ne želi prikazivati (scene nasilja, izrugivanja...). Također, samo autor može odrediti da li zahtjeva naknadu za korištenje svog autorskog djela u odnosu na opseg sinkronizacijskog korištenja i u kojoj visini, što pak ovisi načinu korištenja (filmovi, serije, reklamne kampanje, kazališne predstave...), povezano s time i budžetu (tipa dok. film i igrani film, lokalna kampanja i nacionalna kampanja...). Čak i unutar istog projekta (tipa istog filma) postoji razlika u opsegu korištenja (trajanje u kojem se koristi, da li se koristi kao pozadinska glazba ili odjavna/najavna špica, kontekst, u traileru...), a razlikuju se i mediji kojima se publicira reklamna kampanja (internet, TV, radio...). Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
41 Mars Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Mars Music je tvrtka koja se već dugi niz godina bavi publishingom te zastupa brojne domaće i strane autore. Željeli bi se osvrnuti na članak 208 stavak 2. kojim se iz individualnog prava prelazi u kolektivno pravo za neke stvari koje nikako ne bi smjele biti izvan ruku samih autora ili njihovih zastupnika koji su sa njima u direktnom kontaktu te postupaju u skladu s njihovom voljom i u njihovom interesu. Pogotovo se to odnosi na pravo autorove volje oko sinkronizacije, odnosno korištenja njegovih djela u reklamama, filmovima, dokumentarcima i drugdje, ali i prava prava prerade autorovih djela. Obje stvari trebaju ostati na odluci samog autora. Jednostavno autorova moralna prava na automatizirani način vrlo lako mogu biti ugrožena, a takav način odnošenja prema autoru sigurno ne može biti cilj novog zakona. Autori su ljudi sa uvjerenjima i principima i svakako imaju pravo odlučiti na koji način će se koristiti njihova djela. Recimo neki ne žele da se djela koriste u političkim kampanjama, u reklamama za alkoholna pića, u scenama nasilja u filmovima, u dokumentarcima koji govore o njima neprihvatljivim temama... Posao sinkronizacije, pogotovo u reklame, nije jednostavan posao i autori bi često za korištenja svojih djela mogli biti plaćeni puno manje nego što bi trebali biti, a kolektivna organizacija zbog opsega posla ne može se baviti tim poslom. Iz toga vidimo da bi lako mogla biti ugrožena i materijalna prava autora, a i moralna i materijalna prava zajamčena su Ustavom RH! Nadam se da će ipak naši komentari biti prepoznti te da će se stvari nastaviti rješavati u duhu Direktive, u interesu autora i kako je već ustaljena praksa i u drugim zemljama. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
42 CRMP d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Kao najveći nakladnik hrvatskih glazbenih djela protivimo se odredbi koja nameće obvezu kolektivnog ostvarivanja „prava prerade“ autorskog djela u smislu čl. 208. st. 2. ili kolokvijalno „sinkronizacijskih prava“. Naime navedena prava su utemeljena na individualnosti, tj. samo autor može odlučiti hoće li i na koji način i u kojem kontekstu i pod kojim uvjetima koristiti njegovo djelo (izvan autorove izvorne namjene). Iz ovog članka je nejasno kako bi kolektivna organizacija imala mogućnost u ime autora postavljati uvjete „prava prerade“ i naplaćivati eventualne prihode s tog osnove. Stoga ovakva odredba jasno zadire u pravo individualne odluke autora glede upravljanja djelom, a i samo kolektivno ostvarivanje ovih prava je teško primjenjivo. Također smatramo da odredba nije u duhu Direktive te se nadamo da ćete ovaj komentar uzeti u obzir. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje
43 JASMINA NIKOLIĆ V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Poštovani, Protivno je interesima autora djela i publisherima da se sinkronizacijska prava ostvaruju kolektivno obzirom na njihovu individualnu prirodu te potrebu individualnog davanja odobrenja i određivanja uvjeta sinkronizacije a sve u skladu sa odredbama o zaštiti autorskog djela i prava autora da raspolaže sa svojim djelom. Ako predložene odredbe stupe na snagu mogući su nepovoljni ishodi za autore jer se djelo primjerice može koristiti u reklamiranju nekih proizvoda koje sam autor ne podržava (alkoholna pića, oružje, i sl.) ili u kontekstu u kojem ga autor ne želi prikazivati (scene nasilja, izrugivanja...) ili po cijeni koja autora ne zadovoljava. Ukazujemo na činjenicu da se Ustavom Republike Hrvatske, člankom 69., jamči zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva. U skladu s time, mišljenja smo da nacrtom Zakona predložene odredbe o kolektivnom ostvarivanju sinkronizacijskog nisu provedive u praksi a da se pri tom ne ugroze Ustavom zajamčena prava autora djela, koja su dosadašnjim Zakonom bila zaštićena kroz individualno ostvarivanje istih. Lijepi pozdrav, Jasmina Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U odnosu na prerade glazbenih djela Nacrtom prijedloga Zakona ostvarivanje prava propisuje se dijelom individualno a dijelom kolektivno. Određene vrste prerada glazbenih djela ostvaruju se isključivo individualno, kako je predviđeno člankom 211. Nacrta prijedloga Zakona koji glasi: „Pravo prerade koje se odnosi na uvrštavanje nescenskog glazbenog djela s riječima ili bez riječi u kinematografske, televizijske, dokumentarne, crtane, reklamne ili druge filmove, u dramske, dokumentarne i slične serije te u najavi ili odjavi emisija, filmova ili serija ili u prepoznatljivom kratkom zvučnom ili audiovizualnom segmentu (jingleu), ostvaruje se individualno.“ Za određene specifične oblike prerada, pobliže navedene u članku 208. Nacrta prijedloga Zakona, ostvarivanje prava predviđeno je putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, radi omogućavanja učinkovitosti i pravne sigurnosti u djelovanju subjekata koji imaju sklopljen ugovor s organizacijom za kolektivno ostarivanje prava u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti (radi se o slučajevima masovnih korištenja djela njihovim emitiranjem, reemitiranjem i dr.),, a temeljem uočenih problema u primjeni dosadašnjeg propisa.
44 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. 1. Kao što smo već detaljnije komentirali u odnosu na odredbu stavka 1. ovog članka, smisao sintagme „uključuje ali se ne ograničuje na“ trebao bi biti navođenje primjera prava umnožavanja autora novinarskih djela uvrštenih u informativne publikacije koja se mogu ostvarivati isključivo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava. Međutim, u nastavku se govori samo o tzv. „press-clippingu“, dok se ne navode nikakvi drugi primjeri kada autori novinskih djela uvrštenih u informativne publikacije moraju svoje pravo umnožavanja ostvarivati isključivo u okviru sustava kolektivne zaštite. Pritom, „press-clipping“ je nedefinirani pojam na stranom jeziku koji zapravo ne odražava djelatnost koja se nastoji ovlaš opisati u ovoj odredbi na način da se nameće njegova improvizirana definicija izvan bilo kakvog konteksta u odnosu na druge relevantne odredbe ovog Nacrta. Takvim će se nasumičnim ubacivanjem pojma „press-clipping“ u novi Zakon izazvati potreba za tumačenjem ove odredbe zbog brojnih nedoumica koje bi mogle nastati u njezinoj primjeni. Pritom, napominjemo da je slična odredba predviđena i za nakladnike informativnih publikacija u članku 209., ali ipak u bitnome različita (molimo vidjeti komentar uz tu odredbu niže). Dakle, takvo će nepromišljeno, odnosno površno, a što je najvažnije – nepotrebno uvođenje pojma „press-clipping“ u zakonski tekst izazvati nejasnoće u primjeni. Već je iz samog opisa djelatnosti sadržanog u ovoj odredbi razvidno da tzv. „press clipping“ uključuje ne samo umnožavanje relevantnih autorskih djela, nego i njihovu distribuciju, odnosno priopćavanje javnosti. Pravo distribucije i pravo priopćavanja novinarskih djela uvrštenih u informativne publikacije uopće nisu uređena u ovom članku. Drugim riječima iz sadašnje dikcije ovog članka proizlazi zaključak da bi autori ovih djela svoje pravo umnožavanja morali ostvarivati kolektivno, a svoja prava distribucije i/ili priopćavanja istih tako umnoženih djela trebali ostvarivati individualno, i to prema istom korisniku čija djelatnost zahtijeva ovlaštenje koje obuhvaća osim prava umnožavanja i pravo (daljnje) distribucije i/ili priopćavanja javnosti. Ako se iz nekog razloga inzistira na posebnom uređenju djelatnosti tzv. „press-clippinga“ u novom Zakonu, onda se tomu treba pristupiti sustavno tako da se ta djelatnost adekvatno definira i da se pravilno uredi ostvarivanje svih prava koja autori odgovarajućih autorskih djela ovlašteni ostvarivati prema korisnicima koji se bave tom djelatnosti. Međutim, upozoravamo da će se takvim specificiranjem ograničiti općenitost prava umnožavanja koje se uređuje ovom odredbom. Pa se postavlja pitanje hoće li se onda posebno uređivati i sve druge djelatnosti u kojima se umnožavaju novinarska autorska djela u komercijalne svrhe. Je li to uopće moguće? To je svakako nepotrebno i neopravdano, s obzirom da je zakon opći propis kojim se stvari trebaju urediti sustavno bez opterećivanja zakonskog teksta nepotrebnim pojedinostima koje su obuhvaćene općim pravilom. 2. Što znači "pisanih, elektroničkih i DRUGIH medija" u istoj odredbi? Kakvi još "drugi mediji" postoje osim tiskanih i elektroničkih? Prema članku 2. točki 1. Zakona o medijima, "Mediji su: novine i drugi tisak, radijski i televizijski programi, programi novinskih agencija, elektroničke publikacije, teletekst i ostali oblici dnevnog ili periodičnog objavljivanja urednički oblikovanih programskih sadržaja prijenosom zapisa, glasa, zvuka ili slike." Prema članku 2. stavku 1. točki 1. Zakona o elektroničkim medijima, "elektronički mediji: audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije." Iako se u članku 154. stavku 1. ovog Nacrta upućuje na definicije pojmova "novinskog nakladnika", "nakladnika medija" i "pružatelja medijske usluge" u zakonima kojima se uređuju mediji i elektronički mediji, smatramo da bi trebalo uputiti i na druge relevantne definicije u tim zakonima, posebice definicije pojmova "mediji" i "elektronički mediji" te nakon toga dosljedno koristiti precizno definirane pojmove u tekstu ovog Nacrta. U protivnom, nesmotreno i nekonzistentno baratanje neodređenim, odnosno nejasno određenim pojmovima u ovom Nacrtu može izazvati velike poteškoće u primjeni novog Zakona, primjerice oko utvrđivanja stranačke legitimacije i/ili predmeta tužbenog zahtjeva u sporovima pred sudovima. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje, a odgovori su dani na zasebno iznesene prijedloge istog podnositelja.
45 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Što znači pojam "videozapis" iz stavka 1. točke 2. te stavka 2. točke 2. ovog članka? Misli li se zapravo na videogram? Je li ovdje potrebno uskladiti terminologiju ili odrediti pojam "videozapis"? Isti se pojam spominje i u članku 154., 157. i 213. Nacrta, a očito je preuzet iz hrvatskog prijevoda riječi "video" u recitalu 56. Direktive 2019/970. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Nakon dodatnog razmatranja prihvaćeno je da se umjesto izraza “videozapis” koristi izraz “video sadržaj” kao preciznija implementacija / prijevod uvodne odredbe (56) Direktive (EU) 2019/790.
46 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Sukladno obrazloženju iz našeg općeg komentara, predlažemo da uvodne rečenice u stavcima 1. i 2. članka 208. Nacrta glase: (1) Kolektivno ostvarivanje prava može obuhvaćati osobito sljedeća imovinska prava autora: […] (2) Sljedeća imovinska prava autora mogu se ostvarivati samo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava: […] Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen.
47 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. 1. Smatramo da bi u ovom članku (konkterno u stavku 1. i 2.) bilo pravilno, odosno preciznije koristiti izraz "imovinska prava autora" umjesto "autorska prava", a s obzirom na određenje sadržaja autorskog prava iz članka 19. stavka 1. Nacrta: (1) Autorsko pravo sadržava moralna i imovinska prava autora. 2. Nadalje, sintagma „...OSOBITO sljedeća autorska prava ali se na njih ne ograničuje...“ nije u duhu hrvatskog jezika, odnosno predstavlja doslovni prijevod s engleskog jezika izraza „including without limitation to“. Usto je i tautologična. Naime, smisao se navedene engleske sintagme na hrvatskom jeziku uobičajeno izražava riječima „(uključujući) OSOBITO / posebice / između ostalog / primjerice“ i slično, kako se koristi u sada važećem ZAPSP-u, kao, uostalom, i na drugim mjestima u tekstu ovog Nacrta. Drugim riječima, dovoljno je reći "...može obuhvaćati osobito sljedeća... prava". Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen.
48 HGK V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Što se tiče kolektivnog upravljanja individualnim pravima Nacrt nameće kolektivno upravljanje individualnim pravima temeljeno na zakonskoj presumpciji. Spomenuti pristup Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra problematičnim jer se zapravo promovira model kolektivnog upravljanja individualnim pravima bez prethodnog pristanka nositelja prava i to u pogledu prava u pogledu kojih je sustav kolektivnog upravljanja teško primjenjiv poput, primjerice, prava prerade ili sinkronizacijskih prava. Naime, tzv. sinkronizacijska prava naročito obuhvaćaju individualni, osobni element autorskog prava i nigdje u svijetu nije poznat slučaj da se temeljem zakona ta prava ostvaruju u sustavu kolektivne zaštite. Svi glazbeni nakladnički ugovori ujedno sadržavaju odredbe da, prilikom ugovaranja sinkronizacijskih prava, bez obzira na postojanje nakladničkog ugovora kao takvog, nakladnik mora za svako takvo korištenje individualno pitati autora za suglasnost. Bilo kakvo kolektivno ostvarivanje, ne samo da isto onemogućuje, već i u potpunosti zatire te time uklanja upravo onu karakteristiku autorskog prava, a to je jedinstvenost istog zbog jednako važnih i neodvojivih elemenata moralnih i materijalnih prava te povezivost autorskog djela sa samom osobom autora. Sinkronizacija u audiovizualna djela upravo je takav oblik prerade autorskog djela koji ovisi i mora ovisiti o volji autora, a u konačnici i o cijeni koju autor želi postići za takvo korištenje (što je u sustavu kolektivne zaštite nemoguće). Navedeno, zapravo, znači da se individualna prava ne smiju ostvarivati putem kolektivne organizacije na temelju zakonske presumpcije, odnosno da je jedini adekvatni mehanizam uspostavljanja kolektivnog upravljanja individualnim pravima ugovorno odobrenje nositelja prava. U tom smislu, Zajednica smatra kako je potrebno da predlagatelj zakona izmijeni relevantne odredbe Nacrta kako bi nositelji prava mogli slobodno raspolagati svojim pravima, odnosno kako bi im se omogućilo pravo na slobodan izbor u pogledu upravljanja pravima na kolektivan ili individualan način. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U odnosu na prerade glazbenih djela Nacrtom prijedloga Zakona ostvarivanje prava propisuje se dijelom individualno a dijelom kolektivno. Određene vrste prerada glazbenih djela ostvaruju se isključivo individualno, kako je predviđeno člankom 211. Nacrta prijedloga Zakona koji glasi: „Pravo prerade koje se odnosi na uvrštavanje nescenskog glazbenog djela s riječima ili bez riječi u kinematografske, televizijske, dokumentarne, crtane, reklamne ili druge filmove, u dramske, dokumentarne i slične serije te u najavi ili odjavi emisija, filmova ili serija ili u prepoznatljivom kratkom zvučnom ili audiovizualnom segmentu (jingleu), ostvaruje se individualno.“ Za određene specifične oblike prerada, pobliže navedene u članku 208. Nacrta prijedloga Zakona, ostvarivanje prava predviđeno je putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, radi omogućavanja učinkovitosti i pravne sigurnosti u djelovanju subjekata koji imaju sklopljen ugovor s organizacijom za kolektivno ostarivanje prava u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti (radi se o slučajevima masovnih korištenja djela njihovim emitiranjem, reemitiranjem i dr.), a temeljem uočenih problema u primjeni dosadašnjeg propisa. Također, ova odredba je usklađena s člankom 12. Direktive EU 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i o izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, koji uređuje kolektivno licenciranje s proširenim učinkom. U svakom slučaju, u pogledu prava koja se prema Zakonu ne ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava u svakom trenutku ima mogućnost izlaska iz sustava kolektivnog ostvarivanja prava i prelaska na individualno ostvarivanje prava, a u pogledu prava koja se ostvaruju obvezno putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, nositelj prava uvijek ima mogućnost izdavati odobrenja za nekomercijalno korištenje, sukladno članku 218. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona.
49 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Iz stavka (2) potrebno je brisati odredbu "f. ostvarivanje naknade za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina iz članka 11. stavka 7. ovoga Zakona", u skladu s obrazloženjem navedenim uz članak 11., stavak 7. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba koja se odnosi na plaćanje naknade za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina u više je navrata preispitivana u prethodnom razdoblju, ali je na temelju analize provedbe ove odredbe zaključeno da pretežu argumenti u korist njezinog zadržavanja. Ta se naknada prikuplja u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja prava i izdvaja u posebni fond koji se koristi za poticanje odgovarajućeg kulturnog i umjetničkog stvaralaštva pretežito nekomercijalne naravi i za poticanje kulturne raznolikosti. Prihode iz toga fonda organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne smije koristiti u druge svrhe, a svi financijski podaci moraju biti prikazani u godišnjem izvješću o transparentnosti koje se objavljuje na mrežnim stranicama nadležne organizacije. Iz godišnjih izvještaja razvidno je da se navedena sredstva dodjeljuju širokom krugu organizacija i udruga koje njeguju tradicionalne kulturne izričaje, od strane odgovarajućeg stručnog povjerenstva. Plaćanje naknada za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina ne predstavlja obvezu iz pravne stečevine Europske unije no nije u suprotnosti s istom. Osobito se ističe da se na međunarodnoj razini, u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo odnosno njezinog Međuvladinog odbora za intelektualno vlasništvo i genetske resurse, tradicionalna znanja i folklor, razmatraju različiti instrumenti za zaštitu tradicionalnih kulturnih izričaja upravo putem sustava zaštite intelektualnog vlasništva, dio kojeg je i zaštita autorskog i srodnih prava.
50 IDM Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Što se tiče kolektivnog upravljanja individualnim pravima Nacrt nameće kolektivno upravljanje individualnim pravima temeljeno na zakonskoj presumpciji. Spomenuti pristup smatramo problematičnim jer se zapravo promovira model kolektivnog upravljanja individualnim pravima bez prethodnog pristanka nositelja prava i to u pogledu prava u pogledu kojih je sustav kolektivnog upravljanja teško primjenjiv poput, primjerice, prava prerade ili sinkronizacijskih prava. Naime, tzv. sinkronizacijska prava naročito obuhvaćaju individualni, osobni element autorskog prava i nigdje u svijetu nije poznat slučaj da se temeljem zakona ta prava ostvaruju u sustavu kolektivne zaštite. Svi glazbeni nakladnički ugovori ujedno sadržavaju odredbe da, prilikom ugovaranja sinkronizacijskih prava, bez obzira na postojanje nakladničkog ugovora kao takvog, nakladnik mora za svako takvo korištenje individualno pitati autora za suglasnost. Bilo kakvo kolektivno ostvarivanje, ne da isto onemogućuje, već i u potpunosti zatire, te time uklanja upravo onu karakteristiku autorskog prava a to je jedinstvenost istog zbog jednakovažnih i neodvojivih elemenata moralnih i materijalnih prava te povezivost autorskog djela sa samom osobom autora. Sinkronizacija u audiovizualna djela upravo je takav oblik prerade autorskog djela koji ovisi i mora ovisiti o volji autora, a u konačnici i o cijeni koju autor želi postići za takvo korištenje (što je u sustavu kolektivne zaštite nemoguće). Navedeno, zapravo, znači da se individualna prava ne smiju ostvarivati putem kolektivne organizacije na temelju zakonske presumpcije, odnosno da je jedini adekvatni mehanizam uspostavljanja kolektivnog upravljanja individualnim pravima ugovorno odobrenje nositelja prava. U tom smislu, smatramo kako je potrebno da predlagatelj zakona izmijeni relevantne odredbe Nacrta kako bi nositelji prava mogli slobodno raspolagati svojim pravima, odnosno kako bi im se omogućilo pravo na slobodan izbor u pogledu upravljanja pravima na kolektivan ili individualan način. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U odnosu na prerade glazbenih djela Nacrtom prijedloga Zakona ostvarivanje prava propisuje se dijelom individualno a dijelom kolektivno. Određene vrste prerada glazbenih djela ostvaruju se isključivo individualno, kako je predviđeno člankom 211. Nacrta prijedloga Zakona. Za određene specifične oblike prerada, pobliže navedene u članku 208. Nacrta prijedloga Zakona, ostvarivanje prava predviđeno je putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava, radi omogućavanja učinkovitosti i pravne sigurnosti u djelovanju subjekata koji imaju sklopljen ugovor s organizacijom za kolektivno ostarivanje prava u pogledu priopćavanja glazbenih djela javnosti (radi se o slučajevima masovnih korištenja djela njihovim emitiranjem, stavljanjem na raspolaganje javnosti putem internetskih platformi i slično), a temeljem uočenih problema u primjeni dosadašnjeg propisa.
51 Dancing Bear Publishing V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 208. Predlažemo u skladu s našim općim komentarom na Nacrt da se pod (2) promijeni obligatorni karakter odredbe u fakultativni (" (2) Sljedeća autorska prava mogu se ostvarivati putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava") Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste korištenja predmeta zaštite postojalo i u važećem propisu iz ovoga područja, a praksa je pokazala da je ono kod nekih oblika korištenja zaista odgovarajuće i uravnoteženo rješenje koje osigurava pravnu sigurnost nositelja prava, ali i korisnika predmeta zaštite koji je dobio odobrenje za određeno korištenje djela iz repertoara pojedine organizacije. Ističe se da je pravnom stečevinom EU-a predviđeno obvezno kolektivno ostvarivanje prava za određene vrste prava, iz čega je razvidno da obavezno kolektivno ostvarivanje prava nije u suprotnosti s duhom Direktive 2014/26/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. veljače 2014. o kolektivnom ostvarivanju autorskog prava i srodnih prava te izdavanju odobrenja za više državnih područja za prava na internetsko korištenje glazbenih djela na unutarnjem tržištu. Također se ukazuje na to da autor odnosno nositelj srodnog prava po svom slobodnom izboru može povjeriti ostvarivanje svojih prava i nekoj drugoj organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava koja djeluje u državi članici EU-a, dakle ne nužno onoj organizaciji koja djeluje u Republici Hrvatskoj.
52 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 205. Čl. 205. St. 5 – molim pogledati komentar stavljen uz čl. 4 st. 5 – neusklađenost s definicijom iz čl. 3 st. 1c) Direktive 2014/26. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se definicijom u članku 4. stavku 5. Nacrta prijedloga Zakona u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
53 IDM Music d.o.o. V. OSTVARIVANJE AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 205. Što se tiče definicije nositelja prava držimo kako se navedeni pojam ne koristi na konzistentan način u tekstu Nacrta prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Nacrt). Naime, unatoč postojanju definicije nositelja prava u samom Nacrtu, prema kojoj bi nositelji prava trebali biti gotovo izjednačeni s autorima u pogledu ostvarivanja autorskih i srodnih prava, u svim preostalim ključnim odredbama zakona spominju se samo autori. U tom smislu bilo bi logičnije da se u svim odredbama zakona govori o nositeljima prava kao široj kategoriji, koja obuhvaća i autore kako bi bilo jasno da se odredbe Zakona kojima se reguliraju prava odnose osim autora i na ostale nositelje autorskih i srodnih prava – primarno njihove nasljednike, ali i nakladnike, producente i ostale subjekte koji stječu prava uglavnom na ugovornoj osnovi. U suprotnom, ukoliko uređenje navedenih pitanja ostane ovakvo kakvo je u trenutnom Nacrtu, u primjeni bi se mogla raditi razlika u smislu da autori ekskluzivno pridržavaju izvršavanje određenih prava u odnosu na ostale nositelje prava. Potonje bi, po našem mišljenju, moglo biti primjenjivo isključivo u pogledu tzv. moralnih prava autora, dok bi u svim ostalim slučajevima prava trebali konzumirati i svi ostali nositelji prava, pogotovo stoga što i Direktive Europske unije na isti način pristupaju ovom pitanju. Jednako tako, postojeća zakonska definicija nositelja prava prilično odstupa od one u Direktivi o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za internetsku uporabu 2014/26. Definicija iz nacrta zakona: Nositelj prava je svaka osoba ili subjekt, različit od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koji je nositelj autorskog prava ili srodnog prava, ili koji je na temelju ugovora o iskorištavanju prava ili zakona ovlašten ubirati dio prihoda od autorskog prava ili srodnog prava. Definicija iz direktive: „nositelj prava“ znači svaka osoba ili subjekt, osim organizacije za kolektivno upravljanje, koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili, prema ugovoru za iskorištavanje prava ili po zakonu, ima pravo na udio u prihodima od prava (Direktiva 2014/26 odredba 3. c). Razlika između ove dvije definicije jest da je „nositelj prava“, sukladno definiciji iz predloženog Nacrta, osoba koja je nositelj autorskog ili srodnog prava ili koja je ovlaštena ubirati dio prihoda od autorskog ili srodnih prava, dok je prema Direktivi nositelj prava osoba koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili ima pravo na udio u prihodima. Dakle, stječe se dojam da je nositelj prava prema definiciji iz Nacrta zapravo zastupnik ili administrator koji ubire dio prihoda u nečije ime i za nečiji račun, pa u tom smislu predlažemo usvajanje formulacije iz Direktive koja jasnije definira da nositelj prava sukladno ugovoru ili zakonu doista ostvaruje pravo na udio u prihodima od autorskog ili srodnog prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
54 Marko Šolić IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 197. Podržavam izmjenu oko detalja korištenja autorskog djela kao parodije, ali smatram kako je potrebno i dodatno definirati je li u slučaju navedenog oblika korištenja potrebno navođenje imena autora djela. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Predmetna nadopuna u propisu ne ukazuje se potrebnom.
55 gabrijela krmpotić kos IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 196. Poštovani, treba dodati “umnožavanje i na svim drugim publikacijama,drugim medijima promotivnim materijalima u svrhu promoviranja zbirke,umjetnika ili umjetničkog projekta”-vezano uz marketinške aktivnosti u svrhu promoviranja izložbenog projekta. Postajemo potpuno ne interesantni za poslovni sektor ukoliko nisu u mogućnosti se "vezati" uz umjetninu, umjetnika, reprodukciju ili slično. Ovdje govorim o bilboard jumbo plakati, city lights, deplijanii, transparenti, panoi, banneri, oglasi itd. Gabrijela Krmpotić Kos, mag.mus.prof. MAS- ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pojedinačno nabrajanje vrsta oglašavanja kako predlaže podnositelj prijedloga ne ukazuje se potrebnim.
56 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 196. PRIJEDLOG UZ ČL. 196 st. 1. U st. 1. potrebno je uvrstiti rečenicu koja se odnosi na institucije kulturne baštine, tako da glasi: (1) Organizatorima javnih izložbi ili aukcija dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, u svrhu promoviranja takvih događaja i u opsegu potrebnom za tu svrhu, reproduciranje, na plakatima i u katalozima za te izložbe ili aukcije, i distribuiranje putem tih plakata i kataloga, djela likovnih umjetnosti, arhitekture, primijenjenih umjetnosti, industrijskog dizajna te fotografskih djela koja su izložena na javnoj izložbi ili aukciji ili namijenjena takvom izlaganju. Institucijama kulturne baštine dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, u opsegu potrebnom za svrhu ilustrativnog prikazivanja u katalozima njihove građe, javno korištenje ulomaka autorskih djela koja imaju u fondu. OBRAZLOŽENJE: U prijedlogu Zakona nedostaje odredba koja bi omogućila knjižnicama objavljivanje (npr. u knjžničnim katalozima i na mrežnim stranicama) ulomaka i/ili sličica (thumbnailova) naslovnica knjiga i drugih djela iz njihova fonda radi predstavljanja i promocije djela Dodatkom se proširuje značenje izraza “katalog” u onom NUŽNOM smislu u kojem ga koriste institucije kulturne baštine, uz najširu definiciju “javno korištenje” zbog dostupnosti i kataloga njhovih fondova široj javnosti i da bi bili sukladniji modernom vremenu i tehnologijama, sa što više informacija o djelu. S obzirom na beznačajno ekonomsko korištenje autorskih djela (minijaturne fotografije, kratki izvatci kod opisa djela) za potrebe takvih kataloga, to mora, kao na mnogo drugih mjesta u Zakonu, biti bez naknade. I u Direktivi se plakati ne smatraju djelima koja su uopće bila dostupna na tržištu i samim tim, jednako kao i korištenje za knjižnične kataloge, kao nešto što nema ekonomski utjecaj na iskorištavanje djela. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća na način da se u članku 196. Nacrta prijedloga Zakona određuje da su predmetna korištenja unutar ovog sadržajnog ograničenja moguća također bez plaćanja naknade. Napominje se da su sadržajna ograničenja vezana uz propise EU-a te ih nije moguće proširivati dodatnim oblicima dozvoljenih korištenja unutar sadržajnih ograničenja odnosno iznimaka od autorskog ili srodnih prava.
57 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 196. U stavak (1) potrebno je uvrstiti odredbu "bez plaćanja naknade" s obzirom da je ova vrsta korištenja namijenjena promidžbi autorskih djela za što se ne bi trebala plaćati naknada. Predlaže se i proširenje članka 196. na način da se obuhvati i korištenje dijelova (poput sličice (thumbnaila) naslovnice djela) autorskih djela koja se nalaze u fondovima institucija kulturne baštine, u svrhu njihove promidžbe i predstavljanja u online katalozima institucija kulturne baštine. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća na način da se u članku 196. Nacrta prijedloga Zakona određuje da su predmetna korištenja unutar ovog sadržajnog ograničenja moguća također bez plaćanja naknade.
58 UDRUGA NOVINSKIH IZDAVAČA IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 194. Predlažemo brisati stavak 2. članka 194. jer je istim u prijedlogu Novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima dodano novo, do sada nepostojeće u hrvatskom pravu, ograničenje autorskog prava. Udruga novinskih izdavača protivi se unošenju ovog i ovakvog ograničenja autorskih i srodnih prava u hrvatski pravni sustav. Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima predviđa već dovoljno ograničenja autorskih i srodnih prava koja svoje opravdanje imaju u određenim objektivnim razlozima i zbog već prihvaćenih svrha, no ovo ograničenje, a posebno propisano na ovakav način ne ukazuje na nikakvu drugu svrhu osim da se ozakoni neovlašteno korištenje autorskih djela u svim situacijama kada upravo to djelo ne bi bilo osnovni i glavni predmet korištenja. „Popratno i incidentalno korištenje“ kao i „nebitno djelo“ nisu termini koji su bilo gdje prethodno definirani, isti nemaju nikakvu mjeru niti gradaciju, niti postoje smjernice za definiranje istih. K tome, nositeljima prava ne priznaju se čak niti moralna prava dok je raspolaganje imovinskim pravima omogućeno neograničeno bez ikakve koristi ili naknade za nositelja prava. Riječ je o odredbi koju je moguće preširoko tumačiti i koja će u praksi zasigurno dovesti samo do zloupotrebe i nanošenja štete nositeljima prava i autorima. Jer, što je npr. pravi predmet umnožavanja, distribucije ili priopćavanja javnosti? Ako je npr. pravi predmet umnožavanja, distribucije ili priopćavanja javnosti CD-s glazbom, je li fotografija ili neko drugo likovno djelo na omotu CD-a ili dijelu omota CD-a djelo koje se koristi popratno i koje je uz „pravi predmet“ zapravo nebitno? Naravno da nije, no ovakva odredba otvara mogućnost za upravo takva tumačenja i opravdanja. Primjera u kojima će se ova odredba zloupotrebljavati ima bezbroj (kao npr. korištenje autorskih djela i predmeta srodnih prava u okviru tv serije, emisije, intervjua, priloga, knjige, vodiča..), a ovo je samo najplastičniji. Predložena odredba je stoga nepotrebna i na uštrb osnovnih prava autora i nositelja srodnih prava uz odobravanje korištenja bez poštivanja moralnih prava i bez da bi za takvo korištenje postojala bilo kakva opravdana svrha, no koje bi i uz poštivanje moralnih prava svakako bilo neopravdano i nepravedno. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Sadržajno ograničenje autorskog i srodnih prava iz članka 194. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona koje se odnosi na popratno i incidentalno korištenje u skladu je s člankom 5. stavkom 3.(i) Direktive 2001/29/EZ o usklađivanju određe-nih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu te se prenošenje tog članka u Zakon o autorskom pravu i srodnim prvima pokazalo potrebnim, za slučajeve kada se djela popratno koriste.
59 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 194. Čl. 194. Predlaže se dodati „dokumentaristička svrha“ kao svrha opravdana za korištenje citata, jer je navedeno vrlo slično kritici, osvrtu, recenziji i sl. kao svrhama mogućnosti upotrebe autorskih djela uz sadržajna ograničenja prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer odredba ima dovoljno širok obuhvat, s obzirom na to da se u stavku 1. kod nabrajanja koristi na kraju riječi “i slično”.
60 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 193. Čl. 193. Nejasno je zašto se jedino ovo ograničenje odnosi isključivo na autorska djela, a ne i na predmete srodnih prava (kao ostala ograničenja iz ovog dijela zakona). Predlažem ujednačiti isto i ovdje nakon riječi „glazbenih djela“ dodati „ i predmeta srodnih prava u području glazbe“. Ili naprosto sadržajno ograničenje navesti bez potrebe odobravanja od strane nositelja prava, no uz obvezu plaćanja naknade nositeljima prava. I to svima i jednako. Sklonija sam uvesti pravo bez odobrenja ali uz obvezu plaćanja naknade jer mi se "svečanosti koje organiziraju ministrastvo ili državna upravna organizacija" čine kao jako širok pojam korisnika i situacija korištenja. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća na način da se sadržajno ograničenje proširuje i na umjetničke glazbene izvedbe i na fonograme. Prijedlog da se uvede obveza plaćanja naknade za ove vrste korištenja se ne prihvaća. Ograničenje je uvedeno u Nacrt prijedloga Zakona u skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom g. Direktive 2001/29/EZ (InfoSoc).
61 HGK IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 193. Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako je odredba stavka 1. prema kojoj je dopušteno, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, korištenje autorskih djela i predmeta srodnih prava tijekom državnih svečanosti, posebno problematična. Naime, ovakva odredba predstavlja presedan u pogledu vlasničkih prava i u tom je smislu, protivna Ustavu RH, posebice ako se uzme u obzir činjenica da država doista ima mogućnost izvlaštenja i u drugim slučajevima, ali uvijek uz predviđenu pravičnu naknadu. U tom smislu predlaže se navedenu odredbu dopuniti na način da se omogući korištenje autorskih djela tijekom državnih svečanosti ali da se osigura pravična naknada iz fonda za poticanje odgovarajućeg umjetničkog i kulturnog stvaralaštva (članak 236. stavak 4. Nacrta). Zajednica ističe kako se, prilikom inauguracijskih svečanosti, protokola i slično plaćaju ansambli, izvođači i slično pa doista nema razloga da se adekvatno ne plate i autori i nositelji prava. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Ograničenje je uvedeno u Nacrt prijedloga zakona u skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom g. Direktive 2001/29/EZ (InfoSoc Direktiva). Prijedlog da se uvede obveza plaćanja naknade za ove vrste korištenja iz fonda za poticanje umjetničkog i kulturnog stvaralaštva se ne prihvaća.
62 IDM Music d.o.o. IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 193. Držimo kako je odredba članka 193. stavka 1. nacrta Zakona prema kojoj je dopušteno, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, korištenje autorskih djela i predmeta srodnih prava tijekom državnih svečanosti posebno problematična. Naime, ovakva odredba predstavlja presedan u pogledu vlasničkih prava i u tom je smislu, po našem mišljenju, protivna Ustavu, posebice ako uzmemo u obzir činjenicu da država doista ima mogućnost izvlaštenja i u drugim slučajevima ali uvijek uz predviđenu pravičnu naknadu. U tom smislu smatramo nužnim navedenu odredbu dopuniti na način da se omogući korištenje autorskih djela tijekom državnih svečanosti ali da se osigura pravična naknada iz fonda za poticanje odgovarajućeg umjerničkog i kulturnog stvaralaštva (članak 236. stavak 4. Nacrta). Ističemo je kako se, primjerice, prilikom inauguracijskih svečanosti, protokola i slično plaćaju ansambli, izvođači i slično pa doista nema razloga da se adekvatno ne plate i autori i nositelji prava. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Ograničenje je uvedeno u Nacrt prijedloga zakona u skladu s člankom 5. stavkom 3. točkom g. Direktive 2001/29/EZ (InfoSoc Direktiva). Prijedlog da se uvede obveza plaćanja naknade iz fonda za poticanje umjetničkog i kulturnog stvaralaštva za ove vrste korištenja se ne prihvaća.
63 Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 192. Odredba "u opsegu potrebnom za izvješćivanje javnosti" posve je arbitrarna i podložna interpretaciji. Je li izravno prenošenje cjelodnevne sjednice nekog međunarodnog tijela, konferencije ili znanstvenog predavanja u trajanju od 6 sati putem interneta opseg potreban za izvješćivanje javnosti? Tko o tome odlučuje i samim time, tko odlučuje imaju li konferencijski prevoditelji pravo na autorsku naknadu za takav izravan prijenos njihova prijevoda? Predlažemo stoga da se taj opseg u zakonu odredi, konkretno, kad je riječ o govornim autorskim djelima i o usmenom prijevodu, da se odredi najveća dopuštena minutaža. Nadalje, obuhvaća li izuzeće pod trećom alinejom (javni politički, vjerski i drugi govori (...) izvadci iz javnih predavanja) i usmeni prijevod takvih govora ili konferencijski prevoditelji imaju pravo naplatiti naknadu za korištenje svog autorskog djela? Što ako govori nisu održani u tijelima državne ili lokalne vlasti, niti prilikom državnih ili vjerskih svečanosti, nego u konferencijskoj dvorani, prostoru gospodarskog subjekta ili međunarodne organizacije? Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Iz sadržaja ove odredbe vidljivo je da se radi o ulomcima (izvatcima) vezanim uz pojedine događaje navedene u predmetnoj odredbi, a ne o cjelovitim prijenosima samih događanja.
64 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. PRIJEDLOG UZ ČL. 190.s t. 1 Potrebno je nakon "obrazovne ustanove", dodati "i „institucije kulturne baštine" tako da st. 1 glasi: (1) Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje i priopćavanje javnosti, uključujući stavljanje na raspolaganje javnosti autorskih djela i predmeta srodnih prava radi njihova digitalnog korištenja u svrhu davanja primjera u nastavi, u mjeri koja je opravdana nekomercijalnom svrhom kako je ona određena u članku 189. stavku 3. ovoga Zakona i pod uvjetom da se takvo korištenje odvija u okviru nadležnosti obrazovne ustanove i institucije kulturne baštine, u njezinim ... OBRAZLOŽENJE: Bitno je da se u zakonu omogući ta iznimka i za baštinske ustanove (ne samo one koje djeluju u sklopu obrazovnih ustanova kao sastavnice), za situacije kada provode obrazovne programe (edukacije u okruženju knjižnice, za same knjižničare, kao i korisnike). Direktiva ne samo što ne zabranjuje proširenje odredbi, u ovom slučaju sa striktno obrazovnih ustanova na druge koje obavljaju određenu nastavu već i u recitalu u (22) izravno govori o " aktivnosti poučavanja i učenja koje se odvijaju u okviru nadležnosti obrazovnih ustanova, uključujući za vrijeme ispita ili nastavnih aktivnosti koji se odvijaju izvan prostorija obrazovnih ustanova, primjerice u muzeju, knjižnici ili drugoj instituciji kulturne baštine", dakle priznaju faktično i te ustanove kao izvoditelje obrazovnih aktivnosti. Kao dodatni argument, to propisuje sam Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti kada nabraja knjižnične djelatnosti u čl. 6 i jasno navodi „pripremanje kulturnih, informacijskih, OBRAZOVNIH i znanstvenih sadržaja i programa“. Dodatni primjer je npr. Nacionalna i sveučilišna knjižnica koja kao takva nije obrazovna ustanova, no djeluje uz sveučilište, korisnici su sudionici obrazovnog sustava i koja priprema mnoge obrazovne programe. Obrazovanje i istraživanje su usko vezane djelatnosti uz SVE vrste knjižnica, od narodnih do znanstvenih, kao potrebe njihovih korisnika i u okviru djelatnosti i misije knjižnica. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Direktivom je propisano da su glavni ovlaštenici ove odredbe obrazovne ustanove, što je jasno istaknuto u članku 5. stavku 1. podstavku a) Direktive 2019/790. Nacrtom prijedloga Zakona dosljedno je prenesen tekst Direktive. U stavku 7. članka 190. Nacrta prijedloga Zakona dodatno je propisano da se ograničenje primjenjuje na odgovarajući način i u aktivnostima cjeloživotnog obrazovanja, a širim popisom subjekata obuhvaćene su i knjižnice, čija djelatnost obuhvaća i pripremanje obrazovnih sadržaja.”
65 Multimedijalni institut IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. Usuglašeni zajednički komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: Predlažemo da se u stavku (1) i stavku (7) uvaži činjenica neformalnog obrazovanja i širina organizacija koje provode formalno, cjeloživotno i neformalno obrazovanje. U stavku (1) predlažemo da se uz "u okviru nadležnosti obrazovne ustanove" nadopuni s "ili institucije kulturne baštine" jer aktivnosti nastave u formalnom obrazovanju često knjižnice, arhivi ili muzeji. U stavku (7) predlažemo da se ograničenje proširi i na aktivnosti neformalnog obrazovanja i da se opseg provoditelja nastavnih aktivnosti proširi i na neprofitne subjekte čiji osnivački akt (primjerice, statut) određuje obrazovanje kao područje djelovanja subjekta. Također, predlažmo dodatne izmjene u stavku (1): Predlažemo dopustiti široko tumačenje elektroničkog okružja, tako da uključuje komunikaciju između učenika ili studenata i nastavnog osoblja u različitim elektroničkim okružjima, kao što su email, grupni chat servisi i drugi servisi koji mogu služiti takvoj komunikaciji. Prejudicira se korištenje specifičnog tipa centraliziranog okružja kada se govori u jednini, a to ne odgovara postojećoj obrazovnoj praksi. Predlažemo da se proširi grupa korisnika na sve one koji bi mogli biti uključeni u obrazovne aktivnosti učenika ili studenta, a nisu nužno nastavno osoblje ustanove: pr. pomoćnici u nastavi, socijalni radnici, osobe koje drže nastavne ili izvanastavne aktivnosti ili pak roditelji. Predlažemo da se "te obrazovne ustanove" proširi i "i drugih obrazovnih ustanova s kojima ta ustanova zajedno provodi obrazovne programe" jer danas su sve zastupljeniji obrazovni programi koje provode u suradnj dva ili više sveučilišta i za očekivati je da će sudionici obrazobnog procesa iz različitih ustanova pristupati sadržajima. Nije prihvaćen Prijedlozi se ne prihvaćaju. Odredbe članka 190. Nacrta prijedloga Zakona predstavljaju implementaciju odredaba članka 5. Direktive (EU) 2019/790. U stavku 1. članka 5. Direktive (EU) 2019/790, koji je predmet obavezne implementacije u nacionalni propis, jasno su navedeni subjekti digitalne nastave i uvjeti njezina izvođenja. U stavku 7. članka 190. Nacrta prijedloga zakona dodatno je propisano da se ograničenje primjenjuje na odgovarajući način i u aktivnostima cjeloživotnog obrazovanja, sa širim popisom subjekata. Međusobna suradnja obrazovnih ustanova nije isključena te se odredbe ovoga ograničenja odgovarajuće primjenjuju i na takve oblike provedbe nastave.
66 Sandra Botica Brešan IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. Da li st 2 znači da se audiovizualna djela mogu koristiti samo u isječcima a ne i kao cjelovita? Da li st 4 podrazumijeva da se mogu koristiti isključivo djela koja su u prodaji? Zašto se ovdje ne spominju " zakonito objavljeni izvori"? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Davanje primjera u digitalnoj nastavi predviđa se, u pravilu, u dijelovima i isječcima, no prezentacija cijelog audiovizualnog djela u svrhu obogaćivanja nastave i uz poštivanje drugih uvjeta izvođenja digitalne nastave ne bi bila nezakonita. Ako na tržištu postoji nastavni materijal namijenjen provedbi određenog nastavnog programa koji sadrži odgovarajuće primjere za korištenje u nastavi, korištenju takvog materijala treba dati prednost pred primjenom ovog sadržajnog ograničenja. Odredbe članka 190. Nacrta prijedloga Zakona predstavljaju implementaciju odredaba članka 5. Direktive (EU) 2019/790. U stavku 1. članka 5. Direktive 2019/790, koji je predmet obavezne implementacije u nacionalni propis, jasno su navedeni i uvjeti izvođenja digitalne nastave, pri čemu je obavezno navođenje izvora i imena autora (osim ako se to pokaže nemogućim). Uz navedeno, ukazuje se i na opću odredbu vezanu uz sadržajna ograničenja autorskog i srodnih prava sadržanu u članku 172. Nacrta prijedloga Zakona, slijedom koje korištenje primjera u nastavi preuzetog iz nezakonitog izvora ne bi bilo u skladu sa zahtjevima ovog propisa.
67 Elda Pliško Horvat IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. U potpunosti podržavam čl. 190., osobito st. 3. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
68 Marko Šolić IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 190. Podržavam predloženu izmjenu zakona u obliku članka 190. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
69 Multimedijalni institut IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 189. Usuglašeni zajednički komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: U stavku (1) predlažemo da se uz "obrazovne ustanove" nadopuni s "ili institucija kulturne baštine" jer nastavu u formalnom obrazovanju često provode i sveučilišne knjižnice, arhivi ili muzeji. U stavku (4) predlažemo da se proširi ograničenje i na aktivnosti neformalnog obrazovanja i da se opseg provoditelja nastavnih aktivnosti proširi i na neprofitne subjekte čiji osnivački akt (primjerice, statut) određuje obrazovanje kao područje djelovanja subjekta. Prijedlog formulacije stavka 4.: "Ograničenje iz ovoga članka primjenjuje se na odgovarajući način i u aktivnostima cjeloživotnog i neformalnog obrazovanja koje provode državne institucije, javne ustanove i drugi subjekti koji su ovlašteni poduzimati takve aktivnosti ili u svojim osnivačkim aktima imaju cjeloživotno i neformalno obrazovanje navedeno kao područje djelovanja." Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, budući da je krug osoba na koje se primjenjuje ovo sadržajno ograničenje jasno i dovoljno široko određen u stavcima 1., 3. i 4. članka 189.
70 Elda Pliško Horvat IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 189. U potpunosti podržavam čl. 189. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
71 Marko Šolić IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 189. Podržavam predloženu izmjenu zakona u obliku članka 189. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
72 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. PRIJEDLOG UZ ČL. 188. st. 1. U čl. 188, st. 1. umjesto "na papir ili sličan medij" potrebno je uvrstiti "na bilo koju podlogu i "bez plaćanja naknade", tako da glasi: (1) Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje na bilo koju podlogu i distribuiranje pojedinih odlomaka zakonito objavljenih autorskih djela ili cjelovitih kratkih autorskih djela s područja znanosti, književnosti i glazbe ... OBRAZLOŽENJE: S obzirom na IZRAVNU povezanost ovog članka o znanstvenim i nastavnim zbirkama, sa čl. 189. i 190. (o korištenju u nastavi i digitalnoj nastavi), pogotovo kod djelatnosti koje u tom smislu obavljaju knjižnice, a posebno one u obrazovnim ustanovama, kad pripremaju i distribuiraju građu potrebnu za nastavu upravo u obliku zbirki, potrebno je da se zastarjela odredba čl. 188 promijeni u onu koja ima smisla, dakle nastavna ili znanstvena zbirka na bilo kojoj podlozi. Ne radi se o bilo kojoj zbirci i distribuciji za bilo koje i bilo čije potrebe, već o znanosti i nastavi. S obzirom da je svrha svih tih članaka istovjetna, to također treba biti bez naknade kao i u čl. 189 i 190. Bez navedenog se gubi smisao odredbi u čl. 188. i to je nedopustivo. Također, st. 2. treba ukinuti, zbog objašnjenja o naknadama koja su dana za st. 1. Za dodati je i kako recital Direktive u 25) , iako govori o očuvanju, ističe nužnost postojanja građe u digitalnom smislu, šire od smisla tek pohrane i očuvanja: "Institucije kulturne baštine čuvaju svoje zbirke za buduće generacije. Za očuvanje djela ili drugog predmeta zaštite iz zbirke institucije kulturne baštine možda će ga biti potrebno reproducirati, za što će trebati odobrenje relevantnih nositelja prava. Digitalne tehnologije nude nove načine očuvanja baštine sadržane u tim zbirkama te stvaraju nove izazove. S obzirom na te nove izazove, nužno je prilagoditi postojeći pravni okvir predviđanjem obvezne iznimke od prava reproduciranja kako bi se omogućile radnje očuvanja u tim institucijama." Djelomično prihvaćen Djelomično se prihvaća primjedba predlagatelja te se u članku 188. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona umjesto teksta „na papir ili sličan medij“ uvrštava tekst „na papir ili bilo koji drugi medij“. Ističe se da je u ovom članku riječ prvenstveno o udžbenicima i sličnim zbirkama autorskih djela te se ovo sadržajno ograničenje primjenjuje prvenstveno u sektoru nakladništva. Navedene zbirke djela predmet su komercijalnog iskorištavanja budući da su udžbenici namijenjeni prodaji te je stoga primjereno da autori čija su djela uvrštena u zbirke za takvo korištenje prime i odgovarajuću naknadu.
73 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. U stavku (1) predlaže se brisanje dijela rečenice "na papir ili sličan medij" koji je i u suprotnosti s odredbom iz stavka (2) istog članka i korištenjem zbirke u elektroničkom okružju. Prihvaćen Prihvaća se prijedlog predlagatelja te se u članku 188. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona umjesto teksta „na papir ili sličan medij“ uvrštava tekst „na papir ili bilo koji drugi medij“.
74 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. (5) Periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, mogu se reproducirati u svrhe iz st. (1) na bilo koju podlogu i bez naknade. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Znanstveni časopisi sadrže znanstvene radove koji također pripadaju kategoriji autorskih djela iz područja znanosti kako su navedena u članku 188. stavku 1. te podliježu istim pravilima. Odredbe o umnožavanju djela za privatno korištenje pokrivaju ovakav oblik umnožavanja pojedinačnih znanstvenih radova.
75 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. (1) Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje na bilo koju podlogu i distribuiranje pojedinih odlomaka zakonito objavljenih....... Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ističe se da je u ovom članku riječ prvenstveno o udžbenicima i sličnim zbirkama autorskih djela te se ovo sadržajno ograničenje primjenjuje prvenstveno u sektoru nakladništva. Navedene zbirke djela predmet su komercijalnog iskorištavanja budući da su udžbenici namijenjeni daljnjoj distribuciji odnosno prodaji te je stoga primjereno da autori čija su djela uvrštena u zbirke za takvo korištenje prime i odgovarajuću naknadu.
76 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 188. S obzirom da se radi o zbirkama koje bi uređivale osobe iz sustava obrazovanja i znanosti, kao i njihove knjižnice, bez spominjanja istih poimence, i dalje je zbog vezanosti ovog članka uz čl. 190. i da bi se smisao čl. 190. uopće mogao ostvariti, nužno st (1) nadopuniti, tako da umjesto "na papir ili sličan medij" stoji "na bilo koju podlogu i "bez plaćanja naknade", tako da glasi: "Dopušteno je, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproduciranje na bilo koju podlogu i distribuiranje pojedinih odlomaka zakonito objavljenih...". Odredba o papiru je u potpunoj suprotnosti sa st. (2) i čini cijeli članak kontradiktornim, čak i uz najpozitivnije teleološko tumačenje. Tako da je logičnije, kao i da bi se učinkovito ostvarila digitalna nastava i omogućio pristup u svrhovito organizirane obrazovne i znanstveno-istraživačke sadržaje, ona moraju biti prethodno pripremljena i organizirana u zbirke, ne samo puko negdje arhivirana. Minimalno se digitalno organiziranje zbirki, neovisno o nastavnoj ulozi, mora dozvoliti za već spomenute periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, pa alternativno, iako je besmisleno u 21. stoljeću i dalje ne imati tehnički neutralan zakon i inzistirati na vrsti podloge, da se kao zadnja mjera, ako se ne prihvaća logična izmjena u st.(1), doda novi stavak: "Periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi, mogu se reproducirati u svrhe iz st. (1) na bilo koju podlogu i bez naknade." Djelomično prihvaćen Djelomično se prihvaća primjedba predlagatelja na način da se u članku 188. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona umjesto teksta „na papir ili sličan medij“ uvrštava tekst „na papir ili bilo koji drugi medij“. Ističe se da je u ovom članku riječ prvenstveno o udžbenicima i sličnim zbirkama autorskih djela te se ovo sadržajno ograničenje primjenjuje prvenstveno u sektoru nakladništva. Navedene zbirke djela predmet su komercijalnog iskorištavanja, budući da su udžbenici namijenjeni prodaji, te je stoga primjereno da autori čija su djela uvrštena u zbirke za takvo korištenje prime i odgovarajuću naknadu.
77 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. PRIJEDLOG UZ ČL. 184. st. 2. U st. 2) potrebno je dodati: (2) Sadržajno ograničenje iz ovoga članka ne utječe na primjenu ostalih ograničenja autorskog i srodnih prava iz ovoga Zakona - i ne može se ugovorom isključiti niti ograničiti. ILI dodati novu rečenicu: Ugovorne odredbe koje su suprotne odredbama ovoga članka ništetne su. OBRAZLOŽENJE: S obzirom da Direktiva (i novi prijedlog Zakona) uz objavu djela nedostupnih na tržištu, propisuje čak za tri nove djelatnosti u kojima sudjeluju i knjižnice (rudarenje teksta i podataka, digitalna nastava, očuvanje i dr.) neizvršivost za sve ugovorne odredbe protivne tim iznimkama iz članka 3., 5. i 6., protezanje takvih odredbi ( već ionako otprije u Zakonu prisutnih za slobodno korištenje baza podataka, djela siročad i dr.) na knjižnice jest logično. S obzirom na Direktivu, djelatnosti opisane u čl. 6. Z. o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti (obrada građe, pohrana, čuvanje, posudba) ne utječu nesrazmjerno na imovinska i moralna prava autora i nositelja prava (dapače, afirmiraju ih) i ne postoji zapreka da im se ovom prisilnom odredbom ne pruži sigurnost u radu. Stavljanje na raspolaganje javnosti na druge načine osim posudbe, nije ionako predviđeno ZoK. Digitalizacija, kako je već rečeno iznad, kao jedina djelatnost iz ZoK koja može proizvesti dodatne posljedice, spada u one djelatnosti koje su Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima specifično dodatno propisane. Bez jasne prisilne odredbe, koja nositeljima ne stvara ekonomsku štetu, iznimke i ograničenja uglavnom postaju mrtvo slovo na papiru, što je prepoznato i u Direktivi u kojoj je upravo za mnoge nove situacije i načine korištenja (digitalna nastava, rudarenje teksta i podataka, itd.) propisana takva odredba. Tipičan primjer koji u doba pandemije i potresa postaje i vrlo hitan, jest kada ovlašteni korisnici ne mogu u prostore institucija, a za te ugovorom već opisane ovlaštenike nužan je daljinski pristup bazama podataka u visokom obrazovanju i znanosti izvan institucije, kojeg ugovori ne dozvoljavaju. O broju reprodukcija, ako nisu supstancijalnog karaktera, postoje također primjeri licencijskih ograničenja iako se radi o temeljnim i zakonitim ovlaštenjima korisnika. Brojna zakonodavstva već su, u manjem ili većem omjeru i šire od odredbi EU Direktive, otprije ograničila mogućnost da se ugovorom derogiraju zakonom dozvoljene iznimke za ovlaštenike, poput samo npr. Belgije (https://wipolex.wipo.int/en/legislation/details/19261, u sekciji 6 Trgovačkog zakona: Pravo intelektualnog vlasništva; Iznimke od autorskog prava, čl. XI.193 koji navodi da su odredbe članaka XI.189, XI.190, XI.191, XI.192, §§ 1. i 3. obvezujuće), Njemačke (https://wipolex.wipo.int/en/legislation/details/17676 ; Zakon o autorskom i srodnim pravima, poglavlje 6 ograničenja autorskih prava zakonom dozvoljenim uporabama, potpoglavlje 4 o zakonom dozvoljenim uporabama za nastavu, znanost i institucije iz sekcije 60), Irske (http://www.irishstatutebook.ie/eli/2000/act/28/enacted/en/html, te https://wipolex.wipo.int/en/legislation/details/19057, Zakon o autorskom i srodnim pravima iz 2000., dio 1 (10) o nevažnosti suprotnih ugovornih odredbi, ili poglavlje 6, sekcija 57, licence kod obrazovanja, dio V kod baza podataka s. 327 o ništavosti ugovornih odredbi koje služe sprječavanju korištenja nesupstancijalnih dijelova, kao i Zakon o autorskom pravu i drugim odredbama o intelektualnom vlasništvu iz 2019 koji ga amandmanira i u s.57C(2) govori o ništavosti takvih odredbi u licencijama za obrazovne ustanove), ili vrlo detaljno kao npr. kod Ujedinjenog kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske (http://www.legislation.gov.uk/ukpga/1988/48/contents; Zakon o autorskom pravu, dizajnu i patentima iz 1988, vidi s. 29, 30, posebno 36, 41, 42, 50 i dr.) Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2.(c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, a isti ne predviđa predloženu odredbu o ništetnosti ugovora. Dodaje se da članak 184. Nacrta prijedloga Zakona obuhvaća osim institucija kulturne baštine i druge organizacije i ustanove. U vezi podnesene primjedbe upućujemo na članak 182. Nacrta prijedloga Zakona koji se odnosi na očuvanje kulturne baštine, a koji predviđa ništetnost ugovornih odredaba koje bi bile protivne zahtjevima navedenoga članka.
78 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. PRIJEDLOG UZ ČL. 184 (1) U st. 1. potrebno je uvrstiti i „distribuciju“ i dopuniti, tako da glasi Članak 184. st. 1. Istraživačke organizacije iz članka 178. stavka 2. ovoga Zakona, institucije kulturne baštine iz članka 178. stavka 3. ovoga Zakona, obrazovne ustanove, ustanove za predškolski odgoj i socijalne (karitativne) ustanove mogu, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproducirati autorsko djelo ili predmet srodnog prava iz ovoga Zakona, na bilo koju podlogu, za svoje posebne potrebe koje su u suglasju s njihovom javnom svrhom i djelatnostima, kao što su potrebe očuvanja i osiguranja građe, tehničke obnove i popravljanja građe, distribucija u sigurnom elektroničkom okruženju u skladu s tim djelatnostima i u obimu opravdanom svrhom, kao i s njima povezanim korisnicima sa zakonitim pristupom radi njihovog privatnog korištenja dozvoljenog čl. 174. ovog Zakona , upravljanja zbirkom i ostale vlastite potrebe, ako pri tome ne ostvaruju izravnu ili neizravnu komercijalnu korist. OBRAZLOŽENJE: Ova dopuna također vezana uz svrhovitiju provedbu Direktive. Pitanja očuvanja kulturne baštine ili činjenja djela koja nisu na tržištu dostupnim, uz naše prijedloge za njihovu veću svrsishodnost, ostaju mrtvo slovo na papiru, ako ne postoji za institucije kulturne baštine jednostavan način da ih učini dostupnima. Ako jednom digitalizirana baština ne može bez modernih i nužnih načina poput elektroničke distribucije u legalnom obujmu, učinkovitijeg režima dozvola ili njihovog povlačenja, doprijeti do javnosti i biti joj dostupna, cijela svrha očuvanja i drugih novih odredbi gubi svoje značenje. Posebno se o gorućim problemima radi u aktualnim situacijama pandemije i potresa kada ne postoje alternative za korisnike, znanost, obrazovanje, kulturu i baštinske ustanove ne smiju biti ostavljene u vječnim dvojbama oko postupanja bez kojeg ne mogu. Distribucija (samo u Zakonom dozvoljene svrhe i u dozvoljenoj mjeri, npr. nikako ne cijele knjige koje su još na tržištu!) je ne samo ključna u svim djelatnostima knjižnica koje ih čine relevantnim u elektroničkom okruženju i digitalnom dobu i načinu komuniciranja s korisnicima kao i među knjižnicama, već je nužna i da bi se ispunile nove djelatnosti knjižnica ustanovljene Direktivom: suradnja za potrebe priopćavanja djela nedostupnih na tržištu, očuvanje, rudarenje teksta i podataka, posebno za potrebe nastave i digitalne nastave. Bez tog svakodnevnog rada knjižnica znanstveni i obrazovni rad bi, posebno u znanstvenim i obrazovnim ustanovama i njihovim djelatnicima, bio NEMOGUĆ. I zato da se, k tome u ovakva izazovna već spomenuta vremena, izbjegne dvojba oko granica do kojih knjižnica može ići i ne odustanu od elektroničkog (kao jedino mogućeg) pružanja usluga i dostave korisnicima građe koju ionako zakonito mogu koristiti u prostorijama knjižnica. Zakon o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti u čl. 6. nabraja knjižnične djelatnosti, tako npr. navodi i međuknjižničnu posudbu (MKP). Ona nije do kraja omogućena ZAPSP, koji spominje doduše „distribuciju“, ali samo za znanstvene potrebe i samo na papiru. Dakle, klasičnu međuknjižničnu posudbu i to ne svu, nego takvu „analognu distribuciju“ ograničava samo za znanstvene zbirke-potrebe. U pogledu digitalnih djela MKP nužno znači odašiljanje građe putem mreže do druge knjižnice, a te odredbe bi napokon trebalo uskladiti, tako da se u ovom članku opisanim postupcima navede i međuknjižnična posudba građe na bilo kojoj podlozi, tj. distribucija te građe mrežnim putem za potrebe MKP ili interno ograničeno dostupne digitalne zbirke knjižnice. Naravno, uz poštovanje autorskih prava i ako to kod licencirane građe, omogućuje licencija. Tu se NE radi o pravno nesrazmjernom korištenju, jer knjižnice na kraju tu građu nude korisniku na korištenje onako kako i jest propisano ZAPSP, za privatno korištenje. S obzirom da je posudba i distribucija u čl. 27, kod knjižnica,npr. javna međuknjižnična posudba, ali i druge zakonske djelatnosti baštinskih ustanova, moraju biti jasno i sa što manje dvojbi uključene u odredbe i definicija. Posudba “uključujući i međuknjižničnu posudbu” izričito je spomenuta u Zakonu o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti u čl. 6. zajedno s ostalim knjižničnim djelatnostima, uz distribuciju se slobodno mogu navesti i druge zakonom potvrđene djelatnosti, tako da budu obuhvaćene za sve zakonima regulirane baštinske ustanove. U ovom slučaju radi se i o posebnom vidu distribucije, elektroničkoj dostavi dokumenata korisnicima, ali i drugim knjižnicama u okvirima inače općenito zakonom dozvoljenih iznimki za njihove osobne i knjižnične potrebe (što sami inače mogu napraviti reproduciranjem u prostorima knjižnice) i za javnu funkciju knjižnica. S obzirom da se radi o jasno ograničenim dozvoljenim i usko ograničenim svrhama, ne krši nesrazmjerno prava nositelja i trebala bi biti jasnije, izričitio navedena i dozvoljena, kako je predloženo. Poseban razlog za to jest u praksi već godinama iznimno povećana potreba i nužnost elektroničke komunikacije i dostave zakonite količine dokumenata korisnicima, koje bi i oni sami mogli reproducirati iz fonda knjižnice u njezinim prostorima. Ako te potrebe knjižnice ne mogu ispuniti osim tradicionalno, ne mogu u budućnosti obavljati temeljne djelatnosti za potrebe svojih korisnika. Elektronička dostava ili interna digitalna zbirka treba biti dostupna za navedene djelatnosti i osigurana šifrom, kako to na nekoliko mjesta propisuje Direktiva – u sigurnom elektroničkom okruženju). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2.(c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu Jasna je svrha sadržajnog ograničenja navedenog u članku 184. Nacrta prijedloga Zakona, a to je očuvanje građe, upravljanje zbirkom i druge vlastite potrebe knjižnica. Distribucija digitalnih primjeraka korisnicima je sasvim druga vrsta korištenja, koja nije obuhvaćena intencijom su-zakonodavaca prilikom donošenja Direktive, te takva korištenja trebaju i dalje podlijegati odobrenju nositelja prava (osim ako su obuhvaćena nekim drugim sadržajnim ograničenjem kao što je ono navedeno u članku 186. Nacrta prijedloga Zakona koje govori o dozvoljenim korištenjima za osobe koje su slijepe ili imaju druga oštećenja vida ili tjelesna oštećenja).
79 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. PRIJEDLOG ODMAH UZ NASLOV ČLANKA Ukloniti riječi „PRAVA UMNOŽAVANJA“ iz naslova čl. 184., jer ne samo da se kod važećeg Zakona radi o iznimkama i ograničenjima šireg spektra od tek umnožavanja za pojedine ustanove, već se sadržajno i kod ovog prijedloga o tome radi, tako da je naslov zavaravajući. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Propisano je sadržajno ograničenje samo u pogledu umnožavanja, a ne i za druga korištenja. Smisao odredbe članka 84. iz važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima jednak je gore navedenom.
80 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. (3) Ugovorne odredbe koje su suprotne odredbama ovoga članka ništetne su. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2. (c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, a isti ne predviđa predloženu odredbu o ništetnosti ugovora. Članak 184. Nacrta prijedloga Zakona obuhvaća osim institucija kulturne baštine i druge organizacije i ustanove. Članak 182. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na očuvanje kulturne baštine, predviđa ništetnost ugovornih odredaba koje bi bile protivne zahtjevima navedenoga članka.
81 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 184. Nužno je, pogotovo za ostvarivanje ciljeva zbog kojih knjižnice uživaju iznimke i po ovom Zakonu i po novim iznimkama koje su dobile Direktivama EU dodati stavak 3. koji bi, kao što to rade zakonodavstva mnogih država ili nove odredbe poput one o očuvanju građe, što će detaljnije navesti i dodatni komentari i prijedlozi Hrvatskog knjižničarskog društva ovih dana, , zaštitile knjižnice u obavljanju njihovih nužnih djelatnosti, glasio: "Ugovorne odredbe koje su suprotne odredbama ovoga članka ništetne su." Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navedeno sadržajno ograničenje proizlazi iz implementacije članka 5. stavka 2.(c) Direktive 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. godine o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu, a isti ne predviđa predloženu odredbu o ništetnosti ugovora. Uz to, članak 184. Nacrta prijedloga Zakona obuhvaća osim institucija kulturne baštine i druge organizacije i ustanove. U vezi podnesene primjedbe upućujemo na članak 182. Nacrta prijedloga Zakona koji se odnosi na očuvanje kulturne baštine, a koji predviđa ništetnost ugovornih odredaba koje bi bile protivne zahtjevima navedenoga članka.
82 gabrijela krmpotić kos IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. Poštovani, prije svega treba definirati što se podrazumijeva pod nazivom "nekomercijalne internetskih stranice"! Da li je muzejska web stranica nekomercijalna?da li je muzejska web stranica gdje muzej ima svoj web shop i dalje nekomercijalna?da li će se smatrati i dalje nekomercijalnom-ukoliko dođe do nekih prijepora?po ovome muzej bi trebao imao dvije stranice, jednu nekomercijalnu-stručno-umjetničko-znanstveno, i novu,drugu stranicu komercijalnu,kojom će moći pravno obavljati i komercijalne aktivnosti a to je npr prodaja putem interneta?to je za svaki muzej dodatni trošak, i pitanje je da li će se svi ravnatelji aktualni i budući htjeti s time baviti u budućnosti?težnja je institucije da ima svoje vlastite prihode! time dodatno financiramo ne samo vanjske suradnike nego i stručno osposobljavamo sebe, te nabavljamo stručnu literaturu, kupujemo umjetnička djela itd. Ovdje svakako trebamo učiniti razliku između muzeja koji podliježu autorskim pravima i onima koji ne podliježu. Navodim najbanalnije primjere povijesni ili arheološki muzeji su u prednosti od onih umjetničkih. Prava reproduciranja predmeta iz muzejskih zbirki im je svakako dostupnija u komercijalne svrhe. Artikuliranje prostora muzejskog dućana-u tom kontekstu. Gabrijela Krmpotić Kos, mag.mus. prof. MAS- ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer se radi o implementaciji odredbe predviđene u članku 8. stavku 2. točki b) Direktive (EU) 2019/790, koja je obvezne prirode. Ako muzej sadrži primjeke djela koja su u javnoj domeni odnosno kojima su istekli rokovi autorskopravne zaštite, djela se mogu slobodno koristiti, a ako se u zbirci muzeja nalaze djela koja još uživaju zaštitu, za svako komercijalno korištenje potrebno je imati odobrenje autora ili nositelja prava.
83 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. PRIJEDLOG DODATNOG ST. 8.: Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice. OBRAZLOŽENJE: U čl. 18. koji se odnosi na djela siročad nalazi se istovrsni stavak koji je potrebno uvrstiti i u čl. 183., Riječ je o sličnoj vrsti situacije i djela, kao i problemima koji nastaju ako se domaća znanstvena i druga produkcija hrvatskiha utora objavljena u odavno na tržištu nedostupnim publikacijama objavljenih na različitim mjestima u bivšoj državi/državama unazad gotovo 100 godina, ne može učiniti pristupačnom. Kao što je rečeno iznad, nepostojanje odredbi o bivšim državama kojih je Hrvatska bila članica, na primjeru hrvatskih knjižnica i baštinskih ustanova malih zemalja poput Hrvatske kojima je vrlo važna baština, važna je prepreka. Napose kod skupova, časopisa, zbirki s različitim autorima, posebno za vrijeme bivše SFRJ, s obzirom da su vrlo bitni hrvatski autori svoja djela po prvi put objavljivali u različitim gradovima bivše države, kao i zbog ostalih sličnih razloga, djela s više nakladnika. Nerješavanje na taj način izravno utječe na temeljnu svrhu zbog koje je Direktiva i usvojila navedene odredbe o pristupu nedostupni djelima, i čini kulturnu baštini i nasljeđe nepristupačnima. Posebno u vrijeme aktualne pandemije zarazne bolesti, kao i potresa, štetne svake odredbe koje opstruiraju stvarni i mogući domet odredbi i iznimki i mogućnost javnosti da bez fizičkog dolaska pristupi baštinskoj građi, za svoje privatne, obrazovne i znanstvene svrhe. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
84 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. PRIJEDLOG DODATNOG ST. 7.: Pravo autora i nakladnika periodičnih publikacija objavljenih u akademske i znanstvene svrhe opisanih u čl. 154 st. 2. ovog Zakona, kao i skupova radova u akademske i znanstvene svrhe za potrebe ovog članka traje 40 godina od prve zakonite objave publikacije. ILI, U slučaju da se ne želi usvojiti ovaj kraći rok trajanja prava, niti općenito predloženi dodani stavak u st. 6. uz čl. 10. o krajnjem roku za povlačenje bez navođenja razloga., onda bi se moglo riješiti makar za znanstvene publikacije kao u čl. 10. st. 6., s krajnjim rokom godinu dana, tako da glasi: Krajnji rok za autora i nakladnika periodičnih publikacija objavljenih u akademske i znanstvene svrhe opisanih u čl. 154 st. 2. ovog Zakona, kao i skupova radova u akademske i znanstvene svrhe za povlačenje radova je godinu dana od stavljanja na raspolaganje javnosti od strane institucije iz čl. 183., osim ako dokaže da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim kanalima trgovine. OBRAZLOŽENJE: Kao što je već iznad rečeno, radi olakšavanja postupaka i proširenja količine djela u znanstvenim i akademskim publikacijama dostupnim javnosti, ova opća odredba o kraćem trajanju prava za neke vrste publikacija bila bi dopuna postupanja s radovima predloženim u čl. 10. st. 4. i st. 6. Ili, ako se ništa od navedenog ne bi prihvatilo, da makar znanstvena djela ili časopisi budu općenito od cijelog režima dogovaranja i ugovaranja, tako da prava traju kraće od 70 godina te da kao javna domena budu pristupačnija, osim ako ponovno ne budu dostupna na tržištu. Dakle, da svi gornji prijedlozi budu ISKLJUČIVO u svrhe činjenja tržišno nedostupnih znanstvenih djela u časopisima i zbornicima pristupačnijim javnosti, NE svega i ne ako nakladnik vrati ta djela u tržišne kanale. Bilo kojim od prijedloga, ili nekog drugog jednostavnijeg rješenja, pogotovo za znanstvene časopise, NE utječe se na razumni komercijalni interes autora i izdavača. A smanjuje mogućnost samovoljnog povlačenja u bilo koje vrijeme, što bi mogla postati komplicirana misija za baštinske ustanove i cilj same Direktive. Nije prihvaćen Prijedlog za skraćivanjem roka trajanja autorskog prava sa 70 na 40 godina ne može se prihvatiti, jer navedeno ne bi bilo u skladu sa pravnom stečevinom EU-a niti s međunarodnim ugovorima kojih je Republika Hrvatska članica.
85 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. KOMENTAR UZ STAVAK 3; Znači li ova odredba obvezu geoblokiranja pristupa korisnika izvan RH ili se odnosi samo na radnje stavljanja na raspolaganje javnosti, koje koristeći Zakon, obavljaju institucije kulturne baštine? Ako se kojim slučajem odnosi na krajnje korisnike, trebalo bi svakako to izmijeniti u korist omogućavanja pristupa svim korisnicima. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da je ovdje riječ o pravnoj fikciji kojom se omogućavaju prekogranična korištenja (unutar EU-a) imajući u vidu osnovno načelo teritorijalnosti autorskog prava od kojeg se navedenom pravnom fikcijom omogućava odstupanje. Odredba je u skladu s člankom 9. Direktive (EU) 2019/790.
86 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. KOMENTAR UZ čl. 183. STAVAK 2: Nigdje nije dovoljno pojašnjeno, ako čl. 183 st. 1. dopušta slobodno priopćavanje autorskih djela neovisno o državi nastanka ili državi autora, zašto ove odredbe istu situaciju toliko ograničavaju u vezi - skupova radova ili predmeta srodnih prava? Dodatno, nesigurnost riječi “uglavnom” i nepostojanje odredbi o bivšim državama kojih je Hrvatska bila članica, na primjeru hrvatskih knjižnica i baštinskih ustanova malih zemalja poput Hrvatske kojima je vrlo važna baština, važna je prepreka. Napose kod skupova, časopisa, zbirki s različitim autorima, posebno za vrijeme bivše SFRJ, s obzirom da su vrlo bitni hrvatski autori prvi put svoja djela objavljivali u različitim gradovima bivše države, kao i zbog ostalih sličnih razloga, djela s više nakladnika, zbirki u kojima prevladavaju ne-EU radovi ali ima hrvatskih. Znači li to većinu, više od 50 %? Da se to izbjegne, predložamo poseban stavak 8. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da je ovdje riječ o pravnoj fikciji kojom se omogućavaju prekogranična korištenja (unutar EU-a) imajući u vidu osnovno načelo teritorijalnosti autorskog prava od kojeg se navedenom pravnom fikcijom omogućava odstupanje. Odredba je u skladu s člankom 9. Direktive 2019/790.
87 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. U članak 183. potrebno je dodati i stavak "(7) Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice" u skladu sa stavkom 8. iz članka 18. o djelima siročadi. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
88 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. (7) Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
89 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 183. Prijedlog dodatnog stavka: " Područje Republike Hrvatske iz ovoga članka podrazumijeva i sve njezine države prednice." Iz dosadašnje komunikacije o prijedlogu Zakona bilo je podrazumijevano da će se prihvatiti takva dopuna, identična onoj u vezi djela siročadi, s argumentom da se radi o sličnoj vrsti situacije i djela, kao i problemima koji nastaju ako se domaća znanstvena i druga produkcija hrvatskiha utora objavljena u odavno na tržištu nedostupnim publikacijama u bivšoj državi/državama u kojima je Hrvatska bila ne može učiniti pristupačnom. Male zemlje poput Hrvatske ne mogu si priuštiti takvu veliku "rupu" u baštinski važnoj produkciji. Napose kod skupova, časopisa, zbirki s različitim autorima koji su i po prvi put objavljivali u bivšim državama. Posebno u izvanrednim situacijama popute ove s problemima fizičkog pristupa, javnost neće imati pristupa esencijalnoj baštinskoj građi. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, jer ga u smislu ove odredbe te zahtjeva Direktive (EU) 2019/790 nije moguće prihvatiti. Dodatno se pojašnjava da se u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, koji se odnosi na djela siročad, stavak 8. treba tumačiti na način da se pod državom prednicom razumijeva samo Socijalistička Republika Hrvatska.
90 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 182. PRIJEDLOG UZ ČL. 182(1) U st. (1) dodati isključenje DRM tako da glasi: Institucije kulturne baštine iz članka 178. stavka 3. ovoga Zakona ovlaštene su, bez odobrenja nositelja prava i bez plaćanja naknade, reproducirati autorska djela i predmete srodnih prava koji su trajni dio njihovih zbirki, u bilo kojem formatu ili na bilo kojem mediju, u svrhe njihova očuvanja te u mjeri koja je za to potrebna. Mjere tehnološke zaštite ne mogu ukloniti pravo institucija kulturne baštine na očuvanje. OBRAZLOŽENJE: Iz recitala Direktrive i u uvodnim izjavama proizlazi da je moguće očuvanje provoditi putem mreža očuvanja, uključujući prekogranične mreže očuvanja, i da ni ugovori ni mjere tehnološke zaštite ne bi trebali sprječavati mogućnost institucija kulturne baštine za korištenje iznimke očuvanja. Recital u (27) navodi kako bi se iznimkom trebalo "omogućiti umnožavanje odgovarajućim alatom, sredstvom ili tehnologijom za očuvanje, u bilo kojem formatu ili mediju, do potrebnog broja, u bilo kojem trenutku vijeka trajanja djela ili drugih predmeta zašite i u mjeri u kojoj je to potrebno u svrhe očuvanja". Također, pitanje očuvanja kulturne baštine izričito je vezano uz čl. 183. i 184. i naše sugestije oko njih, jer ako jednom digitalizirana baština ne može bez komplikacija biti dostupna javnosti, cijela svrha njezinog očuvanja, otprije poznata kod nas i afirmirana i kroz Direktiva, zajedno s drugim novim odredbama, gubi svoje značenje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer je člankom 204. Nacrta prijedloga Zakona već predviđena opća odredba o obvezama nositelja prava u pogledu tehničkih mjera zaštite koja vrijedi za sve iznimke i ograničenja, te ju nije potrebno u ovoj odredbi posebno ponavljati.
91 Multimedijalni institut IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 182. Usuglašeni zajednički komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: Predlažemo da se stavak 2. nadopuni mogućnošću da institucije kulturne baštine mogu uvštavati u svoje zbirke i djela u otvorenom pristupu te su ustupljena korištenje pod odgovarajućim licencijama. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Sintagma “otvoreni pristup”, engl. “open acess”, također predstavlja svojevrsni ugovorni odnos, konkretnije izražaj volje nositelja prava kojim je isti dopustio široki pristup svojem djelu. Licencija je oblik ugovornog odnosa. Iz navedenog proizlazi da je predloženi dodatak nepotreban jer je isto obuhvaćeno predviđenim izričajem navedenim u članku 182. stavku 2. „…ili ih ona trajno drži na temelju ugovora o korištenju, depozitu ili trajnoj posudbi ili sličnog ugovornog odnosa”.
92 Multimedijalni institut IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 178. Usuglašeni komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: Predlažemo da se u stavak (3) dodaju i neprofitni subjekti čija je primarna svrha čuvanje baštine kao što su knjižnice i arhivi iz zajednice (pr. Dokumenta, Centar za ženske studije, Arhiv Srba u Hrvatskoj, Centar za dokumentiranje nezavisne kulture i sl.). Recimo da se na kraju stavka uvrsti: "i ostalih organizacija čija je primarna djelatnost prema osnivačkim aktima (pr. statutu) čuvanje kulturne baštine." Nadalje, suvremena društva su u znatnoj mjeri određena tehnološkim sistemima kojima upravljaju računalni programi te znanstvena analiza njihovog funkcioniranja predmet je javnog interesa, stoga predlažmo – kao što je, primjerice, učinjeno niže u čl. 179 – izričito spomenuti i računalne programe. Stoga predlažemo da se stavak (1) nadopuni formulacijom: "uključujući autorske baze podataka i računalne programe". Konačno, podržavamo prijedlog NSK da se istakne da je istraživačkim organizacijama i institucijama kulturne baštine dopuštena javna objava rezultata dobivenih rudarenjem teksta i podataka. Nije prihvaćen Ne prihvaća se prijedlog za dopunom članka 178. stavka 3. Nacrta prijedloga Zakona jer je predmetna odredba, usklađena sa člankom 2. točkom 3. Direktive (EU) 2019/790, dovoljno široka da obuhvati sve kategorije dionika koji mogu biti ovlaštenici ovog sadržajnog ograničenja.
