Izvješće o provedenom savjetovanju - Pravilnik o raspolaganju kapacitetom uzgoja tuna i dozvoljenim ulaznim količinama ulovljenih divljih tuna (Thunnus thynnus) na uzgajališta

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 KALI TUNA d.o.o. PRAVILNIK Poštovani, predlažemo izmijeniti čl. 3. Pravilnika budući da je njegov trenutni sadržaj protivan Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19; „Zakon“). Naime, prilikom propisivanja raspodjele kapaciteta uzgoja tune temeljem čl. 3. Pravilnika nije uzeto u obzir da uzgoj tune predstavlja gospodarsko korištenje pomorskim dobrom u smislu čl. 6. st. 5. Zakona. Takvo gospodarsko korištenje dopušteno je samo na osnovi koncesije u skladu s čl. 7. st. 1. Zakona. Koncesije kojima se dopušta uzgoj tune u Jadranskom moru dane su prije mnogo godina te se kontinuirano izvršavaju u praksi, a što uključuje dugogodišnje plaćanje koncesijske naknade od strane ovlaštenika koncesije, kao i znatna ulaganja u poslovanje na pomorskom dobru od ovlaštenika koncesije u sukladnosti s danom koncesijom. Sadržaj prava i obveza pojedine koncesije uređen je ugovorom o koncesiji u skladu s čl. 16. st. 2. Zakona. Ugovori o koncesiji sklapaju se temeljem odluke nadležnog županijskog poglavarstva ili drugog tijela javne vlasti. Pritom je potrebno naglasiti da je svakim pojedinim ugovorom o koncesiji za uzgoj tune određen kapacitet uzgoja tune na pojedinom koncesijskom području. Drugim riječima, materija koju regulira čl. 3. Pravilnika već je ranije uređena ugovorima o koncesiji sklopljenima temeljem Zakona. Dakle, raspolaganje kapacitetom uzgoja tune prema Pravilniku i koncesija za uzgoj tune nužno su međuovisni te ne bi smjelo biti dopušteno propisati jedno ne vodeći pritom računa o utjecaju na drugo. Konkretno, prilikom propisivanja raspolaganja kapacitetom uzgoja tune nužno je voditi računa o postojećim koncesijama za uzgoj tune te o učincima na davatelje i ovlaštenike koncesije. Naime, davatelj koncesije dužan je uredno ispunjavati svoje obveze iz ugovora o koncesiji. Obveza je davatelja koncesije dati predmet koncesije na gospodarsko korištenje u skladu s odredbama ugovora o koncesiji te ga održavati u predanom stanju do isteka koncesije. To se odnosi i na pridržavanje ugovorenih količina uzgoja tune. Dakle, svaki davatelj koncesije dužan je omogućiti ovlašteniku koncesije uzgoj tune u skladu s količinama određenim ugovorom o koncesiji za cijelo vrijeme trajanja koncesije. Te je obveze pojedini davatelj koncesije preuzeo u skladu s čl. 24. Zakona. Nije dopušteno Pravilnikom smanjiti obveze koje je davatelj koncesije preuzeo temeljem Zakona. Prilikom donošenja i izmjene svakog propisa bitno je voditi računa o načelu hijerarhije propisa i načelu zaštite stečenih prava fizičkih i pravnih osoba. Načelo hijerarhije propisa (lex superior derogat legi inferior) nalaže da svaki niži propis mora biti usklađen s višim propisom. To je izraženo u čl. 5. st. 1. Ustava RH prema kojem propisi moraju biti u suglasnosti s Ustavom i sa zakonima. U ovom slučaju, Pravilnik mora biti, između ostalog, usklađen sa Zakonom. Protuzakonito je Pravilnikom ograničavati prava koja ovlaštenik koncesije ima temeljem Zakona. To je također protivno načelu zaštite stečenih prava građana jer se prava stečena temeljem ranijeg propisa ne smiju ukidati ili ograničavati kasnijim propisom. Naime, fizičke i pravne osobe koje su stekle prava temeljem ranijih propisa prilagodila su svoje djelovanje, poslovanje i investicije tim propisima, pa bi promjene kojima se derogiraju stečena prava bila protivna pravnoj sigurnosti i uzrokovala štetu građanima, a i narušila povjerenja građana u pravni sustav. Osim toga, čl. 49. st. 4. Ustava RH propisano je da se prava stečena ulaganjem kapitala ne mogu umanjiti zakonom niti drugim pravnim aktom. Odredba čl. 3. Pravilnika kao svoj učinak ima umanjenje