Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima za mladež.
|
Redni broj
|
Komentar | Odgovor | |||
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMAZAKONA O SUDOVIMA ZA MLADEŽ | Vijeće studija Socijalne pedagogije Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu S obzirom na filozofiju i načela restorativne pravde (pa i medijacije između žrtve i počinitelja kaznenog djela (u hrvatskom ZSM-u sinonim za tu intervenciju je izvansudska nagodba) kao jednog od četiri osnovna modela restorativne pravde u svijetu) koja podrazumijeva proces u kojem se in/direktno susreću počinitelj i žrtva u sigurnom, neutralnom i strukturiranom okruženju (van prostora institucija sustava pravosuđa) pod vodstvom posebno educiranog NEUTRALNOG I NEPRISTRANOG stručnjaka/medijatora ili posrednika s ciljem razrješavanja posljedica i nadoknade štete (i materijalne, nematerijalne i emocionalne!) nastale kaznenih djelom, PREDUVJETI ULASKA U TAJ PROCES su sljedeći: DOBROVOLJNOST SUDJELOVANJA žrtve i počinitelja, PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI POČINITELJA za kazneno djelo, ZAŠTITA PRAVA, INTERESA I POTREBA ŽRTVE (više o tome u preporukama za primjenu i provedbu restorativne pravde: Recommendation CM/Rec(2018)8 of the Committee of Ministers to member States concerning restorative justice in criminal matters kao i njihovom komentaru- European Committee on Crime Problems (CDPC): Commentary to Recommendation CM/Rec(2018)8 of the Committee of Ministers to member States concerning restorative justice in criminal matters). Međutim, važno je napomenuti da su brojna europska (ali i svjetska) istraživanja pokazala da je vrijeme (timing) u kojem se žrtvi/počinitelju nudi mogućnost restorativne pravde/procesa izrazito važno, ali i učestalost/frekvencija tih ponuda. Stoga se u tom smislu preporuča žrtvi/počinitelju VIŠEKRATNO i u različitim fazama i razinama postupka nakon počinjenog kaznenog djela (od strane stručnjaka koji su educirani, senzibilizirani i razumiju filozofiju, postavke i načela restorativne pravde na razini državnog odvjetništva, suda, tijekom izvršenja sankcije/kazne, nakon izvršenja sankcije/kazne…) nuditi mogućnost DOBROVOLJNOG uključivanja u proces restorativne pravde što, kako je znanstveno dokazano, povećava broj sudionika koji su uspješno i zadovoljno prošli kroz restorativni proces. To znači da u velikom broju zemalja, državni odvjetnik, službe za podršku žrtvama, organizacije i usluge namijenjene počiniteljima, suci, CSS i sl., nude žrtvama/počiniteljima kratke informacije o: konceptu, načelima i ciljevima restorativne pravde/programa, postojanju službi za restorativnu pravdu/medijaciju između žrtve i počinitelja/izvansudske nagodbe u koju se oni, ako sami to žele, mogu javiti i zatražiti pokretanje procesa medijacije (pri čemu se zajednički susret počinitelja i žrtve događa SAMO AKO OBJE STRANE DOBROVOLJNO PRISTANU NA TAJ SUSRET). U nekim zemljama, osim informiranja žrtve/počinitelja o takvim programima/službama, sudac može poslati informacije o počinjenom kaznenom djelu (počinitelju i žrtvi) službi za medijaciju/izvansudsku nagodbu koja tada kontaktira obje strane i u individualnim razgovorima s počiniteljem/ žrtvom provjerava (između ostalog) i njihovu motivaciju za zajednički susret, odnosno dobrovoljnost sudjelovanja pri čemu, ako se odluče na zajednički susret, sud to može, ali i ne mora uzeti u obzir kod izricanja sankcije počinitelju. U svakom slučaju, medijacija između žrtve i počinitelja, odnosno izvansudska nagodba, radi osnovnog principa DOBROVLJNOG SUDJELOVANJA ne može biti izrečena (dakle prisilno nametnuta kao obveza) maloljetniku od strane suda, ali posebno ne - ŽRTVI. U tom kontekstu, predlažemo da sudac tijekom sudskog postupka JEDINO i eventualno (također uz dodatne edukacije