93 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 178. U članak je potrebno uvrstiti i dopuštenje za objavu rezultata dobivenih rudarenjem teksta i podataka čime se potiče znanstveno istraživanje i omogućuje diseminacija rezultata istraživanja. Prijedlog dodatka: Istraživačkim organizacijama i institucijama kulturne baštine dopuštena je javna objava rezultata istraživanja dobivenih rudarenjem teksta i podataka. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Predloženi tekst propisa odgovarajuće slijedi zahtjeve Direktive 2019/790 koja regulira ovo područje, a dodatno se ukazuje i na ograničenje navedeno u članku 178. stavku 6. Nacrta prijedloga Zakona.
94 Hrvatski audiovizualni centar IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 175. Smatramo da je termin „uređaj za vizualno snimanje“ koji se koristi u članku 175. preuzak. Navedeno bi trebalo šire definirati na način da se odnosi na sve uređaje kojima se može snimati, odnosno umnožavati (kopirati) audiovizualni sadržaj, bilo u profesionalne ili u privatne svrhe, kao što su to Smart TV, tableti, digitalni video snimači (PVR), set-top kutije koje imaju funkciju za kopiranje i slično. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Predloženi termin široko je primjenjiv i tehnološki neutralan tako da može obuhvatiti sve vrste uređaja kojima se može proizvesti učinak vizualnog snimanja.
95 HGK IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 175. Grupacija kinoprikazivača i Grupacija kinodistributera HGK smatraju kako se nakon pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji ne može se govoriti o "uvozniku" osim ako se ne misli na uvoznike sa sjedištem u Republici Hrvatskoj koji uvoze iz trećih zemalja. Smisao bi bio da se ta naknada plaća od uvoznika izvan Europske Unije. Ako neki hrvatski poduzetnik nabavlja nešto iz druge države Europske Unije tada se ne radi o uvozniku. Stavak 3. predmetnog članka je u protivnosti sa slobodom prometa roba i usluga i pitanje je kako bi se predmetna naknada naplatila ako bi primjerice slovenski poduzetnik nešto prodao izravno iz Republike Slovenije potrošaču u Republici Hrvatskoj. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Unošenje uređaja i nosača iz druge države članice Europske unije uređeno je u stavku 3. članka 175. Nacrta prijedloga zakona.
96 Hrvatsko knjižničarsko društvo IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 174. PRIJEDLOG UZ ČL. 174. st. 3. U st. 3. DODATI JASNO RAZLIKOVANJE PRAVNIH OSOBA, TAKO DA GLASI: ST. 3 "Autori imaju, osim prava iz stavka 2. ovoga članka, i pravo na odgovarajuću naknadu od fizičke ili pravne osobe koja uz naplatu u komercijalne i gospodarske svrhe/kao samostalnu gospodarsku djelatnost obavlja usluge fotokopiranja. ILI ALTERNATIVNO, DODATI REČENICU NA KRAJ STAVKA: "Institucije kulturne baštine izuzete su od naknade." OBRAZLOŽENJE: Sadašnja situacija naplate naknade za umnožavanje pojedinačnim baštinskim institucijama je NEPRIHVATLJIVA. U stavak 3) svakako je nužno iz sadašnje naplate naknada izuzeti ustanove/institucije kulturne baštine, napose knjižnice koje su u više slučajeva neopravdano podlegle pojedinačnim zahtjevima za naplatu od strane udruge za kolektivno ostvarivanje prava. Baštinske ustanove NE mogu se izjednačiti sa fotokopiraonicama kao što se sada izjednačuju i plaćati naknadu. Za razliku od komercijalnih fotokopiraonica, baštinske ustanove u smislu Zakona o uslugama NE obavljaju USLUGU kao samostalnu gospodarsku djelatnost, ili omogućavaju fotokopiranje/reproduciranje zbog stjecanja komercijalne ili gospodarske dobiti. Onaj za njihov proračun mali iznos koji knjižnice i ustanove naplaćuju je tek simbolična naknada korisnika, zanemariva u količini sredstava koje knjižnice (i druge baštinske ustanove) troše u nabavi izvorne knjižnične građe, a čime se sve, kao niti ispunjavanjem javnog interesa i očuvanjem baštine kao djelatnošću, fotokopiraonice ne bave. I nepotreban je teret za te već krhke proračune baštinskih ustanova činiti ih obveznicima komercijalnih naknada. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pravilno navodi predlagatelj da je osnovna djelatnost institucija kulturne baštine neprofitna, međutim u pojedinim knjižnicama korisnicima se stavljaju na raspolaganje fotokopirni uređaji uz dodatnu naplatu te usluge, što znači da se korisnicima pruža mogućnost i sredstva za umnožavanje za privatno korištenje uz ostvarivanje određene komercijalne koristi. Navedena djelatnost nije u izravnoj vezi s osnovnom djelatnosti institucija kulturne baštine te su stoga institucije koje uz naplatu pružaju korisnicima mogućnost fotokopiranja dužne plaćati ovu naknadu za umnožavanje djela.
97 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 174. (3) Autori imaju, osim prava iz stavka 2. ovoga članka, i pravo na odgovarajuću naknadu od fizičke ili pravne osobe koja uz naplatu obavlja usluge fotokopiranja. Insititucije kulturne baštine izuzete su od naknade. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U knjižnicama se korisnicima stavljaju na raspolaganje fotokopirni uređaji uz naplatu te usluge, što znači da se korisnicima pruža mogućnost i sredstva za umnožavanje za privatno korištenje, uz ostvarivanje određene komercijalne koristi za knjižnicu. Pravna stečevina EU-a ne predviđa opću iznimku za knjižnice i slične institucije u pogledu ove naknade, te su stoga institucije koje uz naplatu pružaju korisnicima mogućnost fotokopiranja dužne plaćati ovu naknadu.
98 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, Članak 174. Zbog nagomilanih situacija koje se ponavljaju godinama, u stavku 3. iz obveze je nužno isključiti institucije kulturne baštine. rečenicom "Institucije kulturne baštine izuzete su od naknade." Knjižnice kao neprofitne ustanove koje djelatnost obavljaju u javnom interesu ustanovljenom Zakonom o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, ne mogu biti izjednačane s fotokopiraonicama ili poduzećima koji reproduciraju u komercijalne i gospodarske svrhe/kao samostalnu gospodarsku djelatnost (kao što najam nije isto što i posudba) i izuzete od naknada koje im se i dan danas pokušavaju naplaćivati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U knjižnicama se korisnicima stavljaju na raspolaganje fotokopirni uređaji uz naplatu te usluge, što znači da se korisnicima pruža mogućnost i sredstva za umnožavanje za privatno korištenje, uz ostvarivanje određene komercijalne koristi za knjižnicu. Pravna stečevina EU-a ne predviđa opću iznimku za knjižnice i slične institucije u pogledu ove naknade, te su stoga institucije koje uz naplatu pružaju korisnicima mogućnost fotokopiranja dužne plaćati ovu naknadu.
99 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica IV. SADRŽAJNA OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA, ZAJEDNIČKE ODREDBE Čl. 172 Kako u člancima 178-203 svi članci završavaju identičnom rečenicom tj stavkom i to: "Ograničenje iz ovoga članka ne utječe na primjenu ostalih ograničenja autorskog i srodnih prava iz ovoga Zakona." predlažem u čl. 172. koji nosi naziv Zajedničke odredbe dodati st. 3 koji glasi: SADRŽAJNA OGRANIČENJA PREDVIĐENA U POJEDINIM ČLANCIMA OVOG (IV) DIJELA ZAKONA ODNOSE SE NA SVAKI ČLANAK ZASEBNO I NE UTJEČU NA PRIMJENU OSTALIH OGRANIČENJA AUTORSKOG I SRODNIH PRAVA IZ OVOG ZAKONA. Posljedično predlažem brisati odgovarajuće posljednje stavke u naprijed spomenutim člancima koji su identičnog sadržaja. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te je predloženo rješenje uvršteno na odgovarajući način u Nacrt prijedloga Zakona.
100 Multimedijalni institut III. SRODNA PRAVA, Članak 163. Usuglašeni zajednički komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: Predlažemo da se na novouvedeno pravo nakladnika informativnih publikacija primjenjuju sadržajna ograničenja i da se shodno u članak 163. u popis odredbi uvrste članci koji se odnose na sadržajna ograničenja autorskog i srodnih prava, tj. članci 172-204. Predlažemo da se ukloni navođenje članka 57. i da se nositelji prava nakladnika informativne publikacije mogu odreći tog prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer takva izmjena ne bi bila u skladu s općom nomotehničkom strukturom Zakona.
101 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske III. SRODNA PRAVA, Članak 158. Maja. Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 158. Na kraju točke 1 dodati: Organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava svojih članova mogu u skladu sa Zakonom utemeljiti i udruge novinara, Hrvatsko novinarsko društvo i Sindikat novinara Hrvatske Iza točke 1. ubaciti novu točku 2. koja glasi: 2. Nakladnici informativnih publikacija i ostalih medija obvezni su autorsko pravo sa svojim zaposlenicima i slobodnim novinarima i fotoreporterima regulirati ugovorima. (Stara točka 2. postaje točka 3.) Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Prema Nacrtu prijedloga Zakona nema zapreke da novinarska udruženja osnuju svoju organizaciju za kolektivno ostvarivanje prava. Definicija organizacije za kolektivno ostvarivanje već je usklađena s člankom 3. Točkom a) Direktive 2014/26/EU. Štoviše, takva organizacija već djeluje u Hrvatskoj uz odobrenje Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo (Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava – DZNAP). Prijedlog za dodavanjem nove odredbe u stavku 2. Ovoga članka ne ukazuje se osnovanim jer se primjenjuju odredbe vezane uz autorska djela stvorena u radnom odnosu na novinare i fotoreportere – zaposlenike, odnosno opće odredbe ovoga Zakona na samostalne novinare i fotoreportere.
102 Multimedijalni institut III. SRODNA PRAVA, Članak 157. Usuglašeni zajednički komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: Predlažemo da se u stavak (3) doda izuzetak da prenošenje znatnog dijela teksta u svrhu provjere činjenica kakvu čine organizacije poput Faktograf ili Snoops ne podliježe ograničenju. Predlažemo da se se iz stavka (3) odjeljka 3. izbaci "koji nemaju više od nekoliko riječi", jer je to vrlo nejasno određenje i potencijalni je izvor pomutnje. Uostalom, nekoliko riječi je manje od citata pa bi to trebalo biti neosporivo, dok ostatak tog stavka jasnije određuje spornu upotrebu teksta bez obzira na količinu prenesenog teksta. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Radi se o usklađenju sa zahtjevima članka 15. Direktive (EU) 2019/790.
103 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, Članak 156. Čl. 156 Vidi komentar uz čl. 143 Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
104 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a III. SRODNA PRAVA, Članak 156. S obzirom da se u članku prijedloga ide dalje od Direktive koja se bavi zaštitom u pogledu internetskih korištenja i preko njezinih odredaba, koja je motivacija zakonodavca da u primjerenu naknadu uključuje čak i na posuđivanje novina u knjižnicama kao nekomercijalnim ustanovama gdje je to efemerna činjenica, te pogotovo, uključuje li se u definiciju posudbe za potrebe tog novog proširenja i čitanje novina u prostorijama knjižnica? Prihvaćen Primjedba se prihvaća. Briše se odredba o pravu na primjerenu naknadu nakladniku informativnih publikacija kada se njegove publikacije posuđuju posredovanjem javnih knjižnica. Informativna publikacija ne može biti predmetom javne posudbe.
105 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. III. SRODNA PRAVA, Članak 154. Sukladno našem obrazloženju u općem komentaru uz ovaj članak, predlažemo da stavak 1. ovog članka glasi: (1) Informativna publikacija je zbirka koja se uglavnom sastoji od pisanih djela novinarske prirode, ali koja može uključivati i druga djela ili druge predmete zaštite i koja: (a) predstavlja pojedinačni element unutar periodične publikacije pod istim naslovom ili publikacije koja se redovito objavljuje pod istim naslovom, na primjer novine ili časopis opće ili posebne tematike; (b) ima svrhu pružati široj javnosti informacije povezane s vijestima ili ostalim temama; i (c) objavljuje se u bilo kojem mediju na inicijativu, u okviru uredničke odgovornosti i pod kontrolom pružatelja usluga. Stavak 2. ostaje nepromijenjen. Stavak 4. postaje stavak 3. i glasi: (3) Nakladnik informativne publikacije je fizička ili pravna osoba koja u svoje ime inicira, organizira, financira ili na drugi način osigurava financijska sredstva te, u okviru svoje uredničke odgovornosti i pod vlastitom kontrolom, izdaje informativnu publikaciju. Stavak 3. postaje stavak 4. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća, te se odgovarajuće mijenja odredba članka 154. Nacrta prijedloga Zakona. Definicija informativne publikacije dodatno je odgovarajuće usklađena s člankom 2. točkom 4. Direktive (EU) 2019/790, pri čemu je uzeta u obzir i uvodna odredba (56) navedene Direktive.
106 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. III. SRODNA PRAVA, Članak 154. 1. Smatramo da se definicija pojma „informativna publikacija“ treba prenijeti u nacionalni Zakon točno onako kako je određena u članku 2. točki 4. Direktive 2019/790 koja se treba implementirati novim Zakonom. Postoji službeni hrvatski prijevod te definicije u Direktivi. Iz kojeg razloga definicija u ovom članku 154. stavku 1. Nacrta odstupa od definicije u Direktivi? Pritom je definicija u Direktivi jasnija i razumljivija, dok se u ovoj definiciji u Nacrtu nasumično i neprecizno koriste i upućuje na pojmove određene u drugim zakonima. Usto se definicija „nakladnika informativne publikacije“ izdvaja u stavak 4. ovog članka. Uslijed toga se stvara neka „mrtva petlja“ u kojoj se ta dva pojma međusobno definiraju, dok definicija u Direktivi ne izaziva takvih poteškoća u razumijevanju. Pritom, trebamo imati u vidu da je riječ o novom srodnom pravu čija će se primjena tek morati tumačiti u praksi, i to u konačnici od strane Suda Europske unije (CJEU) čije će odluke obvezivati nacionalne sudove. CJEU će tumačiti odredbe Direktive pa bi nacionalni sudovi mogli biti suočeni s dodatnim poteškoćama u tumačenju i primjeni odluka CJEU-a zbog razlika u definicijama ovog pojma u Direktivi i novom Zakonu ako bude usvojena definicija u dikciji iz ovog Nacrta. Time će hrvatski nositelji i korisnici prava biti izloženi pravnoj nesigurnosti iz nepoznatih razloga jer nije jasno čime se opravdava mijenjanje definicije predmetnog pojma određene u Direktivi. Usto moramo napomenuti da je hrvatski prijevod definicije pojma „informativna publikacija“ nepravilan u podtočki (c) točke 4. članka 2. kada je izraz „is published IN any MEDIA…“ preveden kao „objavljuje se NA bilo kojem MEDIJU…“. Naime u engleskom je upotrijebljen prijedlog „in“, tj. „u“ uz riječ „MEDIA“, tj. „MEDIJI“, naime, u množini, što i lingvistički i smisleno upućuje na pojam „mediji“ u smislu propisa o medijima (dakle, u smislu bilo tiskanih, bilo elektroničkih medija), a ne u jednini („medium“, tj, „medij“ u smislu „sredstva prenošenja“ nečeg, primjerice kao u sintagmama „optički medij“ ili „papirnati medij“ i sl. 2. U definiciji „nakladnika informativne publikacije“ iz stavka 4. ovog članka ispuštena je referenca na fizičku osobu kao mogući oblik obavljanja te gospodarske djelatnosti (primjerice u obliku obrta). Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća, te se odgovarajuće mijenja odredba članka 154. Nacrta prijedloga Zakona. Definicija informativne publikacije dodatno je odgovarajuće usklađena s člankom 2. točkom 4. Direktive (EU) 2019/790, pri čemu je uzeta u obzir i uvodna odredba (56) navedene Direktive.
107 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, INFORMATIVNA PUBLIKACIJA, USLUGA INFORMACIJSKOG DRUŠTVA, NAKLADNIK INFORMATIVNE PUBLIKACIJE Čl. 154 U st.1 navedeno je da je informativna publikacija zbirka koja se sastoji od autorskih djela novinarske prirode kao i ostalih vrsta djela ili predmeta srodnih prava, te su među ostalim navedeni i „videozapisi“. Obzirom na definiciju videograma iz čl. 141 nejasan je odnos prava nakladnika informativnih publikacija u vezi vlastitih videozapisa (kao videograma sukladno definiciji) i prava filmskih producenata (koji pojam obuhvaća bilo kojeg proizvođača videograma). Prvo imaju li nakladnici informativnih publikacija OBA prava (i kao nakladnici i kao filmski producenti)? I drugo, obzirom da su prava koja ovaj zakon u čl. 156. daje novinskim nakladnicima u pogledu njihovih publikacija koje sadrže te videograme bitno šira, znači li to znači da će videogrami ako su u informativnoj publikaciji biti zaštićeniji nego videogrami koji nisu u informativnoj publikaciji (primjerice igrani, dokumentarni, crtani filmovi i sl. tv-serije i drugi videogrami u kojima je ulaganje apsolutno nemjerljivo u odnosu na ulaganje u videozapis sadržan u informativnoj publikaciji gdje je, posebice ako govorimo o Internet izdanjima novina, jedini ulog plaća videoreportera i trošak mobitela)? Znam da ovo zasigurno zvuči nelogično i nevjerojatno, no čini se iz teksta zakona da je tome baš tako. Primljeno na znanje Prijedlog je primljen na znanje. Izraz „videozapis“ u zakonskom tekstu bit će zamijenjen izrazom „videosadržaj“. Nadalje se upućuje na uvodnu odredbu (56) Direktive 2019/790 u kojoj se u prijevodu na hrvatski jezik navodi: „Informativne publikacije sadržavaju uglavnom pisana djela, no sve više uključuju druge vrste djela i druge predmete zaštite, posebno fotografije i videozapise“. Pojašnjava se da nakladnik informativne publikacije ima pravo na publikaciji kao cjelini, što može (ali i ne mora) uključivati i pravo na videosadržaje kad su isti djelom publikacije, kao i na njenim dijelovima. Sadržaj pravne zaštite nakladnika informativne publikacije time je određen u skladu s člankom 15. Direktive 2019/790. Ako je nakladnik informativne publikacije ujedno i proizvođač videograma, ta dva oblika pravne zaštite nemaju jedan s drugim neposrednu vezu i međusobno su neovisni. Ista osoba može u odnosu na isti objekt imati dva ili više različitih prava intelektualnog vlasništva ako ispunjava sve pretpostavke za stjecanje tih prava. No, svakako da intencija članka 154. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona nije stjecanje prava proizvođača videograma već stjecanja prava nakladnika informativne publikacije pa je stoga i izraz vidozapis promijenjen u videosadržaj kao neutralniji izraz. Nacrt prijedloga Zakona sadrži uz to i nove odredbe koje se odnose na reguliranje prava nakladnika informativnih publikacija u posebnim slučajevima, kada autorske doprinose odnosno predmete srodnih prava (često upravo videosadržaje) dostavljaju nakladnicima fizičke i pravne osobe koje nisu profesionalni novinari ili fotoreporteri.
108 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. III. SRODNA PRAVA, Poglavlje 6. Pravo nakladnika informativnih publikacija iz ovog Poglavlja 6. Dijela III. Nacrta (osim članka 157.) bitno je šire od prava predviđenih u članku 15. Direktive 2019/790 i prenesenih u ovaj Nacrt u članku 157. Ovo srodno pravo nije do sada postojalo prema ZAPSP-u. Ovo novo i bitno šire srodno pravo od onog iz članka 157. (odnosno predviđenog u članku 15. Direktive 2019/790) stvara nove obveze kod korisnika „informativnih publikacija“. Pritom, ovo se pravo uvodi bez ikakvog obrazloženja za javnost. S druge pak strane, o pravu iz članka 157. ovog Nacrta (osnovanom na obvezi iz članka 15. Direktive 2019/790) naširoko se raspravljalo kako prilikom donošenja Direktive, tako i u vezi s izradom ovog Nacrta. Primjerice, to se posebno pravo spominje u točki II.3. uvodnog obrazloženja Nacrta, ali na takav način da nije jasno da se zapravo uvodi i novo šire srodno pravo iz članka 156. Kako je ovo pravo nastalo i na kojoj se pravnoj osnovi temelji? Zašto nakladnik informativnih publikacija ima veća prava od nakladnika pisanih djela (pa, uostalom, izgleda i od proizvođača fonograma, i filmskih producenata)? Zašto nakladnik „neinformativnih“ publikacija (npr. znanstvenih ili akademskih publikacija spomenutih u čl. 154. st. 2.) nema uopće nikakva prava? Ili ipak ima prava nakladnika tzv. „pisanih izdanja“? Zašto nakladnici koji su svoja prava stekli na temelju tzv. „malih nakladničkih ugovora“ imaju veća prava nego nakladnici tzv. „pisanih izdanja“? Zašto nakladničko pravo iz članka 156. traje 50 godina dok pravo iz članka 157. traje samo 2 godine kada je objekt/predmet iskorištavanja u suštini isti – informativne publikacije koje su aktualne u relativno kratkom roku. Rok zaštite od 50 godina će se zasigurno negativno odraziti na slobodu govora i dostupnost informacija, što je jedan od glavnih razloga zašto je u članku 15. Direktive 2019/790 određen rok od 2 godine (kako je implementirano u članku 157.). Primjerice, u recitalu 54. Direktive ističe se ključna važnost slobodnog tiska ne samo za osiguravanje kvalitete novinarstva, nego i za osiguravanje građanima pristupa informacijama: „Njime se osigurava važan doprinos javnoj raspravi i pravilnom funkcioniranju demokratskog društva.“ Konačno, prema razlogima za uvođenje ovog novog srodnog prava nakladnika informativnih publikacija iznesenim u točki II.3. obrazloženja Nacrta, time se navodno nastoji „…riješiti problem s kojim se oni susreću u slučaju kada agregatori sadržaja (poput primjerice Google news i dr.) koriste u svojim objavama informativne publikacije u koje ulažu izdavači i od toga zarađuju, a da pritom s izdavačima ne dijele (ili barem ne u odgovarajućem iznosu) tako stečenu financijsku dobit.“ I taj se „problem“ rješava u članku 157. Nacrta na način da takvi nakladnici imaju jedno konkretno i ograničeno pravo u trajanju od 2 godine u odnosu na „agregatore sadržaja (poput primjerice Google news i dr.“, dok prema svim ostalim korisnicima takvi nakladnici imaju znatno šira i duža prava koja se uvode prvi put u povijesti hrvatskog autorskopravnog sustava bez ikakvog obrazloženja kao da u nastojanju da prođu „ispod radara“ javnosti. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se da je slijedom rasprave sa dionicima provedene u okviru rada Radne skupine za pripremu ovoga Zakona te praćenjem potreba hrvatskog tržišta u segmentu nakladništva zaključeno da je potrebno pružiti odgovarajuću zaštitu nakladnicima informativnih publikacija, kako onima koji izdaju fizičke primjerke publikacija tako i onima koji djeluju u internetskom okruženju. Ovakvom regulacijom se i u okviru ovoga propisa naglašava značaj zaštite slobode i pluralizma medija, kao bitnih odrednica u promicanju slobode izražavanja i daljnje demokratizacije društva. Uzevši u obzir razmatranja iznesena u okviru ovoga javnog savjetovanja, prihvaćeno je da se rok zaštite za nakladnike iz članka 156. Nacrta prijedloga Zakona skrati sa pedeset na deset godina, budući da se odnosi u ovom “tradicionalnom” sektoru nešto sporije mijenjaju, dok je rok za nakladnike iz članka 157. od dvije godine primjeren, zbog općenito brže dinamike razvoja poslovanja u poslovnim modelima prisutnim na internetu. Također, iz opsega prava nakladnika informativne publikacije iz članka 156. Nacrta prijedloga Zakona isključeno je pravo na naknadu za javnu posudbu, odnosno određuje se da informativna publikacije ne može biti predmetom javne posudbe.
109 Hrvatski audiovizualni centar III. SRODNA PRAVA, Članak 143. Radi usklađivanja s člankom 9. Direktive Vijeća 93/83/EEZ o koordinaciji određenih pravila s obzirom na autorsko pravo i srodna prava koja se odnose na satelitsko emitiranje i kabelsko reemitiranje (The Satellite and Cable Directive), predlažemo da se stavak 1. članka 143. nadopuni na način da se u novu alineju doda sljedeći tekst: "isključivo pravo reemitiranja i kabelskog reemitiranja svojih videograma". Također, predlažemo da se u članku 143. doda stavak 2.: "Producent ima pravo na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za: javno priopćavanje, javno prikazivanje, emitiranje, reemitiranje, prijenos izravnim protokom, javno priopćavanje emitiranja, reemitiranja i prijenosa izravnim protokom i svako drugo priopćavanje javnosti svojih videograma." Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 9. stavak 1. Direktive 93/83/EEZ prenesen je u Nacrt prijedloga Zakona u članku 208. stavku 2. i u članku 209. stavku 2. Nadalje, u pogledu prava audiovizualnih producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području.
110 Jadranska animacija III. SRODNA PRAVA, Članak 143. Neprihvatljivo je da filmski producent (koji bi se trebao redefinirati kao neovisni proizvođač AV djela, jer što je s televizijom, VOD, stream) nema prava odobriti ili zabraniti emitiranje djela koje je producirao. Mi nećemo niti jednom redatelju dozvoliti da samostalno odlučuje o emitiranju a neće niti jedan od mojih kolega iz drugih producentskih kuća, pa se pitam s kime će redatelji ubuduće proizvoditi AV djela (osim s televizijama i pružateljima VOD usluga). Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovo-rima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja (pa tako i pravo emitiranja) temeljem ugovo-ra s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovara-juće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savje-tovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predla-že u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
111 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, Članak 143. Čl. 143. Mišljenja sam da bi Republika Hrvatska, obzirom na činjenicu da većina europskih zemalja filmskim producentima daje znatno šira prava nego što su navedena u ovom članku, trebala sagledati kako je to regulirano u zemljama koje žele i nastoje i zaštiti i promicati svoju audiovizualnu djelatnost. Prava filmskih producenata jedan su od kotača kojima se tako nešto postiže i osigurava, te je stoga nejasan izostanak većeg broja prava koja ulaze u opseg prava javnog priopćavanja, a ovdje nisu navedena. Ujedno ako gledamo sve one vrste nositelja prava kojima su ta prava priznata temeljem odgovornosti za nastanak sadržaja i financiranje, filmski producenti su u znatno neravnopravnijoj poziciji nego primjerice proizvođači fonograma (a pritom su bilo kakve investicije ili organizacijske odgovornosti ovdje neusporedive), te nakladnici informativnih publikacija (koji u čl. 156 dobivaju vlastita prava koja nisu niti predviđena Direktivom 2019/790, a niti ijednom drugom direktivom prema mom saznanju, i to na rok trajanja od 50 godina). Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje
112 Jadranska animacija III. SRODNA PRAVA, Članak 142. Ovo je potpuno nejasno i potrebno je uložiti malo vremena u razradu ovog članka. Što to znači redovito označen, na kakvim primjercima? Gdje? A ugovori? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Napominje se da je ova odredba o presumpciji audiovizualnog producenta u potpunosti usklađena s člankom 15. stavkom 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica, a koji se odnosi na autorska djela. Sasvim je uobičajeno uvrstiti takvu presumpciju i za nositelje srodnih prava, što se redovito čini i u drugim europskim autorskopravnim propisima.
113 Hrvatski audiovizualni centar III. SRODNA PRAVA, Članak 141. Potrebno je definiciju filmskog producenta iz članka 141. stavak 2. uskladiti s definicijom iz Zakona o o audiovizualnim djelatnostima (NN 61/18) tako da ista glasi: "Filmski producent je fizička osoba obrtnik, osoba koja obavlja samostalnu djelatnost ili pravna osoba, koja pokreće proces produkcije audiovizualnog djela i sveobuhvatno nadzire njegovu proizvodnju, u svoje ime prikuplja financijska sredstva, organizira proizvodnju i preuzima odgovornost za ukupno financijsko poslovanje i kvalitetu djela te zajedno s redateljem i autorskom ekipom sudjeluje u stvaranju audiovizualnog djela i njegovoj promidžbi, plasiranju na filmske festivale i eksploataciji". Smatramo da se definicijom producenta iz članka 141. stavak 2. i cjelokupnim Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima podcjenjuje uloga producenta u svim fazama nastanka filma (proizvodnja, (post)produkcija i distribucija) te shodno tome mu se negiraju naknade koje mu pripadaju. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Sukladno ranijem odgovoru, s obzirom na različita područja uređivanja, definicije iz ovoga propisa ne moraju nužno biti potpuno jednake definicijama iz propisa koji uređuje područje audiovizualne djelatnosti.
114 Jadranska animacija III. SRODNA PRAVA, Članak 141. (2) Ova definicija je nejasna i ne razdvaja jasno neovisne proizvođače, producente kao osobe i televizije. Uskladiti s ostalim zakonima koji već spominju te djelatnosti jer u suprotnosti možemo prestati s radom u Hrvatskoj. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Definicija „filmski producent“ (sada izmijenjeno u „audio-vizualni producent“) iz članka 141. stavka 2. Nacrta prijed-loga Zakona u skladu je s međunarodnim standardima u ovom području te je dovoljno široka da obuhvaća sve kate-gorije producenata. U smislu autorskog prava i srodnih prava nema relevantnost podjela producenata na neovisne, televizije i „producente kao osobe“.
115 Hrvatska udruga producenata III. SRODNA PRAVA, PravO FILMSKIH PRODUCENATA Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovo-rima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovi-zualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predla-že u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
116 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, Članak 136. Čl. 136 Smatram da su iz ovog članka izostavljena 2 slučaja u kojima je trajanje prava proizvođača koje je 2013. godine temeljem čina izdavanja ili zakonitog priopćavanja javnosti produljeno na 70 godina, uslijed nastanka okolnosti iz čl. 138/5 i 140/4, skraćeno na 50. Obzirom da cijeli članak govori o trajanju prava proizvođača fonograma, potrebno je isto u navedenom članku navesti te stoga predlažem izmjenu članka na način da tekst glasi: Čl. 136. (1) Pravo proizvođača fonograma traje 50 godina od prvog fiksiranja fonograma. (2) Ako je u razdoblju iz st. 1 fonogram zakonito izdan, pravo traje 70 godina od takva prvog izdanja. Ako fonogram u tom razdoblju nije zakonito izdan, ali je zakonito priopćen javnosti, pravo traje 70 godina od takvog prvog priopćavanja javnosti. (3) Pravo proizvođača fonograma, neovisno o odredbama st. 2 ovog članka prestaje istekom 50 godina od zakonitog izdavanja odnosno zakonitog priopćavanja javnosti ako nastupe okolnosti iz čl. 138 st. 5 i čl. 140 st. 4. Nije prihvaćen Prijedlog ne prihvaća, radi se o nomotehničkom rješenju u propisu.
117 Goran Navojec III. SRODNA PRAVA, Članak 131. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
118 Marija Škaričić III. SRODNA PRAVA, Članak 131. U potpunosti podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
119 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika III. SRODNA PRAVA, Članak 131. U članak 131. obavezno dodati odgovarajuću primjenu na izvođače članaka 23. (pravo autora usprotiviti se korištenju autorskog djela na način kojim se povređuje njegova čast ili ugled), 47. (pravo prerade). Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Odredba odgovarajuća članku 23. koji se odnosi na autore izričito je na jednak način propisana u članku 125. za izvođače. Pravo prerade umjetničke izvedbe nije predviđeno postojećim sustavom prava u Europskoj uniji s obzirom na predmet zaštite.
120 Marko Šolić III. SRODNA PRAVA, Članak 130. Stavci (2) i (3) su apsolutno nepotrebni, odnosno potrebno ih je izmijeniti i uklopiti u stavak (1). Ne postoji nikakva opravdana potreba da autorsko pravo na fonogram traje 70 godina. Vrijeme trajanja prava od 50 godina bi bilo znatno primjerenije. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Odredba o trajanju zaštite prava umjetnika izvođača dio je europske pravne stečevine i predmet je obaveznog usklađivanja (usklađena je s člankom 1. stavkom 2. Direktive 2011/77/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 27. rujna 2011. o izmjeni Direktive 2006/116/EZ o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava).
121 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Članak 128. (3) Umjetnik izvođač koji svoje isključivo pravo činjenja dostupnim javnosti, kao i pravo davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta, prepusti proizvođaču fonograma ili kojoj drugoj osobi, zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako takvo korištenje, koje se ne može odreći, niti je može prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknada se ostvaruje obvezno kolektivno. Umjetnik izvođač koji nije svoje isključivo pravo činjenja dostupnim javnosti, kao i pravo davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta, ugovorom ili na drugi način prepustio proizvođaču fonograma ili kojoj drugoj osobi, u pogledu ostvarivanja prava na primjerenu i razmjernu naknadu izjednačen je s onim koji je to učinio. OBRAZLOŽENJE Predloženim stavkom 3. članka 128. u naš Zakon se implementira članak 18. stavak 1. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i utvrđuje pravo na naknadu za činjenje dostupnim javnosti fiksiranih izvedbi kao i pravo davanja pristupa javnosti izvedbama koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta i za one umjetnike izvođače koji su svoje isključivo pravo činjenje dostupnim javnosti ugovorima prenijeli proizvođaču fonograma. Kako bi se zaista u duhu Direktive osiguralo da navedeni izvođači zaista i prime propisanu naknadu potrebno je propisati da ta naknada bude NEODRECIVA, kao što je to primjerice propisano u članku 126. važećeg ZAPSP-a za naknadu za iznajmljivanje. Također, da bi se ostvarila svrha navedenog članka Direktive potrebno je da se navedena naknada ostvaruje putem organizacije za kolektivno ostvarivanje prava i to kao OBVEZNO KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA. Ovom odredbom bi bili obuhvaćeni i oni umjetnici izvođači koji SVOJE PRAVO ČINJENJE DOSTUPNIM JAVNOSTI NISU PRENIJELI, bilo iz razloga jer im NIJE NITI BIO PONUĐEN UGOVOR, bilo iz razloga što u vrijeme nastanka snimke i sklapanja ugovora, PRAVO ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI NIJE NITI POSTOJALO. To su u prvom redu svi prateći glazbenici na snimkama, s kojima se u pravilu ne zaključuje diskografski ugovor, a isto tako i najveći broj izvođača, glavnih i pratećih, na snimkama koje su nastale u godinama prije nastanka interneta. Nema nikakvog opravdanog razloga da se takvim umjetnicima izvođačima naknada ne ostvaruje obvezno kolektivno, tim više što isti danas NE OSTVARUJU NIKAKVU NAKNADU zbog samovoljnog i ničim opravdanog tumačenja proizvođača fonograma da su im svi izvođači prenijeli sva prava pa tako i prava činjenja dostupnim javnosti. Današnja praksa je da proizvođači fonograma stupaju u ugovorne odnose s glazbenim internet servisima (korisnicima prava činjenja dostupnim javnosti) i od istih naplaćuju naknadu za svoja prava ALI I za prava umjetnika izvođača, koja onda ili u potpunosti zadržavaju za sebe (pod izgovorom prijenosa svih prava) ili određenim izvođačima isplaćuju neku naknadu bez da istu potkrijepe na transparentan način. (Nedostatak ikakve transparentnosti kod bilo kakvih korištenja nakon licenciranja uočeno je i riješeno u Direktivi 2019/790 u čl. 19.) S druge strane zbog takve prakse platforme koje koriste predmete zaštite, odbijaju uopće i stupiti u razgovore s organizacijama kolektivne zaštite, skrivajući se iza „jamstava“ proizvođača fonograma. CILJ OVE DIREKTIVE, KAO I NEKOLIKO POSLJEDNJIH ZAKONODAVNIH INTERVENCIJA NA EUROPSKOM NIVOU JE RIJEŠITI I UKLONITI NEGATIVNE I LOŠE PRAKSE koje posljedično uzrokuju izostanak pravičnih naknada za kreativni sektor. Cilj Direktive, između ostalog je bio stvoriti preduvjete za takav zakonodavni okvir u državama članicama koji bi osigurao praktično ostvarenje načela pravične i razmjerne naknade za autore i izvođače. Navedeno je vidljivo i iz recitala br. 72 koji izričito upućuje na potrebu za zaštitom autora i izvođača zbog redovito lošije ugovorne pozicije u odnosu na one koji stječu prava iskorištavanja. Jedna od najkorištenijih teza kojom proizvođači fonograma pokušavaju pravdati svoj stav da prateći glazbenici nemaju pravo na nikakvu naknadu za korištenje njihovih izvedbi na internetu je da su oni primili jednokratnu naknadu za svoj rad u studiju i time se odrekli svih svojih prava. To nikako ne odgovara istini niti to igdje u važećem zakonu piše. Čak štoviše, Direktiva 2019/790 u recitalu br. 73 izričito navodi da jednokratna isplata naknade može biti samo izuzetak, a NIKAKO PRAVILO i to u posebno definiranim i opravdanim slučajevima. Posebno nadalje navodimo da se u slučaju prava na ostvarivanje pravične i razmjerne naknade uopće NE RADI O NEKAKVOM NOVOM PRAVU, niti o nekoj dodatnoj naknadi, što se kontinuirano pokušava plasirati. Naime svako isključivo pravo ima u sebi sadržanu mogućnost odobravanja konzumiranja tog prava ali i imovinski aspekt koji se principijelno mora osigurati i omogućiti kada se djelo/izvedba koristi. Naknada koja je predložena ovim stavkom u cijelosti je sastavni dio samog prava koje postoji u hrvatskom zakonodavstvu još od 2003. godine. Pravo bez imovinskog aspekta ne postoji osim kada se radi o moralnim pravima. Uostalom, navedeno pravo nalazi se u važećem ZAPSP-u u članku 125. koji nosi naziv Isključiva IMOVINSKA prava umjetnika izvođača. Upravo neodrecivošću te naknade i ostvarivanjem te naknade kroz sustav kolektivne zaštite osigurava se da naknada stigne do onog kreatora koji mora imati imovinski interes kada se njegova kreacija koristi. Predloženim stavkom 3. cilj Direktive 2019/790, kao i obveza Republike Hrvatske kao države članice da osigura taj cilj, se u potpunosti ostvaruje. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
122 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Čl. 128. Smatram nužnim dodati st. 3 kako je predlagano a i egzistiralo u ranijim verzijama nacrta Zakona, sve do upućivanja zakona u javnu raspravu (uključujući i na sastancima radne skupine). Naime, ovim stavkom, odnosno adekvatnom izmjenom ovog članka na ispravan način i u potpunosti implementirao bi se članak 18 Direktive 2019/790 koji govori o tome da država OSIGURAVA da autori i IZVOĐAČI prime naknadu za svako korištenje njihovih djela (predmeta zaštite). U provedbi tog načela, države mogu koristiti razne mehanizme uzimajući u obzir načelo ugovorne slobode i pravednu ravnotežu ugovornih strana. Istovremeno Direktiva u svom recitalu 72. objašnjava i razloge za navedeno, naglašavajući često lošiju ugovornu poziciju autora i izvođača prilikom licenciranja odnosno raspolaganja pravima. Cilj direktive je anulirati tu lošiju stvarnu i životnu poziciju koja vrlo često znači „uzmi ili ostavi“ tip ugovora i stoga zahtijeva da države u tom smislu propišu odgovarajuće mehanizme, a ti mehanizmi su slobodan odabir država. Cilj, a cilj je, naglašavam, OSIGURAVANJE DA NAKNADA STIGNE DO IZVOĐAČA I AUTORA, mora biti ostvaren. U suprotnom bi odredba direktive glasila „mogu osigurati“, a ne „će osigurati“ kako uistinu glasi. Situacija u kojoj se neravnoteža ugovornih stranka balansira na način da se osigura pravo slabije strane na naknadu koju ista ima pravo primiti vezano uz svako korištenje djela, ne može se smatrati ograničenjem ugovorne slobode, nego onemogućavanjem zloupotreba pojma „ugovorne slobode“ i osiguravanjem prihoda izvođačima s osnova njihovog kreativnog rada (čemu izvođačka prava i služe, a navedeno predstavlja materijalni aspekt tog prava). Nadalje, vidljivo je da je sveprisutna teza proizvođača fonograma da bi KROZ IZVOĐAČKU NAKNADU trebalo biti vraćeno neko ulaganje. Ovdje je također nužno naglasiti da je ulaganje upravo onaj ključni moment zbog kojeg su sami proizvođači fonograma dobili svoje pravo proizvođača fonograma kao takvo. I upravo to pravo, kao i koristi koje proizlaze iz tog prava, su koristi kojima se vraća eventualni njihov ulog. Stoga objašnjavati potrebu za prijenosom ukupne (ili najvećeg dijela) izvođačke naknade na proizvođača fonograma radi povrata ulaganja, prvenstveno poništava temeljni razlog zbog kojeg njihovo pravo uopće i postoji, a ujedno zanemaruje razlog postojanja izvođačkog prava (da izvođač primi naknadu kada se koristi njegova kreacija). Izvođačka prava NE POSTOJE ZBOG POVRATA INVESTICIJE PROIZVOĐAČA FONOGRAMA U FONOGRAM NITI TOME SMIJU SLUŽITI. Ujedno, ako izvođač iz svojih prava vraća ono što proizvođač fonograma uloži, tada bi pravno taj izvođač trebao stupiti u poziciju proizvođača fonograma. Proizvođač fonograma ima izvorno pravo ako je poduzeo inicijativu i financirao stvaranje snimke, odnosno ako je odgovoran za njezin nastanak. Ako nije poduzeo inicijativu odnosno ako je stvaranje snimke platio izvođač (bilo inicijalno, bilo kroz povrat preko materijalnog aspekta svojih prava) tada je taj izvođač u stvari jedini pravi proizvođač fonograma. Pravno. Osim što u stvarnosti to nije tako, već proizvođači fonograma vrlo često smatraju da im se gotovi, od izvođača financirani fonogram mora (besplatno) prepustiti, a ako su ga već financirali, da izvođač to financiranje mora vratiti svojim pravima. Osnovni prihod cjelokupne glazbene industrije generira se na internetu (svjedoci smo svakodnevnih izvještaja o povećanom prihodu diskografskih kuća i to upravo temeljem streaming i drugih Internet korištenja). Ovim zakonom pokušava se riješiti „value gap“ u odnosu između internetskih platformi i kreativaca, no ovaj zakon propustio je, a što je također trebalo efikasno riješiti temeljem čl. 18 Direktive, ukloniti value gap između izvođača i proizvođača fonograma. Takav value gap barem bi bio smanjen, ukoliko ne i uklonjen ako bi se pravo izvođača na naknadu za korištenje izvedbi putem Internet platformi u zakon ugradilo kao NEODRECIVO. Stoga, ne radi se NIKAKO O NOVOM PRAVU već o ispravnoj raspodjeli prihoda od postojećih internetskih korištenja svim nositeljima prava, a koji prihod se odnosi na izvođačka prava barem jednako kao i na prava proizvođača fonograma, odnosno o osiguravanju da kreativci prime naknadu. I to je zakonodavac DUŽAN OSIGURATI. Zakon je uostalom predvidio vrlo čvrsto osiguranje i to za SVA prava kod nekih drugih nositelja autorskog prava te korištenja autorskih djela. Ne samo načelnom odredbom o načelnom postojanju prava na naknadu u općim odredbama, već izričito neodrecivom naknadom koja se, daljnje sigurnosti radi (kako bi uistinu i došla do nositelja) ostvaruje kroz sustav kolektivne zaštite. I navedeno je izričito propisano i izvan općih odredbi (uz konkretne članke za konkretne situacije). Ništa se kod autora tu također ne tretira kao neko novo pravo, već kao određeni dio imovinskog aspekta postojećeg prava koji uvijek za autora mora biti osiguran. Zašto to nije na identičan način riješeno za glazbene izvođače imajući u vidu sve naprijed navedeno, nikako nije jasno. Direktiva, naglašavam, ne radi razliku niti između autora i izvođača, a niti između glavnih i pratećih izvođača. Stoga daljnje teze, pa čak i direktne izjave da samo glavni izvođači (a i to samo neki) uopće imaju pravo na naknadu je teza koja je pravno neodrživa (da se ne upotrijebi pojam suluda). Još je nevjerojatnija situacija kod korištenja izvedbi izvođača koji nikada nisu zaključili nikakav ugovor o prijenosu (osnivanju) prava. Oni naprosto ne postoje. Čak i u slučajevima kada glavni izvođači temeljem ugovora nekakvu naknadu i primaju, proizvođači fonograma prateće izvođače ne priznaju kao nekog tko bi trebao imati pravo ostvariti koristi od svoje izvedbe. Kod takvih izvođača su naprosto jednostrano primijenili nekakvu nigdje postojeću ili zakonom dopuštenu predmnijevu. Istovremeno, proizvođači fonograma prilikom dostavljanja snimki raznim platformama jamče da su regulirali sva prava sa svim izvođačima. A nisu. Vrlo često se, nadalje, tumači da se ugovorne odredbe vezane striktno uz komadnu prodaju nosača zvuka trebaju jednako primijeniti i za streaming. Istovremeno, vrlo jasno izričaj Direktive 2019/790 u čl. 17 navodi da se u slučaju usluga dijeljenja sadržaja putem Interneta ne radi o prodaji već o radnji priopćavanja javnosti odnosno činjenja dostupnim javnosti. Svi streaming servisi obavljaju radnju priopćavanja javnosti, a obzirom na činjenicu da prestankom pretplate prestaje i dostupnost sadržaju, takva radnja NIKAKO SE NE MOŽE NITI PRIBLIŽNO SMATRATI KUPNJOM sadržaja. Dapače, obzirom se radi o korištenju na određeno vrijeme (tj. dok traje pretplata) , navedena je radnja sličnija iznajmljivanju (za koje već postoji izrijekom neodredivo i neprenosivo pravo u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja, kada se radi o fizičkim primjercima i u tom slučaju nije se baratalo „ugovornim slobodama“ kao razlogom protiv tog neodrecivog prava na naknadu iako se jednako tako radi o isključivom pravu s kojim se može raspolagati, pa tako i prenositi), pa stoga ne postoji razlog da se na identičan način ne regulira i digitalno iznajmljivanje, te druga digitalna korištenja (osim eventualnog trajnog digitalnog downloada, koji se može smatrati kupnjom sadržaja, odnosno ekvivalentom distribuciji u smislu digitalne distribucije, obzirom se pojam distribucije odnosi na izvorni PRIMJERAK ili UMNOŽENE PRIMJERKE – dakle fizičke proizvode). Stoga je jedini način da država osigura da izvođačka naknada pripadne izvođačima, što je jedan od ciljeva ove Direktive, da propiše neodrecivost naknade koja će se ostvariti u sustavu kolektivne zaštite. Jedino na taj način svi će izvođači primiti naknadu koja im pripada i neće „vraćati troškove“ proizvođaču fonograma. Uzgred, dodatne teze da će naplaćene naknade izvođača ući u masu i neće pripasti onima čije se izvedbe uistinu koriste jer su takvi pravilnici kolektivnih organizacija, posve su paušalne, obzirom da se individualizirano evidentiraju korištenja i naknade koje se ostvaruje sukladno čl. 139 ovog prijedloga Zakona, a individualizirana izvješća su obveza korisnika pri čemu Internet servisi tu individualiziranost primjenjuju i na visinu konkretne naknade ovisno o stvarnom korištenju pojedine snimke sa snimljenom izvedbom i o tome imaju podatke koje dostavljaju i sada (ali samo proizvođačima fonograma). Predlaže se stoga dodati st.3 koji glasi: UMJETNIK IZVOĐAČ KOJI SVOJE ISKLJUČIVO PRAVO ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI IZVEDBI FIKSIRANIH NA FONOGRAMIMA I PRAVO DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI IZVEDBAMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA PREPUSTI PROIZVOĐAČU FONOGRAMA ILI KOJOJ DRUGOJ OSOBI, ZADRŽAVA PRAVO NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU ZA SVAKO TAKVO KORIŠTENJE SVOJE SNIMLJENE IZVEDBE, KOJE SE NE MOŽE ODREĆI, NITI JE MOŽE PRENIJETI ILI NA DRUGI NAČIN PREPUSTITI. NAKNADA SE OSTVARUJE OBVEZNO KOLEKTIVNO. UMJETNIK IZVOĐAČ KOJI NIJE SVOJE ISKLJUČIVO PRAVO ČINJENJA DOSTUPNIM JAVNOSTI I PRAVO DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI IZVEDBAMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA PREPUSTIO PROIZVOĐAČU FONOGRAMA ILI KOJOJ DRUGOJ OSOBI, IZJEDNAČEN JE, U POGLEDU OSTVARIVANJA PRAVA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU S ONIM KOJI JE TO UČINIO. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
123 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Upravni odbor SPID-a podržava prijedlog HDFD-a i tražimo izjednačavanje prava svih umjetnika izvođača - kako glazbenika, tako i glumaca i plesača. Posebno je poglavlje posvećeno umjetnicima izvođačima i njihovim pravima, pogotovo u sustavu kolektivnog ostvarivanja izvođačkih prava. No u navedenom su segmentu u potpunosti izostavljeni kolege glumci i plesači – jer se u člancima spominje isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava. Što je s “videogramom”? Zašto glumcima i plesačima nije priznato isto pravo kao i glazbenim izvođačima? Vjerujemo da je do ovog propusta došlo nekim previdom te da će on biti ispravljen dodavanjem riječi “videogram” u svaki članak koji se odnosi na zaštitu prava umjetnika izvođača u sustavu kolektivnog ostvarivanja prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Razlike u odredbama u pogledu prava pojedinih kategorija umjetnika izvođača proizlaze iz međunarodnih ugovora koji reguliraju područje autorskog i srodnih prava, a kojih je Republika Hrvatska članica. Pekinški ugovor o audiovizualnim izvedbama Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo detaljnije regulira prava glumaca i plesača, međutim, Europska unija još nije članica tog međunarodnog ugovora (nije ga ratificirala), a Republika Hrvatska nema mogućnost samostalnog pristupanja tom Ugovoru.Ukoliko dođe do usklađivanja pravnog okvira Europske unije s ovim ugovorom, odgovarajuće će se uskladiti odredbe o pravima glumaca i plesača.
124 Goran Navojec III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Slažem se sa primjedbama i podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
125 Marija Škaričić III. SRODNA PRAVA, Članak 128. U potpunosti podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
126 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika III. SRODNA PRAVA, Članak 128. Članak 128. stavak 2. Diskriminirajuće je kod prava na jedinstvenu primjerenu naknadu za priopćavanje fiksirane izvedbe javnosti izričito spomenuti samo proizvođače fonograma jer to navodi na možebitne implikacije da glumac izvođač, za razliku od izvođača glazbenika, ne bi imao pravo na naknadu za priopćavanje fiksirane izvedbe javnosti. HDFD predlaže ili brisati riječ fonograma, tako da se odredba odnosi jednako na sve izvođače, ili dodati riječi videograma. Europska Direktiva 2006/115 također spominje fonograme ali ne zabranjuje proširenje ove odredbe na ostale kategorije izvođača tamo gdje je to primjenjivo. Također, u zadnjoj rečenici iza riječi ''naknada koje'' dodati riječi ''u jednakom iznosu''. Nije prihvaćen Primjedbu nije moguće prihvatiti. Odredba članka 128. stavka 2. predstavlja implementaciju izričite odredbe iz članka 15. stavka 1. Ugovora o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo. Upućujemo na definiciju fonograma iz članka 2. ovog Ugovora: b) »fonogram« znači fiksiranje zvukova izvedbe ili drugih zvukova, ili predstavljanja zvukova, osim u obliku fiksiranja zvukova sadržanih u kinematografskim ili drugim audiovizualnim djelima. Stavak 2. članka 128. Nacrta prijedloga Zakona odnosi se stoga samo na glazbene izvođače.
127 Stanko Šarić III. SRODNA PRAVA, Članak 128. (2) Umjetnik izvođač ima pravo na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za emitiranje i svako drugo priopćavanje javnosti svoje fiksirane izvedbe. Jedinstvena primjerena naknada sastoji se od pojedinačnih naknada koje u jednakom iznosu pripadaju umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
128 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica III. SRODNA PRAVA, Članak 125. Čl. 125 Predlaže se sljedeći st. 2: „Umjetnik izvođač ima pravo usprotiviti se da se pod njegovim imenom označava tuđa izvedba.“ Navedena korištenja su vrlo učestala, imaju marketinški karakter, a nova izvedba može vrijeđati čast i ugled izvođača čije je ime navedeno. Vrlo zoran primjer su ringtonovi koji su kompjuterski generirani zvukovi određenog autorskog djela, no vrlo često uz taj generirani zvuk ili nečiju izvedbu na sintesajzeru stoji ime onog izvođača u čijoj izvedbi je to djelo postalo prepoznato. U takvim slučajevima čak se niti ne navodi autor djela već jedino i isključivo glavni izvođač iako se ne radi o njegovoj izvedbi. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U ovom slučaju umjetnik izvođač može se pozvati na pravnu zaštitu prema drugim propisima. Ovdje nije riječ o moralnom pravu umjetnika izvođača.
129 Akademija dramske umjetnosti III. SRODNA PRAVA, PRAVO NA POŠTIVANJE UMJETNIČKE IZVEDBE Drugu točku članka 124. predlažemo dopunom učiniti jasnijom ili izbaciti, jer nije jasno naznačeno što bi neznatna promjena djela mogla biti. Svaka promjena djela, ma koliko se neznatnom činila od strane počinitelja, može biti narušenje djela te je potrebno da se autor - nositelj prava - usuglasi s izmjenama. Prijedlog je članak dopuniti tako da se za izmjene djela treba tražiti suglasnost autora, a ne da se zakonom propisuje neznatno mijenjanje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Uvođenje ove odredbe uvjetovano je uočenim problemima u primjeni propisa. Naime, ako je umjetnik izvođač dao odobrenje za korištenje svoje umjetničke izvedbe ili je takvo korištenje dozvoljeno prema samom Zakonu, ne može se usprotiviti neznatnim izmjenama, preradama, prilagodbama ili obradama koje po svojem značaju nisu takve da bi dirale u osnovni karakter izvedbe (npr. da se njegova izvedba priopći javnosti u skraćenom obliku, ili slično).
130 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela III. SRODNA PRAVA, Umjetnici izvoĐaČi Smatramo da se redatelja kazališne predstave ili općenito redatelja izvedbenog djela nipošto ne može smatrati umjetnikom izvođečem, već isključivo autorom. Kod definiranja autora u izvedbenoj djelatnosti zakonodavac je ponovno propustio ispraviti dugogodišnju zakonodavnu praksu u našim kazalištima, a to je da se kao jedini autori priznaju dramski pisci i skladatelji. Kazališni redatelj ponovno je stavljen u skupinu umjetnika izvođača! Autore poput Franke Perković, Paola Magellija, Olivera Frljića, Krešimira Dolenčića, Anice Tomić, Branka Brezovca, Bobe Jelčića ili Dore Ruždjak-Podolski doista je neshvatljivo i krajnje neupućeno. Želimo vjerovati da će novi prijedlog zakona ispraviti ovu neusklađenost s praksom, te kazališnim redateljima priznati autorsku važnost koju su redatelji u audiovizualnom sektoru dobili ovim prijedlogom. Nije prihvaćen Komparativnom analizom zakonskih uređenja država članica Europske unije utvrđeno je da prevladava stajalište da je kazališni redatelj umjetnik izvođač, a ne autor djela. Pratit će se daljnji razvoj uređenja ovog pitanja na europskoj i na međunarodnoj razini te će se, ako se ukaže potrebnim, izvršiti u budućnosti zakonske promjene u pogledu definiranja prava kazališnih redatelja. Međutim, napominje se da ako je uz prethodno odobrenje autora scenskoga djela, kazališni redatelj u pripremi kazališne predstave izvršio brojne i značajne intervencije u samom djelu, u tom slučaju se može raditi o preradi djela, na koju bi kazališni redatelj ostvarivao autorska prava sukladno ovom Zakonu.
131 Akademija dramske umjetnosti III. SRODNA PRAVA, PRAVO UMJETNIKA IZVOĐAČA Područje kazališta i izvedbenih umjetnosti predlažemo u zakonu precizno definirati, a status koautora i prepoznatljivost autorskim profesijama u izvedbenim umjetnostima dati kazališnim redateljima, dramskim piscima, autorima dramatizacije, dramaturzima, scenografima, kostimografima, oblikovateljima svjetla i koreografima. U čitavom tekstu Nacrta prijedloga zakona kao autori u području dramske umjetnosti navode se isključivo kazališni redatelji, glumci i plesači, i to u članku 120. Nacrta kao izvođači. Kazališni redatelji nikako nisu izvođači, već kazališni autori, izvođači mogu biti samo ako se pojavljuju na sceni kao sudionici u izvedbi predstave. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Komentar se odnosi na nedostatnu prepoznatljivost autorskih profesija koje djeluju u području kazališne djelatnosti u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, pa vezano uz to ističemo da je u članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga zakona vidljivo da autorskopravnu zaštitu uživaju dramska i dramsko-glazbena djela, koreografska i pantomimska djela, te jezična djela - pisana i govorna, a sva se ta djela odnose upravo na kazališnu umjetnost. I druge djelatnosti vezane uz kazalište mogu rezultirati stvaranjem djela koja mogu uživati autorskopravnu zaštitu ako udovolje općim uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona (npr. scenska glazba, maske i kostimi, scenografija i sl.). Komparativnom analizom zakonskih uređenja država članica Europske unije utvrđeno je da prevladava stajalište da je kazališni redatelj umjetnik izvođač, a ne autor djela. Pratit će se razvoj uređenja ovog pitanja na europskoj i na međunarodnoj razini te će se, ako se ukaže potrebnim, izvršiti u budućnosti zakonske promjene u pogledu definiranja prava kazališnih redatelja. Međutim, napominje se da ako je uz prethodno odobrenje autora scenskog djela kazališni redatelj u pripremi kazališne predstave izvršio brojne i značajne intervencije u samom djelu, u tom slučaju se može raditi o preradi djela, na kojoj kazališni redatelj može imati autorska prava sukladno ovom Zakonu. Umjetnici izvođači (glumci) nositelji su srodnih prava prema ovom Zakonu.
132 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 112. Članak 112., u st. 2. potrebno je dodati glavnog snimatelja i glavnog montažera u nabrajanju koautora od čije smrti se računa trajanje autorskog prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba članka 112. stavka 2. Nacrta prijedloga zakona rezultat je usklađivanja s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2006/116/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava.
133 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 112. Grupacija kinoprikazivača i Grupacija kinodistributera HGK skreću pozornost kako je u ovome članku neosnovano ostao "autor dijaloga" s obzirom na definicije koautora audiovizualnog djela iz članka 15. stavka 2. Nacrta u kojim se on ne spominje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba članka 112. stavka 2. Nacrta prijedloga zakona rezultat je usklađivanja s člankom 2. stavkom 2. Direktive 2006/116/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava.
134 Marko Šolić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 111. Ne postoji nikakva realna potreba za navedenim člankom. Nasljednici autora nisu autori djela, pa ne postoji ni logičan razlog da na djelo polažu autorska prava. Trajanje navedenih prava posebno je problematično iz praktičnih razloga, jer nakon više od 40 ili 50 godina od smrti autora često postaje nemoguće pronaći sve osobe koje polažu autorska prava na djelo, pogotovo ako se radi o djelu poput audiovizualnog koje je stvoreno od strane više autora. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Odredba o trajanju zaštite autorskog prava dio je europske pravne stečevine i predmet je obaveznog usklađivanja (usklađena je s člankom 1. Direktive 2006/116/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o trajanju zaštite autorskog prava i određenih srodnih prava).
135 Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA Predlažemo samo da se naslov iznad članka 108. dopuni kako bi jasno odražavao sadržaj toga članka i da glasi: UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA I IZMJENE ARHITEKTONSKOG DJELA. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
136 Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) II. AUTORSKO PRAVO, UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA Predlažemo samo da se naslov iznad članka 108. dopuni kako bi jasno odražavao sadržaj toga članka i da glasi: UNIŠTENJE AUTORSKOG DJELA I IZMJENE ARHITEKTONSKOG DJELA. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
137 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. PRIJEDLOG UZ ČL. 105. st. 3. U st. 3. predlažemo riječ „mogu“ zamijeniti s „moraju“, tako da glasi: "Javna sveučilišta, njihove sastavnice, kao i javna veleučilišta i visoke škole, moraju donijeti pravila o postupanju s autorskim djelima Promjena u čl. 105 nije izravno vezana uz usklađivanje s Direktivom, ali je vezana uz usklađivanje i rješavanje višegodišnjih otvorenih pitanja otvorenih u Zakonu o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (čl. 83, st. 11.). Bez obzira na st. 5. koji, da bi se uskladilo sa ZZDVO, kaže da se student ne može protiviti objavljivanju u javnoj mrežnoj bazi, u praksi tu odredbu i dalje mogu, makar imali sve dozvole autora ili ovlaštenje iz st. 5, ne primjenjivati upravo sama visoka učilišta. U ZZDVO je naime navedeno da su sveučilišta i fakulteti DUŽNI završne radove trajno objaviti na javnoj internetskoj bazi. Prije stavka 5. prijedloga ZAPSP , u odnosu na ZAPSP se stvarala dihotomija obveza, s obzirom da je konačna odluka i dalje bila na strani studenta, a neprava obveza na strani visokog učilišta. No, ta obveza visokog učilišta i dalje postoji u ZZDVO, a da se ona može u potpunosti primjenjivati i ne izbjegavati, riječ „mogu bi“ bi trebalo zamijeniti s „moraju“. Prihvaćen Prihvaća se prijedlog dionika te se odredba odgovarajuće mijenja.
138 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. Uz naziv dodiplomski, koji se odnosi na nekadašnje predbolonjske četverogodišnje studije koji se danas ne izvode, treba dodati preddiplomske studije koji su ustrojeni Bolonjskim procesom. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se odredba mijenja na odgovarajući način.
139 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. Kako bi se izvršile obveze propisane Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (čl. 83., st. 11.: "Završne radove studija sveučilišta i fakulteti dužni su trajno objaviti na javnoj internetskoj bazi sveučilišne knjižnice u sastavu sveučilišta te kopirati u javnu internetsku bazu završnih radova Nacionalne i sveučilišne knjižnice"), i uskladili zakonski propisi, u stavku (3) potrebno je visokim učilištima propisati obvezu objave završnih radova. Stoga predlažemo zamjenu riječi MOGU u MORAJU: "Javna sveučilišta, njihove sastavnice, kao i javna veleučilišta i visoke škole, moraju donijeti pravila o postupanju s autorskim djelima iz stavka 1. i 2. ovoga članka i njihovom iskorištavanju te ih javno objaviti na vidljivom mjestu na svojoj mrežnoj stranici." Prihvaćen Prihvaća se prijedlog te se predmetna odredba na odgovarajući način mijenja.
140 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. Javna sveučilišta i sastavnice su u DUŽNOSTI prema Zakonu o visokom obrazovanju, koja tamo nije niti razrađena niti je razrađena procedura da ih se prisili da tu dužnost objavljivanja završnih radova ispune. Ako im se i prema ovom zakonu ponudi tek "mogu" umjesto "moraju", onda je još manja šansa da se uspostavi učinkovita procedura koja bi pri tom trebala biti i ujednačena, kao i osjećaj da to moraju učiniti. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
141 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 105. (3) Javna sveučilišta, njihove sastavnice, kao i javna veleučilišta i visoke škole, MORAJU donijeti pravila o postupanju s autorskim djelima iz stavka 1. i 2. ovoga članka i njihovom iskorištavanju te ih javno objaviti na vidljivom mjestu na svojoj mrežnoj stranici. Pravila donosi najviše tijelo takve pravne osobe, kao što su senat ili vijeće zaposlenika, sukladno propisima i aktu kojim se uređuju ustrojstvo i nadležnosti tijela te pravne osobe. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća, te se odgovarajuće mijenja izričaj u navedenoj odredbi.
142 gabrijela krmpotić kos II. AUTORSKO PRAVO, Članak 104. Poštovani, pišem u kontekstu Muzeja kao umjetničke ali i znanstvene ustanove, Trebalo bi izdvojiti autore, stručno-umjetničkih kataloga čiji su autori zaposlenici-djelatnici Muzeja (stručni uposlenici), jer ulaze u posebne kategorije. Naša tiskana izdanja i publikacije kao i katalozi a da ne govorim monografije, nadilaze klasična "knjižna izdanje", naša izdanja se ne mogu svrstati u izdanje tzv publicističke narave,jer se radi o vrlo opsežnim,stručnim, dužim istraživanjima tih pisanih djela iz područja umjetnosti. Mnogobrojni profesori na sveučilištima, znanstvenim institutima često koriste naša izdanja kao izvor, ali i kao inspiraciju da daljnja istraživanja. Stoga bi molila da se doda ili pronađe adekvatni naziv i za ovo vrlo specifično područje. Gabrijela Krmpotić Kos,mag.mus.prof.MAS-ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nejasno je u kojem kontekstu se traži promjena statusa. U stavku 1. članka 7. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, te se ovdje radi o otvorenoj listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. U tom smislu, nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela, jer činjenica da određena djela nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
143 gabrijela krmpotić kos II. AUTORSKO PRAVO, AUTORSKA DJELA STVORENA NA JAVNIM SVEUČILIŠTIMA I VISOKIM UČILIŠTIMA U ZNANSTVENOM, UMJETNIČKOM I NASTAVNOM RADU Poštovani, pišem u kontekstu Muzeja kao umjetničke ali i znanstvene ustanove, Trebalo bi izdvojiti autore, stručno-umjetničkih kataloga čiji su autori zaposlenici-djelatnici Muzeja (stručni uposlenici), jer ulaze u posebne kategorije. Naša tiskana izdanja i publikacije kao i katalozi a da ne govorim monografije, nadilaze klasična "knjižna izdanje", naša izdanja se ne mogu svrstati u izdanje tzv publicističke narave,jer se radi o vrlo opsežnim,stručnim, dužim istraživanjima tih pisanih djela iz područja umjetnosti. Mnogobrojni profesori na sveučilištima, znanstvenim institutima često koriste naša izdanja kao izvor, ali i kao inspiraciju da daljnja istraživanja. Stoga bi molila da se doda ili pronađe adekvatni naziv i za ovo vrlo specifično područje. Gabrijela Krmpotić Kos,mag.mus.prof.MAS-ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nejasno je u kojem kontekstu se traži promjena statusa. U stavku 1. članka 7. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, te se ovdje radi o otvorenoj listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. U tom smislu, nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela, jer činjenica da određena djela nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
144 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 100. Ovu odredbu predlažem brisati u cijelosti jer je ista nepotrebna. Sva prava i obveze te poslovi koje u državni dužnosnici obavljaju definirana su kroz odredbe posebnih zakona kojima se uređuje osnivanje i rad tijela državne i lokalne (regionalne) uprave i samouprave. Tvorevine koje nastanu u sklopu tog i takvog djelovanja nisu zaštićena autorska djela (odluke, upravi i drugi akti) i nisu autorske tvorevine nego službeni dokumenti i akti čiji je sadržaj određen propisima. Zbog toga smatram da je ova odredba posve suvišna, jer se njome regulira nešto što je ili već regulirano ili što nema potrebe regulirati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer navedene osobe također mogu u svojem radu stvoriti autorsko djelo (primjerice, stručno predavanje, pisani znanstveni ili stručni rad ili druge vrste autorskih djela).
145 Svjetlana Sumpor II. AUTORSKO PRAVO, Članak 99. Smatram da se stavkom (5) članka 99 neopravdano umanjuju moralna prava autora koji su zaposleni u javnim ustanovama kao što su muzeji. Zaposlenici muzeja nerijetko stvaraju autorska djela visoke stručne i znanstvene vrijednosti, kao što monografije i druge vrste tekstova, ali njihova moralna autorska prava nad takvim djelima nisu dovoljno zaštićena. Nepravedno je da ustanova bez suglasnosti autora po završetku radnog odnosa može njegovim započetim autorskim djelom (istraživanjem, tezom, tekstom...) raspolagati po vlastitoj volji, pa dakle i deformirati ga u nešto što autor ne bi odobrio. Smatram da bi nad stručnim i znanstvenim djelima nastalim (i započetim) u javnoj službi, kao što su muzejske ustanove, njihovi autori trebali imati isključiva i neograničena moralna autorska prava, jednako kao što ih imaju znanstvenici zaposleni na institutima i sveučilištima nad svojim autorskim djelima. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
146 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 97. Ovu odredbu predlažem brisati u cijelosti jer je ista nepotrebna. Sva prava i obveze te poslovi koje u trgovačkim društvima obavljaju članovi upravnih i nadzornih tijela definirana su kroz odredbe Zakona o trgovačkim društvima te osobe koje u trgovačkom društvu djeluju kao članovi Uprave ili Nadzornog odbora ili Skupštine, u sklopu tog djelovanja uopće ne mogu biti istodobno i autori jer i njihove tvorevine koje nastanu u sklopu tog i takvog djelovanja nisu zaštićena autorska djela (Odluke uprave, Nadzornog odbora i Skupštine nisu autorske tvorevine nego službeni dokumenti i akti čiji je sadržaj određen propisima o poslovanju). Nadalje, ukoliko su te osobe ujedno i zaposlenici tih trgovačkih društava (imaju sklopljene Ugovore o radu s društvom i na njih se primjenjuju odredbe Zakona o radu), njihov status kao autora je uređen odredbama iz članaka 93. i 94. ovog Zakona. Ukoliko pak nisu zaposlenici, sadržaj njihovog posla, obveze i prava moraju se definirati kroz posebne ugovore i interne akte trgovačkog društva sukladno Zakonu o trgovačkim društvima i Zakonu o radu. Izrada autorskih djela nije povezana sa vođenjem poslovodstava trgovačkog društva ili njegovim nadzorom. Zbog toga smatram da je ova odredba posve suvišna jer se njome regulira nešto što je ili već regulirano ili što nema potrebe regulirati. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer navedene osobe također mogu u svojem radu stvoriti autorsko djelo (primjerice, stručno predavanje, pisani znanstveni ili stručni rad ili druge vrste autorskih djela).
147 Marija Solarević II. AUTORSKO PRAVO, Članak 95. Ovakva je praksa uobičajena u inozemstvu i zove se "rights reversion". Itekako je potrebna jer postoje slučajevi kada je autorsko pravo vezano ugovorom na propalom projektu i u toj nemogućoj situaciji blokirani su autori koji bi svojem djelu htjeli, znali i mogli dati šansu za novim početkom. Ista stvar se dešava kada se ugovara prijenos svih prava, a kasnije postane očigledno da poslodavci nemaju namjeru koristiti sva prava nego ih uzimaju "za svaki slučaj". Ovo je izvrstan članak koji će pozitivno utjecati na praksu vezivanja autorskih prava iz administrativnih pobuda te iz pretjerane revnosti. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
148 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 95. Udruženje marketinga HGK i HURA mišljenja su kako je ovako široko regulirana mogućnost opoziva prava iskorištavanja djela koje je stvoreno u radnom odnosu, vrlo neodrživa za poslodavce (npr. marketinške agencije koje svoje radnike plaćaju baš za stvaranje autorskih djela). Iz ove odredbe proizlazi kako svaki radnik koji odlazi od poslodavca jednostavno može opozvati pravo iskorištavanja autorskog djela za koje je uredno primio plaću, a ne postoji obveza radnika isplate bilo kakve naknade poslodavcu. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Članak 95. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
149 Hrvatska udruga društava za tržišno komuniciranje II. AUTORSKO PRAVO, Članak 95. Članak 95. - HURA - držimo da je ovako široko opisano pravo na opoziv prava iskorištavanja djela koje je stvoreno u radnom odnosu, vrlo neodrživo za poslodavce (npr. Marketinške agencije koje svoje radnike plaćaju baš za stvaranje autorskih djela). Iz ovoga proizlazi kako svaki radnik koji odlazi od poslodavca jednostavno može opozvati pravo iskorištavanja autorskog djela za koje je primio plaću, a ne postoji obveza radnika isplate bilo kakve naknade poslodavcu. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Članak 95. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
150 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske II. AUTORSKO PRAVO, Članak 94. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 94. točka 2. Dodati kolektivni ugovor među dokumente kojima se uređuje primjerena naknada autoru, tako da taj dio glasi ...uređuje se u ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili drugom dokumentu kojim se uređuje radni odnos, ili u drugom ugovoru. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća U članku 94. stavku 2. dodaje se i kolektivni ugovor kojim može biti detaljnije određena primjerena naknada navedena u tom članku.
151 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 94. Udruženje marketinga HGK i HURA predlažu brisati odredbu stavka 2. iz koje proizlazi „ex lege“ pravo autora na posebnu primjerenu naknadu razmjerno doprinosu kojeg je njegovo autorsko djelo imalo na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca. Podredno, predlaže se propisati da navedeno pravo postoji ako je utvrđeno na temelju neke od pravnih osnova koje reguliraju radni odnos kod poslodavca, posebice jer radnici koji potencijalno stvaraju autorska djela u radnom odnosu upravo za takav posao i zasnivaju radni odnos te primaju redovitu plaću. Dakle, dodatna naknada bi trebala biti iznimka, a ne zakonom utvrđeno pravo. Prihvaćen Prijedlog dionika se prihvaća te odredba sada glasi: „Ako je korištenje autorskog djela stvorenog u radnom odnosu imalo bitan doprinos na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca, autor ima pravo na posebnu primjerenu naknadu, razmjerno doprinosu kojeg je njegovo autorsko djelo imalo na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca ako je to određeno u ugovoru o radu, pravilniku o radu, kolektivnom ugovoru ili u drugom aktu kojim se uređuje radni odnos ili u drugom ugovoru.“
152 Hrvatska udruga društava za tržišno komuniciranje II. AUTORSKO PRAVO, Članak 94. Članak 94. (2) - HURA – Iz navedne odredbe proizlazi automatsko pravo na naknadu, a sam iznos se dodatno utvrđuje. Mišljenja smo da navedeni stavak treba ili potpuno izbaciti ili utvrditi da samo pravo postoji ako je utvrđeno nekim od dokumenata koji utvrđuju radni odnos kod poslodavca, posebice zato jer radnici koji potencijalno stvaraju autorska djela u radnom odnosu zapravo baš za takav posao I sklapaju radni odnos I pregovaraju plaću I naknade. Dakle, dodatna nakanda bi trebala biti iznimka, a ne zakonom utvrđeno pravo. U članak bi trebalo dodati: (2) Ako je korištenje autorskog djela stvorenog u radnom odnosu imalo bitan doprinos na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca, autor ima pravo na posebnu primjerenu naknadu **ako je tako utvrđeno odredbama ugovora o radu, pravilnika o radu i drugog akta**, razmjerno doprinosu kojeg je njegovo autorsko djelo imalo na povećanje dohotka odnosno dobiti ili na unaprjeđenje obavljanja djelatnosti poslodavca. Takva primjerena naknada određuje se u ugovoru o radu, pravilniku o radu ili u drugom aktu kojim se uređuje radni odnos ili u drugom ugovoru. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Dodatno se upućuje na odredbu članka 61. Nacrta prijedloga Zakona, koja kao opća odredba uređuje pravo autora na izmjenu ugovora radi pravičnijeg udjela u zaradi.
153 IVAN BENGERI II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. U potpunosti podržavam komentar autora Foto-klub Sloboda glede članka 93. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
154 Foto-klub Sloboda II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Ugovori koji su se do sada sklapali s poslodavcem imali su mogućnost regulacije imovinskih prava, a u ovom prijedlogu zakona ta se prava automatski dodjeljuju poslodavcu kao što je opisano u članku 93. Nije potrebno da se to opisuje u zakonu jer se autora stavlja u podređeniji položaj u odnosu na poslodavca. Iako se u trećem stavku članka 93. kaže kako autor djela stvorenog u radnom odnosu ima moralna autorska prava već su stavcima četiri i pet ta se prava bitno narušavaju jer poslodavac ima apsolutnu slobodu da s autorskim djelom može činiti što želi. Također, stavci 4. i 5. su u suprotnosti s člankom 19 . u kojem se kaže kako moralna prava štite osobne i duhovne veze autora s autorskim djelom, a nadalje i članak 22. kaže kako se autor ima pravo usprotiviti deformiranju, sakaćenju i sličnom naruženju svojega autorskog djela te se ima pravo usprotiviti uništenju izvornika ili posljednjeg primjerka svojeg autorskog djela. No člankom 93. ta se prava gube za autore koji su u radnom odnosu. Tu se postavlja i pitanje članka 23. u kojem stoji da se autor ima pravo usprotiviti korištenju autorskog djela na način kojim se povrjeđuje njegova čast ili ugled, ali to pravo gubi radom kod poslodavca. Poslodavac može bez pristanka autora s autorskim djelom učiniti nešto što itekako može povrijediti ugled i čast samog autora. Člankom 93. podilazi se poslodavcu i stavlja se autora zaposlenika u nepovoljan položaj u odnosu na autore koji nisu u radnom odnosu. Za razliku od ovog prijedloga Zakona, trenutno važeći Zakon o autorskim i srodim pravima ni u jednom članku ne dovodi u pitanje moralna prava autora, te prijedlog članaka 93. predstavlja znatno umanjenje prava autora u odnosu na važeći Zakon. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
155 JAKOV PRKIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. I do sada bilo moguće da se imovinska prava ostvarena autorskim djelom stvorenim u radnom odnosu reguliraju ugovorom o radu ili nekim drugim ugovorom koji određuje rani odnos, a sada se ta prava automatski dodjeljuju poslodavcu što je opisano u članku 93.. Nema nikakvog smisla da ta odredba stoji u zakonu jer autora stavlja u podređeniji , a poslodavca u bitno povlašteniji položaj. U stavku trećem članka 93. se kaže kako autor djela stvorenog u radnom odnosu ima moralna autorska prava u skladu s ovim Zakonom, a već u stavcima četvrtom i petom moralna prava se bitno narušavaju jer poslodavac ima apsolutnu slobodu da s autorskim djelom može činiti što hoće. Stavci 4. i 5. u suprotnosti su s člankom 19. koji kaže kako moralna prave štite osobne i duhovne veze autora s autorskim djelom. Članak 22. kaže kako se autor ima pravo usprotiviti deformiranju, sakaćenju i sličnom naruženju svojega autorskog djela te se ima pravo usprotiviti uništenju izvornika ili posljednjeg primjerka svojeg autorskog djela. Člankom 93. ta se prava gube za autore u radnom odnosu. Slično je i s člankom 23. u kojem stoji da se autor ima pravo usprotiviti korištenju autorskog djela na način kojim se povrjeđuje njegova čast ili ugled, pa se postavlja pitanje zašto se ta prava gube radom kod poslodavca. Poslodavac može bez pristanka autora s autorskim djelom učiniti nešto što itekako može povrijediti ugled i čast samog autora. Držim da je članak 93. u u čistoj suprotnosti s Bernskom konvencijom (članak 11. stavak 2.) čija je potpisnica i Hrvatska. Ovim člankom autori Zakona podilaze poslodavcu i stavljaju autora zaposlenika u nepovoljan položaj u odnosu na autore koji nisu u radnom odnosu bilo koje vrste. Trenutno važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima ni u jednom članku ne dovodi u pitanje moralna prava autora. Članak 93. predstavlja znatno umanjenje prava autora odnosu na važeći Zakon i najbolje bi bilo brisati ga. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
156 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 93. Sindikat novinara Hrvatske protivi u cijelosti predloženom zakonskom rješenju Dosada je Zakonom o autorskim pravima uređeno da: Ako se u izvršavanju obveza iz radnog odnosa stvaraju autorska djela, ugovorom o radu određuje se, između ostalog, stječe li poslodavac pravo na iskorištavanje autorskog djela, te posebice, ako ga stječe, opseg i trajanje prava iskorištavanja autorskog djela. Ako ovim Zakonom, ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos nije drukčije određeno, autorsko pravo na autorskom djelu zadržava autor bez ograničenja. (čl.76. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) Predmetnom odredbom je autor zadržavao autorska prava na djelu bez ograničenja, dok je po novom Zakonu, ako nije drukčije uređeno, poslodavac stječe sva imovinska prava na autorskom djelu koje je stvorio autor. Time se autor stavlja u nepovoljni položaj, a poslodavcu se olakšava odluka o otkazu s obzirom da zadržava sva imovinska prava na autorsko djelo. S obzirom da najveći dio Ugovora o radu ili Ugovora o djelu sadrži tipizirane odredbe kojima se ne uređuju prava nakon prekida radnog odnosa, jasno je da će poslodavac u najvećem dijelu slučajeva dobiti sva imovinska prava na autorskim djelima. Ovime se znatno negativno utječe na imovinska prava autora, te će ova odredba imati znatne negativne posljedice na prava autora, posebno novinara i fotografa jer nakon prekida radnog odnosa oni ostaju bez ikakvih imovinskih prava na njihovim autorskim djelima, a u korist poslodavca koji će neometano iskorištavati autorska prava. Također će kao posljedica novog Zakona, doći u pitanje zaštita i status radnog odnosa jer će brojni poslodavci odlučiti da nemaju potrebe za autorima jer ionako zadržavaju njihov portfolio autorskih djela. . Predmetni članak nije uređen EU regulativom, te nije bilo pravne obveze za ovom promjenom. Uz to točka 1.među aktima kojima se uređuju odnosi u pogledu autorskog djela, ponovo se izostaje kolektivni ugovor Primljeno na znanje Komentari su primljeni na znanje te se daju sljedeća pojašnjenja: U pogledu izijenjenog uređivanja prava u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu napominje se da su predloženim izmjenama prethodile brojne analize komparativnog zakonodavstva država članica Europske unije, u cilju pronalaženja odgovarajućeg rješenja za potrebe reguliranja ovih odnosa u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da se postojeći model zakonskog uređenja u praksi nije pokazao kao odgovarajući te su iz njega proizlazili brojni problemi i nejasnoće. Prema predmetnom Nacrtu prijedloga zakona je ovo pitanje uređeno slično kao u većini država članica Europske unije. S obzirom na to da svaki sektor poslovanja ima svoje specifičnosti, pitanja vezana uz autorska djela stvorena u radnom odnosu nije moguće regulirati na način da se zakonom detaljno razraduju pojedinosti specifične za svaki takav sektor, ali je odgovarajućim odredbama ostavljena mogućnost drugačijeg uređenja odnosa između autora i poslodavca od onog koji se podrazumijeva ukoliko taj odnos nije uređen posebnim aktom ili ugovorom.