prava koja su ovlaštenici koncesije valjano stekli ulaganjem u predmet koncesiji i u poslovanje na predmetu koncesije. Osim što je protuzakonita, odredba čl. 3. Pravilnika je, dakle, i protuustavna jer umanjuje prava stečena ulaganjem kapitala. Zbog navedene neusklađenosti Pravilnika kao podzakonskog akta s višim propisima Pravilnik može biti ukinut ili poništen od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske. Osim toga, Republika Hrvatska i/ili jedinice lokalne i područne samouprave izlažu se donošenjem Pravilnika (s trenutnim sadržajem) odgovornosti za štetu, i to s jedne strane zbog nezakonitosti čl. 3. Pravilnika, a s druge strane jer ne bi bile u mogućnosti ispuniti obveze koje su preuzele sklopljenim ugovorima o koncesiji. Naime, prema čl. 14. Zakona o sustavu državne uprave (NN 66/19), „štetu koja fizičkoj ili pravnoj osobi nastane nezakonitim ili nepravilnim obavljanjem poslova državne uprave nadoknađuje Republika Hrvatska“. Kako bi se otklonila spomenuta protuustavnost i protuzakonitost Pravilnika te izvjesna odgovornost Republike Hrvatske odnosno jedinica lokalne i područne samouprave za štetu, predlažemo izmijeniti čl. 3. Pravilnika na način da se prilikom raspodjele kapaciteta uzgoja tune prvenstveno uzmu u obzir postojeći kapaciteti uzgoja tuna prema važećim koncesijama na pomorskom dobru za gospodarsko korištenje – uzgoj tune. Naposljetku, molimo Vas da pojasnite kako ste se odlučili za konkretne omjere raspodjele kapaciteta uzgoja tune iz čl. 3. Pravilnika, budući da to nije jasno iz samog teksta Pravilnika. Naime, prema čl. 8. Uredbe (EU) 2016/1627 o višegodišnjem planu oporavka plavoperajne tune u istočnom Atlantiku i Sredozemnom moru, države članice pri raspodjeli ribolovnih mogućnosti koje su im raspoložive moraju upotrijebiti transparentne i objektivne kriterije. Ista obveza propisana je čl. 17. Uredbe (EU) 1380/2013 o zajedničkoj ribarstvenoj politici za raspodjelu ribolovnih mogućnosti. Unaprijed Vam se zahvaljujemo što ste razmotrili naše prijedloge. Nije prihvaćen Zakonom o akvakulturi (NN 130/17, 111/18 i 144/20, u daljnjem tekstu: Zakon) uređuje se provedba Zajedničke ribarstvene politike Europske unije u dijelu koji se odnosi na akvakulturu, utvrđuju se nacionalni ciljevi razvoja akvakulture, način i uvjeti obavljanja djelatnosti akvakulture, aktivnosti na uzgajalištima, nadležna tijela za provedbu potpore u akvakulturi i uređenje tržišta, nadzor i kontrola, kao i druga pitanja bitna za akvakulturu. Temeljem članka 18.a Zakona donosi se Pravilnik o raspolaganju kapacitetom uzgoja tuna i dozvoljenim ulaznim količinama ulovljenih divljih tuna (Thunnus thynnus) na uzgajališta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Sukladno Zakonu najveći kapacitet uzgoja tuna kojim raspolaže Republika Hrvatska utvrđen je na temelju članka 10. stavka 3. Uredbe (EU) 2016/1627, a najveća ulazna količina ulovljenih divljih tuna koja se smije unijeti na uzgajališta na području Republike Hrvatske u jednoj kalendarskoj godini kojom raspolaže Republika Hrvatska utvrđena je na temelju članka 10. stavka 4. Uredbe (EU) 2016/1627. Važno je napomenuti da su ovi kapaciteti utvrđeni za sve države članice koje sudjeluju u uzgoju tuna u okviru višegodišnjeg plana oporavka tune na razini međunarodne organizacije koja upravlja stokovima tuna na području Istočnog Atlantika i Sredozemlja (ICCAT) i rezultat su povijesnih podataka o uzgoju. EU je članica ove organizacije pa su odluke ICCAT-a obvezujuće za članice EU i prenose se u nacionalno zakonodavstvo. Valja istaknuti kako je jedina i isključiva svrha ovih ograničenja uzgojnih kapaciteta, zaštita divljih tuna od pretjeranog izlova, s obzirom da se uzgoj tuna temelji na ulovu divljih tuna. S druge strane, postoji pravni okvir koji uređuje raspolaganje pomorskim dobrom, odnosno, koncesioniranje. Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16, 98/19), među ostalim, uređuje koncesioniranje pomorskog dobra za obavljanje gospodarskih djelatnosti, što uključuje i akvakulturu. Ugovorom o koncesiji koji se sklapa temeljem Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama između ostalog se utvrđuje i maksimalni godišnji kapacitet uzgoja, te se kao poseban i nužan uvjet navodi poštivanje odredbi lokacijske dozvole za predmetni zahvat. U postupku donošenja lokacijske dozvole koji prethodi postupku davanja koncesije sukladno posebnom propisu provodi se i postupak procjene utjecaja predmetnog zahvata na okoliš. U slučaju zahvata akvakulture ovaj postupak završava donošenjem rješenja ministarstva nadležnog za zaštitu okoliša kojim se utvrđuje dozvoljeni maksimalni godišnji kapacitet uzgoja na predmetnoj lokaciji za koji se očekuje da neće imati negativan utjecaj na okoliš. Važno je napomenuti da se ovi postupci vode za sve vrste vodenih organizama koji se koriste u akvakulturi, a ne samo za tune, sukladno Uredbi o procjeni utjecaja na zahvata okoliš (NN 61/14 i 3/17). Prilikom sklapanja ugovora o koncesiji davatelj koncesije kao maksimalni godišnji kapacitet propisuje količinu koja je utvrđena u postupku procjene utjecaja zahvata na okoliš, te je kao takva upisana u lokacijsku dozvolu koja čini sastavni dio ovog ugovora. Dakle, kada govorimo o uzgojnom i ulaznom kapacitetu koji je dodijeljen Republici Hrvatskoj na temelju pravila koja definira ICCAT, i godišnjem kapacitetu uzgoja za lokaciju pod koncesijom koja proizlazi iz postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš, a koja podrazumijeva teoretsku maksimalnu okolišnu „nosivost“ pojedine uzgojne lokacije, razvidno je kako postoji potreba da se jasno razluči razlika između ovih pojmova te uspostave potrebni operativni mehanizmi upravo kako ne bi dolazilo do pogrešne interpretacije. Osnovni je preduvjet za jasnu definiciju pojmova kao i uspostavu mehanizama za provedbu obveza Republike Hrvatske u kontekstu istih, donošenje zakonskog temelja. Ova je pretpostavka stvorena kroz izmjene i dopune Zakona. Slijedom obaveze koja proizlazi iz članka 18.a Zakona cilj je ovog Pravilnika utvrditi način na koji RH raspolaže pripadajućim uzgojnim i ulaznim kapacitetom. Pravilnik stoga predlaže raspodjelu uzgojnog i ulaznog kapaciteta na način kojim se postiže vrednovanje do sada ostvarene proizvodnje po svakom nositelju dozvole za uzgoj tuna, poticanje rasta proizvodnje na postojećim uzgajalištima, te stvaranje mogućnosti za otvaranje novih uzgajališta, a koji osigurava pravedne uvjete za poslovanje i razvoj postojećih uzgajivača kao i ulazak novih, što u trenutnim uvjetima nije moguće, a vodeći pri tom računa da se nitko od postojećih nositelja dozvole ne bude oštećen ili ograničen u daljnjem poslovanju. Važno je istaknuti da primjena ovog Pravilnika ni na koji način ne dovodi u pitanje godišnji kapacitet uzgoja za pojedine lokacije koje su ugovorom o koncesije date koncesionarima u svrhu obavljanja djelatnosti uzgoja tuna, a koji proizlazi iz postupka procjene utjecaja zahvata na okoliš, te će za koncesionare, odnosno, nositelje dozvola za akvakulturu te količine ostati nepromijenjene. K tome, upravo te količine predstavljaju maksimalnu granicu do koje će pojedino uzgajalište moći povećavati proizvodnju jer dodijeljeni uzgojni i ulazni kapacitet može biti iskorišten jedino do granice koja je utvrđena kao godišnji kapacitet uzgoja, odnosno kao „maksimalne nosivost“ pojedinih lokacija na kojima se odvija uzgoj tuna. Nacrt Pravilnika je prezentiran Sekciji za uzgoj tuna pri HGK koja je dostavila svoje primjedbe koje su u potpunosti prihvaćene. Osim toga, Sekcija za uzgoj tuna je više puta pozvana da, ukoliko nije zadovoljna sa predloženim načinom raspodjele uzgojnog i ulaznog kapaciteta, dostavi svoj prijedlog, međutim takav prijedlog nije zaprimljen.
