Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu kurikuluma tehničkog i informatičkog područja

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Zavod za unapređivanje zaštite na radu C. Ključne domene u organizaciji tehničkog i informatičkog područja kurikuluma, a. tehnologija i tehnički sustavi te tvorevine Predlažemo u poglavlju "a. tehnologija i tehnički sustavi te tvorevine" nakon "kao i svijest o važnosti korištenja dokumentacijom i uvažavanja sigurnosnih uvjeta pri njihovu korištenju." dodavanje rečenice "Učenike se upoznaje s ergonomijom rada na računalu odnosno upotrebom računalnih tehnologija na način da se vodi računa o zaštiti zdravlja učenika." Prihvaćen Usvojeno u prethodnom općem primjeru.
2 Zavod za unapređivanje zaštite na radu PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA, A. Opis tehničkog i informatičkog područja kurikuluma Predlažemo u poglavlju "A. Opis tehničkog i informatičkog područja kurikuluma" nakon odlomka "Informatičko područje obuhvaća osnovne računalne koncepte... dodavanje odlomka: "Bitno je učenike naučiti kako pravilno upotrebljavati računala i računalnu opremu, tj. da vode računa o ergonomiji i propisanim pravilima u smislu očuvanja zdravlja učenika. Da im se ugrade temelji kulture zaštite zdravlja i sigurnosti na radu odnosno prilikom upotrebe računala i računalne tehnologije." Prihvaćen Usvaja se i odlomak glasi: Informatičko područje obuhvaća osnovne računalne koncepte, digitalnu pismenost, svrsishodno, etičko i društveno odgovorno korištenje informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, rješavanje problema i programiranje te ima zadaću kod učenika osvijestiti važnost poštivanja ergonomskih pravila pri korištenju računalne tehnologije u svrhu očuvanja osobnog zdravlja.
3 Zavod za unapređivanje zaštite na radu PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA, D. Odgojno-obrazovna očekivanja po odgojno-obrazovnim ciklusima i ključnim domenama Predlažemo da se u uvodnom dijelu svakog ciklusa učenike ponovno informira kako pravilno koristiti računala kako bi dugoročno zaštititili svoje zdravlje. Primljeno na znanje Nije potrebno višestruko ponavljanje jer se važnost zaštite zdravlja naglašava u opisu domene.
4 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA 1 Prof. dr. sc. Bojan Jerbić Sveučilište u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje 10000 Zagreb, Ivana Lučića 5 E-mail: bojan.jerbic@fsb.hr Zagreb, 9. travnja 2016. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Temeljem zamolbe predsjednika Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU od 21. ožujka 2016. godine, slobodan sam proslijediti: Mišljenje o prijedlogu nacionalnog kurikuluma iz tehničkog i informatičkog područja 1. TEHNIČKA KULTURA Pozdravljam naziv predmeta – Tehnička kultura, jer naglašava značaj tehnike kao kulture (tehnika je dio kulture) te ju ispravno pozicionira kao imanentnu sastavnicu ljudskog društva (i civilizacije). 1.1. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA Opis predmeta iznimno je važan kao u uvod u osnovne pojmove i terminologiju. Tu treba biti vrlo pažljiv jer svakodnevno svjedočimo proizvoljnoj upotrebi riječi tehnika i tehnologija, čak i u stručnim krugovima. Zato je potrebno već u ranoj fazi obrazovanja na ispravan način uvesti ove temeljne pojmove. Mogu se složiti s predloženom definicijom tehnike kao tvorevine i kao vještine 1 (može i umjetnosti). Međutim, već u nastavku teksta uvodi se pojam tehnologija kao nešto usputno (”Tehnologija je blizak pojam i uključuje razvoj i postupke uporabe alata, strojeva, materijala, koncepata, sustava i procesa u određenim aktivnostima čovjeka.”). Zato se logično u nastavku teksta ta dva pojma isprepliću bez prave razlike. Iako postoje brojne definicije tehnike i tehnologije, jasna je razlika: tehnika je područje ljudskog djelovanja, a tehnologija je znanost o tehnici2. To valja jasno naglasiti i ispravno koristiti. 1.2. SPAJANJE, SASTAVLJANJE I DIZAJNIRANJE Nadalje navodi se: ”U postupcima ispitivanja, mjerenja, spajanja, sastavljanja, izravnoga djelovanja alatima na materijal, izradi tvorevine u čijem je odabiru i dizajniranju sudjelovao i sam učenik ...”. Opet pogrešna i nestručna upotreba termina, u ovom slučaju termina spajanje i sastavljanje. Spajanje je jedna od 1 U engleskom jeziku se za našu riječ tehnika ponekad upotrebljava riječ ”engineering” (I. Čatić, Uvod u tehniku, 2003.). 2Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva. (J. Beckmanna The History of Inventions, discoveries and origins, 1777.). 2 operacija sklapanja (montaže)3, a sastavljanje je jedna od tehnika spajanja. Učenik u ovom slučaju ne sudjeluje u dizajniranju već oblikovanju tvorevine. Riječ dizajn dolazi iz engleskog jezika gdje označava konstruiranje, oblikovanje ili umjetničko oblikovanje. U hrvatskom jeziku termin dizajniranje isključivo se odnosi na umjetničko oblikovanje (uvažavajući rasprave 4 ). Iako držim da predmete Tehnička kultura, Likovna kultura i Likovna umjetnost treba u važnim dodirnim točkama prožimati, u ovom slučaju očigledno se radi o oblikovanju tvorevine, jednako kao i u drugim odlomcima gdje se neispravno inzistira na upotrebi riječi dizajniranje. 1.3. SATNICA Ljudska se civilizacija izravno veže uz pojavu i razvoj tehnike. Stoga se čini neprimjerenim isticati da živimo u vremenu kada je naše društvo isprepleteno tehnikom te ovisno o tehnologijama, jer je to konstanta koja nas određuje. Baš zato smatram da predmet Tehnička kultura treba biti zastupljen od 1. razreda, kada se najsnažnije oblikuje odnos prema stvaranju, i ukupno višestruko većoj satnici do 8. razreda. 1.4. ODGOJNO-OBRAZOVNI CILJEVI UČENJA Temeljni odgojno-obrazovni ciljevi predmeta Tehničke kulture trebali bi biti usmjereni na iskustvenu spoznaju prirodnih zakona (ubrzanje, tromost, centrifugalna sila, poluge, koloturnici, uzgon, aero i hidrodinamički zakoni, elektricitet itd.) kroz pretvorbu, preoblikovanje i obradu materijala (uključujući vrste i značajke materijala). Tehnika, odnosno inženjerstvo, bavi se oblikovanjem i proizvodnjom materijalnog svijeta. Glavna značajka materijalnog svijeta je geometrija iz koje proizlazi funkcionalnost, te uporabne i ostale fizikalne značajke. Stoga odgojno-obrazovni ciljevi predmeta Tehničke kulture moraju biti usklađeni s predmetima Fizika i Matematika. Samo djelomično kurikulum ispunjava spomenute ciljeve. S druge strane predloženi su nepotrebni ili pak neprimjereni sadržaji. 1.4.1. Tehničko crtanje Potpuno je nepotrebno opterećivati nastavu sadržajima kao što su tehničko crtanje, odnosno vještine uporabe (čitanja) i izrade tehničke dokumentacije. Radi se o tipično stručnim inženjerskim znanjima koja su već danas zastarjela kao oblik prijenosa podataka. Moderne informatičke tehnologije uvelike zamjenjuju klasične tehničke crteže (povezati s predmetom Informatika). Pri tome se ne misli na prostorni zor, skiciranje tehničkih ideja i koncepcija, izrada modela i maketa, mjerne jedinice itd. Spomenute su vještine iznimno važne, ali i vrlo slične onima koje se koriste u predmetima Likovna kultura i Likovna umjetnost, što bi onda trebalo kombinirati u nastavi. Umjesto tehničke dokumentacije mnogo je važnije poznavanje npr. alata i elemenata strojeva/uređaja/građevina itd. 3 Sklapanje (montaža) uključuje operacije rukovanja, spajanja, kontrole, podešavanja i posebne operacije. 4 Feđa Vukić, Društvena istraživanja, Vol.11 No.2-3 (58-59), 2002. 3 1.4.2. Tehnika i društvo Neprimjereno je oblikovan sadržaj koji ima za cilj istraživati ulogu i utjecaje tehnike na razvoj društva i kvalitetu života, na prirodni okoliš̌ i na održivost materijalnih i energetskih resursa. Promet i prometna pravila marginalno doprinose prethodno istaknutim odgojno-obrazovnim ciljevima. Razmatranje dobrobiti i štetnih učinaka tehničkih tvorevina treba biti sastavni dio svakog tehničkog zadatka. To treba biti način inženjerskog promišljanja i rješavanja problema i treba ga stjecati kroz konkretne probleme i nalaženje rješenja, odabir materijala itd. (bilo pri održavanju bicikla ili izradi makete broda, zrakoplova/jedrilice, mosta ili kuće). 1.4.3. Povezanost s drugim predmetima Povezanost s drugim područjima i predmetima iskazana je na neprimjeren način. Glavne poveznice s fizikom, matematikom, informatikom, biologijom i kemijom samo su površno navedene, ali ne i artikulirane kroz dodirne sadržaje. Pri tome se ne spominju veze s likovnom kulturom i umjetnošću, dok se na nejasan način ističe veza s predmetima Hrvatski jezik, Povijest i Geografija, Vjeronauk te Tjelesna i zdravstvena kultura. 2. INFORMATIKA Smatram da je sadržaj predmeta Informatika dobro zamišljen i da sadrži sve relevantne elemente područja primjereno oblikovane za predviđeni uzrast. Također, povezanost s drugim područjima dobro je strukturirana i sadržajno definirana. Štoviše, povezanost s Tehničkom kulturom na primjereniji način vidi odgojno-obrazovne ciljeve, npr. ”materijalizacija zamisli”5, umjesto ”tehničko crtanje” itd. Međutim, nedostaje naglasak na jedan važan razvojni trend koji obilježava informatiku 21. st. U prošlom stoljeću informatička tehnologija je bila uglavnom usmjerena obradi podataka izravno za čovjeka kao korisnika ili posrednika podataka. Danas smo svjedoci razvoja informatičke tehnologije usmjerene prema strojevima. Čovjek polako nestaje kao posrednik, a informatička tehnologija poprima sve više fizički (materijalni) karakter. Interakcija s računalom pomalo napušta tipkovnicu, miš i zaslon, a sve se više odvija putem strojeva (robota), kamera, senzora sile i dodira, zvuka itd. Dakle, glavni fokus informatičke tehnologije premješta se s podataka na strojeve, odnosno upravljačke algoritme (”robot driven vs data driven”). Robotika je jedna od glavnih odrednica Četvrte industrijske revolucije. Potpuno je izvjesno da će obilježiti razvoj modernog društva 21. stoljeća. Stoga ne smije biti izostavljena iz novog kurikuluma! Robotika je ujedno vrlo atraktivna za stjecanje novih informatičkih znanja i široko prihvaćena među mladim ljudima te ju valja na odgovarajući način uključiti, u kombinaciji s Tehničkom kulturom, u novi kurikulum. Podržavam program koji prožima svih osam godina osnovnog obrazovanja, ali nikako kao izborni kolegij. Predmet Informatika mora biti obavezni kolegij. 5 Iako se ovdje misli na prividnu materijalizaciju, moguće je govoriti i o pravoj materijalizaciji umotvorina uz upotrebu aditivnih tehnologija, odnosno 3D pisača. 4 Uvodni dio kurikuluma jasno argumentira razloge, a već danas možemo govoriti o posljedicama zanemarivanja informatičkog obrazovanja proteklih desetljeća. 3. ZAKLJUČAK Smatram da novi kurikulum za Tehničku kulturu i Informatiku općenito nudi mnogo bolje odgojne i obrazovne modele u odnosu na postojeće. Ipak, držim da treba usvojiti predložene promjene, prvenstveno u pogledu daljnjeg osuvremenjivanja sadržaja i uvođenja predmeta u redovnu nastavu svih osam godina, imajući u vidu da osnovnoškolsko obrazovanje priprema mlade ljude za budućnost u kojoj znanstveno-tehnološke mijene postaju sve brže i utjecajnije. Pri oblikovanju sadržaja ovih predmeta nema mnogo mjesta za tradicionalizam. U njih treba ugraditi viziju bolje budućnosti. Bojan Jerbić Primljeno na znanje Zahvaljujemo na vašem doprinosu javnoj raspravi. Dostavljeni komentari odnose se na predmetne kurikulume Tehničke kulture i Informatike te samim time nisu izravni predmet ovog dokumenta.
5 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA HAZU 2016 HPKZ GRUPA AUTORA Novi kurikulni koncept INFORMATIKA HPKZ GRUPA AUTORA Novi koncept kurikula INFORMATIKA Novi koncept kurikulnog pristupa informatičkom obrazovanju: rani razvoj kompjutorski-prijateljskog („computer-friendly”) senzibiliteta i logičkog i apstraktnog načina razmišljanja* *Grupa mlađih autora Primjena računala ili šire ICT (informacijsko komunikacijska tehnologija) postaje sve značajniji alat u svim djelatnostima u gospodarstvu i društvu i predstavljat će jedan od temeljnih stupova buduće uspješnosti pojedinca, gospodarstva i društva. Međutim, taj moćan i nezamjenjiv alat u rukama znalca bit će toliko uspješan koliko će se poznavati i široko područje temeljnog znanja i primjene znanja u kojemu će se taj alat koristiti. Interaktivni nastavni sadržaji uz pomoć uporabe novih ICT-tehnologija mogu znatno pospješiti metode poučavanja u prirodoslovno-matematičkim i društveno-humanističkim predmetima. Razvoj interaktivnih obrazovnih sadržaja ukazao je na izgradnju sasvim novih metodičkih pristupa učenju koji omogućuju učeniku više samostalnog rada u školi, ali i kod kuće. Novi pristupi u organizaciji suvremenih oblika nastave utječu na veću motiviranost i zainteresiranost učenika za učenje, razvijaju učenikovo samopouzdanje i izgrađuju svijest o sebi, unaprjeđuju ravnopravne odnose za rad u skupinama i osposobljavanju učenika-pojedinca za samoučenje i samovrjednovanje svoga znanja, a što je neobično važno za razvijanje svijesti o vlastitim znanjima i stečenim kompetencijama, te o važnosti cijeloživotnog učenja. Međutim, uloga učitelja, nastavnika i profesora i dalje ostaje ključni čimbenik uspješnosti školske nastave kojemu kompjutorski alat samo povećava uspješnost rada s učenicima, što ističe i sam i te kako kompjutorski osviješteni Bill Gates. S uvođenjem suvremenih obrazovnih tehnologija u nastavni proces pružamo mogućnost učenicima da usvoje višu razinu vještina, da razviju razmišljanje i bolje shvate i prihvate znanstvene koncepte. Takva nastava pomaže učenicima da svoja znanja i vještine koriste na kreativan način. A kad odrastu, tako obrazovani bit će više sposobni istraživati i kreirati promjene u društvu. Uporaba informatičkih sadržaja u nastavi može se vrlo dobro iskoristiti kao istraživačka podloga usmjerena na razvijanje znanstvenog poimanja svijeta i sve veću uporabu prirodnih zakonitosti u životnoj zbilji. Dobro oblikovani multimedijski i didaktički materijali za učenje odlikuju se s najmanje tri svoje značajne osobine. Oni skraćuju vrijeme potrebno za učenje i postižu veći učinak učenja. Pogodni su za samoučenje izvan nastave, odnosno u vrijeme kada to učenicima najviše odgovara. Također je važno što tada učenici vlastitim tempom i njima primjerenim načinima rada stječu određena znanja. Sve veća uporaba edukativnih tehnologija ima pozitivan utjecaj na školski uspjeh i trajniju razinu, kvalitetu i primjenu naučenih znanja. Svakako da takvo učenje treba uvažavati individualne potrebe, mogućnosti i interese učenika, a naglasak je na iskustvenom učenju i istraživačkim aktivnostima. Poučavanje u školi zahtijeva visok stupanj intelektualnog angažmana nastavnika. Jedino kvalitetan nastavnik, koji dobro poznaje suvremene spoznaje i koji zna kako će ih uključiti u vlastitu nastavnu praksu, može dobro organizirati nastavni proces, može na zanimljiv, kreativan i inovativan način dobro prezentirati nastavne sadržaje svojim učenicima. Dobar nastavnik svoje učenike uvijek stavlja u centar nastavnog procesa, za njih priprema i organizira zanimljive i dinamične interaktivne oblike rada i podupire njihovo aktivno učenje. To vrijedi za sve predmete i sadržaje poučavanja, a naročito je zahtjevno u pogledu informatike. Danas mnogi učenici imaju kod kuće računala, pametne telefone, digitalno upravljane uređaje i slično, pa ne bi trebalo bazirati nastavu isključivo na opremljenosti škola. No učenici iz obitelji skromnijeg imovinskog stanja, koji nemaju kod kuće računalnu opremu, u tome su u podređenom položaju. Taj bi problem trebalo sistemski riješiti, npr. cjelodnevno otvorenim računalnim učionicama i nagrađivanjem tabletima učenika iz obitelji skromnijeg imovinskog stanja. A i cijene tableta koji potpuno zadovoljavaju potrebe informatičke edukacije toliko padaju da opremiti učionicu tabletima već danas odgovara cijeni nekoliko desktop računala. Za informatičko obrazovanje kritična je edukacija nastavnika. Inače to je problem broj jedan za sve predmete ali naročito za informatiku. Trebamo uvažiti činjenično stanje da je u našim školama još uvijek samo manji broj nastavnog kadra stvarno dovoljno osposobljen za izradu i prezentaciju suvremene informatičke tehnologije u nastavnom procesu. Adekvatno educirani nastavnik može uz minimalnu opremu izvesti izvrsnu edukaciju. Zato mislimo da je pogrešna svaka reforma koja bi kretala od izmjena programa, tj. kurikula, kao ključnog čimbenika. Treba krenuti prvenstveno od edukacije nastavnika (dakako, koji za to kroz odgovarajući sustav trebaju biti i adekvatno motivirani), i da se kroz samu tu edukaciju poboljšava i razvija kurikul. Svaki nastavnik u svom području može uz odgovarajuću edukaciju i sam osmisliti kvalitetne primjene na informatičkoj osnovi, doprinoseći kvalitetnom kurikulu. „Enciklopedijski” pristupi učenju informatike i primjene računala danas su zastarjeli. Potrebna je stimulacija kadrova koji prednjače u poticanju inovativne prakse i u modernizaciji nastavnog procesa. Iskustvo pokazuje da su danas djeca već u dobi od četiri godine u stanju upravljati windowsima. A da sa 6-7 godina već mogu upravljati složenim igricama, drugim aplikacijama i operativnim sustavima, na razini koju nekada studenti nisu stjecali ni u fakultetskoj nastavi. Informatika se mora početi učiti već u vrtiću, i nastaviti u prvom razredu osnovne škole i to ne kao zaseban predmet već indirektno kroz igru i učenje. Python kao informatički alat je u zadnjih desetak godina potpuno promijenio dostupnost i provedivost svih razina učenja informatike. Razvijeni su koncepti učenja pomoću Pythona koji se mogu primjenjivati od vrtića nadalje. Hrvatska nažalost ne slijedi dovoljno te svjetske trendove. No treba napomenuti da je moguće da se u nastavi radi i u open source-u, a ne nužno samo u operacijskom sustavu Microsoft Windows što bi omogućilo i uštede u nabavci cjelokupne opreme u školama i drugdje. Nadalje, stječe se dojam da autori školskih programa (kurikula) iz informatike većinom nisu u tijeku s kvalitativnim promjenama nastavnog kurikula u svijetu. Možda se kod nas ne razumije dovoljno što to zapravo danas znači učiti informatiku. To u razvijenom svijetu više nije učenje neke recepture ili dijelova računala, već učenje koncepata koji se mogu primijeniti na bilo kojoj tehnologiji i problematici, koje se u informatici vrlo brzo i dramatično mijenjaju. U tom smislu treba učenike usmjeriti na stjecanje praktičnih znanja kao temelja za usvajanje budućih promjena informatičkih tehnologija. Treba definirati ishode učenja koji u informatici trebaju biti izrazito inovativno orijentirani. Za početak bi trebalo vrlo pažljivo razmisliti koje ishode učenja vezane uz informatička znanja očekujemo od jednog polaznika u vertikali od dječjeg vrtića do osnovne i srednje škole. Evo, nekoliko primjera ishoda kojima bi učenik trebao ovladati na kraju srednje škole: - da se zna snaći na novom operativnom sustavu u kome do sada nije radio ili u novoj verziji sustava, instalirati i pokretati programe i upravljati datotekama, - da zna upravljati programima kao što su Word i Excel, - da samostalno na svakom računalu zna napraviti i pokrenuti vlastite programe (Python), - da razumije koncepte pronalaženja podataka na internetu i ocjene njihove pouzdanosti, - da razumije problematike vezane uz računalne mreže, kao način funkcioniranja, sigurnosti, izmjene podataka, autorskih prava. Ovi ishodi učenja na prvi pogled možda izgledaju suviše zahtjevno. No anketa u osnovnoj školi bi vjerojatno pokazala da o tome neki osnovnoškolci već poprilično znaju bez ikakve pomoći dobivene u okviru nastave, pa bi ih se kroz nastavu trebalo samo usmjeriti u onome što često savladavaju sami i kada im nastavnici u tome ne pomažu. Današnjoj djeci treba razviti osnovne vještine rada na računalu koje će moći primjenjivati u raznim poslovima kao što je rad s osnovnim alatima za izradu dokumenata, proračunskih tablica, baza podataka, izradom web stranica, upravljanjem informacijama, multimedijom, ali i usmjeravanju učenika za razvijanje logičkog i apstraktnog načina razmišljanja za izradu svojih programa i rješenja vezana uz konkretne zadatke s kojima će se susretati tokom svojeg života i za osposobljavanje za prihvaćanje rastućih promjena u informatičkim tehnologijama i načinima korištenja. Prijedlog je da bi učenici na kraju srednje škole minimalno trebali baratati sa znanjem osnovne razine ECDL-a (European Computer Driving Licence), a maksimalno sa razinom eksperta ECDL-a, ovisno o odabranom srednjoškolskom usmjerenju te primjene tih stečenih znanja u učenju drugih predmeta. Također, uvođenjem dodatnih izbornih predmeta ili unutar postojećih predmeta ili u okviru radionica, ovisno o kojem tipu srednje škole se radi, potrebno je uvesti programiranje kako bi učenicima osigurali preduvjete za razvoj novih alata primjenjivih u razvojima novih tehnologija, gospodarskih sustava, znanosti, medicini itd. Kao što je istaknuto, vrlo je važna informatika u predškolskoj dobi. Treba kod djece početi razvijati kritičko razmišljanje, logiku i kreativnost od što ranije dobi. Osnovni pojmovi informatičkih metoda već se mogu usvojiti kod uzrasta djece predškolske dobi na zabavan način i bez korištenja računala. S upoznavanjem novih koncepata i vještina, ujedno se moraju ponavljati i prethodno usvojene. Osnovne teme mogle bi se obrađivati jednom tjedno u trajanju od 25 – 45 minuta. Unutar obrade tih tema bi se također trebalo integrirati i druga područja kao što su jezik i matematika. Kod obrazovanja djece predškolske dobi, učenici bi trebali na razini prilagođenoj uzrastu usvojiti jednostavne informatičke vještine preko razvoja kritičkog razmišljanja, kreativnosti, suradnje, komunikacije, upornosti i rješavanja jednostavnih zadanih problema. Kao prvi dio takvog obrazovanja u računalnim znanostima (4-6 godina), djeca bi mogla usvojiti pojmove kao sekvenca, petlje i događaji, grupni rad, rješavanje problema. U drugom dijelu obrazovanja (6+ godina) mogu se na jednostavni način početi razvijati pojmovi uvjeta, algoritama, binarni kod, pronalaženje pogrešaka unutar algoritama. Treći dio programa obrazovanja (6+) bavio bi se na jednostavan način s konceptima rastavljanja problema na manje dijelove, funkcijama, ugniježđenim petljama i uvjetima. Nakon toga djeca bi mogla početi stvarati svoje prve programe-igrice. Jedan takav primjer je usvajanje koncepta algoritma (putem pripremljenih jednostavnih tablica crteža i strelica za grupni i zajednički rad) kao niza koraka potrebnih da se izvrši određeni zadatak (na primjer, kako neki crtani lik iz određenog polja na tablici može doći do voća koje se nalazi u nekom drugom udaljenom polju tablice pomoću postavljanja strelica) pri čemu su ciljevi informatičkih znanja koji se žele postići: - korištenje modela i simulacija za opis složenijih sustava i problema, - doprinos rada u grupama, - razumijevanje i korištenje tehnoloških sustava, - stvaranje niza instrukcija za obavljanje jednostavnog zadatka, - razumijevanje osnovnih koraka u rješavanju jednostavnih problema putem igre, pomoću algoritama bez korištenja računala, - opisati i analizirati niz instrukcija. Povezivanje s drugim predmetima i njihovim ishodima npr. matematikom vidi se u: - uočavanju problema i pokušaju rješavanja istog, - razvoju apstraktnog razmišljanja, - težiti preciznosti, - tražiti i stvoriti strukturu algoritma, - pomicanje objekata u prostoru i određivanje njihove relativne pozicije (iznad, ispod, pored) ili u jezičnim ishodima, - komunikacija unutar grupe i s odraslima, - potvrda razumijevanja dobivenih informacija, - dodavanja crteža za opis, - korištenjem novo usvojenih izraza i fraza, - postavljanje i odgovaranje na pitanja, - opis ključnih ideja. Nedvojbeno reforma školstva treba krenuti od edukacije nastavnika. To je jedini uspješan put u svim predmetima, a osobito u informatici. No problem je i to što se u sveučilišnoj nastavi educira po djelomično zastarjelim konceptima, čime se obrazuju nastavnici koji često nisu sposobni implementirati suvremene informatičke tehnologije u nastavu. Pri izradi kurikula treba proučiti kurikule i način izvedbe nastave informatike u razvijenim zemljama, kao npr. https://code.org/educate/curriculum http://www.udir.no/Stottemeny/English/Curriculum-in-English/ http://www.udir.no/Stottemeny/English/Curriculum-in-English/Curricula-in-English/ http://www.udir.no/Stottemeny/English/Curriculum-in-English/Upper-secondary-education-/ Ono što je sigurno, i postoji dobro razrađeno npr. u nastavnom procesu u Švedskoj i Norveškoj (a kod nas u manjoj mjeri), je projektni tip nastave gdje učenici samostalno ili u grupama izvode projekte kroz koje učenici samostalno ili u grupama radom steknu potrebna trajna znanja (a ne „štreberska” i enciklopedijska) i razvijaju sposobnost snalaženja u realnom informatičkom okružju. No takav oblik nastave je vrlo zahtjevan za nastavnike, i bez kvalitetne dodatne edukacije nastavnika njegovo uspješno uvođenje nije moguće. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na vašem doprinosu javnoj raspravi. U dostavljenom tekstu nije moguće iščitati poveznice s predloženim kurikulumom Tehničkog i informatičkog područja. Komentari se u osnovi odnose na sadašnji nastavni plan i program.
