Izvješće o provedenom savjetovanju - Nacrt prijedloga Zakona o provedbi Konvencije o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece sa konačnim prijedlogom zakona

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Centar za nestalu i zlostavljanu djecu MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 21. Iz odredbe članka 21. stavak 5. proizlazi da nakon obustave postupka ovrhe dijete ostaje uz osobu koja ga je otela ii protupravno zadržala, nisu poznate okolnosti boravka i stupanj rizika za dijete te ostaje uskraćeno pravo djetetu i roditelju (odnosno osobi, ustanovi….) kojem pripada pravo na skrb o djetetu, na siguran povratak i život. Dodatno je pitanje kako bi ovršni sud izvodio dokaze i utvrđivao okolnosti o podnositelju zahtjeva iz inozemstva. Ostaje pitanje koje instrumente država ima na raspolaganju, odnosno što će poduzeti nakon obustave postupka ovrhe u cilju zaštite djetetove dobrobiti, povratka i osiguranja života uz osobu kojoj pripada pravo na skrb o djetetu? Ako nema propisanih/predviđenih daljnjih koraka, instrumenata i mogućnosti pune zaštite i osiguranja povratka djeteta, dovodi se u pitanje smisao zakonskog teksta. Cijeli postupak ostaje kao „otvorena rana“, a izrazito štetne posljedice trpi u najvećoj mjeri dijete. Sve zajedno dodatno može pridonositi odugovlačenju postupka, zbog čega već postoje presude Europskog suda za ljudska prava protiv RH. Stoga smatramo neophodnim dopuniti i jasnije propisati postupanje u odnosu na prethodno postavljena pitanja. Prihvaćen Prihvaćen
2 Korisnik 924 MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 7. Konvencija se odnosi na djecu do 16 godina starosti iz toga proizlazi da djeca mlađa od toga ovise o roditeljima. Prema tome je nejasno što je prikladna dob i prema ćemu se utvrđuje zrelost djeteta. Djeca u predmetima pokrenutim temeljem ove konvencije uobičajeno su izmanipulirana od strane roditelja koji ih je zadržao/odveo te se njihovo mišljenje ne bi trebalo uzimati u obzir bez prethodne obrade od neovisnih stručnjaka. U svijetu je u obiteljskim predmetima već prepoznat "sindrom otuđenja od roditelja". U velikom postotku odvođenja/zadržavanja radi se upravo o roditelju otuđitelju koji je dijete već izmanipulirao do te mjere da odbija povratak drugom roditelju. Ovdje stoji da dijete ima pravo na stručnu pomoć no nije precizirano tko takvu pomoć pruža. Poželjno bi bilo da stručnu pomoć daju neovisni stručnjaci a ne Centri za socijalnu skrb. Centri za socijalnu skrb su dio procesa i često su pristrani i bez pravog kapaciteta za utvrđivanje otuđenja ili manipulacije. Nije prihvaćen Sva navedena pitanja regulirana su u Republici Hrvatskoj sukladno zakonu kojim se uređuju obiteljskopravni odnosi te ponovno definiranje istih nije predmet ovoga Zakona.
3 Korisnik 924 MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 16. S obzirom na naprednu tehnologiju i vrijeme u kojem živimo potrebno je omogućiti ročišta (akos u nužna) putem zaštićene video veze. Sama priroda procesa je takva da se stranke nalaze u različitim državama. Nadalje, s obzirom da stranke žive u različitim državama potrebno je stranci koja ne živi u Hrvatskoj omogućiti da ima pravo uvida u predmetni spis kod nadležnog Centra za socijalnu skrb elektronskim putem što znaći da bi svaki zapisnik koji izradi Centra trebao odmah biti proslijeđen roditelju koji se nalazi izvan Hrvatske. U praksi, roditelj koji ne živi u Hrvatskoj obraća se Socijalnoj skrbi kao posredniku u komunikaciji s roditeljem koji drži dijete. Sukladno članku 84. stavak 2. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09) uvid u spis obavlja se u prostorijama Centra i temeljem tog članka Centri odbijaju dokumente iz spisa dostaviti strankama elektronski. Kako se u postupcima po haškoj konvenciji jedan roditelj gotovo uvijek nalazi u inozemstvu potrebno mu je omogućiti ravnopravan uvid u spis kod Centra. Općenito bi zakonodavstvo trebalo uskladiti propise i zakone sa modernim društvom i tehnologijom kakvom raspolažemo danas a nismo je imali prilikom donošenja određenih propisa i zakona. Nije prihvaćen U Republici Hrvatskoj dokaz saslušanjem svjedoka, stranke ili vještaka se može izvoditi putem video-konferencije, u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) broj 1206/2001 od 28. svibnja 2001. o suradnji između sudova država članica u izvođenju dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima. Izvođenje dokaza prema navedenoj Uredbi propisano je Zakonom o parničnom postupku („Narodne novine“ broj. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11,25/13, 89/14;) čija je podredna primjena propisana ovim Zakonom. Pitanje uvida u spis koji se vodi u elektroničkom obliku uređeno je Zakonom o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09) kojim se u čl. 84. st. 3. propisuje da je u slučaju kada se spis predmeta vodi u elektroničkom obliku, javnopravno tijelo dužno osigurati tehničke uvjete za njegovo razgledanje. Javnopravno tijelo može osigurati dostupnost spisa elektroničkim putem, ako su osigurani uvjeti za zaštitu privatnosti stranke. Ponovno definiranje navedenih pitanja nije predmet ovoga Zakona.