na temu restorativne pravde) može ponuditi mogućnost uključivanja u restorativni proces, ali isključivo kao dobrovoljnu opciju žrtvi/počinitelju (i to isključivo na razini informacije o postojanju službi za izvansudsku nagodbu kojoj se sami, ako to žele, mogu javiti), ali NEVEZANU UZ SUDSKI POSTUPAK I NJEGOVE ISHODE. Budući da, kako i istraživanja pokazuju, ne postoji neki specifičan ili točno određen trenutak tijekom postupka koji se pokazuje najboljim za upućivanje slučaja u izvansudsku nagodbu/medijaciju između žrtve i počinitelja KD, već taj „trenutak“, odnosno vrijeme upućivanja slučaja u medijaciju/izvansudsku nagodbu, ovisi o specifičnostima svakog posebnog slučaja, karakteristikama žrtve, ali i počinitelja kao i okolnostima u kojima se trenutno nalaze, strategijama suočavanja žrtve (koji uvelike ovise o težini i specifičnostima kaznenog djela koji je doživjela pa je za teža kaznena djela dokazano da su i restorativne potrebe/potrebe za nadoknadom ne/materijalne i emocionalne „štete“ za žrtvu veće, pa time i potreba za uključivanjem u restorativni proces jest potencijalno veća, no upravo zbog težine pretrpljene štete, pokazalo se da bi se kod težih kaznenih djela, zbog proteka vremena koje pozitivno djeluje na strategije suočavanja žrtve, restorativni proces trebao nuditi KASNIJE tijekom postupka (ne kao mjera diverzije ili na razini policije), dok je kod lakših i srednje težih kaznenih djela, preporučljivo čim prije/ranije nakon počinjenog kaznenog djela (kao mjera diverzije). Na taj se način uvažava i dobro poznata činjenica da pojedine žrtve (ali i počinitelji) zbog procesa suočavanja i strategija suočavanja s kaznenim djelom, trebaju više vremena da eventualno „postanu spremni“/požele susret s drugom stranom (dakle bez da ih se na to prisiljava i sekundarno viktimizira što bi bio slučaj kada bi to sud izricao kao odgojnu mjeru!). Iako katkada, kako pokazuju istraživanja, medijacija ponuđena na razini državnog odvjetništva (ili u nekim zemljama i policije, suda, ali u svakom slučaju- kao mjera diverzije) bude naprosto prerana ponuda za uključivanje žrtve jer: je prerano da žrtva uopće razmotri mogućnost suočavanja s počiniteljem (što je povezano sa strategijama suočavanja žrtve), ili jer se žrtve boje da će medijacija završiti s benefitima za počinitelja pa zato ne žele sudjelovati u takvom postupku prije suđenja ili pak jer žrtve žele da počinitelj bude sankcioniran/kažnjen tijekom postupka i žele sudski postupak, međutim to istovremeno ne znači da žrtve nužno ne žele i postupak medijacije/restorativne pravde. Drugim riječima, restorativna pravda i potreba za njom ne isključuje nužno i potrebu drugih društvenih reakcija na kriminalitet. Zato se medijacija može nuditi kao jedan od sadržaja odgojne mjere ako su strane spremne, dakle, ako uključivanje i ishod procesa medijacije ionako ne utječu na mjeru koja će se izreći . Dakle, sve navedeno upućuje na to da se proces restorativne pravde preporuča omogućiti kao OPCIJA/MOGUĆNOST/IZBOR tijekom raznih faza postupka, ali ne može biti IZREČEN od suda kao PRISILA. Dakle- ukratko, ne postoji jedan najbolji trenutak za nalaganje/upućivanje u medijaciju/izvansudsku nagodbu/restorativnu pravdu jer ovisi o čimbenicima kao što su: proces „ozdravljenja“, oporavka žrtve od kaznenog djela, težina kaznenog djela, pa se PREPORUČA NUDITI IM INFORMACIJE I MOGUĆNOST UKLJUČIVANJA U RESTORATIVNI PROCES VIŠEKRATNO TIJEKOM POSTUPKA (što može i sudac, ali i drugi dionici tijekom procesa) na temelju kojih oni sami dobrovoljno odlučuju o vlastitom uključivanju bez prisile ili obveze. Osim toga, proces medijacije između žrtve i počinitelja/restorativna pravda je POSTUPAK KOJI JE POVJERLJIV, pa je pitanje treba li posrednik/medijator ili stranke u tom postupku svjedočiti na sudu ako