6 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA Prof. dr. sc. Davor Petrinović i prof. dr. sc. Mislav Grgić Sveučilište u Zagrebu Fakultet elektrotehnike i računarstva davor.petrinovic@fer.hr RECENZIJA DOKUMENTA "NACIONALNI KURIKULUM NASTAVNOGA PREDMETA TEHNIČKA KULTURA – PRIJEDLOG" (http://mzos.hr/datoteke/14-Predmetni_kurikulum-Tehnicka_kultura.pdf) Predloženi program, u obliku u kojem je sastavljen, sveobuhvatan je, ali već na prvi pogled je vidljivo da obuhvaća previše sadržaja i svemu daje jednaku pažnju. On je sastavljen kao da srednja škola uopće ne postoji - kao da učenici završenih osmih razreda osnove škole odmah upisuju fakultete. Uvođenjem obvezne srednje škole osnovna škola više nema ni zadaću pripreme osobe za radno mjesto, jer će svi i tako morati nastaviti srednjoškolsko obrazovanje u trajanju od tri ili četiri godine. Predmet Tehnička kultura ima jako važnu ulogu u kontekstu jačanja područja STEM (Science, Technology, Engineering and Mathematics), zajedno s predmetima kao što su matematika, fizika, biologija, kemija i informatika. Predmet stoga mora biti koncipiran da privuče osnovnoškolca i da u njemu izgradi interes za tehniku, tehnologiju i znanost. Pored predmeta matematike, fizike i prirodoslovlja, predmet Tehnička kultura treba dati praktičnu poveznicu svega što se uči na ranije navedenim predmetima. Najbolje napisan dio cijelog dokumenta je ovaj odlomak koji izvrsno opisuje kako bi predmet Tehnička kultura trebao biti izgrađen: Učenje i poučavanje usmjereno je na kreativnost učenika, samostalno istraživanje, prikupljanje podataka i povezivanje sadržaja. Iskustva učenja temelje se na kontekstualnome pristupu i praktičnome radu. Učenik u susretu s tehničkim tvorevinama stječe, razvija i primjenjuje znanja, vještine i stavove, samostalnost i odgovornost, koristeći se postavkama „samoostvarujuće nastave“ prema načelu „sustavno istraži“, „kritički promisli“, „stvaralački primijeni“ te “analiziraj i vrednuj”. Učenje i poučavanje treba omogućiti stjecanje radnih kompetencija pa se temelji na praktičnome radu, otkrivanju, igri i iskustvenome učenju. Učenici crtaju, obrađuju materijal, sastavljaju, pišu izvješće i izvode zaključke prema rezultatima ispitivanja ili samoga rada. Uvjeti poučavanja predmeta usmjereni su na metodičku raznovrsnost svih raspoloživih metodičkih sustava i metoda koje će osigurati najučinkovitiju i najpotpuniju pouku. Međutim, s ovako opsežnim programom nije realno da će ishodi poput „sustavno istraži“, „kritički promisli“, „stvaralački primijeni“ te “analiziraj i vrednuj” biti ostvareni, nego će i dalje težište ostati na nabrajanju, prepoznavanju i navođenju te eventualno objašnjavanju. Posebno je problematična domena C: Tehnika i kvaliteta života, jer ona koliko god bila važna u cijelom kontekstu, ona je ipak dosadna i suhoparna. Đacima bi ona morala biti gotovo nevidljiva u izlaganju, tj. morala bi biti izložena kao isprepleteni dio domene A i B. Ako se puna trećina pažnje posveti ovoj domeni, premalo vremena ostaje za kreativni dio. Ova opaska ne odnosi se na sve ishode domene C, jer su neki iznimno značajni kao npr. C5.1 i C5.2, neki ishodi iz skupine C7.1 (objašnjava postupke sigurne i pravilne uporabe tehničkih tvorevina u kućanstvu, opisuje postupke osnovnoga održavanja tehničkih tvorevina u kućanstvu, navodi protupožarnu opremu stambenoga objekta, opisuje potrebne radnje u slučaju nekontroliranoga istjecanja vode ili plina, požara i drugih nepogoda, objašnjava postupke pravilne uporabe tehničke tvorevine s ciljem zadovoljavanja zdravstvenih uvjeta u objektu). Domena A također bi vrlo lako mogla uzrokovati gubitak svake želje za tehnikom ako se već u petom razredu učenicima pristupi s ishodima poput A5.1 i A5.2 bez objašnjavanja zbog čega tako detaljno uče tehničko crtanje. Npr. nešto što sigurno nije primjereno je "razlikuje dijelove tehničke dokumentacije: radni list, operacijski list, popis materijala i alata, sastavni crtež, radionički crtež, sastavnica, pozicije". Izvrsno bi bilo kada bi učenici te dobi mogli radeći u grupi sastaviti jednostavni element pokućstva prema montažnom nacrtu. Također bi bilo važno da razlikuju elemente koje svakodnevno koriste u kućanstvu (zašto ne mogu zabiti čavao u betonski zid, čemu služi tipla, koja je razlika šarafa i matice, zašto moraju ugasiti struju u stanu prije bušenja zida, zašto je potrebno provjetravati sobu kako bi smanjili vlažnost zraka, zašto nije uputno otvarati baterijski članak ili zašto je zabranjeno gurati metalne predmete u utičnicu). Nedostatak današnjeg programa i u osnovnim i u srednjim školama jest preveliko inzistiranje na velikom broju činjenica, a gotovo ništa o tome zašto se sve to uopće uči i što se danas od svega toga zapravo koristi. Takav koncept upravo je suprotan od modela obrazovanja u SAD gdje se inzistira na relativno malom i površnom pregledu cijele tematike, ali je nakon toga veliki dio satnice posvećen projektno orijentiranoj nastavi, prema kojoj će svaki đak ili skupina đaka dobiti jedan odabrani projekt koji će obraditi vrlo detaljno, kako bi se kroz samostalni i vođeni rad pokrilo sve ključne ishode: „sustavno istraži“, „kritički promisli“, „stvaralački primijeni“ te “analizira i vrednuje”. Važna komponenta edukacije je i vršnjačka usporedba gdje bi đaci mogli radeći na istom zadatku prezentirati, usporediti, raspraviti i ocijeniti pristupe u nalaženju rješenja. Takvo nešto nije moguće uz ovako opsežan program, koji bi svakako trebalo rasteretiti od nepotrebnih činjenica kako bi više vremena preostalo za kreativnost. Ono što su nekada bile školske i izvanškolske aktivnosti vezane u predmet Tehnička kultura, poput avio-modelarstva, klubova raketaša, radio-klubova, klubova mladih tehničara, graditeljskih setova Mehanotehnika Izola i slično, i dalje bi trebalo imati svoje mjesto, ali u modernijem kontekstu kao što su daljinski upravljane bespilotne letjelice, Arduino razvojni setovi, Lego MindStorm setovi, robotičarski klubovi, digitalna fotografija, astronomija, astrofotografija i sl. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na vašem doprinosu javnoj raspravi. Dostavljeni nadasve zanimljivi komentari odnose se na predmet Tehnička kultura, a ne na kurikulum Tehničkog i informatičkog područja.
7 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA HAZU 2016 kurikul recenzija FAIST Tomislav Faist, učitelj tehničke kulture Prijedlozi za 'Okvir nacionalnog krikuluma' Predlažem da dokument ONK bude jezgrovitiji i jasniji u sebi kao i u odnosu na ostale dokumente. Na primjer - sam je naslov: 'Okvir nacionalnog kurikuluma' u jednini, da bi već slijedeći dokument - "Nacionalni kurikulumi" – najavio da 'nacionalni kurikulum' nije jedan - nego da ih ima više? Zatim: 1. ciljevi-očekivanja-ishodi: tri su riječi koje se isprepliću i to često bez jasne razlike njihovih značenja, pa i u izmiješanim značenjima. Nekada su postojali: 'odgojno-obrazovni ciljevi' i 'rezultati odgojno-obrazovnog procesa'. No, novi dokument (ONK) govori: a) "...kako bi se postavljeni ciljevi, očekivanja i ishodi ostvarili." - čime najavljuje dvije različite kategorije postignuća kojima se teži - 'ciljeve' i 'očekivanja'? Zbog čega dvije? b) Ciljevi i očekivanja se mogu ostvariti (ili ne); ali ako je ishod već ostvareni rezultat nekih prethodnih napora, što bi značilo "ostvariti ishode"? c) "...vrednovanje ostvarenosti ciljeva, očekivanja i ishoda..." - što će se od navedenoga vrednovati; i u čemu će biti razlika između vrednovanja ciljeva i vrednovanja očekivanja? d) "...dokumenti jasno ukazuju na odgojno-obrazovna očekivanja i ishode koja postavljamo pred djecu i mlade osobe." Postavljati možemo očekivanja (i ciljeve), ali ishodi su rezultat rada, vježbe, nastojana, - oni nisu nešto što se 'postavlja pred'. e) Ni ova formulacija: "Nacionalnim dokumentima područja kurikuluma određuju se svrha, ciljevi, struktura i odgojno-obrazovna očekivanja povezana s učenjem i poučavanjem u širim odgojno-obrazovnim područjima." - ne pojašnjava po čemu se 'ciljevi' razlikuju od 'odgojno-obrazovnih očekivanja' (iako će kasniji dokumenti reći: 'kao što je objašnjeno u ONK-u'!). Također se ne razjašnjava pitanje jednine-množine: radi li se o 'područjima (jednog) kurikuluma' ili o 'kurikulumima' (raznih) područja? f) "Odgojno-obrazovna očekivanja u dokumentima područja kurikuluma određena su na kraju pojedinih odgojno-obrazovnih ciklusa." Ne bi li bilo prikladnije da su na kraju određeni ishodi, a očekivanja (i ciljevi?) na početku? Čitanjem ostalih dokumenata početna se konfuzija oko ciljeva-očekivanja-ishoda ne razjašnjava, štoviše, iz teksta: ..."jasno postavljena očekivanja (odgojno-obrazovni ishodi)" – proizlazi da se očekivanja izjednačuju sa ishodima!? Riječ 'očekivanja' koristi se i za očekivanja učenika, kao i za očekivanja roditelja, učitelja, i širje zajednice; dok se povremeno koristi i višeznačno, često i bez jasnih naznaka o čijim se očekivanjima radi. Izgleda da bi se 'očekivanja' načelno trebala odnositi na tkzv. cikluse, no u dokumentima se govori i o "očekivanjima pojedinih područja", i o "ostvarivanjima očekivanja" (da li su to možda ishodi?), a ponegdje ta riječ kao da poprima i značenje zahtijeva. Iako se čitava reforma načelno zalaže za 'učenika kao subjekta odgojno-obrazovnog procesa' – ipak se 'očekivanja' najviše koriste u složenici 'odgojno-obrazovna očekivanja' – u kojima subjekt ostaje zagonetan. Ovakva uporaba trijade ciljevi-očekivanja-ishodi unosi nejasnoće u razlikovanje namjere, procesa i rezultata; u razlikovanje početka i kraja; u razlikovanje sadašnjosti i budućnosti - dakle u osnovne odrednice svakog, pa i odgojno-obrazovnog procesa; a početna se pomutnja stvorena tom trijadom u narednim dokumentima multiplicira. g) I neke konstrukcije iz ostalih dokumenata: * "usvojenost odgojno-obrazovnih ishoda"; * "da bi se roditeljima dala jasno iskazana očekivanja"; * "Odgojno-obrazovni ciljevi učenja....predstavljaju opća, najšire određena očekivanja..."; * "razlikovni kurikulum"; * "ostatak vremena može se ispuniti obogaćenim ishodima"; ....i njima slične, otvaraju pred čitateljem dilemu: "Uvodi li se ovim dokumentima i komunikacija na kupuripikupulumpumskompskom kao službena i obavezna?" 2. međupredmetna područja: dokument ih definira čak sedam. Dosadašnja dva (ZO i GO) u praksi su pokazala da je međupredmetnost vrlo bliska bespredmetnosti. 3. kurikulum: Da li su ekspertna radna skupina i stručne radne skupine upoznate sa preporukama većine jezikoslovaca: 'kurikul' ? 4. Pozivom na raspravu Ministarstvo se još aktivnije uključilo i u ovu reformu (treću u deset godina!), iako do sada nije izvijestilo javnost o rashodima i ishodima prethodnih dviju, niti o razlozima da se od njih odustalo? Osnovni bi dokumet reforme trebao biti jasan i jezgrovit, 'ujednačenih i određenih pojmova' - ako već od početka ne želi stvoriti potrebu za slijedećom. Prijedlozi uz CKR-dokument o nastavnom predmetu Tehnička kultura 1. Kabinetska nastava je za neke nastavne predmete - kao što je i tehnička kultura - od posebnog značenja. CKR-dokument ne spominje da dio škola u RH nema ispunjen taj uvjet. Tek navodi da „školski sustav i škole kao institucije osiguravaju primjerene prostorne i materijalne uvjete”; i da su „...potrebni materijalni resursi koji uključuju opremljenu tehničku radionicu.” Državni pedagoški standard Osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (Hrvatski sabor na sjednici 16. svibnja 2008.) je neusporedivo konkretniji: Članak 22., točka 1.2.4. Radno-tehničko područje: - učionica za tehničku kulturu – radionica, - kabinet, - spremište. Člankom 23. određuje se i površina specijaliziranih učionica na 84m2. Razlika se pojavljuje i u definiranju izvora sredstava. Državni pedagoški standard, članak 47.: „Sredstva za provedbu ovoga Standarda osiguravaju se iz državnog proračuna, proračuna osnivača, proračuna lokalnih zajednica te donatora.” CKR-dokument: „...školski sustav i škole kao institucije osiguravaju primjerene prostorne i materijalne uvjete.”. I definicija roka je drugačija. Državni pedagoški standard: - Standard će se provoditi postupno; - Mjerila za prostor i opremu u osnovnoj školi (članci od 21. do 26.) - koeficijent 4 – do 1. siječnja 2023; - Krajnji je rok za usklađivanje sustava osnovnog školstva s ovim Standardom 2022. godine; dočim CKR-dokument koristi neodređeni svevremenski prezent: „školski sustav i škole kao institucije osiguravaju primjerene prostorne i materijalne uvjete” Iz navedenoga nije moguće zaključiti da CKR-dokument po pitanju kabinetske nastave nudi bolja rješenja od postojećeg Državnog standarda ili da ide za tim da bi se skratio zadani rok (2022.godina). Nejasna je i opća pozicija CKR-dokumenta spram Državnog pedagoškog standarda. 2. Satnica: Dokument konstatira da je satnica 35 sati i „preporučuje nužno povećanje”. Takva forumlacija nije dovoljna. Dokument bi trebao snažnije istaknuti potrebu za minimalnom satnicom od 1,5 sati tjedno i to potkrijepiti svim već poznatim argumentima. U članaku 27. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi stoji da nastavni plan i program osnovne škole donosi Ministar - za izmjenu satnice dovoljna je dakle (i nužna) odluka Ministra. 3. Nastava u jednoj smjeni: Da bi se mogle ostvariti dobre ideje o „...dopunskim i izbornim programima, ... projektima, ... o doživljaju užitka stvaranja i zadovoljstva svojim radom - čime se razvija samostalnost i odgovornost učenika, samopoštovanje, socijalne vještine, koje uključuju i uvažavanje drugih” - potrebni su i dodatno vrijeme i prostor – a oni se mogu osigurati organiziranjem nastave u jednoj smjeni – sa dopunskim sadržajima, istraživanjima i projektima u poslijepodnevnim satima. Državni pedagoški standard planira jednosmjensku nastavu u svim školama do 2022. Nitko ne može očekivati da dijete koje prati nastavu u pet ili šest sati poslijepodne bude pažljivo kao i ono koje prati nastavu u 9 ili 10 sati prije podne – iz čega proističe i pitanje pravednosti ocjenjivanja – u usporedbi s kojim je rasprava o brojčanim ili opisnim ocjenama – sekundarna. Kada bi se CKR-dokument zalagao za skraćenje roka ostvarenja jednosmjenske nastave u svim školama, potaknuo bi na razmišljanje o bržem ostvarenju jedankih obrazovnih šansi. 4. Nedefiniranost opreme: Pod točkom „Materijali i izvori” CKR-dokument iznosi: „...potrebni su materijalni resursi koji uključuju opremljenu tehničku radionicu.” Zatim nabraja dvadesetak resursa ali nigdje se konkretno ne definira što zaista treba biti osigurano. Formulacija je općenita: „Poželjno je da radionica bude opremljena priborom, alatima i strojevima....”. Ne bi li dokument koji želi cjelovito reformirati nastavu na bolje trebao jasno izraziti potrebu za makar i minimalnom opremom i potrebnim prostorom za tu opremu, a onda eventualno dodati i poželjne resurse? Možda je takav neodređeni način izražavanja rezultat nejasnog odnosa CKR-dokumenta prema važećim zakonima, propisima i postojećem stanju. Dokument započinje s nekim idejama ali ih jasno ne formulira. Još jedan primjer je i navođenje 'udžbenika i radnih materijala' - kao izvora znanja - ali bez objašnjenja da li se misli na udžbenike i radne materijale po HNOS-u (sa postojećim kutijama), ili na neke druge/nove/reformirane? 5. Izborna nastava: CKR-dokumet ne spominje ključni problem izborne nastave koja je zakonski dobro regulirana sa moguća dva sata tjedno - ali uz potrebni pristanak nadležnoga tijela koji se u pravilu dobiva samo za već postojeće sate izborne nastave. Šteta da se Dokument ne zalaže za rješenje tog problema. Osim toga, ako se predlaže proširenje izborne nastave za niže razrede uvođenjem informatike, koji su razlozi da se kao izborne mogućnosti ne navode i druge aktivnosti i nastavni predmeti koji su nižim razredima primjereni – a po mnogim pedagozima i svrsishodniji? 6. Pravilnik o reformama školstva: Već se niz godina radi na reformama školskog sustava, no od uvođenja praktičnih radova - čime je HNOS znatno unaprijedio i obogatio nastavu tehničke kulture - znatnijih poboljšanja nema. Uz to se neki elementi prenose iz dokumenata jedne reforme u dokumente druge, a kao da se gubi iz vida prioritet koji je propisan i Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (članak 4.): „jednakost obrazovnih šansi za sve učenike prema njihovim sposobnostima”. Pravilnikom o reformama regulirali bi se prioriteti, odnos prijedloga reformi sa postojećim zakonima, propisima i standardima, kao i druga nedefinirana pitanja. Prijedlog zaključka: Učenicima zakon daje pravo na „jednakost obrazovnih šansi” – koje još uvijek nije ostvareno, a trebalo bi imati prioritet. Omogućimo im to pravo – realizacijom Državnog pedagoškog standarda – ako je ikako moguće i prije zadanih rokova. Podsjetimo Ministra na sve argumente o potrebi vraćanja satnice Tehničke kulture na minimalnih 1,5 sati tjedno, te apelirajmo da riješi nejasnoće oko izborne nastave. Donesimo pravilnik o reformama, pa uz ispunjene preduvjete s reformama još uspješnije nastavimo. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na vašem doprinosu javnoj raspravi. Dostavljeni komentari odnose se na predmet Tehnička kultura, a ne na kurikulum Tehničkog i informatičkog područja.
