Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI Pitanje načina procesuiranja nasilja u obitelji ne predstavlja jednostrano pitanje već se radi o višedimenzionalnom problemu koji zahtjeva sveobuhvatni pristup te sagledavanje svih specifičnosti prekršajnog i kaznenog procesuiranja nasilja u obitelji. Naime Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ukazuje na problem oko distinkcije između prekršajnih i kaznenih djela nasilja u obitelji. Nije rijedak slučaj da se teška nasilnička djela procesuiraju prekršajno i obratno, da se lakša nasilnička djela procesuiraju kazneno. Shodno nepostojanju jedinstvene i jasne pravosudne prakse pravosuđe "jednako" procesuira sve pa se vrlo često događa da se ozbiljni slučajevi nasilja ne prepoznaju, dok se istovremeno procesuira velik broj verbalnih uvreda i izoliranih incidenata koji nemaju pravu nasilničku prirodu. Upravo radi navedenog od velikog su značaja predložene izmjene Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, pri čemu jednu od najznačajnijih novina predstavlja izmjena čl.10. toč.1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (ZZNO) na način da se nasiljem u obitelji, umjesto tjelesnog nasilja, propisuje „primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda“, a što bi svakako trebalo doprinijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procijeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja kao prekršaja od kaznenog djela tjelesne ozlijede iz čl. 117. Kaznenog zakona (KZ), kao što to navodi i nositelj izrade nacrta prijedloga u tekstu koji se nalazi na javnom savjetovanju. S tim u vezi, treba ukazati kako su navedene izmjene, koje su usmjerene na kazneno sankcioniranje tjelesnog nasilja u obitelji, svakako u duhu Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija). Naime Pravobraniteljica kontinuirano ističe da Istanbulska konvencija u svojim člancima 41. i 55. traži da se kazneno kvalificiraju sva djela tjelesnog nasilja te da se ono goni po službenoj dužnosti, a ne na prijedlog žrtve. Stoga, važeći Kazneni zakon, niti Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji trenutno nisu usklađeni s Istanbulskom konvencijom te u tom smislu svakako treba pozdraviti i poduprijeti predložene izmjene. U kontekstu navedenog kaznenog i prekršajnog sankcioniranja nasilja u obitelji, kroz dosadašnji rad Pravobraniteljica je ukazivala kako se kao jedna od prednosti prekršajnog sankcioniranja svakako može navesti brzina postupka, a posljedično i brže izricanje sankcije u odnosu na kazneni postupak. S druge strane, činjenica je da se kao prekršaji propisuju kažnjiva djela koja su po svojoj prirodi lakša od kaznenih djela. Stoga je i visina kazne, kao i sama društvena težina osude koju donosi sankcija izrečena u prekršajnom postupku, svakako blaža od one koja se može izreći u kaznenom postupku. Pravobraniteljica je u svom radu na pritužbama građana utvrdila da sustav koji de facto bez učinkovitih mjera prevencije i resocijalizacije skoro isključivo novčano ili uvjetno kažnjava obiteljske nasilnike te ih nakon toga 'vraća žrtvi', dugoročno zapravo odvraća žrtve od prijavljivanja ozbiljnog nasilja i potiče ih da zlorabe zakon. Naime, pravosuđe u osnovi procesuira veliki broj izoliranih incidenata verbalne naravi koji nužno nemaju uvijek potrebnu težinu da bi se procesuirali sudskim putem, no nepostojanje drugih stručnih tijela i kriznih timova koji bi mogli raditi na unaprjeđenju obiteljskih odnosa i otklanjanju uzroka nasilja u ranoj fazi konfliktnih odnosa u obitelji, gura policiju i pravosuđe u prvi plan u smislu borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji. Već godinama pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje ispod 10 % ukupne brojke svih počinitelja nasilja, svi ostali osuđeni su relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama. Razlog za ovakvu blagu penalnu politiku upravo je nedostatak ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima. Moglo bi se reći kako su neki od glavnih uzroka tranzicije nasilja prema ženama i nasilja u obitelji iz područja prekršajno pravne zaštite u područje kazneno pravne, pa onda i migracija iz lakših kaznenih djela u ona teža, sljedeći: nepostojanje učinkovitih preventivnih mehanizama, formalistički i nedovoljno rodno-senzibiliziran sustav zaštite i potpore žrtvama; izuzetno blaga penalna politika pravosuđa prema nasilnicima; ukupna neučinkovitost provedbe zaštitnih mjera žrtava uz nizak broj prihvaćenih mjera; nedostatak kvalitetnih i dugotrajnih programa rehabilitacije počinitelja, prvenstveno psihosocijalnog tretmana. Stoga niti zakonsko povećanje kaznenopravnih i prekršajnopravnih sankcija (predviđenih zakonskim izmjenama) samo po sebi nužno ne mora dovesti do brzih pozitivnih promjena u društvu na području sankcioniranja i prevencije obiteljskog nasilja. Naime jedno od ključnih pitanja je i problem visine sankcija izrečenih počiniteljima od strane sudova odnosno primjena postojećih propisa. Pravobraniteljica ističe stajalište da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama (tzv. zakonskim maksimumima), čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji. Premda je učinjen značajan napredak na području zakonodavstva, pravna znanost i praksa ukazuju na činjenicu da zakonodavac već 20 godina eksperimentira i ne uspijeva pronaći model prevencije i suzbijanja nasilja u obitelji koji bi uklonio prijepore u praksi i ispunio svrhu postavljenu kroz sve dosadašnje zakone. Analiza razvoja zakonske politike kažnjavanja, počevši od Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji iz 2003. godine do danas, pokazuje da je zakonodavac dosad u pojedinim segmentima prekršajnih odredaba širio raspon kažnjavanja, uvodio nove kvalificirane oblike ili blago pooštravao kazne, ali zakonodavnih intervencija kojima bi se znatnije utjecalo na sudsku politiku kažnjavanja nije bilo. Pogotovo se to odnosi na osnovni oblik prekršaja odnosno temeljnu odredbu o zaštiti od nasilja u obitelji. Od zakona iz 2003. godine, kojim je propisana novčana kazna u rasponu od 1000,00 do 10.000,00 kn ili kazna zatvora do 60 dana, zakonska politika kažnjavanja se mijenjala 2009. godine na način da je propisana novčana kazna u najmanjem iznosu od 1.000,00 kn, bez posebnog maksimuma, ili kazna zatvora do 90 dana, bez posebnog minimuma. Posljednjih 10 godina, zakonska politika kažnjavanja u pogledu osnovnog oblika je konstantna. Kad se promatra pojavnost nasilja u obitelji, istraživanje Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koje se provodi u okviru EU projekta ”Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama” pokazuje da je u promatranom razdoblju (2012.-2016.) preko 88% prekršaja počinjeno kao tjelesno nasilje i psihičko nasilje. Naime Pravobraniteljica je nositeljica navedenog EU projekta čija je vrijednost 427.762,27 EUR-a, a provodi se od 1. travnja 2017. do 31. prosinca 2019. Projekt se bavi ulogom policije, pravosuđa i medija u slučajevima nasilja prema ženama, s posebnim naglaskom na slučajeve femicida. Cilj projekta jest identificirati, empirijski opisati te staviti u fokus javnosti postojeće pravne prakse koje predstavljaju prepreke za učinkoviti pravni progon i kažnjavanje nasilja prema ženama. Također, podizanje svijesti o femicidu i nasilju prema ženama unutar obitelji važni su segmenti ovog projekta. Istraživanje koje se provodi u okviru navedenog EU projekta Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova na uzorku od 470 prekršajnih presuda pokazuje da sudovi tendiraju blagoj politici kažnjavanja i kroz odmjeravanje izrečenih sankcija. Prosječna novčana kazna iznosila je 1.727,79 kn, što je relativno blizu propisanog minimuma od 1.000,00 kn. Prosječna uvjetna osuda iznosila je 21 dan, uz prosječnu odgodu izvršenja u trajanju od 10 mjeseci, dok je prosječna kazna zatvora iznosila 19 dana. Razvidno je da se sudska politika kažnjavanja kod ovih oblika sankcija kreće tek u donjoj