4 Korisnik 924 MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 12. x Nije prihvaćen Nije prihvaćeno
5 Korisnik 924 MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 3. Pojam najboljeg interesa i dobrobiti djeteta nigdje nije jasno definiran, u svim zakonima se upotrebljava pojam najbolji interes djeteta a on zapravo nije jasno definiran Nije prihvaćen Sama Konvencija ne definira niti posebno pojašnjava pojam najboljeg interesa i dobrobiti djeteta, koji se utvrđuju u svakom pojedinačnom slučaju u sudskom postupku ovisno o okolnostima slučaja. Radi se o pojmu čijim bi se definiranjem prije isti mogao ograničiti nego pojasniti. Konvencija i ovaj Zakon ostavljaju prostor da se najbolji interes i dobrobit djeteta utvrđuju u svakom pojedinačnom slučaju.
6 Korisnik 924 MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 2. Potrebno je koliko god bliže je moguće odrediti smisao i doseg pojma "uobičajeno boravište" u odnosu na Konvenciju. Posebno u slučajevima zadržavanja djeteta (zadržavanje za razliku od odvođenja u sebi ima premisu da je u određenom periodu postojala suglasnost oba roditelja da dijete boravi u određenoj državi potpisnici Konvencije) Trenutna praksa u Hrvatskoj izjednačava prebivalište iz čl. 2. st 1. Zakona o prebivalištu s redovitim boravištem iz čl.3. i 4. Konvencije. Iz toga proizlazi da roditelji koji dolaze s djecom u Hrvatsku na određeno vrijeme mogu djetetu prijaviti prebivalište a zatim jedan od roditelja dijete može zadržati u Hrvatskoj jer će primjenjivost Konvencije biti određena ne pravom na skrb nego Zakonom o prebivalištu. Na primjer: roditelji se dogovore da će u Hrvatskoj boraviti jedno vrijeme (posebno istaknuto kod pripadnika dijaspore koji na takav način dovode djecu u Hrvatsku da upoznaju djedovinu i nauče jezik te ostaju više mjeseci ili čak godinu dana ili dulje.). Oboje roditelja u Hrvatskoj potpisuju prebivalište. Jedan roditelj nakon određenog vremena ipak odluči zadržati dijete u Hrvatskoj zauvijek ili puno duže od prvobitnog dogovora s čime se drugi roditelj ne slaže. - Sud na temelju toga što je od roditelja uređeno prebivalište a ne boravište utvrđuje da je uobičajeno boravište djeteta u Hrvatskoj. Time se zapravo osporava smisao Haške konvencije posebno u odnosu na zadržavanje djeteta. Djeci koja od oba roditelja imaju potpisano prebivalište a ne boravište u Hrvatskoj uobičajeno boravište u smislu 3. i 4. čl. Konvencije prema tome bit će Hrvatska a ne zemlja u koju je zatražen povratak i u kojoj je dijete živjelo cijeli život i u kojoj se nalazi roditelj kojem je zadržavanjem povrijeđeno pravo na skrb u smislu članka 3 Konvencije. Također u svijetlu trenutnog nezanemarivog trenda odlazaka cijelih obitelji iz Hrvatske pojam uobičajeno boravište iz Konvencije ne bi se smio izjednačavati s pojmom prebivališta iz Zakona o prebivalištu jer je po istom tom zakonu odjava boravišta obavezna i prema tome bi se osoba koja je odjavila boravište djeteta našla u nepovoljnoj situaciji prilikom utvrđivanja nadležnosti u predmetima povezanim s roditeljskom