8 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA Prof.emer.Dr.sc. IGOR ČATIĆ Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišteu Zagrebu igor.catic@fsb.hr Mr. Sc. PETAR MARIJA RADELJ pemarade@gmail.com (20. lipnja 2016.) Recenzija nacrta uputnika Tehničke kulture I. Uvod 1. Cjelovita kurikulna reforma do sada je iznjedrila 64 isprave: · tri metodološka priručnika (objavljena i neraspravljena), · 52 objavljena uputnična prijedloga (objavljeni, bili na stručnoj raspravi, ali njezini rezultati još se čekaju za većinu stručnih rasprava) i · devet uputnika nacionalnih manjina koji još nisu objavljeni, iako su prema Opisu poslova i zadaća njihovih stručnih radnih skupina trebali biti napisani do 29. veljače i spremni za raspravu 31. ožujka 2016. 2. Tri puta „u ništa“. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 30. svibnja 2016. bilo je najavilo da se 31. svibnja otvara javna rasprava (savjetovanje sa zainteresiranom javnošću) o svim kurikulnim prijedlozima (od tri metodološka priručnika i 61 uputničnoga nacrta, provedeno je prikupljanje očitovanja zainteresirane javnosti samo o jednom, Okviru nacionalnoga kurikula). No, već je u toj najavi istaknuto da radne skupine Ministarstvu nisu dostavile inačicu prijedloga u Wordu, što je pretpostavka objavi na portalu e-Savjetovanja. Podsjetili su i da je prema aktu Ekspertne radne skupine od 17. ožujka 2016. (str. 10) javna rasprava o 51 prijedlogu trebala početi 10. svibnja i završiti 10. lipnja 2016. (O tri metodološka priručnika i o devet uputnika nacionalnih manjina stručna rasprava nije ni održana.) Ministarstvo obrazovanja ponovo je 15. lipnja 2016. najavilo otvaranje javnih rasprava o svim preostalim uputničnim prijedlozima i to 16. lipnja 2016., ali toga je dana u 16.55 otvoreno savjetovanje samo o jednom jedinom prijedlogu, dvanaestom po redu od njih 64, Prijedlogu Nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje. Javna rasprava o preostala 62 prijedloga nije otvorena ni na treći najavljeni nadnevak. 2.1. Takav način rada je neprihvatljiv, neozbiljan i protuzakonit. Sukladno članku 11. stavcima 5. i 6. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, br. 25/13 i 85/15) svaki je donositelj propisa dužan donijeti, na svojoj internetskoj stranici objaviti godišnji Plan savjetovanja s javnošću, redovito ga ažurirati i pridržavati ga se. Sama najava o nadnevku otvaranja javne rasprave ne tvori plan savjetovanja, jer on mora sadržavati naziv budućega propisa, očekivano vrijeme njegova donošenja, vrijeme provedbe internetskoga savjetovanja i objave izvješća o provedenoj raspravi s odgovorima i razlozima neprihvaćanja pojedinih primjedaba i prijedloga. 3. Dana 31. svibnja 2016. Ministarstvo je utvrdilo i objavilo da zadanim standardima za objavu na portalu e-Savjetovanje, od svih prispjelih uradaka stručnih radnih skupina, odgovara jedino Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Tehničke kulture te ga je objavilo na svojim stranicama, kao i Odgovore Stručne radne skupine na očitovanja pristigla u stručnu raspravu. Treba napomenuti da očitovanja o tom nastavnom predmetu u stručnu raspravu nisu pristigla ni od jednoga tehničkoga fakulteta, ni od Hrvatskoga inženjerskoga saveza, ni od Akademije tehničkih znanosti Hrvatske ni od Razreda za tehničke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 3.1. Ministarstvo je i to formalno pogrješno utvrdilo jer Zakon o pravu na pristup informacijama određuje da se ne raspravlja o prijedlogu, nego o nacrtu. Članak 10. stavak 1. točka 3.: „Tijela javne vlasti obvezna su na internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati nacrte… propisa…“. Članak 11. stavak 2.: „Savjetovanje s javnošću tijela državne uprave provode… objavom nacrta propisa… s obrazloženjem razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa… te pozivom javnosti da dostavi svoje prijedloge i mišljenja“. Članak 11. stavak 4.: „…Izvješće o savjetovanju s javnošću nositelj izrade nacrta obvezno dostavlja tijelu koje usvaja ili donosi propis…“ 3.2. Internetsko savjetovanje o tom aktu još nije otvoreno, pa je ovaj osvrt napisan u očekivanju javne rasprave. 4. Prijedlog uputnika Tehničke kulture ima: · opseg od 29 stranica, · sadržaj (str. 1), · sedam poglavlja (A – G), · odgojno-obrazovne učinke („ishode“) (str. 16–28) i · Pojmovnik (str. 29). Prijedlog nema: · određenje je li to otvoreni, zatvoreni ili mješoviti tip uputnika i zašto je baš takav odabran, · popis literature, · definiciju tehnike, · definiciju tehničke kulture, · definiciju nastavnoga predmeta Tehnička kultura, · objašnjenje zašto se predmet zove Tehnička kultura. 4.1. Vrjednote. Iz cjelokupnoga Prijedloga nastavnoga programa Tehnička kultura i dodijeljenoga broja sati nastave nejasno je što se želi postići uputnikom Tehničke kulture. Tehnika je sveprisutna, od rada u poljoprivredi, kuhanja do robota i svemirskih letjelica. Uputnik bi trebao definirati čemu služi taj predmet i koje vrjednote promiče. Tek odgovor na to pitanje omogućuje ispravnu procjenu odabranih tema. 4.2. Prijedlog ne objašnjava suodnos tehnologije prema tehnici, ni razlog uključivanja tehnologije u Tehničku kulturu. 4.3. O imenu predmeta. Bez objašnjenja zašto se predmet zove Tehnička kultura mogu se nizati pitanja zašto se ne zove Tehničko obrazovanje, Tehnički odgoj i obrazovanje, Vještine i umijeća, Izradba proizvoda, Rukotvorstvo, Tehnika ili samo Tehnički, nego baš Tehnička kultura, posebno kad toga pojma kao posebne sveze ili natuknice nema u rječnicima, leksikonima ni enciklopedijama, te ne bi li se, radi pojednostavnjenja, mogao ili trebao zvati samo jednom riječju: Tehnika ili Tehnički. 4.4. O stilu, izrečenom i neizrečenom. Prosudba Krešimira Nemeca primjenjiva je i na ovaj Prijedlog: „Posrijedi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim metajezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi kojima kao da je cilj prikriti pedagoške, znanstvene i strukovne nedostatke projekta. Ako bi kurikul trebao biti slika odgojno-obrazovnih ciljeva za buduće naraštaje, onda odmah treba utvrditi da smo dobili slab, nedorađen i manjkav tekst“. 4.5. Prilika struci bez ideologije. Uputnik Tehničke kulture nema u sebi ideologijskih, ideoloških ili svjetonazorskih sastavnica pa je rasprava o njegovu prijedlogu moguća bez priziva standardnih lomljava (lomnica, razdjelnica, lomova, svađanja) u hrvatskom društvu. Međutim, brojne su metodologijske, metodičke, dokimološke, pravne i izvedbene neutemeljenosti. II. Koncepcijska neutemeljenost 5. Koji je smisao „domena“? Nastavu Tehničke kulture Prijedlog dijeli u tri domene (Dizajniranje i dokumentiranje, Tvorevine tehnike i tehnologije, Tehnika i kvaliteta života) koje se ipak „ne može izjednačiti s nastavnim cjelinama jer nisu strogo tematski definirane“ (str. 5). Isto tako te tri domene „nisu fizički razdvojene i neovisne, nego su u stalnoj interakciji i prožimanjima uz moguća preklapanja“ (str. 5) i „sastavnice [pojedine domene] mogu biti zastupljene i u drugim domenama“ (str. 5). Stoga je očito da podjela na domene uopće ne služi nastavi ni učenju nego je uvedena samo zato jer se takva podjela zahtijeva Metodološkim priručnikom Ekspertne radne skupine za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., str. 18): „Stručna radna skupina ima zadatak odrediti domene/koncepte koji čine gradivnu strukturu određenoga predmeta i jasno opisati njihove značajke i međuodnose“. Koji je stvarni, životni, opravdavajući smisao domena i čemu zapravo one služe u konkretnom prijedlogu? 6. Problematičnost „ishoda“. Na stranicama 16–28 Prijedlog uputnika Tehničke kulture navodi se ukupno 27 „odgojno-obrazovnih ishoda“. U Pojmovniku (str. 29) ne piše što je to. Odgovor treba potražiti u Metodološkom priručniku Ekspertne radne skupine za izradu prijedloga predmetnih kurikula. U njem stoji: „Odgojno-obrazovni ishodi jasni su i nedvosmisleni iskazi očekivanja od učenika u određenoj predmetnoj domeni/konceptu u pojedinoj godini učenja i poučavanja nastavnoga predmeta“ (str. 20). No, nigdje se ne navodi čemu točno oni služe i koja im je svrha. Inače, u literaturi se odgojno-obrazovni učinci određuju kao duševne i duhovne promjene učenika u pobudnom (vrjednote, stajališta i navike), spoznajnom (znanja, sposobnosti i umijeća), i psihomotoričkom području (vještine). 6.1. Pojam „ishoda“ u paketu Cjelovite kurikulne reforme primjenjuje se naopako i neprihvatljivo hrvatskomu standardnomu jeziku. „Ishod“ u biranom hrvatskom znači polazište, početak, istok, izlazak, izlaženje, a njime se u Prijedlogu preriče engleski pojam outcome koji znači učinak, posljedica, posljedak, rezultat, postignuće, dakle upravo suprotno od riječi za koju se Ekspertna radna skupina odlučila. Akademijin Rječnik navodi da je ishod latinski exitus, ortus (solis), oriens, origo; talijanski uscita, njemački Ausgang i Erfolg, češki východ, poljski wychód, te da na hrvatskom znači: · ishođenje, djelo kojim se ishodi; · ime Druge knjige Mojsijeve (Έξοδος [Éxodos], Exodus); · u osobitu smislu o suncu, mjesecu, zvijezdama, zori, danu; · čas kad sunce, mjesec, zvijezda, zora, dan ishodi; · u širem smislu kao uopće početak, postanak; · nasuprot početku može značiti: svrha, kraj, konac, pa i smrt, jer na smrti duša izlazi iz tijela; · mjesto kamo se ishodi, fizički i u prenesenom smislu; · strana s koje sunce ishodi, istok. Ishod je: · „1. izlaz(ak) Sunca, Mjeseca, nad obzor, 2. strana gdje izlazi Sunce, istok, 3. način, sredstvo kojim se rješava kakva teškoća, izlazak iz teške situacije; 4. svršetak, kraj, završetak“; · „u jeziku književnosti istok“ i „svršetak kao posljedica nekoga uzroka [neizbježan; neminovan]; rezultat“; · „izlazak [Sunca]“ i „završetak kao posljedica kakva zbivanja; rezultat [rata, parnice]“. Predmetnut glagolu hoditi, predmetak iz- (ishoditi), od devet mogućih značenja, ima dva: napuštati ograničeni prostor [sunce ishodi] i dobivanje [ishoditi dopuštenje, odgovor, povišicu, premještaj]. Predmetnut imenici hod (ishod), znači napuštanje nekoga prostora [zvijezde na nebu], kretanje prema vrhu [sunca s istoka], dobivanje [parnice], dovođenje do krajnje granice, do završetka [duše iz tijela na samrti]. Bogoslavu Šuleku „izhod“ je astronomski pojam koji znači „uzhod, npr. sunca, [njemački] Ausgang, tal. orto, oriente; izhođenje [talijanski] levata, levamento“. Dragutinu Parčiću „izhod“ je: uscita, egresso, fine, esito, principio, origine, oriente, terrazzo (sul tetto altana), dakle: izlaz, izlazak, kraj, posljedica, početak, postanak, istok, terasa (na povišenu krovu). Mirku Deanoviću i Josipu Jerneju „ishod“ je izlazak (uscita, èsodo), izlazak sunca (levata del sole, il levar del sole) i rezultat (èsito, risultato). Antunu Hurmu „ishod“ je: Ausgang, Ergebnis, Entscheidung i Sonnenaufgang, dakle: izlaz, učinak, rješenje i izlazak (Sunca). Jeanu Dayreu, Mirku Deanović i Rudolfu Maixneru ishod je izlazak (sortie, exode, lever du soleil) i rezultat (résultat, issue). Engleski outcome, njemački Ergebnis, francuski résultat, na kraju je tijeka ili slijeda koji započinje unosom, prinosom (engleski income, njemački Einkommen, francuski revenu). Željko Bujas u Velikom englesko-hrvatskom rječniku prevodi outcome kao „posljedica, rezultat“. Ishod tu uopće nije spomenut. Rudolf Filipović određuje da je outcome: 1. posljedica, 2. posljedak, 3. rezultat, 4. izlazak, 5. ishod. Iz svega slijedi da ishod nije dobar izbor kao prevedenica za outcome jer u hrvatskom jeziku nije jednoznačan, pa će samo zbunjivati obrazovni sustav. Njegovo je književno i razgovorno značenje suprotstavljeno; ono je primjer enantiosemije, suprotnica u samoj sebi (autoantonim, njemački Januswort, engleski auto-antonym i contronym, talijanski enantiosemia). Predlažemo da se odustane od pojma „ishod“ jer on znači suprotno od onoga za što se rabi, i da se, ako se dokaže čemu služi, namjesto njega rabi riječ učinak. Time to ne bi bile posljedice negdje u zraku ili na papiru, nego ono što je i kako je ostavilo pečat na učenikovim pobudama, spoznaji i vještinama. Ono na što je izašlo sve što je u učenika ušlo, moglo ili trebalo ući. Ako pak postoje razlozi protiv uporabe riječi „učinak“, onda bi outcome mogao biti „rezultat“. 7. Ishodište „ishodā“. Sastavljači nigdje nisu naveli, ali je očito da su „ishodi učenja“ zapravo loš prijevod iz pedagogijske ili psihologijske teorije „naobrazbe temeljene na učincima“ – engleski outcome-based education (OBE), francuski l’éducation axée sur les résultats, portugalski educação baseada em resultados, afrikanski/burski uitkomsgebaseerde onderwys (UGO)… Riječ je „teoriji“ ili „filozofiji“ obrazovanja, a ne o dokazanoj znanstvenoj metodi. Razloge protiv takve koncepcije obrazovanja argumentirano je sažeo je američki i irski teoretičar naobrazbe James A. McKernan, od kojega je na hrvatski preveden članak Razlozi protiv naobrazbe temeljene na učincima (portal Vjera i djela, 14.6.2016.). On vrlo razložno poziva na oprez nužan u primjeni te zamisli kao i svake pedagoške novosti da ne bi ispala neprikladna ili ne osobito vrijedna pojava, napredovanje rakovim korakom. Učenje je previše važno i previše nazočno u razvoju svake osobe, da bi ga se moglo gledati samo kao put do nekoga cilja koji je izvan samoga učenja. Predlažemo da se sastavljači očituju o McKernanovim prigovorima. 8. Nazivna neujednačenost 8.1. Sastavljači isprava cjelovite uputnične reforme neujednačeno rabe glagole za odgojno-obrazovne učinke. Isti glagol u više uputničnih prijedloga nema isto značenje, a ustaljenost je teško ostvariti kad njihovo značenje u uputničnim ispravama nigdje nije utvrđeno. Osim toga, posve je nejasna razlika u uporabi bliskoznačnih pojmova, da učenik „imenuje“, odnosno „naziva“, da „predstavlja“, odnosno „prezentira“, da „tumači“, odnosno „objašnjava“. Uporaba ključnih pojmova mora biti ujednačena i dosljedna. 8.2. Određenje vrjednovanja. Na str. 14 Prijedloga u prvom se odlomku ističe: „Vrjednovanje… obuhvaća praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje učenika… Ocjenjivanje je pridavanje brojčane ili opisne vrijednosti rezultatima praćenja i provjeravanja“. No, odmah u sljedećem odlomku ta se određenja obezvrjeđuju naputkom: „Višeminutne provjere mogu se koristiti u svrhu vrjednovanja za učenje, ali se ne ocjenjuju“. Sve što ulazi u vrjednovanje podložno je i ocjenjivanju. Ili je potrebno promijeniti definiciju vrjednovanja. 8.3. Koja je svrha „razina usvojenosti“? Na str. 14 Prijedloga treći odlomku počinje: „Vrjednovanje se provodi prema postavljenim odgojno-obrazovnim [učincima]. Pri tom su razine usvojenosti tek smjernice za vrjednovanje, a ne i ekvivalent ocjeni.“ To je najveći metodologijski promašaj cijeloga uratka. 8.3.1. Razine usvojenosti na str. 16–28 Prijedloga stupnjevane su kao: „zadovoljavajuća“, „dobra“, „vrlo dobra“ i „iznimna“. Baš kao i ocjene čiji su nazivi: 2 ili zadovoljavajuća, 3 ili dobra i 4 ili vrlo dobra. Zašto smjernice za vrjednovanje (a vrjednovanje obuhvaća i ocjenjivanje), razrađene po razinama i svedene na uvriježene nazive ocjena, ne bi bili ekvivalenti ocjeni? Odnosno, ako ne trebaju biti ekvivalenti ocjeni, koja je uopće njihova svrha, čemu onda služe? Ako „razine usvojenosti“ ne smiju biti mjerilo ocjenjivanja, onda je temeljno, a neodgovoreno pitanje čemu zapravo služe tzv. „ishodi“? Ako nemaju svrhu, onda su sve silne tisuće stranice cjelovite uputnične reforme posve neuporabive i uputnike zapravo treba početi pisati iz početka. 8.3.2. „Iznimna“ razina je besmislenost! Najviša moguća razina usvojenosti poželjna je i trebala bi biti osobni cilj svakoga učenika i njegova učitelja. No, ona je odgojno (pedagoški, metodički, didaktički, psihološki, dokimološki) i metodologijski pogrješno nazvana „iznimnom“ razinom. Izniman je onaj koji je iznimka, rijetkost, neredovitost; koji se izuzima od pravila ili čega uobičajenoga. Ne će li se dostizanjem te razine stigmatizirati njezine usvajatelje kao strašila, čudake, iznimke koju potvrđuju pravilo osrednjosti, namjesto da ih ističe i potiče na izvrsnost? Ako se ipak utvrdi opravdanost postojanja razina usvojenosti, predlaže se da se najviša razina iz „iznimne“ preimenuje u „izvrsnu“. 8.3.3. Na str. 14 Prijedloga u trećem se odlomku ističe: „Uloga je učitelja definirati konkretne izvedbene [učinke] u primjerenom kontekstu i [odrediti mjerilo] prema kojemu će ih vrjednovati. Jasna pravila i [mjerilo] vrjednovanja učenicima pomažu u razumijevanju aspekata učenja koji će biti vrjednovani i [u] shvaćanju toga što čini uspješnu izvedbu te u usmjeravanju učenja na ono što je važno znati i moći učiniti.“ U petom se odlomku ističe: „učitelj osmišljava elemente vrjednovanja“. Taj je naputak: · protusustavan i neprovediv, jer svaki učitelj za sebe ne može i ne smije samostalno uspostavljati svoja pravila i mjerila vrjednovanja; takvim se pristupom sustav odgoja i obrazovanja, koji bi trebao biti jedinstven u cijeloj državi i svim učenicima pružati jednake mogućnosti, raspada na više od 63 tisuće „sustava“. (Naime, u radnom odnosu u Državi na dan 31. kolovoza 2015. bilo je 63.218 osnovnoškolskih i srednjoškolskih učitelja – od toga 46.954 učiteljica, tj. tri četvrtine žena – 31.829 učitelja u redovitim osnovnim školama, 811 u osnovnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju, 2.205 u osnovnim umjetničkim školama, 26.138 u redovitim srednjim školama, 599 u srednjim školama za mladež s poteškoćama u razvoju i 1.636 u večernjim školama); · opasan, nerazmjeran, protuustavan, protupravan, protivan načelu vladavine prava i legitimnim očekivanjima učenika, roditelja i društva, jer pravila i mjerila trebaju biti unaprijed određena i svima javno dostupna; dakle ne mogu se oblikovati na razini učitelja, razreda, razrednoga odjela ili pojedinoga učenika, nego moraju biti opća i jednaka za sve; · samovoljan, arbitraran, jer učitelj ne može biti zakonodavna i izvršna vlast u dokimološkim stvarima (ocjenjivanju); riječ je o neprihvatljivom spajanju ovlasti, bez ikakve mogućnosti valjanoga, potpunoga, učinkovita i pravodobnoga nadzora i sprječavanja neželjenih zloporaba takva pristupa. 8.3.4. Osnovni i nepopravljivi nedostatak metodologije za izradbu uputnika Tehničke kulture jest određivanje odgojno-obrazovnoga učinaka u četverostrukom stupnju složenosti („razinama usvojenosti“). To je prilično zbunjujuće jer ti učinci ne služe ocjenjivanju i jer istopisno, ali raznoznačno nazivlje uređuju Europski kvalifikacijski okvir (EQF) i Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO, Zakonom o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru – Narodne novine, br. 22/13 i 41/16). Prema tom zakonu postoje: · učinci učenja: „Ishodi učenja (engl. Learning Outcomes) su kompetencije koje je osoba stekla učenjem i dokazala nakon postupka učenja“ (članak 2. redak 8.), a „prikazuju se kroz [1.] znanja, [2.] spoznajne vještine, [3.] psihomotoričke vještine, [4.] socijalne vještine te pripadajuću [5.] samostalnost i [6.] odgovornost“ (članak 6. stavak 1.). · skup učinaka učenja: „Skup ishoda učenja (engl. Unit of Learning Outcomes) je najmanji cjelovit skup povezanih ishoda učenja iste razine, obujma i profila“ (članak 2. redak 9.); · ocjenjivanje: „Vrednovanje skupova ishoda učenja (engl. Validation of Units of Learning Outcomes) je ocjenjivanje stečenih kompetencija, uključujući izdavanje potvrde ovlaštene pravne ili fizičke osobe, u skladu s unaprijed utvrđenim i prihvaćenim kriterijima i standardima“ (članak 2. redak 9.); · osposobljenost: „Kvalifikacija (engl. Qualification) je naziv za objedinjene skupove ishoda učenja određenih razina, obujma, profila, vrste i kvalitete. Dokazuje se svjedodžbom, diplomom ili drugom javnom ispravom koju izdaje ovlaštena pravna osoba“ (članak 2. redak 4.). · uputnik: „Standard kvalifikacije (engl. Qualification Standard) je sadržaj i struktura određene kvalifikacije. Uključuje sve podatke koji su potrebni za određivanje razine, obujma i profila kvalifikacije te podatke koji su potrebni za osiguravanje i unapređenje kvalitete standarda kvalifikacije“ (članak 2. redak 11.). Iako se u Zakonu o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru ne spominje riječ uputnik ni tuđica kurikul, iz činjenice da su njegovim člankom 8. stavkom 1. propisane sljedeće razine HKO-a: – „Razina 1: osnovno obrazovanje; – Razina 2: strukovno osposobljavanje; – Razina 3: jednogodišnje i dvogodišnje srednjoškolsko strukovno obrazovanje; – Razina 4.1: trogodišnje strukovno obrazovanje; – Razina 4.2: gimnazijsko srednjoškolsko obrazovanje; četverogodišnje i petogodišnje strukovno srednjoškolsko obrazovanje […]“ očito je da je ukupnost uputničnih isprava (cjeloviti nastavni program institucionalnoga odgoja i obrazovanja) istoznačnica sa standardom kvalifikacije, a uputnik pojedinoga predmeta dio toga standarda. Razvlačenje odgojno-obrazovnoga učinka na četiri razine usvojenosti unijelo je pomutnju u složenosti rada i sadržaja u svim uputnicima. Njim se nije postigla jasnoća, što sastavljači uputnika žele reći. 9. Iako je čak 26 sudionika stručne rasprave o Tehničkoj kulturi upozoravalo da je planom premalo imati samo jedan sat Tehničke kulture tjedno, tj. u izvedbi dvosat tek svaki drugi tjedan, u Odgovorima na pristigle priloge stručnoj raspravi Stručna radna skupina dvadeset i šest je puta ponovila: „Promjena nastavnoga plana nije predviđena u ovoj fazi Cjelovite kurikulne reforme.“ Ali Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije uopće nije predviđeno da Cjelovita kurikulna reforma uopće ima više „faza“! Tko je onda i kad donio odluku da u reformi nema govora o povećanju ili smanjenju satnice nekoga predmeta? Posebno kad se zna da je baš ta Stručna radna skupina u uputničnom prijedlogu Tehničke kulture za stručnu raspravu (str. 4) i za javnu raspravu (str. 4) napisala i ponovila: „Satnica nastavnoga predmeta iznosi 35 sati godišnje uz preporuku za nužnim povećanjem.“ Čija je to odluka? Ekspertne radne skupine! Zapisala ju je u Metodološkim priručnikom za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016.), na str. 10, masnim slovima: „Neke od važnih temeljnih postavki ovoga dijela Cjelovite kurikulne reforme su: U dionici A nema promjene postojećega nastavnoga plana na osnovnoškolskoj razini niti uvođenja novih obvez[at]nih predmeta.“ Gdje je ta temeljna postavka ovjerena? U Saboru? Vladi? Ministarstvu? Na javnoj raspravi? Čemu „cjelovita“ reforma u kojoj postoje tabui, nedodirljive teme? Podjela Cjelovite uputnične reforme na dionice nema uporište u Strategiji. Ekspertna radna skupina i u tom je djelovala protiv Strategije, kao što je i osnovana protiv Strategije; riječ „dionica“ uopće ne postoji u cijeloj Strategiji. Ministar Vedran Mornar uoči početka rada na Cjelovitoj kurikulnoj reformi jasno je izjavio: „Ne možemo svakomu nastavniku zauvijek jamčiti posao“ (Večernji list, 3.9.2014.). Neki bi ljudi nakon reforme (preustroja, preoblike), zbog promjene broja nastavnih predmeta ili njihove satnice po naravi stvari mogli ostati bez posla, a drugi se zaposlili. Sindikatima je to neprihvatljivo jer „od drveća ne vide šumu“ i ne mogu gledati koju godinu naprijed. Ta unaprijed zadana, neraspravljena i raspravi nepodložna zadatost „cjelovite reforme“ cijena je potpore koju je Ekspertna radna skupina platila da bi dobila potporu sindikata. Inače je neshvatljivo kako bi se tako brzo i bespridržajno oko potpore Cjelovitoj kurikulnoj reformi bili složili i sindikati i poslodavci. Ta se potpora sindikata pokazala u nizu slučajeva, pa i u organizaciji prosvjeda 1. lipnja 2016. usprkos protivljenju mnogih članova sindikata, od kojih su neki zbog toga istupili iz sindikata. III. Obuhvat 10. Sadržaj nastavnoga predmeta Tehnička kultura nemoguće je valjano i u cijelosti raščlaniti jer cjelokupan sadržaj svih nastavnih predmeta i međupodručja nije dostupan na jednom mjestu. A to je nužno da bi se moglo proučiti u kojim se ostalim nastavnim sastavnicama uče dijelovi koji bi trebali biti integralni dio Tehničke kulture, posebno jer se na str. 4 ističe: „Dio sadržaja tehničkoga područja uključen je i u drugim predmetima i međupredmetnim temama tijekom svih pet odgojno-obrazovnih ciklusa“. Pet odgojno-obrazovnih ciklusa (prema slici 3. Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula od 27. travnja 2016., str. 20) odnosi se na svih 11 ili 12 godina trajanja osnovne i srednje škole, a Tehnička je kultura nastavni predmet samo tijekom četiri godine (od V. do VIII. razreda osnovne škole, kako se ističe na str. 19 Prijedloga Nacionalnoga kurikula za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje i na str. 4 Prijedloga uputnika Tehničke kulture). U doba sve proširenije uporabe tehničkih rješenja nužna je Tehnička kultura i u višem stupnju obrazovanja. 11. Na str. 4 Prijedloga nacionalnoga dokumenta Tehničkoga i informatičkoga područja uputnika ističe se kako se „tehnički dio područja“ podučava kroz Prirodu i društvu u I.