medijacija ne uspije i jesu li ti podaci kasnije, ako postupak ne bude uspješno okončan, povjerljivi i zaštićeni? Što to, u slučaju da ju izriče sud, povlači za sobom s obzirom na postojeći trenutni zakonski okvir u RH? Vezano uz upravo navedeno, s obzirom na stanje na terenu (needuciranost sudaca o restorativnoj pravdi, postojećim drugim zakonskim propisima koji se odnose na maloljetne počinitelje KD itd.), sadašnje zakonsko rješenje (čl. 72 ZSM-a) u kojem je izvansudska nagodba jedna od mjera diverzije u okviru uvjetovanog oportuniteta, smatramo dobrim rješenjem kojem se zadovoljavaju svi kriteriji za upućivanje slučaja u izvansudsku nagodbu, PA AKO JE INTENCIJA ZAKONODAVCA BILA, U SKLADU SA SVIM SUVREMENIM TRENDOVIMA I PREPORUKAMA, ŠIRITI I OSNAŽIVATI MODELE RESTORATIVNE PRAVDE (KAKO NE BI OSTALI, KAO SADA, NA MARGINAMA PRAVOSUDNOG SUSTAVA I NAMIJENJENA ISKLJUČIVO ZA LAKŠA KAZNENA DJELA), ALI I OSNAŽIVATI I ŠTITI PRAVA ŽRTAVA kaznenih djela i njihovih najboljih interesa, PREDLAŽEMO DA SE, ZBOG UVAŽAVANJA OSNOVNIH NAČELA OVOG SUPTILNOG PROCESA, UMJESTO UVOĐENJA ISN KAO POSEBNE ODGOJNE MJERE KOJU IZRIČE SUD, U ČLANKU 71. ST. 1 PROŠIRI ZAKONSKI KRITERIJ ZA OPORTUNITET (pa i izvansudsku nagodbu) s kaznenih djela za koje propisana kazna zatvora PET (ili novčana kazna) NA DESET GODINA kako je to u većini zapadnih europskih zemalja, pa i Austriji čiji smo model preuzeli i implementirali (a istraživanja dokazuju da je i dalje učinkovitost visoka). Osim toga, predlažemo da se uvrsti u tekst da posrednici/medijatori nisu dužni na sudu nastupati u ulozi svjedoka, kao što je to tako i u Austriji, a i u drugim zemljama, što bi pridonijelo povjerljivosti procesa koji se sada provodi u okviru čl. 72 ZSM-a u službama za izvansudsku nagodbu. I svakako, ako se želi širiti ovaj dokazano dobar model dobre prakse, svakako ga treba širiti na odraslu populaciju, a ne u sudski postupak za mlade. I za kraj (iako manje relevantno za ZSM, ali i dalje važno radi eventualnih krivih razumijevanja procesa restorativne pravde), važno je napomenuti da proces medijacije između žrtve i počinitelja KD/restorativna pravda NIJE namijenjen isključivo za lakša KD; vani se primjenjuje godinama i za vrlo teška kaznena djela (pa čak i za primjerice ubojstvo tijekom izvršavanja kazne zatvora u modelu koji se naziva dijalog između žrtve i počinitelja KD pri čemu su žrtve obitelj, rodbina usmrćene osobe i sl.) i pokazuje se vrlo uspješnim, važno je za napomenuti da se medijacija provodi uglavnom NEOVISNO O PRAVOSUDNOM SUSTAVU iako njeni rezultati mogu utjecati na daljnju kazneno-pravnu proceduru, a sudac može uzeti u obzir ishode takvog postupka (ali i ne mora). | Djelomično prihvaćen | Prijedlog izmjene članka 10. stavaka 2. i 9. Zakona o sudovima za mladež brisan je iz teksta Nacrta prijedloga. U odnosu na ostale prijedloge, isti nisu predmetom izmjena i dopuna. |
| 2 | Udruga za izvansudsku nagodbu | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMAZAKONA O SUDOVIMA ZA MLADEŽ | Iako svakako podržavamo ideju osnaživanja restorativne pravde, ipak prijedlog da se izvansudska nagodba (ISN) izriče u okviru suda kao odgojna mjera ne podržavamo. Naime, budući da je jedan od osnovnih principa restorativne pravde dobrovoljno sudjelovanje i maloljetnika i žrtve kaznenog djela, izricanjem ISN u okviru suda, narušilo bi se to osnovno načelo i tako prisililo strane na sudjelovanje u ovom vrlo suptilnom procesu. Kao što je dobro poznato izvansudska nagodba (ili medijacija između žrtve i počinitelja kaznenog djela) jedan je od modela restorativne pravde. To je proces postizanja dogovora između osumnjičenika/maloljetnika i oštećenika/žrtve u cilju popravljanja štete nastale počinjenjem kaznenog djela uz posredovanje, vođenje i usmjeravanje treće neutralne osobe, odnosno