Izvješće o provedenom savjetovanju - Prijedlog Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Centar za mirovne studije PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Obrazac 11 Uputu o pravnom lijeku treba mijenjati na način da se izbriše riječ „ne“ između riječi „tužba i „odgađa“, odnosno da se rečenica „Tužba ne odgađa izvršenje rješenja“ zamijeni rečenicom „Tužba odgađa izvršenje rješenja“. Ova je izmjena ključna, pošto trenutna uputa o pravnom lijeku ne zadovoljava standard učinkovitog pravnog lijeka u skladu s čl. 13. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nužno je odrediti kako korištenje pravnog lijeka, odnosno pokretanje upravnog spora, u svrhu spriječavanja povratka, ima odgodni učinak. Iznimno je važno da pravni lijek kojim netko želi osporiti osnove za povratak ima zaista i pravnu snagu da povratak spriječi do pravomoćne odluke o tužbi, jer jedino na taj način vlasti mogu osigurati zabranu prisilnog udaljena iz članka 207. Zakona o strancima. Naime, putem upravne tužbe, između ostalog, osoba može iznijeti činjenice koje upućuju na to da joj prijeti prisilno udaljenje „u državu gdje su njegov život ili sloboda ugroženi zbog njegove rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili gdje bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili bi nad njim mogla biti izvršena smrtna kazna te u državu u kojoj mu prijeti opasnost od prisilnog udaljenja u takvu državu“. Prema međunarodnom pravu, takav rizik su državna tijela dužna uzeti u obzir te osoba ima pravo da taj rizik ocijene neovisna tijela. Ukoliko je Rješenje o protjerivanju izvršno neovisno o korištenju pravnog lijeka, postoji stvaran rizik da osoba bude prisilno udaljena suprotno zabrani prisilnog udaljenja, te time izvrgnuta mučenju, nečovječnom postupanju ili smrti. Upozoravamo kako praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) čini princip zabrane prisilnog udaljenja (non-refoulement) apsolutnim, što je jasno artikulirano u primjerice presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (para. 91.). Apsolutna zabrana prisilnog udaljenja te kategorizacija tog kršenja kao kršenja zabrane mučenja iz čl. 3. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) potvrđena je i u drugim presudama ESLJP, primjerice Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996), Ramzy protiv Nizozemske (2008), Saadi protiv Italije (2008) i dr. Iznimno je važno i to da je sama uputa o pravnom lijeku unutar ovog obrasca suprotna standardima postavljenim praksom Europskog suda za ljudska prava pri utvrđivanju učinkovitosti pravnog lijeka iz čl. 13 Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Upravo u situacijama povezanim s kršenjima prava zajamčenim čl. 2. i 3. EKLJP-a, kada je prekršena zabrana prisilnog udaljenja te u slučajevima kolektivnog protjerivanja ESLJP je jasno utvrdio kako učinkoviti pravni lijek mora automatski imati odgodni učinak te kako osoba mora imati pristup upravo takvom pravnom lijeku u skladu s čl. 13 EKLJP-a (Čonka protiv Belgije, para. 81-83, Gebremedhin protiv Francuske para 66-67). Kršenja članka 13 pronađena su zbog nedostatka automatskog odgodnog učinka pravnog lijeka u presudama Gebremedhin protiv Francuske (para 66), Baysakov i drugi protiv Ukrajine (para.74), M.A. protiv Cipra (para 133.), D i drugi protiv Rumunjske (para. 128-130). Stoga se uputa o pravnom lijeku treba mijenjati na način da ima odgodni učinak, pošto u suprotnom ne zadovoljava standard učinkovitog pravnog lijeka u skladu s čl. 13. EKLJP-a. Nije prihvaćen Pravni lijek protiv rješenja ne može se propisati pravilnikom, a pravni lijek protiv rješenja o povratku je propisan člankom 187. Zakona o strancima. Stavak 2. navedenog članka glasi: (2) Ako se državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi i državljaninu treće zemlje na kratkotrajnom boravku izdaje samo rješenje o povratku, protiv rješenja nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