-IV. razredu osnovne škole i kroz „sve predmete i međupredmetne teme“ u srednjoj školi, te da se „znanja, vještine i umijeća iz tehničkoga područja primjenjuju u svim međupredmetnim temama“. To bi upućivalo da je Tehnička kultura (kao predmet) samo dio tehničke kulture kao učinka odgoja i obrazovanja. Zašto ona nije sustavno prikazana i okupljena, kao primjerice „Poduzetništvo“, „Zdravlje“, „Matematika“, ili „Hrvatski jezik“? 12. Prema navodu iz krovne isprave cijele reforme: „Nacionalni kurikulni dokumenti hijerarhijski su organizirani“ (Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula od 27. travnja 2016., str. 6). Stoga su „Nacionalnom kurikulu nastavnoga predmeta Tehnička kultura“ nadređeni: i. „Okvir nacionalnoga kurikula“, ii. „Okvir vrjednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o učeničkim postignućima“ (prema Javnom pozivu i Opisu poslova i zadataka, oboje od 9. travnja 2015., i Odluci o imenovanju Stručne radne skupine od 9. svibnja 2015.), odnosno „Okvir za vrjednovanje procesa i [učinaka] učenja u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), iii. „Okvir za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrjednovanje postignuća djece i učenika s poteškoćama“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), iv. „Okvir za poticanje iskustava učenja i vrjednovanje postignuća darovite djece i učenika“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), v. „Nacionalni kurikul za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), vi. „Nacionalni dokument Tehničkoga i informatičkoga područja kurikula“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), vii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Učiti kako učiti“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), viii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Poduzetništvo“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), ix. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Osobni i društveni razvoj“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), x. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Zdravlje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), xi. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Održivi razvoj“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), xii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.) i xiii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.). Prerađeni nastavni program Tehničke kulture u novom ustroju hrvatskoga odgoja i obrazovanja, prema Cjelovitoj kurikulnoj reformi, parafrazirajući pučku izrjeku, nije ni „trinaesto prase“ za svoj vlastiti nastavni predmet, dakle niti „onaj koji u raspodjeli loše prolazi“, nego još gore od toga – tek četrnaesta po redu važnosti isprava kojom se uređuje nastava toga predmeta i učenje o tehničkoj kulturi, za koju ostaje što je najlošije ili najmanje. 13. Takva je struktura koncepcijski, metodološki, metodički, didaktički, dokimološki, izvedbeno i logički: nerazborita, neodrživa, neopravdana, neobrazložena, nepromišljena, nerazložna i neprovediva. To je jednostavno loš unutarnji raspored sastavnih dijelova Nacionalnoga uputnika. 14. Zbog razloga navedenih u točkama 10.-13. predlažemo da se okvirni, razinski, područni i međupredmetni uputnični stupnjevi, tj. svih 13 navedenih nadređenica uputniku nastavnoga predmeta spoje u jedan jedini, koherentan, artikuliran i u sebi usklađeni spis i da se prije nove rasprave o toj krovnoj ispravi i novom uputniku Tehničke kulture osigura njihova sukladnost, povezanost i suvislost. IV. Preuranjenost i neuvjetnost rasprave kad postavke na kojima počiva nisu konačne 15. Zbog hijerarhijske podređenosti Uputnika Tehničke kulture uputnicima međupredmetnih temā, područjā, razinā i okvirā nejasno je zašto je on uopće napisan i zašto se o njem raspravlja kad propisi koji su mu nadređeni – nisu konačno utvrđeni. Molimo objašnjenje onih koji su naložili to i takvo pisanje i onih koji su na to i takvo preuranjeno pisanje pristali te očitovanje recenzenata o ovoj ozbiljnoj metodološkoj poteškoći. 16. Zašto se uopće išlo pisati uputnike prije nego su raspravljeni metodološki priručnici za njihovu izradbu i temeljne postavke koje su u njima zadane? Kako se može raspravljati o ispravama šeste razine, kao što su predmetni uputnici, a nisu konačno utvrđene, čak ni raspravljene postavke iz prethodnih pet nadređenih mu razina? Doktor psihologije, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ocijenio je: „Kurikulna reforma važan je nacionalni projekt u koji treba uključiti sve strukture društva. Zacrtava i daje usmjerenje za desetljeća odgoja i obrazovanja. Stoga ne treba žuriti. Projektu valja posvetiti dostatnu pozornost i dovoljno vrijeme. Što se tiče trenutnoga stanja imam dojam kako je ‘skupina entuzijasta’ radila na povjerenom zadatku dosta ‘samostalno’, bez strukturne povezanosti s određenim ustanovama koje bi im po logici stvari imale što reći i savjetovati. Pogotovu ako je riječ o materiji kojom se te institucije desetljećima bave (kao primjerice HAZU, Institut za povijest, jezik i dr.). Smatram i kako oni koji su sada ili će biti uključeni u taj važan nacionalni projekt za odgoj i obrazovanje moraju u duhu reformske korektnosti i potrebite znanstvene poniznosti raditi na tom sa sviješću kako je školstvo nastalo i funkcioniralo stoljećima prije nas, te da svijet ne počinje od nas. Postoji, dakle, solidna podloga znanosti, iskustva i materijala koje treba uzeti u obzir. I kao što svaka kuća ima svoje temelje na kojima se onda može zidati zgradu, tako kurikulna reforma mora usvojiti znanstvena i antropološka načela koji će joj jamčiti trajnost i ‘dug život’. U protivnom riskira se učiniti nešto što će biti vrlo kratka i prolazna daha. A to nije smisao reforme“ (Večernji list, 3. lipnja 2016.). 17. Na str. 4 Prijedloga ističe se: „Tehnička kultura nastavni je predmet drugoga i trećega ciklusa za učenike od 5. do 8. razreda osnovne škole. Satnica nastavnoga predmeta iznosi 35 sati godišnje uz preporuku za nužnim povećanjem.“ Gdje je i kad raspravljena i utvrđena podjela osnovne škole na tri ciklusa? Sukladno kojim znanstvenim postavkama i usporednoj dokazanosti u svijetu? Zašto sastavljači Prijedloga predlažu da se zainteresirana javnost zalaže za nužno povećanje satnice, a sami u Prijedlogu nisu naveli kolika je satnica potrebna za ostvarenje predloženoga programa, niti su se izjasnili može li se on provesti u okviru 35 sati godišnje? S obzirom da je Ministarstvo nositelj izrade propisa, voditelj javne rasprave i donositelj propisa kojim se uređuje nastava, komu zapravo Ministarstvo ovim preporučuje da se poveća satnica Tehničke kulture? O Prijedlogu se ne može raspravljati, niti ga je imalo smisla početi pisati, dok nisu raspravljene metodološke i okvirne pretpostavke, broj nastavnih sati potrebnih za provedbu ciljeva podučavanja i učenja Tehničke kulture i zadatosti o načinu izvođenja nastave (u skupinama od po najviše 15 učenika – za to je potrebna koordinacija s primjerice Likovnom kulturom i umjetnošću, ako će po pola razrednoga odjela naizmjence imati Tehničku kulturu, odnosno Likovnu kulturu i umjetnost). V. Postupkovne i lančane pogrješke 18. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) u cjelini „Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje“, u sklopu sedmoga cilja po redu, a drugoga u toj cjelini („Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“) i četvrtoga podcilja („Izraditi i uvesti nacionalne kurikule“), kao 12. mjeru po redu, označenu brojem 2.4.2., određuje: „Ustroj i osposobljavanje radnih skupina za izradu predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere su: „[1.] Izrađeni kriteriji i načela formiranja radnih skupina. [2.] Raspisan natječaj za izbor i [3.] odabrani i [4.] imenovani članovi radnih skupina. [5.] Izrađen plan i program osposobljavanja. [6.] Održana osposobljavanja“. 19. U Izvješću o provedbi Strategije od 26. travnja 2016. Posebno stručno povjerenstvo na čelu s Nevenom Budakom zaključuje da je ta mjera provedena („status: završeno“), iako se o stanju provedbe navodi samo: „Stručne radne skupine ustrojene i osposobljene za izradu kurikulnih dokumenata“ (str. 35). Time Posebno stručno povjerenstvo izjavljuje da su ispunjeni 4. i 6. pokazatelji te mjere. A što je s ostala četiri pokazatelja provedbe? Mjerila i načela ustroja radne skupine za izradbu uputnika Tehničke kulture nisu izrađena. Natječaj za izbor članova te radne skupine nije raspisan. Ne zna se po kojem su mjerilu odabrani članovi. Nije poznato da je, tko je i kad izradio plan i program njihova osposobljavanja. Ni za koji od šest pokazatelja u Izvješću se ne navodi kad je proveden. Strategijom u mjeri 2.4.2. uopće nije predviđen osnutak „stručnih“ skupina. Stoga ne stoji zaključak da je ta mjera provedena i završena. Takav način „provedbe“ nespojiv je s načelom vladavine prava. 20. Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) kao sljedeća mjera (13. po redu, označena brojem 2.4.3.) predviđena je „izrada predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere su: „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni predmetni/modulni kurikuli u osnovnoškolskom… obrazovanju…“. Vladinim Prijedlogom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. srpnja 2014. rok za provedbu mjere 2.4.2. bio je „2015. godina“, a rok za provedbu mjere 2.4.3. bio je „2016. godina“, dakle radna skupina je trebala imati godinu dana na raspolaganju za pisanje svakoga predmetnoga uputnika, pa i onoga Tehničke kulture. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. rok za provedbu mjere 2.4.2. određen je kao: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za natječaj, izbor i osposobljavanje članova radne skupine. No, i rok za provedu mjere 2.4.3. određen je isto tako: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika svih predmeta, pa tako i onoga Tehničke kulture. Kako je moguće da Vlada nije ostavila ni predvidjela ni jedan jedini dan vremena za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika Tehničke kulture? Taj Akcijski plan ionako nije objavljen u Narodnim novinama. Predlažemo Ministarstvu i Vladi da ga se bez odgode stavi izvan snage donoseći novi, s razmjernim i mjerljivim rokovima. 21. Javni poziv za prijavu kandidata za 18 stručnih radnih skupina, između ostalih i za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tehničke kulture ministar Vedran Mornar objavio je 25. svibnja 2015., a bio je otvoren dva tjedna, do 8. lipnja 2015. No, Strategijom je bilo predviđeno da se raspiše natječaj, a ne javni poziv. Razlika nije samo u nazivlju, nego i u svrsi i u postupku: natječaj je „radi izbora“, a javni poziv radi „prikupljanja prijava“; natječaj je formalniji postupak, dvosmjeran i daje pravo na žalbu; javni poziv je neformalan, jednosmjeran i ne omogućava pravni lijek. Natječaj ne pogoduje samovolji u izboru, nego pridržavanju unaprijed zadanih mjerila, a javni poziv ostavlja prostor diskrecijskoj ocjeni. Ni Strategijom ni Akcijskim planom nije bilo predviđeno da prijedloge uputnika sastavlja „stručna radna skupina“, nego samo „radna skupina“. 22. Točkom II. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. određeno je: „Stručna radna skupina može se sastojati od najviše 11 članova čiji je rad ograničen na rok do 31. prosinca 2015. godine“, a točkom IV. podtočkom 6.: „Kandidati za članove Stručne radne skupine moraju ispunjavati sljedeće uvjete: … poštivanje zadanih vremenskih rokova“. 23.1. U Opisu poslova i zadataka članova Stručne radne skupine za izradbu prijedloga kurikula predmeta Tehnička kultura (Zagreb, svibanj 2015., str. 4, točka 3.) ističe se: „Rok za prvu inačicu prijedloga Kurikula predmeta Kurikula predmeta [sic!] Tehnička kultura. [sic!] je 15. studenoga 2015. Rok za završetak konačnoga teksta prijedloga Kurikula predmeta Tehnička kultura. [sic!] je 15. prosinca 2015.“ Javnost nije obaviještena da je ijedan rok poštovan. Iako je rad Stručne radne skupine za Tehničku kulturu bio netransparentan i nejavan, sada se zna da je tehnički ministar 30. prosinca 2015. imenovao posebnu Stručnu radnu skupinu za doradu – između ostaloga – i nacrta Tehničke kulture, što znači da sama Stručna radna skupina za Tehničku kulturu u planiranim rokovima nije obavila svoj posao do kraja. Njezini članovi pak smatraju da su oni jedini „poštovali sve rokove zadane 4. rujna 2015. na Borongaju no Ekspertna radna skupina to nikad nigdje nije priznala i često je čuvala dokument kod sebe da mi [članovi Stručne radne skupine za Tehničku kulturu] nismo znali koji je status dokumenta“, kako ističe jedna osoba iz te skupine. 23.2. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. određeno je da je „Treće tromjesečje 2015.“, tj. 30. rujna 2015. krajnji rok do kad predmetni uputnici u osnovnoškolskom obrazovanju, pa i onaj Tehničke kulture, trebaju biti „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni“. Ni jedna dionica nije napravljena u roku. 23.3. U trećem izdanju Metodološkoga priručnika za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., str. 15) Ekspertna radna skupina je odredila: „Rok za prvu inačicu prijedloga predmetnoga kurikula je 15. studeni 2015. Rok za prijedlog predmetnoga kurikula koji će se uputiti u stručnu raspravu je 10. siječnja 2016.“ Čini se da su oba roka probijena pa se izradbi inačice za stručnu raspravu pristupilo tek 30. prosinca 2015. 23.4. Strateškim planom Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta za razdoblje 2016.–2018. (datiran s travnjem 2015., PDF napravljen 20.8.2015.) ministar Vedran Mornar je predvidio da se predmetni uputnici za „osmogodišnje/devetogodišnje opće obvezno obrazovanje“ izrade u trećem tromjesečju 2015., dakle do 30. rujna 2015. te rasprave i donesu „do kraja 2015.“ (str. 19), tj. do 31. prosinca 2015. Važno je napomenuti da str. 20 ističe se da je to u Državnom proračunu aktivnost „A577004 – Izrada nastavnoga uputnika“ (dakle, riječ uputnik nije iščezla iz službene uporabe!). 23.5. Nacionalni program reformi 2015. koji je Vlada RH donijela 23. travnja 2015. (točka 25.a) uopće ne predviđa da se donose predmetni uputnici za osmogodišnju osnovnu školu, nego da je „Nacionalni cilj u području ranog napuštanja školovanja“ provesti cjelovitu kurikulnu reformu, a u sklopu nje donijeti „Nacionalni kurikul za devetogodišnje opće obvezno obrazovanje i predmetne /modulne kurikule: Faza I. Izrada – rujan 2015.; Faza II. Javna rasprava i donošenje – rujan 2016.“ (str. 124). 23.6. Dakle, koliko planova – toliko različitih rokova. Prevrtljivih. Nedosljednih. Neprovedenih. 23.7. Ministarstvo obrazovanja tek je 29. veljače 2016. objavilo Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Tehničke kulture za stručnu raspravu. 23.8. Stručna rasprava o uputniku Tehničke kulture trajala je od 14. ožujka do 1. svibnja 2016. Dana 31. svibnja 2016. objavljeno je Izvješće s odgovorima na primjedbe i prijedloge pristigle u stručnu raspravu. 24.1. Odlukom od 29. lipnja 2015. ministar Vedran Mornar osnovao je peteročlano Povjerenstvo u sastavu: Branka Vuk, Boris Jokić, Antonela Czwyk Marić, Roko Andričević i Staša Skenžić da na temelju pristiglih prijava odabere Stručnu radnu skupinu za izradbu uputnika Tehničke kulture. (Istodobno se tada sastavljalo čak 43 stručne radne skupine za ukupno tri razine uputnika – područjā, međupredmetnih tema i predmetā). 24.2. Odlukom od 8. srpnja 2015. ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji, imenovao je 16 „stručnih radnih skupina“ za izradbu prijedloga predmetnoga uputnika – između ostalih i – Tehničke kulture, i to sedam članova (od 11 koliko ih je bilo predviđeno javnim pozivom), svih sedmero nastavnika u osnovnim školama: u Zagrebu (Boris Počuča i Dragan Vlajinić), Slavoniji (Ivan Jukić i Svjetlana Urbanek), Pazinu (Darko Suman), Splitu (Vladimir Delić) i Međimurju (Katica Mikulaj Ovčarić). 24.3. Sastav stručne radne skupine uključivao je praktičare, ali ne i teoretičare; strukovnjake za predmet Tehničke kulture i njegov sadržaj, ali ne i stručnjake za metodologiju, metodiku i didaktiku. 24.4. Odlukom od 20. listopada 2015., opet suprotno Strategiji, bez ikakva natječaja ili javnoga poziva, ministar Vedran Mornar proširio je Stručnu radnu skupinu za Tehničku kulturu s još troje članova: Borisom Jokićem, Brankom Vuk i Žarkom Bošnjakom. 24.5. No, u impresumu Prijedloga nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Tehnička kultura (veljača 2016., str. 2) kao član Stručne radne skupine za Tehničku kulturu nije naveden Boris Jokić nego Viktorija Hržica. Nije utvrdivo kad je došlo do te zamjene i je li ona pozitivno ovjerena. U svakom slučaju nije izabrana u radnu skupinu sukladno Strategiji. Dakle, Stručna radna skupina za Tehničku kulturu nije uspostavljena ni izabrana sukladno Strategiji i nije djelovala legalno, legitimno ni transparentno. Odluke o njezinu izboru, osnutku, dodatnim imenovanjima u nju, doradi njezina rada i njezinim savjetnicima objavljene su tek 17. lipnja 2016. 24.6. Odlukom od 30. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji i dotadašnjem načinu novačenja sudionika cjelovite uputnične reforme, osnovao je Stručnu radnu skupinu za doradu nacrta prijedloga i izradu konačnoga prijedloga 16 predmetnih kurikula, među njima i Tehničke kulture. Od 47 članova, u skupinu su imenovani Darko Suman i Svjetlana Urbanek iz Stručne radne skupine za Tehničku kulturu s pravom da nastave primati plaću u školama u kojima su zaposleni, ali da ne drže nastavu do ukupno najviše godinu dana (sukladno članku 99. stavcima 6.–8. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi – Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14). 24.5.1. Osnutak te posebne skupine konačan je čavao u lijes načinu odabira uputničara kakav je zamišljen Strategijom, jer mu nije prethodio ni natječaj (iz Strategije), ni javni poziv (na temelju kojega su osnovane sve ostale radne skupine, njih 61), ni ikakve objave o njezinu osnutku, ni mjerila njezinih ovlasti u odnosu na ranije osnovane stručne radne skupine, ni objektivnoga mjerila prema kojem se svakomu osmomu članu stručnih radnih skupina pogodovalo da sljedećih šest i pol mjeseci ne mora držati nastavu u svojoj školi. To je fiskalno neodgovorno i protuzakonito jer je svim tim učiteljima trebalo naći i platiti zamjenu za rad u njihovim školama. Do danas nije poznato koliko je to koštalo porezne obveznike i koja je korist od toga, i zašto se pogodovalo samo učiteljima, a ne i članovima stručnih radnih skupina iz visokoga školstva i znanosti. 24.5.2. Nakon što je ministar Šustar 14. lipnja 2016., nastavljajući nevaljanu praksu svojega prethodnika, toj četrdesetsedmerici ponudio produljenje rada do 31. kolovoza 2016., a desetak njih pitalo Borisa Jokića treba li prihvatiti ponudu, on im je u poruci elektroničke pošte sa službene adrese voditelja Ekspertne radne skupine boris.jokic@kurikulum.hr 15. lipnja 2016. u 11.20 odgovorio: „Kada smo osmišljavali sve ovo, pa i to da Vi i Vaši kolege napustite radna mjesta i kada smo Vas 47 osobno zvali na Staru godinu boreći se rukama i nogama da ostanete u reformi nismo mogli znati da će ovo biti baš ovako.“ Time je priznao da je Ekspertna radna skupina osmislila taj model i da Ministarstvo zapravo uopće nije vodilo reformu, nego je bilo potpisnik u donošenju začudnih odluka i bankomat za isplatu troškova, naknada i plaća. U završetku toga obraćanja voditelj Ekspertne radne skupine poručuje četrdesetsedmerici članova Stručne radnu skupinu za doradu: „Vaše dokumente nitko ne će dirati.“ 24.6. Odlukom od 31. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, na prijedlog Ekspertne radne skupine imenovao je konzultante predmetnoga uputnika Tehnička kultura: Sanju Kovačević (Zagreb), Martina Olujića (Split), Ivana Vlainića (Samobor), Maju Ljubić (Zagreb) i Stjepana Kovačevića (Split), da u roku od sedam dana daju neobvezujuće prijedloge, komentare i mišljenje sastavljačima uputnika. Njihove recenzije porezni su obveznici platili po tisuću kuna, ali one nisu javno dostupne. Predlažemo da se učine dostupnima radi javnosti rada i transparentnosti postupka. VI. Nepotpunost dokumentacije za javnu raspravu 25. Člankom 11. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, br. 25/13 i 85/15) propisano je, između ostaloga, da tijela državne uprave provode savjetovanje s javnošću „objavom nacrta propisa… s obrazloženjem razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa“. No, zainteresiranoj javnosti nije podastrta ocjena dosadašnjega stanja, u čem je postojeća izvedba Nastavnoga plana i programa Tehničke kulture (Prosvjetni vjesnik, posebno izdanje, broj 2/99 i Narodne novine, broj 102/06) bila dobra, a u čem loša, i zašto će se nešto mijenjati, osim zbog pomodarstva, promjene imena, izbacivanja konkretnoga plana i satnice i umnažanja broja i stupnjeva uputnika. Nije predočeno „obrazloženje razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa“, kako nalaže Zakon. To, pak, nije ostavljeno na volju nositelju izrade propisa nego je prisilnopravno, obvezatno. Zakon. Ministarstvo obrazovanja unaprijed je bilo upozoreno kako se javna rasprava ne će moći smatrati zakonitom, demokratskom i poštenom jer ti bitni propusti ni nakon upozorenja nisu ispravljeni. Obvezuje shvaćanje da demokratičnost postupka u okviru kojega se odvija društveni dijalog o zajedničkom dobru može odrediti ustavnopravnu prihvatljivost akta koji je posljedak toga postupka. 26. U javnu raspravu nije priložen nacrt akta kojom bi ministar donio stručno raspravljeni i pozitivno recenzirani uputnik Tehničke kulture. Bez toga se nacrta ne zna i ne može znati odgovor na niz nedoumica. Stoga se traži očitovanje nositelja izradbe propisa o niže postavljenim pitanjima. · Kako se kani propisani i u pravni sustav unijeti uputnik Tehničke kulture? · Koji je zakonski temelj za donošenje uputnika Tehničke kulture? · Namjerava li se pri uvođenju uputnika Tehničke kulture poštovati zakonska odredba (članak 29. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi) prema kojoj se pokusnim („eksperimentalnim“) programom provjerava vrijednost novih obrazovnih sadržaja i/ili oblika i metoda rada i/ili nove nastavne opreme? Potrebno je specificirati koje se novosti uvode. · Hoće li, tko, kad, kako i s kolikim sredstvima provoditi stručno usavršavanje učitelja radi nastave prema uputniku Tehničke kulture? · Kada bi uputnik Tehničke kulture trebao stupiti na snagu radi pokusne primjene i koliko bi trajala pokusna primjena? · Hoće li se pokusna primjena izvoditi s dosadašnjim učilima, ili bez ikakvih učila, ili će se, i u kojem roku odobriti nova učila (klasična, tiskana, ili digitalna, obrazovni sadržaji)? · Hoće li tko, kad, kako i s kolikim sredstvima sustavno pratiti i vrjednovati pokusnu provedbu i odgojno-obrazovne učinke uputnika Tehničke kulture? · Kada se predviđa donošenje uputnika Tehničke kulture kao propisa, kad će se stvoriti zakonska osnova za to, i kad bi on trebao stupiti na snagu? 27. Prema članku 7. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila u prvom članku ili uvodnoj odredbi izražava se propisovni predmet. To ovdje nije učinjeno. VII. Nepostojanje zakonske osnove 28. Ustavni sud Republike Hrvatske u obvezujućem pravnom shvaćanju od 22. svibnja 2013. (točka 5. Odluke U-II-1118/2013) na primjeru oglednoga uputnika (Zdravstvenoga odgoja) utvrdio je da je svaki uputnik (kurikul) – propis. Nacrt akta o donošenju uputnika ključan je za javnu raspravu jer omogućava da se pregledom uvoda (preambule) odmah provjeri je li donositelj ovlašten donijeti ga, odnosno prepoznati je li u skladu s djelokrugom i predviđenom mjerodavnošću. Prema članku 5. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila (Narodne novine, br. 74/15), a i od prije, sukladno uvriježenu postupanju, ministar se pri donošenju svakoga provedbenoga propisa uvodno poziva na pravnu (zakonsku) osnovu iz koje proizlazi ovlast za njegovo donošenje. Ministar se nema na što pozvati pri donošenju Nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Tehnička kultura. Naime, donošenje toga i takvoga akta nije predviđeno ni jednom odredbom Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14). 29. Članak 26. stavak 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi određuje: „Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju nacionalnoga kurikula, nastavnih planova i programa i školskoga kurikula“. Iz stilizacije je očito da može postojati samo po jedan nacionalni i školski uputnik i više nastavnih planova i programa. U konkretnom slučaju Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura bio bi jedan od pedesetak nacionalnih kurikula, što zakon ne predviđa, a očito je da nije „nastavni plan i program“. 30. Članak 26. stavak 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje: „Nacionalni kurikul utvrđuje vrijednosti, načela, općeobrazovne ciljeve i ciljeve poučavanja, koncepciju učenja i poučavanja, pristupe poučavanju, obrazovne ciljeve po obrazovnim područjima i predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim temama i/ili modulima, definirane [učincima] obrazovanja, odnosno kompetencijama te vrjednovanje i ocjenjivanje.