posrednika. Cilj je izvansudske nagodbe da sami sudionici postignu sporazum prihvatljiv za obje strane kojim će se što je više moguće popraviti posljedice kaznenog djela koje su nastupile za oštećenika. Time se otvara mogućnost osumnjičeniku da preuzme odgovornost i popravi ili nadoknadi štetu počinjenu kaznenim djelom bez upućivanja u sudski postupak. ISN bi izrečena kao odgojna mjera u sudskom postupku iz mnogo razloga predstavljala neki "hibridni" model s dosta nepoznanica (dragovoljnost, uloga žrtve, različite faze i osnova za upućivanje u nagodbu prije izricanju, neupućenost sudaca u nagodbu i dr.) Za donošenje odluke da li ići s ISN i kao odgojnom mjerom ključno je odgovoriti na pitanje: što to može sud u vezi ISN, a ne može ODO i kako može biti u interesu žrtve, počinitelja i društva da se čeka s ISN sudski proces, a da se već u pripremnom ne ponudi ISN? Ako je logika ovog prijedloga (da se ISN izriče i u okviru suda, odnosno kao sudska odgojna mjera) bila da se proširi ISN/restorativna pravda i na teža kaznena djela, tada je svakako logičnije i preporučljivije da, kao i Austrija (čiji smo model i preuzeli i implementirali u RH), zakonodavac podigne granicu za oportunitet s 5 godina zapriječene kazne zatvora (ili novčane kazne) na 10 godina što svakako zagovaramo i predlažemo da se promijeni i u ovim izmjenama i dopunama ZSM-a. Kad je riječ o ISN ili medijaciji između žrtve i počinitelja, ono što je bitno, suštinsko, jest pitanje može li biti nagodbe/medijacije između osumnjičenika i oštećenika ako oni to ne žele. Dakle, u prvom redu mislimo na interes žrtve i njenu dobrobit i prava (tako je na koncu i cijeli pokret i filozofija restorativne pravde i nastala, radi veće usmjerenosti na dobrobit i prava, te interese žrtve). A isto tako, kad bi žrtva znala da je maloljetniku naređeno da se mora s njom sastati, bi li zaista bila spremna na to?! Dakle, gubilo bi se osnovno načelo ISN, dobrovoljnost, iskrena želja da se stvari poprave, nadoknade i sl. Naime, kad bi ISN bila odgojna mjera izgubila bi svu tankoćutnost i sav smisao koji sada ima. Uz to, zaista ne vidimo niti jedan razlog da ISN ide u sudskom postupku (to je, končano, neprirodno za taj pristup) jer sve može biti odrađeno ranije i kvalitetnije, a to je i svrha i smisao sankcija prema maloljetnicima, ali i zaštite žrtve koja nam mora biti na prvom mjestu. Medijacija/ISN koju mi (članovi Udruge za izvansudsku nagodbu) radimo je senzibilna za obje strane, neutralna, ravnopravna, ali samo u slučaju da oboje (i maloljetnik/počinitelj i žrtva) na to dobrovoljno pristaju. Naš model ISN/restorativne pravde kreiran za nalaganje na ODO i uvjetovani oportunitet, a kao što smo rekli, trebalo bi ga proširiti na kaznena djela za koja je zapriječene novčana kazna ili kazna zatvora do 10 godina i unijeti u zakon da posrednici ne trebaju svjedočiti na sudu (što sada nije slučaj, a važno je jer je ISN/medijacija povjerljiv proces). Također, ako se želi širiti ovaj "model dobre prakse", tada bi bilo bolje da ga se širi, u ovakvom obliku i s postojećem svrhom, i na odrasle počinitelje kaznenih djela. | Djelomično prihvaćen | Prijedlog izmjene članka 10. stavaka 2. i 9. Zakona o sudovima za mladež brisan je iz teksta Nacrta prijedloga. U odnosu na ostale prijedloge, isti nisu predmetom izmjena i dopuna. |