odgovornošću. Zakon o prebivalištu (NN 144/12, 158/13) iako radi razliku između boravišta i prebivališta, u objašnjenju se za prebivalište ne navodi vrijeme trajanja nego se tek navodi "trajno naseljenje" dok se boravište prijavljuje na godinu dana ili maksimalno dvije. Pojam "trajnog naseljenja" u praksi gubi smisao jer osoba koja prijavi prebivalište nije ničim spriječena da isto odjavi nakon par dana ili par godina.Također, osoba koja dolazi u Hrvatsku privremeno na par mjeseci ili dvije godine nije ničim spriječena prijaviti prebivalište umjesto boravišta, odnosno na obrascu za prijavu boravišta/prebivališta ili u samom zakonu nisu jasno istaknuta prava i obveze koje proizlaze iz potpisivanja prebivališta umjesto boravišta ili obratno. Prema tome za dijete koje je cijeli život živjelo u drugoj zemlji a tek par dana ili par mjeseci u Hrvatskoj, sud može zaključiti da mu je uobičajeno boravište u Hrvatskoj ili obrnuto čime se gubi smisao Konvencije. U Zakonu o međunarodnom privatnom pravu čl.5 (NN 101/2017) "Uobičajeno boravište je definirano kao mjesto u kojemu fizička osoba pretežno živi bez obzira na to je li njezin boravak ili nastanjenje u tom mjestu registriran ili dozvoljen. Izjednačavanje boravišta iz Konvencije s boravištem/prebivalištem iz Zakona o boravištu u konfliktu je s međunarodnim uredbama, zakonima i sudskom praksom. Dakle od neizmjerne važnosti je da se što bliže razjasni pojam "uobičajeno boravište" u odnosu na Konvenciju. Predlažem da ovaj zakon postavi jasne smjernice o utvrđivanju čimbenika koji određuju "uobičajeno boravište" djeteta i gdje je dijete "pretežno" živjelo prije odvođenja ili zadržavanja odnosno prije povrede prava na skrb te da se Zakon o prebivalištu ne koristi kao čimbenik u utvrđivanju istog. Nije prihvaćen Zakon ne definira uobičajeno boravište već se isto utvrđuje u sudskom postupku što je i praksa u europskom i međunarodnom privatnom pravu. Činjenica da je djetetu regulirano prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj nije jedini čimbenik koji utječe na utvrđivanje uobičajenog boravišta djeteta u postupcima temeljem Konvencije. U svakom sudskom postupku utvrđuju se svi elementi potrebni za donošenje odluke o uobičajenom boravištu djeteta, poput npr. vremena u kojem je dijete boravilo u Republici Hrvatskoj, školovanja djeteta ili polaska u predškolske ustanove te drugo, kako je i definirano Zakonom o međunarodnom privatnom pravu u čl. 5. („Narodne novine“ 101/2017) na koji se pozivate, a koji će stupiti na snagu 1. siječnja 2019. godine u Republici Hrvatskoj. Dokaz da dijete ima regulirano prebivalište ili boravište u Republici Hrvatskoj ne smatra se automatski utvrđenom činjenicom uobičajenog boravišta djeteta. Primjena Konvencije i utvrđivanje uobičajenog boravišta djeteta prije nezakonitog odvođenja ili zadržavanja usko je vezana s pravom roditelja na skrb o djetetu i pravom na promjenu uobičajenog boravišta djeteta kako je određeno zakonom, sudskom odlukom ili sporazumom roditelja te se upravo te činjenice moraju utvrditi u sudskom postupku.