“ No, Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura ne utvrđuje ništa od toga, nego uređuje program nastavnoga predmeta Tehnička kultura, pa se još jednom potvrđuje da on nije sukladan zakonskom određenju „nacionalnoga kurikula“. Stoga je očito da je neprimjenjiva odredba članka 26. stavka 3. istoga zakona prema kojoj „nacionalni kurikul u cjelini i/ili njegove pojedine sastavnice donosi ministar“. 31. Članak 27. stavak 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi određuje: „Nastavnim planom i programom utvrđuje se tjedni i godišnji broj nastavnih sati za obvezne i izborne nastavne predmete, međupredmetne i/ili interdisciplinarne sadržaje i/ili module, njihov raspored po razredima, tjedni broj nastavnih sati, godišnji broj sati te ciljevi, zadaće i sadržaji svakoga nastavnoga predmeta.“ Predloženi Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura u odnosu na to nema zakonom propisan naziv i nema razrađenu satnicu ili barem okvirno trajanje pojedine nastavne jedinice, pa se ni imenom ni sadržajem ne može smatrati „nastavnim planom i programom“. 32. Uzimajući u obzir točke 28.–31. očito je da ne postoji zakonska podloga prema kojoj bi bilo tko iz sustava vlasti mogao donijeti ponuđeni uputnik. Jednostavno nema pravne pretpostavke da on postane propis, ni da počne obvezivati, a time ni proizvoditi pravne učinke. 33. Budući da su ministri Radovan Fuchs i Željko Jovanović svojedobno donosili NOK, odnosno Kurikul Zdravstvenoga odgoja pozivom na članak 39. točku 2. staroga, odnosno sadašnjega Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, br. 150/11 i 12/13), valja ponoviti da to nije moguće, jer spomenuta odredba glasi: „Ministar… donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten“. Riječ je o postupkovnoj odredbi koja ovlašćuje ministra, a ne primjerice njegova pomoćnika ili glavnoga tajnika, da donese provedbeni propis. Tu odredbu precizira članak 18. istoga zakona: „Ministri… donose pravilnike, naredbe i naputke za provedbu zakona i drugih propisa kad su na to izrijekom ovlašteni, u granicama dane ovlasti“. To, pak, prema ustaljenom shvaćanju Ustavnoga suda znači isključivo kad su za to zakonom doslovce ovlašteni i u samo u materiji koja im je dana da je razrade, sve radi provedbe pojedinoga zakona ili uređenja pitanja koja im je zakonodavac povjerio. Stoga ta odredba isključuje propisodavno djelovanje ministra mimo zakona. Sabor zakonima ne smije uređivati ništa protiv Ustava, ali smije uređivati materiju koja nije ustavna, mimo Ustava, i sudac ne smije suditi protiv zakona, ali smije mimo zakona, ako je u duhu nekoga načela i sukladno duhu prava, jer zakon ne može predvidjeti baš sve moguće situacije i razraditi ih. No, ministar nije zakonodavac i nema pravo uređivati mimo zakona. Dakle, pretpostavka donošenju Uputnika Tehničke kulture jest da se on uzakoni, tj. njegovo donošenje izrijekom predvidi nekim zakonom. Do tada on ne može biti donesen, niti objavljen u Narodnim novinama, niti stupiti na snagu, pa ne može početi nikoga ni obvezivati kao općeobvezujući propis hrvatskoga školstva. VIII. Nepripremljenost pokusnoga programa 34. Budući da ne postoje zakonske ni druge pretpostavke da se donese Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura, postavlja se pitanje zašto na javnu raspravu nije barem ponuđen Prijedlog pokusnoga programa Tehničke kulture. Prema članku 29. stavku 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, pokusni program obvezatno sadržava: – „ciljeve, zadaće, obrazovne rezultate, sadržaj, – mjesto i način izvođenja, – vrijeme potrebno za ostvarenje programa, – prostorne, kadrovske i druge uvjete, – način stručnoga praćenja i vrjednovanja programa, – financijska sredstva potrebna za realizaciju programa“. Nasuprot tomu, spis predviđen za javnu raspravu ne udovoljava tim zahtjevima ni nazivljem ni potrebnim sastavnicama. 35. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije sadržava težak previd oko pokusne primjene osnovnoškolskih uputnika. Naime, niz strategijskih mjera nalaže pokusno uvođenje novih uputnika te znanstveno i stručno vrjednovanje pokusne provedbe prije utvrđenja da je novi uputnik doista prikladan i dobar te određivanja da on stupi na snagu, tj. da počne njegova primjena. Tako 18. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.8. predviđa: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za rani i predškolski odgoj i obrazovanje“. Tako 21. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.11.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula i predmetnih/međupredmetnih/modulnih kurikula za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. Tako 24. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.14.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula i predmetnih/modulnih kurikula za gimnazijsko obrazovanje“. Tako 27. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.17.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za strukovno obrazovanje i kurikula za stjecanje kvalifikacija redovitim strukovnim obrazovanjem u odgojno-obrazovni sustav“. Tako 31. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.21.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje i kurikula za stjecanje kvalifikacija redovitim umjetničkim obrazovanjem u odgojno-obrazovni sustav“. Tako 39. po redu mjera, obrojčena kao 2.5.7. „Eksperimentalno uvođenje hibridnoga modela vrjednovanja i ocjenjivanja“. Tako 46. po redu mjera, obrojčena kao 2.6.4.: „Eksperimentalno primijeniti različite modele korištenja informacijsko-komunikacijske ‘tehnologije’ u učenju i poučavanju“. No, za razliku od svih njih, dvadeseta po redu mjera, obrojčena kao 2.4.10., glasi: „Primjena inoviranih predmetnih/međupredmetnih/modulnih kurikula za osmogodišnji osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“. „Inovirati“ je latinizam preuzet preko njemačkoga, a znači uvesti, izvesti ili uvoditi novost, izum, novi postupak ili novo rješenje. Mjera 2.4.10. doslovno uzeto je neprovediva, jer u osnovnoj školi do sada nisu postojali predmetni uputnici, nego nastavni planovi i programi, pa se ono što ne postoji ne može ni inovirati. Znači li mjera 2.4.10. da za osmogodišnju osnovnu školu Strategijom, nasuprot zakonu, nije predviđena pokusna primjena predmetnih uputnika?! Doslovnim tumačenjem znači, ali s doslovnim tumačenjem treba biti dosljedan, a ne izbirljiv. Tako, tko bi zastupao takvo shvaćanje, da za predmete osmogodišnje škole nije predviđena pokusna primjena, nego odmah stupanje na snagu i uvođenje (iz čega tek može slijediti primjena), morao bi priznati da Strategijom uopće nije bio predviđen temeljni spis reforme: „Nacionalni kurikul za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“, nego samo „Nacionalni kurikul za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. Koji još nije napisan, ni ponuđen u raspravu. I da Strategijom nije bilo dopušteno imenovati Ekspertnu radnu skupinu bez natječaja, itd. Iako Strategija nema pravnu snagu zakona, ona odražava političku volju najvišega zakonodavnoga i predstavničkoga tijela u državi, a njezine se nedvosmislene odredbe ne mogu tumačiti kao izborne (odaberive) ili neobvezatne da bi se Strategija provodila suprotno izričitim odredbama koje su u njoj sadržane. Doslovno tumačenje strategijske mjere 2.4.10. stavilo bi u međusobno nejednak položaj mnoge predmetne uputnike. S jedne strane bili bi oni koji se podučavaju i u srednjoj školi i za sve njih pokusna je primjena obvezatna (mjere 2.4.14., 2.4.17. i 2.4.21.). S druge strane bi se za one predmete koji se podučavaju samo u osmogodišnjoj osnovnoj školi trebalo ići na „inoviranje“, bez pokusne primjene. Ali i to je zapravo nemoguće u združenom djelovanju s mjerama 2.5.7. i 2.6.4. koje određuju da se i za novi model vrjednovanja i za uvođenje digitalnih učila mora provesti pokusna primjena. Stoga bi izravno uvođenje novoga programa Tehničke kulture bilo posve kilavo, sakato i jalovo, jer se u njegovoj izvedbi ne bi mogao primjenjivati ni novi model vrjednovanja niti služenje informacijsko-komunikacijskom tehnikom (pogrješno nazivanom „tehnologijom“), primjerice tabletima, bez pokusne primjene. IX. Preduvjeti za uspješno odvijanje nastave s područja Tehničke kulture 36. Prvo „načelo koje čini vrijednosno uporište za izradbu i ostvarenje nacionalnoga kurikula“ jest „osiguravanje materijalnih, tehničkih, informacijskih, higijenskih i drugih uvjeta za ostvarenje najviših obrazovnih standarda, kao i visokih stručnih standarda nositelja odgojno-obrazovne djelatnosti“. To je načelo preuzeto u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) kao prvo „uporište izrade daljnjih kurikulnih dokumenata“ (uvod u cilj „Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“) i kao prvo „uporište“ nacionalnoga kurikula u Prijedlogu okvira nacionalnoga kurikula (str. 8). Sukladno tomu potrebno je odrediti, što nije učinjeno, koji su preduvjeti za uspješno odvijanje nastave iz Tehničke kulture. X. Nemogućnost procjene udjela pojedinih predmeta 37. Iz dostupnih dokumenata nije vidljiv postotni udio pojedinih predmeta u cjelokupnom tijeku institucionalnoga odgoja i obrazovanja. Moli se odgovor kada će i kako biti strukturiran cjelokupni uputnik kako bi se mogao ocijeniti navedeni udjeli pojedinih predmeta. 38. Udio u cjelini nastavnih sati. S obzirom na svoju važnost u svakodnevici nastavni predmet Tehnička kultura je podcijenjen. Prema ranijim podatcima za taj predmet predviđeno je oko 1,5 % raspoloživa vremena nastave u osnovnoj školi. Naime, sada je na snazi „Nastavni plan za provedbu nastavnoga programa“ iz Nastavnoga plana i programa za osnovnu školu (Narodne novine, br. 102/06) prema kojem osam razreda osnovne škole obuhvaća ukupno 5.915 sati nastave obvezatnih predmeta, 7.105 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta, 7.945 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika ili 9.065 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta, klasičnih jezika i ostalih oblika neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada (dopunska nastava, dodatni rad, izvannastavne djelatnosti i razrednikov sat po sat tjedno). Sto i četrdeset sati Tehničke kulture u tom čini udio od 2,37 % nastavnih sati obvezatnih predmeta, 1,97 % od sati obvezatnih i izbornih predmeta, 1,76 % od sati obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika i 1,54 % sati obvezatnih i izbornih predmeta, klasičnih jezika i ostalih oblika neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada. Taj je udio (1,54 %) sada prividno povećan, ali je zapravo smanjen na 1,49 %. U Prijedlogu nacionalnoga uputnika za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje (veljača 2016., str. 19) objavljen je „Nastavni plan s godišnjim brojem sati“ prema kojem satnica osnovne škole obuhvaća 5.915 sati nastave obvezatnih predmeta, 7.665 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta ili 8.295 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika. Sto i četrdeset sati Tehničke kulture čini 2,37 % nastave obvezatnih predmeta, 1,83 % nastave obvezatnih i izbornih predmeta i 1,69% nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika. U broj su sati, u odnosu na satnicu iz 2006., dodana po dva sata izborne Informatike u svih osam razreda, a posve su ispušteni ostali oblici neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada pa se može činiti da je ukupno opterećenje učenika brojem nastavnih sati: 9.065 (2006.) prema 8.295 (prijedlog 2016.) smanjeno 8,5 %. A zapravo je povećano za 560 sati izborne Informatike i nije iskazano za ostale oblike, nego je na str. 18 prijedloga osnovnoškolskoga uputnika napisano: „Nastavni plan za druge oblike nastave (dodatna nastava, dopunska nastava, izvannastavne aktivnosti) i razrednikov sat detaljnije se razrađuje u školskom kurikulu“. Ako bi školski uputnik predvidio za njih dosadašnju satnicu (1.140 sati), onda bi osnovnoškolska nastava trajala ukupno 9.415 sati, a Tehnička kultura u tom imala udio od 1,49 %. S obzirom na ukupno stanje fizičke tehnike, neprihvatljiv je nerazmjer između informatike (560 sati u osnovnoj školi) i ostale tehnike (140 sati), dakle četiri je puta više predviđeno za informatiku. 39. Informatika (informacijska tehnika) sastavni je dio tehnike. Kako je informatika izdvojena u poseban nastavni predmet, onda je ovdje riječ o fizičkoj tehnici, u kojoj se od tvari i materijala, uz pomoć energije i potrebnih informacija prave materijalne tvorevine. Postavlja se pitanje tko će predavati ta dva predmeta. Ovako definiran nastavni program Tehničke kulture mogu predavati isključivo za to osposobljeni stručnjaci, nastavnici tehničke kulture odnosno stručnjaci s područja proizvodne tehnike i energetike. Uz potrebno doškolovanje. 40. Ustanovljena je izočnost stručne rasprave o važnim odrednicama uputnika. To se odnosi na neraspravljene odrednice: a) broj sati nastavnih predmeta ne smije se mijenjati, b) postoji dogovor sa sindikatima da se reformom ne smije ni jedan predmet dodati, izbaciti ili preimenovati čime bi netko mogao ostao bez posla. U dostupnim spisima ne uzima se u obzir najavljeno trajno smanjenje broja učenika, što proizlazi iz provedenih demografskih istraživanja. XI. Položaj odgoja 41. „Nastavni predmet Tehnička kultura… omogućava… promišljanja o zadovoljavanju ekonomskih, sigurnosnih, zdravstvenih, estetskih, ekoloških i etičkih uvjeta u proizvodnji i svakodnevnom radu“ (str. 4 Prijedloga). Zašto su „etički zahtjevi“ na zadnjem mjestu? Ne prethode li oni i sigurnosnim, i zdravstvenim, i estetskim i ekološkim zahtjevima? Posebno treba isticati propitivanje pojedinih djelatnosti s etičkoga motrišta. Predlažemo istaknuti da etička mjerila prosudbe imaju prednost pred i pred gospodarskim probitcima. 42. U cijelom Prijedlogu uopće nema riječi odgoj ni pridjeva odgojni ni priloga odgojno izvan sveze „odgoj i obrazovanje“, a u njem se zapravo odgoj posve izgubio. To najbolje potvrđuje drugi ulomak Prijedloga nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje koji glasi: „Naziv obrazovanje podrazumijeva odgoj i obrazovanje“. Ni jedan odgojno-obrazovni učinak, od njih 27, ne tiče se odgoja. Ni jedna razrada odgojno-obrazovnoga učinka ne tiče se odgoja. Ni jedna razina usvojenosti ne bavi se odgojem. Na taj način škola, školovanje, odgojno-obrazovni sustav postaje mjesto i postupak neodgoja, zabavište i učilište, a ne odgajalište ljudskih karaktera. Predlaže se žurno i stubokom vratiti odgoj u sve segmente Tehničke kulture. Do sada se prosjek ocjena forsirao kao mjerilo „prava na upis“, a odgoj i odgojenost nisu bili dio tih mjerila. Ne samo da nema jamstva, nego nema ni naznake da će se to promijeniti. Ni izgleda s ovakvim odnosom prema odgoju. Na djelu je velika izdaja pojma škole. Ona iz odgojno-obrazovne ustanove postaje samo obrazovna ustanova. Nastava iz odgojnoga, podukovnoga i učidbenoga procesa postaje samo tijek ili slijed obrazovanja. Vrjednovanje predmeta Tehničke kulture ne obuhvaća odgojno područje kao takvo, nego odgoj svodi na „samostalnost i odgovornost“ kao dijelove „afektivne sastavnice“ (str. 15). Na str. 14 Prijedloga stoji da se vrjednuje „savjesnost i redovitost u radu, preuzimanje odgovornosti prema svojem radu, radnim zadatcima, sredstvima, drugim sudionicima i učitelju“. Redoslijed je pogrješan, sebičnjački. Predlaže se na prvom mjestu zahtijevati poštovanje učitelja, pa drugova u razredu, a zatim vrjednovati odgovornost i savjesnost prema sebi i svojem zdravlju i tek nakon toga radišnost i samostalnost u radu, ekonomičnost i nerasipanje, nesvrhovitu rastrošnost s alatom i materijalima. XII. Uvod u posebni dio 43. Prvi je autor analizirao taj dokument na temelju sljedećih činjenica. Završio je usporedo gimnaziju i alatničarski zanat. U visokoškolskom je sustavu više od pola stoljeća. Najprije je devet godina bio asistent iz Materijala, a zatim je predavao postupke pravljenja plastičnih i gumenih tvorevina. Deset je godina na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu studentima 1. semestra predavao kolegij Uvod u tehniku. Priznati je stručnjak za područje strukovnoga nazivlja. XIII. Nazivlje, nepoznate riječi i čudna određenja 44. Tehnika je osnovni cilj svih napora u okviru STEM-područja. No tu počinju problemi, s nazivljem. Naziv nastavnoga predmeta Tehnička kultura je ispravan, ispravan, premda je moguć i jednostavniji naziv Tehnika, posebno su jer jednorječna imena svim ostalim predmetima iz područja STEM-a (Priroda, Biologija, Fizika, Kemija, Matematika i Informatika). Međutim zbog nepoznavanja sadržaja pomodne riječi tehnologija, nastavni predmet Tehnička kultura opisan je kao prijevod engleske riječ technology. Koja prema istraživanjima ima pedesetak hrvatskih značenja. Stoga od dosadašnjega voditelja reforme na dalje, gotovo nitko ne zna ispravno prevesti što sadržava složena kratica STEM. Prema objavljenim tekstovima u časopisu Jezik, STEM se može prevesti na hrvatski isključivo kao S (prirodoslovlje, prirodne znanosti), T (informatika), E (tehnika) i M (matematika). Svi ostali prijevodi su neispravni. To potvrđuje i njemačka istovjetna složena kratica MINT (Mathematik, Informatik, Naturwissenschaft und Technik). 45. Naziv predmeta Tehnička kultura može opstati iz tradicijskih razloga. Preciznije bi bilo Materijalna kultura jer je materijalna kultura započela prije 3,3 milijuna godina izradbom prvoga kamenoga (anorganski polimer) sječiva kojim su obrađivali organske polimere: kosti ili kožu. Najelegantniji naziv bio bi Tehnika. 46. Zbog nejasne uporabe u javnosti riječi tehnika, tehnologija i inženjerstvo, a pod utjecajem engleskoga jezika, potrebno je precizno navesti definicije tih pojmova. To se treba dogovoriti. Kao podloga može poslužiti tekst Uvod u tehniku koji je prvi autor 20 godina predavao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a temelji se na brojnim terminološkim, pa i izvornim znanstvenim radovima. 47. Autori nisu svjesni da je predmet Tehničke kulture djelomično definiran tehnologijski. Izvorna definicija tehnologije, ona Johanna Beckmanna iz 1777. godine, glasi: „Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva“. To je u Prijedlogu uputnika za javnu raspravu obuhvaćeno u skromnoj mjeri u Domeni C – Tehnika i kvaliteta života. A druga inačica glasi: „Svaka ljudska djelatnost (npr. kurikulna reforma) u službi je društveno-humanističkih ciljeva koje određuje politika.“ Prema tome, konačnu odluku donosi politika. Ali mora dobiti odgovarajuće kvalitetne podloge. 48. Pogrješno je upotrijebljena riječ dizajniranje (engleski design). Objavljen je tekst o značenju riječi design. Ona u hrvatskom ima najmanje 28 značenja. Jedino je ispravna uvriježena riječ dizajniranje u svrhu dodavanja estetskoga oblika osnovnoj konstrukciji ili modni dizajn. Predlaže se promijeniti „dizajniranje“ u „konstruiranje“. 49. Riječ obrada ne pokriva sve što pridonosi stvaranju tvorevine. Tu pomaže usavršena klasifikacija potrebnih postupaka prema DIN 8580. Koja se može primijeniti i na sve postupke pravljenja umjetničkih djela (povezanost s likovnom kulturom). 50. Za potrebe ove analize usavršena je još jednom obrazovna piramida znanja (Turner-Čatić). U temeljnom sloju je izvorno matematika. To se zamjenjuje s Jezici (brojevni jezik - matematika i ljudski jezici – slovni, zvukovni i geste). Predlaže se da se pri izradbi cjelokupnoga uputnika uzme u obzir Usavršena Turner-Čatićeva obrazovna piramida znanja iz teksta: Čatić, I.: Obrazovanje za izazove budućnosti, Pedagogijska istraživanja, 10(1)7-25(2013.) s ovom nadopunom. 51. Nedvosmisleni je zaključak da treba najprije riješiti osnovno nazivlje. To među ostalim pretpostavlja da se rabi i iskustvo iz hrvatskih normi i da je obvezatna uporaba normiranih jedinica. 52. „Učenje i poučavanje“ 52.1. U Prijedlogu čak 79 puta kao sveza dolaze riječi „učenje i poučavanje“. Zašto tim redoslijedom? Zar učenici prvo sami uče, a tek zatim ih se poučava? Što slijedi nakon poučavanja? Ne bi bilo suvislije i sljednije da je po(d)uka na prvom, a učenje na drugom mjestu? Uostalom, tako se već piše i u strukovnoj literaturi. Predlaže se sustavno zamijeniti redoslijed pojmova u toj svezi. 52.2. Što točno učitelj čini? Iz Prijedloga je iščeznula „nastava“. Nȁstava (slovački vyučovanie, češki vyučování, poljski nauczanie, ruski науче́ние [naučénie], njemački Unterricht, francuski enseignement, kastilski enseñanza, portugalski ensino, talijanski insegnamento) do sada je bila određena kao: · „izlaganje stručnoga i obrazovnoga gradiva u okviru školskih ustanova“ uz napomenu da je sveza „školska nastava“ suvišno gomilanje istoznačnih riječi; · „organizirano obrazovanje kojim se u školskim ustanova prenose znanja, vještine i navike“; · „organizirana izobrazba u kojoj učenici usvajaju znanja, vještine i navike te razvijaju psihofizičke sposobnosti“. Ovdje se nastava pojavljuje samo u odredbi: „nastava Tehničke kulture organizira se u dvosatu“ (str. 4 i 13), kao dio neobjašnjene sveze „samoostvarujuća nastava“ (str. 11) i kao naputak: „Ocjenjuju se samo radovi i tvorevine koje učenik izradi u školi tijekom nastave“ (str. 14). Pojam nastave u Prijedlogu uputnika Tehničke kulture, s pojavnošću od 84 puta, zamijenila je glagolska imenica „poučávānje“ kao prijevod engleskoga teaching. Ako učitelj više ne „drži nastavu“, nego „poučava“, a poučávati znači „davati komu pouku“, zašto „poučavanje“, a ne „pȍuka“? Naime, kad se želi istaknuti radnju, onda se bira glagolska imenica, ali ako se govori o pojmu, onda se rabi imenica kojom se on imenuje. Zapravo nije razriješena temeljna dvojba, što točno učitelj čini? Do sada je „držao nastavu“. A stvarno: poučava ili podučava? Jedno shvaćanje kaže: poučiti znači „dati pouku“ i „pridonijeti čijem iskustvu“, pa se poučavanjem daje pouka, dakle pruža iskustvo koje se izvlači iz ranijega postupka; neki bi rekli da se poučavanjem zapravo moralizira. U svakom slučaju pouka je „poučan zaključak izveden u času kad čovjek sam vidi vlastitu pogrješku“, „spoznaja stečena iskustvom“ i to „obično na nekoj vlastitoj pogrješci“. Pȍduka je pak „sustavno prenošenje znanja na drugoga“, „davanje znanja komu u obliku raznih oblika nastave“, „davanje znanja komu u vidu nastave“. Prema istom shvaćanju „podučiti znači naučiti koga čemu“, „sustavno prenositi znanje na koga“. Stoga bi učitelj učenike podučavao, a ne poučavao. Struka i praksa podučavaju, a iskustva izvlače i donose pouke. Ili: pouka je posljedica iskustva, a poduka je pretpostavka stjecanju znanja od drugoga. To zastupa i sljedeći jezični savjet: „Glagoli podučavati i poučavati većim dijelom imaju zajedničko značenjsko polje – blisko značenje, no u hrvatskom jeziku ipak nije svejedno je li poučavati ili podučavati, a nije svejedno je li pouka ili poduka. Poučiti znači dati pouku, a podučiti znači dati poduku. Pouka je spoznaja stečena iskustvom. Često se kaže: ‘to je bila pouka’, i to obično nakon negativnoga iskustva. Poukama završavaju basne. Krilatice i poslovice vrste su pouka. Poučne mogu biti misli, djela, postupci. Pouke, one životne, često su teške, jer kaže jedna od njih – na pogrješkama se uči. Poduka je sustavno prenošenje znanja. Podučava se u školama različite nastavne predmete (hrvatski jezik, povijest, kemiju...), podučava se druge prenoseći im svoja znanja i vještine, stoga se uzima poduku iz sviranja klavira, šivanja, vožnje automobila... U Anićevu Rječniku stoji da je sinonim za poduka – instrukcije (stoga osobu koja nas podučava vožnji nazivamo instruktorom vožnje). Davati instrukcije, ako ne znači davati upute, upućivati, kaže se: podučavati ili davati poduku, i obvezna je množina: instrukcije. Važno je znati da basne ne donose poduke, nego pouke i da su poslovice i krilatice poučne (a ne podučne). Dakle, poučavati znači u koga razvijati iskustvene spoznaje, a podučavati znači komu prenositi znanje. Naravno da bi dobro podučavanje trebalo i poučavati – znanja koja nam drugi prenose trebala bi pomoći našim spoznajama.“ (Poučiti i(li) podučiti?, 26.11.2010.) Prema drugom shvaćanju, poùčiti znači dati komu pouku, ali u smislu „prenijeti komu kakvo znanje“. Pri tom neki smatraju da poučavanje i pouka imaju posve različna značenja, a drugi da pouka ima više značenja te da je jedno od njih u vezi s prenošenjem znanja općenito (učitelj, iskustvo: „sustavno prenošenje znanja ili vještina na drugoga“ ), a da je poduka uži pojam od pouke i da je ona u vezi s instrukcijama, repeticijama, davanjem lekcija, davanjem sati. Prema tom shvaćanju, učitelj bi u pravilu poučavao, a samo iznimno, izvan redovite, na dodatnoj nastavi podučavao ponavljajući gradivo onima koji ga nisu dobro svladali iz prve pouke. No, zamisao cijele uputnične reforme jest da prestane potreba da dodatnim izvannastavnim ulaganjem roditelja kako bi im dijete moglo pratiti nastavu, pa bi učitelj morao posve zamijeniti sve druge podučavatelje. Stoga je uporaba pojma „poučavanje“ nesukladna s temeljnom reformskom vodiljom da se iskorijeni dosadašnje izvannastavno podučavanje. Prema trećem shvaćanju, „podučavanje“, „podučavati“, „podučiti“ i „poduka“ su „normativno neprihvatljive riječi“ koje treba zamijeniti „normativno dobrim riječima“: „poučavanje“, „poučavati“, „poučiti“ i „pouka“. Od devet mogućih značenja predmetka po- u glagolskim riječima, predmetnut glagolu učiti (poučiti), on znači da je radnja osnovnoga glagola učiti obavljena do kraja, da je u punini posredovano ono što treba naučiti. Od osam mogućih značenja predmetka pod- u tvorbi glagola, predmetnut glagolu učiti (podučiti), on znači dovesti (učenika) u prigodu podređenosti učenju; pod vlast spoznaje; u stanje ovisnosti o stjecanju vrjednota, stajališta, navika, znanja, sposobnosti, umijeća i vještina. Predlaže se nedvosmisleno, a posebno s skladu s ciljevima cjelovite uputnične reforme, odrediti što se smatra poukom, a što podukom. 