157 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Prema mišljenju HDLU-a Zakon bi trebao štiti one koji su u podređenom položaju ukoliko nije drugačije definirana ugovorom. Smatramo da bi se poslodavci s kojima autora u radnom treba sebe zaštiti ugovorom koje sklapaju s autorima djela. Ukoliko ne postoji ugovori li on ne definiran odnos prema stjecanju isključivih autorska i imovinskih prava iskorištavanja autorskog djela, smatramo da bi ta prava trebao zadržati autor. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
158 Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Vezano uz odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela u radnom odnosu, također smatramo da predstavljaju vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ponovo, naglašavajući da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova, smatramo nužnim da se u članak 93. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 6. u sljedećem sadržaju: (6) Ako je arhitektonsko djelo stvoreno u radnom odnosu, stavci 1. do 5. ovoga članka odnose se na sve elemete arhitektonskog djela (skice, studije, plastične i druge prikaze, nacrte, idejne projekte, glavne projekte, izvedbene projekte i planove, zahvate u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture) te je poslodavac ovlašten koristiti sve ili neke elemente arhitektonskih djela izrađenih u radnom odnosu za izradu drugih elemenata istog ili drugog arhitektonskog djela, bez ograničenja i bez ikakvog dodatnog dopuštenja autora, ako nije izrijekom drukčije ugovoreno između poslodavca i autora. Ovakvom odredbom jasno bi se odredilo, s obzirom na opisanu posebnu narav arhitektonskog djela i njegovih elemenata koji se mogu smatrati i zasebnim autorskim djelima, koja prava stječe poslodavac (ako izrijekom nije drugačije ugovoreno između njega i autora), a s ciljem izbjegavanja eventualnih spornih situacija i pravnih nedoumica. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
159 Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) II. AUTORSKO PRAVO, Članak 93. Vezano uz odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela u radnom odnosu, također smatramo da predstavljaju vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ponovo, naglašavajući da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova, smatramo nužnim da se u članak 93. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 6. u sljedećem sadržaju: (6) Ako je arhitektonsko djelo stvoreno u radnom odnosu, stavci 1. do 5. ovoga članka odnose se na sve elemete arhitektonskog djela (skice, studije, plastične i druge prikaze, nacrte, idejne projekte, glavne projekte, izvedbene projekte i planove, zahvate u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture) te je poslodavac ovlašten koristiti sve ili neke elemente arhitektonskih djela izrađenih u radnom odnosu za izradu drugih elemenata istog ili drugog arhitektonskog djela, bez ograničenja i bez ikakvog dodatnog dopuštenja autora, ako nije izrijekom drukčije ugovoreno između poslodavca i autora. Ovakvom odredbom jasno bi se odredilo, s obzirom na opisanu posebnu narav arhitektonskog djela i njegovih elemenata koji se mogu smatrati i zasebnim autorskim djelima, koja prava stječe poslodavac (ako izrijekom nije drugačije ugovoreno između njega i autora), a s ciljem izbjegavanja eventualnih spornih situacija i pravnih nedoumica. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
160 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 92. Članak 92. stavak 1. Iza riječi ''sva autorska prava iskorištavanja'' treba dodati riječi ''i obveze''. Nije prihvaćen Upućuje se da je prijenos svih obveza sadržan u prijenosu ukupnog poslovanja odnosno poslovnog pogona, bez obzira na njihov izvor, što znači da iste uključuju i obaveze temeljem prava iskorištavanja autorskog djela.
161 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 91. Čl. 91 Potrebno je precizirati može li autor nakon davanja primjerenog roka naručitelju ZAHTIJEVATI raskid ili jednostrano RASKINUTI. Preciznost izričaja zakona dovodi do manjeg broja potencijalnih sporova, a ovdje su uvjeti za direktni jednostrani raskid jasno postavljeni, te predlažem zamjenu pojmova „zahtijevati raskid“ s pojmom RASKINUTI. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te je odredba članka 91. na odgovarajući način izmijenjena.
162 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 91. Članak 88. propisuje da autori i autori doprinosa zadržavaju pravo na isplatu naknade ukoliko dođe do raskida ugovora zbog nezavršetka odnosno nedistribuiranja djela u određenom roku. Članak 91. spominje situaciju kod neiskorištavanja djela, a koje se po našem mišljenju u praksi može preklapati s nezavršetkom odnosno nedistribuiranjem iz čl. 88. Pitanje glasi, u odnosu na članak 91. stavak 2. koji izričito spominje samo autora, smatra li se da autor doprinosa u ovoj situaciji nema pravo na naknadu zbog činjenice da je potpisao ugovor koji se zove ugovor o stvaranju autorskog djela po narudžbi? Molimo pojašnjenje i predlažemo, sigurnosti radi, propisati da članak 91. ne utječe negativno na prava autora i autora doprinosa iz čl. 88. Stavak 3. članka 91. predviđa raskid ugovora zbog neplaćanja naknade autoru, a koji je naravno moguć i bez posebnog propisivanja takve mogućnosti. Člankom 64. ovog nacrta prijedloga Zakona propisuje se supsidijarna primjena Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je Zakonom o obveznim odnosima propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze za naknadu štete, molimo jasno pojašnjenje podrazumijeva li raskid ugovora opoziv prava iskorištavanja koja su bila prenesena na naručitelja? Smatramo da je potrebno preciznije propisati ovu situaciju. Nema nikakvog razloga da naručitelj zadrži pravo iskorištavanja djela ako nije podmirio naknadu za to isto pravo. Također, autor koji sve svoje ugovorne obveze ispuni ne može odgovarati za štetu zbog raskida ugovora koji je uzrokovan neplaćanjem od tog istog naručitelja. Premda Zakon o obveznim odnosima nije predmet ovog savjetovanja, budući da ovaj nacrt prijedloga Zakona koji uređuje jako specifično područje istovremeno upućuje na Zakon o obveznim odnosima, molimo pojašnjenje i preciznije reguliranje situacije neplaćanja kako bi se zaštitilo autore i uvela veća pravna sigurnost. Primljeno na znanje Primjedba primljena na znanje. Članak 88. je poseban (specijalan) i ima prednost u primjeni za audiovizualne autore ispred članka 91. Nacrta prijedloga Zakona kao i odredaba Zakona o obveznim odnosima koje su s njime u suprotnosti.
163 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 90. Čl. 90 Ako se određeni oblici korištenja ostvaruju obvezno kolektivno onda nije moguće u ugovoru o narudžbi osim naknade za stvaranje za te oblike regulirati i naknadu za iskorištavanje, pa bi navedeno bilo korisno pojasniti. Dapače, st. 3 govori da naknada za iskorištavanje u cijelosti pripada autoru, osim ako nije drugačije ugovoreno ili ne proizlazi iz pravila odgovarajuće kolektivne organizacije. Odredbe su vrlo ograničavajuće, posebice s obzirom na vrstu ugovora – dakle ugovor o narudžbi, jer se ne radi o djelu nastalog inicijativom autora, već narudžbom naručitelja (što je vidljivo obzirom da isti plaća i naknadu za stvaranje, što je u pravilu dokaz inicijative). Osim toga, st. 2 se poziva na čl. 60 koji govori da se ta naknada mora dati u času zaključenja pravnog posla, pa se stoga navedeno čini kontradiktornim. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Ističe se da različita autorska djela mogu biti predmetom ugovora koji se uređuje ovim člankom te se ukazala potreba naknadu regulirati upravo na način kako je navedeno u stavku 1. članka 90. Nacrta prijedloga Zakona. Ukazuje se da je ugovorom o narudžbi moguće referirati se na odgovarajuću naknadu za korištenje djela u kolektivnom sustavu ostvarivanja prava. Napominje se također da je na odgovarajući način izmijenjen članak 60. stavak 3. Nacrta prijedloga Zakona.
164 Marija Škaričić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 90. Stavak 3. Ovaj Zakon nikako ne bi smio dopustiti potpuno odricanje od naknade za iskorištavanje autorskog djela ili fiksirane izvedbe. Dosadašnja praksa pokazuje da izvođači audiovizualnih djela gotovo u pravilu potpisuju ugovore u kojima se odriču prava na primjerenu i razmjernu naknadu. Zakon bi trebao onemogućiti situaciju u kojoj će izvođač biti prisiljen na individualnu borbu za prava koja mu po Zakonu pripadaju. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
165 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 90. Članak 90. stavak 3. S obzirom da se ovaj članak na odgovarajući način primjenjuje i na izvođače sukladno članku 131., proizlazi li iz formulacije ''ako nije drukčije ugovoreno između naručitelja i autora'' da se izvođač ugovorom može u potpunosti odreći prava, npr. prava na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za priopćavanje javnosti svoje fiksirane izvedbe iz čl. 128.? S obzirom da na već spomenuti lošiji ugovorni položaj autora i izvođača u odnosu na njihove ugovorne partnere, ovaj Zakon ne bi trebao dozvoliti potpuno odricanje od naknade za iskorištavanje autorskog djela. Primljeno na znanje Upućujemo da odredba članka 90. stavka 3 glasi: (3) Ako se naknada za iskorištavanje autorskog djela stvorenog po narudžbi ostvaruje kolektivno, tako ostvarena naknada u cijelosti pripada autoru ako nije drukčije ugovoreno između naručitelja i autora ili ne proizlazi iz pravila odgovarajuće organizacije za kolektivno ostvarivanje prava ili iz ovog Zakona. Upućujemo da se članak 128. stavak 2. odnosi samo na glazbene izvođače
166 ulupuh II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Ovi članci donose novu presumpciju ( od članka 89. do članka 104. )po kojoj isključivo pravo iskorištavanja ako drugačije nije određeno ugovorom i sl., stječe naručitelj odnosno poslodavac u sadržaju i opsegu potrebno za obavljanje redovite djelatnosti, tri su problema: a) Jesu li isključivo ovlaštenje i opseg ograničen na redovitu djelatnost naručitelja odnosno poslodavca u međusobnom proturječju? b) Što je s preostalim sadržajem i opsegom? c) Pojavila se bojazan u vezi s činjenicom da korporacije kao naručitelji odnosno poslodavci stječu dotična prava ne samo kao isključiva već i prostorno i vremenski neograničena... Predstavlja li to kraj svijeta kakvog smo znali? Događa li se scenarij da ovakvim zakonskim rješenjem u odnosu na autorska djela stvorena u takvom režimu ne samo da autor načelno gubi nadzor, već i javnost u potpunosti gubi privilegiju da takva djela postanu javno dobro?!? Ipak, činjenica je da se autorska prava gase s istekom roka od 70 (ili koliko već bude) godina od smrti autora. Ako se vratimo na to da su autorska prava neotuđivo pravo autora (odnosno njegovih nasljednika), sve dok traju. Dakle, ona imaju rok trajanja... A naručitelj, odnosno poslodavac, stječe pravo iskorištavanja određenog opsega autorskog prava, tako da se samom činjenicom isteka prava autora automatski gasi i isključivo (i bilo kakvo drugo) pravo iskorištavanja tih prava, jer ona više ne postoje - prelaze u domaine public, postaju javno dobro. Ipak! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
167 Nina Mitrović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Stavkom 3. autorska se imovinska prava zauvijek i za sve prostore prenose na naručitelja, dakle neautora što ukazuje da onaj tko je sastavljao ovaj zakon nikada nije sudjelovao u stvaranju autorskog djela. Da je, vjerujem da mu ovakva izrabljivačka formulacija ne bi pala na pamet. Također, data osoba/e ne shvaća/ju da zakon treba jednako štititi sve uključene strane. Ovime se stiče dojam da predlagatelji zakona kreiraju zakon u korist naručitelja što je u najmanju ruku nepravično. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
168 Jadranska animacija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. izbaciti "bez prostornog i vremenskog ograničenja" iz stavka 3 članka 89 Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 89. Nacrta prijedloga Zakona uređuje sadržaj ugovora o stvaranju autorskog djela po narudžbi i radi se o općoj odredbi koja se primjenjuje na sve vrste autorskih djela, a ne samo na audiovizualna djela.
169 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Upravni odbor SPID-a smatra neprihvatljivim stavak 3. čl. 89. kojim se naručitelju autorskog djela daju imovinska prava iskorištavanja djela bez prostornog i vremenskog ograničenja. Podržavamo prijedlog HDFD-a da se zadrži formulacija iz trenutno važećeg Zakona kojom autor zadržava sva autorska i imovinska prava na svom autorskom djelu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
170 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Prema mišljenju HDLU-a Zakon bi trebao štiti one koji su u podređenom položaju ukoliko nije drugačije definirana ugovorom. Smatramo da bi se naručitelj autorskog djela trebao štiti ugovorom koje sklapaju s autorima djela. Ukoliko ne postoji ugovori li on ne definiran odnos prema stjecanju isključivih autorska i imovinskih prava iskorištavanja autorskog djela, smatramo da bi ta prava trebao zadržati autor. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
171 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Članak 89. stavak 3. Trenutno važeći Zakon u čl. 74. propisuje kako se smatra, ako Zakonom ili ugovorom nije drukčije određeno, da autorsko pravo na naručenom djelu zadržava autor bez ograničenja. Koji je točno razlog zašto ovaj nacrt prijedloga Zakona propisuje suprotnu presumpciju, tj. da ako ugovorom ili ovim Zakonom nije drukčije određeno, naručitelj stječe isključiva autorska imovinska prava iskorištavanja autorskog djela stvorenog po narudžbi? Primljeno na znanje Za objašnjenje upućuje se na uvodno poglavlje II. Nacrta prijedloga Zakona (II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU PREDLOŽENIM ZAKONOM TE POSLJEDICE).
172 Hrvatsko društvo krajobraznih arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Smatramo da su odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela po narudžbi također vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ipak, s obzirom na to da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova (a takvih je prema dosadašnjim odredbama zakona bilo puno i izazvali su ozbiljne troškove, zastoje projekata uključivo i zabrane gradnje što je izvor nesigurnosti i za arhitekte i za investitore), te uzimajući u obzir da je posebnost arhitektonskih djela ta što se njihovim umnožavanjem stvaraju građevine te što njihovo građenje iziskuje vrlo velika financijska ulaganja i poželjno je izbjeći bilo kakve sporne situacije, smatramo nužnim da se u članak 89. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 5. u sljedećem sadržaju: (5) Ugovorom o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi izrijekom se navodi izrada kojih elemenata arhitektonskog djela se naručuje (na primjer: skica, studija, plastični i drugi prikaz, nacrt, idejni projekt, glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi, zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture). Predmnijeva o stjecanju prava iskorištavanja iz stavaka 3. i 4. ovoga članka odnosi se samo na one elemente arhitektonskog djela koji su izričito u ugovoru o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi navedeni i ne uključuje one elemente koji nisu izričito navedeni. Ovakvom odredbom jasno bi se odredio predmet ugovora o narudžbi arhitektonskog djela i sigurno bi se izbjegle sporne situacije. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
173 Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) II. AUTORSKO PRAVO, Članak 89. Smatramo da su odredbe koje uređuju stvaranje autorskog djela po narudžbi također vrlo pozitivan iskorak u odnosu na postojeće zakonsko rješenje. Ipak, s obzirom na to da su arhitektonska djela posebna vrsta autorskih djela koje se u svojoj ukupnosti sastoji od više različitih faza i elemenata, te da se svaki od tih elemenata može smatrati zasebnim autorskim djelom, radi potpune pravne sigurnosti i izbjegavanja sudskih sporova (a takvih je prema dosadašnjim odredbama zakona bilo puno i izazvali su ozbiljne troškove, zastoje projekata uključivo i zabrane gradnje što je izvor nesigurnosti i za arhitekte i za investitore), te uzimajući u obzir da je posebnost arhitektonskih djela ta što se njihovim umnožavanjem stvaraju građevine te što njihovo građenje iziskuje vrlo velika financijska ulaganja i poželjno je izbjeći bilo kakve sporne situacije, smatramo nužnim da se u članak 89. prijedloga Zakona uvrsti novi stavak 5. u sljedećem sadržaju: (5) Ugovorom o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi izrijekom se navodi izrada kojih elemenata arhitektonskog djela se naručuje (na primjer: skica, studija, plastični i drugi prikaz, nacrt, idejni projekt, glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi, zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture). Predmnijeva o stjecanju prava iskorištavanja iz stavaka 3. i 4. ovoga članka odnosi se samo na one elemente arhitektonskog djela koji su izričito u ugovoru o stvaranju arhitektonskog djela po narudžbi navedeni i ne uključuje one elemente koji nisu izričito navedeni. Ovakvom odredbom jasno bi se odredio predmet ugovora o narudžbi arhitektonskog djela i sigurno bi se izbjegle sporne situacije. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća.
174 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 88. Upravni odbor SPID-a podržava prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
175 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 88. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
176 Marija Škaričić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 88. U potpunosti podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
177 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 88. Mogućnost raskidanja ugovora zbog nezavršavanja djela u roku od pet godina od potpisivanja ugovora ne može biti pridržana samo za koautore. I autori doprinosa i izvođači moraju imati mogućnost raskida ugovora zbog navedenih razloga. U suprotnom, kako je trenutno predloženo, svi, koji nisu autori, nalaze se u velikoj situaciji neizvjesnosti, moraju unedogled biti na raspolaganju i pritom možda odbijati druge poslove. Ako bi bilo jasno da filmski producent nema kapacitete dovršiti djelo u roku od pet godina od sklapanja ugovora, svaki sudionik takvog djela ima pravo raskinuti ugovor bez odgovornosti za štetu. U stavku 2. obavezno uz koautore i autore doprinosa treba dodati izvođače. Ili alternativno, u članku 131. navesti i članak 88. pa da i oni budu obuhvaćeni. Ovako predloženim stavkom 2. diskriminirani su izvođači na način da oni ne bi mogli zadržati pravo na isplatu naknade. Nije prihvaćen Primjedba dionika nije prihvaćena. Autori doprinosa nemaju pravo na jednostrani raskid ugovora o audiovizualnoj produkciji no zadržavaju pravo na isplatu naknade.
178 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 86. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
179 Marija Škaričić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 86. U potpunosti podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
180 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 86. Premda se obveza transparentnosti iz članka 62. odnosi na sve izvođače kako propisuje članak 131., s obzirom da se članak 86. tiče audiovizualnih djela, smatramo obveznim i pravednim, u ovom članku izričito navesti i izvođače na način da se u stavku 1. nakon riječi ''autorima doprinosa'' doda i riječ ''izvođačima''. Također, u stavku 2. nakon riječi ''doprinos autora'' treba dodati riječi ''ili izvođača''. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na odgovarajući način, odnosno u odredbama koje se odnose na prava umjetnika izvođača, uključivanjem reference na odredbu o obvezi transparentnosti iz dijela Zakona u kojem se uređuju prava autora.
181 Hrvatsko društvo nezavisnih producenata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. HRVATSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH PRODUCENATA u cijelosti podržava javno priopćenje i komentare HRUP-a na tekst prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u javnoj raspravi. Prijedlog zakona u javnoj raspravi u dijelu o audiovizualnoj djelatnosti prepun je ogromnih rupa u razumijevanju područja kojim se bavi - pojmova, uloga, oblika i odnosa, te predstavlja potpuno neprohodan i nelogičan, sa stvarnošću i strukom nepovezan pravni kalambur, u sukobu s činjenicama, drugim zakonima, europskom audiovizualnom strategijom i regulativama, te ekonomskom logikom djelatnosti. Pojednostavljeno, prijedlog zakona ima četiri ključne i sustavne pogreške zbog kojih je taj dio zakona nužno pisati potpuno iznova: 1. tekst prijedloga svuda doslijedno sužava audiovizualnu djelatnost samo na određene principe proizvodnje određene vrste kinematografskih filmova i time potpuno izostavlja i zakida sve druge oblike audiovizualne djelatnosti, kao i pripadajuće autore i koautore, stvarajući pritom pravne okolnosti koje onemogućavaju osnovne proizvodne odnose, financiranje i plasman audiovizualnih djela 2. tekst prijedloga za jedan zakon posve nepotrebno uvodi rangiranje i selekciju autora na način da paušalno i općenito, bez obzira na vrstu audiovizualnog djela, favorizira isključivo redatelja na štetu svih drugih koautora, dok uopće ni na koji način ne prepoznaje autore audiovizualnih djela koja nisu filmovi, te stvara ogroman pravni vakum u audiovizualnoj djelatnosti 3. prijedlog zakona nametljivo pretjerano favorizira kolektivno sakupljanje autorskih prava, degradirajući legitimna imovinska prava autora u još jedan parafiskalni namet, ne obazirući se na neprimjenjivost i štetnost takvog pristupa, na uvriježene standarde u Europi i svijetu, a neopravdano restriktivno onemugućava sve druge oblike ostvarivanja individualnih autorskih prava, što izrazito ide u prilog samo jednog privatnog društva za sakupljanje kolektivnih prava, a uglavnom ne u prilog autora – dapače mnogim autorima može nanijeti i značajnu imovinsku štetu (ponajprije scenaristima, redateljima i snimateljima) 4. nerazumijevanjem i neprepoznavanjem uloge i prava proizvođača audiovizualnog djela, te mandatornim zaprekama ustupanja prava, proizvođače audiovizualnih djela tekst prijedloga dovodi u poziciju koja je u sukobu s AVMS Direktivom EU, s najmanje dva hrvatska zakona, sa sektorskim koregulacijskim sporazumom, s propozicijama EU fondova, s ekonomskom logikom koja je pretpostavka postojanja audiovizualne djelatnosti i s uvriježenom poslovnom praksom u Europi. Iz navedenih razloga smatramo da se prijedlog zakona u dijelu koji se odnosi na autorstvo audiovizualnih djela ne može nikako popraviti doradom pojedinih članaka, nego je neophodno iz osnove promijeniti pristup i uvrstiti kompetentno razumijevanje audiovizualne djelatnosti u cijelini, te zamagljenu selektivnost i paušalnost zamijeniti stručnošću, cjelovitošću, preciznošću i razmjernošću u odnosu na sva audiovizualna djela na koja se zakon odnosi, kako zakon ne bi nanio značajne štete čitavoj audiovizualnoj djelatnosti u Hrvatskoj, što ovakav prijedlog zakona uvjerljivo jamči. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Odredbe o koautorima audiovizualnih djela te autorima doprinosa odgovarajuće su izmijenjene kao rezultat provedbe ovog javnog savjetovanja. U pogledu prava audovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Ugovorom o audiovizualnoj produkciji između audiovizualnog producenta i koautora audiovizualnog djela uredit će se se stvaranje audiovizualnog djela te primarna i sekundarna prava iskorištavanja koja se koautor ugovorom obvezuje osnovati za audiovizualnog producenta. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Nadalje se pojašnjava da je audiovizualni producent nositelj srodnog prava, a njegova su imovinska prava navedena u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona. Ujedno se napominje da Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama na koju se podnositelj ove primjedbe poziva nije predmet prenošenja u Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima jer ne uređuje autorskopravnu materiju.
182 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. U nastavku iznosimo komentare i prijedloge Grupacije kinoprikazivača i Grupacije kinodistributera koje djeluju u okviru Zajednice za audiovizualne djelatnosti HGK: nisu u potpunosti jasni razlozi zbog kojih se člankom 85. Nacrta za koautore audiovizualnog djela stvara poseban pravni režim u odnosu na sve druge autore. Uobičajeno je da se za određena autorska prava propisuje obvezno kolektivno ostvarivanje prava poput prava iznajmljivanja, prava javne posudbe, prava reemitiranja i slično, no člankom 85. Nacrta se propisuje da se za svako korištenje audiovizualnog djela autorima mora isplatiti primjerena i razmjerna naknada i to upravo putem obveznog kolektivnog ostvarivanja prava. Smisao svakog ugovora o audiovizualnoj produkciji u praksi jest da producent stekne pravo korištenja audiovizualnog djela temeljem čega producent autorima isplaćuje određenu naknadu. Dakle, smisao stvaranja audiovizualnog djela u kojem sudjeluje producent za koji se sklapa ugovor o audiovizualnoj produkciji jest da se između autora i producenta regulira pravo korištenja tog djela i odgovarajuća naknada. U praksi, audiovizualna djela se stvaraju upravo radi njihovog korištenja putem različitih razdoblja eksploatacije: kino, tzv. Pay TV, VOD, Free TV itd. te su autori audiovizualnog djela u potpunosti upoznati sa namjeravanim korištenjem tog djela i u mogućnosti su ugovoriti odgovarajuću naknadu s filmskim producentom. Predloženim rješenjem zakon pretpostavlja da naknada regulirana ugovorom između filmskog producenta i autora nije primjerena i razmjerna naknada za korištenje audiovizualnog djela, već autori audiovizualnog djela imaju pravo i na dodatnu naknadu za svako korištenje tog istog djela za koje su već dobili naknadu od producenta, primjerice putem emitiranja na televiziji i slično. Nije u potpunosti jasno implicira li se time (i) da naknade koje autorima isplaćuju producenti za stvaranje audiovizualnog djela nisu dovoljne naknade te da je potrebno naplaćivati neke dodatne naknade u korist tih istih autora prilikom korištenja djela ili (ii) da bi naknade koje producenti isplaćuju autorima trebaju biti manje ili čak bez naknade obzirom da će se autori naknadno naplaćivati iz stvarnog korištenja tih djela putem kolektivnog ostvarivanja prava. S obzirom da ovakvo rješenje ne postoji za većinu strane audiovizualne produkcije, osobito američke, navedene grupacije mišljenja su kako će ovo rješenje imati negativan utjecaj na audiovizualna djela hrvatskih autora. Naime, ukoliko će hrvatski korisnici audiovizualnih djela hrvatskih autora morati dodatno plaćati tim autorima primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog djela putem obveznog kolektivnog ostvarivanja prava, to znači da će takva djela biti "skuplja" od audiovizualnih djela za koji ne postoji takvo rješenje, što su u pravilu većina stranih audiovizualna djela. Na taj način audiovizualna djela hrvatskih autora postaju manje atraktivna od drugih audiovizualnih djela, što nikome nije u interesu obzirom na iskazanu podršku hrvatskom filmu. Korisnici audiovizualnih djela trebali bi biti sigurni da je naknada koju su platili producentu (ili distributeru određenom od korisnika) sveobuhvatna naknada za korištenje predmetnog audiovizualnog djela, a autori bi svoj pravični udio u navedenom trebali regulirati putem ugovora o audiovizualnoj produkciji. Zanimljivo je da slično rješenje ne postoji za druge autore poput autora glazbenih djela i slično već se sada uvodi samo za autore audiovizualnih djela i to za svako korištenje njihovih djela za koja su već sklopili ugovore o audiovizualnoj produkciji. Navedene grupacije mišljenja su kako je obvezno kolektivno ostvarivanje prava možda opravdano u odnosu na platforme za dijeljenje sadržaja putem interneta u odnosu na koje hrvatski autori nemaju resursa i mogućnosti da dobiju primjerenu naknadu za korištenje njihovih djela koja se na razne načine koriste na istima, no nikako za svako korištenje njihovog audiovizualnog djela osobito za ona korištenja za koja postoje uobičajeni i provjerljivi načini korištenja kao što su primjerice kino prikazivanje, televizija, TVOD usluge SVOD usluge i slično. U skladu sa navedenim predlažu se sljedeće izmjene članka 85. Nacrta: Verzija 1: "NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji koautor audiovizualnog djela svoje pravo reproduciranja, pravo distribuiranja, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako javno korištenje tog audiovizualnog djela kojeg su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta. (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovoga članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti platforma za dijeljenje sadržaja putem interneta. Naknada se ostvaruje obavezno kolektivno." Verzija 2: "NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji, koautor audiovizualnog djela svoje pravo reproduciranja, pravo distribuiranja, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako javno korištenje tog audiovizualnog djela, osim putem javnog prikazivanja audiovizualnih djela u skladu sa propisima koji uređuju audiovizualne djelatnosti (primjerice kino prikazivanje), putem emitiranja i reemitiranja i prijenosa izravnim protokom, javnog priopćavanja emitiranja, reemitiranja i prijenosa izravnim protokom te stavljanja na raspolaganje javnosti putem audiovizualnih medijskih usluga u skladu sa propisima koji uređuju elektroničke medije (primjerice televizijsko prikazivanje, usluge videa na zahtjev, usluge približnog videa na zahtjev). (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovoga članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti osoba koja koristi audiovizualno djelo. Naknada se ostvaruje obavezno kolektivno." Djelomično prihvaćen Prihvaća se djelomično primjedba te se mijenjaju odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji.
183 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. Zašto ovim člankom nisu obuhvaćeni izvođači audiovizualnih djela? Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
184 Marija Škaričić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. Podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Izostavljanje izvođača audiovizualnih djela nejasno je, neprimjereno i nedopustivo. Molila bih pojašnjenje ovog neobičnog propusta. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
185 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 85. Ovim člankom trebaju obavezno biti obuhvaćeni izvođači audiovizualnih djela. Članak 18. stavak 1. Direktive 2019/790 govori o odgovarajućoj i razmjernoj naknadi za iskorištavanje djela ili drugih predmeta zaštite i ne pravi razliku između autora i izvođača pa nije jasno zašto su člankom 85. nacrta prijedloga Zakona, kojim se djelomično transponira navedeni članak Direktive u kontekstu audiovizualne produkcije, izostavljeni izvođači? Molimo pojašnjenje poziva li se pri ovakvoj formulaciji pisac ovog članka na ''pravednu ravnotežu prava i interesa'' iz članka 18. stavka 2. spomenute Direktive i ako da, što je tu pravedno? Ako je neki drugi razlog izostavljanja izvođača, molimo pojašnjenje. Nije prihvaćen Prijedlog nije moguće prihvatiti. Ukazuje se da članak 85. Nacrta prijedloga Zakona ne predstavlja transpoziciju članka 18. Direktive 2019/790. Članak 18. Direktive 2019 /790 transponiran je u članak 60. Nacrta prijedloga Zakona, koji se sukladno članku 131. odnosi i na umjetnike izvođače. U članku 85. ne spominju se umjetnici izvođači budući da se članak 85. ne odnosi na umjetnike izvođače već na autore i nalazi se u poglavlju prijedloga Zakona koji uređuje autorsko pravo.
186 Hrvatska udruga producenata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predlaže u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
187 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. UO SPID-a podržava prijedlog HDFD. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
188 Goran Navojec II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Podržavam prijedlog HDFD-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
189 Marija Škaričić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
190 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 84. Članak 84. stavak 4. Hrvatsko društvo filmskih djelatnika smatra iznimno važnim u stavak 4. dodati rečenice: ''Stjecatelj daljnjeg prava iskorištavanja odgovara solidarno za ispunjenje obveza koje prenositelj tog prava ima prema autoru. Ugovorna odredba suprotna odredbama ovog stavka ništetna je.'' Na ovaj način ograničava se mogućnost manipulacije nositelja prava iskorištavanja prema autorima osnivanjem daljnjeg prava iskorištavanja za drugu pravnu osobu. Naime, autori i izvođači često su u lošijem ugovornom položaju u odnosu na njihove ugovorne partnere, a to na više mjesta izričito ističe i Direktiva 2019/790. U odnosu na navedeno, i poznatu nam lošu praksu izbjegavanja obveza, definiranje solidarne odgovornosti u ovom aspektu pravnog prometa pravom iskorištavanja autorskih djela, dovelo bi do veće kontrole ispunjavanja obveza prema autorima i veće sigurnosti autora. Također, kako bi prethodni stavak imao smisla i sigurnost provedbe, nužno je propisati da su ugovorne odredbe protivne odredbi o solidarnoj odgovornosti ništetne. Nije prihvaćen Prijedlog nije moguće prihvatiti. Prihvaćanjem ovog prijedloga bila bi praktički onemogućeno daljnje iskorištavanje audiovizualnih djela i nerazmjerno bi se otežao rad i poslovanje audiovizualnim producentima. Ne nalazi se da odredbe Direktive 2019/790 pružaju uporište za navedeni prijedlog.
191 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, OPĆENITO O UGOVORU U brojnim člancima ovog prijedloga zakona koji govore o audiovizualnoj produkciji koristi se pojam "filmskog producenta" što smatramo preuskim pojmom koji ne pokriva svu raznolikost audiovizualne proizvodnje. Primjerenijim smatramo pojam "audivizualnog producenta" ili samo "producenta". Prihvaćen Prihvaćen je prijedlog dionika za odgovarajućom izmjenom izričaja te se u članku 1. točki 2. c.), te na svim ostalim mjestima u Nacrtu prijedloga Zakona, na odgovarajući način ujednačava naziv “ audiovizualni producent”.
192 Dario Vince II. AUTORSKO PRAVO, OPĆENITO O UGOVORU KOMENTAR Volio bih da svi dobronamjerni sudionici u ovoj javnoj raspravi obrate pažnju na tri važna elementa koja kardinalno nedostaju diskusiji. 1. Dobro obratite pažnju na DEFINICIJU AUDIOVIZUALNOG DJELA koju koristi ovaj, a i drugi pozitivni zakoni RH. Pročitajte ju ako treba nekoliko puta, osvrnite se oko sebe i brzo ćete uvidjeti da ona ne opisuje samo igrani, dokumentarni i animirani kinematografski film, nego puno, puno više audiovizualnih oblika koje svakodnevno srećemo oko sebe, a trebala bi poslužiti i za ona koja upravo nastaju negdje u svijetu i bit će iznimno tražena za godinu dana. Ona se naravno odnosi i na nebrojene oblike i forme audiovizualnih djela proizvedenih za televiziju, među njima i one koje običavamo zvati «formati», koji imaju precizno zapisane upute kako što treba biti učinjeno – u slici, tonu i glazbi, a često će vam priložiti i nacrte propisane scenografije i upute za rasvjetu. Tko je glavni autor takvog audiovizualnog djela? Tko su koautori? Tko su autori doprinosa? Kada npr. snimate drugu ili treću sezonu hvaljene i nagrađene dramske serije, a odjednom su tu neki redatelji i direktori fotografije koji prije nisu sudjelovali u proizvodnji prethodnih sezona, vidjet ćete ipak da nova sezona neodoljivo podsjeća na prethodne – po stilu režije, kadriranju, tempu, fotografiji, atmosferi, kao da je isti rukopis, a ipak ga kreiraju posve različiti ljudi. Sve je izvrsno, kreativno i vrhunski, iako je rađeno kao po receptu. Tko je glavni autor u tom slučaju? Tko je autor doprinosa? Možemo se mi praviti da je čovjek na setu koji se sramežljivo naziva «showrunner» neki zalutali Jehovin svjedok, ali koji je razlog što ga svi moraju slušati? Što je s nebrojenim i sve maštovitijim vrstama namjenskih audiovizualnih formi? Što u njihovoj proizvodnji znači kreativni direktor koji je smislio ideju, možda napisao i scenarij i donosi ključne kreativne odluke u daljnjoj realizaciji? Kliknite potom na sada već stari You Tube i naći ćete tu nepreglednu masu audiovizualnih djela, mnoga izvrsno, kreativno i profesionalno napravljena. No mnoga ničime neće odgovarati opisu igranog, dokumentarnog ili animiranog filma. Znači li to da nisu audiovizualna djela? Hmm, jesu. Tako kaže naša zakonska definicija. Tako kaže isti ovaj zakon. Isto vrijedi i za mnoge video igre, najbrže rastući segment audiovizualne industrije u svijetu i Europi. Vrijedi i za brojne inovativne oblike rađene za VR. Ali prijedlog zakona i dosadašnja diskusija nisu predvidjeli mogućnost zaštite i razdiobe autorskih prava njihovim stvarnim autorima. Prije pedeset godina nisu priznati kao umjetnost? Možda, ali to ne znači da nemaju autore, niti da ovo drugo doista uvijek jest umjetnost. To je priličan nedostatak za zakon iz 2020. godine. 2. U diskusijama se na puno mjesta autorska legitimacija uslovljava uvjetom «ako je moguće dokazati». A tko kome to treba dokazati? Tko će biti sudac? I po kojoj će osnovi suditi? Dojmu? Tko će birati ljude s dojmovima? Tko će presuđivati ako su dojmovi različiti? Iz svega do sada napisanoga, očito je da o tome ne bi trebali suditi oni koji su djelo osmislili, napravili, financirali i naručili, pa čak niti oni koji su ga konzumirali. Tko onda? Neka superiorna birokracija? Neka interesna grupa? Konkurencija? Prijatelji? Akademici? Branitelji? Meni se čini krajnje opasnim individualno pravo izmještati od samog autora i onoga koji ga angažira i stavljati u ruke nekom trećem čiju se kompetenciju i neutralnost za konkretnu situaciju ni na koji način ne može utvrditi, a dajemo mu u ruke moć koja znatno prevazilazi onu samog autora. Za početak, nismo ga ni u jednom prijedlogu ni imenovali. U svakom slučaju, nedostaju valjani odgovori na ova pitanja. 3. Zanimljivo je kako je iz većeg dijela zakonskog teksta, a u potpunosti iz naknadne rasprave, nestao proizvođač audiovizualnog djela. Dojam je da je on neko nužno zlo, ali toliko zlo da mu ni naziv ne želimo izgovoriti. Kratko je spomenut filmski producent, ali niti su svi Šveđani plavokosi, pa ni sva audiovizualna djela nisu filmovi. Svi su ovdje, nakon početnih svađa priznati ćemo i snimatelje i montažere, naći ćemo mjesta i za scenske radnike, ali ne, nikako u obuhvat audiovizaulnog djela nećemo priznati postojanje proizvođača, koji vrlo često osmišljava projekt, otkupljuje predložak ili ga naručuje, financira razvoj scenarija i operativnih planova, prikuplja sredstva, aplicira na fondove i koprodukcijske forume, bira i angažira autorske suradnike u koje ulaže znatno prije nego je zatvorio financijsku konstrukciju, pronalazi krajnjeg naručitelja ili investitora, osmišljava načine, tehnologije i uvjete u kojima je pojedinu autorsku ideju ili želju investitora moguće ostvariti itd, itd... Jednom riječju brine za djelo prije nego je počelo nastajati, pa još dugo nakon što je nastalo. On kao da sada smeta i treba ga nekako izbaciti iz algoritma kako bi se nametnuo samo jedan odnos – onaj između pojedinačnog autora i monopolnog privatnog društva za prikupljanje autorskih prava. Ako nam pritom i ispadne koji autor, nije šteta – bit će «prava siročića». Zamišljen je jedan idealan svijet... u njemu postoje prikazivači prepuni novca i sakupljači kolektivnih prava koji će s njima paušalno pregovarati, pa onda, čim marno obračunaju sve svoje troškove, od ostatka po vlastitom algoritmu dijeliti lemozinu autorima. A što preostane, već će se nekako zbrinuti. Nedostaje međutim jedan važan odgovor... a tko će i zašto koordinirati skupne autore i proizvoditi audiovizualna djela od kojih se trebaju skupljati ta sredstva? Nadam se da vas ova pitanja nisu odveć umorila ili povrijedila. U svakoj kreativnoj djelatnosti, pa tako i audiovizualnoj, pitanja autorstva i pravičnih naknada bolna su i važna. Svrha novog zakona trebala bi biti da ponudi zakonska rješenja koja će biti u skladu s vremenom i kontekstom, a pravičnost nametati tako da omogućava razvoj i napredovanje djelatnosti, na osnovama ravnopravnosti i načelne jednakomjernosti za sve sudionike. Ako možemo ikako osigurati da ovaj zakon donese baš to, neophodno je to učiniti prije izglasavanja. PRIJEDLOZI - umjesto sasvim paušalno i selektivno odabranog «filmskog producenta», koristiti termin sukladan definiciji audiovizualnog djela – « proizvođač audiovizualnog djela» - ako se ulazi u podjelu po vrstama odnosa i proizvodnim modelima, uvedite razlikovanje između filmskog, televizijskog i namjenskog producenta, nakladnika producenta, velikog studija i neovisnog producenta – budimo suvremeni, prihvatimo 21. stoljeće. - kada promatramo autorska prava i želimo osigurati njihovu zaštitu i pravičnu naknadu, nemojmo se zatvoriti u malu kutiju – promatrajmo zadatak iz malo više pozicije i prihvatimo da je za ostvarenje cilja nužno ne porušiti sustav čitave industrije, ne učiniti se nekompatibilnim s ostatkom svijeta i primjerice europskim fondovima i koproducentima i ne demotivirati one koji su neophodni da audiovizualna proizvodnja uopće postoji - vratimo se osnovi: želimo razvoj audiovizualne industrije i kreativnosti i pravično nagrađivanje autora, a ne razvoj društava za kolektivno sakupljanje prava (stavak 2 preambule zakona) - ako se želi pogreške i generalizacije izbjeći na način koji predlaže uvaženi i uvijek dragi profesor Turković, onda sistematizacija autora, koautora i autora doprinosa mora odgovarati definiciji audiovizualnog djela, a to znači da danas mora biti znatno šira, preciznija i suvremenija od vrhunskog udžbenika teorije filma otprije četrdesetak godina. Živimo u izrazito vrijeme audiovizualnog – ne režite mu krila i ne prepisujte modele glazbene industrije ili kinematografije dvadesetog stoljeća - ako želimo sačuvati ono domaće audiovizualne industrije što se sramežljivo bori za opstanak kraj puno veće snage uvoznih proizvoda i pritom zaštititi najugroženija autorska prava, ima načina. Stavimo u zakon npr. ovakve odredbe i članke: 1. Proizvođač novog audiovizualnog djela, bio on neovisni proizvođač ili audiovizualni nakladnik ili neki drugi entitet koji proizvodi u vlastitoj produkciji, obavezan je uz naknadu za izvedbu autorskog djela ugovoriti s autorom/autorima i kompenzirati im imovinska prava iskorištavanja autorskog/koautorskog djela na teritoriju RH na razdoblje ne dulje od sedam godina. Po isteku tog razdoblja ili pri prvom korištenju djela za koje proizvođač ne raspolaže dokazom o podmirenju takve obaveze, autor ima pravo svako daljnje iskorištavanje naplaćivati kroz sustav kolektivnog prikupljanja. 2. Autori ranije nastalih djela čija prava iskorištavanja nisu drugačije kompenzirana također imaju pravo na prikupljanje imovinskih prava putem sustava kolektivnog prikupljanja. Neću dalje zamarati, ali mogućnosti su razne, a njihova smislenost, cjelovitost i usuglašenost puno važnija od žurbe. EU je zbog pandemijske ugroze privremeno suspendirala mandatorne rokove harmonizacije lokalne legislative. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
193 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 82. Predlažemo izmjenu čl. 82, st. 2, alineja 1: 1. isključivo pravo nove audiovizualne prilagodbe izvornog djela koje može ostvarivati nakon isteka deset godina od sklapanja ugovora iz stavka 1. ovog članka Obrazloženje: Smatramo da je rok od 20 godina nakon kojeg autor ponovno ima pravo raspolagati svojim izvornim djelom za eventualnu audiovizualnu prilagodbu predug i predlažemo rok od maksimalno 10 godina. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća, uz pojašnjenje predlagatelju da autor ne mora dati ugovorom drugoj osobi isključivo pravo audiovizualne prilagodbe. Predloženi rok od 10 godina ne može se prihvatiti jer bi bio prekratak, kada se uzmu u obzir specifičnosti audiovizualonog sektora i vrijeme potrebno za proizvodnju filma.
194 Nina Mitrović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 80. Scensko i nescensko prikazivanje nije ista stvar, no ovaj članak kao da to želi izjednačiti. Stavak 2. ovoga članka stavlja autora u nepovoljan odnos naspram producenta koji pak njegovo djelo može slobodno iskorištavati na mnoge već znane nam i buduće neznane načine. Izraz "odgovarajući način" ne znači mnogo u ovom kontekstu, odnosno toliko je širok da dopušta mnoštvo malverzacija na račun autora. Svako iskorištavanje autorskog djela treba biti specificirano ugovorom, a ta specifikacija ima uključivati i honorar koji autor za svako navedeno iskorištavanje pripada. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
195 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 80. Čl. 80 U st. 2 potrebno je naznačiti da se ovaj ugovor može primjenjivati na odgovarajući način na druga prava javnog priopćavanja isključivo ako je za navedena prava regulirano i pravo umnožavanja iz čl. 26 ovog Zakona (što za pravo javnog izvođenja nije nužno, a za ova druga prava jest jer se ne mogu izvršavati ukoliko djelo nije ujedno i fiksirano, što ulazi u opseg umnožavanja). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer je nejasan.
196 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 80. Smatramo da u ugovoru o scenskom prikazivanju autorskog djela svakako mora postojati odredba o dodatnoj pravednoj i primjerenoj naknadi autoru za bilo koji oblik prenošenja i priopćavanja javnosti scenskih djela na nescenski način. Drugim riječima, ako se npr. kazališna predstava fiksira na nekom mediju i prikazuje putem televizijskog signala, kabla, interneta i dr., smatramo da autori moraju ostvarivati naknadu i za takvu vrstu iskorištavanja svojeg autorskog djela. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Predmetna pitanja uređena su u poglavlju 3. Nacrta prijedloga Zakona, u kojem se uređuju imovinska prava autora, prema podvrstama tih prava.
197 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 79. Čl. 79 U st. 1 potrebno je naznačiti da se ova prava mogu regulirati ugovorom u skladu s odredbama čl. 77.i 78. no u svakom slučaju je za navedena prava iz st. 1 ovog članka potrebno regulirati i pravo umnožavanja iz čl. 26 ovog Zakona (što za pravo javnog izvođenja nije nužno, a za ova druga prava jest jer se ne mogu izvršavati ukoliko djelo nije ujedno i fiksirano, što ulazi u opseg umnožavanja). Smatram ujedno potrebnim dodati stavak 2 koji bi glasio: 2) Ugovori iz čl. 77 te ugovori iz st. 1 ovog članka zaključuju se s nositeljem osim u slučaju da se prava određenog autora ostvaruju kolektivno, u kojem slučaju se ugovori zaključuju s odgovarajućom organizacijom kolektivne zaštite. Nije prihvaćen Primjedba se u prvom dijelu ne prihvaća jer je ocijenjena kao nejasna. U odnosu na prijedlog za dodavanjem drugog stavka u ovom članku pojašnjava se da je Nacrtom prijedloga Zakona propisano cijelo poglavlje koje detaljno uređuje kolektivno ostvarivanje prava.
198 Jurislav Stublić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 71. Predlažemo da se u Članak 71. umjesto odredbe „Nakladnički ugovor može sadržavati osobito i sljedeće: -odredbe o trajanju prava izdavanja ", u nacrt prijedloga ZAPSP uvede odredba:"Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja i pojedinačno naveden nadnevak početka i svršetka svakog načina korištenja autorskog djela i prava, osobito imovinskih prava, koja ugovorom autor osniva za nakladnika.“ OBRAZLOŽENJE Izražavamo protest protiv odredbe u članku 71. nacrta prijedloga ZAPSP: „Nakladnički ugovor može sadržavati osobito i sljedeće: -odredbe o trajanju prava izdavanja“ koja bi pretpostavljamo trebala zamijeniti odredbu izbačenu iz važećeg ZAPSP 2018. Članak 56. stavak (1): „Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja“ . Jasno je da je razlika između "mora" i "može" signifikantna i da "može" ostavlja prostora praksi da se trajanje prava izražava nepreciznim terminima ili izostavi, uglavnom protivimo se praksi da se trajanje vremenski ograničenih prava opisuje kao "neograničeno". Moramo imati na umu da se ovdje često radi o osnivanju isključivog prava izdavanja za cijeli svijet pa najmanja nepreciznost oko određivanja trajanja ima velike pravne posljedice. Uvjereni smo da s nakladničkim ugovorima moramo ići u pravcu unaprjeđenja i poboljšanja definiranja obveznog sadržaja, a ne u pravcu deregulacije. Stoga za sve one koji su željeli u ovom segmentu promijeniti zakon predlažemo i novu precizniju odredbu o trajanju prava iskorištavanja. Već je ZAP SL SFRJ 19/78. u „Članu“ 64. određivao: „Izdavački ugovor sadrži osobito opseg i trajanje korištenja prava koja autor prenosi na izdavača“. Jasno je da stari zakon ne govori samo o pravu izdavanja već se izražavajući u množini zahtjeva da se u nakladničkom ugovoru odredi trajanje korištenja za sva prava koja se ugovorom osnivaju za nakladnika. Protestiramo i izražavamo zabrinutost zbog činjenice da je obvezni sadržaj ugovora bio preciznije određen prije 40 godina nego danas. Precizno navođenje trajanja svih prava koja se osnivaju za nakladnika kao obvezan dio ugovora potrebno je odrediti zakonom jer ona u velikoj većini ugovora imaju različito trajanje, tako se za imovinska prava u većini ugovora određuje pravo na udio nakladnika u trajanju od 10 godina, dok izdavačka prava mogu u pojedinim ugovorima trajati i tokom cijelog trajanja autorskog prava. Zato je nepravilno regulirati samo izdavačko pravo kao da njegovo trajanje određuje trajanja svih prava osnovanih ugovorom. Osnivanje imovinskih prava je novčarski posao, ono je financijska transakcija i u mnogim pravnim državama se ona iznajmljuju, otkupljuju ili prodaju, osnivaju za nakladnika uz neku nadoknadu u novcu, a ne poklanjaju kao u RH. Ovdje zakonodavac treba zakonom zahtijevati precizno navođenje početka i svršetka trajanja korištenja imovinskih prava jer u slučaju da se dopuste nejasne formulacije ili odsustvo ikakvog određenja trajanja autor može ostati bez 25% i u novije vrijeme čak i 50% svog honorara u trajanju od više od 100 godina, a da to sazna tek kod prve isplate honorara. Odnos autora i nakladnika treba biti ravnopravan partnerski odnos koga žele i od koga koristi imaju obadvije strane. Nažalost postoje i tzv. „Neprijateljski ugovori“ koji su pomoću nejasnih i dvosmislenih odredbi evidentno sastavljeni samo u svrhu oslobađanja autora od njegovih prava i novca, u kojima se za nakladnika osnivaju prava kozmičkih razmjera, a njegove obveze ili ne postoje ili su u domeni mikroskopije, iz čijih sadržaja proizlazi da ih je mogla potpisati samo osoba pod nekom prinudom, manom volje, prijevarom ili se radi o neiskustvu, nerazumijevanju sadržaja i konsekvenci ugovora. U izvjesnom broju tih nakladničkih ugovora uopće se ne navode datumi niti godine početka niti kraja oduzimanja dijela imovinskih prava autora iako sama tiskanica ugovora u formi „u roku od______do_____“ to zahtijeva. Vremenski opseg ugovora određuje se doslovce kao „neograničeno“ trajanje iskorištavanja autorskih prava koja, da apsurd bude veći, zakonski imaju ograničeno trajanje. Molimo vas da zakonom osigurate profesionalni nivo ugovaranja kakav zahtijeva financijsko poslovanje. Molimo vas da u interesu zaštite autorskog prava u nacrt prijedloga ZAPSP uvedete gore navedenu odredbu u navedeni članak i stavak ili u drugi članak koji smatrate prikladnim. Odredba može u postupku donošenja zakona biti i drugačije formulirana no mora imati iste pravne učinke i preciznost. Ukoliko bi navedena odredba bila odbijena očekujem obrazloženje zašto je precizno navođenje trajanja iskorištavanja svih prava štetno za autore i nakladnike te kako ugovori mogu funkcionirati bez tih odredbi? Glede rada na novom zakonu slobodni ste me u svako doba kontaktirati. Moje kontakte možete dobiti od HDS ZAMP. Jura Stublić Autor glazbe i teksta, aranžer, producent, vokalni solist, izvođač, redovni član HDS i HGU, za ostvarivanje kolektivnih prava ovlašteni su HDS ZAMP i HUZIP, diskografija u katalogu C.R. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se odgovarajuće mijenja članak 71. Nacrta prijedloga Zakona te se uvodi odredba o trajanju prava izdavanja te trajanju prava iskorištavanja kao obveznim sastojcima nakladničkog ugovora.
199 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 71. Ovaj članak ne obuhvaća prijevod kao autorsko djelo koje je također predmet nakladničkog ugovora. Spominje se samo izvornik djela, iz čega proizlazi da u smislu jezičnog (pisanog) autorskog djela (književnost) uključuje samo književnike, ali ne i prevoditelje izvornih (književnih) djela. S obzirom na to da je i prijevod književnog (jezičnog) djela samo po sebi književno djelo te samostalno autorsko djelo u smislu ovog Zakona, predlažemo umjesto riječi "izvornik djela" upotrijebiti riječ "autorsko djelo". Tom izmjenom (al. 2) ujednačava se terminologija i precizira izraz u cijelom članku, što ga čini jasnijim. Novi tekst bi glasio: - rok u kojem je autor dužan nakladniku predati uredno autorsko djelo. Ako ugovorom nije drukčije određeno, taj rok iznosi godinu dana od dana sklapanja ugovora Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se u članku 71. Nacrta prijedloga Zakona umjesto riječi „izvornik“ navodi riječ „primjerak“. Podrazumijeva se da predmet nakladničkog ugovora može biti i prijevod djela, s obzirom da i prijevod može biti autorsko djelo.
200 ulupuh II. AUTORSKO PRAVO, Članak 68. Ovim člankom se otvara (opasan?) prostor za iskorištavanje fotografija i videoisječaka kroz nakladnički ugovor o njihovom izdavanju i drugom iskorištavanju, jer sad taj ugovor za fotografije i videoisječke ne mora biti u pisanom obliku te se sad i za ova djela tretira kao mali nakladnički ugovor. Bit ovog zakonskog rješenja bi trebala biti da se određena fotografija ili videoisječak striktno veže uz određeni tekst – članak i da se ne može naknadno vezati uz neki novi tekst – članak na neku sličnu temu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Upućuje se predlagatelj na to da je navedeno rješenje već dugi niz godina u hrvatskom zakonodavstvu i usporednim zakonodavstvima zemalja EU-a.
201 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske II. AUTORSKO PRAVO, Članak 68. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 68. Brisati negaciju ne tako da odredba glasi .. nakladnički ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nakladnički ugovor o izdavanju i drugom iskorištavanju članaka, fotografija, crteža, videoisječaka i drugih autorskih priloga u dnevnom i periodičnom tisku ili publikacijama (tzv. mali nakladnički ugovor) ne mora biti sklopljen u pisanom obliku. Ovo rješenje nalazi se već dugi niz godina u hrvatskom pravnom sustavu, a uvedeno je iz razloga praktičnosti s obzirom na to da u ovom dijelu izdavačke industrije protok i objava vijesti i informacija mora biti brz te se sklapanje pisanih ugovora na dnevnoj razini ne ukazuje svrsishodnim.
202 Jurislav Stublić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 66. Poštovane, poštovani, Predlažemo da se u odjeljku „Osnivanje drugih prava iskorištavanja“ u Članak 66. stavak ( 1 ) nacrta prijedloga ZAPSP unese odredba: “Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito pojedinačno naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja svakog načina korištenja autorskog djela i prava, osobito imovinskih prava, koja ugovorom autor osniva za nakladnika.“ Umjesto unošenja predloženih odredbi u Članak 65. i 66. može se samo u Članak 65.unijeti sljedeća objedinjujuća odredba: “Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja i pojedinačno naveden nadnevak početka i svršetka svakog načina korištenja autorskog djela i prava, osobito imovinskih prava, koja ugovorom autor osniva za nakladnika.“ OBRAZLOŽENJE Već je ZAP SL SFRJ 19/78. u „Članu“ 64. određivao: „Izdavački ugovor sadrži osobito opseg i trajanje korištenja prava koja autor prenosi na izdavača“. Jasno je da stari zakon ne govori samo o pravu izdavanja već se izražavajući u množini zahtjeva da se u nakladničkom ugovoru odredi trajanje korištenja za sva prava koja se ugovorom osnivaju za nakladnika. Protestiramo i izražavamo zabrinutost zbog činjenice da je obvezni sadržaj ugovora bio preciznije određen prije 40 godina nego danas. Precizno navođenje trajanja svih prava koja se osnivaju za nakladnika kao obvezan dio ugovora potrebno je odrediti zakonom jer ona u velikoj većini ugovora imaju različito trajanje, tako se za imovinska prava u većini ugovora određuje pravo na udio nakladnika u trajanju od 10 godina, dok izdavačka prava mogu u pojedinim ugovorima trajati i tokom cijelog trajanja autorskog prava. Zato je nepravilno regulirati samo izdavačko pravo kao da njegovo trajanje određuje trajanja svih prava osnovanih ugovorom. Osnivanje imovinskih prava je novčarski posao, ono je financijska transakcija i u mnogim pravnim državama se ona iznajmljuju, otkupljuju ili prodaju, osnivaju za nakladnika uz neku nadoknadu u novcu. Ovdje zakonodavac treba zakonom zahtijevati precizno navođenje početka i svršetka trajanja korištenja imovinskih prava jer u slučaju da se dopuste nejasne formulacije ili odsustvo ikakvog određenja trajanja autor može ostati bez 25% i u novije vrijeme čak i 50% svog honorara u trajanju od više od 100 godina, a da to sazna tek kod prve isplate honorara. Odnos autora i nakladnika treba biti ravnopravan partnerski odnos koga žele i od koga koristi imaju obadvije strane. Nažalost postoje i tzv. „Neprijateljski ugovori“ koji su pomoću nejasnih i dvosmislenih odredbi evidentno sastavljeni samo u svrhu oslobađanja autora od njegovih prava i novca, u kojima se za nakladnika osnivaju prava kozmičkih razmjera, a njegove obveze ili ne postoje ili su u domeni mikroskopije, iz čijih sadržaja proizlazi da ih je mogla potpisati samo osoba pod nekom prinudom, manom volje, prijevarom ili se radi o neiskustvu, nerazumijevanju sadržaja i konsekvenci ugovora. U izvjesnom broju tih nakladničkih ugovora uopće se ne navode datumi niti godine početka niti kraja oduzimanja dijela imovinskih prava autora iako sama tiskanica ugovora u formi „u roku od______do_____“ to zahtijeva. Vremenski opseg ugovora određuje se doslovce kao „neograničeno“ trajanje iskorištavanja autorskih prava koja, da apsurd bude veći, zakonski imaju ograničeno trajanje. Molimo vas da zakonom osigurate profesionalni nivo ugovaranja kakav zahtijeva financijsko poslovanje. Molimo vas da u interesu zaštite autorskog prava u nacrt prijedloga ZAPSP uvedete gore navedenu odredbu u navedeni članak i stavak ili u drugi članak koji smatrate prikladnim. Odredba može u postupku donošenja zakona biti i drugačije formulirana no mora imati iste pravne učinke i preciznost. Ukoliko bi navedena odredba bila odbijena očekujem obrazloženje zašto je precizno navođenje trajanja iskorištavanja svih prava štetno za autore i nakladnike te kako ugovori mogu funkcionirati bez tih odredbi? Glede rada na novom zakonu slobodni ste me u svako doba kontaktirati. Moje kontakte možete dobiti od HDS ZAMP. Jura Stublić Autor glazbe i teksta, aranžer, vokalni solist, izvođač, redovni član HDS i HGU, za ostvarivanje kolektivnih prava ovlašteni su HDS ZAMP i HUZIP, diskografija u katalogu C.R. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se odgovarajuće mijenja članak 71. Nacrta prijedloga Zakona te se uvodi odredba o trajanju prava izdavanja te trajanju prava iskorištavanja kao obveznim sastojcima nakladničkog ugovora.
203 ulupuh II. AUTORSKO PRAVO, Članak 65. Izostavljena obveza da nakladnički ugovor sadrži odredbu o trajanju prava izdavanja. Ovime se očito pogoduje nakladniku i pitanje je do kojih razmjera će fotografi i drugi autori takvih djela u budućnosti biti zakinuti zbog ovakve zakonske promjene. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Pojašnjava se predlagatelju da je navedeno pitanje uređeno člankom 71. Nacrta prijedloga Zakona.
204 Jurislav Stublić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 65. Poštovane, poštovani, Predlažemo da se u Članak 65. stavak (1) uvede odredba: „Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja autorskog djela koje je ugovorom osnovano.“ OBRAZLOŽENJE Članak 65. stavak (1) doslovce zamjenjuje Članak 56. stavak (1) važećeg ZAPSP 2018. no postoji jedna razlika, izbačena je odredba: „Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja“ Predlažemo da se u Članak 65. stavak (1) uvede precizna nedvosmislena odredba: „Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja autorskog djela koje je ugovorom osnovano.“ Izražavamo protest protiv uklanjanja stare odredbe i predlažemo novu precizniju. Izražavamo protest protiv odredbe u članku 71. nacrta prijedloga ZAPSP: „Nakladnički ugovor može sadržavati osobito i sljedeće: -odredbe o trajanju prava izdavanja“ koja bi pretpostavljamo trebala zamijeniti odredbu izbačenu iz važećeg ZAPSP 2018. Članak 56. stavak (1): „Nakladnički ugovor mora sadržavati odredbu o trajanju prava izdavanja“ . Jasno je da je razlika između "mora" i "može" signifikantna i ostavlja prostora praksi da se trajanje prava izražava nepreciznim terminima ili izostavi. Protivimo se praksi da se trajanje vremenski ograničenih prava opisuje kao "neograničeno". Moramo imati na umu da se ovdje često radi o osnivanju isključivog prava izdavanja za cijeli svijet pa najmanja nepreciznost oko određivanja trajanja ima velike pravne posljedice. Uvjereni smo da s nakladničkim ugovorima moramo ići u pravcu unaprjeđenja i poboljšanja definiranja obveznog sadržaja, a ne u pravcu deregulacije. Stoga za sve one koji su željeli u ovom segmentu promijeniti zakon predlažemo i novu precizniju odredbu o trajanju prava iskorištavanja: „Nakladnički ugovor mora sadržavati izričito naveden nadnevak (dan, mjesec i godinu) početka i svršetka trajanja iskorištavanja prava izdavanja autorskog djela koje je ugovorom osnovano.“ Ukoliko navedena odredba ne može ući u zakon molim vas da me obavijestite o razlozima zbog kojih bi bilo dobro da nakladnički ugovor nema precizno određeno trajanje iskorištavanja prava izdavanja. Glede rada na novom zakonu slobodni ste me u svako doba kontaktirati. Moje kontakte možete dobiti od HDS ZAMP. Zahvaljujem, Jura Stublić Autor glazbe i teksta, aranžer, producent, vokalni solist, izvođač, redovni član HDS i HGU, za ostvarivanje kolektivnih prava ovlašteni su HDS ZAMP i HUZIP, diskografija u katalogu C.R. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se odgovarajuće mijenja članak 71. Nacrta prijedloga Zakona te se uvodi odredba o trajanju prava izdavanja te trajanju prava iskorištavanja kao obveznim sastojcima nakladničkog ugovora.
205 HGK II. AUTORSKO PRAVO, 4.3. Posebni dio ugovornoga autorskog prava Posebni dio ugovornoga autorskog prava sadrži odredbe o određenim vrstama ugovora u području autorskih i srodnih prava. Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako je problem u tome što se Nacrt ni na koji način ne odnosi na glazbene nakladničke ugovore, a kada se tome pridoda i činjenica da se izdavači zakona izričito ne nazivaju posebnom kategorijom nositelja prava, vidljivo je da Nacrt uopće ne prepoznaje glazbeno nakladništvo (publishing) kao važan segment sustava autorskog prava. Stoga se predlaže dopuniti odredbe zakona koji se odnose na određene vrste ugovora o autorskim i srodnim pravima, odredbama o minimalnom ili obveznom sadržaju glazbenih nakladničkih ugovora, kako slijedi: "Glazbenim nakladničkim ugovorom autor uspostavlja za glazbenog nakladnika pravo korištenja glazbenog djela koje se odnosi na pravo priopćavanja javnosti, reprodukciju, pravo prerade i druga prava iskorištavanja, a glazbeni se nakladnik obvezuje osigurati iskorištavanje djela i autoru platiti ugovorenu naknadu, osim ako ugovorom nije drugačije određeno.“ Na taj bi se način osigurala vidljivost glazbenih nakladnika u samom Zakonu, a istovremeno bi se glazbeni nakladnički ugovori jasno pozicionirali kao priznati pravni mehanizam koji uređuje odnose između autora i glazbenih nakladnika, kao priznatih i punopravnih nositelja prava. Također, što se tiče standardnih ugovora o kolektivnom ostvarivanju prava, Zajednica naglašava kako postojeći takvi ugovori, ne sadrže klauzulu prema kojoj autori ili nositelji prava imaju mogućnost izbora u pogledu načina upravljanja njihovim pravima. U tom smislu nužno je dopuniti spomenuto poglavlje Nacrta odredbama kojima bi se propisao minimalni ili obvezatan sadržaj takvih ugovora a koji bi obvezno trebali sadržavati spomenutu klauzulu, čime bi se njihov sadržaj konačno uskladio s intencijama odgovarajućih EU Direktiva u pogledu „prava na odabir“ autora, odnosno nositelja prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se u Nacrt prijedloga Zakona uvode odredbe o glazbenom nakladničkom ugovoru.
206 IDM Music d.o.o. II. AUTORSKO PRAVO, 4.3. Posebni dio ugovornoga autorskog prava Nacrt u okviru poglavlja Posebni dio ugovornoga autorskog prava sadrži odredbe o određenim vrstama ugovora u području autorskih i srodnih prava. Problem je, međutim, što se Nacrt ni na koji način ne odnosi na glazbene nakladničke ugovore a kada tome pridodamo i činjenicu da se izdavači zakona izričito ne nazivaju posebnom kategorijom nositelja prava, vidljivo je da Nacrt uopće ne prepoznaje glazbeno nakladništvo (publishing) kao važan segment sustava autorskog prava. Stoga smatramo da je potrebno dopuniti odredbe zakona koji se odnose na određene vrste ugovora o autorskim i srodnim pravima, odredbama o minimalnom ili obveznom sadržaju glazbenih nakladničkih ugovora, kako slijedi: "Glazbenim nakladničkim ugovorom autor uspostavlja za glazbenog nakladnika pravo korištenja glazbenog djela koje se odnosi na pravo priopćavanja javnosti, reprodukciju, pravo prerade i druga prava iskorištavanja, a glazbeni se nakladnik obvezuje osigurati iskorištavanje djela i autoru platiti ugovorenu naknadu, osim ako ugovorom nije drugačije određeno. " Na taj bi se način osigurala vidljivost glazbenih nakladnika u samom Zakonu, a istovremeno bi se glazbeni nakladnički ugovori jasno pozicionirali kao priznati pravni mehanizam koji uređuje odnose između autora i glazbenih nakladnika, kao priznatih i punopravnih nositelja prava. Također, što se tiče standardnih ugovora o kolektivnom ostvarivanju prava, želimo naglasiti kako postojeći takvi ugovori, koliko nam je poznato, ne sadrže klauzulu prema kojoj autori ili nositelji prava imaju mogućnost izbora u pogledu načina upravljanja njihovim pravima. U tom smislu nužno je dopuniti spomenuto poglavlje Nacrta odredbama kojima bi se propisao minimalni ili obvezatan sadržaj takvih ugovora a koji bi obvezno trebali sadržavati spomenutu klauzulu, čime bi se njihov sadržaj konačno uskladio s intencijama odgovarajućih EU Direktiva u pogledu „prava na odabir“ autora, odnosno nositelja prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se u Nacrt prijedloga Zakona uvode odredbe o glazbenom nakladničkom ugovoru.
207 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 63. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti, odnsono iz njega isključti autore računanlnih programa. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 6. u članku 63. Nacrta prijedloga zakona se ne prihvaća. Člankom 22. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se pravo na opoziv dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi da se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 63. stavak 6. Nacrta prijedloga Zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
208 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 63. Članak 63. (1) Ako nositelj isključivog prava iskorištavanja u ugovorenom ili u zakonskom ili u primjerenom roku KOJI NE MOŽE BITI DUŽI OD 2 GODINE, ne pristupi iskorištavanju autorskog djela, autor ga može pozvati da ispuni obvezu iskorištavanja u naknadnom primjerenom roku. Ako ni po isteku toga roka nositelj isključivog prava iskorištavanja ne pristupi iskorištavanju djela, autor može jednostranom izjavom raskinuti ugovor. OBRAZLOŽENJE Predlažemo drugi tekst st. 1. Naime, u slučaju kada netko stekne isključivo pravo iskorištavanja, postoji nesumnjivi interes izvornog nositelja prava da se tako stečeno pravo koristi, jer najčešće o samom korištenju ovisi i naknada koju će taj izvorni nositelj prava ostvariti, te stoga smatramo da je rok od NAJMANJE 3 godine predugačak i nedefiniran. Rok bi se trebao opisati kao najduži mogući a ne najkraći (kako je to primjerice propisano kod nakladničkog ugovora). Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i rok je skraćen na 2 godine.
209 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 63. Čl. 63 Ako netko stekne isključivo pravo iskorištavanja, u interesu je izvornog nositelja prava da se tako stečeno pravo konzumira, te stoga smatram da je rok od NAJMANJE 3 godine predugačak i nedefiniran(posebni rokovi postoje kod određenog područja gdje je dugotrajniji nastanak djela – kao što je primjerice AV djelatnost, no to je regulirano pojmom – zakonski rok). Primjereni rok bi logično bio oko godinu dana, posebice jer je tako regulirano u pogledu obveze nakladnika u čl. 71, pa bi se adekvatno isto trebalo odnositi primjerice na diskografske ugovore. Naime, vrlo su česte situacije da izvođači donesu gotove snimke (samostalno financirane i izrađene) diskografu koji ih potom „stavi u ladicu“ jer je ugovorom regulirao da će izvršiti izdavanje sukladno vlastitoj poslovnoj politici. Nadalje, ako se radi o ugovorima koji se odnose na više budućih dugosvirajućih izdanja, vrlo često se rokovi obveze izvođača za novo izdanje vezuju uz datum objave prethodnog, a ako nema roka ili je rok (primjereni) 3 godine najmanje – to onemogućava bilo kakvu suvislu izvođačku djelatnosti barem na 3 godine, ako diskograf to jednostrano odluči, a ujedno onemogućava izračun ukupnog trajanja ugovora. Stoga bi PRIMJERENI ROK PRVENSTVENO BITI VEZAN UZ NAJDUŽE (A NE NAJKRAĆE) RAZDOBLJE, a to razdoblje ne bi smjelo biti duže od 1 GODINE (ili maksimalno 2 godine). Ovako primjereni rok može biti i 5 godina (što je u opisanim slučajevima vrlo lako moguće, a pritom je pregovaračka pozicija izvođača – u tim dijelovima – loša, dapače, gotovo nikakva obzirom da se druga strana uvijek kod toga poziva na vlastitu poslovnu politiku). Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i rok je skraćen na 2 godine.
210 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, PRAVO NA JEDNOSTRANI RASKID AUTORSKOPRAVNOG UGOVORA ZBOG NEISKORIŠTAVANJA DJELA U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti, odnsono iz nje isključiti autore računanih programa. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 6. u članku 63. Nacrta prijedloga Zakona se ne prihvaća. Člankom 22. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se pravo na opoziv dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi da se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 63. stavak 6. Nacrta prijedloga Zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
211 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 62. Čl. 62 st. 5 Smatram da je potrebno ovaj stavak uskladiti sa čl. 61 st. 4, odnosno odrediti redoslijed u rješavanju na način da se prvenstveno stvari pokušaju riješiti mirnim putem (Vijeće stručnjaka, mirenje) a potom sudskim putem ili arbitražom. Način na koji je formuliran čl. 62 govori o opciji između mirnog i sudskog rješenja, što odudara od namjere da se ovakve stvari prvenstveno pokušaju dogovoriti (kao što je regulirano u čl. 61). Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i tekst članka 62. je na odgovarajući način izmijenjen.
212 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, OBVEZA TRANSPARENTNOSTI U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (7) brisati u cijelosti. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 7. u članku 62. Nacrta prijedloga Zakona se ne prihvaća. Člankom 19. Direktive 2019/790 propisuje se obveza transparentnosti dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi kako se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 62. stavak 7. Nacrta prijedloga zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
213 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 61. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su računalni programi tvorevine zaštićene autorskim pravom, a jesu, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i autori ostalih tvorevina koje su istim Zakonom zaštićene. U odnosu na autore računalnih programa ova odredba je posebno diskriminirajuća imajući u vidu predloženi tekst odredbe iz članka 94. stavka 2. i određivanja posebne naknade za autorska djela stvorena u radnom odnosu, budući da su autori pretežitog dijela računalnog softvera koji nastaje u RH osobe u radnom odnosu kod poslodavaca. Ti su poslodavci najčešće male i srednje velike kompanije koje vrlo često koriste ugovore o radu i interne akte koji zadovoljavaju tek minimum zahtjeva propisanih radnim zakonodavstvom bez posebnih odredbi o dodatnim naknadama autorima. Stoga, ukoliko se odredba iz stavka (6) ovog članka Zakona usvoji, autori računalnih programa u praksi ostaju bez stvarne mogućnosti ostvarivati pravo na pravičnu naknadu kao i autori ostalih tvorevina. Posebno je problematično što u Nacrtu Prijedloga Zakona ne postoji nikakva posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona. Ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno u odnosu na autore, imajući u vidu sva posebna prava koje poslodavci i naručitelji takvih autorskih dijela ostvaruju Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nadaje, sama činjica da trenutno u Republici Hrvatskoj ne postoji posebno odruženje autora računalnih programa koje bi brinulo o kolektivnoj zaštiti njihovih prava ni na koji način na može biti razlog za isključenje autora računalnih programa iz primjene ove odredbe. Dapaće, izostavljanje te odredbe vjerojatno će potaknuti iste na njezino osnivanje u skoroj budućnosti. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 6. u članku 61. Nacrta prijedloga zakona se ne prihvaća. Člankom 20. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se mehanizam za prilagodbu ugovora dok članak 23. stavak 2. Direktive navodi kako se članci od 18. do 22. navedene Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 61. stavak 6. Nacrta prijedloga Zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
214 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 61. Članak 61. (2) Ako nisu sklopljeni kolektivni ugovori iz stavka 1. ovoga članka, autor ima pravo zahtijevati dodatnu, primjerenu i pravičnu naknadu od nositelja prava iskorištavanja s kojim je sklopio autorskopravni ugovor ili njegovih pravnih slijednika, ako se izvorno ugovorena naknada pokaže nerazmjerno niska u usporedbi sa svim naknadnim relevantnim prihodima ostvarenim iskorištavanjem djela, pri čemu je potrebno uzeti u obzir okolnosti svakog pojedinog slučaja. OBRAZLOŽENJE Predlažemo u stavku 2. BRISANJE TEKSTA „…,DOPRINOS AUTORA I POSEBNOSTI I TRŽIŠNE PRAKSE U RAZLIČITIM PODRUČJIMA STVARALAŠTVA.“ Naime, tzv. „bestseller clause“ kao što joj samo ime govori, prvenstveno se odnosi na nerazmjer ugovorene naknade i financijskog rezultata korištenja. Tržišne prakse s time nemaju veze već se, kao što smo napomenuli, slučajevi rješavaju na konkretnim osnovama. Jedno s drugim je inkompatibilno. Osim toga, „doprinos autora“ nije odlučujuća činjenica za dodatnu, primjerenu i pravičnu naknadu, a što je vidljivo i iz odredbe čl. 62. stavak 4. gdje je dostava podataka radi ostvarivanja UPRAVO TOG PRAVA na dodatnu, primjerenu i pravičnu naknadu U SVAKOM SLUČAJU OBVEZNA BEZ OBZIRA NA DOPRINOS AUTORA. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Izričaj koji se predlaže brisati u članku 61. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona usklađen je s uvodnom izjavom broj (78) Direktive (EU) 2019/790.
215 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 60. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su autori računalnih programa isključeni iz primjene ovog prava. Ako su računalni programi tvorevine zaštićene autorskim pravom, a jesu, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i autori ostalih tvorevina koje su istim Zakonom zaštićene. U odnosu na autore računalnih programa ova odredba je posebno diskriminirajuća imajući u vidu predloženi tekst odredbe iz članka 94. stavka 2. i određivanja posebne naknade za autorska djela stvorena u radnom odnosu, budući da su autori pretežitog dijela računalnog softvera koji nastaje u RH osobe u radnom odnosu kod poslodavaca. Ti su poslodavci najčešće male i srednje velike kompanije koje vrlo često koriste ugovore o radu i interne akte koji zadovoljavaju tek minimum zahtjeva propisanih radnim zakonodavstvom bez posebnih odredbi o dodatnim naknadama autorima. Stoga, ukoliko se odredba iz stavka (5) ovog članka Zakona usvoji, autori računalnih programa u praksi ostaju bez stvarne mogućnosti ostvarivati pravo na pravičnu naknadu kao i autori ostalih tvorevina. Posebno je problematično što u Nacrtu Prijedloga Zakona ne postoji nikakva posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona. Ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno u odnosu na autore, imajući u vidu sva posebna prava koje poslodavci i naručitelji takvih autorskih dijela ostvaruju Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (5) brisati u cijelosti. Nije prihvaćen Prijedlog za brisanjem stavka 5. u članku 60. Nacrta prijedloga zakona se ne prihvaća. Člankom 18. Direktive (EU) 2019/790 propisuje se načelo odgovarajuće i razmjerne naknade dok članak 23. stavak 2. navedene Direktive navodi da se članci od 18. do 22. Direktive ne primjenjuju na autore računalnog programa u smislu članka 2. Direktive 2009/24/EZ. Slijedom navedenog, članak 60. stavak 5. Nacrta prijedloga zakona posljedica je usklađenja s člankom 23. stavkom 2. Direktive te stoga isti nije moguće brisati.
216 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 60. Čl. 60 Smatram ispravnijim da se umjesto pojmova „mora dati“ u st. 3 ovog članka, upotrijebi pojam „mora odrediti“. Naime, glagol dati označava najčešće jednokratnu radnju koja je jednokratno izvršiva, što je neispravno u slučaju trajnih naknada (vrlo čestih u autorskopravnim ugovorima). Izraz "odrediti" omogućava razne oblike definiranja naknade, uključujući i trajne naknade (royalties), i udio u prihodima i sl. Djelomično prihvaćen Prijedlog se djelomično prihvaća, na način da predmetni dio odredbe glasi: “mora dati ili odrediti”.
217 Dancing Bear Publishing II. AUTORSKO PRAVO, Članak 59. Kako u Čl.19 (3) stoji da se naknada "određuje kao cijena korištenja u privatnopravnom odnosu", bilo bi dobro da tu bude naznačeno „ili druga protučinidba“: (1) Autorskopravni ugovor mora određivati barem djelo na koje se odnosi, način korištenja, naknadu za korištenje djela odnosno drugu protučinidbu ili izričitu odredbu da se pravo korištenja osniva bez naknade te osobu ovlaštenu na korištenje autorskog djela (korisnik). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Iz općih pravila obveznog prava proizlazi da nagrada može biti ne samo financijske prirode nego i neka druga vrijednost, a autor može djelo dati na korištenje i besplatno.
218 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Predlažemo BRISANJE STAVKA 2. koji govori o konvalidaciji autorskopravnih ugovora, budući je pisana forma za autorskopravne ugovore NUŽNA u svrhu precizne definicije međusobnih prava i obveza nositelja prava u odnosu na one koji žele koristiti predmete zaštite. Naime, upravo forma predstavlja zaštitu i ne ostavlja dvojbu oko stvarnog sadržaja autorskih ugovora, te smatramo da je to cilj i razlog propisivanja pisane forme. Posebice je nelogično da se u stavku 1. propiše obvezna pisana forma za autorskopravne ugovore, a onda se stavkom 2. istog članka ta obveza derogira. Osim toga, radi se o prepisanoj odredbi članak 294. Zakona o obveznim odnosima koji se ionako supsidijarno primjenjuje u stvarima koje nisu uređene ovim Zakonom (čl.64), a u čl.68 se dapače govori o jedinoj iznimci od pisane forme (mali nakladnički ugovor). Slijedom navedenog ovakva formulacija i st. 2 stvaraju pravnu zbrku. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan.
219 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Čl. 58 Smatram potpuno nepotrebnim u ZAPSP-u izričito prepisati odredbu o konvalidaciji ugovora koji nije zaključen u pisanom obliku, a koja kao takva (istovjetna) već postoji u čl. 294 ZOO-a. Cilj pisane obvezne forme u autorskopravnim odnosima proizlazi iz različitih mogućnosti ugovaranja međusobnih odnosa prilikom korištenja predmeta zaštite, što je vidljivo i iz čl. 51, kao i iz mnogobrojnih presumpcija u pogledu sadržaja ugovora, a koje postoje u sadašnjem Zakonu i samom prijedlogu zakona. Upravo CILJ pisane forme kao temelj suprotan mogućnosti konvalidacije predviđen je čl. 294 ZOO-a, i potpuno onemogućuje u najvećem broju slučajeva (osim iznimno) konvalidaciju autorskopravnih ugovora. Osim toga, nepredvidive i bezbrojne varijable (opseg prava, razdoblje, korisnik, isključivost ili neisključivost, teritorij) nadalje onemogućavaju definiciju toga što znači da su ugovorne strane u pretežitom dijelu izvršile činidbe. Postoji jedan jedini slučaj za iznimku od pisanog oblika i izričito je naveden u zakonu (mali nakladnički), obzirom da je tu posve nesporan sadržaj istog, međutim, obzirom na nova prava iz ovog zakona, i navedeno postaje upitno u svezi nužnosti forme. Uostalom, u ovom zakonu istovremeno u čl. 64 vrlo jasno piše da se taj ZOO ionako primjenjuje na sve što nije regulirano ovim zakonom, stoga je i iz tog razloga st. 2 u cijelosti nepotreban, a u konačnici , napisan neposredno nakon odredbe o obveznoj pisanoj formi, dovodi do potpune zbrke oko toga mora li ugovor uopće biti u pisanom obliku ili ne, a time povećava i pravnu nesigurnost. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan
220 HGK II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Članak 58. Nacrta propisuje obveznu formu ugovora o autorskom pravu, odnosno propisuje da ugovor o autorskom pravu mora biti sklopljen u pismenom obliku. U tom smislu Zajednica za kulturne i kreativne industrije HGK mišljenja je kako je nejasno zašto se predlagatelj Zakona u drugom stavku istog članka odlučio za formulaciju koja omogućuje konvalidaciju usmenog ugovora o autorskom pravu. Ovakav pristup unosi pravnu nesigurnost u sustav autorskih prava jer otvara mogućnost da izuzetak postane pravilo, omogućujući usmeno uređivanje licenciranja i općih ugovornih odnosa u području autorskih prava, što bi potencijalno uzrokovalo brojne sudske sporove radi stvarnih utvrđenja spomenutih usmenih ugovora. Osim toga, osnaženje ugovora kojem nedostaje potreban oblik uređeno je odredbama Zakona o obveznim odnosima te predmetno nije potrebno propisivati ovim Nacrtom. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. Nacrta prijedloga Zakona brisan.
221 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Ovaj članak u suprotnosti je s čl. 286. i osobito čl. 287. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (kojima je propisana neobvezatnost oblika ugovora i potvrda usmeno sklopljenog ugovora), nadalje, ne predviđa situaciju u kojoj takav ugovor ispuni samo jedna strana, zbog čega ona druga ostaje zakinuta. Stoga predlažemo izmjenu teksta članka 58. stavak (2) kako slijedi: Autorskopravni ugovor, osim malog nakladničkog ugovora, koji nije sklopljen u pisanom obliku smatra se valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako je jedna ugovorna strana ispunila, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je pisani oblik propisan za autorskopravne ugovore očito ne proizlazi što drugo. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je članak 58. stavak 2. brisan.
222 IDM Music d.o.o. II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Članak 58. Nacrta propisuje obveznu formu ugovora o autorskom pravu, odnosno propisuje da ugovor o autorskom pravu mora biti sklopljen u pismenom obliku. U tom smislu nejasno je zašto se predlagatelj zakona u drugom stavku istog članka odlučio za formulaciju koja omogućuje konvalidaciju usmenog ugovora o autorskom pravu. Naime, čini se kako su ove dvije odredbe istog članka Nacrta u koliziji. Vjerujemo da ovaj pristup unosi pravnu nesigurnost u sustav autorskih prava jer otvara mogućnost da izuzetak postane pravilo, omogučujući usmeno uređivanje licenciranja i općih ugovornih odnosa u području autorskih prava, što bi zasigurno izazvalo svojevrsni kaos, kao i moguće brojne sudske sporove radi stvarnih utvrđenja spomenutih usmenih ugovora. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan.
223 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 58. Članak 58. stavak 2. U slučaju autorskopravnog ugovora koji nije sklopljen u pisanom obliku, a koji se smatra valjanim ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, pitanje glasi implicira li se osnivanje prava iskorištavanja djela za ugovaratelja isključivo i neograničeno? Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da je stavak 2. članka 58. brisan.
224 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 54. (1) komentar: Smatramo da se pri formulaciji prenošenja prava iskorištavanja autorskog djela mora dodatno istaknuti kako takvo pravo ne uključuje i pravo na neograničenu distribuciju istog djela, tj. da prenošenjem prava iskorištavanja novi vlasnik takvog prava nema pravo na primjerice neograničenu retransmisiju audiovizualnih djela bez isplaćivanja naknada autoru za svako reemitiranje, prema uvjetima naknada za retransmisiju koje treba odrediti u Članku 27. ovog Zakona. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ovom se odredbom uređuje da suglasnost autora za prijenos prava iskorištavanja nije potrebna kad se cjelokupno poslovanje ili dio poslovanja s jedne osobe prenosi na drugu. Vrsta i opseg prava koja se u slučaju prijenosa cjelokupnog poslovanja ili dijela poslovanja prenose na drugu osobu ovise o tome koja je prava iskorištavanja autorskog djela autor inicijalno osnovao za osobu čije poslovanje je predmet prijenosa. U slučajevima kada se pravo iskorištavanja prenosi na drugu osobu bez autorovog odobrenja, osoba za koju je autor osnovao pravo iskorištavanja za ispunjenje obveza prema autoru odgovara solidarno s osobom na koju je ono preneseno.
225 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 52. Čl. 52 Vjerojatno greškom st. 2 i st. 3 su identični Prihvaćen Primjedba se prihvaća. Došlo je do pogreške kod unosa teksta u aplikaciju e-savjetovanje.. Članak 52. stavak 3. Nacrta prijedloga Zakona glasi: „Ako se nad nositeljem isključivog prava iskorištavanja provodi stečaj, pravo iskorištavanja je dio stečajne mase. Ako u stečajnom postupku nitko ne stekne isključivo pravo iskorištavanja, ono prestaje.“
226 Dancing Bear Publishing II. AUTORSKO PRAVO, Članak 52. Samo skrećemo pažnju da su st. (2) i (3) identični. Prihvaćen Zahvaljujemo na primjedbi, radi se o tehničkoj pogrešci do koje je došlo kod unosa teksta u aplikaciju e-savjetovanje. Članak 52. stavak 3. Nacrta prijedloga Zakona glasi: „Ako se nad nositeljem isključivog prava iskorištavanja provodi stečaj, pravo iskorištavanja je dio stečajne mase. Ako u stečajnom postupku nitko ne stekne isključivo pravo iskorištavanja, ono prestaje.“
227 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 51. (1) komentar: Smatramo da se ovakva formulacija kosi sa suštinskom namjenom i namjerom ovog Zakona, a to je zaštita autorskih prava. Naime, ovime se otvara mogućnost da naručitelj autoru suradnju uvjetuje ugovorom kojim od njega traži da mu zauvijek prepusti svoje autorsko pravo, iz čega proizlazi da se od autora na taj način može tražiti i da se odrekne potpisa kao temeljnog dokaza autorstva - dakle, zatire se trag autora u njegovom djelu. To je također česta praksa naručitelja kad je posrijedi audiovizualni prijevod kao autorsko djelo, pa se nepotpisani audiovizualni prijevodi pojavljuju na televizijama upisanima u HAKOM-ovu knjigu TV nakladnika i u programima kabelskih operatera ili kabelskoj retransmisiji. Stoga tražimo da se u članak ugradi formulacija prema kojoj se protuzakonitim smatra od autora tražiti da se odrekne prava na potpis svog autorskog djela te da se svaki ugovor kojim se to od autora traži automatski smatra ništavnim, a naručitelj koji nastavlja s takvom praksom podliježe prekršajima navedenim u ovom Zakonu. Primljeno na znanje Naglašava se da prema članku 21. Nacrta prijedloga Zakona autor ima pravo biti priznat i označen kao autor djela. Osoba koja javno koristi autorsko djelo dužna je pri svakom korištenju naznačiti autora, osim ako autor u pisanom obliku izjavi da ne želi biti naveden ili ako način pojedinoga javnog korištenja autorskog djela onemogućava navođenje autora. Ugovori koji se u praksi sklapaju ne bi smjeli sadržavati odredbu koja bi bila protivna navedenom moralnom pravu autora da bude naveden, protivno volji autora. Moralna prava su po naravi neprenosiva i neotuđiva i pravno je nemoguće odreći se svojeg moralnog prava. U članku 284. stavku 1. točka 2. Nacrta prijedloga Zakona predviđeana je i prekršajna odredba za povredu navedenog prava autora.
228 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 48. Čl. 48 Možda bi bilo dobro pokušati regulirati situaciju u slučajevima kada ostavinski postupci traju dugo (nekada čak 20 i više godina) npr. uvođenjem licencija uz sudski polog. U suprotnom znatan broj djela s raznih područja može biti „blokiran“. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Nasljednik stupa u pravni položaj ostavitelja u trenutku smrti ostavitelja, a rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratorni akt.
229 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 47. Tražimo precizniju i čvršću odredbu pojma prerade. Iz ovakve formulacije nije jasno smatra li se prerada samostalnom intelektualnom tvorevinom u smislu Članka 8. ovog Zakona. Konkretno, time se otvara mogućnost česte manipulacije i bespravne upotrebe na tržištu audiovizualnog prijevoda, u slučajevima kada naručitelj intervenira u otuđeno autorsko djelo audiovizualnog prijevoda i prodaje ga bez potpisa autora trećoj strani, ostvarujući tako materijalnu korist isključivo za sebe, a ne i za autora. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 47. Nacrta prijedloga Zakona regulira isključivo pravo prerade i proizlazi iz zahtjeva članka 12. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica. U vezi dvojbe istaknute u ovoj primjedbi, naglašava se značaj da se sva bitna pitanja korištenja prijevoda kao autorskog djela detaljno definiraju ugovorom.
230 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 46. Čl. 46 Smatram da je korisno u st. 1 u karakterizaciji pritužbenih postupaka dodati riječ „neautomatizirane“ (uz djelotvorne i žurne). Naime, vrlo često internet platforme za dijeljenje sadržaja imaju isključivo automatizirane odgovore koji onemogućuju ikakvu interakciju s pravnim odjelima, a u svrhu konkretnih rješavanja konkretnih slučajeva. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Obaveza ljudske provjere provedenog pritužbenog postupka jasno proizlazi iz članka 46. stavka 2. Nacrta prijedloga zakona.
231 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 44. Članak 44. (1) Ako davatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ne pribavi odobrenje autora za obavljanje radnji davanja pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta, prije početka takvog korištenja, odgovoran je za neovlašteno priopćavanje javnosti iz članka 29. UKLJUČUJUĆI činjenje dostupnim javnosti autorskih djela iz članka 40. ovoga Zakona, osim ako dokaže da je: … OBRAZLOŽENJE Davanje pristupa javnosti djelima predstavlja i priopćavanje javnosti i činjenje dostupnim javnosti autorskog djela. Formulacijom kao što je predložena u nacrtu bi se moglo POGREŠNO ZAKLJUČITI da davanje pristupa javnosti može biti alternativno ILI priopćavanje javnosti ILI činjenje dostupnim javnosti autorskog djela, što nije točno. Molimo pogledati obrazloženje i uz članak 43. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Tekst članka 44. Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je izmijenjen.
232 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 44. Predlažem sljedeći tekst st. 7. (obrazloženje je u općem komentaru na članak): DAVATELJ USLUGA DIJELJENJA SADRŽAJA PUTEM INTERNETA ĆE AUTORU NA ZAHTJEV DOSTAVITI DOKAZE O PODUZIMANJU SVIH RADNJI IZ ST. 1 OVOG ČLANKA. Nije prihvaćen Primjedba nije prihvaćena jer je izričaj članka 44. stavka 7. Nacrta prijedloga Zakona usklađen s člankom 17. točkom 8. Direktive (EU) 2019/790 .
233 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 44. Čl. 44 St. 1 Potrebno je uskladiti izričaj članka 44 (kao i prethodno navedenog čl. 43) s izričajem čl. 29, te posljedično članaka 41. i 42. Svi razlozi navedeni su u komentaru uz čl. 43. St. 7 – rečenica je posve nerazumljiva i neprecizna jer uopće nije jasno koji su to podaci koje bi autor mogao zatražiti a pružatelj usluge morao dostaviti. Upravo dostavljanje dokaza je nužno za bilo kakve daljnje eventualne pravne korake, jer podaci o djelovanju praksi ne znače pravno baš ništa. Djelomično prihvaćen Primjedba se djelomično prihvaća. Prihvaća se prijedlog usklađenja izričaja u članku 44. stavku 1. na način da se riječ „ili“ zamjenjuje riječju „uključujući“. Prijedlog u vezi izmjene stavka 7. istoga članka se ne prihvaća, s obzirom na to da izričaj naveden u tom stavku Nacrta prijedloga Zakona odgovara izričaju iz članka 17. točke 8. Direktive (EU) 2019/790.
234 Elda Pliško Horvat II. AUTORSKO PRAVO, Članak 44. Nadopuna čl. 44. st.1: d) ako se dijeljeni sadržaji putem interneta odnose na književna djela koja su na popisu MZO-a kao djela za obvezno ili neobvezno čitanje u osnovnim i srednjim školama ukoliko nisu dostupni u knjižnicama ili je pristup knjižnicama onemogućen ili se ne nalaze na popisu djela u aplikaciji eLektira Nije prihvaćen Prijedlog nadopune se ne može prihvatiti. Odredba članka 44. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona rezultat je precizne implementacije novih propisa EU-a, odnosno članka 17. stavka 4. Direktive (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ
235 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 43. PRIJEDLOG UZ ČL. 43. st. 3. Stavak 3.) treba dopuniti tako da glasi: Davatelji usluga informacijskog društva u smislu zakona kojim se uređuje elektronička trgovina, koji nisu osnovani u svrhu ostvarivanja gospodarske ili ekonomske koristi, kao što su neprofitne internetske enciklopedije te obrazovni i znanstveni repozitoriji, repozitoriji institucija kulturne baštine,........ OBRAZLOŽENJE: U stavak 3. svakako bi bilo dobro uvrstiti i repozitorije institucija kulturne baštine (poput onih koje će objavljivati djela nedostupna na tržištu), s obzirom da one u svojoj javnoj funkciji utvrđenoj i Zakonom o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti, ne pružaju komercijalne usluge niti se bave komercijalnom djelatnošću u smislu Zakona o uslugama. Posebno se to vidi u problemu čl. 174. st. 3. kada se ono što je na tom mjestu navedeno, izjednačavanje baštinskih institucija s komercijalnim poduhvatima, nakaradno i na štetu knjižnica primjenjuje u praksi. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 43. stavkom 3. implementira se tekst Direktive (EU) 790/2019, članak 2. stavak 6. i pripadajući recital (62) Direktive.
236 Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava II. AUTORSKO PRAVO, Članak 43. Članak 43. (1) Pravo davanja pristupa javnosti autorskim djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta isključivo je pravo autora da odobri ili zabrani davatelju usluge dijeljenja sadržaja putem interneta davanje pristupa autorskom djelu koje je učitao korisnik njegove usluge dijeljenja sadržaja. Davanje pristupa javnosti djelima predstavlja priopćavanje javnosti iz članka 29. UKLJUČUJUĆI činjenje dostupnim javnosti autorskog djela iz članka 40. ovoga Zakona. OBRAZLOŽENJE Davanje pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta predstavlja oblik priopćavanja javnosti, odnosno činjenja dostupnim javnosti autorskog djela. Formulacijom kao što je predložena u nacrtu bi se moglo POGREŠNO ZAKLJUČITI da davanje pristupa javnosti može biti alternativno ILI priopćavanje javnosti ILI činjenje dostupnim javnosti autorskog djela, što nije točno jer je člankom 29. izričito propisano drugačije. Potrebno je stoga uskladiti navedeno jer se ne radi o alternativnim pravima (kao što se veznikom ILI označava), nego se radi o hijerarhijski različitim pravima od kojih su sva ta prava vrste priopćavanja javnosti. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. Tekst članka 43. Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je izmijenjen.
237 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 43. Čl. 43 Potrebno je uskladiti izričaj članka 43 (i čl. 44) sa sadržajem čl. 29, te članaka 41. i 42. Naime, sve naprijed navedeno odnosi se na različite oblike priopćavanja javnosti (kao višeg tj. šireg pojma) koje su primjerice pobrojane u čl. 29. Iz navedenog članka nedvojbeno proizlazi da je radnja činjenja dostupnim javnosti jedan od oblika priopćavanja javnosti (podvrsta istog). Nakon toga svako od tih načina priopćavanja javnosti se posebice definira, te se tako u čl. 41. i 42. (ispravno) govori da se radi o radnji priopćavanja javnosti UKLJUČUJUĆI činjenje dostupnim javnosti, dok se taj pojam "uključujući" u člancima 43. i 44. (pogrešno) zamijenio rastavnim veznikom ILI. Takva promjena lingvistički znači da se radi ILI o radnji priopćavanja javnosti ILI o radnji činjenja dostupnim javnosti – što je pravno pogrešno iz naprijed navedenog razloga kao i sadržaja čl. 29. Naime rastavni veznici znače isključivo nužnost izbora između jedne ili druge opcije, što ovdje nikako nije slučaj jer se radi o širem i užem pojmu. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća i tekst članka odgovarajuće je izmijenjen.
238 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu II. AUTORSKO PRAVO, Članak 43. U stavak (3) svakako je potrebno, uz obrazovne i znanstvene repozitorije, uvrstiti i repozitorije institucija kulturne baštine koje objavljuju sadržaje u neprofitne svrhe. Prijedlog dopune stavka: (…) kao što su neprofitne internetske enciklopedije, obrazovni i znanstveni repozitoriji te repozitoriji institucija kulturne baštine (…) Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Radi se o usklađivanju odredbe sa zahtjevima Direktive (EU) 2019/790.
239 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, UČINITI DOSTUPNIM javnosti Čl. 40 Kada se već odlučilo promijeniti ustaljena terminologija tzv. „making available right“, smatram da je bolji izričaj „OMOGUĆAVANJE DOSTUPNOSTI JAVNOSTI“. Navedeno smatram primjerenijim, ne iz lingvističkih već sadržajnih razloga tog prava, obzirom na judikaturu Suda EU, posebice presudu C-527/15 (Filmspeler). Ovaj komentar stavljen je uz članak koji sadrži definiciju tog prava, no naravno, odnosi se na sve članke koji sadržavaju pojam počevši od čl. 29, pa nadalje. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Upućuje se na to da se raniji naziv „pravo stavljanja na raspolaganje javnosti“ mijenja u izričaj „pravo činjenja dostupnim javnosti“. Ovaj izričaj smatra se boljim rješenjem (prijevodom) u odnosu na prijedlog podnositelja s obzirom na to da izvorni naziv ovog prava na engleskom jeziku glasi „making available right“. Pritom se uzima u obzir da je za hrvatsku riječ „omogućavanje“ (prijedlog podnositelja) odgovarajuća engleska riječ enabling, tako da je izričaj Nacrta prijedloga Zakona u ovome dijelu precizniji.
240 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 38. Čl. 38 Nejasna je pravna pozicija bilo organizacije za emitiranje bilo distributera signala u slučaju ako jedan od njih pribavi odobrenje za prijenos izravnim protokom (koji se smatra jedinstvenom radnjom priopćavanja javnosti), a drugi ne. U navedenom slučaju unatoč pribavljenom odobrenju i plaćanju naknade ipak će se moći spriječiti obavljanje te jedinstvene radnje pri čemu jedna strana (ona koja je platila) trpi štetu, novac je davatelj odobrenja primio, no odobrenje ne postoji u odnosu na jedinstvenu radnju i takvu štetu koju je uzrokovala strana koja nije ishodila odobrenje. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Članak 38. Nacrta prijedloga Zakona rezultat je implementacije članka 8. i vezane uvodne izjave (20) Direktive (EU) 2019/789. Uz to, predviđeno je obvezno kolektivno ostvarivanje prava kada se radi o pravu prijenosa izravnim protokom, što znači da se i organizacija za emitiranje i distributer signala obraćaju organizaciji za kolektivno ostvarivanje prava radi odobrenja i njoj vrše plaćanje (i jedan i drugi) za jedinstvenu radnju priopćavanja javnosti izravnim protokom. Za očekivati je da će ove dvije strane (organizacija za emitiranje i distributer signala) o svojoj poslovnoj suradnji sklopiti odgovarajući ugovor kojim će biti predviđeno i rješavanje ovakvih situacija u kojima bi jedna strana trpila štetu iz razloga što druga nije pravovremeno ishodila odobrenje.
241 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 36. Čl. 36 Komentar je istog sadržaja kao i u odnosu na čl. 35. Treba se odlučiti hoće li se koristiti pojam satelitsko emitiranje ili emitiranje putem satelita (koji se u ovom članku pojavljuje u svakom stavku) i onda biti konzistentan. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se u članku 36. Nacrta prijedloga Zakona tekst ujednačava na način da glasi: emitiranje putem satelita.
242 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 35. Čl. 35 Čini se nelogičnim da naslov članka govori o emitiranju i satelitskom emitiranju, dok u samom članku pojma "satelitsko emitiranje“ nema već se rabi isključivo „emitiranje putem satelita“ koje je stavljeno u zagradu. Smatram nomotehnički ispravnim ujednačiti pojmove iz naslova i samog sadržaja članka. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća te se u članku 35. Nacrta prijedloga Zakona tekst ujednačava na način da glasi: emitiranje putem satelita.
243 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 29. Predlažemo dodati riječ "autora" ili riječ "tuđeg" radi jasnoće članka. Prva verzija (autora): (1) Autor ima isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti na svaki način, žicom ili bežičnim putem. Za svako priopćavanje autorskog djela javnosti potrebno je pribaviti odobrenje autora ugovorom ili na drugi način, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Druga verzija: (1) Autor ima isključivo pravo priopćavanja autorskog djela javnosti na svaki način, žicom ili bežičnim putem. Za svako priopćavanje tuđeg autorskog djela javnosti potrebno je pribaviti odobrenje autora ugovorom ili na drugi način, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Dopuna koja se predlaže u članku 29. Nacrta prijedloga Zakona se ne prihvaća s obzirom na to da se po prirodi stvari podrazumijeva da se ovdje radi o priopćavanju javnosti tuđeg autorskog djela odnosno o priopćavanju javnosti od strane osobe različite od samog autora djela.
244 ulupuh II. AUTORSKO PRAVO, Članak 27. predlažemo da se za korištenje reprodukcija likovnih umjetničkih djela i arhitektonskih i kiparskih spomenika u edukativne svrhe (školski udžbenici i slična edukativna pomagala) izdavače obveže na isplatu tantijema za reizdanje za sljedeće godine istog izdanja, kao i za javnu posudbu u knjižnicama. To treba povezatii sa pravom sljeđenj, člnak 28. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pojašnjava se predlagatelju da je korištenje djela (uključujući i djela arhitekture, te likovnih umjetnosti) u zbirkama namijenjenim nastavi ili znanstvenom istraživanju propisano člankom 188. Nacrta prijedloga Zakona, kojim je predviđeno i pravo na primjerenu naknadu, koja se obavezno ostvaruje u sustavu kolektivnog ostvarivanja prava. Pravo slijeđenja drugi je pravni mehanizam ostvarivanja prava autora likovnih djela na naknadu, koji se također obavezno ostvaruje u sustavu kolektivnog ostvarivanja prava.
245 Društvo hrvatskih audiovizualnih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 27. (3) komentar: Sadašnja situacija omogućava neograničenu i beskonačnu distribuciju autorskih djela audiovizualnih prijevoda bez ikakve naknade autoru, osim one za prvu prodaju. Budući da je riječ o izrazito frekventnim i medijski eksploatiranim autorskim djelima, tražimo da se uvede pandan naknadi za javnu posudbu kakva postoji za književne prijevode, tj. da se ograniči broj reemitiranja bez naknade i utvrdi iznad kojeg broja reemitiranja svog audiovizualnog prijevoda autor ima pravo ostvariti za to vezanu naknadu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Na prijevode audiovizualnog djela primjenjuju se odredbe ovoga Zakona koje se odnose na sve vrste prijevoda.
246 DANIJEL KRAMARIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 24. U tekstu prijedloga Zakona nije pojašnjeno zašto su računalni programi, elektroničke baze podataka i audiovizualna djela isključeni iz primjene prava opoziva. Ako su isto tvorevine zaštićene autorskim pravom, onda i njihovi autori moraju imati jednaka prava kao i ostali autori. U skladu sa navedenim, predlaže se odredbu iz stavka (6) brisati u cijelosti. Ukoliko pak postoji posebna stručna argumentacija za unošenje ove odredbe u tekst Zakona, potrebno je istu posebno navesti u obrazloženju prijedloga Zakona. Ovako ispada da se predmetna odredba unosi u Zakon isključivo radi ostvarivanja posebne zaštite imovinskih interesa poduzetnika, odnosno trgovačkih društava i njihovih vlasnika, koji vrlo su najčešći producenti, naručitelji i financijeri izrade takvih autorska djela i to na štetu samih autora. Ovo je osobito nepošteno, imajući u vidu sva posebna prava producenta i trgovačkih društava koja su definirana ovim Zakonom za autorska djela koja nastaju po narudžbi ili u radnom odnosu. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Računalni programi, elektroničke baze podataka i audiovizualna djela isključena su od prava opoziva kao moralnog prava zbog posebnog karaktera ove vrste djela. S obzirom na karakter računalnih programa i elektroničkih baza podataka, nije izvjesno da bi se njihovim korištenjem mogla prouzročiti povreda časti i ugleda autora koja bi opravdavala otklon od ugovornih obaveza kakvu predviđa moralno pravo opoziva. S druge strane, kod audiovizualnih djela ima prevelik broj drugih koautora i autora doprinosa te je neprimjereno da samo jedan među njima može pozivom na svoje moralno pravo opoziva onemogućiti korištenje audiovizualnog djela koje je već ugovoreno, a na štetu svih ostalih.
247 THOMAS KRSTULOVIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 24. (6) Odredbe iz ovoga članka ne primjenjuju se na elektroničke baze podataka i računalne programe. Nije prihvaćen Prijedlog se ne može prihvatiti jer je u suprotnosti s naravi audiovizualnih djela.
248 ulupuh II. AUTORSKO PRAVO, Članak 22. Srž fotografije je u tome da u određenom okviru ostvari određenu vizualnu ravnotežu na način da se određene linije protežu od kuta do kuta, od ruba do ruba. Ako se to oduzme fotografija gubi svoju umjetničku srž. Kako možemo biti sigurni da se navedena odredba o neznatnim izmjenama neće tumačiti na način da se rezanjem fotografije (crop) zapravo ne dira u osnovni karakter djela? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Ako autor smatra da je rezanjem fotografije narušena vizualna ravnoteža odnosno da se takva intervencija na fotografiji ne može smatrati neznatnom izmjenom, može se usprotiviti takvom naruženju svoga autorskog djela temeljem svojeg moralnog prava na poštivanje autorskog djela.
249 GORAN MEĆAVA II. AUTORSKO PRAVO, Članak 16. Nejasna je pozicija "pomoćni redatelj", osobno se u svojoj 35-o godišnjoj karijeri na filmu nisam susreo sa tim nazivom, U slučaju da se pod pomoćni redatelj mislilo na "pomoćnika redatelja" čija je pozicija kao autora diskutabilna trebalo bi pored pomočnika redatelja uvesti u zakon pomoćnika snimatelja, pomoćnika scenografa, pomoćnika montažera, itd Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
250 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU HDLU podržava prijedloga Hrvatska udruga filmskih snimatelja i ostalih udruga i pojedinaca, jer smatramo nužnim prošenje članak, da njime budu obuhvaćeni koautora AV koji su u ovim prijedlogom izostavljeni. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
251 Tomislav Pavlic II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Također podržavam prijedloge gđe Sandre Botice brešan i Hrvatskog društva filmskih djelatnika Citiram: "U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
252 Silvestar Kolbas II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. HRVATSKA UDRUGA FILMSKIH SNIMATELJA 1. U novom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (dalje: novi ZAPSP) predlaže se promijeniti položaj glavnih snimatelja audiovizualnog djela i to na način da se oni iz kategorije koautora audiovizualnog djela prebacuju u kategoriju autora doprinosa u audiovizualnom djelu. Za predloženu promjenu nema nikakvog opravdanja u odredbama Direktive (EU) 2019/789 niti u odredbama Direktive (EU) 2019/790 koje će se novim ZAPSP implementirati u pravni poredak RH. Opravdanja za navedenu promjenu nema niti u bilo kojoj od drugih direktiva koje su već implementirane u pravi poredak RH, uključujući tu i Direktivu 2006/116/EZ koja je relevantna za pitanje koautorstva na audiovizualnim djelima. Naime, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ navedeno je sljedeće: Članak 2. Kinematografska ili audiovizualna djela 1. Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore. Dakle, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ zemljama članicama EU je ostavljena sloboda da uz glavnog redatelja kao koautore audiovizualnog djela odrede i druge osobe. U tom smislu, u danas važećem Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/2003, 79/2007, 125/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018) (dalje: važeći ZAPSP) glavni snimatelj audiovizualnog djela smatra se koautorom audiovizualnog djela i to zajedno s glavnim redateljem, autorom scenarija, autorom dijaloga i skladateljem glazbe koja je posebno skladana za korištenje u tom audiovizualnom djelu. Koautori su osobe koje zajedničkim radom stvore autorsko djelo i čijim autorskim doprinosima tome autorskom djelu se ne može samostalno koristiti. Za razliku od njih, prema važećem ZAPSP, autori doprinosa audiovizualnom djelu su, između ostalih, skladatelj glazbe, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela i koji kao takvim imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima u nastanku audiovizualnog djela. Za njih je karakteristično da zadržavaju pravo da se svojim doprinosom u nastanku audiovizualnog djela mogu samostalno koristiti, pod uvjetom da time ne nanose štetu pravima filmskog producenta audiovizualnog djela. 2. U pravnom poretku RH glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela više od šezdeset (brojkom: 60) godina. Osim u RH, glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela i u cijelo nizu drugih zemalja EU i šire. Ovakav status glavnih snimatelja odgovara prirodi njihovog kreativnog autorskog doprinosa u izradi audiovizualnog djela obzirom da glavni snimatelji svojim autorskim doprinosom vizualno uobličavaju audiovizualno djelo i daju mu jedinstveni autorski pečat, koji je neodvojiv od glavnog djela i predstavlja temelj autorskom izričaju u slučaju kinematografskog ili audiovizualnog djela. Imajući to nam umu, smatramo kako nema nikakvog razloga tretirati autorski doprinos glavnog snimatelja u nastanku audiovizualnog djela na način koji bi bio drugačiji nego je to doprinos drugih koautora. Nastavno na navedeno, prijedlogom da se, nakon 70 godina ustaljene zakonodavne i sudske prakse, glavnim snimateljima audiovizualnog djela ukine njihov status koautora audiovizualnog djela, glavnim snimateljima se potpuno bezrazložno ukidaju njihova stečena prava. Ne vidimo kako bi takav postupak, koji je očito suprotan pravnoj tradiciji dugoj nekoliko desetljeća, mogao unaprijediti zaštitu autorskih prava u Republici Hrvatskoj ili doprinijeti jednostavnijoj primjeni zakona koji bi trebao zaštiti prava autora. Osim toga, i ne manje važno, predloženom izmjenom glavni snimatelji se u potpunosti isključuju iz prava na primjerenu i razmjernu naknadu za korištenje audiovizualnog djela. Navedeno pravo je regulirano u čl. 85. novog ZAPSP koji predviđa da će se predmetna naknada u Republici Hrvatskoj ostvarivati u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava. Iz sadržaja čl. 84. novog ZAPSP vidljivo je da se glavnim snimateljima ovo pravo ukida u korist producenata audiovizualnog djela. Naime, u čl. 84. i u čl. 85. nacrta novog ZAPSP navedeno je sljedeće: UGOVOR O AUDIOVIZUALNOJ PRODUKCIJI OPĆENITO O UGOVORU Članak 84. (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi koautora i autora doprinosa audiovizualnog djela. (2) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji između filmskog producenta i autora doprinosa nije drugačije određeno, smatra se da filmski producent stječe sva imovinska prava autora doprinosa u opsegu potrebnom za ispunjenje svrhe ugovora. (3) Bez obzira na odredbe iz stavka 2. ovog članka, autori doprinosa zadržavaju pravo da se svojim doprinosima audiovizualnom djelu samostalno koriste, ako se time ne nanosi povreda pravima filmskih producenata toga djela. Autori doprinosa ne mogu se odreći toga prava. (4) Odredbe iz čl. 55 ovog Zakona ne primjenjuju se na audiovizualna djela. Filmski producent može na temelju svog stečenog isključivog prava iskorištavanja osnovati za drugoga daljnja prava iskorištavanja bez prethodne suglasnosti autora. NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji koautor audiovizualnog djela svoje pravo umnožavanja, pravo distribucije, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog audiovizualnog djela, osim kad je riječ o prikazivanju sukladno članku 34. ovog Zakona, u kinima i na festivalima te na projekcijama koje su namijenjene u edukativne i obrazovne svrhe. (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovog članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti osoba koja koristi audiovizualno djelo. Naknada se ostvaruje kolektivno. 3. Obzirom na sve gore navedeno predlaže se odustati od izmjene pravnog statusa glavnih snimatelja audiovizualnih djela i, nastavno na taj prijedlog, izmijeniti čl. 15. i čl. 16. novog ZAPSP na način da isti glase: KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela se smatraju koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4.skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi moga biti, prema članku 7. stavku 1. ovog Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavak 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj – operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorsko pravo na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). U Zagrebu, 8.5.2020. Upravni odbor Hrvatske udruge filmskih snimatelja Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
253 Siniša Hajduk II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog HDFD-a koji uvažava autorski doprinos snimatelja i montažera u stvaranju umjetničkog djela. Citiram: "U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
254 Mario Sablić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Poštovani, dostavljamo i mišljenje IMAGO-ve pravne savjetnice za autorska pitanja, te se nadamo da će se pri kreiranju konačnog Nacrta prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima i ovaj stav uzeti u obzir. IMAGO (Međunarodna federacija snimatelja) EU-CODE ID 33723813886-15 Javno e-savjetovanje važno za novi hrvatski Zakon o autorskom pravu u Bruxellesu, svibanj 2020. godine
Dr. Cristina Busch, pravni savjetnik za IMAGO „Film je slika u pokretu. Bez slika nema ni filma” IMAGO, manifest kongresa u Huelvi 2004. godine I.- UVOD IMAGO je glas više od 3000 profesionalnih snimatelja diljem svijeta, zaposlenih uglavnom u filmskoj i televizijskoj industriji. Ta federacija trenutačno okuplja 55 nacionalnih udruga u 33 europske države i 22 zemlje izvan EU. IMAGO je osnovan u Rimu 1992. godine kao neprofitna organizacija izvan Unije na inicijativu Talijana Luciana Tovolija, AIC, ASC. Uz redatelje, snimatelji su glavni tvorci audio-vizualnih djela. Snimatelji imaju umjetničku odgovornost za osvjetljavanje slike i stvaraju priče uporabom svjetla, kontrastom kompozicije, dubinom polja, pokretom kamere, perspektivom, itd. Bez njihovog rada nema ni slika, a bez slika nema ni filma. IMAGO je važan zaštitnik gospodarskih i moralnih kreativnih prava snimatelja i značajan pobornik boljih radnih uvjeta i snažnijih ugovornih položaja snimatelja. IMAGO je posvećen očuvanju dugogodišnje tehničke i umjetničke kvalitete europske kinematografije čak i u digitalnom dobu. Audiovizualni radovi ključni su za europski identitet, tradiciju i kulture. Očuvanje nasljeđa europskog filma važan je faktor u ujedinjenju Europe na način koji nadilazi jezik i kako bi europski filmovi diljem svijeta privukli veću publiku. IMAGO pozdravlja mogućnost podnošenja kratkih pravnih komentara u vezi ovog javnog savjetovanja, čime se daje potpora Hrvatskoj Udruzi Filmskih Snimatelja (HFS) i priliku uključivanja u oblikovanje budućnosti audiovizualnih autorskih prava. IMAGO će zauzeti stav samo o nekim odabranim pitanjima proizašlima iz javnog savjetovanja u vezi s novim hrvatskim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Dr. Cristina Busch (Jufresa & Grasas, abogados penalistas, Av. Diagonal, 558-54, 4º,1ª. E- 08021 Barcelona) djeluje kao pravni savjetnik za autorska prava za IMAGO, pružajući pravne savjete, savjetujući ih u predsudskim postupcima i u slučaju sudskih postupaka i zahtjeva u području zakona o autorskom pravu. II.- Prava snimatelja u Europi i na međunarodnoj razini 1. Zašto se ne može ukloniti priznavanje snimatelja kao koautora audiovizualnih radova? 2. Zašto se ne može ukloniti priznavanje snimatelja kao autora fotografskih radova u audiovizualnom djelu? Prije svega treba shvatiti predmet autorskih prava: djelo mora biti originalno ili dio originalnog djela kojeg je stvorila „fizička” osoba ili samostalno ili s drugim kreatorima. Za vizualni dizajn i dizajn rasvjete odgovoran je gotovo samo snimatelj. Osobito je dizajn rasvjete ključan dio filma budući da svakoj zasebnoj slici daje posebnu atmosferu i utječe na osjećaj cijelog filma. Upravo je snimatelj taj koji ostavlja utisak svoje osobnosti na film.

U EU postoji više pravnih sustava koji se odnose na utvrđivanje autorstva audio vizualnog djela. Ne možemo ulaziti u detalje, no, čak i ako zakon izravno ne navodi snimatelje kao koautore filma, VELIKA većina zemalja EU u praksi prepoznaje snimatelje kao koautore (na primjer Njemačka, Bugarska, Austrija, Danska, Finska, Švedska, Norveška, Estonija, Slovenija, itd., cfr. IMAGO istraživanje o autorstvu, 2016., u tijeku je novo izdanje).
 Snimatelji imaju povlaštenu poziciju u vezi sa svojim doprinosom filmu. Za vrijeme snimanja, on ili ona odlučuje o fokusu slike, osvjetljenju, itd. stvarajući tako posebna fotografska djela u svom stilu. Iako će za vrijeme snimanja snimatelj snimiti cijeli niz identičnih ili sličnih fotografskih radova, oni će biti zaštićeni kao individualni radovi kao što i u likovnoj umjetnosti svaka kopija skulpture i svaka serija litografije uživa zasebnu pravnu zaštitu. Španjolska, Njemačka, Rusija i Slovenija prepoznaju mogućnost dvostruke pravne zaštite snimatelja. Bilo kakav oblik diskriminacije u prepoznavanju prava snimatelja kao koautora filma i/ili autora samostalnog fotografskog djela unutar filma predstavljao bi povredu Bernske konvencije i Konvencije o ljudskim pravima koje štite intelektualni rad. III. – Postoji li potreba da se u važećem hrvatskom Zakonu o intelektualnom vlasništvu promijeni jasna zaštita snimatelja radi primjene Direktive (EU) 2019/789 i 2019/790? Kratko i jasno – nema potrebe, štoviše, posljednje EU Direktive u području autorskog prava jasno štite autore (posebno ekonomska prava kao što su primjerena naknada i prava na informacije u vezi s iskorištavanjem njihovih djela). IV. – Koji su razlozi za trenutačan prijedlog o mijenjanju hrvatskog pravnog sustava koji već 60 godina štiti snimatelje kao koautore audiovizualnih djela? Kratko i jasno – nema nikakvog objašnjenja. V. – Koje pravne posljedice i praktični problemi proizlaze iz trenutačnog prijedloga za ukidanje pravne zaštite snimatelja kao koautora audiovizualnih djela u Hrvatskoj? Snimatelji više ne primaju naknadu od nacionalnih udruga za kolektivno ostvarivanje prava za drugu upotrebu. U trenutačnoj potpunoj promjeni novog tehnološkog iskorištavanja audiovizualnih djela, ovaj gubitak prihoda je važan, ali za sada nije vrijedan. Ni moralna prava intelektualnog vlasništva snimatelja nisu zaštićena, odnosno ne mogu se suprotstaviti bilo kakvoj manipulaciji svog rada. Pogođena je i filmska baština. Snimatelji će, bez sumnje, izgubiti važnu moć pregovaranja. Zaključno, trenutačni prijedlog pretpostavlja izravnu diskriminaciju nacionalnih snimatelja, koje je moguće obraniti „pozivom na akciju” ili „zajedničkim tužbama” zbog kršenja temeljnog načela nediskriminacije unutar različitih područja pravne zaštite snimatelja. IMAGO će sa zadovoljstvom razraditi svoje stajalište i ostaje na raspolaganju za daljnja pitanja. Dr. Cristina Busch Pravni savjetnik za IMAGO Tel: 00-34-93-414-75-04 Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
255 Mario Sablić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. 1. U novom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (dalje: novi ZAPSP) predlaže se promijeniti položaj glavnih snimatelja audiovizualnog djela i to na način da se oni iz kategorije koautora audiovizualnog djela prebacuju u kategoriju autora doprinosa u audiovizualnom djelu. Za predloženu promjenu nema nikakvog opravdanja u odredbama Direktive (EU) 2019/789 niti u odredbama Direktive (EU) 2019/790 koje će se novim ZAPSP implementirati u pravni poredak RH. Opravdanja za navedenu promjenu nema niti u bilo kojoj od drugih direktiva koje su već implementirane u pravi poredak RH, uključujući tu i Direktivu 2006/116/EZ koja je relevantna za pitanje koautorstva na audiovizualnim djelima. Naime, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ navedeno je sljedeće: Članak 2. Kinematografska ili audiovizualna djela 1. Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore. Dakle, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ zemljama članicama EU je ostavljena sloboda da uz glavnog redatelja kao koautore audiovizualnog djela odrede i druge osobe. U tom smislu, u danas važećem Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/2003, 79/2007, 125/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018) (dalje: važeći ZAPSP) glavni snimatelj audiovizualnog djela smatra se koautorom audiovizualnog djela i to zajedno s glavnim redateljem, autorom scenarija, autorom dijaloga i skladateljem glazbe koja je posebno skladana za korištenje u tom audiovizualnom djelu. Koautori su osobe koje zajedničkim radom stvore autorsko djelo i čijim autorskim doprinosima tome autorskom djelu se ne može samostalno koristiti. Za razliku od njih, prema važećem ZAPSP, autori doprinosa audiovizualnom djelu su, između ostalih, skladatelj glazbe, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela i koji kao takvim imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima u nastanku audiovizualnog djela. Za njih je karakteristično da zadržavaju pravo da se svojim doprinosom u nastanku audiovizualnog djela mogu samostalno koristiti, pod uvjetom da time ne nanose štetu pravima filmskog producenta audiovizualnog djela. 2. U pravnom poretku RH glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela više od šezdeset (brojkom: 60) godina. Osim u RH, glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela i u cijelo nizu drugih zemalja EU i šire. Ovakav status glavnih snimatelja odgovara prirodi njihovog kreativnog autorskog doprinosa u izradi audiovizualnog djela obzirom da glavni snimatelji svojim autorskim doprinosom vizualno uobličavaju audiovizualno djelo i daju mu jedinstveni autorski pečat, koji je neodvojiv od glavnog djela i predstavlja temelj autorskom izričaju u slučaju kinematografskog ili audiovizualnog djela. Imajući to nam umu, smatramo kako nema nikakvog razloga tretirati autorski doprinos glavnog snimatelja u nastanku audiovizualnog djela na način koji bi bio drugačiji nego je to doprinos drugih koautora. Nastavno na navedeno, prijedlogom da se, nakon 70 godina ustaljene zakonodavne i sudske prakse, glavnim snimateljima audiovizualnog djela ukine njihov status koautora audiovizualnog djela, glavnim snimateljima se potpuno bezrazložno ukidaju njihova stečena prava. Ne vidimo kako bi takav postupak, koji je očito suprotan pravnoj tradiciji dugoj nekoliko desetljeća, mogao unaprijediti zaštitu autorskih prava u Republici Hrvatskoj ili doprinijeti jednostavnijoj primjeni zakona koji bi trebao zaštiti prava autora. Osim toga, i ne manje važno, predloženom izmjenom glavni snimatelji se u potpunosti isključuju iz prava na primjerenu i razmjernu naknadu za korištenje audiovizualnog djela. Navedeno pravo je regulirano u čl. 85. novog ZAPSP koji predviđa da će se predmetna naknada u Republici Hrvatskoj ostvarivati u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava. Iz sadržaja čl. 84. novog ZAPSP vidljivo je da se glavnim snimateljima ovo pravo ukida u korist producenata audiovizualnog djela. Naime, u čl. 84. i u čl. 85. nacrta novog ZAPSP navedeno je sljedeće: UGOVOR O AUDIOVIZUALNOJ PRODUKCIJI OPĆENITO O UGOVORU Članak 84. (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi koautora i autora doprinosa audiovizualnog djela. (2) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji između filmskog producenta i autora doprinosa nije drugačije određeno, smatra se da filmski producent stječe sva imovinska prava autora doprinosa u opsegu potrebnom za ispunjenje svrhe ugovora. (3) Bez obzira na odredbe iz stavka 2. ovog članka, autori doprinosa zadržavaju pravo da se svojim doprinosima audiovizualnom djelu samostalno koriste, ako se time ne nanosi povreda pravima filmskih producenata toga djela. Autori doprinosa ne mogu se odreći toga prava. (4) Odredbe iz čl. 55 ovog Zakona ne primjenjuju se na audiovizualna djela. Filmski producent može na temelju svog stečenog isključivog prava iskorištavanja osnovati za drugoga daljnja prava iskorištavanja bez prethodne suglasnosti autora. NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji koautor audiovizualnog djela svoje pravo umnožavanja, pravo distribucije, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog audiovizualnog djela, osim kad je riječ o prikazivanju sukladno članku 34. ovog Zakona, u kinima i na festivalima te na projekcijama koje su namijenjene u edukativne i obrazovne svrhe. (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovog članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti osoba koja koristi audiovizualno djelo. Naknada se ostvaruje kolektivno. 3. Obzirom na sve gore navedeno predlaže se odustati od izmjene pravnog statusa glavnih snimatelja audiovizualnih djela i, nastavno na taj prijedlog, izmijeniti čl. 15. i čl. 16. novog ZAPSP na način da isti glase: KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela se smatraju koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4.skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi moga biti, prema članku 7. stavku 1. ovog Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavak 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj – operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorsko pravo na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Mario Sablić predsjednik Hrvatske udruge filmskih snimatelja Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Odredba je izmijenjena na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
256 Hrvatski audiovizualni centar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Smatramo kako je glavni snimatelj neosnovano izostavljen u koautorima audiovizualnog djela te predlažemo novu formulaciju članka 15. stavak 2.: „(2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.“ Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
257 GORAN MEĆAVA II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15 mijenja se i glasi: (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela.
258 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Koautorima AV djela, bez iznimke, navesti sva temeljna filmska zanimanja - redatelja, direktora fotografije, montažera, scenografa i kostimografa. Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
259 Hrvatska udruga filmskih snimatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Poštovani, dostavljamo i mišljenje IMAGO-ve pravne savjetnice za autorska pitanja, te se nadamo da će se pri kreiranju konačnog Nacrta prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima i ovaj stav uzeti u obzir. IMAGO (Međunarodna federacija snimatelja) EU-CODE ID 33723813886-15 Javno e-savjetovanje važno za novi hrvatski Zakon o autorskom pravu u Bruxellesu, svibanj 2020. godine
Dr. Cristina Busch, pravni savjetnik za IMAGO „Film je slika u pokretu. Bez slika nema ni filma” IMAGO, manifest kongresa u Huelvi 2004. godine I.- UVOD IMAGO je glas više od 3000 profesionalnih snimatelja diljem svijeta, zaposlenih uglavnom u filmskoj i televizijskoj industriji. Ta federacija trenutačno okuplja 55 nacionalnih udruga u 33 europske države i 22 zemlje izvan EU. IMAGO je osnovan u Rimu 1992. godine kao neprofitna organizacija izvan Unije na inicijativu Talijana Luciana Tovolija, AIC, ASC. Uz redatelje, snimatelji su glavni tvorci audio-vizualnih djela. Snimatelji imaju umjetničku odgovornost za osvjetljavanje slike i stvaraju priče uporabom svjetla, kontrastom kompozicije, dubinom polja, pokretom kamere, perspektivom, itd. Bez njihovog rada nema ni slika, a bez slika nema ni filma. IMAGO je važan zaštitnik gospodarskih i moralnih kreativnih prava snimatelja i značajan pobornik boljih radnih uvjeta i snažnijih ugovornih položaja snimatelja. IMAGO je posvećen očuvanju dugogodišnje tehničke i umjetničke kvalitete europske kinematografije čak i u digitalnom dobu. Audiovizualni radovi ključni su za europski identitet, tradiciju i kulture. Očuvanje nasljeđa europskog filma važan je faktor u ujedinjenju Europe na način koji nadilazi jezik i kako bi europski filmovi diljem svijeta privukli veću publiku. IMAGO pozdravlja mogućnost podnošenja kratkih pravnih komentara u vezi ovog javnog savjetovanja, čime se daje potpora Hrvatskoj Udruzi Filmskih Snimatelja (HFS) i priliku uključivanja u oblikovanje budućnosti audiovizualnih autorskih prava. IMAGO će zauzeti stav samo o nekim odabranim pitanjima proizašlima iz javnog savjetovanja u vezi s novim hrvatskim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima. Dr. Cristina Busch (Jufresa & Grasas, abogados penalistas, Av. Diagonal, 558-54, 4º,1ª. E- 08021 Barcelona) djeluje kao pravni savjetnik za autorska prava za IMAGO, pružajući pravne savjete, savjetujući ih u predsudskim postupcima i u slučaju sudskih postupaka i zahtjeva u području zakona o autorskom pravu. II.- Prava snimatelja u Europi i na međunarodnoj razini 1. Zašto se ne može ukloniti priznavanje snimatelja kao koautora audiovizualnih radova? 2. Zašto se ne može ukloniti priznavanje snimatelja kao autora fotografskih radova u audiovizualnom djelu? Prije svega treba shvatiti predmet autorskih prava: djelo mora biti originalno ili dio originalnog djela kojeg je stvorila „fizička” osoba ili samostalno ili s drugim kreatorima. Za vizualni dizajn i dizajn rasvjete odgovoran je gotovo samo snimatelj. Osobito je dizajn rasvjete ključan dio filma budući da svakoj zasebnoj slici daje posebnu atmosferu i utječe na osjećaj cijelog filma. Upravo je snimatelj taj koji ostavlja utisak svoje osobnosti na film.

U EU postoji više pravnih sustava koji se odnose na utvrđivanje autorstva audio vizualnog djela. Ne možemo ulaziti u detalje, no, čak i ako zakon izravno ne navodi snimatelje kao koautore filma, VELIKA većina zemalja EU u praksi prepoznaje snimatelje kao koautore (na primjer Njemačka, Bugarska, Austrija, Danska, Finska, Švedska, Norveška, Estonija, Slovenija, itd., cfr. IMAGO istraživanje o autorstvu, 2016., u tijeku je novo izdanje).
 Snimatelji imaju povlaštenu poziciju u vezi sa svojim doprinosom filmu. Za vrijeme snimanja, on ili ona odlučuje o fokusu slike, osvjetljenju, itd. stvarajući tako posebna fotografska djela u svom stilu. Iako će za vrijeme snimanja snimatelj snimiti cijeli niz identičnih ili sličnih fotografskih radova, oni će biti zaštićeni kao individualni radovi kao što i u likovnoj umjetnosti svaka kopija skulpture i svaka serija litografije uživa zasebnu pravnu zaštitu. Španjolska, Njemačka, Rusija i Slovenija prepoznaju mogućnost dvostruke pravne zaštite snimatelja. Bilo kakav oblik diskriminacije u prepoznavanju prava snimatelja kao koautora filma i/ili autora samostalnog fotografskog djela unutar filma predstavljao bi povredu Bernske konvencije i Konvencije o ljudskim pravima koje štite intelektualni rad. III. – Postoji li potreba da se u važećem hrvatskom Zakonu o intelektualnom vlasništvu promijeni jasna zaštita snimatelja radi primjene Direktive (EU) 2019/789 i 2019/790? Kratko i jasno – nema potrebe, štoviše, posljednje EU Direktive u području autorskog prava jasno štite autore (posebno ekonomska prava kao što su primjerena naknada i prava na informacije u vezi s iskorištavanjem njihovih djela). IV. – Koji su razlozi za trenutačan prijedlog o mijenjanju hrvatskog pravnog sustava koji već 60 godina štiti snimatelje kao koautore audiovizualnih djela? Kratko i jasno – nema nikakvog objašnjenja. V. – Koje pravne posljedice i praktični problemi proizlaze iz trenutačnog prijedloga za ukidanje pravne zaštite snimatelja kao koautora audiovizualnih djela u Hrvatskoj? Snimatelji više ne primaju naknadu od nacionalnih udruga za kolektivno ostvarivanje prava za drugu upotrebu. U trenutačnoj potpunoj promjeni novog tehnološkog iskorištavanja audiovizualnih djela, ovaj gubitak prihoda je važan, ali za sada nije vrijedan. Ni moralna prava intelektualnog vlasništva snimatelja nisu zaštićena, odnosno ne mogu se suprotstaviti bilo kakvoj manipulaciji svog rada. Pogođena je i filmska baština. Snimatelji će, bez sumnje, izgubiti važnu moć pregovaranja. Zaključno, trenutačni prijedlog pretpostavlja izravnu diskriminaciju nacionalnih snimatelja, koje je moguće obraniti „pozivom na akciju” ili „zajedničkim tužbama” zbog kršenja temeljnog načela nediskriminacije unutar različitih područja pravne zaštite snimatelja. IMAGO će sa zadovoljstvom razraditi svoje stajalište i ostaje na raspolaganju za daljnja pitanja. Dr. Cristina Busch Pravni savjetnik za IMAGO Tel: 00-34-93-414-75-04 Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
260 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 15 glasi: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija,3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.4. snimatelj 5. montažer Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
261 Jadranska animacija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Iz uloge producenta ne mogu shvatiti kako asistent režije može biti autor doprinosa a producent ne. Kao producent često sam i mama i tata autorima i koautor (nepotpisan) scenarija, montaže, koncepta i redateljske razrade (pri prijavama na financiranje). Dapače, producenti bi uz redatelja trebali biti ko-autori djela, a na redatelju je da dokaže da je djelo, nakon što je dovršeno, njegovo apsolutno autorstvo. (naročito se to odnosi na druge audiovizualne formate, prije svega na televizijske forme). Pošteno bi bilo reći da ovaj prijedlog uopće ne prepoznaje okolnosti u kojima nastaje audiovizualno djelo i to se pokazalo u više članaka od kojih je članak 15. ishodište svih daljnjih nerazumjevanja. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Producent je nositelj srodnih prava prema hrvatskom pravu kao i prema pravu većine država članica Europske unije.
262 Hrvatska udruga producenata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Hrvatska udruga producenata (HRUP) smatra da je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom i srodnim pravima s kojim se izašlo u javnu raspravu prije svega nepripremljen i vrlo nespretno sastavljen, a iznad svega upućuje na opće nepoznavanje područja audiovizualnih djelatnosti i suvremenog načina funkcioniranja audiovizualnog sektora u Europi i svijetu od strane autora Zakona. U pripremi ovog Nacrta Zakona nije promišljeno, niti raspravljeno čak niti tko su ko-autori i autori doprinosa audiovizualnog djela, dok način na koji su u trenutnom nacrtu Zakona regulirana prava koja se daju autorima i ko-autorima onemogućuje svaku proizvodnju AV djela te se ujedno favoriziraju organizacije za kolektivno ostvarivanje prava – stoga tražimo da se ovaj Nacrt prijedloga Zakona odbaci i krene u izradu novog prijedloga, koji će pratiti suvremena kretanja audiovizualne industrije. OBRAZLOŽENJE HRUP-a Zakon o autorskom i srodnim pravima jedan je od ključnih zakona koji uređuje audiovizualnu djelatnost. Tim se zakonom uređuju odnosi između stvaraoca AV djela te se definira način iskorištavanja tih djela, te djelomično i način financiranja AV djela. Zbog njegove važnosti, kompleksnosti i obujma – budući da uređuje i niz drugih djelatnosti i njihove međusobne odnose - smatramo prije svega neprimjerenim izlazak ovog Nacrta prijedloga Zakona u javnu raspravu upravo u trenutku kada se čitav svijet bori s pandemijom COVID-19 virusa i kada sve naše snage trebaju biti usmjerene u promišljanje kako će izgledati naša budućnost te na koji način ćemo uopće moći nastaviti raditi. Naime, izrada ovog Zakona zahtjeva opsežne rasprave koje nisu prethodile ovoj javnoj raspravi, pogotovo iz razloga što je proširen opseg djelatnosti kojima se Zakon bavi i koje uređuje. Posebnost ovog Zakona jest i što su djelatnosti koje pokriva međusobno – iako zavisne – izuzetno različite. Produkcija audiovizualnog djela specifična je zbog dugotrajnosti procesa, logističke kompleksnosti i visokih cijena, koja je posljedica velikog broja angažiranih pojedinaca i tvrtki, kao i suvremene tehnologije. Od prvog trenutka ističemo stav da u svojstvu producenata tj. proizvođača audiovizualnih djela svakodnevno surađujemo s autorima AV djela u oživotvorenju autorskih kreativnih ideja, te radimo na osiguravanju uvjeta kako bi se stvorile pretpostavke da bi djelo uopće i nastalo, u potpunosti se zalažemo da svaki sudionik tog procesa, kao i svakog daljnjeg iskorištavanja nastalog autorskog djela, mora biti odgovarajuće plaćen za rad i za korištenje djela. To je presumpcija koje se audiovizualni producenti u RH drže u svakodnevnom radu, te prilikom zaključenja svih ugovora o audiovizualnim produkcijama, kao i autorskih ugovora. Uobičajeno pravilo prilikom zaključenja ugovora s ko-autorima AV djela je da oni sudjeluju u prihodima koja se ostvaruju korištenjem predmeta zaštite. No ostvarivanje tog udjela u prihodima, kao primjerene i razmjerne naknade za korištenje djela, predmet je individualnih ugovora za veliki dio oblika korištenja, jer naprosto, prava koja AV producent MORA steći, su prava s kojima onda producent MORA MOĆI i raspolagati. Da tome nije tako, producent ne bi bio u mogućnosti nikada zatvoriti financijsku konstrukciju koja je potrebna da bi se djelo uopće finaliziralo i ugledalo svjetlo dana. Ono što je specifično u produkciji audiovizualnog djela jest da su financiranje, proizvodnja (pripreme-snimanje-postprodukcija) i prikazivanje neraskidivo vezani. Naime, cijeli sustav financiranja, proizvodnje i distribucije baziran je na osnivanju prava iskorištavanja i primanja naknade za isto. Zakonodavstvo u cijelom svijetu je zamišljeno na način da osobe koje djelo stvaraju osnivaju prava iskorištavanja, koja se prepuštaju za određenu naknadu: prvo filmskom producentu, ili kako ga naziva ovaj Zakon proizvođaču videograma, odnosno produkcijskoj kući kako bi sva prava iskorištavanja – nužna da bi se djelo moglo prikazati – bila na jednom mjestu, jer to omogućuje daljnje razgovore i pregovore. Financijerima – i javnim fondovima je, da bi djelo financirali, uvjet da to djelo bude prikazano. Ostali financijeri ulažu novac u produkciju isključivo u zamjenu za određena prava. Primjerice televizije ulažu u pre-sale / pre-buy (predotkup / pretkupnju), odnosno ulažu izvjesna sredstva kako bi zauzvrat dobile određena prava za prikazivanje, koja se pritom dogovaraju u vremenskom trajanju, teritorijima i slično. VOD servisi također ulažu u proizvodnju kako bi dobili ekskluzivna prava na prikazivanje određenog djela. Kada je djelo dovršeno, prava iskorištavanja se prenose na prodajne agente, distributere, televizije, razne online platforme.... Ukoliko prava iskorištavanja nisu osnovana i prenesena, djelo ne može biti objavljeno, dakle iskorištavano. Naime, sredstva potrebna za financiranje proizvodnje nisu sredstva koji se doniraju, nego često i sredstva kojima se ujedno i stječu određena prava. Ta sredstva najčešće, posebice kada govorimo o televizijama, znače stjecanje određenih oblika korištenja AV djela na određeno vremensko razdoblje. Naime, kada govorimo o otkupu djela – taj otkup obuhvaća set prava za korištenje djela, a ne vrpcu ili drugi nosač. Ukratko: osnivanje i prijenos prava iskorištavanja osnova je audiovizualnih djelatnosti. U tom smislu potvrda je i Direktiva 2001/29/EZ od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog i srodnih prava u informacijskom društvu. Stavak 10 recitala kaže: 10) Ako autori ili umjetnici izvođači namjeravaju nastaviti svoj kreativan i umjetnički rad, moraju dobiti odgovarajuću naknadu za korištenje svojega djela, kao što to moraju dobiti i producenti kako bi bili u mogućnosti financirati to djelo. Ulaganje potrebno za proizvodnju proizvoda kao što su fonogrami, filmovi ili multimedijalni proizvodi, i usluga kao što su usluge „na zahtjev”, značajno je. Odgovarajuća pravna zaštita prava intelektualnog vlasništva nužna je za jamčenje postojanja takve naknade i pruža mogućnost zadovoljavajućeg povrata tog ulaganja. Nakon iščitavanja prvog prijedloga zakona, u dopisu s našim opservacijama od 26. veljače 2020., izrazili smo zabrinutost činjenicom da nije jasno kako je autor Zakona zamislio praktično provođenje pojedinih odredbi – što smatramo izrazito neozbiljnim. Implementacija ovakvog prijedloga Zakona bi ozbiljno mogla izmijeniti financiranje audiovizualnih djela (i to prvenstveno filmova) te moguće čak i ugroziti cijelu kinematografiju. Zakon o autorskom i srodnim pravima, kada regulira odnose i način ostvarivanja prava, mora imati u vidu da postoje i određeni drugi propisi koje moramo imati na umu odnosno kojih se moramo držati, pritom ne misleći na tržišne prakse, već upravo na izričite zahtjeve i pravila, a koji se odnose na usklađenost s odredbama Europske konvencije o kinematografskim koprodukcijama, odredbama koje se odnose na nadnacionalne fondove (Eurimages, Kreativna Europa – program MEDIA), a koji su značajan izvor sredstava koje omogućavaju, uz lokalni filmski fond, u našem slučaju je to Hrvatski audiovizualni centar, kreativnu AV industriju u RH. Osim navedenog, organizacije za radiodifuziju (pri čemu naročito apostrofiramo javnu televiziju) sudjeluju financijski u stvaranju AV djela kroz razne modele – ili kao koproducenti, ili temeljem predotkupa (pre-sale), a kada sudjeluju u proizvodnji, to je međusobno obvezni odnos koji zahtijeva određena prava i određene obveze s jedne i s druge strane. Jednako tako, kada se ugovori s autorima u pogledu stvaranja djela zaključuju, ti ugovori ne predstavljaju jedino i isključivo naknadu za rad, već i predujam za određeni set prava i to upravo onaj set prava koji je AV producentu potreban da bi osigurao sredstva za stvaranje djela. Nakon toga, ta su ista prava nužna za distribuciju odnosno iskorištavanje djela. Ako govorimo o sredstvima drugog koproducenta – onda je korištenje uglavnom podijeljeno po teritorijima i cijelo AV djelo mora u potpunosti biti na raspolaganju, a prihod na određenom teritoriju, u rukama onog koproducenta koji taj teritorij „pokriva“ odnosno s kojeg dolazi, ako pak govorimo o sredstvima televizija danih kao pre-sale – to znači da govorimo o sredstvima koja UNAPRIJED obuhvaćaju plaćanje određenih prava. Ta sredstva tijekom stvaranja AV djela već su isplaćena autorima, te su tako autori za te oblike, teritorije i razdoblje korištenja, temeljem zaključenog ugovora s AV producentom – dobili naknadu I ZA RAD I ZA DIO RAZDOBLJA KORIŠTENJA PRAVA. Ta naknada iz autorskih ugovora predstavlja određeni „predujam“, (advance payment) za prava koja se stječu i „prodaja“ kojih je uopće u konačnici OMOGUĆILA STVARANJE DJELA. Često producent i samostalno avansira sredstva za prava, preuzimajući financijski rizik za stvaranje djela, s ciljem da tu djelomičnu investiciju povrati iz prihoda od distribucije. Nacrt prijedloga Zakona pokazuje nepoznavanje ovog procesa i time dovodi u pitanje njegovo održanje. U Zakonu, producenti su svedeni tek na tehničko osoblje koje administrira i isplaćuje honorare te piše izvješća o prihodima što je vrlo daleko od istine. Postojanje produkcijskih kuća preduvjet je postojanja kinematografije, odnosno audiovizualnih djelatnosti u užem smislu. Naime, proces nastajanja audiovizualnog djela počinje upravo prenošenjem prvog prava, onoga za scenarij ili za adaptaciju knjige, ili za licencu po kojoj će audiovizualno djelo nastati. Tek u tom trenutku počinje daljnji razvoj ili financiranje djela, koje onda dovodi do njegove realizacije i prikazivanja. Prikazivanje je također nemoguće kad produkcijska kuća koja je nositelj prava prestane postojati – jer u tom trenu onaj koji djelo želi prikazati treba osnovati pravo iskorištavanja sa svima koji su sudjelovali na izradi tog autorskog djela prema zakonu – dakle sa svima onima s kojima je producent bio sklopio ugovor, ali nepostojanjem produkcijske kuće su se prava iskorištavanja vratila autorima odnosno nasljednicima. Rasprava koja se u ovom trenutku vodi u javnosti – tko je sve autor odnosno koautor audiovizualnog djela – jest nešto što se trebalo raspraviti prvo, puno prije nego je uopće napravljen prvi nacrt Zakona, jer se radi o viziji kinematografije, o stvaranju sustava u kojem ćemo svi raditi. Jer AV djelatnosti su nedjeljive – autori, djelatnici, producenti i rentali svi rade u istom sustavu, i ako sustav nije dobro postavljen, on neće funkcionirati. Što znači da će svi osjetiti posljedice istoga. Kako je fokus rasprave stavljen na članak 15., nekako se nije primijetilo da producent nema gotovo nikakva prava, čak niti prava na emitiranje – naravno kad je to tek spomenuto u članku 143. prava producenta do kojeg rijetki stignu. S tim da odmah razjasnimo – u ovom trenutku ne govorimo o pravu na naknadu nego o isključivom pravu: pravu odobravanja. Producent prema ovome Nacrtu Zakona NEMA PRAVO ODOBRITI ILI ZABRANITI EMITIRANJE DJELA KOJE JE PRODUCIRAO! Poziv, zanimanje i uloga producenta u proizvodnji audiovizualnih sadržaja doživjeli su značajne promjene u posljednjih desetak godina u Europi i Hrvatskoj. Današnji moderni europski i hrvatski producenti razvijaju, proizvode i plasiraju raznovrsna audiovizualna djela, prvenstveno filmove različitih vrsta, rodova i žanrova te TV serije visoke umjetničke vrijednosti. Vrlo često je upravo producent taj koji i inicira nastajanje AV djela: odabirom predloška za adaptaciju, otkupom licence za koju smatra da će biti uspješna, praćenjem uredničkih odluka pojedinih financijera i predlaganjem projekata koji im se uklapaju u viziju. Producenti svakodnevno djeluju na posebno uređenom audiovizualnom tržištu visokog rizika koje djeluje po načelima međunarodne suradnje te složene javno-privatne i nacionalno-nadnacionalne strukture financiranja i plasmana. Financiranje AV djela zahtjeva vrsni know-how: poznavanje izvora financiranja, odabir i razvoj upravo onih projekata koji imaju mogućnost za financiranje, ulaganje u razvoj projekata, prijevode, prezentacije puno prije nego ti projekti dobiju bilo kakva sredstva. Producenti surađuju na scenariju, partneri su redatelju u slaganju autorskog tima i donošenju umjetničkih odluka, rukovoditelji tehničkog i zanatskog dijela proizvodnog procesa, poznavatelji i rukovoditelji autorsko-pravnih odnosa, marketinških pristupa, distributivnih kanala te odnosa s javnošću. Producent se AV djelom bavi i dugo nakon njegove premijere – pišući financijska i druga izvješća za fondove i financijere, pregovorima s raznim drugim prikazivačima (VOD platformama, festivalima, radionicama...) dugo nakon redovne kino distribucije. A ovaj Zakon nekako očekuje da se sve to događa samo od sebe, kao da ne postoje ljudi koji to rade, kao da ne postoje produkcijske kuće, sa svim troškovima koje jedna tvrtka redovno ima na mjesečnoj bazi kako bi uopće mogla izvršavati spomenute poslove. Smatramo da opis filmskog producenta / proizvođača videograma u članku 141., ali i općenito tretiranja kolektivnog ostvarivanja prava, pokazuje kako je Zakon pisan razmišljajući na način glazbe, a ne na način audiovizualnih djelatnosti. Princip kolektivnog ostvarivanja naknade u glazbenoj industriji baziran je na dvije stvari: prva je da autori glazbe većinom ne primaju naknadu kad autorsko djelo stvaraju - njihov jedini prihod s naslova javnog priopćavanja je iz sustava kolektivne zaštite. To nije slučaj u audiovizualnim djelatnostima gdje su svi autori, izvođači i angažirani suradnici primili naknadu. Druga je da u glazbenoj industriji nije nužno da se kontrolira puštanje odnosno iskorištavanja autorskog djela: odnosno autor ili proizvođač fonograma se ne bavi time smije li radio Antena puštati njegovu pjesmu ako ju pušta i Otvoreni radio – svejedno mu je. U iskorištavanju audiovizualnog djela pak, bitno je upravo određivanje načina iskorištavanja – pažljivo se planiraju mediji, vremenski period, teritoriji, odmjerava se omjer predložene naknade od primjerice neke VoD platforme i može li to iskorištavanje ugroziti neki drugi oblik distribucije. Naravno da je glazbenicima odlično da imaju kolektivnu naknadu za svako emitiranje glazbe/spota na YouTube kanalu, bez obzira tko je pjesmu učitao na tu platformu. Učitavanje audiovizualnog djela na platformu koja je otvorena ugrožava SVE vidove distribucije AV djela, te tako i PRIMANJE SVIH DRUGIH NAKNADA. Nadam se da smo jasno pokazali kako principi koji vrijede za glazbu NISU PRIMJENJIVI za audiovizualne djelatnosti. Postoji mnogo načina na koji se industrija može urediti, predstavili smo u našem očitovanju primjere iz brojnih zemalja, no u ovom Nacrtu prijedloga Zakona, producenti nemaju skoro nikakva prava i svedeni su na gotovo tehničku uslugu proizvođača videograma. S obzirom da producenti odnosno produkcijske kuće svakim potpisom ugovora o financiranju filma preuzimaju odgovornost o završetku i pravovremenoj isporuci djela, i za to garantiraju najčešće mjenicama i zadužnicama, često za premošćivanje rupe u cash flowu dižu kredite za što garantiraju ne samo sredstvima firme nego i vlastitom imovinom, postavlja se pitanje ima li takav sustav smisla i želi li se netko tim poslom baviti. Izgleda da autor Zakona preferira za producente ”velike igrače”: televizije koje su izrijekom spomenute u članku 141., VoD platforme koje unajmljuju male firme da im rade izvršnu produkciju... To je definitivno jedna od mogućih vizija kinematografije, no koja nas je vrlo iznenadila, s obzirom na tradiciju kinematografije u Hrvatskoj, na sustav koji trenutno imamo, a i s obzirom da se istovremeno radilo na Zakonu o elektroničkim medijima čiji prijedlog po prvi puta predlaže (jer Zakon nije izglasan) da komercijalni nakladnici s nacionalnom koncesijom ulažu upravo u djela neovisnih producenata. Vizijom kinematografije kakva je predložena u ovom Zakonu se zapravo obeshrabruju, a time i nestaju neovisni producenti, dakle upravo oni koji su nositelji autorskih projekata u Hrvatskoj. Izgleda da predlagač nije svjestan da u trenutku kad preferira velike proizvođače, koji su istovremeno i nakladnici ili vlasnici VOD platformi, zapravo ugrožava hrvatske autorske projekte kao i autorski rad svih filmskih autora, a koji ima status domaćeg kulturnog proizvoda te bi trebao biti valjda naš primarni interes. Veliki proizvođači vode se isključivo profitom i proizvodit će djela za koja procjenjuje da su profitabilna za njegovu publiku. Žao nam je što još jednom autor Zakona nije prepoznao da su upravo stabilne produkcijske kuće pokretači i nosioci AV industrije u Hrvatskoj – one su te koje ulažu u razvoj djela, traže za njega financiranje i na kraju se brinu da se osigura njegovo prikazivanje. Naravno, postoje i druge vizije kako AV industrija može izgledati i očito se predlagač odlučio za tu opciju koja uključuje samo ”velike igrače”. Hrvatska udruga producenata je u prvom prijedlogu predložila neophodnost razdvajanja OSOBE producenta koja pokreće i sudjeluje u svim fazama razvoje, proizvodnje i plasmana od PRAVNOG SUBJEKTA, odnosno produkcijske kuće. Odgovori na pitanje zašto nisu prihvaćeni naši prijedlozi o uvođenju producenta OSOBE u Zakona, ili spominjanja po nama notornog prava da producent IMA PRAVO ODOBRITI UPOTREBU DJELA KOJE JE PRODUCIRAO uglavnom su se svela na jednu rečenicu: ukoliko se uvedu ta prava, većina prikupljenih sredstava bit će isplaćivana u inozemstvo, jer većina audiovizualnih djela koja se iskorištavaju u Hrvatskoj su strana, najvećim djelom američka. Taj odgovor je jasno pokazao da se autor Zakona fokusirao na organizacije za kolektivnu zaštitu prava, a ne na autore ili na zaštitu djelatnosti o kojoj govori. Stavljajući velik naglasak na obveznu kolektivnu zaštitu (ne samo u AV djelatnostima), ovaj prijedlog Zakona favorizira organizacije za kolektivno ostvarivanje, omogućujući im velike prihode za operativne troškove, dok se istovremeno prikupljena sredstva mahom isplaćuju stranim nositeljima prava, jer je situacija jednostavno takva – da se u Hrvatskoj konzumira puno više stranih nego hrvatskih autorskih djela. Posljedično to znači, da će od prikupljenih sredstava 30% zadržati organizacije za kolektivno zastupanje, a od sredstava za raspodjelu, 80% sredstava će biti isplaćeno van Hrvatske. Ponavljamo, smatramo da je pravična i primjerena naknada važna, ali smatramo i da je hrvatskom zakonodavstvu dužnost štititi hrvatske autore. Želimo istaknuti da Hrvatska udruga producenata nije protiv kolektivnog ostvarivanja prava autora i ko-autora audiovizualnih djela. Ono što smatramo da je potrebno regulirati kroz kolektivno ostvarivanje su ona korištenja u pogledu kojih je nemoguće imati kontrolu, a to su korištenja posebno definirana Direktivnom 790/2019, kao i korištenja u retransmisiji, kao i do sada, odnosno oni oblici korištenja gdje je bitniji cilj sigurnost nositelja prava s jedne strane i korisnika s druge strane, koja ne bi bila ostvariva na nivou individualnog pregovaranja, ili bi ostvarivanje i rezultati istog bili nerazmjerni s troškovima. Jednom riječju ono korištenje gdje individualnost pojedinog predmeta zaštite i korištenja NIJE PRESUDNA, nego je cilj da svako korištenje bude ispravno regulirano i plaćeno. Smatramo da nisu dovoljno sagledane sve posljedice koje ovaj prijedlog Zakona ima na cjelokupnost eko sustava audiovizualnih djelatnosti. Najviše se to odnosi na članak 85., koji je u svom izričaju istovremeno vrlo širok i vrlo striktan. Kroz kombinaciju izraza „svako korištenje“ i „obavezno kolektivno ostvarivanje“ stvara se čvrsta obaveza, za koju nismo sigurni kako je predlagatelj Zakona zamislio praktično provođenje tih odredbi. Hrvatska je najdalje odmakla s implementacijom direktiva te su u nas uprte oči cijele Europe, što nas čini predvodnicom trenda. To u praksi znači da će ovdje predložena rješenja biti pažljivo promotrena i vjerojatno aplicirana u zakonodavstva drugih zemalja. S poštovanjem, Hrvatska udruga producenata Primljeno na znanje Komentari dionika su primljeni na znanje. U pogledu prava audiovizualnog producenta ističe se da je Nacrt prijedloga Zakona usklađen s međunarodnim ugovorima i direktivama Europske unije relevantnim u ovom području. Audiovizualni producenti stječu autorska imovinska prava iskorištavanja temeljem ugovora s koautorima, a temeljem zakona od autora doprinosa. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Nadalje, audiovizualni producent je nositelj srodnog prava, njegova imovinska prava navedena su u članku 143. Nacrta prijedloga Zakona, a uvođenje novog prava kako se predlaže u ovoj primjedbi se ne prihvaća jer takvo rješenje nije međunarodno prihvaćeni standard.
263 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Čl. 15 Izostaviti direktora fotografije iz popisa koautora av djela odudara od tradicije koju hrvatski autorskopravni sustav ima već desetljećima. Posebice jer ne postoje racionalni razlozi za to. Jasno je da EU direktive propisuju isključivo redatelja kao obveznog autora, a ostalo je ostavljeno državama članicama, no stvarno se ne vidi razloga za ovakvu izmjenu regulative. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
264 Tamara Dugandzija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Citiram: "U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu" Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
265 TOMISLAV KRNIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Citiram: "U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu" Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.
266 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Upravni odbor SPID-a podržava prijedlog kolega iz HDFD koji glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu Također smatramo da je stavak 4., ovako kako je napisan, u praksi neprovediv. Kome se dokazuje, kojom procedurom, tko priznaje koautorstvo? Implicira li ovaj stavak pokretanje postupka pred sudom, nekim drugim arbitražnim strukovnim tijelom? Vrlo neprecizno i zbunjujuće, te u praksi neprovedivo. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
267 Hrvoje Mršić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Isključite li montažere/ke iz proizvodnje filma, isključili ste naraciju filma i vratili film na početak svoje povijesti kada smo gledali filmove u jednom (relativno kratkom) kadru. Tek pojavom montaže, film poprima oblik u kakvom ga i danas poznajemo. Montažni stol mjesto je rođenja filma. Bez montaže, ne bi niti njoj pretpostavljene autorske grane imale posebnu vrijednost. Na kraju krajeva, zašto se dodjeljuju nagrade za montažu, ako to nije umjetnički, autorski posao? U potpunosti podržavam prijedlog gospođe Sandre Botice Brešan i Hrvoja Matasovića. Pozdrav. Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.
268 Ivica Slivarić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Treba dodati Produkcijski snimatelj zvuka je koautor audiovizuelnog djela i kao takvog bi trebao biti dodan na navedeni popis u članku 15. Lp Ivica Slivarić Produkcijski snimatelj zvuka Nije prihvaćen Prijedlog za dodatnim proširenjem kruga koautora se ne prihvaća. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
269 Hrvoje Matasović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Poštovani svi, grupa montažera aktivnih u produkciji i edukaciji u RH i EU smatra da ovaj članak nije usklađen sa realnim, pravnim i povijesnim pozicijama montažera i drugih autora u AV djelatnosti te tražimo da se izmijeni povratom navedenih u čl. 15. ovog zakona. Svoj zahtjev podupremo tekstom/obrazloženjem koje sadrži pravne činjenice i mišljenje pravnika za autorsko pravo. Hvala na pažnji i podršci, Hrvoje Matasović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, Narodne novine 167/2003, 79/2007, 125/2011, 80/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018 Koautori audiovizualnog djela Članak 116. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. autor dijaloga, 4. glavni snimatelj, 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (2) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (3) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema općim pravilima, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Autori doprinosa audiovizualnom djelu Članak 117. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 116. ovoga Zakona, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Zakonski sustav uređenja autorskih prava već desetljećima ne prepoznaje na pravilan i pravedan način sustav koautora audiovizualnih djela. Izostaje rasprava sa strukom, zbog čega novi prijedlog zakona u čl. 15. umjesto da proširuje krug koautora ili isti barem dovodi u vezu sa stvarnim stanjem, isti još dodatno sužava. Smatramo kako je sada krajnji trenutak i stvar nužnosti, a ne rasprave i savjetovanja, priznati montažerima status koji oni imaju, a to su koautori djela. Odnosno, glavni montažer mora biti naveden u čl. 15. st. 1. kao koautor, a ostali montažeri mogu ostati u čl. 16. kao autori doprinosa. Naime, neprihvatljivo je da djelatnost montaže kao jedna od tri temeljne umjetničke filmske profesije (režija, kamera, montaža) nije u navedenom nacrtu prijedloga Zakonu definirana kao koautor AV djela. Takav nepravedan i neprimjeren status montažera unutar Zakona o autorskim pravima potječe još iz starog Zakona iz bivše države iz prošlog tisućljeća. Iako je, samo od 1991.godine, Zakon o autorskom pravu (danas Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) pretrpio 12 izmjena i dopuna status montažera ostao je isti! Želje i nastojanja montažera da se to promjeni traju već nekoliko desetljeća. Smatramo da je nužno montažere uvrstiti u popis koautora AV djela jer: 1. Montažeri su jedno od tri temeljna umjetnička filmska zanimanja za koja se već desetljećima školuju na Akademiji dramske umjetnosti. Studij Montaže pokrenut je na ADU 1969 godine, iste godine kad i studij Kamere ( kasnije Snimanja) i Filmske režije (Dramaturgija 1978, Produkcija 2000). Studij filmske i televizijske montaže uveden je jer je montažna konstrukcija filma jedan od bitnih stvaralačkih vidova filma (proizvodnje filma i njegova doživljajna učinka), a zahtijeva posebno i visoko razvijene vještine, imaginativnost i znanje....(Iz Elaborata o studijskom programu). Do danas su zvanje akademskog montažera na ADU dobile 164 osobe. 2. Značaj montaže u autorstvu filma, AV djela: sve što se pripremi, odigra i snimi u fazama rada na filmu koje prethode montaži dolazi na jedno mjesto - montažni stol ili elektronsku montažu te se tamo stvara film kakav na kraju vide gledatelji. Odabir kadrova, planova, korištenje dijelova kadrova kako bi se sklapale filmske sintagme - scene i sekvence, definiranje konačnog sadržaja priče i dijaloga, kompozicija dijelova filma u filmsku cjelinu, određivanje dramaturškog slijeda, filmskog vremena i ritma - sve ovo rezultat rada montažera; priča koja je napisana tekstom u scenariju, priča se jezikom filma u montaži. 3. Montaža ima ključnu važnost za efektno izlaganje i konačni izgled filma, jer se prevladavajuća većina filmova konstruira od većeg broja kadrova i oslanja o intelektualne, izvorne, kognitivne efekte montažnog prijelaza i montažne kombinatorike kadrova i montažnih sklopova koje daje montažer. Cjelovitost, koherencija filma u velikoj je mjeri uvjetovana promišljenim izborom i raspoređivanjem montažnih sintagmi i pojedinačnih montažnih rješenja. Funkcija koju montažni postupci imaju u komponiranju cjeline naziva se uobičajeno dramaturškom funkcijom montaže ili dramaturškom montažom. 4. Utvrđivanje film. autorstva složeno je zbog pretežno kolektivne naravi film. proizvodnje. Ona podrazumijeva podjelu rada i usuglašeno stvaralačko sudjelovanje više ljudi. U film. proizvodnji obično se razlikuju nestvaralačka ili teh. zanimanja i stvaralačka ili autorska zanimanja. Onu osobu koja u procesu proizvodnje filma stvaralački određuje cjelovitost filma naziva se glavnim autorom filma ili samo autorom filma, a onu osobu koja stvaralački utječe samo na neki vid filma zove se autorskim suradnikom. Kad ulogu gl. autora vrši više osoba, zove ih se suautorima ili koautorima. Glavni montažer, a nekada i pojedini montžeri, daju svoj svoj izvorni intelektualni umjetnički doprinos filmu, a taj doprinos je odlučujući za finalni prikaz i izgled filma, zbog čega se mora raditi o koautoru. 5. Na špicama filmova (uvodnim i završnim) montažeri su potpisani u okružju drugih autora koji imaju, po hrvatskom zakonu, status koautora djela. Scenaristi su obično potpisani na samom početku uvodne špice zbog logike početka procesa stvaralačkog rada AV djela, redatelji su uvijek potpisani zadnji jer snose odgovornost za cijeli proces i kvalitetu djela, producent je obično predzadnji jer proces kontrolira financijski i organizacijski. Ostaju još glumci, obično pri početku špice te snimatelj, odnosno direktor fotografije, kompozitor te kostimograf, scenograf i šminker. Ako pogledate špice hrvatskih ili stranih filmove, montažeri obično dolaze neposredno prije direktora fotografije i kompozitora ili između njih, što znači da bi im i zakonski status trebao biti isti! Film je kolektivno djelo koautora među koje svakako po pravdi i zaslugama spadaju i montažeri. ZAKLJUČAK: Zbog svega navedenog smatramo da bi trebalo promijeniti čl.15. st. 1. nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji bi trebao glasiti: Članak 15. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj, 4. glavni montažer. 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.
270 NINA UGRINOVIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog gđe. Sandre Botice Brešan te ga citiram "Prijedlog za Članak 15 i 16: Autorstvo AV djela treba razdijeliti u tri kategorije: 1. Glavni autor: redatelj 2. Koautori: scenarist, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u djelu, direktor fotografije, montažer, animator/glavni crtač u animiranom filmu 3. Autori doprinosa: autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, oblikovatelj zvuka, oblikovatelj vizualnih efekata, autori već postojećih audio/video isječaka koji se koriste u AV djelu Koautore i autore doprinosa treba točno navesti bez dodataka "i drugi" ili "neka druga fizička osoba" te propisati da samo autori doprinosa mogu dokazivati koautorstvo. Također bi u obzir trebalo uzeti i glumce (glavne, sporedne) kada se u Zakonu bolje definiraju pojmovi autorstvo, koautorstvo, kolektivno djelo i izvođači. ali za to bi trebala nova Radna skupina, organiziranija i kompetentnija!" Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
271 Hrvatska udruga filmskih snimatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. HRVATSKA UDRUGA FILMSKIH SNIMATELJA 1. U novom Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (dalje: novi ZAPSP) predlaže se promijeniti položaj glavnih snimatelja audiovizualnog djela i to na način da se oni iz kategorije koautora audiovizualnog djela prebacuju u kategoriju autora doprinosa u audiovizualnom djelu. Za predloženu promjenu nema nikakvog opravdanja u odredbama Direktive (EU) 2019/789 niti u odredbama Direktive (EU) 2019/790 koje će se novim ZAPSP implementirati u pravni poredak RH. Opravdanja za navedenu promjenu nema niti u bilo kojoj od drugih direktiva koje su već implementirane u pravi poredak RH, uključujući tu i Direktivu 2006/116/EZ koja je relevantna za pitanje koautorstva na audiovizualnim djelima. Naime, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ navedeno je sljedeće: Članak 2. Kinematografska ili audiovizualna djela 1. Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore. Dakle, u čl. 2. Direktive 2006/116/EZ zemljama članicama EU je ostavljena sloboda da uz glavnog redatelja kao koautore audiovizualnog djela odrede i druge osobe. U tom smislu, u danas važećem Zakonu o autorskom pravu i srodnim pravima (NN 167/2003, 79/2007, 125/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018) (dalje: važeći ZAPSP) glavni snimatelj audiovizualnog djela smatra se koautorom audiovizualnog djela i to zajedno s glavnim redateljem, autorom scenarija, autorom dijaloga i skladateljem glazbe koja je posebno skladana za korištenje u tom audiovizualnom djelu. Koautori su osobe koje zajedničkim radom stvore autorsko djelo i čijim autorskim doprinosima tome autorskom djelu se ne može samostalno koristiti. Za razliku od njih, prema važećem ZAPSP, autori doprinosa audiovizualnom djelu su, između ostalih, skladatelj glazbe, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela i koji kao takvim imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima u nastanku audiovizualnog djela. Za njih je karakteristično da zadržavaju pravo da se svojim doprinosom u nastanku audiovizualnog djela mogu samostalno koristiti, pod uvjetom da time ne nanose štetu pravima filmskog producenta audiovizualnog djela. 2. U pravnom poretku RH glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela više od šezdeset (brojkom: 60) godina. Osim u RH, glavni snimatelji se smatraju koautorima audiovizualnog djela i u cijelo nizu drugih zemalja EU i šire. Ovakav status glavnih snimatelja odgovara prirodi njihovog kreativnog autorskog doprinosa u izradi audiovizualnog djela obzirom da glavni snimatelji svojim autorskim doprinosom vizualno uobličavaju audiovizualno djelo i daju mu jedinstveni autorski pečat, koji je neodvojiv od glavnog djela i predstavlja temelj autorskom izričaju u slučaju kinematografskog ili audiovizualnog djela. Imajući to nam umu, smatramo kako nema nikakvog razloga tretirati autorski doprinos glavnog snimatelja u nastanku audiovizualnog djela na način koji bi bio drugačiji nego je to doprinos drugih koautora. Nastavno na navedeno, prijedlogom da se, nakon 70 godina ustaljene zakonodavne i sudske prakse, glavnim snimateljima audiovizualnog djela ukine njihov status koautora audiovizualnog djela, glavnim snimateljima se potpuno bezrazložno ukidaju njihova stečena prava. Ne vidimo kako bi takav postupak, koji je očito suprotan pravnoj tradiciji dugoj nekoliko desetljeća, mogao unaprijediti zaštitu autorskih prava u Republici Hrvatskoj ili doprinijeti jednostavnijoj primjeni zakona koji bi trebao zaštiti prava autora. Osim toga, i ne manje važno, predloženom izmjenom glavni snimatelji se u potpunosti isključuju iz prava na primjerenu i razmjernu naknadu za korištenje audiovizualnog djela. Navedeno pravo je regulirano u čl. 85. novog ZAPSP koji predviđa da će se predmetna naknada u Republici Hrvatskoj ostvarivati u sustavu kolektivne zaštite autorskih prava. Iz sadržaja čl. 84. novog ZAPSP vidljivo je da se glavnim snimateljima ovo pravo ukida u korist producenata audiovizualnog djela. Naime, u čl. 84. i u čl. 85. nacrta novog ZAPSP navedeno je sljedeće: UGOVOR O AUDIOVIZUALNOJ PRODUKCIJI OPĆENITO O UGOVORU Članak 84. (1) Ugovorom o audiovizualnoj produkciji, uređuju se odnosi između filmskog producenta, koautora audiovizualnog djela i autora doprinosa te međusobni odnosi koautora i autora doprinosa audiovizualnog djela. (2) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji između filmskog producenta i autora doprinosa nije drugačije određeno, smatra se da filmski producent stječe sva imovinska prava autora doprinosa u opsegu potrebnom za ispunjenje svrhe ugovora. (3) Bez obzira na odredbe iz stavka 2. ovog članka, autori doprinosa zadržavaju pravo da se svojim doprinosima audiovizualnom djelu samostalno koriste, ako se time ne nanosi povreda pravima filmskih producenata toga djela. Autori doprinosa ne mogu se odreći toga prava. (4) Odredbe iz čl. 55 ovog Zakona ne primjenjuju se na audiovizualna djela. Filmski producent može na temelju svog stečenog isključivog prava iskorištavanja osnovati za drugoga daljnja prava iskorištavanja bez prethodne suglasnosti autora. NEOTUĐIVO PRAVO KOAUTORA NA PRIMJERENU I RAZMJERNU NAKNADU Članak 85. (1) Ako ugovorom o audiovizualnoj produkciji koautor audiovizualnog djela svoje pravo umnožavanja, pravo distribucije, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu osnivanjem prava iskorištavanja u skladu s ovim Zakonom, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog audiovizualnog djela, osim kad je riječ o prikazivanju sukladno članku 34. ovog Zakona, u kinima i na festivalima te na projekcijama koje su namijenjene u edukativne i obrazovne svrhe. (2) Koautori se ne mogu odreći prava na primjerenu i razmjernu naknadu iz stavka 1. ovog članka niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti. Naknadu je dužna platiti osoba koja koristi audiovizualno djelo. Naknada se ostvaruje kolektivno. 3. Obzirom na sve gore navedeno predlaže se odustati od izmjene pravnog statusa glavnih snimatelja audiovizualnih djela i, nastavno na taj prijedlog, izmijeniti čl. 15. i čl. 16. novog ZAPSP na način da isti glase: KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela se smatraju koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4.skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi moga biti, prema članku 7. stavku 1. ovog Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavak 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj – operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorsko pravo na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). U Zagrebu, 8.5.2020. Upravni odbor Hrvatske udruge filmskih snimatelja Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
272 Silvestar Kolbas II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Film je po svojoj prirodi kolektivno djelo. Pritom, snimatelj je glavni suradnik redatelja. Snimatelj vizualizira redateljeve ideje, predstavlja sponu između redateljske vizije i tehnika kojima se ona može ostvariti, aktivno objedinjuje cijeli vizualni sektor, ima nadzor nad stilskom i tehnološkom cjelinom filmskog djela, te svojim radom daje bitna i nepromjenjiva obilježja filmu. Filmsko je snimanje najstarije filmsko zanimanje. U mnogim je sredinama prepoznato kao izrazito autorsko zanimanje, koje koje ima nezamjenjivu i jedinstvenu koautorsku ulogu u nastanku filma. Nema snimatelja - nema filma. Tako je bilo prihvaćeno gledište i kod nas desecima godina unatrag. Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ovim zakonskim prijedlogom ukinut status koautora. Apsurdno je da se glavnom crtaču ili animatoru po ovom prijedlogu zakona priznaje koautorski status a snimatelju ne. Zar u igranom ili dokumentarnom filmu slika nije važna kao što je važna u animiranom? Nebrojeni su filmovi u kojima je fotografija bitno obilježje i jedan od ključeva njihova uspjeha. Važnost uloge snimatelja ne mijenjaju ni blagodati moderne tehnologije, koje to zanimanje čine manje ekskluzivnim. Nije pisac svatko tko se zna služiti olovkom, i nije snimatelj svatko tko zna nešto snimiti. Snimatelj je jednan od najvažnijih (ko)autora filmskog djela. Prihvaćen Primjedba je prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela.
273 Silvestar Kolbas II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Prihvaćen Primjedba dionika je prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
274 Josip Milić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha i temelj reguliranja statusa pojedine profesije temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3 j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Prihvaćen Primjedba dionika je prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
275 Tomislav Sutlar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog Hrvatskog društva filmskih djelatnika. Citiram: "U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu" Prihvaćen Primjedba dionika je prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu.
276 Andrija Gvozdić Michl II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog gđe. Sandre Botice Brešan, koji uzima u obzir neosporan autorski rad montažera i direktora fotografije. Citiram: "Prijedlog za Članak 15 i 16: Autorstvo AV djela treba razdijeliti u tri kategorije: 1. Glavni autor: redatelj 2. Koautori: scenarist, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u djelu, direktor fotografije, montažer, animator/glavni crtač u animiranom filmu 3. Autori doprinosa: autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, oblikovatelj zvuka, oblikovatelj vizualnih efekata, autori već postojećih audio/video isječaka koji se koriste u AV djelu Koautore i autore doprinosa treba točno navesti bez dodataka "i drugi" ili "neka druga fizička osoba" te propisati da samo autori doprinosa mogu dokazivati koautorstvo. Također bi u obzir trebalo uzeti i glumce (glavne, sporedne) kada se u Zakonu bolje definiraju pojmovi autorstvo, koautorstvo, kolektivno djelo i izvođači." Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
277 Hrvatsko društvo filmskih djelatnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. HDFD predlaže da se na popis koautora audiovizualnih djela vrati glavni snimatelj kako i stoji u trenuto važećem Zakonu. Štoviše, glavni snimatelj u Hrvatskoj ima status koautora od 1957. godine. Bespredmetno je objašnjavati da bez slike audiovizualno djelo jednostavno ne postoji. Direktiva Europske unije propisuje kako se glavni redatelj audiovizualnog djela smatra autorom ili jednim od autora takva djela, a države članice mogu predvidjeti da se i druge osobe smatraju koautorima takvih djela. S obzirom da se državma članicama daje slobodan prostor da se status koautora nacionalnim zakonodavstvom prizna i drugim kategorijama ključnih djelatnika, ne vidimo nikakvo racionalno opravdanje za ovakav potez u nacrtu prijedloga Zakona. Također, predlažemo na popis koautora dodati glavnog montažera filma. Naime, montažeri su jedno od tri temeljna umjetnička filmska zanimanja za koja se već desetljećima školuju na Akademiji dramske umjetnosti. Studij Montaže pokrenut je na ADU 1969. godine, iste godine kad i studij Kamere (kasnije Snimanja) i Filmske režije (Dramaturgija 1978, Produkcija 2000). Studij filmske i televizijske montaže uveden je jer je montažna konstrukcija filma jedan od bitnih stvaralačkih vidova filma (proizvodnje filma i njegova doživljajna učinka), a zahtijeva posebno i visoko razvijene vještine, imaginativnost i znanje...(Iz Elaborata o studijskom programu). Audiovizualno djelo nastaje kolektivnim radom koautora među koje svakako po pravdi i zaslugama spadaju i montažeri i snimatelji i scenaristi. Smatrati redatelja glavnim autorom audiovizualnog djela jednostavno ne odgovara činjeničnom stanju u svim rodovima audiovizualnog stvaralaštva, a koje bi ovaj Zakon trebao obuhvatiti. Na primjer, u brojnim televizijskim formama autorstvo redatelja je često sporedno, dok se važnijim autorima smatraju scenaristi; vizualni identitet televizijskog djela koji je nerijetko decizivan faktor u njegovom izdvajanju od ostatka televizijske ponude u potpunosti je odgovornost glavnog snimatelja odnosno direktora fotografije; a zbog kratkoća rokova isporuke i brzine produkcijske proizvodnje montažeri su ti u čije je ruke potpuno prepušten konačni oblik djela, ako ni zbog čega drugoga, a onda zbog nemogućnosti redatelja da bude na dva mjesta u isto vrijeme, na lokaciji snimanja i u montaži. Također, u formama kakve su glazbeni spotovi, autorstvo redatelja, direktora fotografije i montažera u najmanju je ruku jednakopravno. I za kraj, da ne ističemo primjere samo u, nazovimo, „eksploatacijskim“ formama, situacija je slična i u strogo autorskim rodovima kao što su dokumentarni ili eksperimentalni film, gdje je granica između autorskog udjela redatelja, scenarista, montažera i snimatelja vrlo često teško uočljiva i utvrdiva. Utoliko niti od dr. Turkovića predloženo rješenje o proglašavanju redatelja glavnim autorom audiovizualnog djela, dok se glavne snimatelje, scenariste i montažere spušta u rang niže ne može biti pravedno za sve audiovizualne forme obuhvaćene ovim Zakonom. Koliko se iz neke argumentacije vezane za odluku izbacivanja glavnog snimatelja i neuvrštavanja montažera u popis koautora audiovizualnog djela može iščitati, do nje je došlo prvenstveno radi olakšavanja ubiranja kolektivnih prava za retransmisiju audiovizualnih djela. No, takva je odluka krajnje omalovažavajuća prema kompletnoj audiovizualnoj struci i da se provela ikakva konzultacija unutar audiovizualne profesije bez ikakve bi dvojbe izazvala opravdani otpor već i prije same objave Nacrta prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima, te nije jasno zašto je konzultacija uopće izostala. A budući da se ostvarivanje kolektivnih prava i dosad rješavalo različitim bodovanjem različitih rodova audiovizualnog djela, kao i drugačijim koeficijentima njegovih koautora, nema nikakvog razloga da se takva praksa i ne nastavi. Izbacivanje i neuvrštavanje profesija imanentnih audiovizualnom stvaralaštvu iz koautorske ekipe ili raspoređivanje autorstva po rangovima ne smatramo prihvatljivim. Da stvari budu potpuno transparentne, daljnja argumentacija za donošenje ove odluke navodno proizlazi i iz želje da se mogućnost kolektivnih prava zakonski uskrati inozemnim koautorima audiovizualnih djela također je obezvrjeđujuća prema cijeloj profesiji. Željeno rješenje trebalo bi, svakako, biti stvoriti domaću audiovizualnu industriju čija bi djela bila značajna i kao takva relevantna na svjetskom tržištu, što bi omogućavalo domaćim autorima ubiranje kolektivnih prava iz drugih europskih i svjetskih država u kojima bi bila prikazivana, a ne se izolacionistički zatvoriti unutar svojih granica, uskraćujući inozemnim autorima njihova prava, a domaćim autorima oduzeti čak i onaj status koji su dosad imali. U odnosu na navedeno, HDFD predlaže da članak 15. stavak 2. glasi: Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. Glavni redatelj 2. Autor scenarija 3. Glavni snimatelj 4. Glavni montažer 5. Skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu Djelomično prihvaćen Primjedba djelomično prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
278 Dario Vince II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. KOMENTAR Volio bih da svi dobronamjerni sudionici u ovoj javnoj raspravi obrate pažnju na tri važna elementa koja kardinalno nedostaju diskusiji. 1. Dobro obratite pažnju na DEFINICIJU AUDIOVIZUALNOG DJELA koju koristi ovaj, a i drugi pozitivni zakoni RH. Pročitajte ju ako treba nekoliko puta, osvrnite se oko sebe i brzo ćete uvidjeti da ona ne opisuje samo igrani, dokumentarni i animirani kinematografski film, nego puno, puno više audiovizualnih oblika koje svakodnevno srećemo oko sebe, a trebala bi poslužiti i za ona koja upravo nastaju negdje u svijetu i bit će iznimno tražena za godinu dana. Ona se naravno odnosi i na nebrojene oblike i forme audiovizualnih djela proizvedenih za televiziju, među njima i one koje običavamo zvati «formati», koji imaju precizno zapisane upute kako što treba biti učinjeno – u slici, tonu i glazbi, a često će vam priložiti i nacrte propisane scenografije i upute za rasvjetu. Tko je glavni autor takvog audiovizualnog djela? Tko su koautori? Tko su autori doprinosa? Kada npr. snimate drugu ili treću sezonu hvaljene i nagrađene dramske serije, a odjednom su tu neki redatelji i direktori fotografije koji prije nisu sudjelovali u proizvodnji prethodnih sezona, vidjet ćete ipak da nova sezona neodoljivo podsjeća na prethodne – po stilu režije, kadriranju, tempu, fotografiji, atmosferi, kao da je isti rukopis, a ipak ga kreiraju posve različiti ljudi. Sve je izvrsno, kreativno i vrhunski, iako je rađeno kao po receptu. Tko je glavni autor u tom slučaju? Tko je autor doprinosa? Možemo se mi praviti da je čovjek na setu koji se sramežljivo naziva «showrunner» neki zalutali Jehovin svjedok, ali koji je razlog što ga svi moraju slušati? Što je s nebrojenim i sve maštovitijim vrstama namjenskih audiovizualnih formi? Što u njihovoj proizvodnji znači kreativni direktor koji je smislio ideju, možda napisao i scenarij i donosi ključne kreativne odluke u daljnjoj realizaciji? Kliknite potom na sada već stari You Tube i naći ćete tu nepreglednu masu audiovizualnih djela, mnoga izvrsno, kreativno i profesionalno napravljena. No mnoga ničime neće odgovarati opisu igranog, dokumentarnog ili animiranog filma. Znači li to da nisu audiovizualna djela? Hmm, jesu. Tako kaže naša zakonska definicija. Tako kaže isti ovaj zakon. Isto vrijedi i za mnoge video igre, najbrže rastući segment audiovizualne industrije u svijetu i Europi. Vrijedi i za brojne inovativne oblike rađene za VR. Ali prijedlog zakona i dosadašnja diskusija nisu predvidjeli mogućnost zaštite i razdiobe autorskih prava njihovim stvarnim autorima. Prije pedeset godina nisu priznati kao umjetnost? Možda, ali to ne znači da nemaju autore, niti da ovo drugo doista uvijek jest umjetnost. To je priličan nedostatak za zakon iz 2020. godine. 2. U diskusijama se na puno mjesta autorska legitimacija uslovljava uvjetom «ako je moguće dokazati». A tko kome to treba dokazati? Tko će biti sudac? I po kojoj će osnovi suditi? Dojmu? Tko će birati ljude s dojmovima? Tko će presuđivati ako su dojmovi različiti? Iz svega do sada napisanoga, očito je da o tome ne bi trebali suditi oni koji su djelo osmislili, napravili, financirali i naručili, pa čak niti oni koji su ga konzumirali. Tko onda? Neka superiorna birokracija? Neka interesna grupa? Konkurencija? Prijatelji? Akademici? Branitelji? Meni se čini krajnje opasnim individualno pravo izmještati od samog autora i onoga koji ga angažira i stavljati u ruke nekom trećem čiju se kompetenciju i neutralnost za konkretnu situaciju ni na koji način ne može utvrditi, a dajemo mu u ruke moć koja znatno prevazilazi onu samog autora. Za početak, nismo ga ni u jednom prijedlogu ni imenovali. U svakom slučaju, nedostaju valjani odgovori na ova pitanja. 3. Zanimljivo je kako je iz većeg dijela zakonskog teksta, a u potpunosti iz naknadne rasprave, nestao proizvođač audiovizualnog djela. Dojam je da je on neko nužno zlo, ali toliko zlo da mu ni naziv ne želimo izgovoriti. Kratko je spomenut filmski producent, ali niti su svi Šveđani plavokosi, pa ni sva audiovizualna djela nisu filmovi. Svi su ovdje, nakon početnih svađa priznati ćemo i snimatelje i montažere, naći ćemo mjesta i za scenske radnike, ali ne, nikako u obuhvat audiovizaulnog djela nećemo priznati postojanje proizvođača, koji vrlo često osmišljava projekt, otkupljuje predložak ili ga naručuje, financira razvoj scenarija i operativnih planova, prikuplja sredstva, aplicira na fondove i koprodukcijske forume, bira i angažira autorske suradnike u koje ulaže znatno prije nego je zatvorio financijsku konstrukciju, pronalazi krajnjeg naručitelja ili investitora, osmišljava načine, tehnologije i uvjete u kojima je pojedinu autorsku ideju ili želju investitora moguće ostvariti itd, itd... Jednom riječju brine za djelo prije nego je počelo nastajati, pa još dugo nakon što je nastalo. On kao da sada smeta i treba ga nekako izbaciti iz algoritma kako bi se nametnuo samo jedan odnos – onaj između pojedinačnog autora i monopolnog privatnog društva za prikupljanje autorskih prava. Ako nam pritom i ispadne koji autor, nije šteta – bit će «prava siročića». Zamišljen je jedan idealan svijet... u njemu postoje prikazivači prepuni novca i sakupljači kolektivnih prava koji će s njima paušalno pregovarati, pa onda, čim marno obračunaju sve svoje troškove, od ostatka po vlastitom algoritmu dijeliti lemozinu autorima. A što preostane, već će se nekako zbrinuti. Nedostaje međutim jedan važan odgovor... a tko će i zašto koordinirati skupne autore i proizvoditi audiovizualna djela od kojih se trebaju skupljati ta sredstva? Nadam se da vas ova pitanja nisu odveć umorila ili povrijedila. U svakoj kreativnoj djelatnosti, pa tako i audiovizualnoj, pitanja autorstva i pravičnih naknada bolna su i važna. Svrha novog zakona trebala bi biti da ponudi zakonska rješenja koja će biti u skladu s vremenom i kontekstom, a pravičnost nametati tako da omogućava razvoj i napredovanje djelatnosti, na osnovama ravnopravnosti i načelne jednakomjernosti za sve sudionike. Ako možemo ikako osigurati da ovaj zakon donese baš to, neophodno je to učiniti prije izglasavanja. PRIJEDLOZI - umjesto sasvim paušalno i selektivno odabranog «filmskog producenta», koristiti termin sukladan definiciji audiovizualnog djela – « proizvođač audiovizualnog djela» - ako se ulazi u podjelu po vrstama odnosa i proizvodnim modelima, uvedite razlikovanje između filmskog, televizijskog i namjenskog producenta, nakladnika producenta, velikog studija i neovisnog producenta – budimo suvremeni, prihvatimo 21. stoljeće. - kada promatramo autorska prava i želimo osigurati njihovu zaštitu i pravičnu naknadu, nemojmo se zatvoriti u malu kutiju – promatrajmo zadatak iz malo više pozicije i prihvatimo da je za ostvarenje cilja nužno ne porušiti sustav čitave industrije, ne učiniti se nekompatibilnim s ostatkom svijeta i primjerice europskim fondovima i koproducentima i ne demotivirati one koji su neophodni da audiovizualna proizvodnja uopće postoji - vratimo se osnovi: želimo razvoj audiovizualne industrije i kreativnosti i pravično nagrađivanje autora, a ne razvoj društava za kolektivno sakupljanje prava (stavak 2 preambule zakona) - ako se želi pogreške i generalizacije izbjeći na način koji predlaže uvaženi i uvijek dragi profesor Turković, onda sistematizacija autora, koautora i autora doprinosa mora odgovarati definiciji audiovizualnog djela, a to znači da danas mora biti znatno šira, preciznija i suvremenija od vrhunskog udžbenika teorije filma otprije četrdesetak godina. Živimo u izrazito vrijeme audiovizualnog – ne režite mu krila i ne prepisujte modele glazbene industrije ili kinematografije dvadesetog stoljeća - ako želimo sačuvati ono domaće audiovizualne industrije što se sramežljivo bori za opstanak kraj puno veće snage uvoznih proizvoda i pritom zaštititi najugroženija autorska prava, ima načina. Stavimo u zakon npr. ovakve odredbe i članke: 1. Proizvođač novog audiovizualnog djela, bio on neovisni proizvođač ili audiovizualni nakladnik ili neki drugi entitet koji proizvodi u vlastitoj produkciji, obavezan je uz naknadu za izvedbu autorskog djela ugovoriti s autorom/autorima i kompenzirati im imovinska prava iskorištavanja autorskog/koautorskog djela na teritoriju RH na razdoblje ne dulje od sedam godina. Po isteku tog razdoblja ili pri prvom korištenju djela za koje proizvođač ne raspolaže dokazom o podmirenju takve obaveze, autor ima pravo svako daljnje iskorištavanje naplaćivati kroz sustav kolektivnog prikupljanja. 2. Autori ranije nastalih djela čija prava iskorištavanja nisu drugačije kompenzirana također imaju pravo na prikupljanje imovinskih prava putem sustava kolektivnog prikupljanja. Neću dalje zamarati, ali mogućnosti su razne, a njihova smislenost, cjelovitost i usuglašenost puno važnija od žurbe. EU je zbog pandemijske ugroze privremeno suspendirala mandatorne rokove harmonizacije lokalne legislative. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
279 Nikola Predović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Moje zanimanje na filmskom setu zove se filmski fotograf. Uloga filmskog fotografa je uglavnom da kroz fotografiju zainteresira gledatelja da kupi kino ulaznicu, ali i da dokumentira proces koji se dešava iza kamere. Fotografija nastala u promotivne svrhe ovisi o poslu koji su za potrebe filma odradili direktor fotografije, glumci, slikar maske, kostimograf, scenograf. Dakle, svi oni koji su kreirali vizualni dio, a čija su autorska prava nacrtom novog zakona uskračena. Budući da su autorska prava fotografa neupitna, nije li apsurdno da svi nabrojani koji su direktno sudjelovali u izradi AV djela budu zakinuti? Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
280 Davor Kanjir II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Ignoriranje statusa snimatelja kao koautora, kad je riječ o Nacrtu prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, konkretno u čl. 15 istog dokumenta, eklatantan je primjer omalovažavanja, uvrede jednoj od stožernih pozicija u hrvatskom filmskom/TV stvaralaštvu. Isti čin nije samo uvreda današnjim, aktivnim snimateljskim profesionalcima, istinskim majstorima i majstoricama svoga métiera, već i veličinama koji su vlastitom umjetničkom ingenioznošću stvarali hrvatski film, gospodi Tomislavu Pinteru ('Rondo', 'Breza'), Branku Blažini ('Martin u oblacima', 'Tri Ane'), Nikoli Tanhoferu ('Opsada'), Andriji Pivčeviću ('Ludi dani', 'Kuća na pijesku'), samo da spomenem neke od najvećih. Zbog svega navedenoga, podržavam članove Hrvatske udruge filmskih snimatelja u njihovom nastojanju da im se prizna isti status kaoautor/ic/a koji u čl. 15 posjeduju glavni redatelj, autor scenarija, glavni animator i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u filmskom djelu. Konačno, moja podrška filmskim i TV montažerima u istom nastojanju. Davor Kanjir Magistar filmske i TV režije Broj ADU.-018/2014-2 Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
281 Marko Jerbić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. U potpunosti se slažem i podržavam prijedlog Aleksandre Giljević o izmjeni članka 15. i članka 16. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. PRIJEDLOG - KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, 4. glavni snimatelj - direktor fotografije, 5. glavni montažer. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Ako se AV djela definiraju kao koautorska djela, onda je neprihvatljivo izuzeti glavnog snimatelja (direktora fotografije) s funkcije koautora. Radna skupina ZAP-a nije uključila predstavnike filmskih strukovnih udruga što je veliki propust, a ovim Prijedlogom dokazuju nepoznavanje prirode filma (njegova nastanka, uloge glavnog snimatelja i drugih koautora). Predlažem da se u popis koautora uvrsti i glavni montažer filma upravo zbog njihove enormne koautorske funkcije u procesu nastanka finalnog “produkta“- filma. PRIJEDLOG - AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Prihvaćen Prijedlog prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
282 Aleksandra Giljević II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15. i članak 16. se mijenjaju i glase: PRIJEDLOG - KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, 4. glavni snimatelj - direktor fotografije, 5. glavni montažer. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Ako se AV djela definiraju kao koautorska djela, onda je neprihvatljivo izuzeti glavnog snimatelja (direktora fotografije) s funkcije koautora. Radna skupina ZAP-a nije uključila predstavnike filmskih strukovnih udruga što je veliki propust, a ovim Prijedlogom dokazuju nepoznavanje prirode filma (njegova nastanka, uloge glavnog snimatelja i drugih koautora). Predlažem da se u popis koautora uvrsti i glavni montažer filma upravo zbog njihove enormne koautorske funkcije u procesu nastanka finalnog “produkta“- filma. PRIJEDLOG - AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Aleksandra Giljević studentica 1. godine diplomskog studija Produkcije audiovizualnih i multimedijskih projekata na Akademiji u Zagrebu (ADU) Prihvaćen Primjedba prihvaćena na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
283 Ivor Ivezić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Svrbi me da predložim članak 15. koji će sadržavati montažera, a direktora fotografije ne, ali smatram da to ne bi bilo ispravno, pa podržavam prijedlog gđe. Sandre Botice Brešan, uz pozdrav i zahvalu dragim kolegama snimateljima koji pokazuju koliko nas cijene. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
284 TOMISLAV STOJANOVIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam prijedlog gđe. Sandre Botice Brešan, koji uzima u obzir neosporan autorski rad montažera i direktora fotografije. Citiram: "Prijedlog za Članak 15 i 16: Autorstvo AV djela treba razdijeliti u tri kategorije: 1. Glavni autor: redatelj 2. Koautori: scenarist, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u djelu, direktor fotografije, montažer, animator/glavni crtač u animiranom filmu 3. Autori doprinosa: autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, oblikovatelj zvuka, oblikovatelj vizualnih efekata, autori već postojećih audio/video isječaka koji se koriste u AV djelu Koautore i autore doprinosa treba točno navesti bez dodataka "i drugi" ili "neka druga fizička osoba" te propisati da samo autori doprinosa mogu dokazivati koautorstvo. Također bi u obzir trebalo uzeti i glumce (glavne, sporedne) kada se u Zakonu bolje definiraju pojmovi autorstvo, koautorstvo, kolektivno djelo i izvođači." Djelomično prihvaćen Prijedlog djelomično prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Glumac je umjetnik izvođač a ne autor, sukladno članku 3. Međunarodne konvencije za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (Rimska konvencija) te posljedično i svih europskih direktiva iz područja autorskog i srodnih prava koje uređuju zaštitu autorskom srodnih prava te time i u Hrvatskoj zaštićen kao umjetnik izvođač.
285 Višnja Skorin II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. U potpunosti se slažem i podržavam zapažanja Sandre Botice Brešan. Također mislim da je beskoristan članak 15. (4) u kojem se nudi mogućnost dokazivanja koautorstva. "Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela." Trebalo bi ga barem nadopuniti informacijom tko je nadležan za dokazivanje. Iako, realno, sumnjam da će itko se odvažiti na ikakvo dokazivanje. Upravo zbog toga, sve je češća praksa da se montažeri potpisuju kao koscenaristi, naročito u dokumentarnim filmovima gdje je njihov doprinos golem. Djelomično prihvaćen Prijedlog djelomično prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
286 Ivan Zadro II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Kad spomenemo ime snimatelj - direktor fotografije misli li se na ljude koji snimaju reportaže s terena npr. tržnice? Misli li se na ljude koji snimaju You tube klipove i internet tutorijale? Misli li se možda na ljude koji snimaju TV vijesti i razne TV show-ove? Jesu li to “oni” snimatelji-kamermani- operateri kamere koji bilježe i prenose nešto s tehnologijom koja je slična onoj na filmu? Imaju istu ili sličnu kameru, imaju istu ili sličnu rasvjetu, imaju isti ili sličan mikrofon, pecaljku, bubicu... Jedino što oni nemaju, nemaju nikakava autorska prava. Oni nisu autori, nisu umjetnici i oni ne rade audiovizualno djelo po definiciji ovog Zakona. Ok, pa tko je onda direktor fotografije-snimatelj? Tko je sve umjetnik na filmu? Što je audiovizualno djelo? Ako je film audiovizualno djelo i pripada u sferu umjetnosti onda je i za stvaranje iste potreban umjetnik. Prema Wikipediji umjetnik se može definirati kao osoba koja, baveći se jednom ili više aktivnosti iz širokog spektra ljudskog djelovanja, potaknut umjetničkim nadahnućem, uz talent i osjećaj za lijepo (estetska vrijednost), stvara umjetnička djela kojim izražava svoju kreativnost, misli i osjećanja i na taj način komunicira sa svijetom. Ako već spomenemo ime direktor fotografije onda bi to samo po sebi trebalo imati neku težinu i značenje. Ako je taj isti direktor fotografije glavni i odgovorni za vizaualni identitet filma (igranog ili dokumentarnog), te odgovara za estetiku kadara, svjetla i atmosfere unutar filma, ako ta osoba glumcu određuje gdje mora stati i kuda mora proći želi li se vidjeti na velikom platnu, onda bi ta ista osoba trebala imati i neka prava. Ukoliko je direktor fotografije osoba koja je involvirana u svim fazama rada od priprema, snimanja do postprodukcije te je osoba koja je sposobna pretočiti redateljovo pisano djelo u obliku scenarija u filmsko djelo vidljivo na ekranu, onda ta osoba zaslužuje pravo na koautorstvo u audiovizualnom djelu. Pravilnik o načinu i uvjetima za priznavanje prava samostalnih umjetnika na uplatu obveznih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz sredstava proračuna Republike Hrvatske omogućuje filmskim snimateljima status samostalnog umjetnika. U njemu se navodi da su to oni umjetnici “čije umjetničko stvaralaštvo i javno djelovanje predstavlja zamjetan doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti.” Kako je moguće da moje stvaralaštvo predstavlja doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti, a da ja na njega nemam autorsko pravo? Koji to umjetnik nema pravo na vlastito umjetničko djelo? Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
287 Marko Šolić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15 mijenja se i glasi: (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Djelomično prihvaćen Prijedlog djelomično prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
288 Sandra Botica Brešan II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Komentari na članak 15. i 16. Prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima Ovakav prijedlog Zakona o autorskim i srodnim pravima u člancima 15 (koautori audiovizualnog djela) i 16 (autori doprinosa audiovizualnom djelu) iskazuje predlagačev krajnji nedostatak stručnosti, pravednosti, vizije i promišljanja već u Zakon uvodi slijedeće oblike nereda: a) gramatički/jezični - ako je kao koautor naveden "autor scenarija" zašto nije "autor režije" umjesto "glavnog redatelja " ili zašto svi nisu "glavni" ( scenarist, skladatelj)? Da li se drugačijim jezičnim oblikom korištenim kod redatelja namjeravala uspostaviti neka hijerarhija autorstva iako bi ona trebala biti riješena postotcima u čl. 14.st.2? Ako je razlika između redatelja i ostalih koautora potrebna, zašto nije predloženo smislenije i jasnije rješenje? b) stručni - koautorski dio je podijeljen između kreativno i organizacijski glavne i odgovorne osobe audiovizualnog djela ( redatelj), pisca predloška koji se u konačnici ne mora realizirati na predviđeni način ili se ne mora realizirati uopće te skladatelja glazbe koja u nekim djelima nije niti potrebna. Također, koautor je skladatelj koji daje jedan segment audia ali ne i montažer koji definira cjelinu audiovizualnog djela, koautor može biti i crtač/animator koji crtežom i animacijom daje vizualni segment AV djela ali ne i direktor fotografije/snimatelj koji to isto radi svjetlom i snimanjem živih bića i predmeta. Također, bilo koja fizička osoba može se, nakon nepoznatog dokaznog postupka, smatrati koautorom pa je pitanje čemu služi zakonsko definiranje autora doprinosa (čl.16)? Iz toga ne proizlazi nikakvo moralno niti materijalno pravo, a nema niti određenja da samo nabrojene struke autore doprinosa (bez dodatka " i drugi autori") mogu u postupak dokazivanja koautorstva. d) psihološki - u ovom Prijedlogu su kao koautori AV djela izostavljeni snimatelji te pisci dijaloga. Zanimljiva je pojava da u javnim raspravama i primjedbama (dok ovo pišem) nitko ne plače za autorima dijaloga! Da li zato što su scenaristi bili jedina struka koja je, prema čl.15. važećeg Zakona, imala duplo koautorstvo ( redatelji nisu imali sličan ekvivalent npr. pisac knjige snimanja a niti skladatelji npr. skladatelj solističkih dionica ili orkestracija)? Da li to znači da autorima dijaloga kao koautorima AV djela u važećem zakonu nije niti bilo mjesto? Predlagači Zakona ubacuju, izbacuju i premeću stvaralačke struke AV djela između članaka koautorstva i autora doprinosa bez nekog reda, smisla i logike a primjer snimatelja najbolje pokazuje da nitko u svom osvojenom položaju nije siguran! e) konceptualni - između legitimne minimalističke ( samo je redatelj autor) i balansirane proširene verzije ( koautori : redatelj, scenarist, skladatelj, direktor fotografije, montažer) u ovom prijedlogu nam je podastrta potpuno nesuvisla srednja, osiromašena verzija koautorstva ( redatelj, scenarist, skladatelj) koja AV djela definira kao režiju tekstualnog predloška, glazbe - ako je uopće ima, te slike - samo u slučaju da je crtana i animirana! Da li predlagač ima neko obrazloženje ovakvog koncepta koautorstva AV djela ( osim općih tipa "ne možemo svima udovoljiti", "zakon je kompleksan i pokriva široko područje" i sl)? f) metodološki - Među dvadeset i devet (29) "predstavnika nadležnih, mjerodavnih i zainteresiranih tijela i pravnih subjekata (relevantnih zainteresiranih dionika)" (prema Odluci Zavoda za intelektualno vlasništvo o osnivanju Radne skupine, 20.12.2019), nema relevantno zainteresiranih predstavnika Društva hrvatskih filmskih snimatelja, nema predstavnika Društva hrvatskih filmskih djelatnika a niti predstavnika umjetničkih akademija koje obrazuju kadrove za AV područje. Odabir relevantnih zainteresiranih dionika Radne skupine nameće mi slijedeće pitanje ( državni tajnik Ministarstva kulture K. Partl se obvezao u javnom nastupu odgovore na sve komentare i pitanja): što je bilo prije - kokoš ili jaje? Da li se ovako manjkav sastav Radne skupine, imenovane od "stručnog nositelja" (DZIV) bez snimatelja i filmskih djelatnika koji predstavljaju montažere, bio preduvjet za ovu verziju čl.15. , ili se pri sastavljanju radne skupine naprosto zaboravilo na navedene pa je rezultat tog zaborava prijedlog koautorstva bez snimatelja i montažera? Osobno dvojim u ovu drugu varijantu obzirom da izostavljeni redovito sudjeluju u javnim raspravama ovog Zakona! Praktički je svejedno da li Radna skupina ima postojeća 62 člana ili 65, koliko bi ih bilo da se uvede po jedan predstavnik izostavljenih zainteresiranih dionika! Zaključak: Ovakav prijedlog Zakona pokazuje proizvoljnost u određivanju koautora i autora doprinosa AV djela i to zbog metodološkog nereda u izradi Nacrta, a za što odgovornost snose Ministarstvo kulture RH kao predlagač te Državni zavod za intelektualno vlasništvo kao stručni nositelj. Državna institucija koja u nazivu sadrži pojam "intelektualno" bi morala imati organizacijske i intelektualne kapacitete da isporuči suvislu verziju Nacrta bez obzira na brojnost članova Radne skupine! Prijedlog za Članak 15 i 16: Autorstvo AV djela treba razdijeliti u tri kategorije: 1. Glavni autor: redatelj 2. Koautori: scenarist, skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u djelu, direktor fotografije, montažer, animator/glavni crtač u animiranom filmu 3. Autori doprinosa: autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, oblikovatelj zvuka, oblikovatelj vizualnih efekata, autori već postojećih audio/video isječaka koji se koriste u AV djelu Koautore i autore doprinosa treba točno navesti bez dodataka "i drugi" ili "neka druga fizička osoba" te propisati da samo autori doprinosa mogu dokazivati koautorstvo. Također bi u obzir trebalo uzeti i glumce (glavne, sporedne) kada se u Zakonu bolje definiraju pojmovi autorstvo, koautorstvo, kolektivno djelo i izvođači. ali za to bi trebala nova Radna skupina, organiziranija i kompetentnija! Prihvaćen Prijedlog prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
289 Silvestar Kolbas II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Podržavam komentar Enesa Midžića: PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Prihvaćen Prijedlog prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
290 Silvestar Kolbas II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Nitko ne spori da je redatelj glavni autor u nastanku filma. No film je po prirodi stvari kolektivno djelo. Pritom, snimatelj je glavni suradnik redatelja. Snimatelj vizualizira redateljeve ideje, predstavlja sponu između redateljske vizije i tehnika kojima se ona može ostvariti, aktivno objedinjuje cijeli vizualni sektor, ima nadzor nad stilskom i tehnološkom cjelinom filmskog djela, te svojim radom daje bitna i nepromjenjiva obilježja filmu. Filmsko je snimanje najstarije filmsko zanimanje. U mnogim je sredinama prepoznato kao izrazito autorsko zanimanje, koje koje ima nezamjenjivu i jedinstvenu koautorsku ulogu u nastanku filma. Nema snimatelja - nema filma. Tako je bilo prihvaćeno gledište i kod nas desecima godina unatrag. Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ovim zakonskim prijedlogom ukinut status koautora. Apsurdno je da se glavnom crtaču ili animatoru po ovom prijedlogu zakona priznaje koautorski status a snimatelju ne. Zar u igranom ili dokumentarnom filmu slika nije važna kao što je važna u animiranom? Nebrojeni su filmovi u kojima je fotografija bitno obilježje i jedan od ključeva njihova uspjeha. Važnost uloge snimatelja ne mijenjaju ni blagodati moderne tehnologije, koje to zanimanje čine manje ekskluzivnim. Nije pisac svatko tko se zna služiti olovkom, i nije snimatelj svatko tko zna nešto snimiti. Snimatelj je jednan od najvažnijih (ko)autora filmskog djela. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
291 Boris Popović II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Citiram prijedlog Društva redatelja: (3) Ako neka od osoba iz stavka 2. ovoga članka dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element konkretnog audiovizualnog djela, te da bi se po članku 7. stavku 1. ovoga Zakona trebala smatrati koautorom toga audiovizualnog djela, bit će priznata kao koautor toga audiovizualnog djela. Kome dokaže i kako dokaže? Tko je arbitar? Kako se pokreće postupak? Postoji li mogućnost žalbe? Nisam stručnjak za pisanje zakona, ali formulacija mi se čini pravno nedorečenom. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
292 Ana Krce II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Direktiva 2006/116/EZ na slijedeći način definira autore/koautore audiovizualnog djela: Članak 2. Kinematografska ili audiovizualna djela 1. Glavni redatelj kinematografskog ili audiovizualnog djela smatra se njegovim autorom ili jednim od njegovih autora. Države članice imaju mogućnost imenovati druge koautore. Dakle, direktiva daje za pravo svakoj od zemalja članica da poštujući svoje zakone, praksu i tradiciju industrije definira tko su sve koautor filma. Praksa je različita od zemlje do zemlje. 2018. godine je Confédération Internationale des Sociétés d'Auteurs et Compositeurs (Međunarodna konfederacija društava autora i skladatelja) objavila studiju na temu autorski prava i prava na tantijeme u EZ. https://www.cisac.org/CISAC-University/Library/Studies-Guides/AV-Remuneration-Study Unutar studije se nalazi i popis svih članica s popisom autora kojima se priznaju autorska/koautorska prava na audiovizualnom djelu. Tako np. Njemačka, Austrija i Nizozemska priznaju autorsko pravo svima koji su kreativno doprinjeli nastanku djela. S Točkom 4. Čl. 15. koja se predlaže nacrtom ovog zakona ulazimo na jako "sklizak" teren. U slučaju da dođe do potrebe za tim da netko dokazuje svoje autorsko/koautorsko pravo trebalo bi se jasno definirati odrednice po kojima bi se autorima priznalo njihovo autorstvo/koautorstvo. I tko bi bila ta osoba koja bi autoru trebala odobriti da je on koautor a ne autor doprinosa? Ovako imamo članak koji svatko može tumačiti kako hoće, što će poznavajući domaću praksu, u velikoj večin slučajeva završti na štetu autora/koautora. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
293 Enes Midžić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
294 Mirko Pivčevič II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha i temelj reguliranja statusa pojedine profesije temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3 j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Mirko Pivčević Prihvaćen Prijedlog prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
295 JASENKO RASOL II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Direktor fotografije (glavni snimatelj) filmskom djelu doprinosi i kreativno i autorski te je, uz redatelja i scenarista, najvažnija karika u kreiranju audiovizualnog proizvoda. Toksično i maliciozno je implementirati ovako krnji i tendenciozan zakon jer on dokazuje i ilustrira dubinsko nerazumijevanje važnih procesa u nastajanju audiovizualnog djela, procesa bez kojih nema audiovizualnog djela. Time su ozbiljno kompromitirane kompetencije zakonodavca. U nesretnom periodu C-19 pandemije mogu se potkrasti ovakve greške, neće to biti ni prvi ni zadnji put, no svakako bi ih trebalo - korigirati - u suprotnom, ovakav bi zakon doveo u pitanje međunarodni ugled republike Hrvatske; lako je provjeriti suprotne zakonske prakse, od predloženog, svuda po svijetu. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
296 Igor Savatovic II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Izabaciti snimatelja kao koautora audiovizualnog dijela je naprosto besmisleno. Audiovizualno dijelo ne moze postojati bez sniamtelja (osim u animaciji)! Povijesno pa cak i kreativno gledano, audiovizualno dijelo moze nastatiti i bez redatelja, ali bez snimatelja nemoze nikako, jer netko mora stajati iza kamere, a taj netko je snimatelj. Misljenja sam da predlaganje ovakvog zakona, u vrijeme pandemije, bez savijetovanja sa snimateljskom strukom, nije nista drugo nego oportunizam. Da ne bi osatli samo na misljenima, moramo se drzati cinjenica i zato citiram prof. Midzica: "Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja, a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Uz glavnog snimatelja - direktora fotografije moguć je angažman snimatelja – operatora kamere, koji nema autorski status već je realizator autorskih odluka glavnog snimatelja – direktora fotografije. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audivizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. Ukidanje povijesno i zakonski priznatog statusa glavnog snimatelja kao koautora audiovizualnog djela proizlazi iz evidentnih uskosebičnih grupnih financijskih interesa ili ignorantskog nerazumijevanja, koautorstva. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa)." Prihvaćen Prijedlog prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
297 Enes Midžić II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Važećim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima čl. 116 (1) 4. glavni snimatelj je koautor audiovizualnog djela. Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, Člankom 17 (2) definirani su koautori audiovizualnog djela i to: 1. glavni redatelj; 2. autor scenarija: 3. skladatelj. Iz koautorstva su izbačeni snimatelji (glavni snimatelj), ukinuta je kategorija glavnog snimatelja (direktora fotografije), a uvedena nepoznata kategorija glavnog redatelja. Bez snimatelja, glavnog snimatelja – direktora fotografije, ne postoji audiovizualno djelo, koji svojim kreativnim i autorskim doprinosom su upravo ona kategorija koja gore navedenima omogućava da budu uopće autori nečega. Svesti snimatelje na autora doprinosa je nonsens, jer samo doprinosom nije moguće ostvariti audiovizualno djelo već mu dati tek neko obilježje. PRIJEDLOG Članak 15 mijenja se i glasi: 1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj – direktor fotografije 4. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Članak 16 mijenja se i glasi: Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Nije obrazloženo zašto je glavnom snimatelju - direktoru fotografije ukinut status koautora AV djela. To nije niti u smjernicama i direktivama EU na koje se poziva u obrazloženju. Svrha reguliranja statusa u tom dijelu temelji se na Zakonu o audiovizualnim djelatnostima: Čl. 3. j) - pojmovi autor, autorsko djelo, audiovizualne medijske usluge, elektroničke publikacije, audiovizualne medijske usluge na zahtjev, prijenos i/ili retransmisija audiovizualnih programa, televizijski programski kanali, koprodukcija, koproducent, koncesionar, operator, nakladnici televizijskih programa, europsko audiovizualno djelo, fiksacija, neovisni producent, kao i drugi pojmovi iz područja intelektualnoga vlasništva, elektroničkih medija i elektroničkih komunikacija imaju značenje uređeno posebnim zakonima kojima se uređuju autorska i srodna prava, elektronički mediji i elektroničke komunikacije. Umjesto toga u prvi plan su izašli uski grupni financijski interesi koji ukidanjem statusa glavnog snimatelja imaju veći udio u raspodjeli sredstava. Dakle, financijski razlozi, a ne povijesno utemeljeni status, razlog su ove "privatizacije" mijenjanja statusa glavnog snimatelja. To je razvidno i uvođenjem nepoznatih pojmova glavni redatelj i pomoćni redatelj, čime se pojačavaju grupni financijski razlozi. Sigtnifikantno je da u povjerenstvo nisu uključeni snimatelji – direktori fotografije predstavnici hrvatskog društva filmskih snimatelja, dakle one profesije čija se priznata i stečena prava ukidaju. Zar zaista iz Ministarstva kulture RH može u javnu raspravi biti upućen prijedlog koji tolerira ovakvu vrstu privatizacije, te ne poštuje prirodna, povijesna i konačno već 70-ak godina zakonima ove zemlje priznata prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
298 Silvio Jesenković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Mislim da vam se desio propust, iz članka 15., KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA vam je greškom ispao Glavni snimatelj. Glavni snimatelj / Direktor fotografije ima veliki utjecaj na sve važne kreativne elemente filma. Konkretno, za fotografiju i dizajn svjetla je gotovo isključivo odgovoran direktor fotografije. Dizajn svjetla je vrlo bitan dio filma, jer svakoj pojedinačnoj slici pruža posebnu atmosferu, a također utječe na ugođaj cijelog filma i upravo je direktor fotografije zajedno s redateljem ugradio svoju osobnost u film ili neko drugo audiovizualno djelo. Ne umanjujem ničiji doprinos ali gledali smo filmove bez glazbe pa i improvizacije bez čvrstog scenarija ali bar ja dosad nisam vidio audiovizualno djelo bez slike. Pogledajte malo kroz povijest kinematografije koliko je genijalnih djela nastalo na suradnji redatelj – snimatelj. Koliko bi europska kinematografija bila siromašnija bez suradnje redatelja Alaina Resnaisa i snimatelja Sache Viernya u filmu „Prošle godine u Marienbadu“, kako bi izgledali Bergmanovi filmovi bez Svena Nykvista ili Formanovi bez Miroslava Ondříčeka i da ne nabrajam dalje. Što je ta suradnja redatelj - snimatelj u vizualizaciji filma nego koautorstvo. I za kraj je možda deplasirano reći ali profesija snimatelj je najstarija profesija na filmu. Ako je u većem dijelu europskih zemalja glavni snimatelj - koautor, i taj broj zemalja se povećava, nije mi jasno zašto Hrvatska inzistira na smanjenju prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
299 THOMAS KRSTULOVIĆ II. AUTORSKO PRAVO, Članak 15. Pod (4) uvrstiti snimatelja odnosno direktora fotografije jer je po člancima 7., 12., 13. i 14. neprikosnoveno napisano da je u proizvodnji AV djela i (ili) svakog drugog autor onaj koji je bilo kojim fotografskim postupkom stvorio djelo. Priroda AV djela je da se sastoji od segmenata slike, tona, teksta i izvočenja istog stoga se smatra svaki od tih segmenata zasebnim autorskim djelom. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
300 Hrvatska komora arhitekata II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. PRIMJEDBA UZ ČLANAK 14. Predlažemo dopunu članka 14. dodavanjem novog stavka (6): "(6) Koautori djela arhitekture određuju se ugovorom. Sudionici u gradnji određeni posebnim propisima koji sudjeluju u stvaranju djela arhitekture ne smatraju se koautorima autorskog djela arhitekture." Obrazloženje: Pojedina djela arhitekture, kako se navodi u članku 7. stavak (2)., točka 6., su između ostalog i glavni projekt, izvedbeni projekt i planovi te izvedene građevine i zahvati u prostoru iz područja arhitekture, urbanizma i krajobrazne arhitekture, su složena djela koja zahtjevaju obvezno sudjelovanje više osoba različitih struka. Posebno se to odnosi na gradnju građevina, što je detaljno uređeno posebnim propisima i točno je određeno sudjelovanje pojedinih izvoditelja, projektanata, izvođača i nadzornih inženjera. Upravo da bi se izbjegle sporne situacije oko prava autorstva djela u nastajanju, a posebno gradnji, potrebno je ovim prijedlogom zakona odrediti da ostali sudionici nemaju koautorska prava osim ako to ugovorom nije uređeno. Predloženim novim stavkom (6) sprječavaju se moguće sporne situacije u primjeni odredbe članka 12. stavak (2) koja navodi: (2) Autoru pripada autorsko pravo na njegovu autorskom djelu činom samog stvaranja autorskog djela. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 14. Nacrta prijedloga Zakona propisane su opće odredbe o koautorima, te se pojašnjava da u ovom propisu ne mogu biti određena pravila za sve oblike koautorskog stvaralaštva. Upućuje se predlagatelj na to da je interpretacijom općih odredbi moguće definirati koautorstvo i na djelu arhitekture odnosno građevini.
301 Jadranska animacija II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. Koautor ili autor doprinosa mora biti i producent djela. Bez producenta nema djela. Ako se asistent režije koji u većem broju produkcija de fakto obavlja administrativne poslove ovdje navodi kao autor doprinosa u tom slučaju su producenti ko-autori. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Producent je nositelj srodnih prava prema hrvatskom pravu kao i prema pravu većine država članica Europske unije.
302 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. Načelno se slažemo s prijedlogom profesora Turkovića, prije svega u definiranju pojmova skupnog djela, te razlikovanjem glavnog autora (ili više njih), koautora i autora doprinosa. Ono s čime se ne slažemo jest tvrdnja da isključivo redatelj može biti glavni autor audiovizualnog djela. Praksa televizijske produkcije već godinama dokazuje da je glavni autor tzv. showrunner ili kreator-glavni autor scenarija ili kreativni producent. Također bi u raspravi o tome trebalo konzultirati kolege iz gejming industrije koja je vrlo specifična grana audiovizualne industrije. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
303 Luka Grubišić-Čabo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. Prijedlog proširenja prijedloga gospodina Hrvoje Turkovića: AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 20. (1) Autorima doprinosa audiovizualnom djelu smatraju se: 1. pomoćnik redatelja 2. autor dijaloga 3. slikar maski 4. tvorac posebnih vizualnih efekata 5. tvorac posebnih zvučnih efekata 7. epizodski glumci 8. ton majstor 9. majstor tonskog miksa 10. drugi suradnici koji stvaralački sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela svojim individualnim doprinosom. (2) Ako autor doprinosa može dokazati da je njegov doprinos koautorski, tj. da je ključno utjecao na određeni cjelinski aspekt audiovizualnog djela može biti priznat kao koautor djela. Djelomično prihvaćen Prijedlog je djelomično prihvaćen na sljedeći način: Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa).
304 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
305 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 14. AUTORI SKUPNIH DJELA Članak 14. (1) Skupno autorsko djelo je autorsko djelo stvoreno organiziranim stvaralačkim radom više autorskih suradnika. (2) Autorski suradnici u izradi skupnog autorskog djela razlikuju se po mjeri stvaralačkog sudioništva u nastajanju tog djela i standardno se razlikuju: 1. glavni autor (moguće nekoliko glavnih autora) 2. koautori (obično više njih) 3. autori doprinosa (obično više njih) (3) Udio u naknadi za korištenje skupnog autorskog djela raspoređuje se prema tipičnoj mjeri stvaralačkog doprinosa autorskih suradnika. (4) Skupnim autorskim djelom smatraju se: audiovizualna djela, glazbeno-scenska djela, kazališne predstave te druga umjetnička djela nastala združenim stvaralačkim radom. GLAVNI AUTOR SKUPNIH DJELA Članak 15. (1) Glavni autor skupnih djela je onaj autor, ili nekoliko autora, koji su stvaralački nadležni nad ukupnom cjelovitošću autorskog djela, koji uz svoj individualni prinos potiču, biraju, vode i integriraju u cjelinu stvaralačke prinose drugih suradnika. (2) Glavni autor ima autorska prava nad cjelovitim audiovizualnim djelom, a u slučaju više glavnih autora oni zajednički imaju autorska prava nad cjelovitim audiovizualnim djelom, ukoliko međusobnim ugovorom ne odluče drugačije. Glavni udio u naknadi za korištenje skupnog djela pripada glavnom ili glavnim autorima djela. (3) Za objavljivanje, korištenje te za izmjenu skupnog djela potreban je pristanak glavnog ili glavnih autora. KOAUTORI SKUPNOG DJELA Članak 16. (1) Koautori djela su osobe koje stvaralački doprinose posebnom aspektu skupnog djela te čiji se stvaralački prinos proteže kroz cijelo djelo i bitno utječe na doživljajnu cjelovitost djela. (2) Udio pojedinog koautora u koristima ostvarenim korištenjem skupnog djela određuje se razmjerno njegovom koautorskom udjelu. Ostvarivanje koristi ne može se isključiti ugovorom niti pravilima odgovarajuće organizacije za kolektivno ostvarivanje prava. (1) U sumnji koliki su koautorski udjeli pojedinih koautora skupnog djela, smatra se da su jednaki. (2) U slučajevima u kojima je koautorski doprinos skupnom autorskom djelu izdvojiv iz autorskog djela i u mogućnosti da se izdvojeno koristi, odgovarajući koautor preuzima glavno-autorsko pravo nad izdvajanjem i izdvojenim korištenjem svojeg inače koautorskog priloga. (3) Izdvojivim doprinosom skupnom djelu smatra kod audiovizualnog djela scenarij i filmska glazba komponirana za djelo; kod glazbeno-scenskog djela libreto (odnosno dramsko djelo) i glazbena kompozicija rađena za njega; kod kazališnog djela dramski tekst; kod koncertnog djela izvojivim se smatra partitura. Slično i kod drugih skupno autorskih djela. (4) Ako koautor može dokazati da je ključno utjecao na stvaralačku ukupnost djela i koordinaciju svih drugih stvaralačkih doprinosa u cjelinu djela tada može biti priznat kao glavni autor djela AUTORI DOPRINOSA SKUPNOM DJELU Članak 17 (1) Autori doprinosa skupnom djelu jesu svi oni stvaralački suradnici u stvaranju skupnog djela koji su stvaralački pridonijeli nekom djelomičnom aspektu djela. (2) Autori doprinosa imaju autorsko pravo na svoj individualni doprinos skupnom djelu. (3) Ako autor doprinosa može dokazati da je utjecao na sustavno prisutan stvaralački aspekt cjeline djela može biti priznat kao koautor. GLAVNI AUTOR AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 18. (1) Glavnim autorom audiovizualnog djela smatra se redatelj filma, odnosno u slučaju korežije dvaju ili više redatelja, svi su korežiseri glavni autori. (2) Glavnom autorom pripadaju prava iz članka 15. KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 19. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. autor scenarija 2. glavni snimatelj 3. filmski kompozitor (tj. autor glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu) 4. glavni montažer 5. montažer zvuka 6. glavni glumci 7. glavni scenograf 8. glavni kostimograf 9. glavni crtač ili tvorac modela u animiranom filmu 10. glavni animator (2) Udio u autorskom pravu koautor ostvaruje prema Članku 16 stavku (2) (3) Ako koautor audiovizualnog djela može dokazati da je ključno utjecao na stvaralačku ukupnost djela i koordinaciju svih drugih stvaralačkih doprinosa u cjelinu djela može biti priznat kao glavni autor djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 20. (1) Autorima doprinosa audiovizualnom djelu smatraju se: 1. pomoćnik redatelja 2. autor dijaloga 3. slikar maski 4. tvorac posebnih vizualnih efekata 5. tvorac posebnih zvučnih efekata 7. epizodski glumci 8. drugi suradnici koji stvaralački sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela svojim individualnim doprinosom. (2) Ako autor doprinosa može dokazati da je njegov doprinos koautorski, tj. da je ključno utjecao na određeni cjelinski aspekt audiovizualnog djela može biti priznat kao koautor djela. Djelomično prihvaćen Prijedlog djelomično prihvaćen na sljedeći način: Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Glumac je umjetnik izvođač a ne autor, sukladno članku 3. Međunarodne konvencije za zaštitu umjetnika izvođača, proizvođača fonograma i organizacija za radiodifuziju (Rimska konvencija) te posljedično i svih europskih direktiva iz područja autorskog i srodnih prava koje uređuju zaštitu autorskom srodnih prava te je time i u Hrvatskoj zaštićen kao umjetnik izvođač.
306 Dario Vince II. AUTORSKO PRAVO, Koautori KOMENTAR Volio bih da svi dobronamjerni sudionici u ovoj javnoj raspravi obrate pažnju na tri važna elementa koja kardinalno nedostaju diskusiji. 1. Dobro obratite pažnju na DEFINICIJU AUDIOVIZUALNOG DJELA koju koristi ovaj, a i drugi pozitivni zakoni RH. Pročitajte ju ako treba nekoliko puta, osvrnite se oko sebe i brzo ćete uvidjeti da ona ne opisuje samo igrani, dokumentarni i animirani kinematografski film, nego puno, puno više audiovizualnih oblika koje svakodnevno srećemo oko sebe, a trebala bi poslužiti i za ona koja upravo nastaju negdje u svijetu i bit će iznimno tražena za godinu dana. Ona se naravno odnosi i na nebrojene oblike i forme audiovizualnih djela proizvedenih za televiziju, među njima i one koje običavamo zvati «formati», koji imaju precizno zapisane upute kako što treba biti učinjeno – u slici, tonu i glazbi, a često će vam priložiti i nacrte propisane scenografije i upute za rasvjetu. Tko je glavni autor takvog audiovizualnog djela? Tko su koautori? Tko su autori doprinosa? Kada npr. snimate drugu ili treću sezonu hvaljene i nagrađene dramske serije, a odjednom su tu neki redatelji i direktori fotografije koji prije nisu sudjelovali u proizvodnji prethodnih sezona, vidjet ćete ipak da nova sezona neodoljivo podsjeća na prethodne – po stilu režije, kadriranju, tempu, fotografiji, atmosferi, kao da je isti rukopis, a ipak ga kreiraju posve različiti ljudi. Sve je izvrsno, kreativno i vrhunski, iako je rađeno kao po receptu. Tko je glavni autor u tom slučaju? Tko je autor doprinosa? Možemo se mi praviti da je čovjek na setu koji se sramežljivo naziva «showrunner» neki zalutali Jehovin svjedok, ali koji je razlog što ga svi moraju slušati? Što je s nebrojenim i sve maštovitijim vrstama namjenskih audiovizualnih formi? Što u njihovoj proizvodnji znači kreativni direktor koji je smislio ideju, možda napisao i scenarij i donosi ključne kreativne odluke u daljnjoj realizaciji? Kliknite potom na sada već stari You Tube i naći ćete tu nepreglednu masu audiovizualnih djela, mnoga izvrsno, kreativno i profesionalno napravljena. No mnoga ničime neće odgovarati opisu igranog, dokumentarnog ili animiranog filma. Znači li to da nisu audiovizualna djela? Hmm, jesu. Tako kaže naša zakonska definicija. Tako kaže isti ovaj zakon. Isto vrijedi i za mnoge video igre, najbrže rastući segment audiovizualne industrije u svijetu i Europi. Vrijedi i za brojne inovativne oblike rađene za VR. Ali prijedlog zakona i dosadašnja diskusija nisu predvidjeli mogućnost zaštite i razdiobe autorskih prava njihovim stvarnim autorima. Prije pedeset godina nisu priznati kao umjetnost? Možda, ali to ne znači da nemaju autore, niti da ovo drugo doista uvijek jest umjetnost. To je priličan nedostatak za zakon iz 2020. godine. 2. U diskusijama se na puno mjesta autorska legitimacija uslovljava uvjetom «ako je moguće dokazati». A tko kome to treba dokazati? Tko će biti sudac? I po kojoj će osnovi suditi? Dojmu? Tko će birati ljude s dojmovima? Tko će presuđivati ako su dojmovi različiti? Iz svega do sada napisanoga, očito je da o tome ne bi trebali suditi oni koji su djelo osmislili, napravili, financirali i naručili, pa čak niti oni koji su ga konzumirali. Tko onda? Neka superiorna birokracija? Neka interesna grupa? Konkurencija? Prijatelji? Akademici? Branitelji? Meni se čini krajnje opasnim individualno pravo izmještati od samog autora i onoga koji ga angažira i stavljati u ruke nekom trećem čiju se kompetenciju i neutralnost za konkretnu situaciju ni na koji način ne može utvrditi, a dajemo mu u ruke moć koja znatno prevazilazi onu samog autora. Za početak, nismo ga ni u jednom prijedlogu ni imenovali. U svakom slučaju, nedostaju valjani odgovori na ova pitanja. 3. Zanimljivo je kako je iz većeg dijela zakonskog teksta, a u potpunosti iz naknadne rasprave, nestao proizvođač audiovizualnog djela. Dojam je da je on neko nužno zlo, ali toliko zlo da mu ni naziv ne želimo izgovoriti. Kratko je spomenut filmski producent, ali niti su svi Šveđani plavokosi, pa ni sva audiovizualna djela nisu filmovi. Svi su ovdje, nakon početnih svađa priznati ćemo i snimatelje i montažere, naći ćemo mjesta i za scenske radnike, ali ne, nikako u obuhvat audiovizaulnog djela nećemo priznati postojanje proizvođača, koji vrlo često osmišljava projekt, otkupljuje predložak ili ga naručuje, financira razvoj scenarija i operativnih planova, prikuplja sredstva, aplicira na fondove i koprodukcijske forume, bira i angažira autorske suradnike u koje ulaže znatno prije nego je zatvorio financijsku konstrukciju, pronalazi krajnjeg naručitelja ili investitora, osmišljava načine, tehnologije i uvjete u kojima je pojedinu autorsku ideju ili želju investitora moguće ostvariti itd, itd... Jednom riječju brine za djelo prije nego je počelo nastajati, pa još dugo nakon što je nastalo. On kao da sada smeta i treba ga nekako izbaciti iz algoritma kako bi se nametnuo samo jedan odnos – onaj između pojedinačnog autora i monopolnog privatnog društva za prikupljanje autorskih prava. Ako nam pritom i ispadne koji autor, nije šteta – bit će «prava siročića». Zamišljen je jedan idealan svijet... u njemu postoje prikazivači prepuni novca i sakupljači kolektivnih prava koji će s njima paušalno pregovarati, pa onda, čim marno obračunaju sve svoje troškove, od ostatka po vlastitom algoritmu dijeliti lemozinu autorima. A što preostane, već će se nekako zbrinuti. Nedostaje međutim jedan važan odgovor... a tko će i zašto koordinirati skupne autore i proizvoditi audiovizualna djela od kojih se trebaju skupljati ta sredstva? Nadam se da vas ova pitanja nisu odveć umorila ili povrijedila. U svakoj kreativnoj djelatnosti, pa tako i audiovizualnoj, pitanja autorstva i pravičnih naknada bolna su i važna. Svrha novog zakona trebala bi biti da ponudi zakonska rješenja koja će biti u skladu s vremenom i kontekstom, a pravičnost nametati tako da omogućava razvoj i napredovanje djelatnosti, na osnovama ravnopravnosti i načelne jednakomjernosti za sve sudionike. Ako možemo ikako osigurati da ovaj zakon donese baš to, neophodno je to učiniti prije izglasavanja. PRIJEDLOZI - umjesto sasvim paušalno i selektivno odabranog «filmskog producenta», koristiti termin sukladan definiciji audiovizualnog djela – « proizvođač audiovizualnog djela» - ako se ulazi u podjelu po vrstama odnosa i proizvodnim modelima, uvedite razlikovanje između filmskog, televizijskog i namjenskog producenta, nakladnika producenta, velikog studija i neovisnog producenta – budimo suvremeni, prihvatimo 21. stoljeće. - kada promatramo autorska prava i želimo osigurati njihovu zaštitu i pravičnu naknadu, nemojmo se zatvoriti u malu kutiju – promatrajmo zadatak iz malo više pozicije i prihvatimo da je za ostvarenje cilja nužno ne porušiti sustav čitave industrije, ne učiniti se nekompatibilnim s ostatkom svijeta i primjerice europskim fondovima i koproducentima i ne demotivirati one koji su neophodni da audiovizualna proizvodnja uopće postoji - vratimo se osnovi: želimo razvoj audiovizualne industrije i kreativnosti i pravično nagrađivanje autora, a ne razvoj društava za kolektivno sakupljanje prava (stavak 2 preambule zakona) - ako se želi pogreške i generalizacije izbjeći na način koji predlaže uvaženi i uvijek dragi profesor Turković, onda sistematizacija autora, koautora i autora doprinosa mora odgovarati definiciji audiovizualnog djela, a to znači da danas mora biti znatno šira, preciznija i suvremenija od vrhunskog udžbenika teorije filma otprije četrdesetak godina. Živimo u izrazito vrijeme audiovizualnog – ne režite mu krila i ne prepisujte modele glazbene industrije ili kinematografije dvadesetog stoljeća - ako želimo sačuvati ono domaće audiovizualne industrije što se sramežljivo bori za opstanak kraj puno veće snage uvoznih proizvoda i pritom zaštititi najugroženija autorska prava, ima načina. Stavimo u zakon npr. ovakve odredbe i članke: 1. Proizvođač novog audiovizualnog djela, bio on neovisni proizvođač ili audiovizualni nakladnik ili neki drugi entitet koji proizvodi u vlastitoj produkciji, obavezan je uz naknadu za izvedbu autorskog djela ugovoriti s autorom/autorima i kompenzirati im imovinska prava iskorištavanja autorskog/koautorskog djela na teritoriju RH na razdoblje ne dulje od sedam godina. Po isteku tog razdoblja ili pri prvom korištenju djela za koje proizvođač ne raspolaže dokazom o podmirenju takve obaveze, autor ima pravo svako daljnje iskorištavanje naplaćivati kroz sustav kolektivnog prikupljanja. 2. Autori ranije nastalih djela čija prava iskorištavanja nisu drugačije kompenzirana također imaju pravo na prikupljanje imovinskih prava putem sustava kolektivnog prikupljanja. Neću dalje zamarati, ali mogućnosti su razne, a njihova smislenost, cjelovitost i usuglašenost puno važnija od žurbe. EU je zbog pandemijske ugroze privremeno suspendirala mandatorne rokove harmonizacije lokalne legislative. Djelomično prihvaćen Primjedba se djelomično prihvaća. Odredba članka 7. stavka 2. podstavka 9. Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je izmijenjena te sada glasi: „- audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana“. U popis autorskih djela dodane su videoigre i druga multimedijalna djela. Nadalje, audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima, te je u tom dijelu Nacrt prijedloga Zakona odgovarajuće izmijenjen, kako slijedi: Glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra se glavni redatelj. Ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se: autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka te skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač odnosno glavni animator. Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Skladatelj glazbe, crtač ili animator koji se ne smatraju koautorima audiovizualnog djela, pomoćni redatelj, autor dijaloga, operater kamere, scenograf, kostimograf, slikar maski, autor posebnih vizualnih ili zvučnih efekata i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Naziv “filmski producent” u cijelom tekstu Nacrta prijedloga Zakona odgovarajuće je zamijenjen nazivom “audiovizualni producent”. Ugovorom o audiovizualnoj produkciji između audiovizualnog producenta i koautora audiovizualnog djela uređuje se stvaranje audiovizualnog djela te primarna i sekundarna prava iskorištavanja koja se koautor ugovorom obvezuje osnovati za audiovizualnog producenta.
307 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Koautori Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
308 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Koautori Umjesto sadašnjeg sadržaja ovoga članka treba unijeti opći pojam "skupnog autorstva" i njegovu razradu. Kako je u općem komentaru uz poglavlje o autorima naznačeno, rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora. Svaki od ovih pojmova treba razraditi u posebnim potpoglavljima i njima pripadajućim člancima, pa ću u 'Prijedlog novog teksta' unijeti nova ili preinačena poglavlja i nove (ili preinačene) članke. Napomene uz nove elemente u preinačenim člancima. U novopredloženom potpoglavlju "KOAUTORI SKUPNOG DJELA" u preuzetom članku (2) uveden je novi redak kojim se, oprečno dosadašnjoj odredbi koja dozvoljava da se koautorsko 'ostvarivanje koristi' od korištenja skupnog djela dogovori drugačije, to izričito sprečava formulacijom 'Ostvarivanje koristi ne može se isključiti ugovorom niti pravilima odgovarajuće organizacije za kolektivno ostvarivanje prava.' Naime, povremena je, provjereno provođena, praksa ponekih producentskih ustanova da pri potpisivanju ugovora potencijalnih koautora ove ucjene da potpišu da se odriču daljih koristi od korištenja djela, ili neće biti angažirani. Odrebom koju predlažem, tako što bi se apriori onemogućilo, i koautori bi ne samo bili zaštićeni od unajmljivačkih ucjena, nego bi apriori imali pravo na korist od korištenja. Također u to potpoglavlje su unijete dvije nove stavke koje se odnose na autorsko pravo nad izdvajanjem koautorskog priloga skupnome djelu, a koje se odnosi na slučajeve izdvajanja i odvojenog objavljivanja filmskog scenarija i filmskih kompozicija. U "PRIJEDLOG FORMULACIJA" unijet ću sva predložena nova poglavlja i pripadajuće članke. Novi i preinačeni članci protežu se od Članka 14. do Članka 20. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer nije usklađen s općeprihvaćenim sustavom klasifikacije autorskih djela kontinentalnoeuropskog pravnog kruga rimsko – germanske tradicije, koji poznaje sastavljena djela te koautorska djela, kod sudjelovanja više osoba u stvaranju zajedničkog djela, bez obzira na vrstu djela. U članku 13. propisana su sastavljena a u članku 14. Nacrta prijedloga Zakona koautorska djela, što se primjenjuje na sve vrste autorskih djela.
309 Dancing Bear Publishing II. AUTORSKO PRAVO, AUTORI SASTAVLJENIH DJELA Za korištenje glazbenog djela s riječima bi trebalo biti propisano obvezno odobrenje svih autora, kako je u mnogim poredbenim pravima, jer iako se glazba i tekst mogu koristiti odvojeno, neosporno je da zapravo čine jednu cjelinu. Kada bi npr. netko želio koristiti samo glazbu pjesme "Skitnica" u reklami za turističku agenciju, ne bi bilo pravično kada bi odobrenje trebao dati samo autor glazbe, g. Rajko Dujmić, već bi trebali biti konzultirani i nasljednici autora teksta g. Momčila Popadića. Možda bi bilo opravdano ove autore svrstati u kategoriju koautora poput britanskog zakona koji određuje da je djelo koautorstva nastalo suradnjom autora glazbe i autora teksta s namjerom da se koriste zajedno. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U inicijalnom prijedlogu Nacrta Zakona ponuđeno je slično rješenje, no prevladavajuće mišljenje članova stručne Radne skupine bilo je da je rješenje sadržano u predmetnom Nacrtu prijedloga zakona primjerenije u danim okolnostima.
310 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. Upravni odbor SPID-a suglasan je s prijedlogom profesora Turkovića. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
311 Antonija Parlov II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. U nastavku bih nabrojala sve članke koji se tiču struke u kojoj patim. AUTORSKA DJELA KOJIMA SE AUTOR NE MOŽE UTVRDITI ILI PRONAĆI (DJELA SIROČAD) Pravo na poŠtivanje autorskog djela PRAVO NA POŠTIVANJE ČASTI ILI UGLEDA AUTORA Javno izvoĐenje Javno prenoŠenje Javno priopĆavanje emitiranja, REEMITIRANJA,PRIJENOSA IZRAVNIM PROTOKOM i činjenja dostupnim javnosti PRIMJENA NAČELA DRŽAVE PODRIJETLA NA PRATEĆE INTERNETSKE USLUGE PRAVO DAVANJA PRISTUPA JAVNOSTI DJELIMA KOJE SU UČITALI KORISNICI NA PLATFORMAMA ZA DIJELJENJE SADRŽAJA PUTEM INTERNETA PRAVO Prerade PRAVO NA PRIZNANJE UMJETNIKA IZVOĐAČA AUTORSKA DJELA STVORENA NA JAVNIM SVEUČILIŠTIMA I VISOKIM UČILIŠTIMA U ZNANSTVENOM, UMJETNIČKOM I NASTAVNOM RADU Poglavlje 4. AUTORSKO PRAVO U PRAVNOM PROMETU Prenosivost autorskog prava Raspolaganje autorskim pravom osnivanjem prava iskoriŠtavanja OdreĐivanje naknade za koriŠtenje autorskog djela OBVEZA TRANSPARENTNOSTI Propast IZVORNIKA i pripremljenog izdanja PRAVO PRISTUPA AUTORSKOM DJELU Trajanje autorskog prava za djelo NEPOZNATOG AUTORA PRAVA NAKLADNIKA INFORMATIVNIH PUBLIKACIJA INFORMATIVNA PUBLIKACIJA, USLUGA INFORMACIJSKOG DRUŠTVA, NAKLADNIK INFORMATIVNE PUBLIKACIJE NAKLADNIK INFORMATIVNIH PUBLIKACIJA KAO NARUČITELJ ILI POSLODAVAC NEORIGINALNA BazA podataka, proizvoĐAČ NEORIGINALNE baze podataka KORIŠTENJE AUTORSKIH DJELA U SUDSKIM, UPRAVNIM I DRUGIM SLUŽBENIM POSTUPCIMA CITATI, KRITIKE, OSVRTI, POPRATNO I INCIDENTALNO KORIŠTENJE SLOBODNO KORIŠTENJE RADI JAVNE SIGURNOSTI PODACI KOJI SE NOSITELJIMA PRAVA, DRUGIM ORGANIZACIJAMA ZA KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE PRAVA I KORISNICIMA DAJU NA ZAHTJEV PODACI KOJI SE JAVNO OBJAVLJUJU IZDAVANJE ODOBRENJA ZA KORIŠTENJE INTERNETSKIH PRAVA NA AUTORSKIM GLAZBENIM DJELIMA ZA VIŠE DRŽAVNIH PODRUČJA PRIMJENA ZAKONA NA PREDMETE ZAŠTITE NASTALE PRIJE NJEGOVA STUPANJA NA SNAGU NeovlaŠteno kolektivno ostvarivanje prava Nedostavljanje podataka ZAHTJEV ZA DOSTAVOM PODATAKA Javno prikazivanje Primljeno na znanje Komentar naveden uz članak 12. Nacrta prijedloga Zakona je primljen na znanje, no iz njega ne proizlazi nikakav prijedlog niti je dana konkretna primjedba, te se predlagatelj na komentar ne može očitovati.
312 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
313 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. PRIJEDLOG NOVE FORMULACIJE PRVOG STAVKA OVOGA ČLANKA: (1) Autor djela je ona fizička osoba, odnosno one fizičke osobe koje su stvaralački sudjelovale u njegovom ostvarenju. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U članku 12. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona navodi se temeljna definicija autora kao fizičke osobe koja je stvorila autorsko djelo. Kada djelo stvori više fizičkih osoba zajedničkim radom, ili ako više autora sastavi svoja djela radi njihova zajedničkog korištenja, primjenjuju se odredbe sadržane u člancima 13. i 14. Nacrta prijedloga zakona.
314 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 12. Ova odredba "autora" ne uzima u obzir činjenicu da na mnogim područjima postoje "skupni autori" autorskog djela. Zato je važno je već u osnovnoj odredbi autora djela predvidjeti mogućnost višestrukog autorstva ne samo u slučajevima "sastavljenog djela" (npr. pjesme u kojoj se komponira prema književno-pjesničkom djelu), nego i autorskih uloga u slučaju "skupnog djela" (npr. audiovizualnog djela i glazbeno-scenskog djela) koje nastaje organiziranim kolektivnim stvaralačkim radom više autorskih suradnika (tzv. Gesamtkunstwerk) što će se razraditi u daljim člancima. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer nije usklađen s općeprihvaćenim sustavom klasifikacije autorskih djela kontinentalnoeuropskog pravnog kruga rimsko – germanske tradicije, koji poznaje sastavljena djela te koautorska djela, kod sudjelovanja više osoba u stvaranju zajedničkog djela, bez obzira na vrstu djela. U članku 13. propisana su sastavljena a u članku 14. Nacrta prijedloga Zakona koautorska djela, što se primjenjuje na sve vrste autorskih djela.
315 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Autor Upravni odbor SPID-a suglasan je s prijedlogom profesora Turkovića. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
316 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Autor Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
317 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Autor Pojmovi u ovom poglavlju nisu dovoljno izdiferencirani niti dovoljno obuhvatni, pa to uvjetuje i nedosljednosti u klasificiranju pojedinih tipova autorstva i nepotpunosti u specificiranju autorskih prava - a posljedično i nepotrebne kontroverze u diskusijama o autorskim pravima u audiovizualnim djelima. Glavni je problem što se među autorskim djelima ne povlači razlika između individualnih autorskih djela (npr. djela književnika, kompozitora, slikara…) od skupnih autorskih djela ( „kolektivno autorsko djelo“; „Gesamtkunstwerk“) koja nastaju suradnjom i doprinosom više autora. Također mi se čini da se odvojeno nisu tretirala tzv. izvedbena djela – koja su često upravo skupna autorska djela - te podjela autorstva u njima (kazališne predstave, koncerti i dr.). Iako se tipično tretiraju kao posebna kategorija „izvedbenih autorskih djela“ ona su jednako autonomna djela koja mogu biti izvedena uživo jednokratno, višekratno te zabilježeno ('fiksirano') u nekom pohranjivačkom mediju. Predlažem preinake u sklopu tog 2. poglavlja, uz unošenje dodatnih članaka. Preinake se odnose na Članak 12. Članak 13. se ostavlja netaknutim, ali se dalji članci: od 14. nadalje, mijenjaju uz dopune novih članaka. Tj. nakon 13. članka (poglavlje o AUTORIMA SASTAVLJENOG DJELA) nude se nova potpoglavlja i njihova razrada novim Člancima od 14. do 20. Glavna inovacija je u uvođenju pojma SKUPNO AUTORSKO DJELO – koje ne obuhvaća samo audiovizualna djela nego i druga skupna autorska djela – pa se općenito razgraničuju i određuju u posebnim člancima tri standardna opća tipa – kategorija – autorskih sudionika skupnog autorskog djela: glavni autor, koautor i autor doprinosa. Nakon toga se u posebnim potpoglavljima, člancima i stavcima za svaki od tih općih tipova specificiraju koje uloge u sklopu ekipe audiovizualnog djela standardno pripadaju kojoj od te tri kategorije autora skupnog audiovizualnog djela. Pritom sam uzimao u obzir neke formulacije dane u postojećim stavcima ovoga Nacrta prijedloga. VAŽNA NAPOMENA: Nisam primijetio da se igdje tematski izdvojeno (u posebnim člancima ili stavcima) definira i obrađuje autorstvo individualnog autorskog djela (npr. književnika, kompozitora, likovnog umjetnika…). Ako prihvatimo razliku između sastavljenog autorskog djela, i, prema novoj sugestiji, skupnog autorskog djela, onda bi trebalo definirati i individualno autorsko djelo. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća jer nije usklađen s općeprihvaćenim sustavom klasifikacije autorskih djela kontinentalnoeuropskog pravnog kruga rimsko – germanske tradicije, koji poznaje sastavljena djela te koautorska djela, kod sudjelovanja više osoba u stvaranju zajedničkog djela, bez obzira na vrstu djela. U članku 13. propisana su sastavljena a u članku 14. Nacrta prijedloga Zakona koautorska djela, što se primjenjuje na sve vrste autorskih djela.
318 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. PRIJEDLOG UZ ČL. 11. st. 7. Sve iza "nisu predmetom autorskog prava" ne bi trebalo biti u čl. 11, st. 7.. i on bi trebao isključivo glasiti: (7) Narodne književne i umjetničke tvorevine u izvornom obliku nisu predmetom autorskog prava. OBRAZLOŽENJE: S obzirom da se radi o javnoj domeni i javnom dobru, stvarni financijski učinak plaćanja naknade državi treba dokazati da je uopće značajan, ali sigurno znamo da je financijski teret za one, posebno baštinske ustanove, koji se upravo brinu o promociji takvih djela u javnom interesu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba koja se odnosi na plaćanje naknade za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina u više je navrata preispitivana u prethodnom razdoblju, ali je na temelju analize provedbe ove odredbe zaključeno da pretežu argumenti u korist njezinog zadržavanja. Ta se naknada prikuplja u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja prava i izdvaja u posebni fond koji se koristi za poticanje odgovarajućeg kulturnog i umjetničkog stvaralaštva pretežito nekomercijalne naravi i za poticanje kulturne raznolikosti. Prihode iz toga fonda organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne smije koristiti u druge svrhe, a svi financijski podaci moraju biti prikazani u godišnjem izvješću o transparentnosti koje se objavljuje na mrežnim stranicama nadležne organizacije. Iz godišnjih izvještaja razvidno je da se navedena sredstva dodjeljuju širokom krugu organizacija i udruga koje njeguju tradicionalne kulturne izričaje, od strane odgovarajućeg stručnog povjerenstva. Plaćanje naknada za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina ne predstavlja obvezu iz pravne stečevine Europske unije no nije u suprotnosti s istom. Osobito se ističe da se na međunarodnoj razini, u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo odnosno njezinog Međuvladinog odbora za intelektualno vlasništvo i genetske resurse, tradicionalna znanja i folklor, razmatraju različiti instrumenti za zaštitu tradicionalnih kulturnih izričaja upravo putem sustava zaštite intelektualnog vlasništva, dio kojeg je i zaštita autorskog i srodnih prava.
319 Multimedijalni institut II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. Usuglašeni zajednički komentar s organizacijama Creative Commons i Wikimedia: Predlažemo da se iz Prijedloga Zakona makne stavak 7. koji se odnosi na narodne književne i umjetničke tvorevine. Riječ je o tvorevinama koja su javno dobro i nikada nisu bila predmetom zaštite autorskog prava, te njihovo javno korištenje ne bi trebalo biti ograničeno. Uvjetovanje korištenja naknadom, bez osnove ograničava javno dobro. Predlažemo da se iz stavka 8. ukloni specifikacija "djelo vizualnih umjetnosti", jer bi ovo određenje trebalo proširiti na sve vidove autorskih djela. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba koja se odnosi na plaćanje naknade za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina u više je navrata preispitivana u prethodnom razdoblju, ali je na temelju analize provedbe ove odredbe zaključeno da pretežu argumenti u korist njezinog zadržavanja. Ta se naknada prikuplja u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja prava i izdvaja u posebni fond koji se koristi za poticanje odgovarajućeg kulturnog i umjetničkog stvaralaštva pretežito nekomercijalne naravi i za poticanje kulturne raznolikosti. Prihode iz toga fonda organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne smije koristiti u druge svrhe, a svi financijski podaci moraju biti prikazani u godišnjem izvješću o transparentnosti koje se objavljuje na mrežnim stranicama nadležne organizacije. Iz godišnjih izvještaja razvidno je da se navedena sredstva dodjeljuju širokom krugu organizacija i udruga koje njeguju tradicionalne kulturne izričaje, od strane odgovarajućeg stručnog povjerenstva. Plaćanje naknada za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina ne predstavlja obvezu iz pravne stečevine Europske unije no nije u suprotnosti s istom. Osobito se ističe da se na međunarodnoj razini, u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo odnosno njezinog Međuvladinog odbora za intelektualno vlasništvo i genetske resurse, tradicionalna znanja i folklor, razmatraju različiti instrumenti za zaštitu tradicionalnih kulturnih izričaja upravo putem sustava zaštite intelektualnog vlasništva, dio kojeg je i zaštita autorskog i srodnih prava.
320 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 11. točka 3. Odredbu po kojoj se autorskim djelom ne smatraju dnevne novosti i druge vijesti koje imaju karakter običnih medijskih informacija dopuniti dodatkom osim u slučaju ekskluzivne vijesti od posebnog interesa za javnost. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Ekskluzivnost medijskih informacija, niti njihov značaj za informiranje javnosti, nisu od značaja za stjecanje autorskopravne zaštite. Primjenjuju se kriteriji određeni u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
321 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. Čl. 11 st. 4., st. 5. te 6. Smatram da je potrebno brisati ove stavke obzirom se cijeli članak odnosi na NEZAŠTIĆENA DJELA. Ovakvi zahtjevi stoga ne proizlaze iz autorskog ili srodnih prava – jer ta prava ne postoje na nezaštićenom djelu, te je rješavanje ovog pitanja predmet prije Zakona o medijima ili Zakona o elektroničkim medijima. Na to ukazuje nadalje potpuno NEPOTREBAN st. 6 koji spominje oglašavanje, iako oglašavanje uopće nije predmet regulacije ili bilo kakvog razmatranja u ovom zakonu i za ovaj zakon je apsolutno irelevantno (za razliku od prethodno spomenutih zakona). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Iako se radi o djelima koja nisu predmetom zaštite autorskog prava ili o djelima za čije korištenje nije potrebno pribaviti odobrenje nositelja prava, ukazala se potreba ovim Zakonom urediti i situacije opisane u stavcima 4. – 6. članka 11. Nacrta prijedloga Zakona, a zbog učestalosti opisanih situacija u praksi djelatnosti nakladništva. Ističe se ujedno da, primjerice, priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina također nije predmetom autorskog prava, ali se njihov pravni režim također do sada uređivao Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima.
322 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. Stavak (8) potrebno je proširiti na način da se odnosi na sve vrste autorskih djela (Kad je rok zaštite za autorsko djelo istekao…), nema razloga da se izdvajaju samo vizualna djela. Prijedlog je sukladan i preporuci Europskog društva za autorsko pravo od 26. travnja 2020. o implementaciji članka 14. Direktive (EU) 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Radi se o prenošenju zahtjeva iz članka 14. Direktive (EU) 219/790 u Nacrt prijedloga Zakona te upućujemo na dodatno pojašnjenje sadržano u uvodnoj odredbi (53) ove Direktive. Navedena odredba ima svoj smisao samo u odnosu na autorska djela vizualne umjetnosti.
323 Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu II. AUTORSKO PRAVO, Članak 11. Stavak (7) potrebno je brisati iz Zakona. Za korištenje djela koja su javno dobro i koja nikada nisu bila predmetom autorskog prava nikako i niti u kojem slučaju se ne bi trebala plaćati naknada! Djela koja su javno dobro koriste se u kreativne, obrazovne, znanstvene i druge svrhe i nikako se ne može opravdati odredba da se za njihovo korištenje plaća naknada s obzirom da se upravo time sprječava i otežava kreativnost i razvoj određenog područja. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Odredba koja se odnosi na plaćanje naknade za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina u više je navrata preispitivana u prethodnom razdoblju, ali je na temelju analize provedbe ove odredbe zaključeno da pretežu argumenti u korist njezinog zadržavanja. Ta se naknada prikuplja u sustavu obveznog kolektivnog ostvarivanja prava i izdvaja u posebni fond koji se koristi za poticanje odgovarajućeg kulturnog i umjetničkog stvaralaštva pretežito nekomercijalne naravi i za poticanje kulturne raznolikosti. Prihode iz toga fonda organizacija za kolektivno ostvarivanje prava ne smije koristiti u druge svrhe, a svi financijski podaci moraju biti prikazani u godišnjem izvješću o transparentnosti koje se objavljuje na mrežnim stranicama nadležne organizacije. Iz godišnjih izvještaja razvidno je da se navedena sredstva dodjeljuju širokom krugu organizacija i udruga koje njeguju tradicionalne kulturne izričaje, od strane odgovarajućeg stručnog povjerenstva- Plaćanje naknada za priopćavanje javnosti narodnih književnih i umjetničkih tvorevina ne predstavlja obvezu iz pravne stečevine Europske unije no nije u suprotnosti s istom. Osobito se ističe da se na međunarodnoj razini, u okviru Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo odnosno njezinog Međuvladinog odbora za intelektualno vlasništvo i genetske resurse, tradicionalna znanja i folklor, razmatraju različiti instrumenti za zaštitu tradicionalnih kulturnih izričaja upravo putem sustava zaštite intelektualnog vlasništva, dio kojeg je i zaštita autorskog i srodnih prava.
324 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. PRIJEDLOG DODATNOG STAVKA 6.: Krajnji rok za autora za primjenu odredaba st. 4. ovog članka je godinu dana od stavljanja na raspolaganje javnosti od strane institucije iz čl. 183., osim ako autor dokaže da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. OBRAZLOŽENJE: Ovo bi vrijedilo za sva djela, kao dopuna već napravljenoj dopuni u st. 4. koja je samo za znanstvene publikacije. Direktiva ostavlja otvorenu mogućnost krajnjeg roka koje mogu staviti države (a koji ima smisla samo ako se usvoji izmijenjeni čl. 4.), koji poznaju druga zakonodavstva, tj. datuma od kojeg se odredba ne bi trebala primjenjivati i djelo se smatrati nedvojbeno nedostupnim na tržištu. U ovoj odredbi se također dodaje, kompromisno kao i u st. 4., i suština je da autor zapravo ne može u bilo koje vrijeme iz bilo kojeg razloga povlačiti djelo koje je već učinjeno dostupnim, već samo u prvoj godini od postavljanja za javnost. Kasnije samo uz navedenu iznimku da dokaže da djelo ponovno komercijalno iskorištava, zbog ekonomske pravičnosti. Konkretno u čl. 8. Direktive koji govori o djelima nedostupnima na tržištu spominje krajnji rok za određivanje ide li nedostupno djelo pod licenciju ili se može izravno priopćiti javnosti, no mi je trebamo i za onemogućavanje povlačenja bilo kada. Ako ne za sva djela i uz novi stavak onda makar za neka djela od znanstvenog i akademskog interesa. U tekstu Direktive kaže se: Države članice mogu predvidjeti određene zahtjeve, kao što je krajnji rok, za utvrđivanje mogu li se djela i drugi predmeti zaštite licencirati u skladu sa stavkom 1. ili koristiti na temelju iznimke ili ograničenja iz stavka 2. Takvi zahtjevi ne smiju prelaziti ono što je potrebno i razumno i ne smiju isključiti mogućnost utvrđivanja da je skup djela ili drugih predmeta zaštite u cjelini nedostupan na tržištu, ako je razumno pretpostaviti da su sva djela ili drugi predmeti zaštite nedostupni na tržištu. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 10. st. 4. Nacrta prijedloga zakona u nacionalno zakonodavstvo prenosi se članak 8. stavak 4. Direktive (EU) 2019/790. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. “Krajnji rok” iz članka 8. stavka 5. Direktive 2019/790, na koji se predlagatelj poziva u obrazloženju svojeg prijedloga, ima suprotni smisao od onog koji predlagatelj navodi i ne može se tumačiti na štetu autora. Njime se državama članicama daje mogućnost da djela koja su novija ne mogu uopće biti razmatrana kao djela nedostupna na tržištu te se niti ne mogu koristiti u smislu predloženog članka 10., odnosno bez odobrenja autora. Kako je riječ o opcionalnoj odredbi Direktive 2019/790, Nacrt prijedloga zakona ne sadrži takvu odredbu.
325 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. PRIJEDLOG I KOMENTAR UZ ČL. 10., st. 4. U st. 4 članka 10. predlaže se nadopuna za znanstvena i akademska djela, tako da glasi: (4) Autor može u svakom trenutku izričito pisanom izjavom isključiti primjenu odredaba iz stavaka 1. do 3. ovoga članka na jedno ili više ili sva svoja djela koja se po ovome članku smatraju djelima koja su nedostupna na tržištu, osim za djela objavljena u periodičkim publikacijama i skupovima djela u znanstvene i akademske svrhe, kada mora instituciji koja je digitalizirala i stavila dostupnim njegovo djelo dokazati da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. OBRAZLOŽENJE: Razlog za isticanje skupova djela, prije svega u Zakonu na drugim mjestima spomenutih periodičkih publikacija znanstvene i akademske prirode - znanstvenih časopisa, jest da se radi o javnom interesu (znanost, obrazovanje) i sadašnjoj pat poziciji oko činjenja dostupnim te građe iz fondova baštinskih ustanova, koja se mora maksimalno olakšati. Posebno je to vidljivo u doba pandemije i potresa, kada drugih alternativa gotovo da i nema. O njima govori i recital Direktive u (56), njima se bave i međunarodni projekti i EU inicijative na temu dostupnosti znanstvenih informacija. Tu bi pripadali i zbornici radova znanstvenog karaktera. Da se smanji mogućnost situacije iz st. 4. kada bi zbog naknadnog predomišljanja i zahtjeva autora, institucija morala iz već skeniranog godišta znanstvene i stručne publikacije pojedinačno uklanjati neke radove na njegov zahtjev, potrebno je barem djelomično učinkovitije rješenje u obliku iznimke. Kako autorima i nakladnicima ne bi trebao biti teško dokazati da su djelo ponovno komercijalizirali, svakako bi se to moglo, makar kod publikacija iz znanosti i visokog obrazovanja. Za druge slučajeve također u pitanje cijeli smisao iznimke dovodi naknadna samovoljna odluka autora koja ne traži obrazloženje. No, uzevši da prava još nisu istekla, iznimka bi ipak onda mogla bit ograničena za znanost i znanstvene publikacije. Sama izjava autora van pitanja znanstvenih publikacija, trebala bi biti unificirana od strane nekog službenog tijela i dostupna svima, kako bi postupak bio unaprijed poznat i transparentan u svim slučajevima. I to treba predvidjeti. Skupovi radova kao takvi, pojavljuju se inače u Zakonu samo u čl. 183 st. 2. (tek vezano uz treće zemlje), a periodičke publikacije u znanstvene i akademske svrhe samo u čl. 154. (tek da se ustanovi kako ne spadaju u informativne publikacije, ali očito imajući na umu njihovu specifičnu važnost). Jedan način, kada je već i EU i zakonodavcu bitno da ih razlikuje od npr. informativnih publikacija, da se kod tih vrsta publikacija i skupova ne dozvoli bilo kakvo samovoljno autorsko naknadno isključivanje, kako predlažemo u st. 4.. U najmanju ruku, a isključivo u spomenute svrhe, kada nisu više na tržištu, za njih bi trebalo, kao i za neka druga djela (npr. upravo informativne publikacije), vrijediti i skraćeno trajanje nakladničkog i autorskog prava, od 30 do 50 godina Taj skraćeni rok prekidao bi se za vrijeme dok bi bila dostupna na tržištu. Time bi se mnogi časopisi kojih nakladnici odavno ne postoje, oslobodili ne samo neizvjesnosti ovakvog režima, već i često nemogućnosti da se u praksi kod mnogih davnih godišta, za sve, nekada stotine, autora ustanovljava datum smrti. Prijedlog takve alternativne, ili dopunske iznimke za nedostupna djela u vidu znanstvenih i akademskih publikacija, isključivo za olakšanje dvojbi kod digitalizacije i pristupa javnosti je ispod, u čl. 183. st. 7. Dakle, sve što bi bilo propisano, bilo bi isključivo u svrhe činjenja tržišno nedostupnih djela pristupačnijim javnosti (uz još posebnije odredbe za znanstvene publikacije) i ne bi trebalo utjecati na imovinski/komercijalni interes autora i nakladnika. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Člankom 10. st. 4. Nacrta prijedloga zakona u nacionalno zakonodavstvo prenosi se članak 8. stavak 4. Direktive 2019/790. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. Dodatno se ističe da su u međunarodnom pravu i pravnoj stečevini EU-a autorska prava uređena kao isključiva prava. Temeljem direktiva EU-a, prvenstveno Direktive 2001/29 i 2019/790, osim izričito propisanih iznimaka i ograničenja, autorima se ne smiju nametati dodatna vremenska niti kakva druga ograničenja mogućnosti raspolaganja njihovim djelima pa tako nije moguće nametati obveze autorima da predoče dokaze komercijalne dostupnosti njihovih djela, kako bi slobodno raspolagali svojim pravima.
326 Hrvatsko knjižničarsko društvo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. KOMENTAR uz čl. 10., st. 1: Iako je pohvalno da su u omogućavanju pristupa javnosti djelima koja se nalaze u fondovima institucija kulturne baštine uključena i djela koja nikada nisu niti bila dostupna na tržištu (leci, plakati, brošure, katalozi, efemerna građa), i dalje nije jasno, niti u ocjeni stanja niti obrazloženjima osnovnih pitanja koja uređuje Zakon, kako će se i pomoću čijih naputaka i u kojem sustavu, vremenskom okviru i u kojem obimu (kod djela siročadi radi se o jasnije uređenim postupcima, zašto tako nije i ovdje?) provjeravati tržišni kanali i koji bi to bili. Posebno je upitan za svaku specifičnu baštinsku ustanovu sadržaj „razumnog napora“. Razumni napor kao jasan kriterij koji bi u neodređenom vremenskom razdoblju za jednu vrstu institucija kulturne baštine s više zaposlenih i odjela, nije i ne može vrijediti za drugu vrstu, npr. knjižnicu unutar neke ustanove s jednim zaposlenim djelatnikom, što stvara nesigurnost. Uspostavljanje jedinstvene baze na državnom ili nivou EU tek je jedna od potrebnih točaka, nikako rješenje neizvjesnosti koja, ako se ne riješi odlučnije procedurom koju bi trebalo propisati Ministarstvo, praktično za mnoge trajno onemogućiti provedbu. Ne samo potrebe novog digitalnog društva, posebno u znanosti i obrazovanju, već i izvanredna stanja poput pandemije novog koronavirusa ili potresa, koji traže efikasna i brža rješenja na daljinu, samo su pokazatelj da digitalizaciju i daljinski pristup, koje potiču mnogi EU propisi i nova Direktiva, ne možemo staviti na nedefinirano čekanje jasno uspostavljenih procedura. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. „Razuman napor“ je novi standard koji je propisan u članku 10. stavcima 2. i 3. Nacrta prijedloga Zakona te je pojašnjen u uvodnim izjavama (37) i (38) Direktive EU 2019/790. Pravilno se primjećuje da ulaganje „razumnog napora“ ne može predstavljati jednoobrazni postupak za sve primjene u praksi te on ovisi o okolnostima kao što su vrsta djela, raspoloživost pokazatelja o nedostupnosti djela i sl. Upravo iz tih razloga smatramo da donošenje pravilnika u kojem bi se detaljno propisali koraci za provjeru tržišne dostupnosti ne bi bilo primjereno. Zakon i Direktiva EU 2019/790 pružat će odgovarajući pravni okvir te se očekuje da će suradnja i razmjena najboljih praksi između institucija kulturne baštine i drugih dionika doprinijeti razvoju prakse u pogledu korištenja djela nedostupnih na tržištu.
327 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. (4) Autor može u svakom trenutku izričito pisanom izjavom isključiti primjenu odredaba iz stavaka 1. do 3. ovoga članka na jedno ili više ili sva svoja djela koja se po ovome članku smatraju djelima koja su nedostupna na tržištu, osim za djela objavljena u periodičkim publikacijama i skupovima djela u znanstvene i akademske svrhe kao što su znanstveni asopisi, kada mora instituciji koja je digitalizirala i stavila dostupnim njegovo djelo dokazati da je djelo ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. Nije prihvaćen Prijedlog se ne može prihvatiti iz razloga što je odredba članka 10. stavka 4. Nacrta prijedloga Zakona usklađena s člankom 8. stavkom 4. Direktive (EU) 2019/790 od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. Dodatno se ističe da su u međunarodnom pravu i pravnoj stečevini EU-a autorska prava uređena kao isključiva prava. Temeljem direktiva EU-a, prvenstveno Direktive 2001/29 i 2019/790, osim izričito propisanih iznimaka i ograničenja, autorima se ne smiju nametati dodatna vremenska niti kakva druga ograničenja mogućnosti raspolaganja njihovim djelima pa tako nije moguće ograničavati autorovu mogućnost isključivanja njegovog djela iz ovog režima.
328 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a II. AUTORSKO PRAVO, Članak 10. Insitucije kulturne baštine moraju uživati barem neku zaštitu od samovoljne odluke autora u svakom trenutku da iz već objavljenih djela zatraže povlačenje djela, kao što je sada u st. 4. I to barem u pogledu esencijalnih publikacija, kao onih koje se spominju u čl. 154 (2): "Periodičke publikacije koje se objavljuju u znanstvene ili akademske svrhe, kao što su znanstveni časopisi" jer iznimka onda gubi svrhu i stvara, pogotovo kod starijih znanstveih i akademskih/stručnih časopisa, za instituciju tešku situaciju da se svako malo "izrezuju" pojedina djela iz godišta časopisa. To bi se moglo barem obuzdati činjenicom da se instituciji koja je digitalizirala i stavila dostupnim djelo autor dokaže da je ponovo postavljeno komercijalno dostupnim u uobičajenim tržišnim kanalima. Nije prihvaćen Primjedba se ne može prihvatiti iz razloga što je navedena odredba usklađena s člankom 8. stavkom 4. Direktive (EU) 2019/790 od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ. Riječ je o odredbi koja je obvezne prirode i prema kojoj ne postoje fleksibilnosti za države članice EU-a u vezi modaliteta implementacije za pojedine vrste djela, kako se ovdje predlaže. Dodatno se ističe da su u međunarodnom pravu i pravnoj stečevini EU-a autorska prava uređena kao isključiva prava. Temeljem direktiva EU-a, prvenstveno Direktive 2001/29 i Direktive 2019/790, osim izričito propisanih iznimaka i ograničenja, autorima se ne smiju nametati dodatna vremenska niti kakva druga ograničenja mogućnosti raspolaganja njihovim djelima, pa tako nije moguće ograničavati autorovu mogućnost isključivanja njegovog djela iz ovog režima.
329 Hrvatsko društvo konferencijskih prevoditelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 8. Budući da je ovo jedini članak Zakona u kojem se izrijekom spominju prijevodi, molimo da se zbog jasnoće u njemu jasno navede da je riječ i o pisanim i o usmenim prijevodima, te predlažemo sljedeće izmjene stavka 1.: (1) Prijevodi, bilo pisani ili usmeni, i druge prerade pisanih ili govorenih autorskih djela, koje su originalne intelektualne tvorevine (...) Nadalje, predlažemo nadopunu stavka 3.: (3) Prijevodi službenih tekstova i usmenih izlaganja iz područja zakonodavstva, uprave i sudstva, kao i iz drugih stručnih područja, koji su originalne intelektualne tvorevine (...) Naime, usmena izlaganja koja se iznose na različitim stručnim skupovima, pa i gospodarskim i političkim skupovima, nesumnjivo su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, te je i njihov usmeni prijevod autorsko djelo (jer nije riječ o prijevodu zakonodavstva koji je učinjen radi službenog informiranja javnosti i kao takav objavljen). Samim time, usmeni prevoditelji trebaju moći ostvariti svoja autorska prava u slučaju da se njihov prijevod snima, prenosi ili naknadno distribuira. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Pojašnjava se da svi prijevodi nisu autorska djela, nego autorskopravnu zaštitu uživaju samo oni prijevodi koji udovoljavaju uvjetima propisanim člankom 7. stavkom 1. Nacrta prijedloga Zakona. Naglašava se da predmet prijevoda mora biti autorsko djelo. Usmeni prijevodi štite se kao autorska govorna djela, no primjerice prijevodi razgovora koji se vode na službenim sastancima, političkim skupovima, radnim posjetima ili sličnim događanjima ne smatraju se autorskim djelom, dok bi usmeni prijevod predavanja održanog na stručnom skupu mogao udovoljavati uvjetima za zaštitu, pod uvjetom da je i samo predavanje autorsko djelo.
330 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 8. Potrebno je jasnije definirati pojmove „neznatno prerađena“, „prilagodba“. U Zakon je potrebno uvesti jasne parametre kojima se definira razlika između „neznatno prerađena“ i „prilagodba“ i povrede autorskog prava. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Konkretna odredba odnosi se samo na neznatne prerade glazbenih djela u naznačenim specifičnim slučajevima, a slijedom uočenih problema u primjeni propisa u ovom području uvođenje ovakve odredbe ukazuje se svrsishodnim.
331 Društvo hrvatskih književnih prevodilaca II. AUTORSKO PRAVO, Članak 8. Pojam "prerade" ovdje ima nejasno i neprecizno značenje jer i književni prijevod, koji se smatra preradom u smislu ovog teksta Nacrta zakona, može doživjeti izmjene i prerade, nakon što je prijevod, kao originalno samostalno autorsko djelo, objavljen. Prijevod književnih djela visoke estetske zahtjevnosti ne može se smatrati preradom iste naravi kao i prijevod tehničkog priručnika. Svjetska književnost dostupna je i čita se na hrvatskom jeziku upravo zahvaljujući prevoditeljima i njihovoj autorskoj vještini, a njihova djela čitaju se kao izvornici, te se često citiraju kao da su izvornici napisani na hrvatskom jeziku. Književno prevođenje u Hrvatskoj je priznato kao umjetnička djelatnost, a književni prevoditelj kao (samostalni) umjetnik. Nadalje, budući da se kroz ovakav prijevod neko – kulturno, umjetnički, civilizacijski važno - izvorno djelo pojavljuje u posve novom kodu, novom jeziku, prijevod književnog djela (izvornika) treba smatrati zasebnim (specifičnim) izvornim djelom. Slijedom navedenog predlažemo nekoliko izmjena u članku 8, kako slijedi: - izbaciti riječ "druge" iz stavka (1). Izmijenjeni tekst glasi: (1) Prijevodi i prerade autorskog djela, koje su originalne intelektualne tvorevine individualnog karaktera, zaštićene su kao samostalna autorska djela. To uključuje i prijevode, prilagodbe, obrade i druge izmjene računalnog programa, koje su originalne intelektualne tvorevine. - dodati novi stavak, koji bi bio i u skladu s čl. 71. ovog Zakona vezano za prijevod kao predmet nakladničkog ugovora. Tekst novog stavka glasi: Prijevodi izvornih jezičnih (pisanih) djela visoke estetske zahtjevnosti i književne vrijednosti smatraju se izvornim djelom osobito u smislu autorskopravnih ugovora i ostalih prava i obveza. - iza stavka 4. dodati novi stavak sljedećeg sadržaja: Ne smatraju se originalnim intelektualnim tvorevinama i nisu zaštićena kao samostalno autorsko djelo iz stavka 1. ovoga članka neznatno izmijenjeni ili prilagođeni postojeći prijevodi književnih djela. - u stavku 4. pojam "neznatno" je nejasan i treba precizirati omjer ili proporcije izmjena koje određuju je li neko djelo originalna intelektualna tvorevina. Za područje književnog prevodilaštva preporučujemo dodati sljedeći tekst: Izmjene ili prilagodbe postojećeg prijevoda književnog djela, koji je zaštićeno autorsko djelo, smatraju se neznatnima ako obuhvaćaju najviše 20 posto izvornog teksta prijevoda (ne računajući prenesene dijelove teksta te lektorske ili korektorske zahvate). Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Članak 8. stavak 1. Nacrta prijedloga Zakona odnosi se na prerade svih vrsta autorskih djela, a prijevod je samo jedan od oblika prerade autorskog djela. Ističe se da svi prijevodi nisu autorska djela, nego autorskopravnu zaštitu uživaju samo oni prijevodi koji udovoljavaju uvjetima propisanim člankom 7. stavkom 1. Nacrta prijedloga Zakona. Također, predmet prijevoda mora biti autorsko djelo, što je vidljivo iz odredbe članka 8. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona, a ne tekst koji ne uživa autorskopravnu zaštitu jer se radi o npr. prijevodu službenog dokumenta, diplome, svjedodžbe, tehničkih uputa ili slično. Kao i u slučaju prerada izvornih autorskih djela, tako je i u slučaju prerade prijevoda koji je autorsko djelo potrebno tražiti odobrenje od prevoditelja koji je autor toga prijevoda. Ukazujemo da se članak 8. stavak 4. Nacrta prijedloga Zakona odnosi na glazbena djela (njime nisu obuhvaćeni prijevodi pisanih djela).
332 ulupuh II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Molimo da se u vizualna djela detaljno definiraju na početku zakona. Tržimo da se unese da su autorska djela i multimedijalan i intermedijalna djela kao i digitalna interaktivna djela (media art i slično). Ističemo da su to najpropulzivnijim sadržaji kojima se baš zbog takve naravi i najčešće krše autorska prava. Autorska djela su i umjetničke monografije s autorskim tekstom stručno-znanstvenog karaktera. Predlažem da se umjesto “računalni programi koji obuhvaćaju izražaj računalnog programa u bilo kojem obliku, uključujući i pripremni dizajnerski materijal” konkretiziraju nazivi terminima “grafički dizajn teksta” i “tipografija”. Nadalje, spominju se djela primijenjenih umjetnosti i industrijskog dizajna, te kasnije fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom; u tome postoji kontradikcija utoliko jer je fotografija dio primijenjenih umjetnosti (terminski pandam - dizajn), osim toga “slični fotografski postupci” su konkretno postupci “reprodukcijske fotografije” i sastavni su dio dizajna slike, odnosno reprodukcije. Ovim napomenama dolazimo do bitnog problema koji nije dorečen u području primijenjenih umjetnosti, odnosno dizajna, a predmet su manipulacija prema autorskom pravu pojedinih autorskih djela. Predlažem da se strogo definiraju i popišu sva područja primijenjenih umjetnosti, odnosno dizajna kako bi se kasnije pravilno mogao definirati status autora, koautora i autora doprinosa za pojedine forme grafičkog dizajna, odnosno autorska djela. Primjerice, u Zakonu se spominju djela; knjiga, zbirke, plakati, publikacije i sl., ali se ne definiraju autorske uloge u njihovom stvaranju, ostavljeno je sve samo na konkretizaciji prava nakladnika koji bi trebao voditi brigu o sklapanju autorskog ugovora, a takva praksa ne postoji. Predlažemo za sve grane primijenjenih umjetnosti-dizajna, kako je napravljeno za audiovizualna djela, scenska i filmska djela raščlamba-kategorizacija pojedinih autorskih uloga u djelu, a posebice za autore grafičkog dizajna, prema kojoj bi, na primjeru knjige ili likovne monografije trebale uloge biti definirane prema sljedećem: Grafički dizajner je autor publikacije, knjige, monografije samostalno ili s koautorima, a autori doprinosa djelu grafičkog dizajna su autori elemenata grafičkog dizajna, odnosno autori dizajna tipografskih elemenata i slika; tipograf, fotograf, illustrator, reprodukcijski fotograf, animator, … koji u svojim samostalnom djelima izvan djela grafičkog dizajna imaju status autora djela, a u autorskom djelu grafičkog dizajna status autora doprinosa djelu grafičkog dizajna. Takva klasifikacija bi pomogla kod legislative svih elemenata grafičkog dizajna i spriječila bi promociju autorskih djela na natječajima i inozemnim predstavljanjima u ime Republike Hrvatske autorskih djela koji sadrže otuđene elemente dizajna, kao što su nelegalne tipografije, otuđene fotografije, ilustracije, te otuđene reprodukcije fotografija, što je uobičajena praksa, još iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Takva klasifikacija bi onemogućila predstavljanje autorskih djela na “Natječaju za lijepu knjigu” bez isticanja autora djela grafičkog dizajna i slanja knjiga u europske knjižnice samo s potpisom nakladnika. Takva klasifikacija autora u djelu grafičkog dizajna ispravila bi nepravedno usvojen zakon o “Naknadama autorima u knjižnom sektoru” po pitanju posudbe u javnim knjižnicama, pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo, kojom u autorskom djelu grafičkog dizajna, grafički dizajneri ne dobivaju naknadu, za razliku od autora doprinosa autorskom djelu. Takva klasifikacija bi sačuvala autore koji se obrazuju na Visokim učilištima Republike Hrvatske i omogućila im u praktičnom radu “Poticaj za stvaranje autorskog djela”, te bi pospješila “Četvrto područje uređenja” iz ovog Nacrta zakona u smislu osiguravanja pretpostavki za pravičnu naknadu autorima i izvođačima u ugovorima kojima isti ustupaju svoja prava radi korištenja njihovih djela ili drugih predmeta zaštite na način da se propisuje načelo odgovarajuće i razmjerne naknade, uvodi obveza vezana uz transparentnost informacija o korištenju predmeta zaštite, te se propisuju mehanizmi za prilagodbu ugovora za niske naklade u odnosu na prihode od korištenja, te autorima i izvođačima omogućio opoziv isključive licencije ako nije došlo do iskorištavanja djela. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. U stavku 1. članka 7. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, te se ovdje radi o otvorenoj (primjeričnoj) listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. U tom smislu, nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela, jer činjenica da određena djela nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona. Nadalje, u skladu s odredbom članka 1. stavka 1. Direktive 2009/24/EZ o pravnoj zaštiti računalnih programa, države članice EU-a zaštićuju računalne programe autorskim pravom kao književna djela u smislu Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, a pojam „računalni program” obuhvaća i pripremni dizajnerski materijal.
333 Hrvatski audiovizualni centar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Definicija audiovizualnog djela iz članka 7. stavak 2. alineja 9. je različita od definicije audiovizualnog djela iz Zakona o audiovizualnim djelatnostima (NN 61/18) te je potrebno iste uskladiti. Stoga predlažemo da definicija audiovizualnog djela glasi: "audiovizualna djela su igrani i dokumentarni filmovi, animirani filmovi, eksperimentalni filmovi, multimedijski i transmedijski projekti, televizijske serije i filmovi, videoigre te sva druga audiovizualna djela koja su umjetnički i/ili autorski izraz bez obzira na tehnologiju kojom su nastala, podlogu na kojoj su fiksirana te način na koji se prikazuju". Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. S obzirom na različita područja uređivanja, definicije iz ovog propisa ne moraju nužno biti potpuno jednake definicijama iz propisa koji uređuje područje audiovizualne djelatnosti. U konkretnom slučaju, definicija „audiovizualna djela“ nije identična definiciji navedenoj u Zakonu o audiovizualnim djelatnostima. Međutim, što se tiče njihova sadržaja, one nisu međusobno u koliziji. Istodobno, napominjemo da je definicija audiovizualnog djela iz ovog nacrta prijedloga Zakona istovjetna onoj iz važećeg Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji je donesen prije važećeg Zakona o audiovizualnim djelatnostima. Stoga je na potonjem bilo da se uskladi s ranije donesenim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima koji je i sada na snazi.
334 UDRUGA PROIZVOĐAČA IGARA PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Napominjemo ovdje da videoigre u smislu autorskoga prava nisu samo audiovizualna djela već uključuju više vrsta autorskih djela u jednome, pa tako neizostavno videoigra predstavlja i računalni program. Sigurno u pojedinim vrstama videoigara postoje i druga autorska djela poput npr. dizajna, glazbe i drugo. Također, ne može se smatrati da su koautori audiovizualnih djela jedini koautori videoigre već su tu i autori računalnih programa a vjerojatno i mnogi drugi, ovisno o pojedinom slučaju. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i druge relevantne institucije rade analize moguće pravne zaštite videoigara u autorskopravnim propisima i za sada gotovo sve države svijeta osiguravaju autorskopravnu zaštitu videoigara kroz opće odredbe, bez posebnih odredaba kojima bi se uredile videoigre kao autorska djela. Predlaže se sveobuhvatna analiza ovog fenomena radi stvaranja usuglašenog rješenja diljem svijeta. No, dok se ne donese neki međunarodni sporazum koji bi bio posvećen zaštiti videoigara kao posebnoj vrsti autorskih djela, u nacionalnim zakonodavstvima nije prikladno propisivati pojedinosti o videoigrama za kakve nema uzora. Stoga se i u Nacrtu prijedloga Zakona videoigre spominju izrijekom kao posebne vrste autorskih djela, uz multimedijalna djela ali se ne propisuju posebne odredbe o njima. Opće odredbe se primjenjuju a ovisno o svakom pojedinom slučaju određuju se koje osobe jesu autori videoigre, s obzirom na opće odredbe iz članka 7. Stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona. Kroz opće odredbe rješavaju se i druga pitanja autorskopravne zaštite videoigara. Ovakav način reguliranja pravna zaštite videoigara trenutno prevladava u svim razvijenim državama svijeta.
335 Exordium Games doo II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Napominjemo ovdje da videoigre u smislu autorskoga prava nisu samo audiovizualna djela već uključuju više vrsta autorskih djela u jednome, pa tako neizostavno videoigra predstavlja i računalni program. Sigurno u pojedinim vrstama videoigara postoje i druga autorska djela poput npr. dizajna, glazbe i drugo. Također, ne može se smatrati da su koautori audiovizualnih djela jedini koautori videoigre već su tu i autori računalnih programa a vjerojatno i mnogi drugi, ovisno o pojedinom slučaju. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i druge relevantne institucije rade analize moguće pravne zaštite videoigara u autorskopravnim propisima i za sada gotovo sve države svijeta osiguravaju autorskopravnu zaštitu videoigara kroz opće odredbe, bez posebnih odredaba kojima bi se uredile videoigre kao autorska djela. Predlaže se sveobuhvatna analiza ovog fenomena radi stvaranja usuglašenog rješenja diljem svijeta. No, dok se ne donese neki međunarodni sporazum koji bi bio posvećen zaštiti videoigara kao posebnoj vrsti autorskih djela, u nacionalnim zakonodavstvima nije prikladno propisivati pojedinosti o videoigrama za kakve nema uzora. Stoga se i u Nacrtu prijedloga Zakona videoigre spominju izrijekom kao posebne vrste autorskih djela, uz multimedijalna djela ali se ne propisuju posebne odredbe o njima. Opće odredbe se primjenjuju a ovisno o svakom pojedinom slučaju određuju se koje osobe jesu autori videoigre, s obzirom na opće odredbe iz članka 7. Stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona. Kroz opće odredbe rješavaju se i druga pitanja autorskopravne zaštite videoigara. Ovakav način reguliranja pravna zaštite videoigara trenutno prevladava u svim razvijenim državama svijeta.
336 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Pod oblike umjetničkog autorskog rada, potrebno je uvrstiti sva djela radiofonskog stvaralaštva: igrana i dokumentarna radiofonska djela (radio drame, dokumentarne radio drame, ars akustike i sve druge oblike djela pisanih za mikrofon i djela nastala mikrofonom). U Prijedlogu nacrta zakona navedena glazbeno-dramska djela podrazumijevaju opere, mjuzikle i druge oblike scenske, izvedbene umjetnosti te ih je potrebno razlikovati od akustičkih ostvarenja u mediju radija koja spadaju u područje estetskog, umjetničkog radija, a to su sve ovi gore navedeni oblici. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. U članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona definira se pojam autorskog djela, dok se u stavku 2. navode primjeri vrsta autorskih djela, uz napomenu da se radi o otvorenoj listi djela koja u bitnom odgovara kategorizaciji autorskih djela navedenoj u članku 2. stavku 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela. Pojašnjava se da nema potrebe za uvrštavanjem novih dodatnih vrsta autorskih djela iz kategorije radiofonskog stvaralaštva, jer iako nisu izričito navedena u stavku 2. članka 7. ne znači da ona ne uživaju autorskopravnu zaštitu. Spomenuta djela uživaju autorskopravnu zaštitu pod uvjetima navedenim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
337 Akademija dramske umjetnosti II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”.
338 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 7. točka 1. Dopuniti točku 1. tako da se u tekst: Autorsko djelo je ... iza riječi umjetničkog doda i medijsko-nakladničkog područja. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Napominje se da definiciju iz članka 7. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona nije moguće mijenjati jer ista proizlazi iz članka 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica. Pojašnjava se da se novinarska djela (pisani tekstovi i fotografska djela koji udovoljavaju uvjetima za zaštitu prema članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona) štite autorskim pravom, dok se prava nakladnika štite srodnim pravima, pa izričaj „medijsko-nakladničkog područja“ niti iz tog razloga u kontekstu ove razdiobe prava nije prihvatljiv.
339 Hrvatsko društvo likovnih umjetnika II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Smatramo da je obavezno u Zakon osim industrijskog dizajna, kao autorskog djela , navesti i grafički dizajn kao autorsko djelo Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Grafički dizajn uživa zaštitu kao vrsta industrijskoga dizajna prema Zakonu o industrijskom dizajnu, a kao autorsko djelo iz šire kategorije industrijskog dizajna biti će zaštićeno ako udovoljava općim uvjetima autorskopravne zaštite propisanim u članku 7. stavku 1. Nacrta prijedloga Zakona.
340 Marija Solarević II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Predlažem dodatak pod (2): autorsko djelo može biti i narativni dizajn koji se odnosi na narativno dizajniranje igre, interakcije, mehanike, i nije pokriven nazivom "računalni programi" jer je dizajn odvojen od samog programiranja. Narativni dizajn nije "pripremni" materijal nego je srž autorskog izvedbenog djela, koordinacija svih elemenata igre u cilju izlaganja priče. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. „Narativni dizajn“ pripada u kategoriju jezičnih djela koja su zaštićena prema ovom Zakonu.
341 Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Upravni odbor strukovne udruge SPID - Savez scenarista i pisaca izvedbenih djela suglasan je s prijedlogom profesora Turkovića. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
342 Alan Čaplar II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Predlažem precizno definiranje "fotografskog djela" ili njegovo uklanjanje iz ovoga članka Zakona. Naime, fotografski snimak sam po sebi je rezultat okidanja fotoaparata iza kojega najčešće ne stoji nikakav kreativno-stvaralački proces ili individualni pečat koji odražava osobnost onoga tko ga je snimio. U ovom popisu raznovrsnih djela to je jedina vrsta koja na sebi u pravilu nema naslova niti potpisa autora pomoću kojega bi se jednoznačno moglo utvrditi nečije autorstvo, a po broju stvaralaca je to najraširenija kategorija jer doslovno svatko tko posjeduje uređaj za snimanje praktički postaje autor i nositelj autorsko-pravne zaštite bez ikakvog intelektualnog čina. Smatram da snimak nastao okidanjem fotoaparata, mobitela ili sličnog uređaja ne bi trebao biti predmet autorskog prava sam po sebi nego da treba precizno odrediti standard po kojemu fotografski snimak (izvornik) može steći status autorskog djela (na primjer: ako ima individualni karakter koji odražava autorovu osobnost, ako ima naslov koji mu je dao autor, ako je iz izvornika moguće na jednoznačan način utvrditi individualno autorstvo, ako na fotografiji postoji digitalno ugrađen potpis, ako je autor registriran u javnom registru stvaralaca fotografskih djela ili sl.). U pogledu definiranja standarda autorske osobnosti u fotografiji vidi Preambulu EU Direktive 93/98 i presudu Suda Europske Unije u predmetu Eva-Maria Painer v Standard VerlagsGmbH i dr. posl.br. C-145/10 od 1. prosinca 2011. Paušalno definiranje da je svaka fotografija autorsko djelo, a bez jasnog definiranja u daljenjem tekstu Zakona što je dopušteno a što nije u pogledu iskorištavanja fotografija u tisku, na internetu i drugim medijima, stvara se golema pravna nesigurnost i obilje situacija neprovedivih u praksi, kako za nakladnike koji objavljuju fotografije, tako i za profesionalne fotografe koji ne mogu na adekvatan način zaštititi fotografije koje su zbog pripreme za snimanje, odabira svjetlosti i općenito umjetničkog karaktera uistinu originalne intelektualne tvorevine koje odražavaju autorovu osobnost. Nije prihvaćen Primjedba se ne prihvaća. Članak 7. stavak 1. Nacrta prijedloga Zakona definira pojam autorskog djela odnosno koje odlike mora imati djelo, uključujući i fotografsko djelo, da bi se smatralo autorskim djelom. Fotografska djela i djela proizvedena postupkom sličnim fotografskom nije moguće isključiti iz članka 7. Nacrta prijedloga Zakona, budući da je njihova zaštita uređena međunarodnim ugovorima, posebice člankom 2. stavkom 1. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela.
343 Društvo hrvatskih filmskih redatelja II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Upravni odbor DHFR podržava prijedlog profesora Turkovića Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
344 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. Odredba audiovizualnog djela u ovom članku je preuska. Ograničava je spominjanje "pokreta" umjesto "promjene" kao karakterizirajućeg svojstva audiovizualnosti. Naime, audiovizualnim djelom su i ona audiovizualna djela – tzv. kinestatična audiovizualna djela, poput 'Onda vidim Tanju' – koja prezentiraju ili se u potpunosti sastoje od kadrova statičnih vizualnih djela (npr. fotografija, slikarskih djela) bez pokreta u tome što se snima (bez pokreta u prizoru), već samo montažnim slijedom takvih slika, ili pak pomacima vizure po statičnom djelu, promjenama izreza, najčešće uz kontinuirani vremenski tijek glazbe. Zato je bolje ne ograničavati odredbu 'izražavanja' samo na pokret, nego općenitije na promjenu. Prihvaćen Prijedlog dionika je prihvaćen. Odredba članka 7. stavka 2. podstavka 9. odgovarajuće je izmijenjena te sada glasi: „- audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana“
345 Hrvoje Turković II. AUTORSKO PRAVO, Članak 7. PRIJEDLOG FORMULACIJE: - audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na podlogu na kojoj su fiksirana Prihvaćen Prijedlog je prihvaćen. Odredba članka 7. stavka 2. podstavka 9. odgovarajuće je izmijenjena te sada glasi: „- audiovizualna djela, kao što su kinematografski, televizijski, dokumentarni, crtani, reklamni ili drugi filmovi te druga audiovizualna djela izražena slikama, sa zvukom ili bez zvuka, u vremenski organiziranom slijedu promjena, bez obzira na vrstu podloge na koju su fiksirana“
346 THOMAS KRSTULOVIĆ I. UVODNE ODREDBE, Članak 6. (4) Ostvarivanje prava filmskih producenata ne može štetiti ostvarivanju autorskog prava, prava umjetnika izvođača ni prava proizvođača fonograma ako su osigurani svi zakonom propisani uvjeti za distribuciju, naknadu i osigurani zakonitim ugovorom sa autorom. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Članak 6. Nacrta prijedloga Zakona uređuje međusoban odnos autorskog i srodnih prava kao takvih.
347 Divjak, Topić, Bahtijarević & Krka odvjetničko društvo d.o.o. I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Izraz „svaka osoba ili subjekt“ u definiciji iz stavka 5. ovog članka je tautologičan jer pojam „subjekt“ obuhvaća pojam „osoba“. Drugim riječima, osoba je vrsta subjekta. Stoga, predlažemo dodavanje riječi „drugi“: „svaka osoba ili DRUGI subjekt“. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”.
348 Kristina Delfin Kanceljak, odvjetnica I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Čl. 4 st. 5 Definicija nositelja prava nije usklađena s definicijom čl. 3 st. 1c) Direktive 2014/26. Naime ubirati nečiji prihod NIJE ISTO što i biti ovlašten na UDIO u prihodu temeljem zakona ili pravnog posla. Jednako tako ista nedosljednost postoji i u čl. 205 st. 5 gdje se ponovno definira nositelj prava (ali za potrebe tog dijela zakona), donekle drugačije, ali u komentiranom dijelu identično, što smatram nomotehnički izuzetno pogrešnim i nepotrebnim. Pojam nositelj prava trebao bi u jednom zakonu imati isto značenje bez obzira u kojem se članku taj pojam koristi. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
349 HGK I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Što se tiče definicije nositelja prava u stavku 5. ovoga članka te s tim u svezi i članka 205. stavka 5. Nacrta, Zajednica kulturnih i kreativnih industrija HGK smatra kako se navedeni pojam ne koristi na konzistentan način u tekstu Nacrta. Naime, unatoč postojanju definicije nositelja prava u samom Nacrtu, prema kojoj bi nositelji prava trebali biti gotovo izjednačeni s autorima u pogledu ostvarivanja autorskih i srodnih prava, u svim preostalim ključnim odredbama zakona spominju se samo autori. U tom smislu bilo bi logičnije da se u svim odredbama zakona govori o nositeljima prava kao široj kategoriji, koja obuhvaća i autore kako bi bilo jasno da se odredbe Zakona kojima se reguliraju prava odnose osim autora i na ostale nositelje autorskih i srodnih prava – primarno njihove nasljednike, ali i nakladnike, producente i ostale subjekte koji stječu prava uglavnom na ugovornoj osnovi. U suprotnom, ukoliko uređenje navedenih pitanja ostane ovakvo kakvo je u trenutnom Nacrtu, u primjeni bi se mogla raditi razlika u smislu da autori ekskluzivno pridržavaju izvršavanje određenih prava u odnosu na ostale nositelje prava. Potonje bi moglo biti primjenjivo isključivo u pogledu tzv. moralnih prava autora, dok bi u svim ostalim slučajevima prava trebali konzumirati i svi ostali nositelji prava, pogotovo stoga što i Direktive Europske unije na isti način pristupaju ovom pitanju. Pored navedenog, valja naglasiti kako Nacrt niti na jednom mjestu, posredno ili neposredno, ne prepoznaje glazbene nakladnike (publishere) kao zasebnu i specifičnu kategoriju nositelja prava. Glede ovoga pitanja posebice se skreće pažnja u dijelu primjedbi koje se tiču posebnih vrsta autorsko-pravnih ugovora, gdje se sukladno općem duhu postojećeg Nacrta ni na koji način ne spominju glazbeni nakladnički ugovori, dok se istodobno navode ostale kategorije navedenih ugovora i propisuje njihov minimalan ili obvezatni sadržaj. Zajednica smatra kako je nužno da zakonodavac na uravnotežen način regulira spomenuta pitanja, odlučujući se za pristup kojim će regulirati sve ili barem najznačajnije ugovore iz područja autorskog i srodnih prava ili pak niti jedan od njih. Naime, sama činjenica da Nacrt sadrži posebno poglavlje pod nazivom Posebni dio ugovornoga autorskog prava, implicira da navedeno poglavlje sadrži sve važnije ugovore iz tog područja, među koje svakako spada i glazbeni nakladnički ugovor. Jednako tako, postojeća zakonska definicija nositelja prava prilično odstupa od one u Direktivi o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za internetsku uporabu 2014/26. Definicija iz Nacrta: „Nositelj prava je svaka osoba ili subjekt, različit od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koji je nositelj autorskog prava ili srodnog prava, ili koji je na temelju ugovora o iskorištavanju prava ili zakona ovlašten ubirati dio prihoda od autorskog prava ili srodnog prava.“ Definicija iz Direktive: „nositelj prava“ znači svaka osoba ili subjekt, osim organizacije za kolektivno upravljanje, koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili, prema ugovoru za iskorištavanje prava ili po zakonu, ima pravo na udio u prihodima od prava (Direktiva 2014/26 odredba 3. c).“ Razlika između ove dvije definicije jest da je „nositelj prava“, sukladno definiciji predloženog Nacrta, osoba koja je nositelj autorskog ili srodnog prava ili koja je ovlaštena ubirati dio prihoda od autorskog ili srodnih prava, dok je prema Direktivi nositelj prava osoba koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili ima pravo na udio u prihodima. Dakle, stječe se dojam da je nositelj prava prema definiciji iz Nacrta zapravo zastupnik ili administrator koji ubire dio prihoda u nečije ime i za nečiji račun, pa se u tom smislu predlaže usvajanje formulacije iz Direktive koja jasnije definira da nositelj prava sukladno ugovoru ili zakonu doista ostvaruje pravo na udio u prihodima od autorskog ili srodnog prava. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše. U tekst Zakona uvest će se glazbeni nakladnički ugovor.
350 IDM Music d.o.o. I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. Što se tiče definicije nositelja prava držimo kako se navedeni pojam ne koristi na konzistentan način u tekstu Nacrta prijedloga Zakona o autorskim i srodnim pravima (u daljnjem tekstu: Nacrt). Naime, unatoč postojanju definicije nositelja prava u samom Nacrtu, prema kojoj bi nositelji prava trebali biti gotovo izjednačeni s autorima u pogledu ostvarivanja autorskih i srodnih prava, u svim preostalim ključnim odredbama zakona spominju se samo autori. U tom smislu bilo bi logičnije da se u svim odredbama zakona govori o nositeljima prava kao široj kategoriji, koja obuhvaća i autore kako bi bilo jasno da se odredbe Zakona kojima se reguliraju prava odnose osim autora i na ostale nositelje autorskih i srodnih prava – primarno njihove nasljednike, ali i nakladnike, producente i ostale subjekte koji stječu prava uglavnom na ugovornoj osnovi. U suprotnom, ukoliko uređenje navedenih pitanja ostane ovakvo kakvo je u trenutnom Nacrtu, u primjeni bi se mogla raditi razlika u smislu da autori ekskluzivno pridržavaju izvršavanje određenih prava u odnosu na ostale nositelje prava. Potonje bi, po našem mišljenju, moglo biti primjenjivo isključivo u pogledu tzv. moralnih prava autora, dok bi u svim ostalim slučajevima prava trebali konzumirati i svi ostali nositelji prava, pogotovo stoga što i Direktive Europske unije na isti način pristupaju ovom pitanju. Jednako tako, postojeća zakonska definicija nositelja prava prilično odstupa od one u Direktivi o kolektivnom upravljanju autorskim i srodnim pravima za internetsku uporabu 2014/26. Definicija iz nacrta zakona: Nositelj prava je svaka osoba ili subjekt, različit od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koji je nositelj autorskog prava ili srodnog prava, ili koji je na temelju ugovora o iskorištavanju prava ili zakona ovlašten ubirati dio prihoda od autorskog prava ili srodnog prava. Definicija iz direktive: „nositelj prava“ znači svaka osoba ili subjekt, osim organizacije za kolektivno upravljanje, koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili, prema ugovoru za iskorištavanje prava ili po zakonu, ima pravo na udio u prihodima od prava (Direktiva 2014/26 odredba 3. c). Razlika između ove dvije definicije jest da je „nositelj prava“, sukladno definiciji iz predloženog Nacrta, osoba koja je nositelj autorskog ili srodnog prava ili koja je ovlaštena ubirati dio prihoda od autorskog ili srodnih prava, dok je prema Direktivi nositelj prava osoba koja ima autorsko pravo ili srodno pravo ili ima pravo na udio u prihodima. Dakle, stječe se dojam da je nositelj prava prema definiciji iz Nacrta zapravo zastupnik ili administrator koji ubire dio prihoda u nečije ime i za nečiji račun, pa u tom smislu predlažemo usvajanje formulacije iz Direktive koja jasnije definira da nositelj prava sukladno ugovoru ili zakonu doista ostvaruje pravo na udio u prihodima od autorskog ili srodnog prava. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća na način da se ovom definicijom u potpunosti preuzima definicija iz članka 3. točke c) Direktive 2014/26/EU, te sada navedena odredba glasi: “Nositelj prava je fizička ili pravna osoba različita od organizacije za kolektivno ostvarivanje prava, koja je nositelj autorskog ili srodnog prava, ili koja na temelju ugovora o korištenju prava ili zakona ima pravo na udio u prihodima od prava”. Članak 205. stavak 5. Nacrta prijedloga Zakona se briše.
351 THOMAS KRSTULOVIĆ I. UVODNE ODREDBE, Članak 4. "(4) Autorsko pravo i srodna prava mogu se protiv volje njihovih nositelja ograničiti samo pod pretpostavkama i na način određen zakonom". Što bi ovo trebalo značiti??? Postoji li način da se ovo protumači??? Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. U Dijelu IV. Nacrta prijedloga Zakona uređuju se sadržajna ograničenja autorskog i srodnih prava.
352 SINIŠA IVELIĆ I. UVODNE ODREDBE, PRIJENOS PRAVNE STEČEVINE EUROPSKE UNIJE Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
353 Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske I. UVODNE ODREDBE, Članak 1. Maja Sever, Sindikat novinara Hrvatske Članak 1. točka 1. Nadopuniti tekst tako da glasi: 1. autorsko pravo - pravo autora na njihovim djelima iz književnog, znanstvenog, umjetničkog i medijsko-nakladničkog područja. (Obrazloženje: Novinarima i drugim autorima u medijima sustavno se izbjegava priznsti status autora ravnopravan s drugim područjima kreativnoga rada). Članak 1. točka 2. Iza alineje g) dodati alineju h) koja glasi: h) pravo novinara, fotoreportera i drugih autora na naknadu za opetovano korištenje ili ustupanje drugima na korištenje njihovih autorskih djela od strane nakladnika medija. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Napominje se da definiciju iz članka 1. točke 1. te definiciju iz članka 7. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona nije moguće mijenjati jer ista proizlazi iz članka 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica.
354 Antonija Parlov I. UVODNE ODREDBE, Članak 1. Članak 1. na nedopustiv način ignorira medijsko područje Hrvatske odnosno pod prividom neutralne klasifikacije nositelja autorskih prava uopće ne navodi "organizacije" koje su zauzele 90 - 95 % vremena i realnosti čiji smo suvremenici. Za vrijeme zadnje situacije koja je zdravstvenog podrijetla to je više došlo do izražaja, no, napisati zakonski prijedlog koji 2020. godine ne navodi niti jednu medijsku kuću, niti jednu medijsku agenciju, niti jedan Vladin Ured za informiranje i odnose s javnošću, niti jednu internetsku publikaciju te kanal zvan portal gdje sve nailazimo na objavljeni enorman sadržaj koji je ujedno i pristup - nepostojeći - za ostvarivanje autorskog prava. To su sve prema ovom Tekstu kolektivne organizacije za ostvarivanje prava te nekakvi mali, gotovo slatki, neopasni, neutjecajni trudbenici i samo to. Objavljuje se veoma mnogo, neopisivo mnogo informacija svakodnevno, tekstova koji ovdje ničim nisu priznati. Medijske organizacije koje su zapravo država ne snose nikakvu odgovornost za svoje pojavljivanje, prisustvo, način informiranja; s time da se pogrešno ne shvati da je riječ o ignoriranju važnosti novinarskog posla. Ovdje je jednostavno na djelu ozakonjivanje ničega pravno valjanog van mašinerije koja nema odgovarajuću vidljivost, fizičku pojavnost, tijelo odlučivanja, a koja sa svakim novim likom, intervjuom i slično otkriva instancu agende koja ničim nije započela niti je najavljena. Može netko reći 'pa to je za Zakon o medijima', no nije normalno da slijedom dolaze akteri poput glazbenika, snimatelja koji rekontekstualiziraju nečije djelovanje i interpretiraju komunikaciju. Ovim su prijedlogom Zakona "iskustva" imenovana kao neke pravne radnje dok je pravo iz stvarnog (društvenog) života neostvarivo. Molim da se imenuju ljudi i izvori utjecaja koji jesu pristali na uloge jer ja nisam pristala niti sam dosad imala radno iskustvo putem redovnog, ne psihološkog, medijskog zanimanja. A to su mediji danas. Nije prihvaćen Prijedlog se ne prihvaća. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava nakladnika informativnih publikacija detaljno su propisana u Poglavlju 6. a prava organizacija za emitiranje u Poglavlju 5. Nacrta prijedloga Zakona, uključujući internetska korištenja.
355 Branko Linta I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 3. Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći Posljedice koje će donošenjem Zakona kako je predložen proisteći, osim navedenih, su: dr.Cristina Busch, pravna savjetnica Međunarodne federacije snimatelja - Imago: V.- What legal consequences and practical problems arise of the current proposal to eliminate the Croatian legal protection of cinematographers as co-authors of audio-visual works? Cinematographers can`t receive remuneration any more from national Collecting Rights Societies for second uses. In the current total change of new technological exploitation of audio-visual works this loss of income will be important, but for the moment, is not valuable. Neither cinematographers’ moral intellectual property rights are protected, will say, they cannot oppose to any manipulation of his/her work. Film heritage is affected too. Without any doubt, cinematographers will lose important negotiation power. In sum, the current proposal supposes a direct discrimination of national cinematographers, possible to defend by a “calls action” or “representative action”, due to infringement of the fundamental principle of non-discrimination between the different scopes of legal protection of cinematographers. prijevod na hrvatski jezik: V. – Koje pravne posljedice i praktični problemi proizlaze iz trenutačnog prijedloga za ukidanje pravne zaštite snimatelja kao koautora audiovizualnih djela u Hrvatskoj? Snimatelji više ne primaju naknadu od nacionalnih udruga za kolektivno ostvarivanje prava za drugu upotrebu. U trenutačnoj potpunoj promjeni novog tehnološkog iskorištavanja audiovizualnih djela, ovaj gubitak prihoda je važan, ali za sada nije vrijedan. Ni moralna prava intelektualnog vlasništva snimatelja nisu zaštićena, odnosno ne mogu se suprotstaviti bilo kakvoj manipulaciji svog rada. Pogođena je i filmska baština. Snimatelji će, bez sumnje, izgubiti važnu moć pregovaranja. Zaključno, trenutačni prijedlog pretpostavlja izravnu diskriminaciju nacionalnih snimatelja, koje je moguće obraniti „pozivom na akciju” ili „zajedničkim tužbama” zbog kršenja temeljnog načela nediskriminacije unutar različitih područja pravne zaštite snimatelja. Branko Linta: Uskraćivanje moralnih i materijalnih prava autora dovesti će, na području umjetničkog obrazovanja, do smanjenog zanimanja za umjetničko područje u cjelini, što će rezultirati slabljenjem kulturnih dosega audiovizualnih i izvedbenih djela koja će se u budućnosti proizvoditi u Hrvatskoj, a preko toga i slabljenjem kulturnog identiteta naše zemlje. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Slijedom zaprimljenih primjedaba dionika, članak 15. promijenjen je na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
356 Dragutin Nemec , dipl.iur;viši knjižničar, Pravni fakultet; predsjednik Komisije za autorsko pravo i slobodan pristup HKD-a I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 3. Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći Hrvatsko knjižničarsko društvo će se vrlo brzo javiti u e-savjetovanje s detaljnijim primjedbama i prijedlozima u vezi različitih članaka i stavaka u prijedlogu Zakona i očekivat će i komunikaciju s predlagateljem, kao i jasne odgovore i argumente predlagatelja za svaki od komentara, no prije toga i prije nekih prijedloga na konkretne članke ispod, jedan osvrt na tvrdnje poput: "povećat će se pravna sigurnost u području djelatnosti istraživačkih organizacija, institucija kulturne baštine i obrazovnih institucija" s obzirom na to da, iako se uvode nova ograničenja i iznimke, samo za neke se propisuje i zaštita od ugovorne derogacije tih iznimki. S obzirom da insituciju kulturne baštine isključivo rade u javnom interesu priznatom i zakonima i međunarodnim dokumentima, ne utječući nesrazmjerno na ijedan komercijalni interes nositelja prava, dapače, aktivno plaćajući i njihova djela i licence za korištenje, potrebno je na više mjesta gdje se sada spominju te insitucije i ustanove staviti prisilnu odredbu da su govorne odredbe koje su suprotne iznimkama ništetne, ili da ih ugovori ne mogu isključivati. Nažalost, u praksi su mnoge iznimke koje baštinske institucije pažljivo i u zakonite svrhe koriste i omogućavaju svojim korisnicima pristup građi za ključne obrazovne i znanstvene svrhe, onemogućene i svedene na "mrtvo slovo na papiru" zakona. Ili zbog nedorečenosti/kontradiktornosti u samom propisu, ili upravo zbog isključivanja ugovorom-licencijom. Dat ću samo jedan primjer. Vrlo je bitno da u digitalno doba daljinske dostupnosti, pogotovo u izvandrednim situacijama poput pandemije ili potresa, korisnici mogu pristupiti građi koja je kupljena ili pretplaćena. Kako to ne mogu napraviti u prostorijama institucije, a često licencijski ugovori često limitiraju pristup samo iz prostorija neke ustanove (IP pristup), omogućavanje da isti ti korisnici uopće mogu koristiti već plaćenu i pretplaćenu građu udaljeno, npr. proxy pristupa, postaje nužnost. Jednako kao i da im se građa koju bi inače reproducirali na instituciji, dostavi daljinski kada to uvjeti drukčije ne dozvoljavaju. Stvarnih primjera je mnogo i molim da se uvaže različite upravo i sada prisutne situacije, i maksimalno, na razne načine zaštite zakonom omogućena postupanja od samovolja, kako je predloženo ispod, a jedan je primjer (uz povlačenja djela za potrebe čl. 10) i. u čl. 184. , s predloženom ništetnosti ugovornih odredbi koje su suprotne iznimkama ili ih isključuju. Isto vrijedi i za proklamiranja ograničenje i iznike radi korištenja djela i drugih predmeta zaštite u digitalnoj i prekograničnoj nastavi i za područje djelatnosti institucija kulturne baštine novim Zakonom, gdje se i zbog navedenih razloga i onih koji će navesti HKD, ipak ne čini da je u potpunosti osiguran "jasan okvir za reguliranje autorskog prava i srodnih prava kako bi se olakšala digitalizacija i širenje djela", kako se tvrdi. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
357 THOMAS KRSTULOVIĆ I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 3. Posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći Posljedice koje bi primjenom ovakovog zakona su iste kao i dosada, kompliciran i nejasan koncept zakona ne doprinosi razvoju industrija i tržišta autorskih prava koje zapravo ne postoji. Stoga je tekst pod I.3. potpuno promašen i utemeljen na paušalnim procjenama. Treba ići u smjeru pojednostavljenja bez pojmova kao što su: pretpostavka, pravično i licenciranje jer sam tekst zakona u pojedinim člancima regulira autorstvo. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
358 Branko Linta I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 2. Osnovna pitanja koja se uređuju predloženim Zakonom Prijedlog Zakona, potpuno nepotrebno, uređuje pitanja koautorstva u audiovizualnim djelima na diskriminirajući način. Podlogu za takvo uređivanje predlagač nalazi u Direktivama 2019/790 i 2019/789. Pravna savjetnica Međunarodne federacije snimatelja Imago dr. Cristina Busch o predloženom načinu usklađivanja nacionalnog propisa kaže: " ANY discrimination in recognizing cinematographers’ rights as co-author of the film and/or author of the individual photographic work fixed in the film will be considered as an infringement of the Bern Convention and the Convention of Human Rights which are protecting intellectual work. III.- Is there any need changing the clear protection of cinematographers in the current Croatian Intellectual Property Law because of implantation of Directives (EU) 2019/789 and 2019/790? Being short and precise: there is no need, moreover, the last EU-Directives in the field of copyright clearly protect authors (especially economic rights as fair remuneration and rights of information regarding the exploitation of his/her works.) IV.- What reasons give the current proposal to eliminate the Croatian legal systems of 60 years of protection of cinematographers as co-authors works of audio-visual works? Being short and precise: No explication at all. " tekst preveden na hrvatski jezik glasi: " Bilo kakav oblik diskriminacije u prepoznavanju prava snimatelja kao koautora filma i/ili autora samostalnog fotografskog djela unutar filma predstavljao bi povredu Bernske konvencije i Konvencije o ljudskim pravima koje štite intelektualni rad. III. – Postoji li potreba da se u važećem hrvatskom Zakonu o intelektualnom vlasništvu promijeni jasna zaštita snimatelja radi primjene Direktive (EU) 2019/789 i 2019/790? Kratko i jasno – nema potrebe, štoviše, posljednje EU Direktive u području autorskog prava jasno štite autore (posebno ekonomska prava kao što su primjerena naknada i prava na informacije u vezi s iskorištavanjem njihovih djela). IV. – Koji su razlozi za trenutačan prijedlog o mijenjanju hrvatskog pravnog sustava koji već 60 godina štiti snimatelje kao koautore audiovizualnih djela? Kratko i jasno – nema nikakvog objašnjenja." Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Slijedom zaprimljenih primjedaba dionika, članak 15. promijenjen je na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
359 Antonija Parlov I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA, 2. Osnovna pitanja koja se uređuju predloženim Zakonom Predložila bih kao nužno da se preciziraju prava samostalnih djelatnika (kao i) u odnosu na kolektivne ostvaritelje prava jer u ovom Tekstu nigdje nije jasno naveden ovaj pravni status. Ovaj Tekst sugerira (na području nakladništva) kolektivne organizacije ostvaritelje prava što je u kontradikciji s definicijom autorskih prava te uredbom poticanja na stvaranje autorskih djela. Nije prihvaćen Prijedlog nije prihvaćen jer je nejasan. U Dijelu V., Poglavlje 1., sadržane su odredbe i o individualnom i o kolektivnom ostvarivanju prava.
360 Dancing Bear doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Dancing Bear je izdavačka kuća koja je u svojih 30 godina poslovanja objavila preko 500 značajnih albuma hrvatskih i regionalnih izvođača, dakle ne previše, ali među njima i neke od najznačajnijih albuma objavljenih u Hrvatskoj. Pojedinim izvođačima uspjeli smo pomoći da ostvare i svjetski zapažene uspjehe, između ostalog zahvaljujuči i činjenici da smo već 24 godine zastupnik jedne od najvećih svjetskih kompanija Warner Music International za Hrvatsku , Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju što nam je omogućilo da steknemo znanja i uvid u svjetsku diskografsku praksu i legislativu i općenito funkcioniranje glazbene industrije na svjetskom nivou. Zajedno smo s našim kolegama izvođačima, autorima, svjetskim organizacijama poput IFPI, Impale, ICMP-a ali i domaćih poput ZAMPa, surađivali kod donošenja direktive EU 2019, kako bi se izborili za pravedniji tretman svih sudionika u kreativnom procesu stvaranja i snimanja glazbe, kao i njenog uspješnog plasmana promocije i eksploatacije. Stoga se veselimo uvođenju novog zakona koji bi omogućio da se povećaju naknade sudionicima tog procesa, a koje su trenutno minorne na hrvatskom tržištu, prvenstveno jer nema najvećih servisa koji prodaju glazbu poput Spotify-a, a monetizacija na You Tube platformi je na području Hrvatske tek počela prije godine dana i ovisi isključivo o količini prodanog marketinga na hrvatskom tržištu i zasad je minorna, o čemu mogu posvjedočiti i brojni autori koji su preko ZAMPa ostvarili zaista minorne naknade. Ovu javnu raspravu shvatili smo kao mjesto gdje ćemo pomoći radnoj skupini kod donošenja što kvalitetnijeg zakona u korist svih kreativaca i sudionika u glazbenoj industriji svojim konstruktivnim prijedlozima, a ne opstrukcijom. Nažalost je jedna interesna skupina uzurpirala ovaj prostor instrukcijama svojem članstvu kako copy /paste izjavama zasuti ovu javnu raspravu, stvarajući privid velike količine “umjetnika” koji bi htjeli da se u novi zakon ugradi obaveza kolektivnog prikupljanja njihovih prava na internetu, pritom ih dovodeći u zabludu i ne pruživši im ni osnovne informacije o tome koja su to prava, a kamoli o tome kakva je svjetska praksa i legislativa, koja nigdje ni u jednom europskom zakonodavstvu ne predviđa da se prava umjetnika izvođača moraju ostvarivati isključivo kolektivno, a još manje da se uvedu neka nova dodatna prava za “studijske glazbenike” ili prateće glazbenike, ili ako baš hoćete zanatske glazbenike, koji su u procesu stvaranje snimke uvijek plaćeni i to vrlo često od strane samog glavnog izvođača, producenta ili diskografa. Pritom među njima ima zaista vrijednih kreativaca koji zaslužuju da budu i jesu adekvatno plaćeni, bilo jednokratnom isplatom bilo podjelom s glavnim izvođačem ako već nisu grupa ili sastav koji međusobno dogovara i dijeli prihode. Na njima je da međusobno urede takve odnose, ako već nisu. Trenutno je ta naknada za prateće glazbenike u Hrvatskoj daleko veća i plaćena unaprijed , od onog što će s digitalnog tržišta ostvariti glavni izvođač i diskograf zajedno. Uz to, ti već plaćeni prateći glazbenici, zahvaljujući tim snimkama koje se emitiraju javno ostvaruju i prihode od priopćavanja javnosti (tv, radio,mali korisnici, internet radio, hoteli trgovine itd) zajedno s glavnim izvođačima kojim su im to omogućili, i to su njihova kolektivna prava za koje se brine HUZIP Digitalna trgovina na internet servisima ni u kojem slučaju se ne može poistovjetiti s javnim izvođenjem u elektroničkim medijima ili drugim oblicima javnog izvođenja, pa tako u nigdje u svjetskoj praksi ili zakonodavstvu nije izjednačena s javnim izvođenjem niti se prikuplja, niti će se prikupljati kolektivno, već je to individualno pravo svakog izvođača da dogovori uvjete koji mu odgovaraju s kim i kako hoće. Pritom je u interesu svakog umjetnika da odabere tko će se brinuti za ta njegova prava, tko je najsposobniji i tko mu najviše odgovara, određeni diskograf, određena organizacija ili on sam direktno. Već je pomalo mučno čitati komentare koji hotimice ili nehotice stvaraju potpuno neistinitu i nerealnu sliku o diskografima. Izvođači i diskografi dobrovoljno stupaju u poslovni odnos i pod unaprijed dogovorenim uvjetima. U većini slučajeva radi se o ugodnoj i korektnoj suradnji. Ako netko ne shvaća prava i obveze u koje stupa, pri punoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti, nije krivnja druge strane i to se ne rješava zakonskim uvođenjem nove obveze kolektivnog prikupljanja. Također, svatko je dobrodošao okušati se i sam kao diskograf, pa tako i svjetska a i Hrvatska praksa pokazuje puno izvođača koji se brinu o svojim pravima putem vlastitih izdavačkih kuća i tako individualno ostvaruju najbolje moguće uvjete za sebe. Zbog čega bi neki uspješan izvođač koji svoja prava ostvaruje direktno sam ili preko vlastite preko vlastite izdavačke kuće , direktno s glazbenim servisima koji prodaju njegovu glazbu, bio prisiljen predati takova prava nekoj uspješnoj ili neuspješnoj organizaciji koja će mu odbiti i 40% ili više svojih troškova? Na njemu je da odluči koga će odabrati i koje je najbolje rješenje za njega, stoga zakon mora propisati da je na njemu izbor, a ne da se takova prava MORAJU prikupljati kolektivno i isključivo preko jedne organizacije. Takova praksa je jedina koja postoji i koja će postojati u svjetskoj praksi razvijenog svijeta i svi pri zdravom razumu vjerujemo da će jedina i postojati i na hrvatskom tržištu i u hrvatskim zakonima. U suprotnom će se i ovo malo postojećih i tek započetih digitalnih servisa povući s našeg tržišta, dok ostali najveći neće ni doći što su i najavili. Stoga predlažemo i podržavamo novi zakon koji će omogućiti takav slobodni odabir svakog umjetnika, izvođača, autora ili bilo kojeg drugog sudionika u kreativnom procesu stvaranja umjetničkog djela, a ne da mu se nameće samo jedna postojeća organizacija i isključivo kolektivno prikupljanje prava. Silvije Varga, osnivac i direktor Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
361 Elis Lovrić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
362 Vlado Soljačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam da se glazbenici ne smiju odreći svoje naknade od interneta, i šta je sa nasljeđivanjem tih prava na potomke. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
363 Zoran Kuna NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu * Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava * Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
364 Dario Udovičić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, kao i što većina glazbenika smatra, moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Hvala! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
365 Hrvoje Matasović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani svi, ovo pišem u ime grupe montažera koji danas aktivno sudjeluju u filmskoj i elektronskoj produkciji te edukaciji. Uz analizu pozicije montažera i drugih autora u prijedlogu ovog zakona zatražili smo i mišljenje pravne struke koja se bavi autorskim pravom. U kratkim crtama montažere i neke druge autore u AV djelatnosti ovaj prijedlog zakona izbrisao je ili degradirao sa pozicija koje su definirane i priznate pravno, povijesno i od strane struke u Hrvatskoj te unutar Europe i globalno. U nastavku se nalazi tekst na osnovi kojeg tražimo da se naše zvanje i zvanje drugih autora vrati i uskladi za gore navedenim i utvrđenim. Hvala na pažnji i podršci, Hrvoje Matasović e- savjetovanje, NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA KOAUTORI AUDIOVIZUALNOG DJELA Članak 15. (1) Audiovizualna djela smatraju se koautorskim djelima. (2) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (3) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (4) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema članku 7. stavku 1. ovoga Zakona, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. AUTORI DOPRINOSA AUDIOVIZUALNOM DJELU Članak 16. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 15. stavaka 2. i 3. ovoga Zakona, pomoćni redatelj, autor dijaloga, snimatelj, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Važeći Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima, Narodne novine 167/2003, 79/2007, 125/2011, 80/2011, 141/2013, 127/2014, 62/2017, 96/2018 Koautori audiovizualnog djela Članak 116. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. autor dijaloga, 4. glavni snimatelj, 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. (2) Ako je crtež odnosno animacija bitni element audiovizualnog djela, koautorom takvog djela smatra se i glavni crtač, odnosno glavni animator. (3) Ako neka druga fizička osoba dokaže da je njezina originalna intelektualna tvorevina bitni element audiovizualnog djela te da bi mogla biti, prema općim pravilima, koautor tog djela, bit će priznata kao koautor tog audiovizualnog djela. Autori doprinosa audiovizualnom djelu Članak 117. Skladatelj glazbe, glavni crtač ili glavni animator koji se ne smatra koautorom audiovizualnog djela po odredbi iz članka 116. ovoga Zakona, scenograf, kostimograf, slikar maski, montažer i drugi autori koji sudjeluju u stvaranju audiovizualnog djela imaju autorska prava na svojim individualnim doprinosima (autori doprinosa). Zakonski sustav uređenja autorskih prava već desetljećima ne prepoznaje na pravilan i pravedan način sustav koautora audiovizualnih djela. Izostaje rasprava sa strukom, zbog čega novi prijedlog zakona u čl. 15. umjesto da proširuje krug koautora ili isti barem dovodi u vezu sa stvarnim stanjem, isti još dodatno sužava. Smatramo kako je sada krajnji trenutak i stvar nužnosti, a ne rasprave i savjetovanja, priznati montažerima status koji oni imaju, a to su koautori djela. Odnosno, glavni montažer mora biti naveden u čl. 15. st. 1. kao koautor, a ostali montažeri mogu ostati u čl. 16. kao autori doprinosa. Naime, neprihvatljivo je da djelatnost montaže kao jedna od tri temeljne umjetničke filmske profesije (režija, kamera, montaža) nije u navedenom nacrtu prijedloga Zakonu definirana kao koautor AV djela. Takav nepravedan i neprimjeren status montažera unutar Zakona o autorskim pravima potječe još iz starog Zakona iz bivše države iz prošlog tisućljeća. Iako je, samo od 1991.godine, Zakon o autorskom pravu (danas Zakon o autorskom pravu i srodnim pravima) pretrpio 12 izmjena i dopuna status montažera ostao je isti! Želje i nastojanja montažera da se to promjeni traju već nekoliko desetljeća. Smatramo da je nužno montažere uvrstiti u popis koautora AV djela jer: 1. Montažeri su jedno od tri temeljna umjetnička filmska zanimanja za koja se već desetljećima školuju na Akademiji dramske umjetnosti. Studij Montaže pokrenut je na ADU 1969 godine, iste godine kad i studij Kamere ( kasnije Snimanja) i Filmske režije (Dramaturgija 1978, Produkcija 2000). Studij filmske i televizijske montaže uveden je jer je montažna konstrukcija filma jedan od bitnih stvaralačkih vidova filma (proizvodnje filma i njegova doživljajna učinka), a zahtijeva posebno i visoko razvijene vještine, imaginativnost i znanje....(Iz Elaborata o studijskom programu). Do danas su zvanje akademskog montažera na ADU dobile 164 osobe. 2. Značaj montaže u autorstvu filma, AV djela: sve što se pripremi, odigra i snimi u fazama rada na filmu koje prethode montaži dolazi na jedno mjesto - montažni stol ili elektronsku montažu te se tamo stvara film kakav na kraju vide gledatelji. Odabir kadrova, planova, korištenje dijelova kadrova kako bi se sklapale filmske sintagme - scene i sekvence, definiranje konačnog sadržaja priče i dijaloga, kompozicija dijelova filma u filmsku cjelinu, određivanje dramaturškog slijeda, filmskog vremena i ritma - sve ovo rezultat rada montažera; priča koja je napisana tekstom u scenariju, priča se jezikom filma u montaži. 3. Montaža ima ključnu važnost za efektno izlaganje i konačni izgled filma, jer se prevladavajuća većina filmova konstruira od većeg broja kadrova i oslanja o intelektualne, izvorne, kognitivne efekte montažnog prijelaza i montažne kombinatorike kadrova i montažnih sklopova koje daje montažer. Cjelovitost, koherencija filma u velikoj je mjeri uvjetovana promišljenim izborom i raspoređivanjem montažnih sintagmi i pojedinačnih montažnih rješenja. Funkcija koju montažni postupci imaju u komponiranju cjeline naziva se uobičajeno dramaturškom funkcijom montaže ili dramaturškom montažom. 4. Utvrđivanje film. autorstva složeno je zbog pretežno kolektivne naravi film. proizvodnje. Ona podrazumijeva podjelu rada i usuglašeno stvaralačko sudjelovanje više ljudi. U film. proizvodnji obično se razlikuju nestvaralačka ili teh. zanimanja i stvaralačka ili autorska zanimanja. Onu osobu koja u procesu proizvodnje filma stvaralački određuje cjelovitost filma naziva se glavnim autorom filma ili samo autorom filma, a onu osobu koja stvaralački utječe samo na neki vid filma zove se autorskim suradnikom. Kad ulogu gl. autora vrši više osoba, zove ih se suautorima ili koautorima. Glavni montažer, a nekada i pojedini montžeri, daju svoj svoj izvorni intelektualni umjetnički doprinos filmu, a taj doprinos je odlučujući za finalni prikaz i izgled filma, zbog čega se mora raditi o koautoru. 5. Na špicama filmova (uvodnim i završnim) montažeri su potpisani u okružju drugih autora koji imaju, po hrvatskom zakonu, status koautora djela. Scenaristi su obično potpisani na samom početku uvodne špice zbog logike početka procesa stvaralačkog rada AV djela, redatelji su uvijek potpisani zadnji jer snose odgovornost za cijeli proces i kvalitetu djela, producent je obično predzadnji jer proces kontrolira financijski i organizacijski. Ostaju još glumci, obično pri početku špice te snimatelj, odnosno direktor fotografije, kompozitor te kostimograf, scenograf i šminker. Ako pogledate špice hrvatskih ili stranih filmove, montažeri obično dolaze neposredno prije direktora fotografije i kompozitora ili između njih, što znači da bi im i zakonski status trebao biti isti! Film je kolektivno djelo koautora među koje svakako po pravdi i zaslugama spadaju i montažeri. ZAKLJUČAK: Zbog svega navedenog smatramo da bi trebalo promijeniti čl.15. st. 1. nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima koji bi trebao glasiti: Članak 15. (1) Koautorima audiovizualnog djela smatraju se: 1. glavni redatelj, 2. autor scenarija, 3. glavni snimatelj, 4. glavni montažer. 5. skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu. Prihvaćen Primjedba se prihvaća na način da se glavnim koautorom audiovizualnog djela smatra glavni redatelj, a ostalim koautorima audiovizualnog djela smatraju se autor scenarija, glavni snimatelj, glavni montažer slike i zvuka i skladatelj glazbe posebno skladane za korištenje u tom djelu, uz odgovarajuće izmjene odredbi članka 16. u pogledu autora doprinosa.
366 Tomislav Meštrić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu * Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava * Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
367 Ivana Penić Defar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja izvođačka naknada na internetu ostvaruje kolektivno, isto kao pri emitiranju na radio postajama, te da je ta naknada neodreciva Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
368 mario majcan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, kao izvođač podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, te da je ta naknada neodreciva. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
369 Tomislav Hršak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Podržavam ovim putem inicijativu od strane HUZIPa da se moja naknada u vezi Interneta ostvaruje kolektivno, kao što je to slučaj i do sad bio kada se radi o radijskim emitiranjima. Hvala Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
370 Antonio Geček NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Poštovani, Studijski sam glazbenik i snimio sam mnoge vrlo uspješne snimke koje je moguće naći na internetskim servisima Od diskografa ne primam nikakvu naknadu, jedini prihod od izvođačkih prava dobivam od HUZIP-a. Nikada nisam primio od diskografa nikakvu naknadu za korištenje mojih snimljenih izvedbi na streaming i drugim glazbenim servisima. Želim primati naknadu preko HUZIP-a za korištenje putem interneta, jednako kao što redovito primam za korištenje putem radija i televizije. Ne razumijem u čemu je razlika između toga da netko sluša moju izvedbu preko radija ili preko interneta. Od radija dobivam naknadu, od interneta ništa. Država ima obvezu iznaći zakonodavni model koji će osigurati i izvođačima (jednako kao i autorima) primjerenu i razmjernu naknadu. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
371 Petar Obradovic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, niti sam od njih primio bilo kakvu naknadu za korištenje mojih snimaka na internetskim servisima. Podržavam prijedlog glazbenih strukovnih udruga, da se naknade izvođača na internetu ostvaruju, kao što je na radio i Tv-postajama, te da je ta naknada neodreciva. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
372 Ivana Grašić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno ,kao što je to kod emitiranja na radio postajama ,te da je naknada u svakom slučaju neodreciva. I moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
373 Saša Novak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Saša Novak, glazbenik preko 35 godina. Kao autor, izvodač i glazbeni producent surađivao sam sa mnogim glazbenicima ( Psihomodo pop, Drago Mlinarec, Le Cinema, Dino Dvornik, Robert Mareković i Fantomi, Greaseballs, ... Podržavam ovim putem inicijativu od strane HUZIPa da se moja naknada u vezi Interneta ostvaruje kolektivno, kao što je to slučaj i do sad bio a kada se radi o radijskim emitiranjima. Naknada je svakako neodreciva, budući da nisam nikada potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. LP Saša Novak Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
374 Andrija Roko Vušković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
375 Giovanna Kirinić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Kao glazbenica podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva! I to upravo stoga što u našim ugovorima nema stavke vezane uz internetsko izvođenje, odnosno prava. Giovanna Kirinić Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
376 Zrinka Hranjec Fromenteau NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Zahvaljujem HUZIP-u na ovom prijedlogu i inicijativi: Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
377 Tomislav Fačini NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Devijacija ima u svakom dijelu javnog života. Sama riječ pravo očito svojom sličnošću s riječi pravda dovodi do zabune, pogotovo kad odstupa od zdravog razuma i logike. Kako naime drugačije nazvati pokušaj da se iz zarade isključi one, koji su jedini nešto uistinu uložili u proizvod? Otkupne cijene žitarica ili mlijeka naspram zarade trgovaca su često smiješne, ali ne pamtim da je ikad itko pomuzao kravicu, pa poklonio distributeru cijelu kantu, i još mu bio zahvalan što će baš njegovo mlijeko (od kojeg su napravili još i maslac) našlo na policama trgovina. A eto, to se upravo nama servira. Naravno da je mnogima sladak kruh bez motike, pa i da mnogi misle kako kreativnost i umijeće nisu cijenjena roba- ali ako tako misle neka ozbiljna tijela koja hine da organiziraju i štite pravila javnog kulturnog života, onda svakako treba dignuti glas i dati sve od sebe da se zaštiti autor, pravda i zdrav razum. Tomislav Fačini Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
378 TANJA JANKOVIĆ PEIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu ! Nisam nikada s diskografima potpisala nikakav ugovor vezan uz internetska prava!!! Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva!!!!! Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
379 zvonko košak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA podržavam prijedlog glazbeničkihstrukovnihudruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno.Nikada nisam s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
380 Radovan Vlatković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Ovim putem izražavam svoju potporu nastojanju izvođača u ostvarivanju prava za pravičnu naknadu korištenja snimljenih izvedbi na internetu. Svi bi izvođači trebali imati pravo na neodrecivu naknadu koja bi se ostvarivala kolektivno. Kao glazbenik s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom pratim sa zabrinutošću razvoj stanja u umjetničkom stvaralaštvu i smatram da je ovo izvođačko pravo jedan od stupova primanja u našoj profesiji, nešto što je uz veliki trud i napor prošlih generacija bilo ostvareno i što se zbog današnje promjene situacije s obzirom na internet ne može ignorirati. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
381 Krešimir Tomec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Studijski sam glabenik, autor i producent. Bavim se glazbom 30 godina i snimio sam mnoge uspješne pjesme koje se nalaze i na internetskim platformama. Obzirom da nisam nikad potpisao da se odričem svojih izvođačkih prava u korist izdavača, očekujem da Republika Hrvatska ovim zakonom zaštiti moja izvođačka prava i da naknadu od internetskih emitiranja ostvarujem preko HUZIPA koji sam za to ovlastio. Sramotno je da se u ovakvim zakonima isključuju prava glazbenika-izvođača, bez kojih te snimke ne bi postojale. Primljeno na znanje Komentar primljen na znanje.
382 Jurislav Stublić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Drage sestre, draga braćo, umjetnici, kreativci, svi vi koji ste u ovom e-savjetovanju ostavili dio sebe, sretan sam jer postoji ova platforma i zahvalan svima koji su je omogućili, na kojoj više nitko ne mora biti sam i gdje zajedno sa svim ljudima dobre volje možemo stvoriti temelje za naše sutra. Art, love & beauty together, forever!!!! Desetci tisuća nakladničkih i izvođačkih ugovora su desetljećima stari i svijet u kome danas živimo je poput života na drugoj planeti. Vrijeme je za reviziju starih ugovora i odnosa. Molim vas da se ova rasprava u nekom objektivnom roku produlji dok se ne riješe sva sporna pitanja jer se ona odvija i ističe u globalno i lokalno najtežim trenutcima. Ovo vrijeme će u povijesti čovječanstva biti zapamćeno kao VELIKI RESET Moramo stvoriti uvjete za stvaranje i suživot svih umjetnika, autora, izvođača, diskografa, nakladnika i svih sudionika kreativnih industrija u digitalnom e-svemiru i post lockdown & shutdown svijetu. Izgraditi ćemo novi svijet u kome ćemo s ljubavlju obnoviti naš dom, naš planet Zemlju i stvoriti uvjete za život u harmoniji svih živih bića. U tom svijetu biti će u punini zadovoljene potrebe svih, ali ničija pohlepa. Oni koji su drugima oduzimali dijelove njihovih života i plodove njihovog rada dobiti će priliku da svoje propuste poprave i nadoknade. Stoga se svima koji žele poboljšati zakonski okvir i uvjete za stvaralaštvo u RH i EU stavljam na raspolaganje. Moje kontakte možete dobiti kod HDS ZAMP. Povežimo se, organizirajmo, stvorimo uvjete za stvaralaštvo i stvarajmo! Vrijeme je za stare ljubavi i nova prijateljstva! Naše sutra, naše vrijeme dolazi! Uživajmo! I nadajmo se, nadajmo! Voli vas vaš, Jura Stublić Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
383 Nikša Bratoš NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kratki rezime za sve zainteresirane: Iz brojnih komentara je nedvojbeno vidljivo da diskografi ne isplaćuju naknadu za izvođačka prava svim izvođačima. Diskografi to neisplaćivanje pravdaju time da je to "novo pravo". Želim pojasniti svima: Na svakom fonogramu postoje 3 prava i traju minimalno 70 godina od nastanka snimka. Nitko ne traži nikakva "nova prava". Izvođači traže NAKNADU za svoje postojeće pravo, za ovaj način korištenja fonograma. Za svaki oblik korištenja fonograma potrebno je dogovoriti udjele vlasnika svih prava i način prikupljanja naknade. Za streaming kao oblik korištenja, udjeli u naknadi, kao ni način prikupljanja - nisu dogovoreni. Svaki način korištenja fonograma u kojem nisu ispoštovana sva 3 prava je – nelegalan! Na zakonodavcu je obveza uređivanja pravnog okvira na način koji će onemogućiti nelegalno korištenje fonograma. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
384 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HDU se u svom komentaru nije očitovala niti na jedan od argumenata koje je iznijela Hrvatska glazbena unija OBRAZLOŽENJE ZAHTJEVA ZA UVOĐENJE OBVEZNE KOLEKTIVNE ZAŠTITE IZVOĐAČKIH PRAVA: • Prijedlog ZAPSP-a koji se nalazi na javnoj raspravi legitimira model zaštite izvođačkih prava koji se kroz niz godina pokazao kao potpuno neefikasan i krajnje netransparentan, i koji je rezultirao time da, po nekim procjenama i anketama među izvođačima, preko 98% izvođača ne prima apsolutno nikakvu naknadu za digitalno korištenje njihovih snimaka. • Napominjemo pritom da su ta izvođačka prava naplaćena od strane diskografa, ali nisu proslijeđena izvođačima. • U Republici Hrvatskoj daleko najveći broj i glavnih i pratećih izvođača nema potpisane nikakve ugovore s diskografima, što je vidljivo iz brojnih komentara na e-Savjetovanju koje je upravo u tijeku. • Utoliko sadašnji model, na kojem se bazira Prijedlog ZAPSP-a koji je stavljen na javno savjetovanje, drastično krši načelo ugovorne slobode izvođača, kao originalnih vlasnika izvođačkih prava. • Posebno to pravo ugovorne slobode krši članak 58., kojim se predviđa konvalidacija nepostojećih ugovora, protivno osnovnoj postavki ZAPSP koja propisuje da su autorskopravni ugovori u načelu u pisanoj formi. • U bivšoj državi nije bila uobičajena praksa da se ugovori s pratećim glazbenicima potpisuju, a ta se praksa nastavila i do danas. • To znači da jedan ogromni segment izvodilaštva glazbe nije ugovorno pokriven, te su izvođačka prava i dalje u vlasništvu samih izvođača. • Usprkos tome što ne postoje ugovori, i nisu vlasnici izvođačkih prava na tim snimkama, proizvođači fonograma godinama ta prava neovlašteno naplaćuju, i zadržavaju za sebe. • Iz e-Savjetovanja je razvidno da diskografi tumače zakon na način da samo glavni izvođači imaju prava na snimkama. • To je potpuno netočno, jer Direktiva ne pravi razliku u pravima između glavnih i pratećih izvođača. • Utoliko su države članice, prema odredbama Direktive, dužne iznaći model po kojem će svi vlasnici izvođačkih prava, i glavni i prateći, i oni koji su prenijeli svoje ekskluzivno pravo i oni koji nisu, primiti naknadu za korištenje svojih snimljenih izvedbi. • Što se tiče glavnih izvođača, diskografi tvrde da su na njih prenesena izvođačka prava činjenja dostupnim javnosti kroz ugovore u kojima se regulirala isključivo komadna prodaja analognih nosača zvuka. • Činjenica da se korištenje na internetu pokušava nametnuti kao komadna prodaja nosača zvuka u potpunoj je suprotnosti s logikom ali i sa pravom. • Kod digitalne distribucije i naplatnih servisa nema ni proizvodnje ni prodaje nosača zvuka. • Također, krajnji korisnik ne postaje vlasnikom bilo kakvog proizvoda, što bi komadna prodaja podrazumijevala, ne može ni posuditi nekome, niti prodati, niti na bilo koji drugi način raspolagati s „kupljenim proizvodom“. • Korisnik isključivo stječe pravo da mu je snimka privremeno dostupna, isključivo za preslušavanje, i to samo za vrijeme dok plaća pretplatu (najam) digitalnim servisima. • Primjerena usporedba bi mogla biti ona između knjižare i knjižnice. • U knjižari kada netko kupi knjigu ona postaje njegovo vlasništvo, i može je odnijeti kući, nekom pokloniti ili posuditi, ili ako želi i uništiti, odnosno s njom raspolagati po vlastitom nahođenju. • U knjižnici se, na osnovi mjesečne ili godišnje pretplate, posudi onoliko knjiga koliko neki čitatelj želi pročitati (tzv. „all you can eat „model). • Knjiga se u knjižnici posuđuje, pročita i vrati, i taj odnos traje sve do trenutka kada istekne članarina, nakon toga knjige nisu dostupne čitatelju dok tu članarinu ne obnovi. • Potpuno istovjetan model onome streaming servisa. • Taj je model po svim karakteristikama daleko najsličniji, ili čak identičan sustavu tzv. „rental right“, pravu iznajmljivanja, koje postoji u ZAPSP-u. • Kod toga prava godinama je ustaljena i neupitna zakonska praksa da se kod iznajmljivanja nosača zvuka naknada ostvaruje kolektivno, i da autori, izvođači i diskografi dijele naknadu na tri jednaka dijela. • Diskografi su posve identičan model iznajmljivanja snimaka na internetu jednostrano i neosnovano proglasili supstitutom komadne prodaje. • Jedini razlog za takav postupak diskografa je kako bi se pravnim nasiljem preraspodijelila naknada između triju ravnopravnih prava na snimci, u korist diskografa a na štetu autora i izvođača. • Tako je dotadašnji (i još važeći) omjer raspodjele kod iznajmljivanja nosača zvuka- 33 (autori): 33(izvođači): 33(diskografi), kod iznajmljivanja snimke na internetu prešao u model 1,2 (autori): 5 (diskografi). • Izvođači su iz raspodjele nestali, sada su inkorporirani u diskografsku naknadu. • Od tih 5, koliko sada naplaćuju diskografi, 0,46 dopada glavne izvođače, a prateći glazbenici su potpuno isključeni iz raspodjele. • Dakle, od 33:33:33 do 1,2 (autori): 0,46 (glavni izvođači): 0 (prateći izvođači): 4,54 (diskografi). • Ta drastična preraspodjela naknade s kreativaca na distributere, koja je jedini uzrok krajnje poremećenih odnosa između nositelja prava, dogodila se potpuno nelegalno, na bazi nepostojećih ugovora, ili nevažećih ugovora u kojima prava činjenja dostupnim javnosti (ili kolovijalno „internetska“, ili „digitalna“ prava) nisu izrijekom navedena, jer u vrijeme potpisa ugovora nisu niti postojala. • Radi se dakle o pravnom nasilju bez presedana, koje uz to što je nezakonito, je i duboko nemoralno. • Zbog dalekosežnosti i sveobuhvatnosti ovog manevra, kao i njegovog financijskog efekta, jedan je analitičar taj prelazak glazbe iz analognog u digitalno doba nazvao „najvećom jednokratnom prevarom u povijesti čovječanstva“. • U Europi je bilo već nekoliko slučajeva gdje su sudovi presudili da ti stari ugovori ne vrijede, i da se ne odnose na prava činjenja dostupnim javnosti, dakle da su se diskografi lažno predstavljali kao ovlašteni zastupnici izvođačkih prava na tim snimkama. • Diskografi su itekako svjesni da bi svi ti stari ugovori pali u možebitnom sudskom postupku, i to su priznali činjenicom da ta prava pokušavaju riješiti aneksima ugovora. • Utoliko, kad i ako neki glavni izvođač želi objaviti novu snimku, mora diskografu retroaktivno prepisati svoja „internetska prava“, za sve snimke koje je ikad objavio kod tog diskografa. • Usprkos činjenici da su potpuno svjesni da na osnovi starih ugovora ne raspolažu predmetnim pravima, diskografi već godinama potpisuju ugovore s internetskim servisima, kojima garantiraju da su ugovorno regulirali sva izvođačka prava. • Ta prava, kojima ni zakonski ni ugovorno ne raspolažu, diskografi naplaćuju već godinama, i zadržavaju izvođačku naknadu za sebe, stječući nepripadajuću dobit. • I to nisu izolirani slučajevi, radi se o masovnoj pojavi. • Diskografske kuće računaju s tim da će, upravo zbog masovnosti pojave zloporabe starih ugovora, to evidentno kršenje zakona proći nekažnjeno, a zakonodavca će se lobiranjem i pritiskom prisiliti da legalizira prijenos prava bez da za taj prijenos postoji ugovorna osnova (tzv. „pressumption of transfer of rights“). • Istovremeno se od strane diskografa to masovno pravno nasilje nad izvođačima i izvođačkim pravima pokušava nametnuti kao „market practice“ (uobičajena tržišna praksa). • Nadalje, diskografi u te retroaktivne, kao i u nove ugovore, stavljaju i odredbu da je glavni izvođač kod samog snimanja riješio sva prava svih pratećih izvođača na snimci, što je činjenično netočno. • Glavni izvođači takve ugovore potpisuju u dobroj vjeri, nedovoljno upućeni, pa i zlonamjerno obmanuti u pogledu pravnog značenja pojedinih rečenica, misleći da potpisuju kako su prateći glazbenici primili jednokratnu naknadu za svoj studijski rad. • Direktiva pritom izričito navodi da jednokratna naknada glazbeniku ne znači automatski da je on prenio sva svoja prava trećoj osobi, osim u nekim specifičnim i izuzetnim situacijama, koje ima obvezu propisati zakonodavac. • Te izuzetne situacije je zakonodavac u Prijedlogu zakona propustio propisati. • Isti tip ugovora o prijenosu prava se često podmeće na potpis i vođi grupe ili orkestra, iako članovi te grupe ili orkestra nisu primili niti tu jednokratnu isplatu za studijski rad, već su kao glavni izvođači trebali sudjelovati u dobiti, ili u eventualnom gubitku nastalom od eksploatacije snimke. • Pritom unutar grupa u pravilu ne postoji interni ugovor, ili potpisane punomoći, na osnovi kojih bi svaki pojedini član grupe ili orkestra ovlastio jednu osobu da prenosi bilo kakva individualna prava pojedinih članova na treće osobe iako i to zakon jasno propisuje. • Na taj način, dakle očitim podmetanjem u ugovoru, prateći glazbenici i članovi grupa i orkestara su dovedeni u situaciju da bi, ukoliko žele ostvarivati svoja prava, trebali tužiti glavnog izvođača, odnosno vođu grupe ili orkestra, koji je neovlašteno potpisao ugovor kojim prenosi prava kojima ne raspolaže. • Sadašnji prijedlog zakona, po kojem bi svi glavni i svi prateći izvođači trebali individualnim tužbama dokazivati da nisu prenijeli svoja prava na diskografa ili na glavnog izvođača, ili na vođu grupe/ orkestra, izazvali bi milijune pravnih postupaka, i potpuni pravni kaos • Dodatni kaos kod glavnih izvođača nastaje kad neki izvođač promijeni diskografa, ili više njih, što je česti slučaj. • I na e-Savjetovanje su se javili glavni izvođači koji su promijenili diskografsku kuću, potpisali za nove snimke prijenos „internetskih prava“ novom diskografu, ali za stare snimke nisu potpisali takav ugovor, i ne primaju nikakvu naknadu. • Za te stare snimke izdavač zadržava za sebe izvođačku naknadu i za glavne i za prateće glazbenike, iako je te snimke internetskim servisima ustupio potpuno nelegalno, bez ikakvog ugovora bilo s glavnim ili s pratećim izvođačima. • Teoretski, i ti glavni izvođači, i svi prateći izvođači koji u ovom času u praksi ne ostvaruju nikakvu naknadu od činjenja dostupnim javnosti trebali bi pokrenuti sudske postupke, i to po nekoliko njih ako su mijenjali više diskografskih kuća, kako bi se izborili za svoja prava, koja im pripadaju po zakonu. • Većina izvođača ne bi ni mogla financijski izdržati troškove takvih sudskih sporova, naročito ako bi pokrenuli tužbu protiv svih diskografa za koje su snimali u karijeri. • Posebice se to odnosi na vrhunske studijske glazbenike, koji su snimali u mnogim državama po svijetu, i te su snimke objavljene kod desetina raznih nakladnika. • Taj pravni, pa i društveni problem, i te milijune potencijalnih sudskih postupaka, vrlo je jednostavno riješiti jednim jedinim stavkom u zakonima koji reguliraju autorska i srodna prava. • Ima i grupa i orkestara koji pod istim imenom djeluju i snimaju već 30, 40 pa i 50 godina. U tom vremenu promijenili su se brojni članovi, mnogi su i preminuli, a kod potpisivanja novih retroaktivnih ugovora prijenos prava potpisuju samo aktualni članovi grupe. • Samim time postoji veliki broj glavnih izvođača, ili njihovih nasljednika, koji nikad nisu prenijeli svoja prava činjenja dostupnim javnosti na diskografe, njihove snimke su na internetskim servisima, a naknada nikad ne dođe do izvođača ili njihovim nasljednicima, već ostaje kao nepripadajuća dobit izdavaču. • Direktiva prepoznaje i nepovoljnu pregovaračku poziciju izvođača kod dogovaranja uvjeta ugovora s diskografom. • Po nekim procjenama izvođačkih udruga, baziranim na analizi dostupnih ugovora i na razgovorima s izvođačima, postoji jedan zaista ekstremno mali broj izuzetno uspješnih izvođača koji su u povoljnoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe, i mogu nametnuti svoje interese u ugovoru. • Tim izvođačima realno uopće ne treba nikakav zakon jer im je tržišna pozicija takva da mogu sami zaštititi svoje interese, i ostvariti „odgovarajuću i primjerenu“ ugovornu naknadu. • Svi ostali glavni izvođači, daleko najveći broj njih, posebno u početku karijere, bili su i još uvijek su u izrazito podređenoj pregovaračkoj poziciji u odnosu na diskografe, i potpisivali su, a i danas potpisuju ugovore koje mnogi pravni stručnjaci definiraju gotovo kao robovlasničke. • Utoliko su osnovni ciljevi Direktive, a to su: ugovorna sloboda, pravedan balans prava i interesa, i odgovarajuća i razmjerna naknada, za ogroman broj glavnih izvođača realno potpuno neostvarivi kroz individualne ugovore. • Upravo zato je u Direktivi ostavljena mogućnost nacionalnim zakonodavcima da kroz postojeće, ili nove zakonodavne modele, uspostave balans u situacijama kada je on očito poremećen, i da autorima i izvođačima osigura „appropriate i proportionate remuneration“, što drugim riječima znači da se kroz zakon treba revidirati postojeće, i utjecati na buduće odnose između diskografa i izvođača. • Jedini način da se ciljevi Direktive, dakle odgovarajuća i primjerena naknada za SVE izvođače na snimci, zaista i ostvare u praksi je intervencija u zakonodavne okvire. • Potpuno je nemoguće taj rebalans provesti na individualnoj osnovi jer bi to značilo potpisivanje milijuna novih ugovora ili dodataka ugovorima, kojima bi se ispravljali trenutni odnosi između diskografa i svih glazbenika na svakoj pojedinoj snimci. • Jedino realno i uopće izvedivo rješenje za ovaj pravni kaos je da države zakonom zaštite izvođače i njihova prava od „neprijateljskog preuzimanja“ te da se zakonom garantira izvođačima pravo na neodrecivu naknadu, bez obzira jesu li potpisali ugovor o prijenosu ekskluzivnih prava s diskografima ili takav ugovor ne postoji, što je u Hrvatskoj najčešći slučaj. • Jedini način da se taj masovni ugovorni rebalans provede u praksi je kroz kolektivnu zaštitu. • Kolektivna zaštita pritom nije nikakav presedan jer se već efikasno implementira u raznim područjima masovnog korištenja snimaka. • Jedine organizacije koje raspolažu svim podacima nužnim za striktnu provedbu odredaba Direktive su udruge za kolektivnu zaštitu prava. • Pritom nitko u sustavu ne bi bio oštećen ni na koji način, sva tri dionika glazbene produkcije bi ostvarili ono pravo koje im i dosadašnji zakoni, a osobito nova Direktiva garantiraju. • Posebno pogodan bi taj model bio za internetske servise, koji bi jednim ugovorom regulirali sva izvođačka prava na svim snimkama, kao što to već kolektivno reguliraju s autorima • Protiv takvog rješenja mogu biti samo oni čiji motivi u startu nisu pošteni, i čije su namjere da sebi prisvoje izvođačku naknadu, koja im ni po ugovoru, ni po sadašnjem zakonu, ni po Direktivi ne pripada. • Uz to je nedvojbena činjenica da sami diskografi u ovom času koriste model koji se uvelike oslanja na sve elemente kolektivne zaštite prava. • Vlasnici fonograma pritom ne ostvaruju ta prava preko svojih udruga za kolektivnu zaštitu, što bi bilo najlogičnije, najjednostavnije i najekonomičnije rješenje. • ZAPRAF po zakonu i rješenjem DZIV-a može štititi isključivo prava proizvođača fonograma, pa su za potrebe „individualne zaštite izvođačkih prava“ izmišljeni tzv. agregatori. • Agregatori su de facto „parakolektivne“ organizacije za kolektivnu zaštitu, bez dozvole DZIV-a, i to s jednim i isključivim ciljem: da mogu „u paketu“, uz diskografska, ugovarati i naplaćivati i izvođačka prava. • Apsolutno svi ključni elementi kolektivne zaštite prava su i sada prisutni u modelu koji trenutno primjenjuju diskografi u odnosima s internetskim servisima. • Kod individualne zaštite prava vlasnik prava unaprijed ugovara uvjete korištenja svake pojedine snimke. • To je apsolutno optimalno i nužno u velikom broju slučajeva kada autor ili izvođač može izravno i unaprijed, osobno ili preko ovlaštenog posrednika, kontrolirati i postavljati posebne uvjete za opseg i namjenu pojedinačnog korištenja svakog svog autorskog djela ili izvedbe. • U slučaju ugovora diskografa s internetskim servisima ne pregovara se individualno o uvjetima korištenja pojedinačne snimke, nego za cjelokupni katalog vrijede isti uvjeti korištenja. • Taj model licenciranja, tzv. „blanket licence“, uobičajen je i tipičan upravo za kolektivno ostvarivanje prava. • Nakon što se prava proizvođača fonograma, u „paketu“ s izvođačkim pravima, kolektivno ugovore, i prikupi se naknada, ta se naknada isplati diskografima. • Tek tada nastupa tzv. „individualna zaštita“, tj. diskografi na osnovi postojećih (a često i nepostojećih) individualnih ugovora, ili čak vrlo proizvoljno, potpuno netransparentno isplate (ili najčešće ne isplate uopće) dio primljene naknade glavnim izvođačima. • U stvari se u ovom modelu tzv. individualna prava ostvaruju kolektivno, a izvođačka je naknada potpuno nestala, odnosno „utopljena“ je u ugovor između vlasnika fonograma, agregatora i „streaming“ servisa. • Pritom jednostavno ne postoji način da diskografi mogu ispuniti osnovni cilj direktive, a to je da naknada stigne do svakog pojedinog izvođača na snimci, barem u onom dijelu gdje je izvođače moguće identificirati. • Relevantni podatci nužni za isplatu naknade su: tko sudjeluje (svira ili pjeva) na pojedinoj snimci, i broj bankovnog računa osobe koja pjeva- svira na toj snimci. • Te podatke diskografi ne posjeduju, i samim time ne mogu ostvariti ciljeve Direktive, čak i kada bi to htjeli. • Tim podacima raspolažu jedino udruge za kolektivnu zaštitu izvođačkih prava, koje su u stanju osigurati da plaćena naknada stigne do svih dionika koji imaju zakonsko pravo na naknadu. • HUZIP u ovom času raspolaže s 9.140 punomoći kojom su ga izvođači ovlastili da štiti njihova prava činjenja dostupnim javnosti. • HUZIP u svojoj bazi ima provjerene podatke o glavnim i pratećim glazbenicima na preko milijun snimaka, s preko 4 milijuna registriranih pojedinačnih snimljenih izvedbi na tim snimkama. • U International performers database (IPD), međunarodnoj bazi koja registrira sve izvođače na snimkama, i koje je HUZIP član te ima pristup svim podatcima, ovog časa je 700.000 registriranih izvođača. • HUZIP na osnovu toga može garantirati da će svi, i glavni i prateći glazbenici, primiti naknadu za sve snimke na kojima su u karijeri sudjelovali, bez obzira tko je bio izdavač, ili vlasnik prava proizvođača fonograma. • Pritom je razumljivo da odgovarajuća i primjerena naknada ne može biti ista ako se radi o glavnom izvođaču, koji preuzima kompletan rizik udjela u uspjehu snimke, ili o pratećem glazbeniku, koji je najčešće već primio jednokratnu naknadu za snimanje, bilo od glavnog izvođača, producenta snimke ili diskografa. • Kakvi će biti ti omjeri naknade između glavnog i pratećih izvođača stvar je ugovora između izvođača, ukoliko takav ugovor postoji, odnosno pravilnika, ukoliko takav ugovor ne postoji, što je u praksi najčešći slučaj • Takav pravilnik može donijeti jedino udruga za kolektivnu zaštitu, u dogovoru sa svojim članovima i njihovim strukovnim udrugama. • Donošenje takvog pravilnika je jedino moguće ukoliko se ta prava ostvaruju kolektivno. • Direktiva prepušta nacionalnim zakonodavstvima da iskoristi razne postojeće ili nove mehanizme kako bi se autorima i izvođačima osiguralo pravo da sudjeluju u dobiti koja se ostvaruje na internetu. • Ti mehanizmi uključuju kolektivno pregovaranje, ali nikako ne isključuju neodrecivo pravo na izvođačku naknadu, kao i obveznu kolektivnu zaštitu tog prava. • Utoliko je prijedlog svih izvođačkih udruga po čitavoj Europi, koji je u prethodnoj verziji prijedloga ZAPSP-a bio implementiran u članku 128. stavak 3. tog prijedloga, u cijelosti u skladu s idejom i ciljevima Direktive. • Isto je potvrdio i glavni koordinator EU komisije za implementaciju Direktive u nacionalna zakonodavstva država članica. • Postavlja se logično pitanje, ako taj mehanizam podržavaju sve izvođačke udruge u EU, i sve međunarodne asocijacije izvođača, ako se kroz e savjetovanje pokazalo da ogromna većina i glavnih i pratećih izvođača u Hrvatskoj također podržava takvo rješenje, i ukoliko taj mehanizam nije u suprotnosti s duhom i ciljevima Direktive, čiji se interes štiti inzistiranjem da se takav članak ne nađe u ZAPSP-u? • Također je pitanje zbog čega je „ZAPRAF protiv“ takvog rješenja, koje bi garantiralo da će svi izvođači na snimci primiti pravičnu naknadu za korištenje svojih izvedbi na internetu? • Jedini logični odgovor na to pitanje je da članovi ZAPRAF-a imaju izravni financijski interes upravo u ovako pravno nereguliranom, netransparentnom i neurednom poslovnom modelu, u kojem je moguće da ogroman dio izvođačkih prava nikad ne stigne do izvođača, već kao nepripadajuća dobit ostane na računima diskografa. • Jako je uočljivo da u okviru ovog savjetovanja niti jedan jedini izvođač nije izrijekom iskazao svoju zabrinutost činjenicom da bi mu kolektivno ostvarivanje prava činjenja dostupnim javnosti u nekoj mjeri ograničilo mogućnost individualnog pregovaranja sa svojim diskografom. • Oni koji su jedini izuzetno zabrinuti za individualna prava izvođača, i inzistiraju da izvođači i dalje pojedinačno pregovaraju s diskografima, su upravo sami diskografi, uz jedan minorni broj autora ili izvođača koji su i sami vlasnici producentske ili diskografske tvrtke. • Apsolutno svaki diskograf se u svojim komentarima pozivao na neotuđivo pravo izvođača da individualno pregovara o izvođačkim pravima sa svojim diskografom, kao ključni argument zbog koje se prava izvođača ne bi ostvarivala kolektivno. • Apsolutno svi diskografi inzistiraju na individualnom ostvarivanju tog izvođačkog prava, a apsolutno svi izvođači koji su se javili na savjetovanje traže od zakonodavca da se ta prava ostvaruju kolektivno. • Pritom nitko, ni diskografi ni autori ni izvođači, desetljećima ne osporava činjenicu da se na radijima, televizijama, kod priopćavanja javnosti, privatnog kopiranja ili najma nosača zvuka, izvođačka prava ostvaruju kolektivno, i da su time također ograničena prava izvođača na individualno pregovaranje s njihovim diskografima. • Zakonodavac bi svakako trebao uzeti u obzir tu činjenicu i njen kontekst, i krenuti od činjenice da činjenje dostupnim javnosti nije novi oblik komadne prodaje već oblik priopćavanja javnosti. • Također treba uzeti u obzir da ogromna većina izvođača smatra kako će njihov interes kod ovog oblika masovnog korištenja snimaka biti bolje zaštićen kroz kolektivnu zaštitu, nego što bi to bilo kroz pojedinačne ugovore s diskografima. • Takva jednoglasnost izvođača uvelike je uvjetovana njihovim dosadašnjim lošim iskustvom, s obzirom da je iz savjetovanja očigledno da već godinama ne ostvaruju nikakav prihod, ili ostvaruju neprimjereno mali prihod od iskorištavanja njihovih snimljenih izvedaba na internetu. • Posve je jasno da je sadašnjim prijedlogom zakona potpuno nemoguće promijeniti tu izuzetno lošu praksu za izvođače. • Zakonodavac de facto odredbama ovog zakona odlučuje hoće li prekinuti pravno nasilje, i osigurati da izvođačka naknada zaista dođe do izvođača, ili će daleko najveći dio te izvođačke naknade postati prihod diskografa, kao što se to evidentno i dokumentirano događa već dugi niz godina. • Važno je naglasiti da izvođači i njihove udruge ne traže da se promjeni zakon tako da on bude PROTIV diskografa, nego da bude ZA izvođače. • Da je ovaj dosadašnji model dobro funkcionirao, i da je novac stizao do svih, ili barem do razumne većine izvođača kojima taj novac pripada, taj model se možda ne bi dovodio u pitanje. • Ali realnost je na žalost drukčija, ovaj model ne funkcionira, izvođački novac se naplaćuje, a ne isplaćuje izvođačima. • Ili bolje rečeno, ovaj model se pokazao odličnim za diskografe, jako lošim za izvođače. • Ovakav ZAPSP kakav se nalazi u javnoj raspravi utoliko je evidentno protivan javno deklariranim i legitimnim interesima izvođača, izrazito pogoduje posrednicima u distribuciji snimaka na uštrb kreativnih pojedinaca, de facto dokida izvođačka prava u smislu kako ih je propisala Rimska konvencija, suprotan je duhu i ciljevima Direktive EU o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, a samim time i protivan političkoj volji zastupnika Europskog parlamenta, koji su Direktivu u ovom obliku izglasali značajnom većinom glasova. • Opravdano pitanje je utoliko čije interese zapravo štiti Ministarstvo kulture kao predlagač zakona, kada sve izvođačke udruge, i ogromna većina izvođača traži drukčije rješenje od onog koje je trenutno na snazi, i koje je uvršteno i u prijedlog novog ZAPSP-a. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
385 Sandra Lončarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA KOMENTARI HRVATSKOG DRUŠTVA DRAMSKIH UMJETNIKA NA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao udruga koja okuplja više od 900 glumaca, audiovizualnih umjetnika izvođača, ovime se očitujemo na Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Članak 84. stavak 4. Hrvatsko društvo dramskih umjetnika smatra iznimno važnim u stavak 4. dodati rečenice: ''Stjecatelj daljnjeg prava iskorištavanja odgovara solidarno za ispunjenje obveza koje prenositelj tog prava ima prema autoru. Ugovorna odredba suprotna odredbama ovog stavka ništetna je.'' Na ovaj način ograničava se mogućnost manipulacije nositelja prava iskorištavanja prema autorima osnivanjem daljnjeg prava iskorištavanja za drugu pravnu osobu. Naime, autori i izvođači često su u lošijem ugovornom položaju u odnosu na njihove ugovorne partnere, a to na više mjesta izričito ističe i Direktiva 2019/790. U odnosu na navedeno, i poznatu nam lošu praksu izbjegavanja obveza, definiranje solidarne odgovornosti u ovom aspektu pravnog prometa pravom iskorištavanja autorskih djela, dovelo bi do veće kontrole ispunjavanja obveza prema autorima i veće sigurnosti autora. Također, kako bi prethodni stavak imao smisla i sigurnost provedbe, nužno je propisati da su ugovorne odredbe protivne odredbi o solidarnoj odgovornosti ništetnim. Članak 85. Članak 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu izričito navodi da će države članice osigurati da svi autori i izvođači prime odgovarajuću i razmjernu naknadu za korištenje njihovih snimaka na internetu. Članak 18. Direktive je implementiran za autore/koautore audiovizualnih djela člankom 85. nacrta Zakona koji propisuje da, čak i u slučaju kada koautor audiovizualnog djela svoje pravo umnožavanja, pravo distribuiranja, svaki ili neki oblik prava priopćavanja javnosti ili pravo prerade na svom audiovizualnom djelu prepusti filmskom producentu, u svakom slučaju zadržava pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje tog audiovizualnog djela, kojeg prava se ne mogu odreći niti ga mogu drugome prenijeti ili na drugi način prepustiti, s tim da se naknada ostvaruje obavezno kolektivno. Međutim takve odredbe u nactu Zakona nema za audiovizualne umjetnike izvođače iako navedeni članak Direktive izričito propisuje da će „države članice osigurati da svi autori i izvođači prime odgovarajuću i razmjernu naknadu …“ U situaciji kada je zbog pandemije koronavirusa svim umjetnicima na svijetu onemogućeno javno nastupanje i samim time i zarađivanje za vlastiti život i kada je internet jedino mjesto na kojem izvođači mogu izraziti svoju kreativnost, potpuno je neprimjereno da Republika Hrvatska donosi zakon u kojem audiovizualnim umjetnicima izvođačima ne daje mogućnost da ostvare naknadu za takvo korištenje njihovih izvedbi. Stoga ovime, u ime HDDU-a audiovizualnih umjetnika izvođača, članova naše udruge, zahtjevamo da se u Zakon implementira članak 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, na način da se i za audiovizualne umjetnike izvođače uredi pravo na primjerenu i razmjernu naknadu za svako korištenje audiovizualnih izvedbi kao što je to za autore audiovizalnog djela učinjeno u čl. 85. nacrta Zakona. Također, molimo pojašnjenje poziva li se pri navedenoj formulaciji u Nacrtu pisac ovog članka na ''pravednu ravnotežu prava i interesa'' iz članka 18. stavka 2. spomenute Direktive i ako da, što je tu pravedno? Ako je neki drugi razlog izostavljanja izvođača, molimo pojašnjenje. Članak 86. Premda se obveza transparentnosti iz članka 62. odnosi na sve izvođače kako propisuje članak 131., s obzirom da se članak 86. tiče audiovizualnih djela, smatramo obveznim i pravednim, u ovom članku izričito navesti i izvođače na način da se u stavku 1. nakon riječi ''autorima doprinosa'' doda i riječ ''izvođačima''. Također, u stavku 2. nakon riječi ''doprinos autora'' treba dodati riječi ''ili izvođača''. Članak 88. Mogućnost raskidanja ugovora zbog nezavršavanja djela u roku od pet godina od potpisivanja ugovora ne može biti pridržana samo za autore. I autori doprinosa i izvođači moraju imati mogućnost raskida ugovora zbog navedenih razloga. U suprotnom, kako je trenutno predloženo, svi, koji nisu autori, nalaze se u velikoj situaciji neizvjesnosti, moraju unedogled biti na raspolaganju i pritom možda odbijati druge poslove. Ako bi bilo jasno da filmski producent nema kapacitete dovršiti djelo u roku od pet godina od sklapanja ugovora, svaki sudionik takvog djela ima pravo raskinuti ugovor bez odgovornosti za štetu. U stavku 2. obavezno uz koautore i autore doprinosa treba dodati izvođače. Ili alternativno, u članku 131. navesti i članak 88. pa da i oni budu obuhvaćeni. Ovako predloženim stavkom 2. diskriminirani su izvođači na način da oni ne bi mogli zadržati pravo na isplatu naknade. Članak 90. stavak 3. S obzirom da se ovaj članak na odgovarajući način primjenjuje i na izvođače sukladno članku 131., proizlazi li iz formulacije ''ako nije drukčije ugovoreno između naručitelja i autora'' da se izvođač ugovorom može u potpunosti odreći prava, npr. prava na udio u jedinstvenoj primjerenoj naknadi za priopćavanje javnosti svoje fiksirane izvedbe iz čl. 128.? S obzirom da na već spomenuti lošiji ugovorni položaj autora i izvođača u odnosu na njihove ugovorne partnere, ovaj Zakon ne bi trebao dozvoliti potpuno odricanje od naknade za iskorištavanje autorskog djela. Članak 91. Stavak 3. članka 91. predviđa raskid ugovora zbog neplaćanja naknade autoru, a koji je naravno moguć i bez posebnog propisivanja takve mogućnosti. Člankom 64. ovog nacrta prijedloga Zakona propisuje se supsidijarna primjena Zakona o obveznim odnosima. S obzirom da je Zakonom o obveznim odnosima propisano da su raskidom ugovora obje strane oslobođene svojih obveza, osim obveze za naknadu štete, molimo jasno pojašnjenje podrazumijeva li raskid ugovora opoziv prava iskorištavanja koja su bila prenesena na naručitelja? Smatramo da je potrebno preciznije propisati ovu situaciju. Nema nikakvog razloga da naručitelj zadrži pravo iskorištavanja djela ako nije podmirio naknadu za to isto pravo. Također, autor koji sve svoje ugovorne obveze ispuni ne može odgovarati za štetu zbog raskida ugovora koji je uzrokovan neplaćanjem od tog istog naručitelja. Premda Zakon o obveznim odnosima nije predmet ovog savjetovanja, budući da ovaj nacrt prijedloga Zakona koji uređuje jako specifično područje istovremeno upućuje na Zakon o obveznim odnosima, molimo pojašnjenje i preciznije reguliranje situacije neplaćanja kako bi se zaštitilo autore i uvela veća pravna sigurnost. Članak 92. stavak 1. Iza riječi ''sva autorska prava iskorištavanja'' treba dodati riječi ''i obveze''. Članak 128. stavak 2. Diskriminirajuće je kod prava na jedinstvenu primjerenu naknadu za priopćavanje fiksirane izvedbe javnosti izričito spomenuti samo proizvođače fonograma jer to navodi na možebitne implikacije da glumac izvođač, za razliku od izvođača glazbenika, ne bi imao pravo na naknadu za priopćavanje fiksirane izvedbe javnosti. HDFD predlaže ili brisati riječ fonograma, tako da se odredba odnosi jednako na sve izvođače, ili dodati riječi videograma. Europska Direktiva 2006/115 također spominje fonograme ali ne zabranjuje proširenje ove odredbe na ostale kategorije izvođača tamo gdje je to primjenjivo. Članak 131. U članak 131. obavezno dodati odgovarajuću primjenu na izvođače članaka 23. (pravo autora usprotiviti se korištenju autorskog djela na način kojim se povređuje njegova čast ili ugled), 47. (pravo prerade). Članak 209. U članku 209. stavku 1. točci 1. opet se nedopustivo i diskriminirajuće spominje samo riječ fonogram. Članak 156. stavak 2. točka. 2. trenutno važećeg Zakona kod propisivanja prava koja se kolektivno ostvaruju ne pravi razliku između različitih kategorija izvođača. Čemu uvođenje ovakve podjele? Premda se u uvodu članka 209. spominje kako ''kolektivno ostvarivanje prava može obuhvaćati osobito sljedeća srodna prava iz ovoga Zakona ali se na njih ne ograničuje, zbog veće pravne sigurnosti i jednakosti izvođača, tražimo da se briše riječ fonogram ili da se za sva prava izvođača iz čl. 209. doda i riječ videogram. Članak 229. stavak 7. Predlažemo brisanje odredbe da naknadu Vijeća stručnjaka podmiruju stranke u postupku, posebno kad se postupak vodi između autora i ugovornog partnera. Obveza plaćanja naknade za rad spomenutom Vijeću ima demotivirajući učinak na stranke da se uopće koriste ovim mehanizmom. Zašto bi stranka imala dodatne troškove u ovakvom postupku koji opet može rezultirati time da se rješenje nije postiglo pa opet kao mogućnost ostaje privatna parnica? Za Upravni odborHrvatskog društva dramskih umjetnika Primljeno na znanje Komentari su primljeni na znanje. Odredbe o ugovoru o audiovizualnoj produkciji odgovarajuće su izmijenjene slijedom rezultata ovoga javnog savjetovanja. Što se tiče prava umjetnika izvođača – glumaca, napominje se da izjednačavanje prava svih umjetnika izvođača ne bi u ovom trenutku bilo u skladu s međunarodnim ugovorima koji reguliraju područje autorskog i srodnih prava, a kojih je Republika Hrvatska članica. Valja napomenuti da Pekinški ugovor o audiovizualnim izvedbama Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo detaljnije regulira prava glumaca i plesača, međutim, Europska unija još nije članica tog međunarodnog ugovora (nije ga ratificirala), a Republika Hrvatska nema mogućnost samostalnog pristupanja tom Ugovoru. Vezano uz komentar na članak 92. Nacrta prijedloga Zakona pojašnjava se da je prijenos svih obveza sadržan u prijenosu ukupnog poslovanja odnosno poslovnog pogona, bez obzira na njihov izvor, što znači da iste uključuju i obaveze temeljem prava iskorištavanja autorskog djela. Članak 18. Direktive 2019/790 implementiran je u članak 60. Nacrta prijedloga Zakona koji se primjenjuje i na izvođače.
386 Maro Grbić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Maro Grbić, povjesničar umjetnosti. Prijedlozi za dopunu. Načelno smatram da javnu raspravu treba ponoviti jer u krugovima stvaralaca i povjesničara likovne umjetnosti nije bilo stručne rasprave zbog ograničenja kretanja i okupljanja. članak 22. i 23. Dodati: autor ili nosilac autorskih prava. Ne da se samo autor protivi deformiranju, nego i nasljednici autora. članak 26. umnožavanje Autor likovnog djela iz područja grafike može svoja djela umnožavati tako da određuje ukupan broj umnoženih djela i da se nakon umnožavanja taj postupak više ne ponavlja. U takvom postupku svaki primjerak umnoženog djela se smatra izvornikom (originalom) i mora biti vidljivo označen autorovom rukom razlomkom u kojem je brojnik redni broj toga djela u seriji, a nazivnik ukupan broj umnoženih djela. Uz to se istom tehnikom autor potpisuje i ispisuje naziv djela. Ako se djela umnožavaju neodređeni broj puta, u više navrata i u vremenskim razmacima, bez označavanja ukupnog broja primjeraka, takva djela se ne smatraju autorskim originalima, nego grafičkim reprodukcijama. Ako se kiparsko djelo umnožava lijevanjem, klesanjem, strojnom obradom ili drugim kiparskim postupcima smatra se izvornim autorskim djelom ako je unaprijed određen broj mogućih primjeraka (kopija). Kiparsko djelo koje se umnožava može biti ponovljeno (reproducirano) najviše 12 puta da bi se smatralo izvornim autorskim djelom. Od tih 12 primjeraka 4 reprodukcije se smatraju autorskim primjercima i namijenjeni su osobnoj upotrebi autora, a 8 primjeraka je namijenjeno prodaji. Tako proizvedena djela se smatraju umjetničkim autorskim djelima. Da bi se razlikovala moraju na vidljivom mjestu biti označena upisanim razlomkom u kojem je u brojniku redni broj reprodukcije, a u nazivniku ukupan broj reprodukcija (najviše 4 ili 8). Četiri autorova primjerka se uz razlomak označavaju još i slovom A. Svaki primjerak se označava potpisom autora i registriranim pečatom radionice gdje je djelo izrađeno (utiskivanjem u procesu lijevanja i 3D ispisa ili ukovavanjem puncom). Ako je broj odljeva veći od 12 onda se sve reprodukcije istog djela nazivaju multipli i također se označavaju brojevima sa razlomkom (redni broj/ukupan broj), potpisom i pečatom proizvođača. Ukoliko je broj reprodukcija veći od 200 svi odljevi više nisu autorska djela nego industrijska proizvodnja i ne moraju se posebno označavati. Ako tijekom reprodukcije kiparskih djela autor dorađuje cijelu površinu i znatnije mijenja oblik svaki primjerak se smatra unikatom. Reprodukcija kiparskih djela strojnim tehnikama (izrezivanje, glodanje, otiskivanje, prešanje) se smatra autorskim postupkom ako stvara djela ograničenog i kontroliranog broja (kao i za lijevanja). Autorski izvornik je do 12 označenih primjeraka, do 200 multipl, a iznad toga serijska neautorska proizvodnja. Svaka promjena dimenzija kiparskog autorskog djela (uvećanje ili umanjenje) stvara zanatski proizvod, a ne novo autorsko djelo umnoženo u ograničenom i označenom broju. članak 174. je zbrkan i nesistematičan Ako se već želi naplatiti korištenje zapisa za privatne svrhe, nema smisla odredbe zakona temeljiti na fotokopiranju, pa sve druge načine zapisivanja izjednačavati sa fotokopiranjem. To se može učiniti općom formulacijom o svim medijima zapisivanja. Pogotovo su takve odredbe zastarjele i zbrkane kada se većina podataka zapisuje na računalnim spremnicima (HDD i SSD). članak 176. zadnja rečenica, što točno znači: 'Njime se može slobodno raspolagati.' Čime se raspolaže pravom ili zapisom? Ili se slobodno raspolaže zapisom nakon 50 godina od izdanja? članak 178, 179. Rudarenje teksta? Odakle ta doslovnost iz engleskog? Pretraživanje ili istraživanje. članak 180. Djela siročadi? Pa tko koristi taj pojam za ono što se u zakonu predlaže? Što je to zapravo? Što se predmnijeva? članak 216. Poslovni 'nastan'. Što je to, ima li suvremenija i kolokvijalnija riječ? Primljeno na znanje Komentari su primljeni na znanje. Pojašnjava se da će i autorovi nasljednici nakon smrti autora moći poduzimati mjere usmjerene zaštiti autorskog prava, kako imovinskih tako i moralnih prava autora. Vezano uz definiranje izvornika djela, upućujemo vas na članak 28. stavak 2. Nacrta prijedloga Zakona, koji regulira slučajeve u kojima se i umnoženi primjerci autorovog djela smatraju izvornikom djela. Što se tiče primjedaba na izričaj propisa odnosno uvođenje novih izraza kao što su „rudarenje teksta i podataka“ i sl., napominje se da su isti razmatrani od strane stručnjaka za autorsko pravo i u okviru rada odgovarajuće Radne skupine te su kao takvi prihvaćeni. „Poslovni nastan“ izraz je koji se redovito koristi u propisima EU-a te nacionalnim propisima kojima se takvi europski propisi implementiraju.
387 Domagoj Margetić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Izvršni odbor Ogranka slobodnih novinara Hrvatskog novinarskog društva pregledao je Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Praktički od Članka 1., gdje novinari (a time i snimatelji, fotografi te ostali novinarski radnici) nisu definirani kao posebna skupina čija se autorska prava moraju zaštititi, pa preko definicija autorskih i srodnih prava, kroz cijeli se Nacrt provlači nešto što možemo nazvati nepoznavanjem i što je još opasnije nepriznavanjem autorskih prava u području novinarstva. Naime, za razliku od sličnih propisa u zemljama Europske unije, čini se kao da ovim Nacrtom, predlagatelj želi autorski potpuno obespraviti novinare, a posebno slobodne novinare, čija autorska i srodna prava ovim Nacrtom praktički nisu ni na koji način zaštićena niti zajamčena. Dok se u Nacrtu na više mjesta identificiraju različite profesije čija se autorska prava na ovaj ili onaj način Zakonom štite, u pogledu novinara, a posebno zaštite autorskih i srodnih prava slobodnih novinara Nacrt je potpuno podbacio. U tom smislu Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u potpunosti ignorira realnost u pogledu potrebe zaštite autorskih i srodnih prava pojedinih struka, a osjeća se ozbiljna i zabrinjavajuća tendencija autorskog obespravljivanja slobodnih novinara (u što ubrajamo fotografe, snimatelje, koji u praksi i jesu članovi Ogranka slobodnih novinara). Nacrt je manjak u tolikoj mjeri da je u pogledu zaštite autorskih i srodnih prava slobodnih novinara, ali i novinara općenito, bespredmetno u ovoj javnoj raspravi ulaziti u članak po članak predloženog nacrta, jer je naprosto ovaj Nacrt ovako online nemoguće korigirati i dopunjavati u mjeri u kojoj ovaj tekst to doista zahtijeva kad su u pitanju autorska i srodna prava slobodnih novinara. Tu manjkavost Nacrt pokazuje od osnovnih definicija u Članku 1., kao što smo već naglasili, pa preko definicija objave autorskog djela u Članku 5., koji je nepotpun posebno u kontekstu zaštite autorskih prava kod objava novinarskih radova, dok se u Članku 6. niti ne spominju autorska prava ili zaštita prava novinara, a posebno ne slobodnih novinara, dok se neke druge profesije ipak izrijekom navode. Kod Članka 7., primjerice, i definicije autorskog djela imamo prvi put pokušaj da se ozakoni autorska diskriminacija novinara, a posebno slobodnih novinara, jer se njihov autorski rad ni na koji način ne definira autorskim djelom, iz čega proizlaze sve daljnje manjkavosti, propusti, nedostaci i neprihvatljivosti ovog Nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Naprosto, stječe se dojam da predlagatelj namjerno ignorira autorska prava novinara, a u tom kontekstu i posebno autorska i srodna prava slobodnih novinara, što je za nas kao Ogranak slobodnih novinara HND-a izizuzetno zabrinjavajuće. Dakle, od prvog članka, pa preko osnovnih definicija kao primjerice definicije autorskog djela, pa preko definicije autorskih i srodnih prava, definicija objave, prenošenja, obrade i druge regulative, javno predloženi Nacrt prijedloga Zakona u potpunosti ignorira novinarstvo kao struku i izgleda kao da je usmjeren pomaganju tome da se medijskoj industriji omogući profitiranje na autorskom obespravljivanju novinara, a u čemu će dodatno biti obespravljeni slobodni novinari, koji čak niti minimum prava preko medijske industrije neće moći ostvariti, a čija će autorska prava slijedeći ovakav neprihvatljivi Nacrt prijedloga Zakona moći koristiti bez naknade tko god poželi, bez da za to snosi ikakve pravne posljedice. Ogranak slobodnih novinara Hrvatskog novinarskog društva, ovime izražava nezadovoljstvo ovim Nacrtom prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, jer isti prijedlog ni na koji način ne uključuje stvarnu i punu zaštitu autorskih prava slobodnih novinara. Naprotiv u dobroj mjeri ovakav bi Zakon legalizirao sistematsko kršenje autorskih prava slobodnih novinara, što je naprosto neprihvatljivo. Pozivamo ovime predlagatelja da u nastavku procesa rada na ovom Zakonu uključi sve segmente profesija na koje se Zakon odnosi, a mi posebno inzistiramo da u nastavku rada na Zakonu budu uključeni i predstavnici Ogranka slobodnih novinara HND-a, kako bismo konkretno, članak po članak mogli utjecati i ukazati na potrebu zaštite autorskih prava slobodnih novinara, što uključuje i fotografe i snimatelje, koji su dobrim dijelom članovi našeg Ogranka slobodnih novinara. Smatramo da je u nastavku rada na Zakonu nužno Nacrt izmijeniti u dobroj mjeri kako bi se konačnim prijedlogom obuhvatila potpuna i kvalitetna zaštita autorskih prava slobodnih novinara, što s ovim sadržajem Nacrta apsolutno nije slučaj. Ignoriranje autorskih prava slobodnih novinara najveća je mana ovog Nacrta. Izvršni odbor Ogranka slobodnih novinara HND-a u sljedećem će razdoblju predlagatelju uputiti detaljnu i opširnu analizu ovog Nacrta i detaljne prijedloge kako zaštititi autorska prava slobodnih novinara. Ovakav Nacrt prijedloga Zakona naprosto je s pozicije zaštite novinarskih autorskih prava nama potpuno neprihvatljiv, jer ni na koji način ne osigurava zaštitu autorskih prava slobodnih novinara. Domagoj Margetić, slobodni novinar predsjednik Ogranka slobodnih novinara HND-a Primljeno na znanje Komentari su primljeni na znanje te se daju sljedeća pojašnjenja: Definiciju iz članka 1. točke 1. te definiciju iz članka 7. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona nije moguće mijenjati jer ista proizlazi iz članka 2. Bernske konvencije za zaštitu književnih i umjetničkih djela, koje je Republika Hrvatska članica. Napominje se pritom kao bitno da novinari i autori koji stvaraju autorska djela u sektoru medija (autorske članke, kolumne, autorske osvrte, fotografska djela, crteže, ilustracije i sl.) uživaju autorskopravnu zaštitu prema općim pravilima ovoga Zakona. Dakle, na slobodne novinare i druge autore koji nisu u radnom odnosu primjenjuju se opće odredbe o pravima autora iz ovoga Zakona, pri čemu je posebno bitan dio koji se odnosi na ugovorno pravo.
388 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HDU u svom komentaru nije odgovorio niti na jedan od stotinjak argumenata HGU. Ono što je očito, članovi HDU se prvo trebaju međusobno dogovoriti imaju li izvođači prava ili nemaju. Svaki diskograf koji se javio naveo je da su prateći glazbenici jednokratno plaćeni i da je time za njih stvar završena. Direktiva tvrdi suprotno. Ne plaćaju se ni glavni izvođači, puno ih se javilo na ovo savjetovanje, ali ni za to HDU ne nudi nikakvo pojašnjenje. HDU tvrdi da je EU odbacila inicijativu izvođača da se uvede neodreciva naknada za izvođače, što je netočno, Direktivom je prepušteno nacionalnim zakonodavstvima da uvedu razne mehanizme kako bi osigurali (shall provide) da svi autori i izvođači na snimci prime ”appropriate and proportionate” naknadu kad im se snimke koriste na internetu. Korištenje raznih mehanizama podrazumijeva sve postojeće, dakle ne isključuje se ni kolektivna zaštita, pa i nove opcije koje će osigurati da autori i izvođači prime pravičnu naknadu. Poruka je jasna- ovo sad ne valja, i treba mjenjat. Sigurno tu promjenu Direktiva ne bi propisala da Europski parlament nije uočio sadašnji neodrživi i nepravičan sustav, u kojem 98% izvođača ne dobiva nikakvu naknadu za korištenje njihovih snimaka na internetu, a preko 85% prihoda od internetskih servisa završi kod raznih posrednika, među koje spadaju i diskografi. Jer, budimo realni, diskografi ne stvaraju glazbu, oni je prodaju i distribuiraju. Iz ovog savjetovanja je vidljivo da diskografi s ogromnim brojem i glavnih i pratećih izvođača nemaju individualne ugovore, i da im ne plaćaju naknadu. Dakle lažno se predstavljaju, i naplaćuju tuđi novac. Nastojali smo osvijestiti glazbenike da postoje njihova prava koja su otuđena i za koja se trebaju izboriti. I ljudi kojih se to jako tiče su se javili. Glazbenici na savjetovanju u velikom broju izražavaju podršku dokumentima svojih udruga, HGU, HUOKU, HDGU, HUZIP. Mnogi su napisali vrlo originalne i emotivne komentare, jedan broj njih se zadržao na bazičnim činjenicama. A HUZIP osim što nema razloga ni želje, nema ni načina vršiti pritisak na glazbenike, za razliku od diskografa, koji imaju načina i želje, o čemu se govorilo i na ovom savjetovanju, i što je i rezultiralo ovakvim tekstom Direktive i traženjem novih mehanizama zaštite interesa autora i izvođača. Svi glazbenici koji su se očitovali na savjetovanju redom tvrde isto: nisu potpisali ugovor s diskografom, ne primaju naknadu od diskografa, a njihove su snimke na servisima. Za razliku od njihovih neprenesenih izvođačkih prava, njihov novac je kod članova HDU. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
389 Dragutin Smokrović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti se slažem da Huzip preuzme poštenu naplatu izvođačkih i autorskih prava na internetu kao šta to predlaže ogromna većina autora i izvođača u HR. Član sam grupe Plava Trava Zaborava i mislim da glazbenici i autori imaju pravo na naknadu od korištenja njihove glazbe na internetu! Podržavam da se ta naknada ostvaruje kolektivno ! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
390 Jadranka Krištof NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Preko 30 godina se bavim snimanjem pratećih vokala (kao studijski glazbenik) za brojne pjevače i bandove, kako hrvatske tako i za izvođače iz regije (tj.bivše države). Nikada nisam potpisala ugovor u kojem se odričem naknade za izvođačka prava od internetskog tj. digitalnog emitiranja. Ne mislim to potpisivati niti ubuduće, osim ukoliko se ne postavi zakonska regulativa koja će pravično obuhvatiti sve profile glazbnika, pa tako i prateće vokale, sukladno njihovoj participaciji u produkciji glazbenih djela. Stoga, podržavam svaki napor u tome smislu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
391 Robert Mikuljan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Profesionalni sam glazbenik, surađivao sam sa dosta glazbenika i orkestara( Jazz orkestar HRT-a, JazzIstra Orchestra.....). Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, niti sam od njih primio bilo kakvu naknadu za korištenje mojih snimaka na internetskim servisima. Jedina naknada koju primam od mojih izvođačkih prava je preko HUZIP-a. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta! Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
392 Dino Ivelja NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA STUDIJSKI SAM GLAZBENIK I SNIMIO SAM MNOGE SNIMKE KOJE JE MOGUĆE NAĆI NA INTERNETSKIM SERVISIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava, niti sam od njih primio bilo kakvu naknadu za korištenje mojih snimaka na internetskim servisima.  Jedina naknada koju uopće primam od mojih izvođačkih prava je preko HUZIP-a. Putem punomoći sam ovlastio HUZIP da štiti moja izvođačka prava i za korištenje mojih snimaka na internetu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno, i da je ta naknada neodreciva, kao što je to kod emitiranja na radio postajama. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
393 Dubravka Jančić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
394 Mia Mikulić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podrzavam prijedlog Fotokluba Sloboda Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
395 Fran Franjo Petrač NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
396 HRVATSKA DISKOGRAFSKA UDRUGA (HDU) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Zbog konstantnog ponavljanja netočnih navoda od strane Hrvatske glazbene unije i određenih pojedinaca, na kraju ovog savjetovanja ipak moramo reagirati sa još jednim komentarom. Jasno je i ne bi trebalo biti sporno da autorsko pravo pripada autoru, izvođačko pravo umjetniku izvođaču, a pravo proizvođača fonograma proizvođaču fonograma. Važećim zakonom, ali i prijedlogom novog Zakona svim dionicima glazbene industrije zajamčeno je ostvarivanje njihovih prava, te se nikome njegova izvorna prava ne oduzimaju. Uvodno kao HDU i ZAPRAF osobito ističemo da cijenimo doprinos svakog autora, izvođača i proizvođača fonograma u nastajanju nove snimke, te stoga naravno smatramo da svi uključeni u taj proces trebaju biti adekvatno plaćeni za svoj rad. Takav stav odražava se u poslovnoj praksi što su potvrdili i brojni eminentni izvođači (primjerice Petar Grašo, Željko Bebek, Aki Rahimovski, Husein Hasanefendić Hus, Dražen Žerić Žera, Mia Dimšić, Šimo Jovanovac, Vlatko Stefanovski, Danijela Martinović, J.R.August, Vesna Dragojević za pok. Olivera Dragojevića i brojni drugi) koji su pisano potvrdili da imaju uredno regulirane ugovorne odnose sa svojim diskografima i posljedično tome primaju urednu isplatu naknada, i to kako od fizičke, tako i od digitalne distribucije glazbe. Proizvođačima fonograma prema novom Zakonu pripadala bi ista ona prava koja već imaju po postojećem Zakonu, uostalom kao i izvođačima, te njihova prava nisu ni na koji način sužena ili oduzeta, kako to netočno navode kolege iz izvođačkih organizacija. Ono što se mijenja u korist svih nositelja prava je upravo još bolja zaštita prava naspram velikih internetskih platformi koje zarađuju na tuđem sadržaju, a da za to nisu na adekvatan način nadoknadili autore, izvođače, proizvođače fonograma. Što se tiče prijedloga HUZIP-a, HGU-a i HUOKU-a da se prava izvođača ostvaruju isključivo putem kolektivne organizacije, o tome su svoj stav izrekle i europske institucije koji dostavljamo u nastavku: 1. Na razini EU su Europska komisija i Europski parlament već razmatrali i odbacili uvođenje neodrecivog prava koje predlažu hrvatske izvođačke organizacije jer je to u suprotnosti s načelima proporcionalnosti i ugovorne slobode i jer ne uzima u obzir razlike između država članica i kreativnih sektora zbog čega je izvjesna različita implementacija s različitim nacionalnim pristupima i razlikama između kreativnih sektora. 2. Upravo iz tog razloga Komisija se usredotočila na druge mehanizme putem kojih je osigurana pravedna naknada za autore i umjetnike izvođače u njihovim ugovornim odnosima. Radi se o članku 18. Direktive o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu tj. o mehanizmu prilagodbe ugovora i obvezi transparentnosti čija je implementacija također predviđena ovim novim Zakonom. 3. O dodatnom neodrecivom pravu na naknadu raspravljalo se i u nekim državama članicama EU, te ga nijedna od ostalih država nije odlučila uvesti. Hrvatska bi bila ekstreman slučaj, i u konačnici bi mogla biti izložena i pravnim posljedicama za uvođenje mjera koje nisu u skladu s pravnom stečevinom EU-a. 4. Predložena zakonska izmjena nije u interesu i išla bi na štetu umjetnika izvođača. Prema aktualnom Zakonu pravo stavljanja na raspolaganje javnosti je isključivo pravo koje se ostvaruje individualno ili se može ostvarivati kolektivno, a izbor je ostavljen upravo umjetniku izvođaču koji ima pravo samostalno odlučivati o načinu ostvarivanja svojeg prava onako kako mu u kojoj situaciji više odgovara. Prema tome, promjena zakona u pravcu ukidanja trenutno postojeće mogućnosti izbora zapravo znači ograničavanje slobodne volje umjetnika izvođača, i predstavljalo bi ozbiljnu restrikciju postojećih prava. 5. Zahvaljujući tehnološkom i tržišnom razvoju, umjetnici izvođači imaju više izbora nego ikad o tome kako proizvode i distribuiraju svoju glazbu. Sve veći broj umjetnika stvara i posjeduje svoje snimke i odabire se izravno baviti digitalnim uslugama. Nametanje kolektivnog upravljanja samo dodaje nepotreban sloj uprave i troškova za ovaj rastući broj umjetnika. Održavanje kolektivnog upravljanja nameće rješenje iz 19. stoljeća u industriju 21. stoljeća. Time bi došlo do ometanja novih i inovativnih poslovnih modela koji sami izvođači sve više primjenjuju. 6. Dodatnim pravom na naknadu ne bi se ostvarili nikakvi prihodi za izvođače čije se snimke zapravo ne streamaju niti preuzimaju. Stvarni korisnik takvog prava bila bi upravo organizacija za kolektivno ostvarivanje prava izvođača (HUZIP), koja ionako naplaćuje visoke administrativne troškove, a ne bi mogla ni pravilno raspodijeliti naplaćene prihode nositeljima prava. Ako bi se uspostavilo obavezno kolektivno ostvarivanje s osnove stavljanja na raspolaganje javnosti, izvođači bi bili na gubitku jer bi se uveo još jedan posrednik što podrazumijeva i još jedan trošak. 7. Zaključivanje obveznih kolektivnih ugovora suprotno je već zaključenim ugovorima i ustaljenoj poslovnoj praksi te bi značilo ujednačavanje naknade za sve izvođače. U praksi je to u suštini uvijek individualno pravo - dogovor koji nije unificiran, već se razlikuje od slučaja do slučaja. 8. Kolektivno upravljano, dodatno pravo na naknadu stavljanja na raspolaganje javnosti učinilo bi licenciranje na jedinstvenom digitalnom tržištu složenijim jer bi digitalni servisi trebali zasebno pregovarati s jednim ili nekoliko nacionalnih društava za kolektivno ostvarivanje prava u svakoj od 27 država članica. To bi zakompliciralo i učinilo manje privlačnim pokretanje i upravljanje digitalnim glazbenim uslugama na hrvatskom tržištu. Uostalom, to su potvrdili i neki od najvećih digitalnih servisa na svijetu (Spotify, Deezer) u pismu koji je poslan premijeru Plenkoviću i ministrici kulture, gđi. Obuljen-Koržinek. Ovdje se, dakle, nažalost pod krinkom brige za zaštitu prava umjetnika izvođača u pretežnoj mjeri radi o lobiranju za partikularne interese. Zbog gore navedenih razloga stvarnu korist od takvog prava imao bi najviše HUZIP a ne pojedinačni izvođači, bilo glavni ili sporedni. Za kraj, želimo istaknuti kako samo putem modela koji već postoji u svijetu, a koji se primjenjuje i kod nas, možemo pokrenuti razvoj digitalnog tržišta glazbe u Hrvatskoj. Vjerujemo da će onda kao posljedica toga doći i do većih naknada za autore, izvođače i proizvođače fonograma, što bi nam svima trebao biti cilj! S poštovanjem, Hrvatska diskografska udruga Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
397 gabrijela krmpotić kos NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, molila bi prije svega neka se javno savjetovanje još produži. Čitam sve komentare, i doista sam zatečena da se uopće nisu uključili "muzealci. Očigledno ne znaju, nije ih nitko dodatno potaknuo i obavijestio da je i za nas ovako važan Zakon u pripremi. Moji komentari za sada, zbog kratkoće vremena odnositi će se na čl.103.,104., 183., 196. Rijetki su muzeji koji imaju pravnu službu i pravnika, koji je specijaliziran za ovu vrstu specijaliziranih znanja, a to su autorska prava. Nadam se da će predlagač promisliti i o Muzejima i našim "izazovima" u okviru Autorskih prava. Sukladno Zakonu o Muzejima i Pravilniku postoje različiti Muzeji:arheološki, etnografski, tehnički, povijesni, prirodoslovni, umjetnički.....znači potrebno je napraviti distinkciju odnosno razumijevanje predlagača jer nije isto upravljati arheološkim muzejom ili umjetničkim- posebno onim koji upravlja zbirkama "živih" umjetnika odnosno onih koji podliježu autorskim pravima. Različita su prava i mogućnosti. Uz osobito poštovanje! Gabrijela Krmpotić Kos, mag.mus.prof. MAS -ravnateljica Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
398 Ana Mađer NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovanje, Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Također, podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od izvođenja svojih skladbi na internetu. Jednako kao što autorima pripadaju autorska prava tako i izvođačima pripadaju izvođačka prava, uvijek i na svim medijima. LP, Ana Mađer Cure Iz Centra Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
399 Menart d.o.o. NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Već smo iznijeli prije nekoliko dana zašto se protivimo, uvođenju novog kolektivnog digitalnog prava za izvođače u naš zakon. Danas ćemo malo više pojasniti, zašto se kao publisheri protivimo nekim odredbama novog prijedloga zakona. Niti Menart, niti drugim publisherima, ne može biti u interesu da se sinkronizacijska prava ostvaruju kolektivno, obzirom na njihovu individualnu prirodu, i individualno davanje odobrenja. Kao i do sada ta bi prava trebala biti podvedena pod prava koje se mogu ostvarivali ili induvidualno ili kolektivno. ODREDBE ZAKONA KOJIMA SE UVODI OBVEZNO KOLEKTIVNO OSTVARIVANJE SINKRONIZACIJSKIH PRAVA I PRAVA UMNOŽAVANJA Sljedeća autorska prava moraju se ostvarivati samo putem organizacija za kolektivno ostvarivanje prava: 1. za nescenska glazbena djela s riječima ili bez riječi i književna djela: b. pravo prerade koje se odnosi na: × uvrštavanje glazbenih djela s riječima ili bez riječi u audiovizualna djela kao što su glazbene, zabavne, mozaične i slične emisije (uključujući prilagodbu i glazbenu obradu u tu svrhu) × korištenje glazbenih djela s riječima ili bez riječi na načine za koje je ono prema svojoj biti namijenjeno, kao što su koncertna ili studijska izvedba ili izvedba glazbe uz ples (uključujući prilagodbu i glazbenu obradu u tu svrhu) te × uvrštavanje glazbenih djela s riječima ili bez riječi kao pozadinske glazbe uz govor ili radnje koje se same po sebi ne izvode prema unaprijed napisanom detaljnom scenariju (uključujući prilagodbu i glazbenu obradu u tu svrhu), sve nabrojano pod uvjetom da korisnik ima odobrenje za emitiranje, reemitiranje, prenošenje izravnim protokom, korištenje u okviru prateće internetske usluge ili za davanje pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta c. pravo prerade koje se odnosi na: × prilagođavanje × glazbenu obradu te × uvrštavanje glazbenih djela s riječima ili bez riječi u druge vrste autorskih djela (kao što su audiovizualna djela), u predmete srodnih prava i u druge vrste sadržaja koje učitavaju korisnici usluga za dijeljenje sadržaja putem interneta, sve nabrojano pod uvjetom da davatelj usluge dijeljenja sadržaja putem interneta ima odobrenje za davanje pristupa javnosti djelima koje su učitali korisnici na platformama za dijeljenje sadržaja putem interneta d. pravo umnožavanja koje podrazumijeva zvučno snimanje (uključujući stvaranje fonograma) kao i uvrštavanje nescenskog glazbenog djela s riječima ili bez riječi u audiovizualno djelo u skladu s točkama 1. b. i 1. c. ovoga stavka (uključujući stvaranje videograma) g. ostvarivanje prava na daljnje korištenje efemernih snimki iz članka 181. stavka 3. ovoga Zakona ARGUMENTI PROTIV UVOĐENJA OBVEZNOG KOLEKTIVNOG OSTVARIVANJA SINKRONIZACIJSKIH PRAVA Sinkronizacijska prava obuhvaćaju korištenje autorskih djela u filmovima, serijama, reklamnim kampanjama, kazališnim predstavama, i sl. Samo autor može odrediti, te mu se ne može nametati, da se djelo koristi ili ne koristi na određeni način. Bilo kakva drugačija opcija značila bi ograničenje prava autora. Smisao individualnog odobrenja i individualnog ostvarivanja sinkronizacijskih prava leži u slobodi autora da sam određuje smije li se i na koji način njegovo djelo koristiti izvan njegove, autorove izvorne ideje i namjene. Apsurdno je da je individualno ostvarivanje tih prava ostavljeno umjetnicima izvođačima i proizvođačima fonograma dok je to pravo autorima oduzeto. Direktivom nije predviđeno kolektivno ostvarivanje tih prava! Ako predložene odredbe stupe na snagu mogući su nepovoljni ishodi za autore jer se djelo primjerice može koristiti u reklamiranju nekih proizvoda koje sam autor ne podržava (alkoholna pića, oružje, i sl.)ili u kontekstu u kojem ga autor ne želi prikazivati (scene nasilja, izrugivanja...). Također, samo autor može odrediti da li zahtjeva naknadu za korištenje svog autorskog djela u odnosu na opseg sinkronizacijskog korištenja i u kojoj visini, što pak ovisi načinu korištenja (filmovi, serije, reklamne kampanje, kazališne predstave...), povezano s time i budžetu (tipa dok. film i igrani film, lokalna kampanja i nacionalna kampanja...). Čak i unutar istog projekta (tipa istog filma) postoji razlika u opsegu korištenja (trajanje u kojem se koristi, da li se koristi kao pozadinska glazba ili odjavna/najavna špica, kontekst, u traileru...), a razlikuju se i mediji kojima se publicira reklamna kampanja (internet, TV, radio...). Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
400 Dancing Bear doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Zanimljiva inicijativa sindikata glazbenika , pratecih i glavnih, koja ujedno prikuplja kolektivna prava za javno izvodjenje za sve izvodjace, koja pokusajem zatrpavanja i spama savjetovanja ponekim laznim, nekim netocnim ili izjavama iz nerazumijevanja, Stvoriti laznu sliku . Dosta od izvodjaca ponukani dopisom od Huzipa stavili su takav copy paste comentar, da bi ih kasnije maknuli ili izmijenili (svi s kojima suradjujemo ), shvativsi o cemu se radi. Npr jedan od komentara ( koji nije maknut) od studijskog glazbenika s kojim smo suradjivali mogu izdvojiti kao primjer: Zeljko Nikolin napisao je da nikad nije potpisao ugovor sa nijednim diskografom. Potpisali smo ugovor s njime za produkciju , sviranje gitara i pratece vokale , za 3 pjesme glavnog izvođača Igora Delača. Za taj posao smo mu prema ugovoru isplatili 15.000 kuna. I ako se ispravno prijavio u Huzip, za emitiranje tih pjesama Huzip mu prikuplja prava za javno izvodjenje i uredno isplacuje. Smatram da su oni time fer placeni, prikupljace i prava od javnog izvoddjenja, a diskografu i glavnom izvodjacu ce trebati barem 50 godina ovim tempom da takav iznos naplate od prodaje na internetu. Da li to znaci da je sljedeca inicijativa da Huzip prikuplja naknade za sve izvodjace od koncerata, po istoj tarifi za sve? Ili ce oni odredjivati ko je bolji i ko treba dobiti više, za koncerte? Ili je normalno da svak odabire ono sta mu odgovara? Da li bi isto tako sindikat novinskih i urednika izdanja knjiga trebao prikupljati prodaju i prihode na internetu od knjiga i publikacija, ili je to posao izdavača? Ako zelimo razvijati zemlju, trziste i glazbeni bussines, onda najbolje da pogledate kakvi su zakoni postojeci u svim razvijenim zemljama, zapravo u svim zemljama EU, Ili kakve ce zakone te razvijene zemlje koje stite i razvijaju svoju glazbeni utjecaj donijeti u skladu sa direktivoim EU, pa najbolje da ih onda prepisemo. Dancing Bear Music Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
401 Marijana Vukovojac-Dugan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje izvođačke naknade od snimki koje se koriste na internetu. Članica sam simfonijskog orkestra HRTa. S poštovanjem Marijana Vukovojac-Dugan Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
402 Marinela Ella Jantos NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Postovani zakonodavci i dragi kolege,Premda ovo smatram suvisnim i gotovo sramotnim ,moram reci da ja kao proizvodjac zabave i zvuka ,ciji se proizvodi i dan danas svakim danom koriste ,ne zaradjujem niti mizernu naknadu niti kao izvodjac niti kao autor. Naravno da je to neprirodno i neposlovno.Ako ovdje mogu i trebam reci i netko ce me cuti- zahtjevam da se to promjeni i takodjer da mi se plate zaostaci ove nerealnosti.Hvala na pozornosti ako sam ju dobila. Pozdrav ,Ella. (Jantos) Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
403 Hrvatska glazbena unija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Ovim putem, u ime članova glazbeničkih udruga, zahtjevamo da se u Prijedlog ZAPSP-a unesu odredbe kojima će se u cijelosti efikasno provesti odredbe Direktive EU o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, prvenstveno slijedeće odredbe te Direktive: „Države članice osiguravaju da, ako autori i izvođači licenciraju ili prenose svoja isključiva prava za iskorištavanje svojih djela ili drugih predmeta zaštite, oni imaju pravo primiti odgovarajuću i razmjernu naknadu. U provedbi načela utvrđenog u stavku 1. u nacionalnom pravu države članice mogu slobodno koristiti različite mehanizme i uzimaju u obzir načelo ugovorne slobode te pravednu ravnotežu između prava i interesa.“ Jedini način da se u praksi provedu navedene odredbe Direktive kada su u pitanju glazbeni izvođači je da se zaštite njihova imovinska prava, i to tako da se u zakon vrati članak 128. stavak 3. ZAPSP-a, onako kako je predložen na Radnoj skupini, i podržan od svih dionika te skupine, osim od strane ZAPRAF-a, čiji su interesi evidentno dijametralno suprotni interesima izvođača. Radi se o modelu koji podržavaju i zastupaju sve izvođačke udruge i međunarodne organizacije izvođača na europskoj i svjetskoj razini, i koji počiva na dva osnovna stupa: • neodrecivo pravo izvođača na naknadu od činjenja dostupnim javnosti snimljene izvedbe • kolektivno ostvarivanje prava činjenja dostupnim javnosti snimljenih izvedbi. Takvim riješenjem diskografi bi i dalje na osnovi prijenosa ekskluzivnih prava izvođača imali pravo na distribuciju, i sve ostale odluke nužne kako ne bi nastao poremećaj u dosadašnjim i budućim poslovnim modelima eksploatacije pojedine snimke, dok bi istovremeno izvođačima bila osigurana naknada za svako korištenje njihove snimljene izvedbe na internetu. Upravo su principi kolektivne zaštite kroz protekla desetljeća rezultirali vrlo efikasnim sustavima zaštite ekonomskih interesa i autora i izvođača kada se radi o emitiranju, priopćavanju javnosti, pravu iznajmljivanja i kod privatnog korištenja. Prihodi iz kolektivne zaštite prava za stotine tisuća autora i izvođača širom svijeta, kao i za njihove nasljednike, bili su važan, a mnogima i ključan prihod na bazi kojega su ostvarivali svoju egzistenciju. Utoliko zakonska odredba koju predlažemo nije nikakav povijesni presedan nego samo nastavak jednog modela koji se u praksi pokazao kao vrlo uspješan, i koji je svim dionicima glazbene kulture i industrije garantirao da će biti kompenzirani za svoj trud, talent i investiciju. Istovremeno se radi o ispravljanju jednog nelogičnog i nepravednog sustava, koji je u praksi pokazao da ne funkcionira, i kojim su nezadovoljni i autori i izvođači. U ovom času oko 85% prihoda od glazbe završava kod posrednika u distribuciji snimke od autora i izvođača do krajnjeg korisnika. To je situacija koja je krajnje nepoštena i potpuno nelogična, i koja je nastala u trenutku kompletne promjene paradigme, na prelasku iz analognog u digitalno doba, kada se umjesto trgovine proizvodima prešlo isključivo na trgovanje pravima. Taj trenutak trebao je rezultirati sasvim novim dogovorom između vlasnika triju prava na snimci, umjesto toga nastalo je svojevrsno pravno nasilje, koje su uveli u praksu vlasnici jednog srodnog prava nad drugim srodnim pravom, a u konačnici i nad autorskim pravom, sve na osnovi ugovora koji su regulirali komadnu prodaju u analogno doba. Utoliko je jedino riješenje za promjenu ove neodržive situacije, i pravnog kaosa koji se trenutno odvija na tržištu autorskih i srodnih prava, upravo zakonsko riješenje, kojim će se nametnuti novi „društveni dogovor“ o tome kako da nositelji svih triju prava ostvare svoje legitimne interese u digitalnom dobu. U tom smislu ključno je da se svakom pojedinom autoru i izvođaču, bez kojih snimka ni ne postoji, osigura takav položaj na digitalnom tržištu da ne budu u podređenom položaju, i da ne mogu biti ucjenjeni od strane onih koji u ovom času ostvaruju monopol na distribuciju kreativnih sadržaja. Povijest je pokazala da je takvu snažnu pregovaračku poziciju autora i izvođača, kada se radi o masovnom iskorištavanju njihovih autorskih djela i izvedbi, nemoguće osigurati kroz individualno ostvarivanje njihovih prava, i da su kod takvih oblika iskorištavanja upravo njihove kolektivne organizacije bile ključni izvor pravne, pa i financijske sigurnosti svakog pojedinog autora i izvođača. Lako je zamisliti potpuno kaotičnu situaciju koja bi nastala da npr. emitiranje na radio ili TV postajama nije zakonski i u praksi regulirano kao kolektivno. Sada se kao „tržišna praksa“ pokušava uvesti upravo jedan takav eksperiment, u kojem jedno od tri prava nameće pravila igre, i u kojemu su interesi autora i izvođača potpuno podređeni interesima vlasnika snimke, kao jednog od nekoliko posrednika između kreativaca koji glazbu stvaraju, i onih koji tu glazbu slušaju. Pravedna raspodjela prihoda s interneta između nositelja prava ključni je faktor stabilnosti i dobrih odnosa unutar glazbene industrije, a onda i boljeg pozicioniranja te industrije u okviru daljnjeg razvoja digitalnog tržišta. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Navodi u komentaru ne odgovaraju činjeničnom stanju. Prava koja su ovim Nacrtom prijedloga Zakona dodijeljena umjetnicima izvođačima usklađena su kako s člankom 18. Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu, dodatno pojašnjenim recitalom (73) na kojeg upućujemo, tako i s Ugovorom o izvedbama i fonogramima Svjetske organizacije za intelektualno vlasništvo (WPPT), kao i s Direktivom 2001/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 22. svibnja 2001. o usklađivanju određenih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu. Osobito se ističe se da se ovim Nacrtom prijedloga zakona (kao i važećim Zakonom) propisuje i šira zaštita za umjetnike izvođače nego što je ona koja je propisana pravnom stečevinom EU-a i WPPT-om, u pogledu opsega isključivih prava. Temeljem javnog savjetovanja u tekst Nacrta prijedloga Zakona unesene su i dodatne detaljnije razrađene odredbe o potrebi sklapanja kolektivnih sporazuma između reprezentativnih udruženja umjetnika izvođača koji djeluju u području glazbe i reprezentativnih udruženja proizvođača fonograma, o minimalnim uvjetima ugovora vezanih uz angažmane umjetnika izvođača te o postupku usvajanja takvih kolektivnih sporazuma. Takav kolektivni sporazum primjenjivao bi se na sve situacije u kojima umjetnik izvođač i proizvođač fonograma nisu ugovorili povoljnije uvjete u svojem pojedinačno sklopljenom ugovoru.