7 Pravobranitelj za djecu RH MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 20. U članku 20. stavku 3., točka 7. iza riječi zdravlje, predlažemo dodati tekst „i psihofizički razvoj djeteta“. Prihvaćen Prihvaćen
8 Pravobranitelj za djecu RH MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 8. Nije posve jasna odredba stavka 4., podstavka b) Konačnog prijedloga pa predlažemo istu precizirati. Iz ovako koncipirane odredbe nije jasno kada će središnje tijelo poduzeti, a kada predložiti privremene mjere i koja je do tada uloga, ovlasti i odgovornosti drugih tijela. U obrazloženju su navedeni neki primjeri privremenih mjera. Tako se, primjerice, u obrazloženju navodi da središnje tijelo može zatražiti od centra za socijalnu skrb privremeno odvajanje djeteta od osobe koja ga je protupravno odvela, kao i da od središnjeg tijela podnositelja zahtjeva zatraži dopunu zahtjeva ispravama, kako bi se otklonile možebitne pristranosti u odnosu na podnositelja zahtjeva s obzirom na podneseni zahtjev. Na temelju ovako iznesenih primjera postavlja se niz praktičnih pitanja. Znači li ova odredba da CZSS u slučajevima protupravnog odvođenja i/ili zadržavanja djeteta neće postupati dok ne dobije nalog središnjeg tijela tj. prijedlog za poduzimanje privremenih mjera? Kakva je to dokumentacija kojom se „otklanjaju pristranosti“? Dvojbeno je i nejasno je što ovakav prijedlog zapravo znači i kakve učinke može imati na tijek postupka koji je po svojoj naravi žuran. Nije prihvaćen Predloženim čl. 8. utvrđuju se obveze i ovlasti Središnjeg tijela iz čl. 7. Konvencije, koji se odnosi na sve države članice. U dosadašnjoj praksi niti jedna odredba ovoga čl. nije uzrokovala neke dvojbe ili nedoumice u postupcima jer Središnje tijelo usmjerava i koordinira tijek postupka, i u smislu rokova, od zaprimanja zahtjeva do podnošenja prijedloga sudu. Odredba čl. 8. st. 4. podstavka b) ostavlja mogućnost Središnjem tijelu koje će u pravilu biti prvo tijelo koje će imati uvid u dokumentaciju dostavljenu radi pokretanja postupka za povratak djeteta i da iz dostavljene dokumentacije uoči potrebu žurne zaštite djetetove dobrobiti te odmah angažira nadležna tijela da zaštite dijete. Ukoliko druga nadležna tijela prije Središnjeg tijela iz nekog drugog izvora saznaju da je dotično dijete u ugrožavajućim okolnostima, sukladno važećim propisima Republike Hrvatske u obvezi su poduzeti odgovarajuće mjere zaštite prava djeteta u okviru svoje nadležnosti. Također, ukoliko Središnje tijelo nije iz dostavljene dokumentacije uočilo takvu potrebu te nije zatražilo od drugih tijela postupanja radi zaštite dobrobiti djeteta, a isto se pokaže potrebnim u daljnjem tijeku postupka (npr. centar za socijalnu skrb prilikom izvida uoči potrebu za zaštitu djeteta) centar za socijalnu skrb nije u obvezi čekati nalog Središnjeg tijela za postupanje u okviru svoje nadležnosti. Centar za socijalnu skrb temeljem svojih ovlasti odnosno Obiteljskog zakona, Zakona o socijalnoj skrbi i drugih propisa, po službenoj dužnosti će zaštiti prava i dobrobit djeteta čim dobije obavijest ili na drugi način sazna da je dijete u ugrožavajućim okolnostima. Središnje tijelo bez odgode dostavlja obavijest nadležnom centru za socijalnu skrb o podnesenom zahtjevu za povratak djeteta, vodeći računa o roku u kojem Konvencija zahtijeva donošenje odluke odnosno očitovanje o razlozima nemogućnosti poštivanja tog roka. Čl. 9. i 10. ovoga Zakona detaljnije uređuju postupak i mjere. Što se tiče primjedbe vezane uz sprečavanje predrasuda ili pristranosti u odnosu na neku od stranaka u postupku, Središnje tijelo ima mogućnost zatražiti dopunu zahtjeva vjerodostojnim ispravama kojima se dokazuju tvrdnje podnositelja zahtjeva sukladno Konvenciji, Uredbi Vijeća (EZ) br. br. 2201/2003 od 27. studenoga 2003. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u bračnim sporovima i u stvarima povezanim s roditeljskom odgovornošću i ovom Zakonu. Osim toga, Središnje tijelo od policije i centra za socijalnu skrb dobiva izvješće o izvidu kao i izjavu osobe koja je odvela ili zadržala dijete o tome je li spremna dragovoljno vratiti dijete, a ako ne; u pravilu je to odbijanje argumentirano, pa Središnje tijelo u suradnji sa središnjim tijelom države podnositelja zahtjeva traži očitovanje od podnositelja zahtjeva i dokaze uz to očitovanje, kako bi se skratilo vrijeme postupanja. Pristranost u odnosu na osobu može biti vezana uz osobine te osobe, njezino ponašanje, podrijetlo i slično, koje mogu otežati donošenje odluke i odugovlačiti postupak. Središnje tijelo u suradnji s drugim tijelima treba spriječiti takve manipulacije stranaka kako bi sud mogao neometano utvrditi važne činjenice, ocijeniti dokaze i donijeti objektivnu odluku. Rokovi za dopunu zahtjeva su najkraći mogući ovisno o okolnostima slučaja. Središnje tijelo u komunikaciji s drugim središnjim tijelom postupa temeljem odredaba Konvencije te pravila sadržanih u Vodiču dobre prakse u postupcima temeljem Konvencije od 25 listopada 1980 o građanskopravnim vidovima međunarodne otmice djece DIO I- Praksa središnjeg tijela Haške konferencije o međunarodnom privatnom pravu. Što se tiče roka od šest tjedana on se računa od dana dostave prijedloga sudu. Iz navedenih razloga, smatramo da nema potrebe detaljno uređivati ova pitanja.
9 Pravobranitelj za djecu RH MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 7. Predlažemo dopuniti članak 7. stavak 2. Konačnog prijedloga na način da se nedvosmisleno utvrdi čija je dužnost organizirati stručnu pomoć djetetu i tko će takvu pomoć djetetu pružiti. Također predlažemo da se kroz ovu odredbu osigura i djetetovo pravo da dobije povratnu informaciju, odnosno da bude obaviješteno o mogućim posljedicama poštivanja njegova mišljenja. Nije prihvaćen U čl. 4. ovoga Zakona određena su tijela nadležna za provedbu Konvencije u Republici Hrvatskoj. St. 1. čl. 7. određuje se da će tijela iz čl. 4. paziti na zaštitu prava i dobrobiti protupravno odvedenog ili zadržanog djeteta. Dalje preciziranje tijela i slučajeva u odredbi Zakona nije potrebno s obzirom na to da je popisima koji uređuju obiteljskopravne odnose propisano da sudovi i javnopravna tijela koja vode postupke u kojima se izravno ili neizravno odlučuje o pravima djeteta moraju ponajprije štititi prava djeteta i njegovu dobrobit. Nadalje, čl. 7. st. 2. ovog Zakona nastojalo se maksimalno zaštititi dijete tijekom sudskog postupka na način da mu se osigura stručna pomoć, kako bi na prikladan način saznalo važne činjenice i okolnosti slučaja te se na prikladan način dala mogućnost djetetu da izrazi svoje mišljenje, a da se dijete minimalno opterećuje navedenim sudskim postupkom. Upoznavanjem djeteta s mogućim posljedicama poštivanja njegovog mišljenja u navedenom postupku dodatno bi se opteretilo dijete, koje bi moglo dobiti dojam, a time i osjećaj odgovornosti da je odluka na djetetu i njegovom mišljenju. Dijete ima pravo na stručnu pomoć o čemu će sud voditi računa po službenoj dužnosti sukladno popisima koji uređuju obiteljskopravne odnose. U svim postupcima u kojima se donosi odluka o djetetu, težina donošenja odluke mora biti na strani stručnjaka i suda. Djetetu se mora omogućiti da iznese svoje mišljenje i sazna važne činjenice i okolnosti slučaja, a pritom je potrebno maksimalno zaštititi dijete i minimalno ga opteretiti činjenicom vođenja sudskog postupka.