53. U Prijedlogu se ističe: „Vrjednovanje naučenoga sumativno je vrjednovanje“ (str. 14). Što znači „sumativno“? Te riječi nema ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika ni stranih riječi, a ni u predloženom Pojmovniku uputnika Tehničke kulture. Engleski pridjev summative, prema kojem je očito napravljena engleštica sumativan, znači zajedno računan, zbrojiv, pribrojiv, sveukupan, nagomilan. Što će sastavljačima taj pojam? Zadali im ga naručitelji. Ali ga nitko od dosadašnjih uputničara („kurikulnika“) nije znao prevesti. Na engleskoj Wikipediji čita se: „Zbrojiva procjena [znanja] (engleski summative assessment) ili zbrojivo vrjednovanje (summative evaluation) odnosi se na procjenu sudionika u kojem je pozornost usmjerena na učinak (outcome) programa. To je u suprotnosti s razvojnom procjenom (formative assessment) koja sažima razvoj sudionika u određenom vremenu. Svrha zbrojive (ukupne) procjene jest ocijeniti učenikovo učenje na kraju nastavne jedinice uspoređujući ga prema nekom standardu ili mjerilu.“ 54. „Praćenje i informiranje učenika o njegovu napredovanju provodi se kontinuirano dijagnostički, formativno i sumativno“ (str. 14 Prijedloga). Dijagnostički je pridjev od imenice dijagnostika koja označava granu medicine ili pojedine medicinske discipline koja se bavi prepoznavanjem i utvrđivanjem bolesti. Što znači da se „praćenje i informiranje učenika… provodi… dijagnostički“? Zar je škola bolnica? Zar je učitelj ovlašten provoditi liječnička umijeća i zahvate? 55. „Psihomotoričke komponente – umijeća i vještine, od imitacije i manipulacije do precizacije“ (str. 14 Prijedloga). Zašto od sedam imenica njih pet nisu domaće? Zar se sve to ne može reći riječima podrijetlom iz hrvatskoga jezika? Što znači „precizacija“? Te riječi nema ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika ni stranih riječi, a ni u predloženom Pojmovniku uputnika Tehničke kulture. Riječi precisation nema ni u enciklopedijskim rječnicima engleskoga jezika. Riječ je na engleskom novotvorenica, skovao ju je norveški filozof Arne Naess (1912.–2009.), koji je izmislio i pojam „dubinske ekologije“. Čini se da precisation znači namjerno uklanjanje nejasnoća i dvosmislenosti. Na način kako je rabe sastavljači Prijedloga ona znači suprotnost tom određenju, nesuđenu i nepopisanu i na engleskom. 56. Što su „odgojno-obrazovni ishodi učenja“? „Odgojno-obrazovni ishodi učenja Tehničke kulture uvjetuju…“ (str. 12 Prijedloga). Nisu li obrazovni učinci učenja – vrtnja u krug? Ako učenje ima odgojno-obrazovne rezultate, što onda ima Tehnička kultura? 56.1. Prema Bloomovoj sustavbi (taksonomiji) – tako se zove prema američkom učidbenom psihologu Benjaminu Samuelu Bloomu (1913.–1999.) – odgojno-obrazovni učinci ili učenička postignuća usmjereni su na učenika i njegovo djelovanje i uvijek se iskazuju djelatnim glagolima koji izražavaju učenikovu djelatnost (prepoznati, opisati, raščlaniti, usporediti, razvrstati, tumačiti, primijeniti, itd.). Pri tom su „poželjni“ glagoli: dokazivati, napraviti, odrediti, opisati, raščlaniti, razlikovati ili usporediti, a „nepoželjni“ ili zabranjeni glagoli: cijeniti, naučiti, osposobiti, osvijestiti, razumjeti, upoznati, usvojiti, zapamtiti ili znati, kao i trpni glagoli: biti izložen, biti upoznat, postati svjestan. U uputničnom Prijedlogu Tehničke kulture sastavljači su se sukladno tomu poslužili s ukupno 52 glagola i to ukupno 569 puta. Učenik (abecednim redom glagolā): crta, daje (primjer), demonstrira, imenuje, ispituje, istražuje, izdvaja, izračunava, izrađuje, koristi se, mjeri, nabraja, nadopunjava, navodi, naziva, objašnjava, obrađuje, obrazlaže, ocjenjuje, ocrtava, očitava, odabire, opisuje, organizira, osmišljava, piše, planira, popunjava, postupa, predlaže, predstavlja, predviđa, prepoznaje, prezentira, prilagođava, primjenjuje, priprema, procjenjuje, produbljuje, provjerava, provodi, razlikuje, razmatra, razvrstava, rukuje, sastavlja, skicira, stječe, upisuje, uređuje, uspoređuje i ustanovljava. Očekivanje je uputničara da učenik na Tehničkoj kulturi od toga najviše i na prvom mjestu opisuje (83 puta ili 15 % svih učenikovih radnja), 2. navodi (71 put ili 12 %), 3. objašnjava (69 puta), 4. crta (50 puta ili 9 %), 5. izrađuje (49 puta) 6. primjenjuje (33 puta ili 6 %), 7. predlaže (28 puta ili 5 %), 8. koristi se (27 puta), 9. sastavlja (18 puta ili 3 %), 10. prepoznaje (17 puta), 11. skicira (17 puta), 12. odabire (16 puta), 13. demonstrira (14 puta ili 2 %), 14. obrazlaže (13 puta), 15. razlikuje (12 puta), 16. mjeri (11 puta). Zatim učenik 17.-19.: piše, razmatra i uspoređuje (po devet puta), 20. ispituje (8 puta ili 1 %), 21.-22. imenuje i predstavlja (po sedam puta), 23. nabraja (šest puta), 24.-27.: ocrtava, provodi, razvrstava i rukuje (po pet puta), 28.-31.: izračunava, organizira, planira i stječe (po četiri puta), 32.-38. daje primjer, istražuje, izdvaja, osmišljava, procjenjuje, provjerava i uređuje (po tri puta), 39.-43. obrađuje, popunjava, prilagođava, priprema i upisuje (po dva puta) i najmanje 44.-52.: nadopunjava, naziva, ocjenjuje, očitava, postupa, predviđa, prezentira, produbljuje i ustanovljava (po jedan put). No nema primjerice riječi „prerađuje“, osnovne riječi za preradu, npr. pretvaranja brašna i ostalih sastojaka u kruh. Bjelodano je i kako nedostaje jedna od ključnih riječi „proizvodi“ ili „pravi“ jer riječ „izrađuje“ pokriva sam dio proizvodnih postupaka. To je posebno važno za područje keramike, organske i anorganske plastike. Uopće, previše je učinaka opisano glagolima za najnižu razinu znanja, prepoznavanja i reproduciranja činjenica. 56.2. Najčešći pridjev u Prijedlogu je „tehnički“, pojavljuje se 319 puta ili kao svaka 31. riječ. Od imenica, najčešće su: · „tvorevina“: 180 puta ili svaka 54. riječ u Prijedlogu, · „predmet“: 158 puta ili svaka 62. riječ, · „učenik“: 118 puta ili kao svaka 83. riječ, · „kultura“: 113 puta ili svaka 87. riječ, · „rad“: 90 puta ili svaka 109. riječ, · „tehnika“: 89 puta ili svaka 110. riječ, · „materijal“: 75 puta ili svaka 130. riječ, · „tehnologija“: 61 put ili svaka 160. riječ, · „energija“: 60 puta ili svaka 163. riječ, · „godina“: 56 puta ili svaka 174. riječ i · „kraj“: 54 puta ili svaka 181. riječ. Slijede „vodstvo“ 46 puta, „dokumentacija“ 40 puta i „život“ 39 puta. „Proizvodnje“ – riječi koja se spominje samo 18 puta – nema bez informacije, ali ne u informatičkom smislu. U Prijedlogu nedostaje riječ „tvar“ (nema je ni jednom) jer je ona više rangirana. Svaka tvar nije ujedno i materijal. 57. Nestandardan jezik Prijedlog nije napisan na hrvatskom standardnom jeziku nego su u njega unesene mnoge riječi iz razgovornoga jezika koje ne pripadaju standardu. 57.1. „Kurikulum“ je u hrvatskom nepravilno prilagođena riječ i ne pripada hrvatskom standardnom jeziku. Ipak je sastavljači imaju 22 puta. Hrvatski se kaže uputnik, prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu iz 2005., prema preporuci Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika iz ožujka 2009. i Hrvatskom pravopisu iz 2013. godine (str. 142, savjet 25). U slučaju da se dokaže kako uporaba domaće riječi nije moguća, onda je pravilna usvojenica kurikul, a nikako s nastavkom -um. Predlaže se pročitati studiju Curriculum u hrvatskom (portal Vjera i djela, 16.4.2016.). 57.2. „Stav“ je u hrvatskom standardnom jeziku fizički položaj tijela živoga bića (klečeći, ležeći, stojeći…), način na koje je ono postavljeno. Sastavljači Prijedloga uporno ga (sedam puta) rabe u smislu stajališta, gledišta, motrišta, shvaćanja, mišljenja, prosudbe, pogleda, uvjerenja, jer riječju stav mehanički prevode englesku riječ attitude, što je ovdje pogrješno. U suvremenim je jednojezičnicima i višejezičnicima napravljena ta razlika. Među savjetodavnicima Hrvatski jezični savjetnik izrijekom upućuje na razdvojbu. Predlaže se sustavno zamijeniti riječ „stav“ prikladnom riječju. 57.3. „Vještina“ je spretnost stečena iskustvom i vježbanjem kakve radnje, okretnost, iskusnost. Riječ vještina u Prijedlogu se sustavno rabi kao prijevod engleske riječi skill. No, skill poglavito znači sposobnost da se nešto dobro učini, i ne može se, zbog konteksta, uvijek i jednoznačno prevoditi kao vještina. Osim vještinom, ovisno o misaonoj cjelini, treba je prevesti kao spretnost ili umijeće. Dapače, čini se da na mnogim mjesta gdje piše vještina treba stajati upravo umijeće, jer je to praktično znanje koje se pokazuje pri obavljanju kakve radnje ili posla. Riječju vještina učenika se usmjerava da svladava samo pojedini zanat, a umijeće dijelom obuhvaća i spoznajnu sastavnicu jer ùmjeti znači biti u mogućnosti, sposoban za što, znati, biti vješt u čemu. Predlaže se vrjednovati svaku pojavu riječ vještina i odabrati najprikladniju. Svrha je praktične nastave osposobiti za kakav praktičan posao, rad. Na žalost, u odgojno-obrazovnim učincima, njihovim razradama i razinama usvojenosti sastavljači ni jedan jedini put nisu upotrijebili glagol „umjeti“. Valjda zato jer im je engleski „can“ sustavno moći, „know“ sustavno znati, a „know how to“, „be skilled“, „have the skill/competence/ingenuity for“, „be versed in“ i „be able“ nisu u nenavedenom predlošku ili priručniku. 57.4. „Svrsishodno“ je hrvatski „svrhovito“. Hrvatski jezični savjetnik izrijekom upućuje sa svrsishodan i svrsishodnost na svrhovit i svrhovitost. Predlaže se svrsishodno promijeniti u svrhovito. 57.5. Riječ „domena“ pojavljuje se čak 82 puta u Prijedlogu, iako nije određena, nije joj jasna svrha uporabe, a namjesto nje postoje domaće riječi „područje“, „cjelina“ i „djelokrug“. „Domena“ je u hrvatskoj pedagoškoj misli i nastavnim programima izmišljenica i pridošlica. Plod je mehaničkoga preuzimanja engleske riječi domain, koju je taj jezik preuzeo iz francuskoga (domaine), a koja je nastala od latinskoga dominium (što je čiji posjed, pod čijim gospodstvom, imanje, dobro, područje, vlasništvo). Ono što se u prijedlozima cjelovite uputnične refome naziva domenom, do sada se u nastavi nekih predmeta nazivalo područjem. Logika je bila da je svaki predmet sustav ili uvod u pojedinu znanost koja ima svoja područja. Pri tom se odgoj i obrazovanje sržno nije doživljavalo kao jedinstven sustav. Korak protiv rascjepkavanja i sustavnosni pristup bio je što je HNOS-om 2005. uvedeno deset „područja“, NOK-om 2011. sedam „odgojno-obrazovnih područja“, a Prijedlogom ONK-a 2016. sedam uputničnih „područja“, sve kao područja više razine. No, tada se postavlja pitanje raznoznačne uporabe riječi područje, jednom kao krovnice više predmeta, a drugi put kao sastavnice samih tih predmeta. Pa bi staro ili uže područje (nekoga predmeta) bilo dio predmeta koji je dio novoga, većega ili širega područja. U znanosti je ustaljena podjela na područja, polja i grane. No, tvorci novoga hrvatskoga obrazovanja nisu uzeli takvo stupnjevanje. U odnosu na prostor kojemu pripada, ljudsko biće ima dom (prebivalište, boravište), baštinu, zavičaj, kraj, županiju, pokrajinu, domovinu (državu), kontinent, svijet. Pri tom riječi zemlja ili područje mogu pokrivati gotovu svaku od tih razina. No, u prenesenom smislu nemamo takvo stupnjevanje područja. Poteškoću se predlaže riješiti: a) dosljednim preuzimanjem podjele na: odgojno-obrazovni sustav, njegova područja, nastavne predmete, i unutar njih, ako su potrebna: polja i grane; b) pomoću pridjeva: viša razina bila bi programsko, odgojno-obrazovno, nastavno ili uputnično područje, a unutarpredmetna razina bila bi unutarpredmetno područje. „Predmetno područje“ može se shvatiti i kao područje jednoga predmeta, ali i kao područje više njih, pa je bolje izbjegavati višeznačan izričaj; c) dosadašnje unutarpredmetno područje, sada predloženo kao domena, ako se dokaže potreba za njegovim sustavnim uvođenjem, i ako postoje razlozi protiv prijedloga a) i b), sustavno nazvati cjelinom, a u krajnjem slučaju djelokrugom, iako ta riječ do sada nije bila vezana uz nastavni program. XIV. Megatrendovi 58. Osnovni je trend XXI. stoljeća približavanje umjetne tehnike živoga i umjetne tehnike neživoga ili uobičajeno tehnike. To traži jedinstveno podučavanje proizvodnih postupaka, živih i neživih materijala. Za to je prema izvornom modelu hrvatskih stručnjaka potrebno poznavanje u osnovama jedne jedine tablice. 59. U megatrendove se ubraja poboljšavanje ljudskoga bića i njegova okolina. Dio poboljšanja temelji se na zakonitostima koje se uče u okviru Tehničke kulture. Okolinu čine roboti: humanoidi, ostali roboti i područje umjetne inteligencije. Kako je riječ o programima koji mogu biti 2D i 3D likovi (avatari) i ostali programi, taj se dio mora povezati s područjem informacijskih i komunikacijskih tehnika. To među ostalim zahtijeva jedinstveno učenje svih živih i neživih materijala. 60. Tijekom općega obrazovanja nemoguće je obrazovanje za radno mjesto. Umjesto isticanja isključivo kreativna mišljenja ukazuje se i na potrebu sustavnosnoga pristupa (mišljenja) rješavanju zadataka, temeljena na sustavnosnoj teoriji (teoriji sustava). 61. Predlaže se da u obzir uzmu brojni radovi članova Znanstveno-istraživačkog odbora: bioetika, tehnika i transhumanizam koji djeluje u okviru Znanstvenoga centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. 62. Kiborgizacija, robotizacija i umjetna inteligencija trendovi su koji će biti ostvareni već početkom radnoga vijeka onih koji će početi svoje obrazovanje i odgoj na temelju predložene reforme. Treba imati na umu da će mnogi dočekati i XXII. stoljeće. Prema tome nijedan predmet ne može biti u funkciji obrazovanja za radno mjesto. 63. U obrazovanju s područja Tehničke kulture treba trajno ukazivati na povezanost tehničkih rješenja s onima za istovrsne probleme u Prirodi. XV. Sustavnosni pristup 64. Na temelju gotovo pola stoljeća aktivnoga bavljenja s mogućnošću primjene opće sustavnosne teorije moguća su suvremena rješenja u podučavanju na temelju razvoja osnovnih modela. Primjer je postupak injekcijskoga prešanja. U posljednji 60 godina od dva osnovna postupka razvijeno je više od 250 inačica toga postupka za pravljenje dijelova od metala, plastike, gume, keramike te njihovih hibrida (od više materijala u jednom ciklusu), pa i živih stanica. Izrađen je izvorni opći model koji omogućuje upoznavanjem s tim postupcima (potanko u članku u Pedagogijskim istraživanjima). U sustavnosnom pristupu barata se s tri osnovna pojma: informacija, energija i materija te ulazima, sustavima i izlazima. Dokazano vrhunsko obrazovanje za kreativne učenike. XVI. Prijedlozi 65. Postoje skripta prvoga autora: Uvod u tehniku (dostupno u digitalnom obliku na zahtjev) koje je njihov pisac spreman staviti na raspolaganje članovima odgovarajućega povjerenstva. 66. Autori su spremni članovima povjerenstva izložiti i rastumačiti sva pitanja, primjedbe i prijedloge. 67. Uputnik za nastavni program Tehničke kulture ne može se prihvatiti bez prethodna prihvaćanja metodologije i uputnične teorije prema kojom je napisan. To znači da je nužna prethodna rasprava, recenzije i konsenzus oko metodoloških priručnika i sadržaja isprava više razine (okvirnih, razinskih, područnih i međupredmetnih uputnika). Valjan bi put bio da se prvo donese metodologija izradbe uputnika (a nju treba uzakoniti), pa da se tek tada sastavlja bilo koji uputnik. 67.1. Tek i samo u slučaju da dosadašnja metodologija i koncepcija budu u cijelosti prihvaćene, Prijedlog uputnika može se doraditi uzimajući u obzir iznesene primjedbe i prijedloge. To može učiniti stručna radna skupina koja ga je sastavljala, u istom, smanjenom, proširenom ili promijenjenom sastavu. Ona se najprije mora upoznati s terminološkim i stručnim prijedlozima od kojih su ovdje navedeni samo neki. U svakom slučaju stručnoj skupini mora se dodijeliti recenzentska skupina koja će provjeriti jesu li svi prijedlozi i primjedbe prihvaćeni ili obrazloženo odbijeni. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na vašem doprinosu javnoj raspravi. Dostavljeni komentari odnose se na predmet Tehnička kultura, a ne na kurikulum Tehničkog i informatičkog područja.
9 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA Prof. emer. dr. sci. Igor Čatić Fakultet strojarstva i brodogradnje igor.catic@fsb.hr ZAGREB, 2016-03-21 HRVATSKA TREBA CJELOVITU KURIKULNU REFORMU ZA IZAZOVE BUDUĆNOSTI Ponuđena reforma nije pogodna za primjenu jer nije sagledana u cjelini. Sastoji se od 32 odvojena dijela. Bez jasne koncepcije o cjelini mogla bi se pretvoriti u veliki promašaj. Posebni problem bi bio ako to ne sagleda kao posljednja instanca HAZU. Tim više što se reforma temelji na jednoj starijoj teoriji koja se nije dokazala u praksi. Međutim dijelovi načinjeni s motrišta praktičarskih iskustava stručnjaka koji su radili na reformi, sigurno su vrijedni i iskoristivi u potrebnoj kurikulnoj reformi. Do sada je bilo više javnih osvrta na ponuđeni tekst reforme,, koji su poduprijeli i političari. Međutim postoji niz drugačijim javnih mišljenja. U petak 10. ožujka objavio sam tekst pod nazivom: Obrazovanje nije lunapark. Primjedbe u tom tekstu i na ovom mjestu temelje se na izvornom znanstvenom radu: Obrazovanje za izazove budućnosti (Pedagogijska istraživanja, 1/2013.). Cjeloviti rad je već stavljen na raspolaganje čelništvu ZVOŠ-a. Večernji list objavio je 14. ožujka 2016. tekst: Tempiranoj je bombi izvučen osigurač. Pitanje je na koji se to dio kurikulne reforme odnosi. Tekst je u nastavku. Posebno se navode još neke primjedbe Upozorava se na dva izvrsna teksta Dubravke Salopek-Weber pod naslovima: Marulić: http://zg-magazin.com.hr/zbog-kurikularne-reforme-marulic-se-okrece-u-grobu/ Gdje je cjelina?: http://zg-magazin.com.hr/kurikularna-reforma-polemiziramo-o-nevaznim-dijelovima-a-ne-o-cjelini/ kao i na tekst: Školske torbe: http://zg-magazin.com.hr/skolske-torbe-osnovaca-su-dvostruko-teze-nego-sto-preporuca-szo/. Moja je zamolba na čelništvo ZVOŠ-o da se HAZU ne izjašnjava javno o reformi, posebno dok se ne usuglasi Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo i izradi svoje preporuke. S poštovanjem Prof. emer. Igor Čatić POSEBNE PRIMJEDBE 1. Na temelju Strategije razvoja Hrvatske, treba načiniti i to dugoročnu Strategiju razvoja obrazovanja i odgoja. Strategiju mora ostvariti relativno mala skupina i to vizionara. Kao posljedicu te Strategije Hrvatska mora načiniti novi model obrazovanja temeljen, ne samo na sadašnjem stanju, već i projekciji znanja i spoznaja primjeren potrebama životnog vijeka rođenih 2015. Dosadašnje Strategije to nisu uzimale u obzir. 2. Hrvatska treba vlastiti model obrazovanja temeljen na najboljim iskustvima drugih zemalja. Ne može se prenijeti izravno nijedan model. Pri izradbi SOO treba uzeti u obzir i činjenicu da prema službenim podatcima Hrvatska ulazi u demografski vrlo teško razdoblje. 3. Treba javnosti objasniti zašto se stavlja u nekim zemljama, osobito u SAD naglasak na STEM (prirodna znanost, informatika, tehnika i matematika). Međutim nema uspješnog STEM-a bez SSH (društveno-humanističke znanosti). 4. U planiraju svih aktivnosti povezanih sa školovanjem novih generacija treba imati na umu da nisu sva ljudska bića kreativna i da svi ne će nikada obavljati kreativne poslove. 5. Obrazovanje mora biti što općenitije, za životni vijek. Prilagodna na radno mjesto mora biti ostvarena obveznim stažom i učenjem tijekom radnog vijeka. 6. Osnovni trend razvoja u 21. stoljeću je približavanje biotehnike i tehnike (neživoga). Među ostalim poboljšavanje ljudskog bića (kemijski, električki, kiborgiziranjem) i potpuno promijenjena okolina [roboti, avatari, prividnost (VR)]. To zahtijeva jedinstveno podučavanje živih i neživih materijala. O tome postoji već niz tekstova. U utorak 15. ožujka 2016. u Europskom domu održana je tribina: Poboljšano ljudsko biće i njegovo okruženje. To je prvi javni nastup članova Znanstveno istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam koji je sastavni dio prvog humanističkog znanstvenog centra izvrsnosti, onog za integrativnu bioetiku. DijeloviTtribine predočeni su u TV-emisiji Društvena mreža na 1. programu HT-e u četvrtak 17. ožujka 2016. 7. Mora se odrediti obvezni dio pouke koju moraju čuti svi polaznici. 8. Predlaže se u obvezni dio školovanja uvesti arheologiju kao povijest rane tehnike te zbog njezine univerzalnosti osnove sustavnosne teorije. 9. Mora se pronaći optimalni omjer između povijesnog razvoja područja i njegovog reduciranja zbog priljeva novih dostignuća. Npr. što obvezno naučiti u predmetu Hrvatski jezik, uključivo popis obvezne lektire. 10. Nužno je preispitati preklapanja (npr. gdje se sve govori o energiji, materijalima i sl.) 11. Hrvatske svjedodžbe i diplome bit će teško prepoznatljive. Na to je upozorio Žarko Bošnjak koji je osam godina radio na izradi standarda zanimanja koji su usklađeni s europskima. 12. Nije poželjno razdvajanje u posljednja dva razrada srednjeg obrazovanja. Nužno je cjelovito obrazovanje. Dio primjedbi na kurikulnu reformu je naveden i u razgovoru kojeg je vodio urednik portala Zg-magazin, gospodin Boris Jagačić, a u povodu mog 80. rođendana (odvojeni prilog). Obrazovanje nije lunapark ZG-magazin, 10.03.2016. Nažalost, kurikulna reforma ne obećava ništa dobro hrvatskom narodu. Nije u pitanju samo popis literature. Treba razgrnuti i utjecaje svih mogućih lobija prof. emer. Igor Čatić Sve su karte na stolu. Javnosti je predstavljena kurikularna (ispravno: kurikulna) reforma. Već prve reakcije pokazuju gore stanje nego što je predviđeno prvom procjenom Budakove najave u 2012. godini. U ovom tekstu bit će navedene samo neka mišljenja o prijedlogu najvažnije reforme. Koja se tiče ljudi od kojih će neki dočekati 22. stoljeće. Valja uvijek iznova ponavljati, osobito ako se na pogrešnost Budak-Jokićeve reforme ukazuje od studenoga 2012. Pritom će se kao kriterij prosudbe koristiti rečenica. »Svaka djelatnost u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva. Koje određuje politika«. Političari su već rekli svoje mišljenje. Ona se nastavlja. Posebno me zanima kakvo će stajalište zauzeti toliko prozivana HAZU. Za koga se radi reforma? Prvi nedostatak predložene reforme je što nije jasno rečeno za koga se radi reforma. Polazi li se od djece koja su rođena 2015., ona će krenuti u školu 2021. ili 2022. Završit će 13 godina srednjeg obrazovanja negdje oko 2035, studij oko 2040. Oni koji će imati sreću da budu zaposleni, a njih će biti sve manje, sigurno će raditi dulje od 40 godina. Dakle u mirovinu će otići iza 2080. Trebalo bi reformski naglasiti da se obrazuje za životni vijek. A kako će se češće mijenjati radna mjesta, potrebno je osmisliti sustav cjeloživotnog učenja. Posebno je to osjetljivo pitanje, tko će platiti učenje. Pojedinac iz svog džepa? Ili možda ipak bi poslodavci kojima su potrebni stručnjaci za radno mjesto? Iz toga proizlazi još jedna velika pogreška reformatora. Pod utjecajem poslodavaca govori se o školovanju za radno mjesto. Kao i osamdesetih godina. Upravo suprotno. Treba opće obrazovanje unutar šireg zvanja (liječnik, pravnik itd.). Ako mogu stažirati liječnici, morali bi imati pravo na to i ostala zvanja. Negdje kraće, negdje dulje vrijeme. Kako sažeti gradivo? Vlastiti primjer uvijek je najbolji. Kada sam se počeo baviti injekcijskim prešanjem plastike, bila su 1957. na raspolaganju dva usporediva postupka. Kojima je prirodni model reprodukcija viših životinja i čovjeka. Prvi se odnosio, prema današnjoj terminologiji na injekcijsko prešanje plastomernih taljevina. Drugi na tlačno lijevanje metalnih taljevina. Danas ima više od 260 inačica tog postupka. Prave se tvorevine od svih vrsta plastike, kaučukovih i keramičkih smjesa, pa i od živih stanica. Rade se tvorevine koje su istodobno složenac od tri materijala. Nitko u svijetu ne zna pojedinosti za sve navedene inačice. Što je izlaz? Sintezologija. Traženje zajedničkih funkcija u svim inačicama. I postignut je rezultat. Stvorena je opća definicija injekcijskog prešanja (tlačnog lijevanja). Dovoljno je kasnije navesti dva, tri primjera. Ostalo treba osigurati poslodavac. Nitko nema pod jednim krovom sve te inačice. Međutim čelnici akademske i ostale znanstvene zajednice ne priznaju takva istraživanja. Tko treba plaćati poopćavanje znanja. Nepotrebno. Pogledajmo drugi, svježi primjer. Svi su se znalci pobunili na popis lektire. Vrijeme prolazi, pristižu nove spoznaje, nove teme. Teško je odreći se svega starijeg. Prihvaćam mišljenje prof. S. Prosper-Novaka da je u međunarodnim razmjerima bila najuspješnija hrvatska renesansna književnost. To treba naglasiti i izabrati najbolji način kao učenike upoznati s tom činjenicom. Kao što tehničari ne mogu tumačiti 260 inačica samo jedne skupine proizvodnje tvorevina, tako će i zainteresirani za književnost morati pronaći najbolji put da to načine za renesansnu književnost. A nisu ni svi strani pisci nužni. Svakako treba načiniti mjesta i najnovijim dostignućima. Da treba neka područja sažeti potpuno je jasno. Kako to provesti, kada se radilo u 32 odvojene skupine stručnjaka. Pregledao sam letimice područje kemije i tehničke kulture. Ponavljaju se materijali. Pretpostavljam da se primjerice o energiji također govori na više mjesta. Dakle nisu raspoređena područja. Netko to nije znao ili htio. O pojedinačnim primjerima nepotrebno je govoriti na ovom mjestu. Međutim u tehničkoj kulturi se sve dizajnira. Nekada su se tvorevine projektirale, konstruirale, crtale. A kasnije su se počeli tražiti sve ljepši proizvodi pa ih se obogatilo onim viškom materijala koji čini proizvode ljepšim. A to je u osnovi zadatak dizajnera. Posebno zvanje. Reformatori nisu uzeli u obzir za koje razdoblje obrazuju i odgajaju nove generacije. Isto tako nisu imali osim jedne, smjernice kuda ide ova država. Osim što se zna da ide u demografsku katastrofu. Zahvaljujući u znatnoj mjeri i pritisku na žene. Međutim postoji jedna strateška prognoza iz 2012. Što je bila strategija kurikulne reforme? Kada je napisan tekst Konačno je jasno definirana strategija razvoja Hrvatske (Hrvatski fokus, 23. studenoga 2012.), prof. N. Budak bio je savjetnik za znanost bivšeg premijera. Što je tada napisano? »Tko je definirao strategiju? Naime Premijer (op. a. Z. Milanović) nedavno je osnovao Povjerenstvo za rad na strategiji… Možemo li uvjeriti ljude da smo vrijedni njihove pažnje i povjerenja. Turizam je naša sudbina (dodano sada: posebno zdravstveni turizam i domovi za starije Europljane, koji će trošiti milijune jogurt čašica godišnje). U tome smo očito dobri, a cilj je da budemo najbolji u Europi… Naša je realnost da se svijetu ne možemo nametnuti nekim novim tehnologijama«. Odgovorno tvrdim da bi to ne samo tada, već i u ovom trenutku rekao svaki hrvatski premijer, pa tako i T. Orešković. Naime, stigli su na naplatu računi za rastrošnost svih vlada, ali i stanovništva. Zašto samo turizam koji je zahvaljujući nizu okolnosti bio proteklih godina vrlo uspješna grana gospodarstva. Svojedobno je Z. Milanović rekao (op. a. nismo još bili u EU-u). »U EU-u izvršena podjela poslova, nama je očito pripao turizam«. Kako imam dugo sjećanje, nije li nekada i SEV (eng. COMECON) predvođen SSSR-om »dijelio posao« zemljama članicama, u razdoblju od 1949. do 1991.