404 Dancing Bear doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Dancing Bear je izdavačka kuća koja je u svojih 30 godina poslovanja objavila preko 500 značajnih albuma hrvatskih i regionalnih izvođača, dakle ne previše, ali među njima i neke od najznačajnijih albuma objavljenih u Hrvatskoj. Pojedinim izvođačima uspjeli smo pomoći da ostvare i svjetski zapažene uspjehe, između ostalog zahvaljujuči i činjenici da smo već 24 godine zastupnik jedne od najvećih svjetskih kompanija Warner Music International za Hrvatsku , Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju i Albaniju što nam je omogućilo da steknemo znanja i uvid u svjetsku diskografsku praksu i legislativu i općenito funkcioniranje glazbene industrije na svjetskom nivou. Zajedno smo s našim kolegama izvođačima, autorima, svjetskim organizacijama poput IFPI, Impale, ICMP-a ali i domaćih poput ZAMPa, surađivali kod donošenja direktive EU 2019, kako bi se izborili za pravedniji tretman svih sudionika u kreativnom procesu stvaranja i snimanja glazbe, kao i njenog uspješnog plasmana promocije i eksploatacije. Stoga se veselimo uvođenju novog zakona koji bi omogućio da se povećaju naknade sudionicima tog procesa, a koje su trenutno minorne na hrvatskom tržištu, prvenstveno jer nema najvećih servisa koji prodaju glazbu poput Spotify-a, a monetizacija na You Tube platformi je na području Hrvatske tek počela prije godine dana i ovisi isključivo o količini prodanog marketinga na hrvatskom tržištu i zasad je minorna, o čemu mogu posvjedočiti i brojni autori koji su preko ZAMPa ostvarili zaista minorne naknade. Ovu javnu raspravu shvatili smo kao mjesto gdje ćemo pomoći radnoj skupini kod donošenja što kvalitetnijeg zakona u korist svih kreativaca i sudionika u glazbenoj industriji svojim konstruktivnim prijedlozima, a ne opstrukcijom. Nažalost je jedna interesna skupina uzurpirala ovaj prostor instrukcijama svojem članstvu kako copy /paste izjavama zasuti ovu javnu raspravu, stvarajući privid velike količine “umjetnika” koji bi htjeli da se u novi zakon ugradi obaveza kolektivnog prikupljanja njihovih prava na internetu, pritom ih dovodeći u zabludu i ne pruživši im ni osnovne informacije o tome koja su to prava, a kamoli o tome kakva je svjetska praksa i legislativa, koja nigdje ni u jednom europskom zakonodavstvu ne predviđa da se prava umjetnika izvođača moraju ostvarivati isključivo kolektivno, a još manje da se uvedu neka nova dodatna prava za “studijske glazbenike” ili prateće glazbenike, ili ako baš hoćete zanatske glazbenike, koji su u procesu stvaranje snimke uvijek plaćeni i to vrlo često od strane samog glavnog izvođača, producenta ili diskografa. Pritom među njima ima zaista vrijednih kreativaca koji zaslužuju da budu i jesu adekvatno plaćeni, bilo jednokratnom isplatom bilo podjelom s glavnim izvođačem ako već nisu grupa ili sastav koji međusobno dogovara i dijeli prihode. Na njima je da međusobno urede takve odnose, ako već nisu. Trenutno je ta naknada za prateće glazbenike u Hrvatskoj daleko veća i plaćena unaprijed , od onog što će s digitalnog tržišta ostvariti glavni izvođač i diskograf zajedno. Uz to, ti već plaćeni prateći glazbenici, zahvaljujući tim snimkama koje se emitiraju javno ostvaruju i prihode od priopćavanja javnosti (tv, radio,mali korisnici, internet radio, hoteli trgovine itd) zajedno s glavnim izvođačima kojim su im to omogućili, i to su njihova kolektivna prava za koje se brine HUZIP Digitalna trgovina na internet servisima ni u kojem slučaju se ne može poistovjetiti s javnim izvođenjem u elektroničkim medijima ili drugim oblicima javnog izvođenja, pa tako u nigdje u svjetskoj praksi ili zakonodavstvu nije izjednačena s javnim izvođenjem niti se prikuplja, niti će se prikupljati kolektivno, već je to individualno pravo svakog izvođača da dogovori uvjete koji mu odgovaraju s kim i kako hoće. Pritom je u interesu svakog umjetnika da odabere tko će se brinuti za ta njegova prava, tko je najsposobniji i tko mu najviše odgovara, određeni diskograf, određena organizacija ili on sam direktno. Već je pomalo mučno čitati komentare koji hotimice ili nehotice stvaraju potpuno neistinitu i nerealnu sliku o diskografima. Izvođači i diskografi dobrovoljno stupaju u poslovni odnos i pod unaprijed dogovorenim uvjetima. U većini slučajeva radi se o ugodnoj i korektnoj suradnji. Ako netko ne shvaća prava i obveze u koje stupa, pri punoj pravnoj i poslovnoj sposobnosti, nije krivnja druge strane i to se ne rješava zakonskim uvođenjem nove obveze kolektivnog prikupljanja. Također, svatko je dobrodošao okušati se i sam kao diskograf, pa tako i svjetska a i Hrvatska praksa pokazuje puno izvođača koji se brinu o svojim pravima putem vlastitih izdavačkih kuća i tako individualno ostvaruju najbolje moguće uvjete za sebe. Zbog čega bi neki uspješan izvođač koji svoja prava ostvaruje direktno sam ili preko vlastite preko vlastite izdavačke kuće , direktno s glazbenim servisima koji prodaju njegovu glazbu, bio prisiljen predati takova prava nekoj uspješnoj ili neuspješnoj organizaciji koja će mu odbiti i 40% ili više svojih troškova? Na njemu je da odluči koga će odabrati i koje je najbolje rješenje za njega, stoga zakon mora propisati da je na njemu izbor, a ne da se takova prava MORAJU prikupljati kolektivno i isključivo preko jedne organizacije. Takova praksa je jedina koja postoji i koja će postojati u svjetskoj praksi razvijenog svijeta i svi pri zdravom razumu vjerujemo da će jedina i postojati i na hrvatskom tržištu i u hrvatskim zakonima. U suprotnom će se i ovo malo postojećih i tek započetih digitalnih servisa povući s našeg tržišta, dok ostali najveći neće ni doći što su i najavili. Stoga predlažemo i podržavamo novi zakon koji će omogućiti takav slobodni odabir svakog umjetnika, izvođača, autora ili bilo kojeg drugog sudionika u kreativnom procesu stvaranja umjetničkog djela, a ne da mu se nameće samo jedna postojeća organizacija i isključivo kolektivno prikupljanje prava. Silvije Varga, osnivac i direktor Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
405 Hrvatski audiovizualni centar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatski audiovizualni centar pozdravlja inicijativu usklađenja Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima s pravnom stečevinom EU i sa stalnim promjenama u digitalnom svijetu. Međutim, smatramo da ovaj Nacrt ima puno otvorenih pitanja te da je potrebno provesti dodatne konzultacije sa strukom te uključiti sve relevantne dionike kako bi došlo do konačnog rješenja gdje se nijedna struka neće osjećati zakinutom i podcijenjenom. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
406 Alan Bjelinski NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Ne primam nikakvu naknadu za digitalno korištenje snimke na internetu i nikada nisam potpisao ugovor s diskografom o prijenosu mojih izvođačkih prava u svrhu korištenja na internetu. Podržavam prijedloge HUZIP-a za donošenje novog zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Rado se uključujem u raspravu. S poštovanjem, Alan Bjelinski. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
407 Igor Drvenkar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu.  Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
408 Antonio Babić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Skladatelj sam i glazbeni producent. Moja se glazba koristi na internetu, a ja za to ne primam nikakvu naknadu. Glazbenici se ne mogu odreći svoje naknade od interneta i neka je ostvaruju kolektivno, kao primjerice kod radijskih i tv postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
409 Goran Komerički NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, ovim putem slobodan sam dati doprinos E-Savjetovanju povodom donošenja Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Doprinos se odnosi na pitanje reguliranja prava u području glazbenog poslovanja. Prilikom formiranja vlastitog mišljenja, vodim se kontekstom svjetskog glazbenog poslovanja i njegova značaja na ukupna ekonomska kretanja odnosno povezanost koju ono ima s funkcioniranjem sudionika mnogih kreativnih industrija i industrija koje jesu ili mogu biti naslonjene na cijelu tu priču. Jednako tako, promatram važnost pozicioniranja Hrvatske i njezinih kulturnih identiteta i potencijala unutar europske i svjetske zajednice kultura. Istraživanje IFPI-ja pokazalo je kako izvođači nikada nisu bili u prilici ostvarivati veće naknade u glazbenom poslovanju negoli to imaju sada. Ukupni porast tijekom petogodišnjeg razdoblja u desetim godinama ovog stoljeća iznosi 23 posto. Ti prihodi nužno su povezani s izrazitim razvojem digitalne kulture i novog načina na koji pristupamo glazbi, kako je slušamo i razumijemo, koliko nam je važna i izrazito dostupna. Svjetsko digitalno tržište – čijim aktivnim dijelom želimo biti – donosi napredovanje glazbenog poslovanja iz godine u godinu, a najveći razlog toga pripisuje se uspjehu servisa za korištenje glazbe. Ukupan porast udjela globalnog glazbenog streaminga u proteklom jednogodišnjem periodu iznosi 22,9 posto. Želimo li biti dijelom tog i takvog svijeta? Onoga koji je napravio poslovni model koji se sudionicima glazbenog poslovanja pokazao uspješnim i poticajnim kao nikada do sada? Kako bismo bili dijelom uspješnosti glazbenog kulturnog miljea koji bi i nama omogućio da više izvozimo i bolje štitimo naše kulturne identitete, važno je imati kvalitetan pravni okvir razvoja digitalnog tržišta u našoj zemlji. Okvir koji će nas otvoriti suvremenom načinu poslovanja usklađenom sa svjetskim poslovnim standardima. S tim otvaranjem i s tim usklađenjem doći će i veće naknade za sve sudionike uključene u područje glazbenog stvaranja i posla u glazbi. I za kulturne djelatnike i za one koji umjetnicima omogućuju veću vidljivost, bolje prepoznavanje i uspješnije naknade. Problem u Hrvatskoj do sada bio je da nismo razvili prepoznavanje kreativnih i izvedbenih vrijednosti umjetnika u glazbi na način da postoji navika plaćanja digitalnih servisa u trenucima kada uživamo u njihovoj umjetnosti. Autorskoj i izvođačkoj. Slijedom toga, ukupni prihodi naših autora, naših izvođača i naših diskografa od digitalnih servisa maleni su. Kako bi se to povećalo, valja nam – nakon donošenja valjanog zakonskog okvira, usklađenog sa svjetskim pravnim okvirom – pristupiti senzibiliziranju javnosti za ovim, suvremenim i najudobnijim, načinom korištenja i uživanja u glazbi. I tu, između ostaloga, leži uloga i strukovnih udruga izvođača. Da učine puno toga na popularizaciji korištenja digitalnih servisa, ali i na edukaciji svojih članova da razumiju zašto je to preduvjet njihova uspjeha i povećanja njihovih prihoda. I, slijedom toga, da pomaže svojim članovima pri poboljšanju osobnih ugovora s ostalim sudionicima glazbenog poslovanja. Svako dodatno eksperimentiranje s uvođenjem dodatnih prava – koja su proteklog desetljeća odbačena u cijelom svijetu – samo će nas dodatno udaljiti od mogućnosti koje nam je razvoj digitalnih komunikacija donio. Čini mi se sasvim jasnim da, kao malena zemlja, nismo u poziciji mijenjati svjetski uspješan poslovni model. Jer je analiza u drugim zemljama pokazala da bi takva intervencija dodatno fragmentirala tržište i, zapravo, bila 'potencijalno ometajuća'. Ona bi, ističe se, najmanje koristila samim izvođačima. Kada bismo krenuli putem pravnog eksperimenta, doveli bismo se do pravnih izazova za uvođenjem mjera koje nisu prepoznate u cijelom svijetu. Time bismo počeli ometati nove i inovativne poslovne modele koje i sami izvođači sve više primjenjuju. Jer izvođači danas imaju više izbora no ikada. Njihova pregovaračka pozicija u kolektivu kreativnih industrija i glazbenog poslovanja, zapravo, nikada nije bila snažnija. Oni digitalnoj distribuciji mogu pristupiti sami izravnim stavljanjem vlastitih djela na digitalne platforme. Mogu to učiniti putem agregatora kojima će platiti da to učine umjesto njih. A mogu ići i preko diskografa koji će im, uz to, dati dodatnu vrijednost. Ta dodatna vrijednost znači osiguranje podrške u prepoznavanju njihovih radova u digitalnoj buci. Ta buka donosi desetine tisuća novih pjesama koje se tjedno objavljuju na tim istim digitalnim platformama. Drugim riječima, svaki umjetnik ima priliku za poslovanje po principu 'uradi sam'. S time što u toj prilici treba voditi računa kako će ili sve samostalno obavljati ili sam unajmljivati specijaliste različitoga tipa poput menadžera za odnose s javnošću, specijalista za radijsku distribuciju, marketinške agencije ili eksperte društvenih mreža. Dakako, te će ljude trebati platiti unaprijed i onda čekati rezultate njihova rada i prihode od digitalne distribucije koji se isplaćuju ovisno o korištenju njihovih djela. Kada idu putem diskografa, taj primarni trošak i taj rizik je u rukama njihovih distributera. Za malu zemlju i malu kulturu poput naše izrazito je važno da svoj identitet gradimo u skladu sa svjetskim tokovima kulturnog i razvoja poslovanja. Što to znači? Znači kako bi nas svako eksperimentiranje s implementiranjem prava koja su u važećem poslovnom modelu digitalne distribucije glazbe odbačena u svijetu, dovelo u dugoročno neravnopravan položaj po pitanju razvoja naših potencijala, naših autorskih i/ili izvođačkih talenata i naših mogućnosti koje nam se pružaju kao nikada do sada. A to ima puno širu važnost. Jer, rast uspješnosti poslovanja glazbene industrije znači prepoznavanje potencijala koje glazba ima u našim svakodnevnim životima. To znači kako cijela ta priča potiče suodnose razvoja susjednih kreativnih industrija, veću senzibilizaciju medija pri prepoznavanju važnosti glazbenih sadržaja za uspjeh njihova poslovnog modela i, primjerice, većeg uključivanja marketinške industrije u cijeli taj razvoj. Manjak nepotrebnog eksperimentiranja i sudjelovanje u razvoju uspješnosti svjetskog glazbenog poslovanja u konačnici znači i bolji život i veću kreativnu slobodu za sve sudionike kreativnih industrija uključujući i ljude koje – u ovom kontekstu – manje primjećujemo. Poput producenata, novinara, snimatelja, autora radijskih, televizijskih ili digitalnih emisija, dizajnera, redatelja glazbenih filmova i videospotova, glazbenih selektora ili, primjerice, pisaca djela tematske glazbene literature. Zato što svako bogatije poslovno okruženje donosi i kvalitetnije vrednovanje njihova rada. I sve to, na kraju, dovodi do većeg udjela glazbenog poslovanja u nacionalnom BDP-u. I, posljedično tome, bolji život i veću kreativnu slobodu svih sudionika tog procesa, uključujući i izvođače. Smatram kako je ovakav prijedlog Zakona napravio dobar balans i otvara vrata razvoju digitalnog glazbenog tržišta u Hrvatskoj, a to je svakako jedan od ciljeva kojemu bismo svi trebali težiti. S poštovanjem, Goran Komerički Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
410 KRISTIJAN ZORJAN NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Glazbom se bavim profesinalno 27 godina kao instrumentalist, a tijekom karijere snimio sam i podosta materijala (Jinx, Songkillers, Nina Badrić; Vanna, Danijela Martinović, Jasna Zlokić, Novi Fosili), a za čije emitiranje putem airplay-a (radija i televizije) primam jednokratnu godišnju naknadu od HUZIP-a. Za emitiranje putem digitalnih servisa ne ostvarujem nikakav dohodak. Kako to? Međutim, sramotno je da diskografi, ne svi, čast izuzecima, prisvajaju i izvođačka prava od emitiranja putem digitalnih servisa, a kojim praktički ucjene izvođača nekom jednokratnom naknadom koja bi po pravilu trebala služiti isključivo za rad i vrijeme provedeno u studiju, a nikako za naknadu intelektualnog vlasništva. Stoga apsolutno podržavam prijedloge naših strukovnih udruga da se naknade izvođačkih prava, a koja će se ostvarivati putem digitalnih platformi, isplaćuju isključivo preko HUZIP-a, te da se isto uvede u novi Zakon. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
411 Marinko Colnago NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Uvaženi kolege glazbenici, producenti, diskografi i svi zainteresirani... Kako se približavam osamdesetoj godini života, tehnologija mi nije jača strana. Zato uz pomoć mlađih članova obitelji, nakon razgovora sa kolegama i prijateljima iz benda koji su mi i više od obitelji, imam potrebu oglasiti se i ovim putem. Glazbom se bavim od 1955. godine, a prvi zapisi na snimkama datiraju iz 1965. godine. Kao izvodjač, vokalist i basist , snimio sam stotine snimki od kojih se velika većina nalazi i na internetu. Jedan sam od rijetkih, živućih osnivača grupe Novi fosili, za koju ste vjerujem mnogi čuli. Od samih početaka, prvih snimki, vjeran sam diskografu, prvo Jugotonu, a zatim Croatia recordsu. Nikada nisam preispitivao njihovo poslovanje, potpisivao sam ugovore koje su mi predočili, jer mi je jedino važno bilo svirati. Nisam pravnik, ne provjeravam često nečitljive i nejasne laicima, članke ugovora. To je moja greška. Član sam jedne od najpopularnijih grupa na području bivše države i time se ponosim. Ne znam što je streaming, ne koristim instagram, youtoube, niti išta slične. Što da vam kažem, uskoro ću proslaviti osamdeseti rođendan. Ali jedno sigurno znam....U pjesmama koje sam odsvirao i otpjevao, je moja duša, srce, ljubav, trud i znanje. Ako primam naknadu od radija i televizije za to, temeljem punomoći HUZIP u, ne vidim razloga zašto ne bih primio naknadu i od tih novih medija, isto preko HUZIP a. Jer, za mene su Deezer i slični, samo nova radio stanica, a Youtoube novi televizijski kanal. I nemam ništa protiv njih, dok god mi pravedno plate za ono što sam stvarao godinama. A mladjim kolegama kratka poruka...Ima dobrih diskografa, a ima i lošijih. Pazite s kim i kakve ugovore potpisujete. Nemojte kao ja jednoga dana biti prisiljeni boriti se za prava koja vam ionako već pripadaju. Godine idu, lete ko minute... I kako sa svojom drugom obitelji, članovima fosila, komuniciram svakodnevno, saznao sam da im je naš dugogodišnji diskograf nakon komentara na ovom savjetovanju otkazao suradnju, dugu 30, 40 i 50 godina. Eto, spremno očekujem da otkaže i meni. Nadam se da će ga prekid suradnje sa najtiražnijom pop grupom u povijesti spasiti karme koja ga očekuje. p.s. Hvala HGU u i HUZIP u na pomoći u momentu kada mi je to bilo jako potrebno. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
412 Lea Sušanj Lujo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje se snimke koriste na internetu, a ja za to ne primam nikakvu naknadu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
413 Marina Muić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti se slažem da se u predloženi nacrt novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima uvrsti odredba da izvođači za korištenje snimljenih izvedbi na internetu ostvaruju pravičnu naknadu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
414 STANKO JUZBAŠIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U gotovo 40 godina karijere profesionalnog studijskog glazbenika, skladatelja, aranžera, audio inženjera, zvukovnog umjetnika, projektanta, glazbenog producenta i programera još se nisam susreo s ovakvom praksom otvorenog pokušaja ozakonjavanja presumpcije da je neizvođač uživatelj materijalnih i moralnih izvođačkih prava i to mimo živog izvođača, a bez obzira na tehnički format fonograma. Ovakvo, još do sada nezabilježeno stanje izravnog pravnog nasilja, ukoliko se pred njim poklekne, moglo bi kreativne umjetnike dugoročno svesti na roblje u rukama mešetara, a kreativne industrije na minska polja autorskih i srodnih prava, čime ne samo da se reže cijela jedna grana kreativnog poduzetništva, urušava strukovna borba za meritokraciju, već se stvara i opasan presedan u demontaži sustava vrijednosti i stečevina građanskog društva i pravne države. Prava vlasnika fonograma moraju ostati prava vlasnika fonograma, a izvođačka prava izvođačka prava. U tom smislu pružam punu podršku zajedničkoj inicijativi HUZIP, HGU, HUOKU i HDGU i prijedlozima iznesenim u okružnom pismu. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
415 Zvonimir-Dinko Bučević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbenih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama i tv stanicama. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
416 Dijana Bistrović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Članica sam Zagrebačke filharmonije i moje snimke se koriste na internetu, a da za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
417 Neven Frangeš NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U svojoj sad već podužoj glazbenoj karijeri djelujem ili sam djelovao kao pijanist, autor, aranžer, producent, ravnatelj festivala, samostalni umjetnik, pa i profesor... okušao sam se u jazzu, rocku, popu, klasici, na filmu, u kazalištu, jedino, eto, nisam bio - diskograf. Ali nakon 30-tak albuma u čijem sam stvaranju sudjelovao u svim gore navedenim svojstvima, uzimam si slobodu reći da ponešto razumijem i oko te vražje diskografije. Namjeravao sam i ja nabrojati albume na kojima sam i glavni i prateći izvođač (što je diskografima sad osobito važno, kako vidim), producent i aranžer i za koje gotovo nikad ništa dobio nisam - što je pak meni u ovoj raspravi osobito važno:-) Međutim, čitajući tekstove-priloge ovom savjetovanju, naprosto moram zamijetiti jednu sasvim posebnu, neobičnu, gotovo shizofrenu situaciju. Naime - ovdje su desetine, pa i stotine iskaza glazbenika od imena koji u glas izjavljuju da se njihova ostvarenja pojavljuju na internetskim servisima, a da oni ne primaju nikakvu naknadu, i traže da se njihova glazba stavi pod kolektivnu zaštitu, jer jedine naknade što su dobili – dobili su od HUZIP-a... Dakle, kao odgovor na sve to diskografi kažu: - da su zabrinuti za slobodu izbora glazbenika, za slobodu ugovaranja, pa čak i za pritiske kojim su ili bi mogli biti izvrgnuti od strane HUZIP-a(?!) ...da bi to sve bilo jako loše za njih... Pa onda, nakon te dirljive brige za položaj glazbenika, idu i ovakve ljupke misli, ali sada SUPROTNOG PREDZNAKA: - da su glazbenici obični izvršitelji, angažirani da odsviraju svoje, i nestanu, jer dobili su za to 100 maraka, i da je stoga normalno da nemaju i ne trebaju imati nikakva prava(!)... (vidi ''programatski'' intervju predsjednika HDU - 2015.) Pa se, u nastavku stvar nastoji pretvoriti u međusobni sukob glazbenika - naime da ta prava glazbenici žele a i mogu ostvariti jedino na račun - glavnih izvođača (sic!) I, kao GRAN FINALE, ide teza da će to ''ugroziti, destabilizirati, unerediti glazbenu industriju''(!) Da se inspiracija razmahala, sasvim je očito. Ali ipak, ovdje se mora pitati: kakva je to GLAZBENA industrija u kojoj su baš GLAZBENICI - ''prolaznici'', izvršitelji, i ''normalno je da nemaju prava''? I koju će ugroziti to da glazbenici ostvare svoja prava? Čime se to onda vi gospodo bavite, o čemu se tu radi? Kad se pak radi o korištenju glazbe na Internetu, tu diskografi imaju također sasvim OSOBIT I ČVRST POGLED NA STVAR: oni naime glazbene servise smatraju direktnim nastavkom komadne prodaje. Time žele (loše) običaje iz ere vinila prenijeti u novu, digitalnu eru. Vratimo se trenutak u prošlost koja je ovdje izvor problema... Diskografija... iz samog imena je jasno o čemu se radi - ima tu neki disk, ima dakle predmet -''komad''. Ima zatim i "grafija", dakle nešto je na disku zapisano. U našem slučaju - GLAZBA. Taj disk je bio vinil, kompliciran i skup za proizvesti, zatim, CD, tada još skuplji i kompliciraniji i (tada, u početku) nemoguć pojedincu za kopirati, a diskografija je bila skupa investicija, glazbenicima naravno nedostupna... I to je bilo opravdanje da su diskografi zadržavali preko 80% prihoda za sebe – jer bili su i ulozi i veliki rashodi. Proizvodnja, distribucija, dućani, zaposlenici... Sve to sad više nije potrebno. OBRAT JE POTPUN. Od onog o čemu razgovaramo, a to su diskografija i komadna prodaja – NEMA DISKA, NEMA ''KOMADA'', NEMA PROIZVODNJE, A VIDIMO - NEMA NI PRODAJE! Jer prvo logično pitanje je: gospodo, koliko ste ''komada'' isporučili Deezeru? Po kojoj jediničnoj cijeni? Koliko je ''komada'' kupio korisnik Deezera? Odgovore znamo. I sami diskografi najčešće u svojim iskazima odmah nakon što izjave da je glazba na Internetu nastavak komadne prodaje, malo niže upotrijebe riječ ''LICENCIRANJE''. Sapienti sat. Glazba na dakle Internetu NIJE prodaja, korisnici ne kupuju nikakve ''komade'', slušaju kao na radiju, i kad prestane pretplata – nema više slušanja. I stoga mi glazbenici i tražimo KOLEKTIVNU ZAŠTITU kakvu imamo i na radiju. Na kraju: - ako autorsko pravo i pravo ''proizvođača fonograma'' nisu ''uneredili i ugrozili'' 'glazbenu industriju', a naravno da nisu - ako se autorsko pravo štiti kolektivno, a štiti se.. ONDA I ONI KOJI SE JEDINI NA SNIMCI ČUJU, KOJI I JESU ZAJEDNO S AUTORIMA SADRŽAJ KOJI JE PREDMET INTERESA, I ČIJIM SE TRUDOM I TALENTOM OVDJE TRGUJE(!), imaju pravo na istu zaštitu, kako kaže i EU Direktiva, A Direktiva uvijek kaže – ''AUTORI i IZVOĐAČI...'' Sve je to pravno i logički opširno argumentirano u dokumentima HDGU, HGU, HUOKU i HUZIP-a. podnesenima na ovom savjetovanju, koji predstavljaju volju glazbenika, iskazanu i na ovom savjetovanju. Što se pak pritisaka tiče, skrenuo bih pažnju na prilog kolege MARKA VOJVODIĆA na ovom savjetovanju. On zorno pokazuje ''slabu pregovaračku poziciju glazbenika“, koju navodi Direktiva EU, a koja je također razlog - zapravo razlog više da tražimo kolektivnu zaštitu. Ti se i takvi pritisci i ucjene prema izvođačima nažalost odvijaju i ovog časa. S poštovanjem, Neven Frangeš Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
418 Vjekoslav Ključarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu a ja za to ne primam nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
419 Tomislav Modrić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, profesionalni sam glazbenik već 27 godina i važan dio mog glazbenog djelovanja sastoji se od studijskih snimanja u kojima sudjelujem kao glazbenik,aranžer,producent i autor (Latino,Mužek&Trio,Novi Fosili,D.Martinović i mnogi mnogi drugi izvođači). Moje izvedbe snimljene su i objavljene na mnogobrojnim izdanjima za koje dobivam naknadu od emitiranja na radiju i televiziji. Te iste snimke nalaze se na streaming servisima od kojih ne ostvarujem nikakvu naknadu jer taj odnos nije reguliran nikakvim potpisom ni punomoći. Zato u svoje, te u ime mnogobrojnih kolega ukazujem na to da će nam u ovom obliku biti nanesena šteta, a ne tražimo mnogo. Samo da nam se "prizna" naš rad te da naš doprinos ima neku vrijednost. Smatram da svatko ima pravo odabrati način na koji će se prikupljati naknade za njegova prava te očekujem da država nađe zakonodavni model koji osigurava svim izvođačima primjerenu naknadu. U cijelosti podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja prava na internetu ostvaruju kolektivno i da je ta naknada neodreciva.Jedina izvođačka prava za mene prikupllja HUZIP koji ima i moju punomoć. U nadi da će doći do pravedne raspodjele naknade od internetskih platformi, Tomislav Modrić Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
420 Mia Elezović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, u potpunosti podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. N.B. s diskografima nisam nikada potpisala nikakav ugovor vezan uz internetska prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
421 Nela Šarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Moje snimke se koriste na internetu, a ja za to ne primam apsolutno nikakvu izvođačku naknadu. Podržavam ovu inicijativu u potpunosti. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
422 Nikica Karačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam inicijativu kojom se glazbenici ne odriču naknade od interneta kao i mogućnost ostvarivanja kolektivne naknade. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
423 Nikica Karačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovane, poštovani podržavam inicijativu o kolektivnom ostvarivanju Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
424 Alena Nezirević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Ovaj prijedlog zakona ne sadrži odgredbe koje bi nama izvođačima osigurale da za korištenje naših snimljenih izvedbi na internetu ostvarimo adekvatnu naknadu. Štoviše, prijedlog je izrazito loš po pitanju navedenog. Zakonom treba zaštititi naša prava od preusmjeravanja te naknade trećima, što se u praksi često dešava, te nam treba garantirati pravo na neodrecivu naknadu. To je najpraktičnije ostvariti kroz udruge za kolektivnu zaštitu izvođačkog prava, budući da je individualno pregovarati o tome s diskografom daleko teže. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
425 UDRUGA PROIZVOĐAČA IGARA PRIMORSKO-GORANSKE ŽUPANIJE NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Napominjemo ovdje da videoigre u smislu autorskoga prava nisu samo audiovizualna djela već uključuju više vrsta autorskih djela u jednome, pa tako neizostavno videoigra predstavlja i računalni program. Sigurno u pojedinim vrstama videoigara postoje i druga autorska djela poput npr. dizajna, glazbe i drugo. Također, ne može se smatrati da su koautori audiovizualnih djela jedini koautori videoigre već su tu i autori računalnih programa a vjerojatno i mnogi drugi, ovisno o pojedinom slučaju. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i druge relevantne institucije rade analize moguće pravne zaštite videoigara u autorskopravnim propisima i za sada gotovo sve države svijeta osiguravaju autorskopravnu zaštitu videoigara kroz opće odredbe, bez posebnih odredaba kojima bi se uredile videoigre kao autorska djela. Predlaže se sveobuhvatna analiza ovog fenomena radi stvaranja usuglašenog rješenja diljem svijeta. No, dok se ne donese neki međunarodni sporazum koji bi bio posvećen zaštiti videoigara kao posebnoj vrsti autorskih djela, u nacionalnim zakonodavstvima nije prikladno propisivati pojedinosti o videoigrama za kakve nema uzora. Stoga se i u Nacrtu prijedloga Zakona videoigre spominju izrijekom kao posebne vrste autorskih djela, uz multimedijalna djela ali se ne propisuju posebne odredbe o njima. Opće odredbe se primjenjuju a ovisno o svakom pojedinom slučaju određuju se koje osobe jesu autori videoigre, s obzirom na opće odredbe iz članka 7. Stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona. Kroz opće odredbe rješavaju se i druga pitanja autorskopravne zaštite videoigara. Ovakav način reguliranja pravna zaštite videoigara trenutno prevladava u svim razvijenim državama svijeta.
426 Marko Juraga NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Diplomirani sam kazališni redatelj, član HZSU i HDDU te odnedavno i član izvršnog odbora Ogranka samostalnih umjetnika Hrvatskog društva dramskih umjetnika. Smatram da je Nacrt prijedloga zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u najmanju ruku nestručno formuliran te su posljedice donošenja ovakvog Zakona izuzetno štetne po kazališne redatelje kao i mnoge ostale autore spomenute u tekstu nacrta gore navedenog Zakona. Apeliram da se tekst Zakona uskladi sa strukovnim udrugama čiji članovi su obuhvaćeni ovim "Zakonom". U potpunosti se slažem sa svime što je već ranije spomenula kolegica Nora Krstulović te s toga još jednom citiram u cijelosti njezin osvrt na ovaj štetan "Nacrt Zakona": "Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava." Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
427 Dubravka Dinčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Dugogodišnja sam bila članica (violinistica) Simfonijskog orkestra HRT, Orkestra Opere HNK u Zagrebu; Zagrebačkog Komornog Orkestra Gaudeamus, Hrvatskog komornog orkestra i Zagrebačkog komornog orkestra. Podržavam da se glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
428 Jadranska animacija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Iz komentara prije svega Hrvatske udruge producenata, redateljice Nore Krstulović, predstavnika nezavisnih producenata Darija Vincea i profesora Turkovića uz mnoštvo sudionika audiovizualne, kazališne, vizualne i novinarske autorske proizvodnje i pravne struke je jasno da ovakav zakon nema što tražiti u Saboru (koji se ima raspustiti idući tjedan, tako da ako je uopće predlagatelj namjeravao razmotriti ovu "javnu raspravu", nejasno je kad su to mislili obaviti). A ako svejedno ovakav tekst završi na raspravi u Saboru, onda je nedvosmisleno jasno da kreativni pojedinci nisu dobrodošli u ovoj državi. (p.s. čudi me kako je mali broj komentara iz znanstvene zajednice, kao da se autorska prava njih uopće ne tiču?) Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
429 Selma Muftić Pustički NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, ovaj Zakon nažalost  ili nasreću dolazi u najgore moguće vrijeme kad je sve stalo zbog pandemije virusa. Bojim se da ćemo mi glazbenici biti među najteže pogođenim skupinama društva zbog prirode našeg posla. I usred kaosa koji nas je snašao kao svijetla točka pokazao se baš - internet. Ono jedino sporno u novom Zakonu. Budući da je svaka živa izvedba odgođena do daljnjeg, konzumacija glazbenih sadržaja na internetu je vrtoglavo porasla.Upravo zbog toga i činjenice da nema prave razlike između radiodifuzije i digitalnog streaminga, ne vidim potrebu da se internet izdvaja kao posebna platforma za isplatu izvođačkih i autorskih prava, dapače, prihvatimo da smo ušli u novo doba i da imamo dobru stečevinu koju samo valja nastaviti. HUZIP je udruga koja je dosad pokazala vrhunsku kvalitetu i profesionalnost u tom poslu, i mi, glazbenici vjerujemo da nas ona i dalje treba zastupati po tom pitanju. Srdačan pozdrav,Selma Muftić Pustički, članica Simfonijskog orkestra HRT-a Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
430 Exordium Games doo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Uvesti u Prijedlog zakona područje videoigara, kako bi se područje uredilo, autore zaštitilo i tako, uz harmonizaciju s već donesenim zakonima, podržalo razvoj sektora. Prihvaćen Prijedlog se prihvaća. U članku 7. stavku 2. Nacrta prijedloga Zakona u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Napominjemo ovdje da videoigre u smislu autorskoga prava nisu samo audiovizualna djela već uključuju više vrsta autorskih djela u jednome, pa tako neizostavno videoigra predstavlja i računalni program. Sigurno u pojedinim vrstama videoigara postoje i druga autorska djela poput npr. dizajna, glazbe i drugo. Također, ne može se smatrati da su koautori audiovizualnih djela jedini koautori videoigre već su tu i autori računalnih programa a vjerojatno i mnogi drugi, ovisno o pojedinom slučaju. Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo i druge relevantne institucije rade analize moguće pravne zaštite videoigara u autorskopravnim propisima i za sada gotovo sve države svijeta osiguravaju autorskopravnu zaštitu videoigara kroz opće odredbe, bez posebnih odredaba kojima bi se uredile videoigre kao autorska djela. Predlaže se sveobuhvatna analiza ovog fenomena radi stvaranja usuglašenog rješenja diljem svijeta. No, dok se ne donese neki međunarodni sporazum koji bi bio posvećen zaštiti videoigara kao posebnoj vrsti autorskih djela, u nacionalnim zakonodavstvima nije prikladno propisivati pojedinosti o videoigrama za kakve nema uzora. Stoga se i u Nacrtu prijedloga Zakona videoigre spominju izrijekom kao posebne vrste autorskih djela, uz multimedijalna djela ali se ne propisuju posebne odredbe o njima. Opće odredbe se primjenjuju a ovisno o svakom pojedinom slučaju određuju se koje osobe jesu autori videoigre, s obzirom na opće odredbe iz članka 7. Stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona. Kroz opće odredbe rješavaju se i druga pitanja autorskopravne zaštite videoigara. Ovakav način reguliranja pravna zaštite videoigara trenutno prevladava u svim razvijenim državama svijeta.
431 Hrvatsko novinarsko društvo (HND) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Hrvatsko novinarsko društvo (HND) smatra da članak 93 stavak 2 treba brisati iz prijedloga Zakona, te se protivi u cijelosti predloženom zakonskom rješenju. Do sada je Zakonom o autorskim pravima uređeno da: Ako se u izvršavanju obveza iz radnog odnosa stvaraju autorska djela, ugovorom o radu određuje se, između ostalog, stječe li poslodavac pravo na iskorištavanje autorskog djela, te posebice, ako ga stječe, opseg i trajanje prava iskorištavanja autorskog djela. Ako ovim Zakonom, ugovorom o radu ili drugim aktom kojim se uređuje radni odnos nije drukčije određeno, autorsko pravo na autorskom djelu zadržava autor bez ograničenja. (čl.76. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) Predmetnom odredbom je autor zadržavao autorska prava na djelu bez ograničenja, dok je po novom Zakonu, ako nije drukčije uređeno, poslodavac stječe sva imovinska prava na autorskom djelu koje je stvorio autor. Time se autor stavlja u nepovoljni položaj, a poslodavcu se olakšava odluka o otkazu s obzirom da zadržava sva imovinska prava na autorsko djelo. S obzirom da najveći dio Ugovora o radu ili Ugovora o djelu sadrži tipizirane odredbe kojima se ne uređuju prava nakon prekida radnog odnosa, jasno je da će poslodavac u najvećem dijelu slučajeva dobiti sva imovinska prava na autorskim djelima. Ovime se znatno negativno utječe na imovinska prava autora, te će ova odredba imati znatne negativne posljedice na prava autora, posebno novinara i fotografa jer nakon prekida radnog odnosa oni ostaju bez ikakvih imovinskih prava na njihovim autorskim djelima, a u korist poslodavca koji će nesmetano iskorištavati autorska prava. Također će kao posljedica novog Zakona, doći u pitanje zaštita i status radnog odnosa jer će brojni poslodavci odlučiti da nemaju potrebe za autorima jer ionako zadržavaju njihov portfolio autorskih djela." HND također smatra da članak 93 stavak 4 i 5 također treba brisati iz prijedloga Zakona, te se protivi u cijelosti predloženom zakonskom rješenju. Predmetnim rješenjima se negativno utječe na moralna prava autora, bez ikakve osnove, dok se poslodavcu daje pravo da sastavlja tuđe autorsko djelo bez dozvole autora, predstavlja pod svojim imenom i druga neosnovana prava. Ne postoji nikakva osnova koja bi opravdala ovakvo rješenje kojim se autora stavlja u nepošten položaj da ne upravlja svojim autorskim djelom, posebno time tko ga potpisuje i s kojim djelima ga se objavljuje. Posebno se ističe da nema smisla pravo poslodavca da dovršava autorska djela autora, te nije jasno iz koje osnove potiče ovo rješenje. Predmetna rješenja su u koliziji s općim moralnim pravima - pravo na priznanje autorstva i pravo na poštivanje autorskog djela. HND smatra da odnose povezane s autorskim pravom treba vezati uz onaj dio Zakona o autorskom i srodnim pravima u kojem se uređuju odnosi koautorstva. Dakle, medij i novinar, mogu biti koautori nekog novinarskog autorskog djela (članak, reportaža, foto-reportaža, emisija, film - i sve ono što zakon opisuje riječju videogram) ako tako urede svoje međusobne odnose. Što se tiče dijela Zakona u kojem se definira "primjerena i razmjerna naknada", Hrvatsko novinarsko društvo smatra kako taj izraz nije dovoljno precizan te da je posebno nejasan u kontekstu izraza "bitan doprinos" za one slučajeve u kojima medijska kuća treba, mora ili želi posebno nagraditi svog novinara, fotoreportera, snimatelja ili drugog medijskog radnika zaslužnog za autorsko djelo. HND smatra da nije jasno tko određuje što je primjereno i razmjerno i kako se bitan doprinos razlikuje od doprinosa koji nisu (tako) bitni. Stoga, Hrvatsko novinarsko društvo predlaže da se Zakonom propiše osnivanje posebnog vijeća koje bi u suradnji s medijskim kućama razmotrilo navedene nejasnoće i osmislilo formulu za definiranje primjerene i razmjerne naknade te bitnog doprinosa, temeljem posebnog pravilnika, odnosno podzakonskog akata. Posebno vijeće bi se sastojalo od predstavnika medija na način kako su predstavljeni u Hrvatskoj udruzi poslodavaca, jednog člana iz Hrvatskog novinarskog društva, jednog predstavnika Sindikata novinara i jednog predstavnika Društva za zaštitu novinarskih autorskih prava. U tom kontekstu, HND inzistira da se u Zakon unese i odredba o transparentnosti podataka o suradnji medijskih kuća i internetskih platformi te da se te informacije dijele s autorima, ili bar s njihovim strukovnim i sindikalnim organizacijama, u razumnim vremenskim razdobljima - recimo, kvartalno. Hrvatsko novinarsko društvo smatra da treba doraditi i članke zakona koji definiraju ustanovu Vijeća stručnjaka. Nije vjerojatno da će to Vijeće biti neovisno ako ga imenuje samo ministar. HND inzistira da se to vijeće formira na način koji će mu omogućiti neovisnost te da se formula odabira njegovih članova svakako izradi u suradnji s novinarskih strukovnim organizacijama (HND, SNH, DZNAP). Hrvatsko novinarsko društvo predlaže i doradu dijela Zakona o autorskom i srodnim pravima u kojem se definira odnos prema bazama podataka. Baza novinskih autorskih dijela, ma tko ju izradio i u kojem programu je napisao, ne može biti dostupna za distribuciju bez naknade autorima, u svim onim slučajevima u kojima se te informacije nude pod komercijalnim uvjetima. Hrvatsko novinarsko društvo smatra da se slobodne novinare treba u Zakonu o autorskom i srodnim pravima navesti izrijekom, posebno u onim člancima koji definiraju odnose autora (novinara) i kupaca njihovih autorskih djela (medija). Slobodni novinari su posebna formalno-pravna, (samostalna djelatnost / slobodna profesija) kategorija koja (i inače) od zakonodavca traži jasnije definiranje svog statusa. za Izvršni odbor HND-a Hrvoje Zovko, predsjednik HND-a Nije prihvaćen Prijedlozi se ne prihvaćaju U pogledu izmijenjenog uređivanja prava u pogledu autorskih djela stvorenih u radnom odnosu napominje se da su predloženim izmjenama prethodile brojne analize komparativnog zakonodavstva država članica Europske unije, u cilju pronalaženja odgovarajućeg rješenja za potrebe reguliranja ovih odnosa u Republici Hrvatskoj, s obzirom na to da se postojeći model zakonskog uređenja u praksi nije pokazao kao odgovarajući te su iz njega proizlazili brojni problemi i nejasnoće. Predmetnim Nacrtom prijedloga zakona je ovo pitanje uređeno slično kao u većini država članica Europske unije. S obzirom na to da svaki sektor poslovanja ima svoje specifičnosti, pitanja vezana uz autorska djela stvorena u radnom odnosu nije moguće regulirati na način da se zakonom detaljno razraduju pojedinosti specifične za svaki takav sektor, ali je odgovarajućim odredbama ostavljena mogućnost drugačijeg uređenja odnosa između autora i poslodavca od onog koji se podrazumijeva ukoliko taj odnos nije uređen posebnim aktom ili ugovorom. Ukazujemo da je temeljem ovoga javnog savjetovanja usvojen prijedlog dionika iz sektora novinarstva slijedom čega se u članku 94. stavku 2. dodaje i kolektivni ugovor kojim može biti detaljnije određena posebna primjerena naknada navedena u tom članku. Napominje se da se na slobodne novinare i druge autore koji nisu u radnom odnosu primjenjuju opće odredbe o pravima autora iz ovoga Zakona.
432 Marina Petković Liker NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao autorica i redateljica kazališnih predstava u cijelosti podržavam sadržaj komentara Nore Krstulović, kao i sadržaj komentara Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. ISTIČEM IZ KOMENTARA NORE KRSTULOVIĆ: “Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka.” Kopiram njezin komentar u cijelosti: “Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Podsjećam da je rok za usklađivanje s nadređenim direktivama: 7. lipnja 2021.” Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
433 MIRJANA JAKUŠIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Komentar u ime Hrvatskog dizajnerskog društva: Nacrt prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima pisan je prvenstveno iz rakursa glazbene industrije što se vidi i iz činjenice da u radnoj skupini nije bio nijedan predstavnik dizajna i vizualnih umjetnosti. Rezultat toga je Nacrt zakona koji ni jednom riječju ne spominje audiovizualni format koji bi po svojoj naravi odstupao od standardnog audiovizualnog djela. U opseg Nacrta zakona ne ulazi ni multimedija pa postaje evidentan potpuno zastarjeli pristup autorskim pravima kroz ispuštanje da se u obzir uzme suvremeni kontekst u kojem ta prava nastaju i način na koji se autorska djela konzumiraju. Vizualne umjetnosti i dizajn su potpuno zanemareni kao „grane“ autorskih prava, a primjerice videoigre u kojima te dvije umjetnosti snažno dolaze do izražaja ne nalazimo u Nacrtu ni kao pojam. Potpuno je zanemareno i koautorstvo audiovizualnih djela pa novi prijedlog zakona dodatno sužava krug koautora umjesto da ga proširuje Prihvaćen Primjedba je usvojena na sljedeći način: U članku 7. stavku 2. u popis autorskih djela dodaje se novi podstavak “ - videoigre i druga multimedijalna djela”. Krug koautora audiovizualnog djela odgovarajuće je proširen.
434 Anja Maksić Japundžić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Kao kazališna redateljica i članica Izvršnog odbora Ogranka samostalnih umjetnika Hrvatskog društva dramskih umjetnika u cijelosti podržavam sadržaj komentara Nore Krstulović, kao i sadržaj komentara Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, a ovdje navodim i parafraziram njihove ključne dijelove koji se tiču kazališne i radiofonijske režije: Komentar Nore Krstulović Nužno je promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam IZVEDBENOG DJELA, a njegove autore definirati u skladu s dolje navedenim prijedlogom prof. Turkovića:  “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen.  Također apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će, u skladu sa živom praksom, temeljitije i efikasnije urediti područje autorskog i srodnih prava. Komentar Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu: U članak 7., uz videoigre, pod oblike umjetničkog autorskog rada, potrebno je uvrstiti sva djela radiofonskog stvaralaštva: igrana i dokumentarna radiofonska djela (radio drame, dokumentarne radio drame, ars akustike i sve druge oblike djela pisanih za mikrofon i djela nastala mikrofonom). U Prijedlogu nacrta zakona navedena glazbeno-dramska djela podrazumijevaju opere, musicale i druge oblike scenske, izvedbene umjetnosti te ih je potrebno razlikovati od akustičkih ostvarenja u mediju radija koja spadaju u područje estetskog, umjetničkog radija, a to su sve ovi gore navedeni oblici. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje
435 Matija Pisačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA PODRŽAVAM SADRŽAJ KOMENTARA NORE KRSTULOVIĆ koji u nastavku dijelim: Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
436 RAJNA RACZ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, kao profesionalna kazališna redateljica, podržavam komentar Nore Krstulović i smatram da: Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
437 DRAŽEN FERENČINA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA PODRŽAVAM SADRŽAJ KOMENTARA NORE KRSTULOVIĆ koji u nastavku dijelim: Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
438 Hrvatsko knjižničarsko društvo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Stajalište Hrvatskog knjižničarskog društva o Nacrtu prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima Knjižničarska zajednica pozdravlja donošenje novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u dijelu u kojem se, implementirajući EU Direktivu o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu, knjižnicama i drugim institucijama kulturne baštine pružaju nove mogućnosti za ostvarivanje njihove temeljne uloge, osiguravanja dostupnosti fondova baštinskih institucija javnosti. Posebno se to odnosi na reguliranje pitanja masovne digitalizacije i činjenja dostupnim autorskih djela nedostupnih na tržištu, što korisnicima i javnosti omogućuje pristup mnogoj kulturno i baštinski vrijednoj građi, olakšava sudjelovanje knjižnica u ostvarivanju potpore znanosti i obrazovanju kroz postupke rudarenja podataka ili digitalne nastave, kao i učvršćenje prava na očuvanje i arhiviranje građe za buduće generacije. S druge pak strane, novi Zakon prilika je i da se knjižnicama i baštinskim ustanovama u digitalno doba napokon i stvarno omogući djelovanje u javnom interesu u skladu s tehnološkim zahtjevima vremena i potrebama suvremenih korisnika, što i jest stvarni duh Direktive EU kao i brojnih otprije postojećih međunarodnih dokumenata i inicijativa. U vezi s time, u Zakonu ima još dosta mjesta za napredak koji nije do kraja ostvaren, a što se, sugerirano i mnogim odredbama Direktive, treba u prijedlogu Zakona dopuniti: - koliko god je moguće spriječiti da ugovorne i licencijske odredbe, kao i mjere tehnološke zaštite, učine neostvarivim zakonite iznimke i ograničenja u korist knjižnica, institucija kulturne baštine i njihovih zakonitih i ovlaštenih korisnika, počevši od očuvanja građe do činjenja građe dostupnom, što već i otprije, šire od dometa Direktive i posebno u korist znanosti, obrazovanja i baštinskih ustanova, jasno određuju mnoga zakonodavstva poput Belgije, Irske, Portugala, Njemačke sve do detaljno razrađenog poput Velike Britanije. Osnovne zakonske mogućnosti i ovlaštenja korisnika posebno su osjetljive u doba izvanrednih stanja poput sadašnje pandemije virusa, ili potresa, i treba ih očuvati u minimalno svrhovitom okviru da ne postanu mrtvo slovo na papiru; - da se kod novouspostavljenih iznimki posebna pažnja, putem na postojeći tekst dodatnih rokova ili određivanja valjanih i jasnih razloga, posveti zaštiti i omogućivanju pristupa znanstvenoj produkciji, posebno u znanstvenim časopisima i skupovima radova, kao i da se uspostave jasne i jedinstvene procedure oko suradnje s tijelima koja će predstavljati autore i nositelje prava; - da se uvaže specifičnosti ne samo knjižnica i njihovih specifičnosti nužnih u digitalno doba o koje ističu brojni europski propisi, poput pružanja usluga i građe na zakonit način na daljinu, sudjelovanja u znanstvenim i obrazovnim aktivnostima, već i specifičnosti i povijest građe hrvatskih knjižnica važnih upravo za afirmaciju baštinskih vrijednosti i teritorijalno važenje propisa koji uređuju autorskopravna pitanja, kao i mnogih vrsta građe koja mora biti obuhvaćena kod olakšavanja pristupa; - da se i kroz odredbe propisa, posebno o naknadama kod reproduciranja ili repozitorijima građe, jasno istakne i vrednuje striktno neprofitna i javno zakonom ustanovljena uloga knjižnica i baštinskih institucija i ne miješa s komercijalnom djelatnošću; - da se knjižnicama, kao potpornim institucijama znanosti i obrazovanju ali i unutar tih sustava kao takvih, omogući izrada zbirki u digitalnom obliku, vrednuje njihov samostalni obrazovni rad, omogući korištenje izvora bez bojazni poništavanja zakonskih iznimki ugovorima i omogući nužna modernizacija sveukupne djelatnosti, koju uvijek obavljaju s visokom sviješću o autorskom pravu i unutar zakonom dozvoljenog okvira, u javnom interesu kojem i služe. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
439 SANJA BACHRACH-KRIŠTOFIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Smatram potpuno neprimjerenim stavljanje na javno čitanje prijedloga Nacrta zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u periodu od mjesec danna, do 17.5.2020., a tijekom Covid-19 pandemije i karantene te zagrebačkog potresa. Oba događaja u kategoriji više sile nisu dozvoljavala održavanje tematskih sastanaka struke niti omogućili struci pravovremeni angažman odvjetnika specijaliziranih za područje autorskog i srodnih prava. Nadalje, u brojkom opsežnom radnom tijelu koje je sudjelovalo u izradi prijedloga Nacrta zakona nisu uključeni predstavnici likovnih umjetnosti (arhitektura, grafika, kiparstvo, primijenjena umjetnost, slikarstvo), pa tako niti predstavnici s područja dizajna i fotografije. Grafički dizajn, tipografija i srodne prakse navode se tek unutar šireg pojma "primijenjene umjetnosti", bez objašnjenja što taj pojam podrazumijeva. U mnogim područjima u kojima su dizajneri ravnopravni autori, oni nisu spomenuti, npr. audiovizualna djela, mrežne stranice, tiskane publikacije i sl. Za razliku od grafičkog dizajna, industrijski dizajn se u prijedlogu Nacrta zakona navodi ravnopravno. Razvidno je da zakonodavac ne razumije dizajn niti njegovu funkciju te je nužno da u radno tijelo budu uključeni predstavnici struke. Mišljenja sam da Hrvatsko dizajnersko društvo, Hrvatsko društvo likovnih umjetnika, Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti hrvatske, Udruženje hrvatskih arhitekata i srodne udruge moraju biti uključene u izradu ovoga Zakona koji je sada jednako nepotpun kao i većina zakona koji se žele donijeti na tom području djelovanja. Svako od navedenih područja likovnih umjetnosti (arhitektura, grafika, kiparstvo, primijenjena umjetnost, slikarstvo) trebalo bi imati svog predstavnika / predstavnicu u radnom tijelu. Stoga zahtjevam da se ovaj i ovakav prijedlog Nacrta zakona u potpunosti odbaci. Sanja Bachrach-Krištofić, grafička dizajnerica Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje. Napominje se da Radna skupina ne može uključivati sve dionike na koje se zakon odnosi, no zato je javno savjetovanje koje je otvoreno mjesec dana prilika da sve zainteresirane strane iznesu svoj mišljenja, primjedbe i prijedloge u odnosu na objavljeni tekst Nacrta prijedloga zakona.Ukazujemo da je jedna od glavnih svrha predlaganja novog Zakona njegova modernizacija u kontekstu digitalnog tržišta koje u odnosu na vizualne umjetnosti kao što su arhitektura, kiparstvo, slikarstvo i dr. nema toliko istaknut značaj kao na područja u kojima je digitalno korištenje djela postalo ključno.
440 ANICA TOMIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, Podržavam komentar kolegice Nore Krstulović te ga dijelim: *** Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
441 Tomislav Mandarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Evo bar ovim putem mogu iskazati podršku glazbenim strukovnim udrugama i kolegama na prijedlogu i inicijativi o promjeni dosadašnjeg neadekvatnog i nekorektnog pristupa internetskim naknadama autora,izvođača,za koje je uvijek vrijeme. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
442 Nera Stipičević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, kao umjetnica, izvođačica i autorica PODRŽAVAM SADRŽAJ KOMENTARA NORE KRSTULOVIĆ, AKADEMIJE DRAMSKE UMJETNOSTI I HRVATSKE GLAZBENE UNIJE. Zbog nepotrebnog zatrpavanja velikom količinom sveukupnih komentara navedenih ne dijelim iznova isti sadržaj. Smatram da su "Autorska prava i srodna prava" područje koje zaslužuje vjerodostojnu javnu raspravu s obzirom na njegovu važnost i veliki broj korisnika. lp, Nera Stipičević Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
443 Hrvatsko društvo nezavisnih producenata NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA HRVATSKO DRUŠTVO NEZAVISNIH PRODUCENATA u cijelosti podržava javno priopćenje i komentare HRUP-a na tekst prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima u javnoj raspravi. Prijedlog zakona u javnoj raspravi u dijelu o audiovizualnoj djelatnosti prepun je ogromnih rupa u razumijevanju područja kojim se bavi - pojmova, uloga, oblika i odnosa, te predstavlja potpuno neprohodan i nelogičan, sa stvarnošću i strukom nepovezan pravni kalambur, u sukobu s činjenicama, drugim zakonima, europskom audiovizualnom strategijom i regulativama, te ekonomskom logikom djelatnosti. Pojednostavljeno, prijedlog zakona ima četiri ključne i sustavne pogreške zbog kojih je taj dio zakona nužno pisati potpuno iznova: 1. tekst prijedloga svuda doslijedno sužava audiovizualnu djelatnost samo na određene principe proizvodnje određene vrste kinematografskih filmova i time potpuno izostavlja i zakida sve druge oblike audiovizualne djelatnosti, kao i pripadajuće autore i koautore, stvarajući pritom pravne okolnosti koje onemogućavaju osnovne proizvodne odnose, financiranje i plasman audiovizualnih djela 2. tekst prijedloga za jedan zakon posve nepotrebno uvodi rangiranje i selekciju autora na način da paušalno i općenito, bez obzira na vrstu audiovizualnog djela, favorizira isključivo redatelja na štetu svih drugih koautora, dok uopće ni na koji način ne prepoznaje autore audiovizualnih djela koja nisu filmovi, te stvara ogroman pravni vakum u audiovizualnoj djelatnosti 3. prijedlog zakona nametljivo pretjerano favorizira kolektivno sakupljanje autorskih prava, degradirajući legitimna imovinska prava autora u još jedan parafiskalni namet, ne obazirući se na neprimjenjivost i štetnost takvog pristupa, na uvriježene standarde u Europi i svijetu, a neopravdano restriktivno onemugućava sve druge oblike ostvarivanja individualnih autorskih prava, što izrazito ide u prilog samo jednog privatnog društva za sakupljanje kolektivnih prava, a uglavnom ne u prilog autora – dapače mnogim autorima može nanijeti i značajnu imovinsku štetu (ponajprije scenaristima, redateljima i snimateljima) 4. nerazumijevanjem i neprepoznavanjem uloge i prava proizvođača audiovizualnog djela, te mandatornim zaprekama ustupanja prava, proizvođače audiovizualnih djela tekst prijedloga dovodi u poziciju koja je u sukobu s AVMS Direktivom EU, s najmanje dva hrvatska zakona, sa sektorskim koregulacijskim sporazumom, s propozicijama EU fondova, s ekonomskom logikom koja je pretpostavka postojanja audiovizualne djelatnosti i s uvriježenom poslovnom praksom u Europi. Iz navedenih razloga smatramo da se prijedlog zakona u dijelu koji se odnosi na autorstvo audiovizualnih djela ne može nikako popraviti doradom pojedinih članaka, nego je neophodno iz osnove promijeniti pristup i uvrstiti kompetentno razumijevanje audiovizualne djelatnosti u cijelini, te zamagljenu selektivnost i paušalnost zamijeniti stručnošću, cjelovitošću, preciznošću i razmjernošću u odnosu na sva audiovizualna djela na koja se zakon odnosi, kako zakon ne bi nanio značajne štete čitavoj audiovizualnoj djelatnosti u Hrvatskoj, što ovakav prijedlog zakona uvjerljivo jamči. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
444 Silvestar Dragoje NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA U potpunosti podržavam kolegu Davora Tolju koji Kaže : U svakom slučaju podržavam da se autorska i izvođačka naknada na internetu prikupljaju putem ZAMP-a i HUZIP-a i to na pošten način. Što se tiče tzv. fizičke prodaje nosača zvuka, odnosno inernetske prodaje istih, tu postoji jedan problem. 80-tih godina, sklapajući izdavački ugovor sa diskografom, bilo je jasno definirano koliki postotak ima glavni izvođač, a koliki prateći ili gostujući glazbenici koji su time bili plaćeni za svoje učešće u snimanju. Danas, prateći glazbenici traže fiksni honorar za snimanje i to puno veći nego što bi ostvarili od fizičke ili internetske prodaje snimljenog materijala i time se praktički odriču svog udjela od fizičke ili internetske prodaje glazbenog uradka. Njihova izvođačka prava skupljena HUZIP-om od izvođenja pjesme na radiju, tv-u i sl. ostaju i dalje njihovo pravo. Uređivanje prikupljanja tog prava na internetu mora biti riješeno pravično, kako za glavnog izvođača tako i za gostujuće glazbenike. I upravo je to, kao i autorsko pravo i diskografsko pravo, odnosno njihova pravična raspodijela, ono što je potrebno urediti ovim zakonom. Ovako You tube, Vimeo, Dezeer i sl. uzimaju naše novce, a mi svi zajedno dobijamo mrvice. Njih treba natjerati da pošteno plate naš dio. Silvestar Dragoje Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
445 Dragana Tomić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Podržavam prijedlog glazbeničkih strukovnih udruga da se moja naknada na internetu ostvaruje kolektivno, kao što je to kod emitiranja na radio i tv postajama, te da je ta naknada u svakom slučaju neodreciva. S poštovanjem, Dragana Tomić, članica Zagrebačke filharmonije Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
446 Nika Bokić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Poštovani, kao studentica Kazališne režije i radiofonije podržavam komentar Nore Krstulović te ga u nastavku dijelim: * * * * * Držim posve neprimjerenim upućivanje ovog iznimno važnog zakona u javno savjetovanje nakon samo dva sastanka radne grupe, a potom i bez ikakve najave, usred pandemije te razornih posljedica potresa u Zagrebu. Takvim postupkom je uvelike onemogućeno detaljno upoznavanje svih zainteresiranih stranaka s meritumom zakona. Prijedlog sadrži cijeli niz nomotehničkih pogrešaka i etički problematičnih odredbi, no skrenula bih zakonodavcu i zainteresiranim kolegama pažnju na one koje se tiču - kazališta. U članku 7. kazalište je definirano kao područje na kojem nastaju dramska i dramsko-glazbena djela, što je posve neinformirano i iznimno skučeno tumačenje prakse u kojoj već desetljećima dramski tekst nije nužno polazište za rad u izvedbenim umjetnostima. Dapače, slijedom tog anakronog stava, u članku 120. redatelji kazališnih predstava definiraju se kao umjetnici izvođači, a ne autori. Iako se u 21. stoljeću čini bespredmetnim braniti pravo na autorstvo kazališnog redatelja, a koje seže još u doba Meininger Hoftheatertruppe (1866.), s obzirom na namjeru zakonodavca da autorsko pravo uskrati i snimateljima audio-vizualnih djela, nužno je ipak ponoviti: kazališni redatelj nedvojbeno jest autor kazališne predstave, a nerijetko su to i glumci i brojne kolege iz drugih struka. Dapače, iako film u pravilu nastaje prema scenariju, zakonodavcu nije palo na pamet “odriješiti” filmskog redatelja njegovih prava, već ga drži glavnim autorom, dok isto pravo uskraćuje kazališnim redateljima. Kako s pravom, u svojim primjedbama, navodi profesor Turković: “...rad na nekim područjima - na filmu, operi, opereti, kazališnoj predstavi, koncertu i dr. podrazumijeva organizirano stvaralaštvo više stvaralačkih sudionika od kojih svaki daje individualni stvaralački doprinos cjelini djela. O takvim autorskim djelima govori se kao o 'kolektivnom djelu' odn. 'Gesamtkunstwerku'. Zato je važno uz postojeću distinkciju AUTORA SASTAVNOG DJELA uvesti i distinkciju AUTORA SKUPNIH DJELA. Potom, pod uvjetima skupnog autorstva, autorske nadležnosti se tipski razlučuju, i to ne samo na KOAUTORE i AUTORE PRINOSA, nego uz njih se tipično razlučuje i GLAVNI AUTOR. Ovo razlučivanje važi za sva skupna autorstva, ne samo za audiovizualna djela, pa i odredbu SKUPNOG AUTORSTVA i pojedine odredbe GLAVNOG AUTORA, KOAUTORA i AUTORA DOPRINOSA treba definirati općenito, a potom u posebnim člancima specificirati za svako područje tko sve - po stvaralačkim ulogama u izradi autorskog djela - spada u koju kategoriju autora." Držim, stoga, da je ključno promijeniti predloženu definiciju područja o kojem govorimo u pojam izvedbenog djela, a njegove autore definirati u skladu s prijedlogom prof. Turkovića. Time bi se posljedično ispravile i brojne druge nelogičnosti ovog zakona, poput one da je umjetnicima izvođačima uskraćeno kolektivno ostvarivanje izvođačkih prava. Naime, u članku 209. i srodnima, spominje se isključivo “fonogram” temeljem kojeg umjetnici izvođači mogu ostvariti svoja prava, dok je “videogram“ u potpunosti izostavljen. Iz predložene regulative, stoga, proizlazi da ni redatelji ni glumci predstava čije snimke od početka pandemije gledamo u svim mogućim digitalnim medijima, ne bi imali pravo ostvariti nikakvu naknadu od (re)emitiranja. Zbog svega navedenog još jednom apeliram da se ovakav prijedlog zakona u potpunosti odbaci i da se u suglasju sa svim zainteresiranim strukama pripremi prijedlog koji će životnije i održivije urediti područje autorskog i srodnih prava. Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
447 miroslav matanović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Nisam nikada s diskografima potpisao nikakav ugovor vezan uz internetska prava. stoga bi trebalo u novom zakonu trbalo i to regulirati . Podržavam da se skladatelji autori pjesama kao i glazbenici ne mogu odreći svoje naknade od interneta, i da se ta naknada ostvaruje kolektivno, kao primjerice kod radijskih postaja. lp, Miroslav Matanović Primljeno na znanje Komentar je primljen na znanje.
448 Društvo za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O AUTORSKOM PRAVU I SRODNIM PRAVIMA Europska, pa i hrvatska legislativa, kad su posrijedi autorska prava, zasniva se na monističkoj teoriji, prema kojoj je to jedinstveno pravo s dva elementa: osobnim i imovinskim – izravna posljedica je ograničen prijenos autorskog prava: moralno pravo ne može se prenijeti na trećeg. No, neke odredbe Nacrta prijedloga Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima (čl. 93. stavak 4 i 5), zadiru izravno u ove temelje i upravo su im suprotne, a nemaju uporiše ni u Direktivi o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu EU: kad su posrijedi autorska prava vezana uz djela stvorena u radnom odnosu, "automatizam" prijenosa autorskog prava s autora na nakladnika/medij kao nositelja prava je contradictio in adjecto osnovama na kojima se legislativa autorskog prava u Hrvatskoj zasniva. Društvu za zaštitu novinarskih autorskih prava (DZNAP) takva je zakonska regulativa neprihvatljiva. Tim više što je aktualnim Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima (čl. 76. Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima, 167/03, 79/07, 80/11, 125/11, 141/13, 127/14, 62/17, 96/18) definirano da se, u slučaju kad se tijekom obavljanja obveza iz radnog odnosa stvaraju autorska djela, ugovorom o radu regulira stječe li poslodavac pravo na iskorištavanje autorskog djela, kao i u kojem opsegu i trajanju. U suprotnom, ako to ugovorom o radu nije regulirano, autorsko pravo zadržava autor bez ograničenja. „Premještanje“ autorskog prava s primarnog nositelja – autora - na sekundarnog – poslodavca, kao polazne osnove, je salto mortale kojim zakonodavac pogoduje poslodavcima, a autore stavlja u nepovoljniji položaj, izravno im ugrožavajući imovinska prava jer sva prava iskorištavanja autorskog djela dobiva nakladnik. S obzirom da „šprancama“ ugovora o radu autori autorska prava stvorena u radnom odnosu, u praksi, zbog nesrazmjera u odnosu snaga gotovo u pravilu prenose na poslodavce, razumno rješenje koje bi reguliral