2 Centar za mirovne studije PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Obrazac 8 Uputu o pravnom lijeku treba mijenjati na način da se izbriše riječ „ne“ između riječi „tužba i „odgađa“, odnosno da se rečenica „Tužba ne odgađa izvršenje rješenja“ zamijeni rečenicom „Tužba odgađa izvršenje rješenja“. Ova je izmjena ključna, pošto trenutna uputa o pravnom lijeku ne zadovoljava standard učinkovitog pravnog lijeka u skladu s čl. 13. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nužno je odrediti kako korištenje pravnog lijeka, odnosno pokretanje upravnog spora, u svrhu spriječavanja protjerivanja, ima odgodni učinak. Iznimno je važno da pravni lijek kojim netko želi osporiti osnove protjerivanja ima zaista i pravnu snagu da protjerivanje spriječi do pravomoćne odluke o pravnom lijeku, jer jedino na taj način vlasti mogu osigurati zabranu prisilnog udaljena iz članka 207. Zakona o strancima. Naime, putem upravne tužbe, između ostalog, osoba može iznijeti činjenice koje upućuju na to da joj prijeti prisilno udaljenje „u državu gdje su njegov život ili sloboda ugroženi zbog njegove rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili gdje bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili bi nad njim mogla biti izvršena smrtna kazna te u državu u kojoj mu prijeti opasnost od prisilnog udaljenja u takvu državu“. Prema međunarodnom pravu, takav rizik su državna tijela dužna uzeti u obzir te osoba ima pravo da taj rizik ocijene neovisna tijela. Ukoliko je Rješenje o protjerivanju izvršno neovisno o korištenju pravnog lijeka, postoji stvaran rizik da osoba bude prisilno udaljena suprotno zabrani prisilnog udaljenja, te time izvrgnuta mučenju, nečovječnom postupanju ili smrti. Upozoravamo kako praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) čini princip zabrane prisilnog udaljenja (non-refoulement) apsolutnim, što je jasno artikulirano u primjerice presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (para. 91.). Apsolutna zabrana prisilnog udaljenja te kategorizacija tog kršenja kao kršenja zabrane mučenja iz čl. 3. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) potvrđena je i u drugim presudama ESLJP, primjerice Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996), Ramzy protiv Nizozemske (2008), Saadi protiv Italije (2008) i dr. Iznimno je važno i to da je sama uputa o pravnom lijeku unutar ovog obrasca suprotna standardima postavljenim praksom Europskog suda za ljudska prava pri utvrđivanju učinkovitosti pravnog lijeka iz čl. 13 Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Upravo u situacijama povezanim s kršenjima prava zajamčenim čl. 2. i 3. EKLJP-a, kada je prekršena zabrana prisilnog udaljenja te u slučajevima kolektivnog protjerivanja ESLJP je jasno utvrdio kako učinkoviti pravni lijek mora automatski imati odgodni učinak te kako osoba mora imati pristup upravo takvom pravnom lijeku u skladu s čl. 13 EKLJP-a (Čonka protiv Belgije, para. 81-83, Gebremedhin protiv Francuske para 66-67). Kršenja članka 13. pronađena su zbog nedostatka automatskog odgodnog učinka pravnog lijeka u presudama Gebremedhin protiv Francuske (para 66), Baysakov i drugi protiv Ukrajine (para.74), M.A. protiv Cipra (para 133.), D i drugi protiv Rumunjske (para. 128-130). Stoga se uputa o pravnom lijeku treba mijenjati na način da ima odgodni učinak, pošto u suprotnom ne zadovoljava standard učinkovitog pravnog lijeka u skladu s čl. 13. EKLJP-a. Nije prihvaćen Pravni lijek protiv rješenja ne može se propisati pravilnikom, a pravni lijek protiv rješenja o protjerivanju je propisan člankom 193. Zakona o strancima. Stavak 1. navedenog članka glasi: (1) Rješenje o protjerivanju donosi Ministarstvo u sjedištu ili Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje, protiv kojeg nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
3 Centar za mirovne studije PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Obrazac 7 Uputu o pravnom lijeku treba mijenjati na način da se izbriše riječ „ne“ između riječi „tužba i „odgađa“, odnosno da se rečenica „Tužba ne odgađa izvršenje rješenja“ zamijeni rečenicom „Tužba odgađa izvršenje rješenja“. Ova je izmjena ključna, pošto trenutna uputa o pravnom lijeku ne zadovoljava standard učinkovitog pravnog lijeka u skladu s čl. 13. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Nužno je odrediti kako korištenje pravnog lijeka, odnosno pokretanje upravnog spora, u svrhu spriječavanja protjerivanja, ima odgodni učinak. Iznimno je važno da pravni lijek kojim netko želi osporiti osnove protjerivanja ima zaista i pravnu snagu da protjerivanje spriječi do pravomoćne odluke o pravnom lijeku, jer jedino na taj način vlasti mogu osigurati zabranu prisilnog udaljena iz članka 207. Zakona o strancima. Naime, putem upravne tužbe, između ostalog, osoba može iznijeti činjenice koje upućuju na to da joj prijeti prisilno udaljenje „u državu gdje su njegov život ili sloboda ugroženi zbog njegove rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili gdje bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju ili bi nad njim mogla biti izvršena smrtna kazna te u državu u kojoj mu prijeti opasnost od prisilnog udaljenja u takvu državu“. Prema međunarodnom pravu, takav rizik su državna tijela dužna uzeti u obzir te osoba ima pravo da taj rizik ocijene neovisna tijela. Ukoliko je Rješenje o protjerivanju izvršno neovisno o korištenju pravnog lijeka, postoji stvaran rizik da osoba bude prisilno udaljena suprotno zabrani prisilnog udaljenja, te time izvrgnuta mučenju, nečovječnom postupanju ili smrti. Upozoravamo kako praksa Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) čini princip zabrane prisilnog udaljenja (non-refoulement) apsolutnim, što je jasno artikulirano u primjerice presudi Soering protiv Ujedinjenog Kraljevstva (para. 91.). Apsolutna zabrana prisilnog udaljenja te kategorizacija tog kršenja kao kršenja zabrane mučenja iz čl. 3. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP) potvrđena je i u drugim presudama ESLJP, primjerice Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1996), Ramzy protiv Nizozemske (2008), Saadi protiv Italije (2008) i dr. Iznimno je važno i to da je sama uputa o pravnom lijeku unutar ovog obrasca suprotna standardima postavljenim praksom Europskog suda za ljudska prava pri utvrđivanju učinkovitosti pravnog lijeka iz čl. 13 Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Upravo u situacijama povezanim s kršenjima prava zajamčenim čl. 2. i 3. EKLJP-a, kada je prekršena zabrana prisilnog udaljenja te u slučajevima kolektivnog protjerivanja ESLJP je jasno utvrdio kako učinkoviti pravni lijek mora automatski imati odgodni učinak te kako osoba mora imati pristup upravo takvom pravnom lijeku u skladu s čl. 13 EKLJP-a (Čonka protiv Belgije, para. 81-83, Gebremedhin protiv Francuske para 66-67). Kršenja članka 13. pronađena su zbog nedostatka automatskog odgodnog učinka pravnog lijeka u presudama Gebremedhin protiv Francuske (para 66), Baysakov i drugi protiv Ukrajine (para.74), M.A. protiv Cipra (para 133.), D i drugi protiv Rumunjske (para. 128-130). Stoga se uputa o pravnom lijeku treba mijenjati na način da ima odgodni učinak, pošto u suprotnom ne zadovoljava standard učinkovitog pravnog lijeka u skladu s čl. 13. EKLJP-a. Nije prihvaćen Pravni lijek protiv rješenja ne može se propisati pravilnikom, a pravni lijek protiv rješenja o protjerivanju je propisan člankom 193. Zakona o strancima. Stavak 1. navedenog članka glasi: (1) Rješenje o protjerivanju donosi Ministarstvo u sjedištu ili Ministarstvo putem policijske uprave odnosno policijske postaje, protiv kojeg nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.
4 Centar za mirovne studije PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Članak 53. Članak 53. stavak 1. treba mijenjati na način da se brišu riječi "na njegov zahtjev". Nužno je osobi koja se pušta iz objekta u kojem je ona držana u detenciji izdati potvrdu o tome da je ona iz istog puštena, kako bi se izbjegle komplikacije u praksi što može otežati ostvarivanje drugih prava toj osobi. U nedostatku takve potvrde osobe nerijetko imaju neugodnosti i otežava im dokazivanje kako je osoba puštena iz centra pred drugim državnim tijelima. Navedeno je također u interesu očuvanja vladavine prava u Republici Hrvatskoj, te stoga ne može ovisiti o zahtjevu pojedinca – već kao svaka druga odluka državnog tijela u kojoj se odlučuje o pravima i obvezama, mora biti pisano izdana osobi o čijim se pravima odlučuje. Djelomično prihvaćen Odredbe članka 53. Nacrta Pravilnika ne treba propisivati ovim pravilnikom, već pravilnikom koji uređuje boravak u prihvatnom centru za strance. Zbog toga, članak 53. Nacrta Pravilnika se briše.
5 Ured pučke pravobraniteljice PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Članak 51. Ukazujemo da onemogućavanje korištenja vlastitih tehničkih sredstava za komunikaciju nije u skladu sa CPT standardima koji zahtijevaju da se državljanima trećih zemalja osigura redovit pristup telefonu ili svojim mobilnim telefonima s ciljem omogućavanja svrsishodnog kontakta s vanjskim svijetom. Isto tako, podsjećamo da CPT predviđa da sve osobe smještene u detencijske centre za migrante moraju imati pristup prostoru koji se može zaključavati u kojem mogu čuvati osobne stvari. Dapače, upravo je tu preporuku donio vezano uz posjet Prihvatnom centru za strance Ježevo. Djelomično prihvaćen Odredbe članka 51. Nacrta Pravilnika ne trebaju se propisivati ovim pravilnikom, već pravilnikom koji uređuje boravak u prihvatnom centru za strance. Zbog toga, članak 51. Nacrta Pravilnika se briše.
6 Ured pučke pravobraniteljice PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Članak 46. Smatramo potrebnim jasnije definirati hoće li iregularni migranti biti smještavani u već postojeće prostorije za smještaj za osobe lišene slobode ili će postaje morati osigurati posebne prostorije za smještaj državljana trećih zemalja. Nije prihvaćen Pravilnikom se ne mogu propisivati uvjeti za zadržavanje državljana trećih zemalja u posebnim prostorijama u policijskoj postaji, osim tehničkih uvjeta za zadržavanje. Naime, člankom 211. stavkom 2.. Zakona o strancima propisano je u kojim slučajevima i na koje vrijeme se državljanina treće zemlje može zadržati u posebnim prostorijama za zadržavanje, a stavkom 7. je propisano da se pravilnikom propisuju samo tehnički uvjeti koje moraju zadovoljavati posebne prostorije za zadržavanje.
7 Ured pučke pravobraniteljice PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Članak 33. Predlažemo da se navedu propisi koji reguliraju područja graničnih sektora obzirom na to da Zakonom o nadzoru državne granice ista nisu definirana. Naime, zbog daljnjeg postupanja prema iregularnim migrantima zatečenim neposredno nakon prelaska državne granice važno je znati na koje se geografsko područje ova odredba Pravilnika odnosi, jer se u tom slučaju prema osobama zatečenim na njima ne moraju primjenjivati mjere osiguranja povratka propisane ZOS- om. Nije prihvaćen Sukladno Naputku o ustrojstvu i načinu rada na sektoru, kojeg je na temelju Zakona o policiji donio ministar unutarnjih poslovi, načelnici policijskih uprava uz prethodnu suglasnost glavnog ravnatelja policije donose rješenja o podijeli područja policijskih postaja na sektore, ophodne i kontaktne rajone, a o sektorima se u policijskim postajama vode dosjei sektora. Pored toga, kriteriji za ustrojavanje sektora na području policijske postaje, vrste sektora, podjela područja sektora na rajone, način obavljanja policijskih poslova na sektoru te sadržaj i način korištenja dosjea sektora propisani su Pravilnikom o ustrojstvu i načinu rada na područnom sektoru, kojeg je na temelju Zakona o policiji donio ministar unutarnjih poslova. Zbog toga, u praksi se ne može dogoditi da se ne može utvrditi kojem sektoru pripada određeno mjesto ili područje.
8 Ured pučke pravobraniteljice PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Članak 30. Svrha navedene odredbe detaljnije je predvidjeti okolnosti propisane ZOS-om (čl. 184. u svezi s čl. 182.) koje će se uzeti u obzir prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak. Međutim, okolnosti pobrojane Pravilnikom su, s jedne strane, detaljnije od onih iz ZOS-a (primjerice, činjenica da dijete pohađa školu), dok, s druge strane, neke uopće nisu predviđene. Tako ZOS izrijekom predviđa da će se uzeti u obzir osobne okolnosti, dok Pravilnik spominje samo obiteljske. Nadalje, ZOS navodi zdravstveno stanje, najbolji interes maloljetnika i potrebe drugih ranjivih skupina, a što nije obuhvaćeno Pravilnikom. Stoga predlažemo uskladiti odredbe Pravilnika sa ZOS-om na način da se uključe sve okolnosti predviđene ZOS-om i onda ih se, po potrebi, detaljizira. Nadalje, prilikom obilazaka policijskih postaja i postaja granične policije temeljem ZNPM, uočili smo kako je u gotovo svim rješenjima o povratku, rok za dragovoljno napuštanje EGP određen u trajanju od 7 dana. Rješenja se nerijetko izdaju osobama koji su iz dubine teritorija dovezene u policijske postaje u blizini granice koje su vrlo često prometno izolirane bez organiziranog javnog prijevoza, a osobe u većini slučajeva ne posjeduju identifikacijske / putne isprave, stoga je za njihov povratak potrebno osigurati putne isprave putem diplomatsko-konzularnih predstavništava (u daljnjem tekstu: DKP). Neke države nemaju svoja DKP što dodatno otežava mogućnost organiziranja povratka i/ili ga produljuje, kao i nedostatak financijskih sredstava i sl. Dodatno su u 2021. putovanja još uvijek otežana u uvjetima pandemije. Predlaže se u pogledu formuliranja ovih odredbi imati u vidu navedeno u ranijim godišnjim izvješćima pučke pravobraniteljice, da bi MUP prilikom provođenja postupka osiguranja povratka, između ostalog, trebao voditi računa da su javnopravna tijela koja vode upravni postupak i rješavaju u upravnim stvarima, dužna postupati u skladu s proklamiranim načelima Zakona o općem upravnom postupku kako bi se osigurala zakonitost, učinkovitost i ekonomičnost tog postupka, a da je pravna ili stvarna nemogućnost izvršenja rješenja jedan od uvjeta da se rješenje oglasi ništavnim. Nadalje, predlagalo se i sklapanje sporazuma s tijelima država članica EPG-a i tijelima trećih država radi poticanja dragovoljnog odlaska te je napomenuto da je u slučajevima ranjivih skupina potrebno organizirati i pribavljanje putnih isprava i karata. Nije prihvaćen Prijedlog o detaljnijoj razradi pravilnikom svih okolnosti koje je potrebno uzeti u obzir prilikom određivanja roka za dragovoljni odlazak, ne može se usvojiti. Sve okolnosti za donošenje rješenja o povratku/protjerivanju predviđene Direktivom o povratku 2008/115 i Direktivom o slobodi kretanja 2004/38 ugrađene su u Zakon o strancima (članak 182., 184. i 191.) te nema potrebe za njihovo ponovno propisivanje pravilnikom. Jedino okolnosti iz članka 7. stavka 2. Direktive o povratku (dužina boravka, djeca koja pohađaju školu i postojanje obiteljskih i društvenih veza) nisu propisane Zakonom o strancima i treba ih propisati pravilnikom. Što se tiče komentara da rješenja o povratku koja nisu izvršena treba oglasiti ništavim, smatramo da se u ovakvim slučajevima ne radi o razlozima za ništavost rješenja sukladno ZUP-u, jer se radi o razlozima privremenog karaktera, a Zakon o strancima za ovakve slučajeve predviđa primjenu drugih instituta. Sukladno dokumentima EU acquisa podatke o odlukama o povratku čije je izvršavanje u tijeku države članice unose u Schengenski informacijski sustav u obliku upozorenja te kasnije po potrebi ažuriraju. Pored toga, za slučajeve privremene nemogućnosti prisilnog udaljenja Zakonom o strancima je propisan institut privremene odgode prisilnog udaljenja (članak 224.). U vezi prijedloga o poticanju dragovoljnog odlaska, napominjemo da ovo Ministarstvo ima potpisan sporazum s Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM) o provedbi projekta potpomognutog dragovoljnog povratka i reintegracije. Projekt se provodi od 2019. godine. U okviru projekta do sada su vraćena 42 stranca (2019 – 8 osoba, 2020. - 34 osobe). Korisnici projekta su državljani trećih zemalja koji nezakonito borave, tražitelji međunarodne zaštite i drugi koji se žele dragovoljno vratiti kroz projekt. Policijske uprave i policijske postaje imaju informativne letke koje uručuju državljanima trećih zemalja koji bi mogli biti korisnici projekta te ih upućuju da se za daljnje postupanje obrate IOM-u.
9 Centar za mirovne studije PRAVILNIK O POSTUPANJU PREMA DRŽAVLJANIMA TREĆIH ZEMALJA, Članak 14. Članak 14. stavak 1. treba mijenjati tako da se riječi "izdat će se" zamijene riječima "može se izdati". Ova se odredba odnosi na situacije kad prijevoznik dovede osobu bez adekvatnih dokumenata na granični prijelaz, a članak 52. stavak 2. Zakona o strancima predviđa i druge opcije u smislu dužnosti pronalaska drugog načina prijevoza ili preuzimanja troškova. Nije prihvaćen Prijevoznika koji je dovezao državljanina treće zemlje treba pisanim putem informirati o njegovoj obvezi da stranca odveze iz Republike Hrvatske čim se utvrdi da je strancu kojeg je prijevoznik dovezao odbijen ulazak, a prijevoznik će nakon toga pronaći način koji će izvršiti svoju obvezu.