«. A ima još podosta primjedbi Naravno, to nije sve. Zdravstvena industrija traži povezano učenje živih i neživih materijala. Na djelu je poboljšavanje ljudskog bića okruženog robotima i avatarima. U živoj raspravi o popisu lektire nije dotaknuto pitanje je li hrvatski još službeni jezik u hrvatskom obrazovnom i odgojnom sustavu. Mora li se obrazovanje pridržavati međunarodnih i hrvatskih normi te pravopisa? Pitanje, želimo li zaista školu pretvoriti u lunapark? I kome je to u interesu? Zemlje poput Velike Britanije, Italije, Španjolske, Rusije i SAD su po rezultatima Pisa ocjenjivanja ispod prosjeka zemalja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Na vrhu su zemlje gdje je škola ozbiljan dio života. To su Kina, Honkong, Singapur i Japan (VDI-N, 19. veljače 2016.). Nikada nisam čuo od naših vrlih reformatora da bi se trebalo ugledati u švicarsko obrazovanje. Kao ni to, zašto od 2001. Švicarska ima trajni porast vlastitog stanovništva. Valja zaključiti. Škola nije lunapark ili plesna dvorana. Ona je jednako teški rad kao i kasnije tijekom života. A konkurencija je sve nemilosrdnija. Nažalost, kurikulna reforma ne obećava ništa dobro hrvatskom narodu. Nije u pitanju samo popis literature. Treba razgrnuti i utjecaje svih mogućih lobija. Tempiranoj bombi izvučen je osigurač. Pitanje glasi, na koji dio kurikulne reformi se to odnosi? Večernji list, 14. ožujka 2016. Osnovni problem hrvatskog jezika nije popis lektire. Temelji je problem hoće li se hrvatska kurikulna reforma temeljiti na ustavnoj odredbi. U Hrvatskoj službeni je jezik hrvatski. Hoće li se konačno ta reforma propisati da se u obrazovnom sustavu mora pridržavati međunarodnih i hrvatskih normi te na njima temeljenim pravopisnim normama? Kada će hrvatski jezikoslovci shvatiti da je najvažniji zadatak u očuvanju hrvatskog jezika stvaranje novih naziva, posebno onih koji se rabe u svakodnevnom pismu i govoru. Da je za gadget moguće napisati spravica a za widget programčić. Ukazati javnosti, engleska riječ ultimate ima barem 18 značenja. Pa ne može sve biti ultimativno. Posebno, strukovno nazivlje moraju zajedno stvarati stručnjaci pojedinih područja u suradnji s jezikoslovcima. A njima su znanstveni moćnici zabranili pisanje na hrvatskom jeziku u hrvatskim časopisima. Koji su sada postali trećerazredne ispostave drugih zemalja u funkciji stranog kapitala. A Ispravno znači napisati: »to je postotak koji iznosi dvadeset pet cijelih dva«, kao 25,2 % a ne kako pišu svi mediji 25.2%. Ovih dana niz napada na Ministra znanosti, obrazovanja i sporta usmjeren je na njegovu dvojbu oko evolucije. Nitko nije spomenuo jednu odluku Pape Ivana Pavla II. od 22. listopada 1996. da je evolucija ispravna znanstvena teorija. Bio sam sudionikom 2006. skupa Filozofija i religija. Naučio sam primjerice što je to teologija kaosa i njezina važnost za razumijevanje teorije prapraska. Ništa se od toga ne govori o tome u javnosti. Konačno što je s tempiranom bombom iz doba mračnih osamdesetih? To je stav da treba obrazovati za radno mjesto. Mi smo to tada zvali obrazovanje za đonište lijevo i đonište desno. Hrvatskoj se prenosi oduševljenje o obrazovanju kao luna-parku. Istodobno, najuspješniji na Pisa provjerama su učenici iz Azije. Koji vrlo naporno rade o čemu svjedoče podatci iz 2012. (VDI-N, 19. veljače 2016.). Svi govore o STEM-u, a ne znaju prevesti što to znači. Još manje znaju obrazložiti zašto je tu skraćenu kraticu u propagandne svrhe upotrijebio predsjednik B. Obama. Drugo, prestanite učiti djecu od osnovne škole informatici. Nedavno je to na više mjesta izvrsno objasnila Dubravka Salopek-Weber, učiteljica fizike u dvije zagrebačke osnovne škole, kako se sama potpisuje Prof. emer. Igor Čatić Obrazovanje bi se trebalo temeljiti na Strategiji razvoja Hrvatske koju još uvijek nemamo Zg-magazin 14. ožujka 2016. Dio koji se tiče kurikulne reforme »Strateški je neprihvatljivo uvođenje obvezne informatike u osnovnu školu. Radi se o formativnim godinama. Kao glavni razlog navodi se kreativnost, rješavanje zadataka. Nema istraživanja koja pokazuju opravdanost toga. Upravo suprotno. Strategiju obrazovanja moraju osmisliti vizionari koji vide cjelinu«. Zapaženi ste kritičar tekućih obrazovnih reformi. U jednom prijašnjem razgovoru za naš portal kritizirali ste »Bolonjski proces« navodeći da se njime priprema visoko obrazovanje za odabranu elitu. Sad ste se obrušili na kurikulnu reformu. Što s njom ne valja, koji su njeni ključni nedostatci? Nedavno sam izabran za pridruženog člana Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU. Ovih dana poslao sam listu naslova primjedbi. Neke od njih su već objavljene na stranicama ovog portala a bit će i drugih primjedbi. Zato najvažnije primjedbe. Osnovna je misao kritike sadržana je u rečenici. »Svaka djelatnost u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva. Koje određuje politika«. Primjedbe su podijeljene u ciljeve, ostvaraje i moguće posljedice. Bit će navedene samo neke točke iz popisa primjedbi. Hrvatska mora načiniti vlastiti model obrazovanja temeljen na najboljim iskustvima drugih zemalja, ali zasnovan na projekciji znanja i spoznaja i primjeren potrebama životnog vijeka rođenih 2015. Temeljni oblik komunikacije je hrvatski standardni jezik. To podrazumijeva trajni razvoj općega i strukovnog jezika te uporabu međunarodnih i hrvatskih normi kao i pravopisnih odredbi. Obrazovanje mora biti STEM (prirodna znanost, informatika, tehnika i matematika) i SSH (društveno-humanističke znanosti). Mladi ljudi će rasti u potpuno drugom okruženju. O tome se dosta pisali na ovom portalu. Pritom mislim na kiborgizaciju, robotizaciju i avatarizaciju. No nisu svi ljudi kreativni. Strategija obrazovanja i odgoja novih generacija mora se temeljiti na Strategiji razvoja Hrvatske. Koje nema. Strategiju moraju osmisliti vizionari koji vide cjelinu. Nepoželjno je razdvajanje u posljednja dva razreda srednjeg obrazovanja. Nedopustivo je obrazovanje za radno mjesto. Ne smije se podilazi učenicima i pretvoriti školu u lunapark. Posebno vas ljute oni koji smatraju da je informatika alfa i omega suvremenog obrazovanja… Strateški je neprihvatljivo uvođenje obvezne informatike u osnovnu školu. Radi se o formativnim godinama. Kao glavni razlog navodi se kreativnost, rješavanje zadataka. Nema istraživanja koja pokazuju opravdanost toga. Upravo suprotno. Evo citata. Globalna studija o obrazovanju u zemljama OECD-a Students, Computers and Learning, Making the Connection je pokazala da je u 7 zemlja koje su uložile velika sredstva u informatizaciju škola došlo do stagnacije u znanju djece na PISA testovima. U 3 zemlje do značajne stagnacije. To je navedeno i u članku obavljenom kod vas, autorice D. S. Weber. Prije nekoliko godina ste ustvrdili da Hrvatska uopće nema strategiju obrazovanja te ste sastavili akronim (5 K + OU) koji opisuje takvo stanje. Jesmo li se u međuvremenu pomaknuli od toga ili je vaš opis još uvijek aktualan? Izvrsno pitanje. Svojedobno napisao sam članak: Konačno je jasno definirana strategija razvoja Hrvatske (Hrvatski fokus, 23. studenoga 2012.) s podnaslovom Kada se u Bruxellesu određivalo, nama je pripao turizam. Osobno tu Strategiju prepoznajem kao 5K (kuhari, konobari, kriminalci, k…. (noćne dame) i klimatizacija. I tada i sada su se ministri financija bavili i bave rezanjem rashoda, a ne kako će stvoriti novi prihod. A znanstvena zajednica i posebno inženjeri šute. Kakav nam onda obrazovni model treba? Imate li konkretni prijedlog, da ne ostane sve samo na kritiziranju? Opće obrazovanje za sve i to za životni vijek. Trebat će kasnije stalno učiti, za sve brojniju promjenu radnih mjesta unutar nekog područja. Posebno treba razvijati sustavnosni pogled, pogled na cjelinu. ZAKLJUČAK U predloženom obliku kurikulna reforma ne nudi istinsko poboljšavanje postojećeg sustava obrazovanja za izazove budućnosti. Od trenutka kada započne reforma u 1. razredu osnovne škole, uz pretpostavku 13-godišnjeg školovanja, prvi učenici će maturirati oko 2030, a diplomirati oko 2035. Predloženi nacrt reforme je složeni sustav, što znači da su rješenja naslagana jedno do drugoga. A radi se o vrlo kompliciranom (puno podsustava) i iznimno kompleksnom (brojne veze među podsustavima). Stoga nisu sagledane sve mogućnosti boljeg povezivanja sve brojnijih podsustava u potrebni poboljšani sustava obrazovanja hrvatskih učenika. Stoga je u ovom trenutku predložena reforma samo osnova za bolje promišljanje budućnosti hrvatskoga obrazovnog sustava. Posebno brine traženje političke podrške voditelja projekta. HAZU se mora takvoj politikanskoj reformi najodlučnije oduprijeti. Prof. emer. Igor Čatić, v. r. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na Vašem doprinosu javnoj raspravi o kurikularnim dokumentima no primjedbe i razmišljanja ne odnose se izravno kurikulum Tehničkog i informatičkog područja.
10 Vladimir Paar PRIJEDLOG KURIKULUMA TEHNIČKOG I INFORMATIČKOG PODRUČJA Akademik Leo Budin Zagreb, 3. travnja 2016. Predmet: Osvrt na objavljene dokumente Cjelokupne kurikularne reforme i ocjena kurikuluma za predmet Informatika Znanstvenom vijeću za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Sukladno raspravi na 1. sjednici Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo održanoj 16. veljače 2016. godine, kao i pisma Predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademika Zvonka Kusića od 10. ožujka 2106. godine upućenog tajnicima Razreda Akademije kojim je zatražio mišljenja Razreda o objavljenim kurikularnim dokumentima i najavio održavanje rasprave o kurikularnoj reformi na razini Akademije, slobodan sam istaknuti neke refleksije na započeti proces preobrazbe hrvatskog školstva. A) STAVOVI HRVATSKE AKADEMIJE ZNANOSTI I UMJETNOSTI KOJE TREBA OSNAŽITI I DOPUNITI Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti već dvadesetak godina sustavno upozorava na nužne promjene u hrvatskom školstvu. Tako se u izjavi u izjavi Važnost znanja i primjene znanja za izlazak iz krize i razvoj Hrvatske usvojenoj na sjednici Predsjedništva dana 30. studenoga 2011. nalaze sljedeći odlomci: Preobrazba predvisokoškolskog obrazovanja U preobrazbi hrvatskoga školstva Vlada Republike Hrvatske preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa mora težiti uspostavi obrazovnog sustava kojim se svakoj osobi treba omogućiti sljedeće: - da bude sposobna živjeti u suvremenom civiliziranom svijetu i aktivno sudjelovati u kulturnim zbivanjima te da bude osposobljena za prihvaćanje i sudjelovanje u izgradnji vrijednosnih sustava primjereno načelima suvremene demokracije, - da bude sposobna djelovati u suvremenom tehnički razvijenom svijetu u kojem se njeguje pokret održivog razvoja, što pretpostavlja stjecanje osnovnih znanja iz područja matematike, prirodnih znanosti, tehnike i informatike, - da bude sposobna cijeli život stjecati nova znanja i vještine i tako se trajno prilagođavati promjenljivim uvjetima života i rada. Pri razradi novih kurikula predvisokoškolskog obrazovanja i u mjerama za njegovo oživotvorenje moraju biti primjereno zastupljena sva područja znanja te se mora osigurati da učenici nakon obveznog obrazovanja steknu ključne sposobnosti za cjeloživotno učenje i prilagodbu vrlo promjenljivu tržištu rada. Kulturne spoznaje i vještine u obaveznom obrazovanju Tijekom obaveznog obrazovanja učenici moraju steći spoznaje o nacionalnom i europskom kulturnom nasljeđu. Nužno je razumjeti kulturalnu i jezičnu različitost u Europi i drugim područjima svijeta, potrebu njenog očuvanja i važnost estetskih faktora u svakodnevnom životu. Potrebno je steći vještine koje se odnose i na uvažavanje i na izražavanje: uvažavanje i uživanje u umjetničkim djelima i izvedbama kao i na samoizražavanje kroz različite medije koristeći svoje urođene sposobnosti. Dobro razumijevanje vlastite kulture i osjećaj identiteta može biti osnova za otvoreni stav i poštivanje različitosti kulturalnog izraza. Odgoj i izgradnja sustava vrednota Školski sustav mora djelovati odgojno i posredstvom društveno-humanističke komponente obrazovanja poticati humanističku orijentaciju, kulturu nenasilja i tolerancije. Treba jačati vrednote novog identiteta hrvatskog društva u kojem neće strah od budućnosti biti motiv odricanja od nekih prava i sloboda u ime prihvaćanja trenutne racionalnosti formalnog sustava društva. Posljednjih se dvadesetak godina mijenja sustav vrednota pa umjesto egalitarno-kolektivističkog modela razvija individualno-liberalni sustav koji favorizira osobni probitak, materijalni interes i korist. Školski sustav ne može sam razviti i širiti humanističke vrednote u društvu. Mediji, obnašatelji javnih dužnosti, poglavito političari, moraju djelovati u korist javnosti i kritički se odnositi prema vrednotama koje propagiraju i šire u javnosti. Poticanje interesa za prirodne, tehničke i biotehničke znanosti Školski sustav mora djelovati tako da potakne zanimanje učenika za studije iz polja prirodnih, biotehničkih i tehničkih znanosti. Zanimanja koja se stječu takvim studijima ključna su za razvitak visokotehnološkog društva. Politikom upisivanja na sveučilišta i veleučilišta mora se poticati obrazovanje za prirodoznanstvena, tehnička i biotehnička područja. Sustavi potpore – upisnine, stipendije, krediti i sl. – moraju pripomoći u poticanju zanimanja za ta područja. Jasno je da se školskim sustavom može samo neznatno djelovati na odabir mladih ljudi. Izbor koji moraju učiniti osamnaestogodišnjaci određen je pretežno uvjetima okruženja. U društvu u kojem javni sustav vrednota visoko rangira isključivo brz financijski ili društveni uspjeh zanimanja u području istraživanja i proizvodnje nisu osobito privlačna. Vlada Republike Hrvatska mora, uz uključivanje medija u to, promicati ulogu prirodnih, biotehničkih i tehničkih znanosti kao nezaobilaznih sastavnica obrazovanja za visokotehnološko inovacijsko društvo znanja. Politika prema obrazovanju i položaj nastavnika Vlada Republike Hrvatske mora hitno odrediti zakonske i materijalne preduvjete za bitno povoljniji status nastavnikā. Nastavnici moraju postati ponosni na svoj poziv, biti mu predani i kreativni u radu s učenicima. Moraju se odrediti jasni i javno prepoznati uvjeti njihova napredovanja u struci. Sveučilišta moraju u svoje misije ugraditi obvezu uspostavljanja suvremeno organiziranih studija za nastavnike i njihovu cjeloživotnu izobrazbu, jer je vrhunska izobrazba nastavnika bitan temelj za preobrazbu hrvatskoga školstva. Zbog toga se u uvjete napredovanja u znanstveno-nastavnim i znanstvenim zvanjima mora uključiti i sudjelovanje u obrazovanju i doobrazovanju nastavnikā predvisokoškolskih obrazovnih institucija te u pripremi udžbenikā i nastavnih pomagala za sve razine obrazovanja. Uključivanje gospodarstva u obrazovni proces Vlada Republike Hrvatske mora preko svojih ministarstava donijeti poticajne mjere kako bi se u odabir i potporu prikladnih projekata i pripremu nastavnih pomagala u školama na lokalnoj razini uključilo i gospodarstvo. Stručnjaci koji djeluju u gospodarstvu mogu pomoći pri utvrđivanju životno zanimljivih projekata i organiziranju praktičnog rada. Vlada Republike Hrvatske mora potaknuti institucionaliziranje takve suradnje gospodarstva i škola. Uspjeh neće doći sam od sebe ako se ne stvori čvrsta veza državnih institucija koje donose odluke, gospodarstva i institucija koje obavljaju obrazovnu i odgojnu zadaću. Posebno je važno uspostaviti dobre odnose javnog i privatnog sektora u pripremi udžbenika koji moraju zadovoljavati stroge stručne i pedagoške kriterije. Nadalje, u dokumentu u Stav Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti o nacrtu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije usvojenom na sjednici Predsjedništva dana 8. studenog 2013. godine između ostalog se kaže: Važnost obrazovanja iz područja matematike, prirodnih i tehničkih znanosti U radnom tekstu Strategije se navodi da bi predloženim izmjenama u sustavu obrazovanja svakoj osobi između ostalog trebao omogućiti: „sposobnost djelovanja u suvremenom, tehnički razvijenom društvu u kojemu se njeguje aktivan pokret održivog razvoja, što pretpostavlja stjecanje važnih znanja i vještina, posebice iz područja matematike, prirodnih znanosti, tehnike i informatike te društvenih i humanističkih disciplina“. Smatra se da temeljna znanja treba stjecati disciplinarno, u predmetnoj nastavi (hrvatski jezik, strani jezici, povijest, matematika, biologija, geografija, informatika, tehnički odgoj, likovni odgoj glazbeni odgoj, tjelesni odgoj, vjeronauk), a tek nakon toga se može ostvariti uspješna interdisciplinarna primjena znanja i stjecanje vještina. Zbog toga ne treba uvoditi integrirane predmete, kao primjerice prirodoslovlje umjesto temeljnih predmeta: fizike, kemije, biologije i geoznanosti. U pripremi novih kurikula trebaju sudjelovati stručnjaci iz svih predmetnih disciplina, a treba uvažiti i bitne postavke europskih trendova u preoblikovanju obrazovnih sustava. Obrazovanje nastavnika U Strategiji treba predložiti mjeru kojom će kompetentni sudionici sa sveučilištā, iz obrazovnog sustava te iz državne uprave i državnih agencija pripremiti smjernice za : - pripremu programa inicijalnog osposobljavanje učiteljā i nastavnikā, - pripremu plana prilagođavanja sveučilišne izobrazbe nastavnikā na prirodoslovno-matematičkim, filozofskim fakultetima i učiteljā na učiteljskim fakultetima - pripremu plana osposobljavanja sadašnjih odgojiteljā, učiteljā i nastavnikā, - plan popularizacije nastavničkih i učiteljskih studija Priprema udžbenika i ostalih nastavnih materijala te obrazovnih pomagala U Strategiji treba predložiti mjeru kojom će se pokrenuti rasprava s kompetentnim sudionicima sa sveučilištā, iz obrazovnog sustava te iz državne uprave i agencija o razradi smjernica za pripremu udžbenika i ostalih nastavnih materijala uz uvažavanje nekoliko početnih teza: - preobrazbu obrazovnog sustava treba iskoristiti i za korjenitu promjenu nastavne literature, - koncepciju udžbenikā bilo bi poželjno uskladiti s eventualnim promjenama metoda poučavanja, - usvajanje kompetencije samostalnog učenja može se potaknuti dobrim koncipiranjem i strukturiranjem udžbenikā, - popratne sadržaje trebalo bi na sustavan način pripremiti za digitalne repozitorije dostupne preko Interneta, - kvalitetni udžbenici pripremljeni od kompetentnih skupina autora mogli bi postati dio nacionalne kulture te poslužiti i pojedincima za cjeloživotno učenje. Treća misija sveučilištā Iz mnogih odrednica Strategije proizlazi da hrvatska sveučilišta moraju odigrati odlučujuću ulogu u preobrazbi obrazovnog i istraživačkog prostora a time i društva u cjelini. U posljednje se vrijeme društvena uloga sveučilišta ističe kao njegova 'treća misija' (uz prve dvije: 'poučavanje' i 'istraživanje'). Treća se misija ostvaruje na različite načine: - Sveučilišta moraju uspostaviti suvremeno organizirane studija za nastavnike i njihovu cjeloživotnu izobrazbu, jer je vrhunska izobrazba nastavnika bitan temelj za preobrazbu hrvatskoga školstva. - Sveučilišta i istraživački instituti moraju pri redefiniranju svojih misija pojačati svoju društvenu i gospodarsku ulogu i u skladu s tim strateški se usmjeriti prema inovativnosti kako bi se aktivno uključili u gospodarsku reformu i industrijski razvoj. Uvjet su za to čvršći partnerski odnosi s gospodarstvom i poslovnom zajednicom. - Organiziranje nastave i istraživanja u visokoškolskim institucijama mora rezultirati inovacijskim procesom pri kojem se znanja i vještine prenose gospodarstvu i društvenoj zajednici preko zajedničkih istraživačko-razvojnih projekata. - Dobro osmišljene institucije cjeloživotnog obrazovanja preduvjet su za inovativno gospodarstvo koje je svojim procesima, proizvodima i uslugama konkurentno u svijetu. Kako je znanje temeljni preduvjet gospodarskog rasta, istraživačke mogućnosti sveučilišta postaju temeljni pokretač društvenog razvoja. Zbog toga sveučilišta moraju osmisliti i uspostaviti načine posredovanja u stjecanju novih znanja i vještina u društvu, pri čemu valja posebice uvažavati demografske trendove i ograničenja. - Obrazovna uloga sveučilišta mora se proširiti i na stručnjake koji su završili redovito školovanje te im omogućiti cjeloživotnu prilagodbu novom, na znanju zasnovanom tržištu rada, a posebice novim tehnologijama u područjima važnim za razvoj malih i srednjih poduzeća. Kako bi sveučilišta mogla ispunjavati i svoju treću misiju mora se redefinirati metrika za vrednovanje rada na sveučilištima te prilagoditi kriterije napredovanja. Uz ocjenu bibliografske komponente, u kriterije za vrednovanje i napredovanje u znanstveno-nastavnim i znanstvenim zvanjima treba uključiti i sudjelovanje u aktivnostima treće misije. Zaključne napomene: U spomenutim dokumentima Akademije posebno se ističe velika uloga hrvatskih sveučilišta u preobrazbi obrazovnog sustava. Može se ustanoviti da je to upozorenje Akademije prepoznato na sveučilišnoj razini te je dana 23. ožujka 2016. na Sveučilištu u Zagrebu održan okrugli stol Utjecaj kurikularne reforme na visokoobrazovni sustav i društvo na kojem su sudjelovali i rektori drugih sveučilišta, članovi Rektorskog zbora Republike Hrvatske. Dana 18. travnja 2016. godine održat će se na Sveučilištu u Zagrebu okrugli stol Položaj područja STEM na Sveučilištu u Zagrebu i utjecaj na širu zajednicu na kojem će se između ostalog raspravljati o tome kako Sveučilište u Zagrebu može pomoći pri dodatnoj izobrazbi nastavnika u osnovnim i srednjim školama, koji predaju na predmetima bliskim područjima STEM –a. Akademija treba osnažiti svoje dosadašnje stavove uvažavajući nova saznanja o procesu preobrazbe hrvatskog školstva nakon donošenja Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije i započete kurikularne reforme ukazujući na realne mogućnosti njezine provedbe. B) PRIJEDLOZI RAZREDA ZA TEHNIČKE ZNANSOTI Povodom pisma Predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti akademika Zvonka Kusića upućenog tajnicima Razreda Akademije Razred za tehničke znanosti na svojoj je 3./145. sjednici održanoj 17. ožujka 2016. godine proveo raspravu o prijedlogu kurikularnih dokumenata i nakon opsežne rasprave uputio Upravi Akademije sljedeće prijedloge: 1. Kurikularnu reformu treba osmisliti i provesti projektno te ustrojiti Savjet za provođenje projekta Za sada je posao oko reforme vodila Ekspertna radna skupina koju je prvotno imenovao ministar Vedran Mornar a zatim ponovno i ministar Predrag Šustar dana 11. ožujka 2016. Ekspertna radna skupina je uspješno provela organizaciju izrade sustava nacionalnih kurikulumskih dokumenata vodeći računa da svi oni budu oblikovani u skladu sa suvremenim saznanjima o odgojno-obrazovnim procesima. Na kurikularnoj reformi radilo je preko 430 stručnjaka organiziranih u različite stručne radne skupine. Te su radne skupine bile organizirane prema područjima djelovanja cjelovite kurikularne reforme (na nacionalnoj razini, te na područnim, međupredmetnim i predmetnim razinama). U svim stručnim radnim skupinama većinu su činili učitelji, nastavnici, odgojitelji, stručni suradnici i ravnatelji iz odgojno-obrazovnih ustanova, te metodičari i predmetni stručnjaci s visokoškolskih institucija i znanstvenih instituta. Međutim, poslovi koji slijede daleko nadmašuju mogućnosti i kompetencije Ekspertne radne skupine (što je jasno vidljivo iz mjera predviđenih u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije) Zbog toga je potrebno: - daljnji posao na preobrazbi obrazovnog sustava organizirati projektno (što je i pretpostavka za uporabu sredstava iz europskih fondova); - na razini Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta odnosno na razini Vlade RH osnovati Savjet za provođenje projekta cjelovite kurikularne reforme (sastavljen od predstavnika sveučilištā, obrazovnih institucija, gospodarstva i agencija); - po potrebi osnovati koordinacijske radne skupine za pojedina obrazovna područja koja bi obavljale stručnu i znanstvenu recenziju i usklađivanje predmetnih i međupredmetnih kurikuluma. 