četvrtini represivnog raspona koji je zakonodavac ponudio. Pored navedenog, Pravobraniteljica smatra važnim istaknuti i problematiku sankcioniranja partnerskog nasilja, a koja nije obuhvaćena predstojećim izmjenama Kaznenog zakona i Zakona o kaznenom postupku. Naime usprkos velikoj sličnosti s osobama koje su u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, partneri/ice koji su u intimnim vezama, nemaju još uvijek u Republici Hrvatskoj odgovarajuću pravnu zaštitu od nasilja kojemu su izloženi od strane partnera/ica, odnosno zaštita žrtava partnerskog nasilja još uvijek nije našla odgovarajuće i dosljedno zakonodavno rješenje. Postojeći zakoni vežu pojam obitelji i bliskih osoba ili uz brak, izvanbračnu zajednicu, formalno i neformalno životno partnerstvo, srodstvo, tazbinu, odnosno zajedničko kućanstvo. Dakle, ni u jednom zakonu nije pokriven odnos između intimnih partnera koji nisu imali zajedničko prebivalište ili njihov zajednički život ne ispunjava zahtjeve za postojanje izvanbračne zajednice, što je opet direktno u suprotnosti s člankom 3.b. Istanbulske konvencije. U svom dosadašnjem radu Pravobraniteljica je ukazivala na nedostatke postojećeg Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji te je predlagala, između ostalog, da se u čl.8. navedenog Zakona dodatno proširi krug osoba koje se štite i na osobe koje ne žive u zajedničkom kućanstvu, tj. osobe koje nemaju zajedničku adresu prebivališta, a sukladno definiciji nasilja u obitelji iz čl. 3.b. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Ukazivala je kako je potrebno uvesti termin bliske osobe te ga upotpuniti s definicijom osoba koje se nalaze u intimnoj vezi bez obzira na trajnost iste, zajedničku ili različitu adresu boravka ili prebivališta partnera, postojanja ili nepostojanja zajedničke djece, te svi/e članovi/ce zajedničkih kućanstva bez obzira na postojanje ili ne postojanje srodničkih i intimnih veza među njima. Pravobraniteljica ponovo naglašava kako politika nulte tolerancije na nasilje prema ženama i u obitelji znači da počinitelje nasilja treba izložiti najstrožim kaznama (tzv. zakonskim maksimumima) i bezuvjetnim zatvorskim kaznama, čime bi se slala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a samim time isto bi se uspješnije suzbijalo. Istovremeno, treba jačati mjere re-socijalizacije nasilnika kao što je psihosocijalni tretman te na obrazovnoj i medijskoj razini podizati razinu svijesti kroz kurikulume koji će uključivati razvijanje znanja i umijeća među djecom o načinima mirnih rješavanja konflikata, podizati svijest o važnosti i značaju ljudskih prava, sustavno razvijati senzibilitet za toleranciju prema drugima i drugačijima te osjećaj za rodnu i spolnu ravnopravnost. Pravobraniteljica već godinama naglašava da bi učinkovita prevencija nasilja i psihosocijalni tretman počinitelja trebali bi biti nositelji suzbijanja nasilja prema ženama i u obitelji, a ne isključivo progon i kažnjavanje. Nasilje se učinkovito suzbija preventivnim mjerama i kvalitetnim i dugotrajnim programima resocijalizacije počinitelja, a ne represijom. Pravobraniteljica nadalje smatra kako bi se krug osoba iz čl.8. na koje se primjenjuje navedeni zakon trebao proširiti i na srodnike u pobočnoj lozi zaključno do 4. stupnja (a ne samo do 3. stupnja kao što je to sada). Naime srodnici u pobočnoj lozi do 4. stupnja su bratići i sestrične te se radi o krugu srodnika kojima bi također trebalo pružiti zaštitu prema ZZNO. Ovo tim više što se izmjenama ZZNO-a predviđa da se u krug osoba na koje se primjenjuje ZZNO uključe svi srodnici po tazbini do zaključno drugog stupnja (za razliku od važećeg stanja koje uključuju „srodnike po tazbini u bračnoj i izvanbračnoj zajednici do zaključno drugog stupnja“). Stoga bi, pored proširenja na srodnike po tazbini, krug srodnika na koje se primjenjuje ZZNO trebalo proširiti i na krvne srodnike pobočne lože do zaključno 4. stupnja. U odnosu na postojeći čl.6. ZZNO (prava žrtve), ponavljamo primjedbu koju smo naveli u siječnju 2017. kada smo davali mišljenje na prijedlog ZZNO-a, a koja primjedba nije bila uvažena. Naime Pravobraniteljica ukazuje na opću značajnu manjkavost važećeg ZZNO-a koja se ogleda u činjenici što zakonski tekst ne predviđa službenu obvezu nadležnih tijela (policije, državnog odvjetništva i pravosuđa) - već samo po zahtjevu žrtve - da upoznaju žrtve s njihovim pravima. Problem je u tome što zakonski tekst ne određuje pobliže kako će se pojedina prava provesti u praksi i koja su tijela odgovorna za njihovu provedbu. Tako na primjer, u točki 6. propisano je da žrtva nasilja ima pravo da na njezin zahtjev, bez nepotrebne odgode, bude obaviještena o ukidanju zadržavanja ili bijegu okrivljenika… U točki 9. propisano je, pak, da žrtva nasilja ima pravo, na vlastiti zahtjev, biti obaviještena o poduzetim radnjama povodom prijave i o ishodu postupka. I konačno, u točki 9. propisano je da žrtva nasilja ima pravo na policijsku zaštitu i osiguranje, po nalogu suda, u svrhu neometanog uzimanja osobnih stvari prilikom napuštanja zajedničkog kućanstva. S tim u vezi, mišljenja smo da bi žrtva nasilja morala ostvarivati navedena prava po službenoj dužnosti (ex officio), pa se stoga u gore navedenim točkama predlaže brisanje riječi „na njezin zahtjev, na vlastiti zahtjev i po nalogu suda“. Shodno navedenom, potrebno je dodatno razraditi i točno propisati na koji način će se ostvarivati prava žrtava, posebice pravo na zaštitu od zastrašivanja i odmazde te propisati da žrtva ima pravo po službenoj dužnosti od nadležnog tijela biti obaviještena o svim pravima, a posebice o ukidanju zadržavanja ili bijegu okrivljenika, stavljanju izvan snage odluke o izricanju zaštitnih mjera i ukidanju mjera opreza koje su određene radi njezine zaštite, te o poduzetim radnjama povodom njezine prijave kao i o ishodu postupka. Nadalje, potrebno je propisati obvezu nadležnog tijela da o trošku države žrtvi osiguraju opunomoćenika u postupku. Također, Pravobraniteljica drži, naime, da žrtva uvijek (kada izrazi takav zahtjev) ima pravo na izbjegavanje kontakta sa počiniteljem, a ne samo kada su za to osigurani uvjeti kako je propisano važećim Zakonom. Pravobraniteljica pozdravlja sve izmjene koje su učinjene temeljem njenih primjedbi i dostavljenih prijedloga te ostaje kod svog prijedloga da se naziv zakona izmjeni. Naime, Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji bi i u nazivu trebao priznavati rodno-utemeljeno nasilje te bi se trebao zvati: Zakon o zaštiti žrtava nasilja u obitelji i žrtava rodno utemeljenog nasilja. S poštovanjem, PRAVOBRANITELJICA ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA Višnja Ljubičić, dipl. iur Primljeno na znanje Ističemo da će se predmetno razmotriti u okviru rada Radne skupine između dva čitanja zakonskog teksta. Međutim, ističemo da, temeljna odredba Kaznenog zakona propisana člankom 1. propisuje kako se kaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu propisati samo za ona ponašanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a čija se zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Iz navedene odredbe jasno proizlazi funkcija kaznenog prava, koja se kroz propisivanje kaznenih djela i kaznenopravnih sankcija, očituje u ograničenju kaznenopravne prisile samo za one oblike protupravnih i skrivljenih postupanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prva čovjeka te druga prava, koja se bez kaznenopravne prisile ne bi mogli zaštiti. U kontekstu tjelesnog kažnjavanja, ističemo kako se ovim Prijedlogom zakona mijenja definicija nasilja u obitelji iz članka 10. točke 1. ZZNO/17 i to način da se među ostalim, kao jedan od pojavnih oblika nasilja u obitelji predlaže primjena fizičke sile koja je takve naravi da njenim djelovanjem nije ostvareno biće kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11. Predlagatelj je mišljenja kako će ovakav prijedlog doprinijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procijeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja kao prekršaja od kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11. Kao važna novina, ovim se Prijedlogom zakona predlaže pooštravanje zakonske prekršajno pravne politike kažnjavanja u odnosu na prekršaje iz članka 22. ZZNO/17. Za sve prekršaje propisana je uz novčanu kaznu, kao stroža kazna i kazna zatvora do 90 dana. Naime, sukladno odredbi članka 35. stavka 1. Prekršajnog zakona, kao općeg propisa čije se materijalno pravne odredbe odnose na sve prekršaje propisane zakonom i drugim propisima, kazna zatvora može se propisati i izreći u trajanju od najmanje tri dana do najdulje trideset dana, a za nateže oblike prekršaja i do šezdeset dana. Međutim, za prekršaje nasilja u obitelji, sukladno članku 35. stavku 2. zakonodavac može propisati kaznu zatvora u trajanju do devedeset dana. Predmetna je odredba poslužila kao pravna osnova propisivanja kazni zatvora u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji, kao i u članku 3. Prijedloga zakona kojim se mijenja članak 22. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Cilj predloženih izmjena usmjeren je na jače ostvarenje generalno preventivnih učinaka kažnjavanja prekršaja iz sfere nasilja u obitelji. Pooštrene sankcije kako novčane tako i kazne zatvora, predložene su po izvršenoj analizi zakonske diferencijacije temeljnih i kvalificiranih oblika pojedinih prekršaja iz članka 22. ZZNO/17. Pitanje visine izrečene kazne je pitanje u domeni sudske politike kažnjavanja. Prekršajnopravnu sankciju, izriče sud cijeneći pri tom sve okolnosti svakog pojedinog slučaja koje kaznu po vrsti i mjeri čine težom ili lakšom, vodeći pri tom računa o ostvarenju svrhe kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona. ZZNO/17 propisuje krug osoba na koja se isti primjenjuje. To su članovi obitelji (bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih, srodnik po krvi u ravnoj lozi, srodnik u pobočnoj lozi zaključno do trećeg stupnja, srodnici po tazbini do zaključno drugog stupnja, posvojitelj i posvojenik), ali i bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Ovim prijedlogom Zakona predlaže se u krug osoba na koji se ZZNO/17 primjenjuje uključiti sve srodnike po tazbini do zaključno drugog stupnja i na taj način predmetnu odredbu dodatno uskladiti s definicijom člana obitelji iz članka 87. stavka 8. KZ/11. Na ovaj način krug osoba na koje se Zakon odnosi istovjetan će biti krugu osoba kojima kao članovima obitelji ili bliskim osobama Kazneni zakon pruža dodatnu zaštitu u slučaju počinjenja kaznenih djela vezanih uz obiteljsko nasilništvo Ovakvo je određenje u skladu sa definicijom obiteljskog nasilja u Istanbulskoj konvenciji (članak 41. stavak 3.) koja se odnosi na „nasilje intimnih partnera. I dalje, kada se govori o obiteljskom nasilju kao nasilju intimnih partnera ono se isključivo odnosi na nasilje između sadašnjih ili bivših bračnih drugova, kao i sadašnjih ili bivših izvanbračnih drugova odnosno životnih partnera ili neformalnih životnih partnera. Dakle, odredbe ovog Zakona primjenjivati će se na odnose između bračnih i izvanbračnih i istospolnih partnera i to kako sadašnjih tako i bivših, a povrh toga i na odnose osoba koje iako nisu u navedenim kategorijama, imaju zajedničko dijete, te onih osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, i šire od zahtijeva Konvencije, ovim se Zakonom štite sve one osobe koje su bračni ili izvanbračni ili istospolni partneri, ali i osobe koje su povezane činjenicom da imaju zajedničko dijete iako nisu niti su bili u statusu bračnih, izvanbračnih odnosno istospolnih partnera, kao i one osobe koje, iako nisu u tom odnosu, žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, radi se o osobama koje su u nekom obliku (formalne ili neformalne) zajednice ili pak kod kojih takva zajednice ne postoji ili je prestala postojati, ali su zbog drugih okolnosti (kao što je zajedničko dijete, nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi nakon razvoda braka ili raskida izvanbračne zajednice, činjenica suživota u istome stambenom objektu) neraskidivo povezani ili neovisno o svojoj slobodnoj volji upravljeni jedno prema drugome. Sve druge osobe, imat će adekvatnu zaštitu za slučaj nasilja prema općim propisima. U kontekstu proširenja kruga osoba na koji se Zakon o zaštiti nasilja u obitelji primjenjuje na srodnike u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, ukazujemo kako se niti kaznenpravna zaštita člana obitelji čije je značenje definirano člankom 87. stavkom 8. KZ/11 ne odnosi na srodnike u pobočnoj lozi do zaključno četvrtog stupnja, već samo na srodnike u pobočnoj lozi do zaključno trećeg stupnja. U dijelu vaše primjedbe koja se odnosi na prava žrtava ukazujemo kako se člankom 6. ZZNO/17 na jednom se mjestu, sukladno Konvenciji VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kao i Direktivi o pravima žrtava, uređuju prava žrtava nasilja u obitelji pri tome vodeći računa i o Zakonu o kaznenom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u postupku po ovom Zakonu, kao i sukladno međunarodnim standardima.. S tim u svezi, članka 6. stavak 2. ZZNO/17 propisuje kako su tijela koja postupaju povodom nasilja u obitelji dužna već pri poduzimanju prve radnje u kojoj žrtva sudjeluje obavijestiti istu na njoj razumljiv način o svim pravima koja ima sukladno odredbama ZZNO/17 i zakona kojim se uređuje kazneni postupak. Navedena tijela dužna su se uvjeriti da je žrtva obavijest o pravima razumjela (članak 6. stavak 3. ZZNO/17). Nakon što je žrtva obaviještena o svim pravima koja joj pripadaju po gore navedenim pravnim osnovama i nakon što su se nadležna tijela uvjerila da je ona ta prava i razumjela, žrtvi se ostavlja da izabere želi li, primjerice da je se nakon proteka određenog vremena od počinjenog prekršaja obavještava o otpuštanju osuđenika s izdržavanja kazne zatvora. U odnosu na vaš prijedlog da se žrtvi nasilja u obitelji osigura opunomoćenik u postupku ukazujemo na opću odredbu Prekršajnog zakona koja u članku 116. stavku 3. predviđa mogućnost da oštećenik može svoja prava u postupku ostvarivati sam ili putem opunomoćenika. Ako sud okrivljenika proglasi krivim, okrivljenik je dužan naknaditi troškove prekršajnog postupka koji među ostalim obuhvaćaju nužne izdatke opunomoćenika, doduše to se ne odnosi i na nagradu. Međutim, u prekršajnom postupku ne postoji pravo oštećenika na besplatnog opunomoćenika. Podsjećamo da optužne prijedloge u ovakvim predmetima u pravilu podnosi ovlašteni tužitelj – tijelo državne uprave, koji raspolaže stručnim znanjem, kao i da u Republici Hrvatskoj djeluju ovlaštene udruge i pravne klinike specijalizirane za pružanje primarne pravne pomoći, a neke od njih bave se upravo nasiljem u obitelji. U odnosu na vaš prijedlog da žrtva uvijek (kad izrazi takav zahtjev) ima pravo na izbjegavanje kontakta s počiniteljem ističemo kako se sukladno Konvenciji VE o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, mora osigurati izbjegavanje kontakta između žrtava i počinitelja u prostorijama suda i prostorijama tijela za provedbu zakona kad god je moguće (članak 56. stavak 1. točka g). Međutim, od ovog prava žrtve postoji izuzetak ako žrtva želi biti prisutna na saslušanju ili ako je kontakt žrtve i počinitelja nužan ili koristan za osiguranje da postupak teče zadovoljavajuće, primjerice ako je neophodno suočenje. U vezi s navedenim, skrećemo pozornost na članak 88. Prekršajnog zakona, prema kojem je dužnost suda utvrđivanje svih važnih činjenica, koje terete okrivljenika i koje mu idu u korist. U odnosu na vaš prijedlog za promjenom naziva zakona na način da siti glasi: „ Zakon o zaštiti žrtava nasilja u obitelji i žrtava rodno utemeljenog nasilja, ukazujemo ZZNO/17 u članku 10. propisuje pojavne oblike nasilja u obitelji, a u članku 8. krug osoba na koje se Zakon primjenjuje. Slijedom navedenog, postojeći naziv smatramo odgovarajućim.
2 ZAJEDNICA SAVEZA OSOBA S INVALIDITETOM HRVATSKE - SOIH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI Zajednica saveza osoba s invaliditetom Hrvatske - SOIH zalaže se da se sva djela tjelesnog kažnjavanja kvalificiraju kao kaznena djela. Također predlaže se da se Zakonom obuhvate sve intimne partnerske veze. Iskustva rada na SOS -telefonu za žene s invaliditeom žrtve nasilja pokazuju da žrtve rijetko traže upoznavanje sa svojim pravima, naravno u pravilu i rijetko prijavljuju nasilje zbog ovisnosti o nasilniku, ali bi dragocijeno bilo kada bi se u Zakon uvrstila obveza nadležnih tijela. Nije prihvaćen Temeljna odredba Kaznenog zakona iz članka 1., propisuje kako se kaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu propisati samo za ona ponašanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a čija se zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Iz navedene odredbe jasno proizlazi funkcija kaznenog prava, koja se kroz propisivanje kaznenih djela i kaznenopravnih sankcija, očituje u ograničenju kaznenopravne prisile samo za one oblike protupravnih i skrivljenih postupanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prva čovjeka te druga prava, koja se bez kaznenopravne prisile ne bi mogla zaštiti. U kontekstu tjelesnog kažnjavanja, ističemo kako se ovim Prijedlogom zakona mijenja definicija nasilja u obitelji iz članka 10. točke 1. (NN br. 70/2017 -dalje u tekstu: ZZNO/17) i to način da se među ostalim, kao jedan od pojavnih oblika nasilja u obitelji predlaže primjena fizičke sile koja je takve naravi da njenim djelovanjem nije ostvareno biće kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11. Predlagatelj je mišljenja kako će ovakav prijedlog doprinijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procijeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja kao prekršaja od kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11, čija se radnja sastoji u tjelesnom ozljeđivanju odnosno narušavanju zdravlja žrtve odnosno oštećenika. Počinjenje kaznenog djela tjelesne ozljede prema bliskoj osobi rezultirat će kaznenim progonom ex offo. ZZNO/17 propisuje krug osoba na koja se isti primjenjuje. To su članovi obitelji (bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih, srodnik po krvi u ravnoj lozi, srodnik u pobočnoj lozi zaključno do trećeg stupnja, srodnici po tazbini do zaključno drugog stupnja, posvojitelj i posvojenik), ali i bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Ovim prijedlogom Zakona predlaže se u krug osoba na koji se ZZNO/17 primjenjuje uključiti sve srodnike po tazbini do zaključno drugog stupnja i na taj način predmetnu odredbu dodatno uskladiti s definicijom člana obitelji iz članka 87. stavka 8. KZ/11. Na ovaj način krug osoba na koje se Zakon odnosi istovjetan će biti krugu osoba kojima kao članovima obitelji ili bliskim osobama Kazneni zakon pruža dodatnu zaštitu u slučaju počinjenja kaznenih djela vezanih uz obiteljsko nasilništvo Ovakvo je određenje u skladu sa definicijom obiteljskog nasilja u Istanbulskoj konvenciji (članak 41. stavak 3.) koja se odnosi na „nasilje intimnih partnera. I dalje, kada se govori o obiteljskom nasilju kao nasilju intimnih partnera ono se isključivo odnosi na nasilje između sadašnjih ili bivših bračnih drugova, kao i sadašnjih ili bivših izvanbračnih drugova odnosno životnih partnera ili neformalnih životnih partnera. Dakle, odredbe ovog Zakona primjenjivati će se na odnose između bračnih i izvanbračnih i istospolnih partnera i to kako sadašnjih tako i bivših, a povrh toga i na odnose osoba koje iako nisu u navedenim kategorijama, imaju zajedničko dijete, te onih osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, i šire od zahtijeva Konvencije, ovim se Zakonom štite sve one osobe koje su bračni ili izvanbračni ili istospolni partneri, ali i osobe koje su povezane činjenicom da imaju zajedničko dijete iako nisu niti su bili u statusu bračnih, izvanbračnih odnosno istospolnih partnera, kao i one osobe koje, iako nisu u tom odnosu, žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, radi se o osobama koje su u nekom obliku (formalne ili neformalne) zajednice ili pak kod kojih takva zajednice ne postoji ili je prestala postojati, ali su zbog drugih okolnosti (kao što je zajedničko dijete, nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi nakon razvoda braka ili raskida izvanbračne zajednice, činjenica suživota u istome stambenom objektu) neraskidivo povezani ili neovisno o svojoj slobodnoj volji upravljeni jedno prema drugome. Sve druge osobe, imat će adekvatnu zaštitu za slučaj nasilja prema općim propisima. U dijelu vaše primjedbe koja se odnosi na prava žrtava ukazujemo kako se člankom 6. ZZNO/17 na jednom se mjestu, sukladno Konvenciji VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji kao i Direktivi o pravima žrtava, uređuju prava žrtava nasilja u obitelji pri tome vodeći računa i o Zakonu o kaznenom postupku, koji se supsidijarno primjenjuje u postupku po ovom Zakonu, kao i sukladno međunarodnim standardima. S tim u svezi, članak 6. stavak 2. ZZNO/17 propisuje kako su tijela koja postupaju povodom nasilja u obitelji dužna već pri poduzimanju prve radnje u kojoj žrtva sudjeluje obavijestiti istu na njoj razumljiv način o svim pravima koja ima sukladno odredbama ZZNO/17 i zakona kojim se uređuje kazneni postupak. Navedena tijela dužna su se uvjeriti da je žrtva obavijest o pravima razumjela (članak 6. stavak 3. ZZNO/17).
3 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI, Članak 2. Uz članak 2. (čl.10. Zakona) Predlažemo da se kao poseban oblik nasilja u obitelji propiše postupanja roditelja ili drugih članova obitelji koja se mogu okarakterizirati kao manipulacija djecom u cilju otuđenja djeteta od drugog roditelja. Slučajevi iz prakse pokazuju kako u nerijetkom broju slučajeva u visoko konfliktnim prekidima obiteljske zajednice roditelji manipuliraju djecom (prema podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku tijekom 2018. broj slučajeva u kojima stručni tim CSS-a procjenjuje da se radi o manipulaciji djetetovim pravom na ostvarivanje osobnih odnosa od strane roditelja s kojim dijete živi uslijed čega se susreti ne održavaju iznosi 664, dok broj slučajeva u kojima se susreti zbog manipulacije djetetom održavaju u smanjenom opsegu u odnosu na sudsku odluku bio je 1013). Roditelji manipuliraju na način da svjesno nastoje spriječiti susrete djeteta s drugim roditeljem i ometaju održavanje prisne veze djeteta s njime, iznose lažne optužbe za zlostavljanje djeteta na račun drugog roditelja, naručuju privatna vještačenja, izlažu dijete čitavom nizu negativnih verbalnih i neverbalnih poruka o drugom roditelju i sl. Iz potrebe da ugodi i „surađuje“ s manipulativnim roditeljem dijete počinje odbijati roditelja koji je „meta“ ocrnjivanja, ne želi ga vidjeti, ne želi se s njime susresti, niti o njemu razgovarati, uznemireno je na spomen tog roditelja. Počinje i samo o tom roditelju govoriti ružno, a informacije o navodno lošim postupcima tog roditelja koje mu je imputirao manipulativni roditelj počinje prezentirati kao nešto što je stvarno doživjelo. Ukratko, stručnjaci upozoravaju da roditelj oblikuje dijete kao instrument osvete bivšem partneru. U manipulaciji mogu sudjelovati i drugi članovi obitelji manipulativnog roditelja, koji dodatno pojačavaju otpor djeteta prema drugom roditelju i podržavaju ga u njegovom „odbacivanju“. Dijete zbog svega toga nedvojbeno trpi. Neka djeca razvijaju i vrlo ozbiljne psihičke smetnje do razine autodestruktivnog ponašanja. Nažalost, ima roditelja kojima ni takav oblik ugroze djetetovog života i zdravlja nije dovoljan razlog za prekid po dijete ugrožavajućeg ponašanja i oni u njemu ustraju, a odgovornost za psihičko stanje djeteta prebacuju na druge te je nužno takve oblike ponašanja prepoznati i sankcionirati. Nije prihvaćen ZZNO/17 u članku 10. stavku 4. kao jedan pojavnih oblika nasilja u obitelji propisuje psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenosti. S tim u svezi, mišljenja smo kako bi se opisano postupanje moglo podvesti pod citirani oblik nasilja u obitelji. KZ/11 u članku 177. propisuje kazneno djelo povreda djetetovih prava čiji je temeljni oblik grubo zanemarivanje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta, a koje kazneno djelo može počiniti roditelj, posvojitelj, skrbnik, ali i druga osoba koja grubo zanemaruje citirane dužnosti. Obiteljski zakon (NN 103/15, dalje u tekstu: OZ/15) u članku 92. kao jedno od temeljnih sadržaja roditeljske skrbi propisuje pravo djeteta na ostvarivanje osobnih odnosa, a koje pravo je razrađeno člankom 95. OZ/15. S tim u svezi, roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati osobne odnose s djetetom, dok roditelj koji stanuje s djetetom ima dužnost i odgovornost omogućavati i poticati ostvarenje osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem. Ukoliko bi roditelj, posvojenik skrbnik ili druga osoba svojim ponašanjem nepoticajno djelovao na ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s drugim roditeljem i na taj način mu uskraćivala njegovo osnovno prava nužno za normalno odrastanje, posljedično dovevši do grubog zanemarivanja svoje dužnosti u odgoju djeteta, počinitelj bi ostvario obilježje kaznenog djela iz članka 177. stavka 1. KZ-a.
4 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI, Članak 1. Uz čl. 1. (čl. 8. Zakona) Mišljenja smo da je potrebno proširiti krug osoba na koje se odnose odredbe ovog Zakona. Naime smatramo da nasilje u intimnim adolescentskim vezama također treba sankcionirati kao obiteljsko nasilje, budući da ono ima sva obilježja obiteljskog nasilja jer se događa među bliskim osobama. Nasilje među mladim intimnim partnerima može uključivati i fizičko, spolno i psihološko zlostavljanje, uhođenje, kontrolu i prisilu koji se mogu događati osobno ili putem tehnologije te izrazito snažno pogađa žrtvu tog nasilja posebno ranjivu zbog svoje dobi i nezrelosti. Ugroženost mladih ljudi, osobito djece koje i prije svoje punoljetnosti stupaju u neformalne intimne i partnerske odnose koji nemaju obilježje životne zajednice te u takvim vezama postaju žrtve nasilja, zahtjeva pronalaženje rješenja za njihovu zaštitu. Zabrinjavajući je podatak iz istraživanja koje su 2011. godine proveli Ajduković i suradnici da je 86,4% sedamnaestogodišnjaka u intimnoj vezi doživjelo nasilje jednom ili dva puta, 86,2% doživjelo je neki oblik psihičkog nasilja, 37,2% neki oblik fizičkog nasilja, a 26,6% neki oblik seksualnog nasilja. Slični su rezultati zabilježeni i ranije. Poražavajuće je da se mladi ljudi koji dožive takav oblik nasilja osjećaju u potpunosti nezaštićeno. Prijava policiji nasilnog ponašanja koje nema kvalifikaciju kaznenog djela nerijetko se tretira kao prekršaj protiv javnog reda i mira u kojem se izjednačuju žrtva i počinitelj, te žrtva pri tom ne dobiva odgovarajuću zaštitu. Kako bi se ovaj problem riješio smatramo potrebnim i ovaj oblik bliskih odnosa poistovjeti s obiteljskim odnosom po uzoru na zakonodavna rješenja drugih država koje obiteljskim odnosom smatraju svaki odnos koji se temelji na bračnoj, obiteljskoj, bliskoj osobnoj (intimnoj) vezi ili vezi koja uključuje poseban odnos ovisnosti jedne osobe o drugoj (uključujući pri tom osobe koje zbog svojih tjelesnih ili drugih ograničenja ovise o njezi i skrbi druge osobe). Ovakva rješenja omogućuju da se zaštita pruži većem broju osoba i to promptnim i efikasnim djelovanjem, a što je bila i intencija donošenja ovog posebnog propisa, budući da su prekršajni postupci u svojoj suštini brži, prilagodljiviji svakodnevnim situacijama i kroz zaštitne mjere omogućuju adekvatne reakcije na nasilje. Podsjećamo i da je Vijeće ministara u sklopu Kampanje Vijeća Europe za uklanjanje nasilja nad ženama, uključujući obiteljsko nasilje, obiteljsko nasilje definiralo između ostalog i kao nasilje između redovnih ili povremenih partnera (Task Force to Combat Violence against Women, including domestic violence (EGTFV) od 21 lipnja 2006.g.). Naime, prihvaćen je stav da ono što definira odnose u obiteljskom nasilju je prije svega intimnost koja postoji između žrtve i počinitelja u privatnoj sferi. Bliskost odnosno intimnost između partnera prepoznata je i u Kaznenom zakonu RH gdje je upravo ovo obilježje osnova za kažnjavanje nametljivog ponašanja iz čl. 140. pa stoga predlažemo da, sukladno ovoj odredbi, nasilje u bliskoj odnosno intimnoj vezi među partnerima, barem kada su u pitanju djeca žrtve, bude osnova za prekršajno kažnjavanje prema odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Na ovaj način bi se dosljedno implementirala definicija nasilja u obitelji iz čl. 3. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a koja pod nasiljem u obitelji smatra i nasilje između bivših ili sadašnjih partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Nije prihvaćen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN br. 70/2017) propisuje krug osoba na koja se isti primjenjuje. To su članovi obitelji (bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih, srodnik po krvi u ravnoj lozi, srodnik u pobočnoj lozi zaključno do trećeg stupnja, srodnici po tazbini do zaključno drugog stupnja, posvojitelj i posvojenik), ali i bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Ovim prijedlogom Zakona predlaže se u krug osoba na koji se ZZNO/17 primjenjuje uključiti sve srodnike po tazbini do zaključno drugog stupnja i na taj način predmetnu odredbu dodatno uskladiti s definicijom člana obitelji iz članka 87. stavka 8. KZ/11. Na ovaj način krug osoba na koje se Zakon odnosi istovjetan će biti krugu osoba kojima kao članovima obitelji ili bliskim osobama Kazneni zakon pruža dodatnu zaštitu u slučaju počinjenja kaznenih djela vezanih uz obiteljsko nasilništvo Ovakvo je određenje u skladu sa definicijom obiteljskog nasilja u Istanbulskoj konvenciji (članak 41. stavak 3.) koja se odnosi na „nasilje intimnih partnera. I dalje, kada se govori o obiteljskom nasilju kao nasilju intimnih partnera ono se isključivo odnosi na nasilje između sadašnjih ili bivših bračnih drugova, kao i sadašnjih ili bivših izvanbračnih drugova odnosno životnih partnera ili neformalnih životnih partnera. Dakle, odredbe ovog Zakona primjenjivati će se na odnose između bračnih i izvanbračnih i istospolnih partnera i to kako sadašnjih tako i bivših, a povrh toga i na odnose osoba koje iako nisu u navedenim kategorijama, imaju zajedničko dijete, te onih osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, i šire od zahtijeva Konvencije, ovim se Zakonom štite sve one osobe koje su bračni ili izvanbračni ili istospolni partneri, ali i osobe koje su povezane činjenicom da imaju zajedničko dijete iako nisu niti su bili u statusu bračnih, izvanbračnih odnosno istospolnih partnera, kao i one osobe koje, iako nisu u tom odnosu, žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, radi se o osobama koje su u nekom obliku (formalne ili neformalne) zajednice ili pak kod kojih takva zajednice ne postoji ili je prestala postojati, ali su zbog drugih okolnosti (kao što je zajedničko dijete, nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi nakon razvoda braka ili raskida izvanbračne zajednice, činjenica suživota u istome stambenom objektu) neraskidivo povezani ili neovisno o svojoj slobodnoj volji upravljeni jedno prema drugome. Sve druge osobe, imat će adekvatnu zaštitu za slučaj nasilja prema općim propisima.
5 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI, Članak 1. AŽKZ ustraje u svom prijedlogu koje je iznosila u radnim skupinama 2015.g., 2017.g. da se Zakon treba odnositi i na partnere koji su ili isu bili u emocionalnoj ili seksualnoj vezi. Konvencija VE o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, člankom 3 b definira nasilje u obitelji kao sva djela tjelesnog, seksualnog, psihičkog ili ekonomskog nasilja koja se događaju u obitelji ili kućanstvu ili između bivših ili sadašnjih bračnih drugova ili partnera, neovisno o tome imaju li počinitelj/ica i žrtva ili su imali isto prebivalište. Nije prihvaćen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji (NN br. 70/2017) propisuje krug osoba na koja se isti primjenjuje. To su članovi obitelji (bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih, srodnik po krvi u ravnoj lozi, srodnik u pobočnoj lozi zaključno do trećeg stupnja, srodnici po tazbini do zaključno drugog stupnja, posvojitelj i posvojenik), ali i bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Ovim prijedlogom Zakona predlaže se u krug osoba na koji se ZZNO/17 primjenjuje uključiti sve srodnike po tazbini do zaključno drugog stupnja i na taj način predmetnu odredbu dodatno uskladiti s definicijom člana obitelji iz članka 87. stavka 8. KZ/11. Na ovaj način krug osoba na koje se Zakon odnosi istovjetan će biti krugu osoba kojima kao članovima obitelji ili bliskim osobama Kazneni zakon pruža dodatnu zaštitu u slučaju počinjenja kaznenih djela vezanih uz obiteljsko nasilništvo Ovakvo je određenje u skladu sa definicijom obiteljskog nasilja u Istanbulskoj konvenciji (članak 41. stavak 3.) koja se odnosi na „nasilje intimnih partnera. I dalje, kada se govori o obiteljskom nasilju kao nasilju intimnih partnera ono se isključivo odnosi na nasilje između sadašnjih ili bivših bračnih drugova, kao i sadašnjih ili bivših izvanbračnih drugova odnosno životnih partnera ili neformalnih životnih partnera. Dakle, odredbe ovog Zakona primjenjivati će se na odnose između bračnih i izvanbračnih i istospolnih partnera i to kako sadašnjih tako i bivših, a povrh toga i na odnose osoba koje iako nisu u navedenim kategorijama, imaju zajedničko dijete, te onih osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, i šire od zahtijeva Konvencije, ovim se Zakonom štite sve one osobe koje su bračni ili izvanbračni ili istospolni partneri, ali i osobe koje su povezane činjenicom da imaju zajedničko dijete iako nisu niti su bili u statusu bračnih, izvanbračnih odnosno istospolnih partnera, kao i one osobe koje, iako nisu u tom odnosu, žive u zajedničkom kućanstvu. Dakle, radi se o osobama koje su u nekom obliku (formalne ili neformalne) zajednice ili pak kod kojih takva zajednice ne postoji ili je prestala postojati, ali su zbog drugih okolnosti (kao što je zajedničko dijete, nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi nakon razvoda braka ili raskida izvanbračne zajednice, činjenica suživota u istome stambenom objektu) neraskidivo povezani ili neovisno o svojoj slobodnoj volji upravljeni jedno prema drugome. Sve druge osobe, imat će adekvatnu zaštitu za slučaj nasilja prema općim propisima.
6 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI U skladu sa svojim prijedlozima vezano uz tekst izmjena i dopuna AŽKZ predlaže da se naziv zakona promijeni tako da glasi: Zakn o zaštiti od rodno uvjetovanog nasilja i drugog nasilja u obitelji Nije prihvaćen ZZNO/17 u članku 10. propisuje pojavne oblike nasilja u obitelji, a u članku 8. krug osoba na koje se Zakon primjenjuje. Slijedom navedenog, postojeći naziv smatramo odgovarajućim.
7 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI, Članak 2. I AŽKZ se kontinuirano i ustrajno zalaže da svi pojavni oblici rodno uvjetovanog nasilja uopće ne budu predmet prekršajnih postupaka nego kaznenih postupaka, smatrajući da će se na taj način postići efekt „nulte stope tolerancije nasilje“. Stoga je osnovna zamjerka zakonskim promjenama koje su u tijeku: izostanak snažnije volje za sveobuhvatnu kaznenopravnu reformu kako ju je AŽKZ predlagala radnim skupinama. II U odnosu na prijedlog izmjena ZZNO: A) Tjelesno nasilje u prekršajnim postupcima AŽKZ smatra da fizičko nasilje mora biti sankcionirano primjenom Kaznenog zakona, a ne primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ( u daljnjem tekstu: ZZNO) iz više važnih razloga: 1. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ( u daljnjem tekstu: Istambulska konvencija/Konvencija) člankom 35. nalaže poduzimanje potrebnih zakonodavnih mjera kako bi se osiguralo inkriminiranje namjernog počinjenja djela tjelesnog nasilja nad drugom osobom. Kada govori o potrebi osiguravanja inkriminacije citirana Konvencija govori o kaznenom, a ne prekršajnom zakonodavstvu budući je svrha Konvencije zaštiti žene od svih oblika nasilja, te spriječiti progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji. Daljnja svrha je pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicanje pune ravnopravnosti žena i muškaraca. Vijeće Europe ( u daljnjem tekstu : VE) je gore citiranu svrhu Konvencije definiralo nakon što je prethodno prepoznalo da je ostvarenje de iure i de facto ravnopravnosti žena i muškaraca ključan element u sprječavanju nasilja nad ženama, da je nasilje nad ženama rezultat povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca koji su doveli do dominacije nad ženama i do diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena. VE je prepoznalo strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te jednog od ključnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce. VE je prepoznalo da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci, te da nasilje u obitelji nesrazmjerno pogađa žene. Stoga, stvarnu implementaciju ratificirane Konvencije, te pridonošenje suzbijanju, proganjanju i uklanjanju nasilja, Republika Hrvatska ne može efikasno činiti kroz prekršajno pravni okvir, ako ima snažniji kaznenopravni mehanizam sa snažnijom specijalnom i generalnom prevencijom. Pozitivna obveza Državi nalaže da koristi snažne i efikasne mehanizme progona, ako želi postići svrhu koja u ovom povijesnom trenutku nije postignuta, što znači da trebamo učiniti pozitivne promjene. Ogromna društvena opasnost koju sa sobom nosi takav vid nasilja trebala bi biti notorna činjenica jer kontinuirano proizlazi iz niza međunarodnih dokumenata ( vidjeti Preambulu Intambulske konvencije) , nacionalnih statističkih podataka, iz izvještaja nevladinih organizacija, izvještaja nadležnog ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. 2. AŽKZ kao bitan ističe problem da Republika Hrvatska nije prepoznala strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja. Problem neprepoznavanja strukturalne naravi ovog oblika nasilja dovodi do daljnjih problema u inkriminacjiama jer zakonodavac ne razlikuje rodno uvjetovano nasilje od drugih oblika nasilja do kojih može doći u obitelji. Na različitim stručnim raspravama, u radnim skupinama, vrlo se često miniorizira problematika rodno uvjetovanog nasilja, ignorira se i stavlja u opći kontekst nasilja kao da ne postoji niz međunarodnih dokumenata koji Državu obvezuju da čini razliku u postupanju , u odnosu na rodno uvjetovano nasilje. No, kako je rodno uvjetovano nasilje ono koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa ženu ( čl. 3 t.d. Konvencije), mehanizmi Države trebaju biti efikasniji, a promicanje pune ravnopravnosti puno snažnije i kroz pravni okvir i kroz dobre prakse. Stoga AŽKZ kontinuirano ustraje u svom prijedlogu da se u ZZNO uvrsti definicija rodno uvjetovanog nasilja kao oblika obiteljskog nasilja jer je , s obzirom da nasilje u obitelji nesrazmjerno pogađa žene, nužno definirati ovaj specifičan pojavni oblik sa svrhom osvješćivanja strukturalne naravi nasilja protiv žena. AŽKZ smatra da je zbog promjene atmosfere u društvu i edukacijskog učinka na profesionalce potrebno u ZZNO uvrstiti slijedeće definicije ( ČL. 3. t. a. i d. Istamulske konvencije) : a) nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu , psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. b) rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa ženu. 3. Radeći intenzivno i neposredno sa ženama žrtvama nasilja gotovo trideset godina, AŽKZ ističe da fizičko nasilje nikada nije izoliran oblik nasilja , da je uvijek povezan sa drugim oblicima nasilja i da često eskalira i dovodi do težih posljedica. Ispravan odnos Države prema nasilju prema ženama i drugom obiteljskom nasilju, kroz ispravno postavljanje pravnog okvira u kaznenom , a ne prekršajnom zakonodavstvu u odnosu na rodno uvjetovano nasilje, svakako bi značajnije suzbio a ponekad i spriječio nastanak težih posljedica. Pa stoga, ako zakonodavac smatra da fizičko nasilje kod kojeg nije nastupila ozljeda, zbog različitih pojavnih oblika u kojemu može doći, treba biti predmetom razmatranja prekršajnih sudova, tada se AŽKZ snažno zalaže i predlaže da se iz prekršajnog procesuiranja izuzme rodno utemeljeno nasilje, pa odredba čl. 10.1. može glasiti: primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, osim u slučajevima rodno uvjetovanog nasilja kada se radi o kaznenom djelu. 4. Prijedlogom čl. 2. u odnosu na čl. 10. st.1. ZZNO, postupanje sudova će se nepotrebno odužiti jer će u svakom pojedinom slučaju fizičkog nasilja biti nužno potrebno provođenje sudsko medicinskog vještačenja kako bi se u sudsko medicinskom smislu utvrdilo da li je nastala tjelesna ozljeda. Pri tome, kada se vještačenje radi sa vremenskim odmakom od počinjenog nasilja, tada vještak sudske medicine može vještačiti (u bitnom ) isključivo na temelju medicinske dokumentacije. Praksa je međutim pokazala da ta medicinska dokumentacija često sadrži manjkavosti, jer se primjerice liječnik koji prvi zaprimi žrtvu nasilja zadovolji opisom contusio capitis ( što nije ozljeda u sudsko medicinskom smislu) , a bez opisivanja ozljede: npr hematom/podlijev ili dr., što se može podvesti pod ozljedu u sudsko medicinskom smislu. 5. Svi kazneni postupci pod osnovanom sumnjom da je počinjeno nasilje u obitelji morati će u stadiju pojedinih istražnih radnji provoditi medicinsko vještačenje na okolnost postojanja ozljede u sudsko medicinskom smislu, prije podizanja optužnice, što će odužiti, poskupiti i zakomplicirati postupak. B) Spolno uznemiravanje u ZZNO III Nadalje, AŽKZ predlaže da se briše odredba čl. 10. st.4. ZZNO - spolno uznemiravanje, smatrajući da inkriminacija spolno uznemiravanje mora biti predmetom raspravljanja na kaznenim sudovima. Čl. 40. Istambulske konvencije nalaže obvezu Državi da poduzme mjere kojima će osigurati da svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili tjelesnog ponašanja seksualne naravi s ciljem ili učinkom povrede dostojanstva neke osobe, osobito ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo ozračje, bude predmet kaznenih ili drugih pravnih sankcija. Spolno uznemiravanje na koje se primjenjuje ZZNO predstavlja protupravna djela koja pogađaju žene, pa AŽKZ ne vidi da će promjene zakonskog okvira, nedugo nakon ratifikacije Konvencije, dovesti do željeni promjena, kada Država odbija snažnije sankcionirati ovaj pojavni oblik rodno uvjetovanog nasilja. Članak 156. KZ inkriminira kazneno djelo spolno uznemiravanje stoga nije jasno zbog čega se ovaj protupravni oblik ponašanja propisuje i na prekršajno pravnoj razini budući dovodi do nepotrebnog dualiteta i daljnjih problema u primjeni zakona i pravila ne bis in idem. C) Propisane sankcije III Čl. 3. prijedloga izmjena i dopuna ZZNO koji se tiče promjene propisanih kazni trebao bi biti poboljšan propisivanjem viših zakonskih minimuma za izricanje novčanih kazni. Naime, kod osnovnog oblika djela iz čl. 22. st.1. ZZNO ( dakle, šamaranje, udaranje, povlačenje za kosu, vrijeđanje i slično ) propisana je minimalna novčana kazna od 2.000,00 kn, a za prekršaj vozaču koji se kreće brzinom većom od 50 km većom od dopuštene minimalno se zaprječuje kaznom od 10.000,00 kn u ZSPC. AŽKZ smatra da bi kazne u ZZNO trebale biti više budući se radi o teškim oblicima kršenja ljudskih prava i to uglavnom ljudskih prava žena. Nije prihvaćen U odnosu na A): 1. Temeljna odredba Kaznenog zakona propisana člankom 1. propisuje kako se kaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu propisati samo za ona ponašanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a čija se zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Iz navedene odredbe jasno proizlazi funkcija kaznenog prava, koja se kroz propisivanje kaznenih djela i kaznenopravnih sankcija, očituje u ograničenju kaznenopravne prisile samo za one oblike protupravnih i skrivljenih postupanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prva čovjeka te druga prava, koja se bez kaznenopravne prisile ne bi mogla zaštiti. U kontekstu tjelesnog kažnjavanja, ističemo kako se ovim Prijedlogom zakona mijenja definicija nasilja u obitelji iz članka 10. točke 1. (NN br. 70/2017 -dalje u tekstu: ZZNO/17) i to način da se među ostalim, kao jedan od pojavnih oblika nasilja u obitelji predlaže primjena fizičke sile koja je takve naravi da njenim djelovanjem nije ostvareno biće kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11. Predlagatelj je mišljenja kako će ovakav prijedlog doprinijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procijeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja kao prekršaja od kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11, čija se radnja sastoji u tjelesnom ozljeđivanju odnosno narušavanju zdravlja žrtve odnosno oštećenika. Počinjenje kaznenog djela tjelesne ozljede prema bliskoj osobi rezultirat će kaznenim progonom ex offo. 2. i 3. ZZNO/17 propisuje pojavne oblike nasilja u obitelji (članak 10.) i krug osoba na koje se isti primjenjuje (članak 8.), slijedom čega se prijedlog ne prihvaća. 4. i 5. Radi utvrđivanja tjelesnih ozljeda sudu svojim nalazima i mišljenjima pomažu vještaci medicinske struke, koji svoje vještačke nalaze donose na temelju znanja i spoznaja medicinske znanosti. Sukladno članku 308. ZKP-a vještačenje se određuje kada se za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice treba pribaviti nalaz i mišljenje od osobe koja raspolaže potrebnim stručnim znanjem ili vještinama. U pogledu supsidijarne primjene ZKP-a, i Prekršajnog zakona, upućujemo i na članak 3. ZZNO/17 koji propisuje primjenu odredbi zakona kojim se uređuju prekršaji i kazneni postupak za ono što nije uređeno ZZNO/17. Napominjemo kako je davanje lažnog nalaza ili mišljenja od strane vještaka u prethodnom postupku, u postupku pred sudom, u prekršajnom postupku i svim drugim vrstama postupka iz članka 305. KZ/11, kazneno djelo davanja lažnog iskaza. U odnosu na B): Kazneno djelo iz članka 156. KZ/11 javlja se samo ako je spolno uznemiravanje ponovljeno (proizlazi iz uporabe trajnog glagola „uznemirava“), a upravo radi razgraničenja od prekršaja. Ovako propisana odredba u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji prema kojem je spolno uznemiravanje prekršaj ne predstavlja preklapanje s kaznenim djelom spolnog uznemiravanja iz članka 156. KZ/11, koje za ostvarenje bića djela zahtjeva ponavljanje protupravnog i skrivljenog postupanja počinitelja. Slijedom navedenog, nema niti povrede nacionalnog ne bis in idem iz članka 4. Protokola 7. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz navedeno, skrećemo pažnju kako Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svom pojašnjavajućem Izvješću u odnosu na članak 40. kojim se od država Stranaka zahtjeva da sankioniraju seksualno uznemiravanje eksplicite navodi: „Ovaj članak utvrđuje načelo da je seksualno uznemiravanje predmet kaznenih ili drugih pravnih sankcija, što znači da su priređivači Nacrta odlučili ostaviti mogućnost Strankama da same odaberu vrstu posljedice s kojim će se počinitelj suočiti nakon počinjenja ovog specifičnog prijestupa“. U odnosu na C): Kao važna novina, ovim se Prijedlogom zakona predlaže pooštravanje zakonske prekršajno pravne politike kažnjavanja u odnosu na prekršaje iz članka 22. ZZNO/17. Za sve prekršaje propisana je uz novčanu kaznu, kao stroža kazna i kazna zatvora do 90 dana. Naime, sukladno odredbi članka 35. stavka 1. Prekršajnog zakona, kao općeg propisa čije se materijalno pravne odredbe odnose na sve prekršaje propisane zakonom i drugim propisima, kazna zatvora može se propisati i izreći u trajanju od najmanje tri dana do najdulje trideset dana, a za nateže oblike prekršaja i do šezdeset dana. Međutim, za prekršaje nasilja u obitelji, sukladno članku 35. stavku 2. zakonodavac može propisati kaznu zatvora u trajanju do devedeset dana. Predmetna je odredba poslužila kao pravna osnova propisivanja kazni zatvora u ZZNO/17, kao i u članku 3. Prijedloga zakona kojim se mijenja članak 22. ZZNO/17. Cilj predloženih izmjena usmjeren je na jače ostvarenje generalno preventivnih učinaka kažnjavanja prekršaja iz sfere nasilja u obitelji. Pooštrene sankcije kako novčane tako i kazne zatvora, predložene su po izvršenoj analizi zakonske diferencijacije temeljnih i kvalificiranih oblika pojedinih prekršaja iz članka 22. ZZNO/17.
8 DORIJAN JAGAČIĆ TEKST ODREDBI VAŽEĆEG ZAKONA KOJE SE MIJENJAJU, Članak 10. Dodati u 2. Od toga su izuzete odgojne metode djece koje se ne protive uvrijezenim provjerenim aktuelnim standardima i dobrom obicaju. Nije prihvaćen Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, eksplicite kao pojavni oblik nasilja propisuje tjelesno kažnjavanje ili drugi način ponižavajućeg postupanja prema djeci. Propisivanjem isključenja protupravnosti kada kako navodite: „ su izuzete odgojne metode djece koje se ne protive uvriježenim provjerenim aktualnim standardima i dobrom običaju“ suzilo bi prekršajnopravnu zaštitu djece, a bilo bi u suprotnosti i s konvencijskim pravom. S tim u svezi, i Konvencija Ujedinjenih naroda o pravima djeteta u članku 19. izričito zabranjuje roditeljima svako tjelesno i duševno nasilje prema djeci.
9 DORIJAN JAGAČIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA ZAKONA O ZAŠTITI OD NASILJA U OBITELJI, Članak 2. Dodati "1. primjena fizicke sile.....ozljeda ili primjena psihickog nasilja". Nije prihvaćen Psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenosti, kao pojavni oblik nasilja u obitelji propisano je u članku 10. točki 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ostali oblici psihičkog nasilja kao što je psihičko nasilje koje je dovelo do narušenja zdravlja predstavljaju kazneno djelo (teške ili osobito teške) tjelesne ozljede i inkriminiraju se sukladno Kaznenom zakonu (članci 117., 118. ili 119.), zatim verbalno nasilje u vidu prijetnji nekim zlom predstavlja kazneno djelo prijetnje iz članka 139. Kaznenog zakona koje se, ukoliko je počinjeno prema bliskoj osobi, uvijek progoni po službenoj dužnosti. Jednako tako i prisila učinjena prema članu obitelji predstavlja kazneno djelo iz članka 138. Kaznenog zakona te se, u slučaju da je počinjena prema bliskoj osobi, progoni po službenoj dužnosti. Također, ukoliko bi se radilo o težem kršenju odredaba ovog Zakona u vidu teškog i/ili dugotrajnog zastrašivanja, ponižavanja i sl., a kojim nije počinjeno neko od navedenih kaznenih djela, raditi će se o kaznenom djelu nasilja u obitelji iz članka 179.a. Kaznenog zakona. Dakle, psihičko nasilje kao oblik prekršaja nasilja u obitelji predstavljati će sve druge oblike napada na psihički integritet žrtve koje su dovele do njene uznemirenosti ili povrede dostojanstva, a koje ne predstavljaju neko od navedenih kaznenih djela (tjelesnu ozljedu, prijetnju, prisilu, nasilje u obitelji).
10 DORIJAN JAGAČIĆ OBRAZLOŽENJE, Uz članak 2. Prijedlog je manjkav. Navedenim obrazlozenjem nikako nije obuhvacen svaki, pa i najmanji oblik nasilja. Nedostaje psihicko/verbalno nasilje. Nije prihvaćen Psihičko nasilje koje je kod žrtve prouzročilo povredu dostojanstva ili uznemirenosti, kao pojavni oblik nasilja u obitelji propisano je u članku 10. točki 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Ostali oblici psihičkog nasilja kao što je psihičko nasilje koje je dovelo do narušenja zdravlja predstavljaju kazneno djelo (teške ili osobito teške) tjelesne ozljede i inkriminiraju se sukladno Kaznenom zakonu (članci 117., 118. ili 119.), zatim verbalno nasilje u vidu prijetnji nekim zlom predstavlja kazneno djelo prijetnje iz članka 139. Kaznenog zakona koje se, ukoliko je počinjeno prema bliskoj osobi, uvijek progoni po službenoj dužnosti. Jednako tako i prisila učinjena prema članu obitelji predstavlja kazneno djelo iz članka 138. Kaznenog zakona te se, u slučaju da je počinjena prema bliskoj osobi, progoni po službenoj dužnosti. Također, ukoliko bi se radilo o težem kršenju odredaba ovog Zakona u vidu teškog i/ili dugotrajnog zastrašivanja, ponižavanja i sl., a kojim nije počinjeno neko od navedenih kaznenih djela, raditi će se o kaznenom djelu nasilja u obitelji iz članka 179.a. Kaznenog zakona. Dakle, psihičko nasilje kao oblik prekršaja nasilja u obitelji predstavljati će sve druge oblike napada na psihički integritet žrtve koje su dovele do njene uznemirenosti ili povrede dostojanstva, a koje ne predstavljaju neko od navedenih kaznenih djela (tjelesnu ozljedu, prijetnju, prisilu, nasilje u obitelji).