10 Pravobranitelj za djecu RH MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 6. Unatoč tome što je člankom 6. stavkom 1. Konačnog prijedloga Zakona propisano da dijete pred sudom zastupa posebni skrbnik, iz stavka 2. proizlazi da se ipak propušta imenovati djetetu posebnog skrbnika u onom slučaju kada ga protupravno odvede roditelj ili druga osoba koja je djetetov zakonski zastupnik. Zalažemo se za to da djetetu uvijek bude postavljen poseban skrbnik, jer situacija protupravnog odvođenja djeteta ukazuje na potrebu da djetetove interese zastupa osoba različita od roditelja koji je dijete protupravno odveo. Ne može se očekivati da roditelj koji ne poštuje sudske odluke adekvatno zastupa djetetove interese, a protivno je i odredbi čl. 7 st 2. Konačnog prijedloga Zakona koji propisuje da dijete ima pravo na stručnu pomoć. Nije prihvaćen Čl. 6. u st. 2. točki d) ovog Zakona ostavlja mogućnost sudu imenovati djetetu posebnog skrbnika u drugim slučajevima kada procjeni da je to u interesu djeteta pa tako i u slučaju kada dijete protupravno odvede roditelj ili druga osoba koja je djetetov zakonski skrbnik, a situacija protupravnog odvođenja djeteta ukazuje na potrebu zastupanja djetetovih interesa od strane osobe različite od roditelja koji je dijete protupravno odveo. U sudskom postupku sud donosi odluku o imenovanju posebnog skrbnika djetetu te su zakonom kojim se uređuju obiteljskopravni odnosi taksativno navedeni slučajevi kada sud treba bez odgode imenovati djetetu posebnog skrbnika. Naime, u praksi postoje i slučajevi kada doista nema nikakve potrebe djetetu imenovati posebnog skrbnika kao zakonskog zastupnika, primjerice kad se radi o malom djetetu, starom nekoliko mjeseci, a oboje roditelja se nađu u području jurisdikcije Republike Hrvatske i nisu lišeni roditeljske skrbi, posebice iz razloga što se roditeljima daje mogućnost da slučaj riješe sporazumom koji opet sud odobrava štiteći najbolji interes djeteta. Ukoliko Pravobraniteljica svoje stajalište zastupa s pozicije Europske konvencije za ostvarivanje dječjih prava, važno je istaknuti sljedeće. Prilikom polaganja isprave o ratifikaciji, sukladno čl. 3. Zakona o potvrđivanju te Konvencije, Republika Hrvatska je na istu Konvenciju priopćila izjavu da će se Konvencija primjenjivati na određene skupine obiteljskih predmeta koji se provode pred njezinim sudbenim tijelima. Predmeti koji se odnose na protupravno odvođenje i zadržavanje djece nisu obuhvaćeni tom izjavom. Uvidom u izjave drugih država, stranaka te Konvencije vidljivo je da nijedna država ne primjenjuje tu Europsku konvenciju na ovu kategoriju predmeta. Meritum ovih predmeta je određivanje jurisdikcije u koju pripada dijete, odnosno sud određuje hoće li se dijete vratiti u područje jurisdikcije iz kojeg je odvedeno ili će se odrediti da dijete ostane u području jurisdikcije gdje je dovedeno odnosno zadržano. Postoji li ili ne temelj zahtjeva za povratak djeteta, sud tek treba utvrditi. Naime, temelj za donošenje odluke u ovom postupku je već postojeća odluka o skrbi odnosno sporazum roditelja ili odgovarajuća zakonska odredba o zajedničkoj skrbi ili skrbi samo jednog roditelja. Čl. 19. Konvencije izričito određuje da se odluka donesena na temelju Konvencije o građansko pravnim vidovima međunarodne otmice djece ne smatra meritornom o bilo kojem pitanju u svezi s pravom na skrb o djetetu.
11 Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku Pravni fakultet MINISTARSTVO ZA DEMOGRAFIJU, OBITELJ, MLADE I SOCIJALNU POLITIKU, Članak 21. Odredba čl. 21. odnosi se izvorno na jamstva koja se traže tijekom provođenja postupka po zahtjevu za povrat djeteta. Odredba kroz st. 1. i 2. korespondira pravilu čl. 11. st. 4. Uredbe 2201/2001. Stavci 3-5 ove odredbe odnose se na jamstva u ovršnom postupku. Sam prijedlog Zakona kroz odredbu čl. 26. "Ovrha" jasno signalizira da se ovim Zakonom nije planiralo uređivati postupak ovrhe, već se na provedbu postupka ovrhe radi predaje djeteta primjenjuju pravila propisana zakonom kojim se uređuju obiteljskopravni odnosi. Stavci 3-5 čl. 21. na sud ovrhe prenose ovlasti koje ima samo sud koji odlučuje o povratu, nedorečeni su i nepotpuni. Čl. 21. st. 3-5. odstupa od europskih i međunarodnih standarda koje se smjera implementirati ovim Zakonom. Prihvaćen Prihvaćen