2 LEA ČEPIĆ PRAVILNIK Predlažem da se predviđena sredstva za potporu utroše isključivo na edukaciju u svrhu prekvalifikacije ribara s ciljem potpunog ukidanja te okrutne djelatnosti. Ribe i ostale vodene životinje koje se danas uzgajaju ili love su osjetilna bića koja mogu osjećati bol i patnju i žele živjeti. Kako istovremeno danas i iskustveno i znanstvenopotvrđeno znamo da možemo zdravo živjeti isključivo od biljne hrane, etički je nužno potrebno zabraniti eksploataciju svih, pa tako i vodenih životinja. Ribe ne postoje samo da ih ljudi jedu nego njihov život ima smisao sam po sebi. Europske i hrvatske agencije ne bi trebale podržavati inovacije u neodrživim i okrutnim gospodarskim granama kao što su akvakultura i ribarstvo. To što ribe ne vrište kad ih se ubija ne znači da ne pate i to se ne može uskladiti s "dobrobiti životinja". Iako se akvakultura čini kao rješenje za prekomjerni ribolov, to je zabluda jer je za svaki kilogram uzgojene ribe potrebno nekoliko kilograma hrane, koja je često riba iz izlova. Riblje vrste su ugrožene u Jadranskom moru i u svim morima svijeta. Zbog gospodarskog ribolova masovno stradaju dupini, kornjače, ptice i brojne druge skupine životinjskih vrsta koje žive ili povremeno borave u morima. Svake godine, ljudi u morima svijeta poubijaju nekoliko tisuća milijarda riba. Čak i ako se uzgojene ribe hrane biljnom hranom, i to nije održivo jer se često koristi soja iz Južne Amerike koja uzrokuje velike štete prašumama i domorodačkim narodima. Na lokalnoj razini, akvakultura uzrokuje visoku koncentraciju zagađenja (ostacima hrane, izmetom, antibioticima i slično). Treba poticati inovacije u biljnoj poljoprivredi u Hrvatskoj a ne da se, na primjer, grah i soja uvoze iz Južne Amerike gdje se zbog širenja poljoprivrede događa masovno uništavanje tropskih prašuma, istrebljenje biljnih i životinjskih vrsta i genocid protiv domorodačkih naroda. Nije prihvaćen Ovaj Pravilnik donosi se u svrhu provedbe odredbi Međunarodne komisije za zaštitu atlantskih tuna (ICCAT) koje su obvezujuće za sve države članice, pa su stoga prenesene i u legislativu EU i RH. Odredbe se odnose na provedbu višegodišnjeg plana upravljanja i zaštite plavoperajne tune na području Istočnog Atlantika i Sredozemlja, čija je primjena doprinijela potpunom oporavku ovog stoka na tom području, pa tako i u Jadranu. U uzgoju tuna se primjenjuju sve odredbe propisa koja se odnose na dobrobit organizama u uzgoju.
3 ŠIME VALIDŽIĆ PRAVILNIK Ulazne količine ulovljenih divljih tuna (Thunnus thynnus) za uzgajališta trebaju biti nula. Treba prestati s ulovom divljih tuna jer su one ugrožena vrsta u Jadranu i drugim morima a glavni razlog tome je ulov zbog uzgajališta tuna. Iako se uzgoj tuna čini kao rješenje za prekomjerni ulov, to je zabluda jer je za svaki kilogram uzgojene ribe potrebno nekoliko kilograma hrane, koja je često druga riba. Na popisu najugroženijih vrsta Jadrana je i srdela te sva ostala plava riba koja se iskorištava za uzgoj tuna. Čak i ako se uzgojene tune hrane biljnom hranom, i to nije održivo jer se često koristi soja iz Južne Amerike koja uzrokuje velike štete prašumama i domorodačkim narodima. Na lokalnoj razini, uzgajališta tuna uzrokuju visoku koncentraciju zagađenja (ostacima hrane, izmetom, antibioticima i slično). Tune i druge ribe ne postoje samo da ih ljudi jedu nego njihov život ima smisao sam po sebi. To što ribe ne vrište kad ih se ubija ne znači da ne pate. Ribe doživljavaju strah upravo kao i mi. Po sposobnosti osjećanja boli, ribe su izjednačene s kopnenim životinjama. Bilo je slučajeva da su se ribe jako trudile, pa čak i riskirale svoj vlastiti život, da bi pomogle drugima u nevolji Hrvatska i ostale europske države su također glavne uvoznice tuna i drugih riba iz država u kojima ljudi gladuju i trebalo bi zaustaviti taj uvoz. Nije prihvaćen Ovaj Pravilnik donosi se u svrhu provedbe odredbi Međunarodne komisije za zaštitu atlantskih tuna (ICCAT) koje su obvezujuće za sve države članice, pa su stoga prenesene i u legislativu EU i RH. Odredbe se odnose na provedbu višegodišnjeg plana upravljanja i zaštite plavoperajne tune na području Istočnog Atlantika i Sredozemlja, čija je primjena doprinijela potpunom oporavku ovog stoka na tom području, pa tako i u Jadranu. U uzgoju tuna se primjenjuju sve odredbe propisa koja se odnose na dobrobit organizama u uzgoju.