| 3 | Pravobranitelj za djecu RH | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMAZAKONA O SUDOVIMA ZA MLADEŽ, II.OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI | Smatramo da su u Zakonu o sudovima za mladež, uz predložene, nužne i izmjene usmjerene na poboljšanje položaja djece žrtava kaznenih djela te stoga predlažemo izmjene i u poglavlju kaznenopravne zaštite djece. Izmjene su nužne u pogledu proširenja primjene Zakona o sudovima za mladež za počinjenje kaznenoga djela prisile, prijetnje i nametljivog ponašanja kad su ona učinjena prema djetetu. Također smatramo da su nužne izmjene kako bi se izjednačile pogodnosti svjedočenja za svu djecu neovisno o njihovoj dobi, kao i izmjene vezano uz pravo djeteta na opunomoćenika. Naime, sadašnje zakonsko određenje posebne pogodnosti svjedočenja iz čl. 292. st. 1. Zakona o kaznenom postupku bezuvjetno priznaje samo djeci mlađoj od 16 godina, što nije u skladu s UN smjernicama za pravosuđe u stvarima koje uključuju djecu žrtve i svjedoke kaznenih djela , Smjernicama za pravosuđe prilagođeno djeci (Guidelines on child-friendly justice) Vijeća Europe i Direktivom 2012/29 Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela koje zahtijevaju da djeca tijekom svake faze postupka, uključujući i istražne radnje, budu zaštićena od sekundarne viktimizacije. Pogodnosti svjedočenja trebaju se odnositi na svu djecu do 18 godine i to neovisno o težini kaznenog djela. Izjednačavanje prava sve djece neovisno o njihovoj dobi imperativ je Konvencije o pravima djeteta. Djetetu svjedoku, neovisno o njegovoj dobi i svojstvu oštećenika, mora biti pružen maksimum zaštite vodeći računa o njegovoj dobi, značajkama njegove ličnosti, obrazovanju i prilikama u kojima živi. Razina traumatizacije djeteta i emocionalno doživljavanje vezano uz kritični događaj bitni su čimbenici koji neovisno o dobi djeteta mogu uzrokovati moguće štetne posljedice na njegov odgoj i razvoj te je stoga nužno i djetetu starijem od šesnaest godina omogućiti najvišu razinu zaštite prilikom svjedočenja. Prema odredbama Direktive 2012/29 Europskog parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela dijete do 18 godina smatra se osobom koja ima posebnu potrebu zaštite te se svakom djetetu žrtvi treba osigurati individualna procjena potrebnih zaštitnih mehanizama i provođenje ispitivanja pomoću posebno treniranih osoba. Kako je Zakon o sudovima za mladež posebni zakon predlažemo da se sukladno odredbama Zakona o kaznenom postupku načini ispitivanja djece žrtava i svjedoka detaljno urede ovim propisom. Zakonom o sudovima za mladež potrebno je regulirati i pravo djeteta na opunomoćenika usklađujući to pravo s odredbama Zakona o kaznenom postupku kojim to pravo nije ničim uvjetovano. Naime, Zakonom o sudovima za mladež (čl. 116. st. 2.) pravo na opunomoćenika je djetetu ograničeno i pripada mu samo kad je riječ o kaznenom djelu za koje je propisana kazna zatvora pet godina ili teža, ili kad je riječ o kaznenom djelu protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa ako je počinitelj djetetov rođak, srodnik ili posvojitelj. U drugim slučajevima ovo pravo ovisi o prosudbi predsjednika suda i ocjeni da je to potrebno radi osiguranja zakonitih interesa djeteta žrtve te je uvjetovano prijedlogom suca istrage odnosno predsjednika vijeća za mladež što nije u skladu s potrebom zaštite prava djeteta u sudskom postupku. Mišljenja smo kako ovaj posebni zakon, kojim se između ostalog nastoji urediti i postići maksimalna zaštita djece žrtava kaznenih djela, mora osigurati pravo djeteta oštećenika ili žrtve, i to neovisno o vrsti i težini kaznenog djela odnosno propisanoj sankciji, na kvalitetno zastupanje njegovih interesa tijekom kaznenog postupka, što je jedino moguće ukoliko ima adekvatnu pravnu pomoć, a što određuju i Smjernice za pravosuđe prilagođeno djeci (Guidelines on child-friendly justice) Vijeća Europe. Kvaliteta pružene pomoći uvjetovana je i posebnom specijalizacijom odvjetnika. Stoga predlažemo da se u Zakonu o sudovima za mladež predvidi donošenje posebnog propisa kojim bi se razradile elementi i kriteriji za određivanje opunomoćenika te vrsta edukacije koju opunomoćenici moraju proći kako bi stekli potrebne kvalifikacije za zastupanje djeteta, a sve kako bi se izbjeglo da se opunomoćenici postavljaju s liste odvjetnika po utvrđenom redoslijedu i ravnomjernoj zastupljenosti, a ne po principu njihove posebne educiranosti i specijalizacije. | Primljeno na znanje | Navedeni prijedlozi nisu predmetom ovih izmjena i dopuna propisa. |