2. U reformi treba uvažiti rezultate PISA istraživanja PISA (Programme for International Student Assessment) najveće je međunarodno obrazovno istraživanje koje ispituje znanja i kompetencije učenika u dobi od petnaest godina. Provodi se u zemljama članicama Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) i partnerskim zemljama u trogodišnjim ciklusima (2000., 2003., 2006., 2009. i 2012.). Ispituje znanja i sposobnosti iz triju područja: matematičke, prirodoslovne i čitalačke pismenosti. Hrvatski petnaestogodišnjaci u tom istraživanju ostvaruju ispodprosječne rezultate, što ukazuje da se u osnovnim školama mora promijeniti pristup stjecanju znanja, poučavanju temeljnih vještina te osobito usmjerenosti primjeni. Tu tvrdnju potkrjepljuje djelomični grafički prikaz istraživanja iz 2009. godine: Slični su rezultati postignuti i u 2012. godini tako da su hrvatski učenici postigli prosječno 485 bodova iz čitalačke pismenosti, 471 bod iz matematičke pismenosti i 491 bod za postignuća iz prirodoslovne pismenosti. S obzirom da se ispitivanje provodi na učenicima koje imaju 15 godina rezultati istraživanja ukazuju na kvalitetu osnovnoškolskog obrazovanja. Zbog toga bi predloženi Savjet za provođenje projekta cjelovite kurikularne reforme i pripadne koordinacijske skupine trebale pažljivo analizirati rezultate PISA istraživanja i predložiti kurikulumske zahvate koji bi mogli poboljšati status Hrvatske u budućim istraživanjima. Jasno je da ovaj pogled na razinu obrazovanja, koja je u Hrvatskoj ispod razine OECD prosjeka, smanjuje našu konkurentnost jer odbojno djeluje na potencijalne investitore u hrvatsko gospodarstvo. 3. Promjena naziva predmeta "Priroda i društvo" u "Priroda, tehnika i društvo" Razred za tehničke znanosti smatra da učenici već od početka svojeg školovanja moraju postati svjesni da je čovjek svojim djelovanjem prilagođuje prirodno okruženje kako bi i stvorio bolje uvjete života ali pritom narušava sklad prirodnih procesa i često negativno djeluje na prirodni okoliš. U 1. obrazovnom ciklusu (u prva četiri razreda osnovne škole) postoji predmet Priroda i društvo koji obrađuje te teme. Opis tog predmeta glasi: "Priroda i društvo" interdisciplinaran je nastavni predmet koji integrira znanstvene spoznaje prirodoslovnoga, društveno-humanističkoga i tehničko-informatičkoga područja. Prirodne znanosti uvode učenika u svijet istraživanja i spoznavanja prirode, a društvene i humanističke znanosti u život ljudi i društvene odnose koji se temelje na uvažavanju i prihvaćanju ljudske prirode. U procesu učenja i poučavanja bitne su i spoznaje tehničko-informatičkoga područja što uključuje pravilnu, sigurnu i svrsishodnu uporabu različitih oblika tehnologije, a posebice informacijsko-komunikacijske tehnologije. U skladu s opisom predmeta i postignućima koja učenici moraju steći predlaže se promjena naziv tog predmeta u "Priroda, tehnika i društvo". Taj naslov puno bolje odražava sadržaj predmeta i istovremeno stvara svijest o potrebi usklađenog djelovanja prirode, tehnike i društva. U petom razredu se taj predmet dijeli na predmete "Priroda" i "Tehnička kultura", a u 7. razredu se predmet "Priroda" dijeli na predmete "Fizika", "Kemija" i "Biologija". 4. Obavezni predmet Informatika u 3. obrazovnom ciklusu (6., 7. i 8. razred) U dokumentu Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje predviđene je nastavni plan za osnovnu školu prikazan tablicom 1. U tom je nastavnom planu predviđen izborni predmet Informatika u svih osam razreda osnovne škole. Na okruglom stolu o nastavi informatike koji je organizirala koordinacijska skupina predstavnika sljedećih visokoškolskih institucija četiriju hrvatskih sveučilišta: - Elektrotehnički fakultet i Odjel za matematiku Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku; - Učiteljski fakultet Sveučilišta u Rijeci; - Prirodoslovno-matematički fakultet i Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu; - Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet organizacije i informatike, Filozofski fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet i Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. utvrđena je potreba preobrazbe nastave informatike koja se mora usmjeriti prema rješavanju problema. U predmetnom kurikulumu za predmet "Informatika" dobrim su dijelom uvažene preporuke s tog okruglog stola i uvedena je domena Računalno razmišljanje i programiranje. Ustanovljeno je da suvremena kognitivna znanost podupire tezu da se poučavanje matematike prvenstveno zasniva na usvajanju matematičkih ideja i novih koncepata. Pritom, su konceptne metafore osnovni kognitivni mehanizmi poučavanja. Pokazalo se da računalno razmišljanje i programiranje pruža velike mogućnosti potpore takvim kognitivnim mehanizmima. Računalno razmišljanje može se primijeniti u obrazovnim područjima matematike, prirodoslovlja i tehnike. Zbog navedenog Razred za tehničke znanosti predlaže da predmet "Informatika" u 3. obrazovnom ciklusu (6., 7. i 8. razredu) postane redoviti predmet. C) INFORMATIKA I INFORMACIJSKA I KOMUNIKACIJSKA TEHNOLOGIJA U KURIKULARNIM DOKUMENTIMA 1 . Stavovi strukovnih udruga i visokoškolskih institucija u vezi oblikovanja sadržaja nastavnog predmeta "Informatika" te uporabe informacijske i komunikacijske tehnologije Nastavni predmet "Informatika" uveden je u hrvatski školski sustav prije nekoliko desetljeća kada je središnja tema bila izučavanje svojstava računalnih sustava. Predmet je tada svrstan u područje tehničke kulture te se i danas u našem školstvu, pa i u recentnim kurikularnim dokumentima razvrstava u t. zv. Tehničko i informatičko podruje. Međutim, danas se naglasak stavlja na računalne postupke (engl. computation) koji su primjenljivi u svim granama ljudske djelatnosti uključujući sva područja znanosti i obrazovanja. Prema tome, svrstavanje predmeta u Tehničko i informatičko područje nije više u potpunosti opravdano. Zbog toga su strukovne udruge koje se bave tim područjem potaknule rasprave niz rasprava u koje su se uključile i visokoškolske ustanove. Tako je u svibnju 2014. godine u okviru 37. međunarodnog skupa MIPRO 2014 u Opatiji održan okrugli stol pod naslovom Digitalna pismenost i računarstvo u predvisokoškolskom obrazovanju. Okrugli stol organizirale su četiri strukovne udruge: Hrvatska udruga za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, elektroniku i mikroelektroniku (MIPRO), Hrvatska sekcija IEEE, Hrvatska ACM sekcija i Hrvatsko društvo za promicanje informatičkog obrazovanja (HDPIO). Nakon tog okruglog stola pripremljen je dokument pod naslovom Preporuke za preobrazbu nastave informatike u hrvatskom obrazovnom sustavu. (Izvještaj s tog okruglog stola dostupan preko poveznice : http://www.ieee.hr/_download/repository/MIPRO_IEEE_ACM_HDPIO_preporuke_20140715.pdf ) Nadalje, na godišnjem skupu Računalo u školi u organizaciji Hrvatskog društva za promicanje informatičkog obrazovanja (HDPIO), koji je održan u rujnu 2014. godine u Šibeniku, na kojem su sudjelovali nastavnici informatike i računarstva u osnovnim i srednjim školama Republike Hrvatske te članovi akademske zajednice koji se bave obrazovanjem nastavnika i inženjera iz područja informatike i računarstva, organiziran je okrugli stol pod nazivom Informatika u novom Okviru nacionalnog kurikuluma i kompetitivnost Hrvatske. Na tom okruglom stolu prihvaćene su i nadopunjene navedene preporuke četiriju strukovnih udruga i predložene su konkretnije aktivnosti za preobrazbu hrvatskog obrazovnog sustava. Djelovanje strukovnih udruga popraćeno je interesom visokoškolskih institucija diljem Hrvatske te su se na poticaj Fakulteta elektrotehnike i računarstva Sveučilišta u Zagrebu one okupile kako bi ocijenile njihove prijedloge i utvrdile mogućnost ostvarenja tih vrijednih društvenih inicijativa u institucionalizirane aktivnosti. Ustanovljeno je da je početnu raspravu najprikladnije provesti organizacijom okruglog stola u čiju su se pripremu uključile sljedeće visokoškolske institucije četiriju hrvatskih sveučilišta: - Elektrotehnički fakultet i Odjel za matematiku Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku; - Učiteljski fakultet Sveučilišta u Rijeci; - Prirodoslovno-matematički fakultet i Fakultet elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu; - Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet organizacije i informatike, Filozofski fakultet, Prirodoslovno-matematički fakultet i Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Prethodno navedena koordinacijska skupina sastavljena od predstavnika tih institucija i predstavnika udruge HDPIO uskladila je program okruglog stola Nastava informatike u hrvatskom obrazovnom sustavu koji je održan dana 14. travnja 2015. godine na Fakultetu elektrotehnike i računarstva. (Dokument je dostupan preko poveznice: http://www.fer.unizg.hr/_download/repository/Preporuke_okruglog_stola_o_inormatici_od_14_04_15.pdf) Nadalje, u studenom 2015. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Splitu održan je okrugli stol koji je potvrdio zaključke prethodnih stručnih okupljanja te utvrdio da projekt cjelovite kurikularne reforme treba povezati s projektom Razvoj modernih studijskih programa za izobrazbu nastavnika informatike, tehnike, biologije, kemije, fizike i matematike na temeljima razvoja Hrvatskog kvalifikacijskog okvira – STEMp (koji se provodi na Sveučilištu u Splitu). Na svim tim skupovima postignut je konsenzus u vezi nastave iz područja informatike i uporabe informacijske i komunikacijske tehnologije. Ustanovljeno je da se pod nazivom Informatika u obrazovnom sustavu uobičajeno podrazumijeva: - stjecanje vještina za uporabu informacijske i komunikacijske tehnologije (digitalna pismenost) kojom se oblikuju, spremaju, pretražuju i prenose različiti multimedijski sadržaji; - uporabu informacijske i komunikacijske tehnologije u obrazovnom procesu (edukacijska tehnologija, e-učenje); - rješavanje problema računalom uporabom nekog programskog jezika pri čemu su prepoznatljivi sljedeći koraci: specifikacija i raščlamba problema, analiza problema i odabir postupaka za njegovo rješavanje, priprema i izrada programa, ispitivanje programa i uporaba programa (rješavanje problema i programiranje). Digitalna pismenost i edukacijska tehnologija – uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije S osnovnim znanjima i potrebnim vještinama za uporabe informacijske i komunikacijske tehnologije učenici bi se trebali upoznati na predmetu Informatika i upotrebljavati ih u pojedinim predmetima u kojima se te tehnologije rabe. Za uporabu tih tehnologija moraju se pripremiti odgovarajuće međupredmetne teme. Osim savladavanja vještina za uporabu različitih programskih pomagala (za pisanje tekstova, pripremu grafičkih sadržaja, pretraživanje informacija, komuniciranje i sl.), učenici moraju usvojiti i odgovarajuća društvena, komunikološka te etička načela uporabe te tehnologije. Sve mogućnosti uporabe edukacijske tehnologije prvenstveno moraju savladati učitelji i nastavnici koji moraju aktivno sudjelovati u pripremi digitalnih edukacijskih repozitorija i koji su ključni nositelji promjena u odgojno-obrazovnom sustavu. Uspješnost primjene edukacijskih tehnologija u znatnoj mjeri ovisi i o opremljenosti škola. Rješavanje problema i programiranje Međutim, težište obrazovnog procesa u predmetu Informatika u osnovnim i srednjim škola mora biti rješavanju problema. Kod učenika je potrebno poticati razvitak algoritamskog odnosno računalnog načina razmišljanja (engl. computational thinking) koje omogućuje razumijevanje, analizu i rješavanje problema odabirom odgovarajućih strategija i programskih rješenja. Takav način razmišljanja nadovezuje se na matematički način razmišljanja (engl. mathematical thinking) koji se sustavno mora razvijati u matematici. Takvi se načini razmišljanja moraju prenositi i u druga područja, posebice u područje prirodoslovlja, kao i u praktični život. Ovakav pristup oblikovanju nastave informatike, posebice u osnovnoj školi, svakako bi se trebao odraziti i na poboljšavanje PISA rezultata hrvatskih učenika. Važno je utvrditi da današnje stanje razvoja programskih radnih okruženja omogućuje da se za sve razine obrazovanja (od predškolskog odgoja i obrazovanja pa do završnih razreda srednjih škola) praktična nastava može obaviti na razumno skromnoj opremi pri čemu čak i svaki učenik ta jednaka radna okruženja može imati i na svojoj vlastitoj opremi. 2. Osvrt na objavljene kurikularne dokumente Informatika i informacijska i komunikacijska tehnologija spominje se u više dokumenata objavljenih na mrežnim stranicama cjelokupne kurikularne reforme od kojih se ističu: (1) Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje, (2) Nacionalni kurikulum za gimnazijsko obrazovanje, (3) Nacionalni dokument Tehničkog i informatičkog područja kurikuluma, (4) Nacionalni kurikulum međupredmetne teme uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije, (5) Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta "Informatika". Iz prva dokumenta je vidljivo da je: - za osnovnu školu previđen izborni predmet "Informatika" od po dva sata tjedno u svih osam razreda (vidjeti tablicu 1. u odjeljku B) 4.) - u gimnazijama je predviđen redoviti predmet "Informatika" u prva dva razreda (u prirodoslovno-matematičkim gimnazijama u sva četiri razreda) s tim da se novi kurikulum u gimnazijama uvodi tek školske godine 2020/2021. Dokument (4) Nacionalni kurikulum međupredmetne teme uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije definira međupredmetne teme u kojima se obrađuju načini uporabe informacijske tehnologije u različitim primjenama. Tim se međupredmetnim temama stječu vještine uporabe programskih alata za oblikovanje, pohranu, pretraživanje i prijenos različitih multimedijskih sadržaja. U različitim kontekstima dolaze do izražaje sve mogućnosti pojedinih naprava i programskih alata i sustava. Kroz obradu tih tema učenici moraju usvojiti odgovarajuća društvena, komunikološka te etička načela uporabe te tehnologije. Dokument (3) Nacionalni dokument Tehničkog i informatičkog područja dobrim je djelom preuzet iz ranijih pokušaja kurikularnih promjena (NOK) pa sadrži i donekle prevladano svođenje informatike na razinu tehničke primjene računala. Tako je u tom dokumentu istaknuto pet domena: - Tehnologija i tehnički sustavi te tvorevine, - Tehnički dizajn i materijalizacija zamisli, - Informacijska i komunikacijska tehnologija, - Rješavanje problema i programiranje, - Značenje tehnike i informatike za pojedinca i društvo. Može ustanoviti da se domene Informacijska i komunikacijska tehnologija dobrim dijelom obrađuju razrađuju u već opisanom dokumentu (4) koji se bavi međupredmetnom temom uporabe informacijske i komunikacijke tehnologije , dok je domena Rješavanje problema i programiranje temeljna domena u kurikulumu nastavnog predmeta "Informatika". Naime, u dokumentu (5) Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta Informatika predviđene su sljedeće domene: - Informacije i digitalna tehnologija, - Računalno razmišljanje i programiranje, - Digitalna pismenost i komunikacije, - e-Društvo. Svojevrsni nesklad koji je nastaje usporedbom ovih dokumenata autori dokumenta (5) Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta "Informatika" su prevladali sastavljanjem tablice preslikavanja jednih domena u druge. U doradi ovih dokumenata trebalo bi sadržajno i terminološki uskladiti sve spomenute dokumente i u toj doradi uvažiti preporuke stručne i znanstvene javnosti opisane u točki C) 1. 3) Posebni osvrt na dokument Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta "Informatika" Dokument Nacionalni kurikulum nastavnog predmeta "Informatika" uvodi u nastavu informatike već spomenute četiri domene: - Informacije i digitalna tehnologija, - Računalno razmišljanje i programiranje, - Digitalna pismenost i komunikacije, - e-Društvo. Iz opisa tih domena i njihove razrade u tablicama koje opisuju ishode učenja za sve razrede može se ustanoviti da prve dvije domene: Informacije i digitalna tehnologije te Računalno razmišljanje i programiranje na primjereni način obrađuju znanja i pripadne vještine u skladu sa suvremenim pogledima na obrazovanje iz tog područja. Iz priložene literature je vidljivo da se pri koncipiranju tog kurikulumskog dokumenta vodilo računa o svjetskom trendovima. Isto tako, u popisu literature citirane su i preporuke koji su u zadnje dvije godine nastale u našoj stručnoj javnosti. Druge dvije domene Digitalna pismenost i komunikacije te e-Društvo donekle preklapaju s međupredmetnim temama primjene informacijske i komunikacijske o čemu bi u daljnjoj razradi trebalo voditi računa. Veći dio obrazovnih ishoda tih dvaju domena je i kontekstno ovisan i lakše ih je postići kada se povežu s područjima primjene. Prema tome, te dvije domene u predmetu "Informatika" treba primjereno skratiti i na taj način oslobadit prostor za temeljitiju obradu prvih dvaju temeljnih domena, posebice domene Računalno razmišljanje i programiranje. Još jednom valja naglasiti da se uobičajena predodžba kako računala služe samo za lakše i brže izračunavanje složenih aritmetičkih izraza u zadnje se vrijeme promijenila i postalo je jasno da računalno razmišljanje potpomaže i stjecanje novih spoznaja u matematici i prirodnim znanostima. 4) Provedivost Nacionalnog kurikuluma nastavnog predmeta "Informatika" U predloženom nastavnom planu za osnovnu školu (tablica 1. u odjeljku B) 4.) predviđeno je da predmet "Informatika" bude izborni predmet u svih osam razreda. Kao osnovne prepreke za njegovu pretvorbu u obavezni predmet prešutno se navode: - nedovoljna opremljenost škola računalnom opremom , - nepostojanje udžbenika i ostalih nastavnih sadržaja, - nepripremljenost učitelja i nastavnika za provođenje novog kurikuluma. Međutim, te prepreke nisu nesavladive i mogu se u razumnom roku ublažiti pa i otkloniti Opremljenost škola Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta provodi projekt potpunog opremanja škola računalnom opremom koja omogućuje uključivanje škola u informacijsku i komunikacijsku infrastrukturu koju podržava CarNet. Potpuno opremanje škola je skupo i potpuna povezanost svih hrvatskih škola može se očekivati tek za izvjesni broj godina. Međutim, provođenje nastave iz domene Računalno razmišljanje i programiranje a djelomično i iz domene Informacije i digitalna tehnologija danas je moguće obaviti na relativno skromnoj računalnoj opremi. Pokazalo se da se programskim jezicima Scratch (sa slikovnim sučeljem koje je prikladno za učenike 1. i 2. obrazovnog ciklusa) i Python (koji uz vrlo pristupačnu sintaksu ima izrazite obrazovne mogućnosti za sve ostale obrazovne cikluse uključujući i visokoškolsko obrazovanje) može uspješno obaviti nastava u osnovnim i srednjim školama. Programska okruženja za uporabu tih programskih jezike su besplatna i mogu se slobodno instalirati na osobnim računalima čak i skromnijih mogućnosti. Učionice s odgovarajućim brojem takvih računala mogle bi se bez većih teškoća (sredstvima lokalnih zajednica i donacijama tvrtki) nabaviti za sve škole i to bez izuzetka. Štoviše, ti se programski sustavi mogu instalirati i na računalima svih učenika koji posjeduju već i najskromnija svoja osobna računala. Prema tome, računalna oprema ne bi trebala biti veća prepreka za uspješno izvođenje planirane nastave iz predmeta "Informatika". Udžbenici i nastavni materijali i pripremljenost učitelja i nastavnika Veća prepreka za uvođenje predmeta "Informatika" je nepostojanje udžbenika i ostalih nastavnih sadržaja. Koordinacijska skupina Okruglog stola Nastava informatike u hrvatskom obrazovnom sustavu opisanom u C) 1. predložila je stoga da se inoviranje nastave u postojećoj osnovnoj školi provede odgovarajućim projektnim pristupom. U tu bi svrhu trebalo nakon donošenja nacionalnog kurikuluma predmeta "Informatika" (pa možda već i tijekom njegova donošenja) trebalo pokrenuti sljedeće projektne zadatke: a) Pripremiti podloge te osigurati izradu udžbenika i ostalih nastavnih materijala za provedbu kurikuluma te digitaliziranje i pripremu materijala za e-učenje (u suradnji sa stručnjacima CARNet-a). b) Razraditi program inicijalne izobrazbe odgajatelja, učitelja i nastavnika koji će omogućiti provedbu novog kurikuluma. Učiteljski i nastavnički fakulteti bi na temelju tog programa trebali pripremiti programe za tako osmišljeno inicijalno i cjeloživotno obrazovanje. c) Provesti izobrazbu postojećih učitelja i nastavnika za izvođenje pokusnog provođenja novog kurikuluma informatike u osnovnim školama. Izobrazba bi se mogla organizirati u svim hrvatskim sveučilišnim centrima tijekom 2016. i 2017. godine i to za učitelje i nastavnike onih osnovnih škola koje se odluče za sudjelovanje u pokusnom provođenju kurikuluma. d) Obaviti izobrazbu svih učitelja i nastavnika osnovnih škola koje nisu bile obuhvaćene eksperimentalnim provođenjem novog kurikuluma informatike u osnovnim školama. Izobrazba bi se mogla organizirati u svim hrvatskim sveučilišnim centrima tijekom 2017. i 2018. godine. e) Kontinuirano praćenje provedbe, analiza i vrednovanje postignuća u razdoblju od 2016. do 2018. godine Rad na ovom projektu moguće je pokrenuti samofinanciranjem institucija sudionika projekta – sudjelovanjem u dijelu radnog vremena, a sam projekt treba ustrojiti tako da se za provedbu pojedinih faza mogu koristiti i sredstva iz fondova Europske unije. Najveće stavke u financiranju projekta povezane su s izobrazbom učitelja i nastavnika (zadaci b), c) i d)). Projekt bi trebao okupiti sudionike sa sveučilišta, škola, iz gospodarstva te prosvjetnih vlasti. On bi trebao biti vođen tako da bude sukladan aktivnostima koje će se provoditi u planiranim mjerama ostvarenja strategije i koordiniran s Ekspertnom skupinom za cjelovitu kurikularnu reformu. Bilo bi poželjno da institucije koje su sudjelovale u organizaciji okruglog stola utvrde mehanizme trajnije suradnje u takvom projektu i usuglase se oko načine rukovođenja projektom, odnosno njegovim dijelovima. Projekt bi morao biti otvoren i za druge sudionike. Organizaciju projekta bi kao nositelj trebala preuzeti jedna od institucija koja bi trebala okupiti ostale suradničke institucije. Nakon održanog okruglog stola je konzultativno ustanovljeno da bi Prirodoslovno-matematički fakultet Sveučilišta u Splitu bio prikladni potencijalni nositelj projekta te da bi potencijalni sudionici u pojedinim fazama projekta trebali biti: učiteljski i nastavnički fakulteti te fakulteti i visoke škole koje djeluju u područjima informacijskih znanosti i računarstva te neke odabrane škole. akademik Leo Budin Primljeno na znanje Zahvaljujemo na Vašem doprinosu raspravi. Primjedbe odnosno osvrt koje iznosite, a na kojima se zahvaljujemo u većoj mjeri se ne odnosi na Prijedlog kurikuluma Tehničkog i informatičkog područja, već na druge kurikulumske dokumente te ostale akte iz djelokruga rada MZO-a, no ovi prijedlozi će sigurno biti od velikog značaja u oblikovanju dokumenata koji slijede. Ipak, ovdje možemo uočiti prijedlog da se predmet Informatika ne bi trebao u današnje doba svrstavati u Tehničko i informatičko područje tj. da se sam opseg područja na neki način drugačije odredi. Napominjemo da su područja kurikuluma kao i nazivi predmeta preuzeti iz Nacionalnog okvirnog kurikuluma kojeg je 2011. objavilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta kao jednog od uporišta za samu izradu ovoga prijedloga. Izrada ovog prijedloga kurikuluma ne uključuje izmjenu naziva područja ili predmeta niti način svrstavanja predmeta po područjima.