| 4 | Pravobranitelj za djecu RH | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SUDOVIMA ZA MLADEŽ, Članak 2. | Iako smo suglasni i potičemo uvođenje različitih oblika i metoda restorativne pravde, mišljenja smo da postojeći model izvansudske nagodbe nije primjenjiv kao sankcija koju nalaže sud, jer bi se u tom slučaju izgubile osobitosti metode u primjeni mjere koja je do sada u nadležnosti državnog odvjetnika. Izvansudska nagodba je isključivo dobrovoljna metoda i za počinitelja i za oštećenika, što bi bilo teško utvrditi na sudu i u sudskom postupku na način koji poštuje korake i kriterije postojeće metode posredovanja. U postupku izvansudske nagodbe oštećenik i počinitelj imaju potpuno jednak status i ulogu, što pridonosi socijalnom miru i zadovoljstvu obiju strana, a što nije slučaj u kaznenom postupku na sudu gdje su uloge drugačije i gdje je u fokusu mlt počinitelj. Uloga i način sudjelovanja oštećenika (nerijetko također maloljetnog) u sudskom postupku je drugačija od sudjelovanja u izvansudskoj nagodbi te ih je nemoguće istovremeno zadovoljiti. S obzirom na osobitosti sudskog postupka i ulogu oštećenika, upitan je i način utvrđivanja dobrovoljnosti oštećenika za sudjelovanje u izvansudskoj nagodbi koju bi izricao sud. Metoda izvansudske nagodbe uključuje oštećenika u postupak tek nakon suptilno i stručno obavljenog razgovora u kojem se utvrđuje njegova dobrovoljnost i pristanak, a oštećenik do tada nije izložen postupcima koji bi utjecali na metodu i odluku na bilo koji način. Svako ranije uključivanje oštećenika putem sudjelovanja (i eventualno svjedočenja) u sudskom postupku onemogućilo bi njegovo sudjelovanje i zastupanje svojih interesa na način kako to osigurava izvansudska nagodba. U slučaju kada je oštećenik ujedno i žrtva, posebice kaznenih djela s elementima nasilja, ovakvim rješenjem otvara se i mogućnost dodatne viktimizacije, što je posebno značajno ako znamo da se u ovakvim kaznenim djelima često pojavljuju mlt kao oštećenici. Nadalje, jedna od vrijednosti u zajednici dosadašnje primjene izvansudske nagodbe kroz uvjetovani oportunitet i kroz mjeru državnog odvjetništva je u žurnoj reakciji na kazneno djelo (postupak je moguće završiti za nekoliko mjeseci od počinjenja kaznenog djela), a što u slučaju sudskog postupka najčešće nije moguće, budući da dokazivanje i utvrđivanje pravomoćnosti traže dulje vrijeme. Susret počinitelja i oštećenika u nagodbenom razgovoru koji uključuje i emocionalno poravnanje izgubio bi svaki smisao nakon većeg protoka vremena od kaznenog djela. Stoga predlažemo da se metoda izvansudske nagodbe kao mjera uvjetovanog oportuniteta, koju nalaže državni odvjetnik i koja je iznimno učinkovita, osnaži i proširi u postojećem obliku, moguće i za teža kaznena djela, a da se u okviru sudskog postupka i izricanja sankcije primjene drugačiji suvremeni oblici restorativne pravde. | Djelomično prihvaćen | Prijedlog izmjene članka 10. stavaka 2. i 9. Zakona o sudovima za mladež brisan je iz teksta Nacrta prijedloga. U odnosu na ostale prijedloge, isti nisu predmetom izmjena i dopuna. |
| 5 | Vesna Vinčić | PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O SUDOVIMA ZA MLADEŽ, Članak 2. | Apsolutno podržavam izmjene u ovom članku i dodavanje tč. 16 čime se proširuje raspon posebnih obveza prema maloljetnicima, ali i mogućnosti žrtava u kaznenom postupku, a čime se ujedno podižu standardi prava i interesa žrtava u skladu sa Direktivom 2912/29/EU. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |