Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje s javnošću za Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br. 12027/10) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr.

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Ured pučke pravobraniteljice                                                                     DIO V.,                                      PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE U Prijelaznim i završnim odredbama trebalo bi jasno propisati o odnosu ovog Zakona i Zakona o najmu jer se po prvi puta odnose vezane uz zaštićeni najam izdvaja iz Zakona o najmu. Prihvaćen Prihvaća se
2 Višnja Kabalin Borenić Kažnjiva ponašanja stranaka,                                                            Članak 55. Nije primjereno propisivati sankcije za građanskopravni odnos. Kod slobodno ugovorene najamnine ne postoje sankcije pa tako nema osnove da se iste propisuju kod zaštićene najamnine. Propisivanjem sankcija se zaštićenog najmoprimca stavlja u značajno lošiji položaj nego najmoprimca koji plaća slobodno ugovorenu najmaninu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sankcije su propisane za izigravanje upravnog postupka
3 Anita Savić Kažnjiva ponašanja stranaka,                                                            Članak 55. Propisivanje sankcija za građanskopravni odnos nije primjereno. Kod slobodno ugovorene najamnine nema sankcija pa ih ne bi trebalo biti ni ovdje. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sankcije su propisane za izigravanje upravnog postupka
4 Udruga vlasništvo i posjed Visina solidarne naknade,                                                          Članak 52. Članak 52. Smatramo da je visina solidarne nezadovoljavajuća. Jasno je da solidarna naknada, kao zadovoljština, koja se propisuje u paušalnom iznosu, svojom preciznošću određivanja visine naknade se ni u kom slučaju ne može približiti sudskoj odluci. To joj nije niti cilj, jer se niti ne radi o naknadi štete u smislu obveznog prava, već prvenstveno o priznanju o učinjenoj nepravdi i slanju poruke za budućnost da nepravdu nije dobro niti isplativo činiti. Smatramo da nije nužno da ona bude blizu visine naknadi neimovinske štete koju bi dosudio sud u ovisnosti od konkretnog slučaja, ali smatramo da bi ona kao vrsta zadovoljštine trebala biti zadovoljavajuća. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu pred sudovima.
5 ANTE DUJMOV Visina solidarne naknade,                                                          Članak 52. Mjesečno nakanda ispada manja od zaštićene najamnine koju sad dobiva svaki vlasnik. Svaki vlasnik ima pravo na trzišnu naknadu od dana ratifikacije Konvencije 1997. Jasno je da ovaj iznos koji se nudi nije niti blizu nekakvog trzisnog najma. Vlasnici također imaju pravo i na naknadu za duševnu bol. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu na alternativne načine.
6 Udruga vlasništvo i posjed NAKNADA ZBOG PREKOMJERNOG OGRANIČENJA PRAVA VLASNIŠTVA NA STANU – SOLIDARNA NAKNADA, Visina solidarne naknade Članak 51. stavak 1. točka 3. (solidarna naknada) Predlaže se članak 51. stavak 1. točka 3. izmijeniti tako da glasi: „- vlasnik kojem je u sudskim postupcima već dosuđena neimovinska naknada štete u iznosu koji prelazi iznos solidarne naknade na koju ima pravo.“ Solidarna naknada, kako joj i samo ime kaže predstavlja naknada za učinjenu nepravdu odnosno zadovoljštinu, pa samim tim spada u naknadu neimovinske štete. Naknada imovinske štete odnosno presuda kojom se nalaže Republici Hrvatskoj isplatiti razliku između tržišne i zaštićene najamnine predstavlja imovinsku restituciju odnosno dovođenje oštećenog u imovinsko stanje u kojem bi bio da šteta nije ni nastala. Međutim ona ne otklanja duševne boli odnosno naknadu za učinjenu nepravdu. I iz članka 52. stavka 1. temeljem kojeg je solidarna naknada neoporeziva, jasno proizlazi da se ne radi o imovinskoj šteti dosuđivanoj vlasnicima kao razlici između tržišne i zaštićene najamnine koju su sudovi umanjivali za iznos poreza i prireza na najam nekretnina. Samo vlasnicima kojima je sud dosudio i naknadu neimovinske štete zbog duševnih boli, može se smatrati da im je isplaćena naknada za učinjenu nepravdu, pa je samo njih potrebno isključiti iz te naknade. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu pred sudovima.
7 ANA STUBNJA Razlozi za isključenje vlasnika iz kruga ovlaštenika prava na solidarnu naknadu,                                                           Članak 51. Zakon priznaje da je šteta nastala potpisivanjem konvencije. S obzirom na praksu koja je trenutačno na sudovima dodjeljuju se naknade samo za zadnje tri godine od utuženja što nije u skladu s praksom ESLJPa, kao i presudom Ustavnog suda. Drugo, iznos solidarne naknade koju ovaj prijedlog zakona predlaže za isplatu vlasnicima mora bit u skladu sa sudskom praksom, a ne 1 eurocent/m2. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu pred sudovima.
8 Anita Savić Razlozi za isključenje vlasnika iz kruga ovlaštenika prava na solidarnu naknadu,                                                           Članak 51. Solidarna naknada ne bi trebala biti pravo ni osobama koje su i prije navedenog zakona došle u posjed neuseljivih stanova Primljeno na znanje Primljeno na znanje Predlagatelj zakon je stava da navedeno ne bi bilo u skladu s legitimnim očekivanjima stranaka jer nije bilo za očekivati da problem neće biti riješen do 2024.
9 ANA STUBNJA Način rješavanja predmeta u slučaju nesuglasnosti volja stranaka,                                                         Članak 47. Vezano uz stavak (5) predlažem da se sastanci moraju zaključiti, a ne započeti do 31.prosinca 2025. Vezano uz stavak (7) predlažem da je krajnji rok 31.prosinca 2025. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Iako je cilj riješiti sve situacije u što kraćem roku, ovaj rok bi bilo nemoguće ispoštovati
10 ANTE DUJMOV Način rješavanja predmeta u slučaju nesuglasnosti volja stranaka,                                                         Članak 47. stavak 3 Da li ovo znaci da se sastanak moze odbiti? Za glavninu slucajeva gdje se vlasnik opredjeljuje za trecu mjeru, a ZN za cetvrtu ili petu, sastanci su nepotrebni gubitak vremena i novaca. Odbijanje sastanka je u biti ubrzavanje postupka a ne njegovo ometanje. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sastanak se može odbiti
11 Ured pučke pravobraniteljice Izjava volje stranke,                                                           Članak 42. U članku 42. Izjava volje stranaka u stavku 3. koji se odnosi na sadržaj službenog obrasca Izjave, predlažemo i propisivanje obavijesti o mogućnosti ostvarivanja jednokratne novčane pomoći za preseljenje za pripadnike ranjivih skupina zaštićenih najmoprimaca, kao i solidarne naknade za vlasnike, s rokovima podnošenja zahtjeva. Predlažemo da se u suradnji s Javnobilježničkom komorom poduzmu sve potrebne mjere za osiguranje funkcioniranja sustava kako zbog eventualnog povećanog obima posla javnih bilježnika ne bi dolazilo do prekoračenja ovih zakonskih rokova. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Bit će detaljno propisano Programom mjera
12 Ured pučke pravobraniteljice Početak provedbe Programa,                                                          Članak 41. Nadalje, člankom 41. Početak provedbe Programa, propisano je da Provedba Programa počinje 1. siječnja 2025. te koji se dokumenti do 31. siječnja 2025. moraju otpremiti strankama. Rok za dostavu izjave volje stranaka propisan je člankom 42. i traje do 15. ožujka 2025. Smatramo kako bi bilo korisno propisati da se dokumentacija istodobno otprema i vlasniku i zaštićenom najmoprimcu. Pored toga trebalo bi propisati i iznimne situacije u kojima bi se taj rok mogao produžiti pri čemu produljenje ne bi bilo uzrokovano krivnjom stranaka, već višom silom, bolešću i hospitalizacijom i slično. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Bit će detaljno propisano Programom mjera
13 Ured pučke pravobraniteljice Kupoprodajna cijena stana za zaštićenog najmoprimca,                                                       Članak 38. Člankom 38. Kupoprodajna cijena stana za zaštićenog najmoprimca, propisuje se način utvrđivanja cijene te se predviđa beskamatni otkup na najviše 240 mjesečnih obroka kao i popust za jednokratno plaćanja. No istodobno, kao i u slučaju otkupa stana u vlasništvu Republike Hrvatske reguliranog člankom 31., pozivamo na razmatranje uvođenja dodatnog osobnog popusta za umirovljenike, odnosno hrvatske branitelji te malodobnu djecu članove kućanstva, kao što je to bilo propisano Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Odobrava se beskamatna obročna otplata, a previđeni mjesečni iznos otplate stana u vlasništvu Republike Hrvatske je osjetno niži od prosječne najamnine. Ako je taj iznos prevelik, zaštićeni najmoprimac ima mogućnost preseljenja u odgovarajući stan u vlasništvu Republike Hrvatske gdje će mjesečna rata otkupa izgledno biti osjetno niža.
14 Višnja Kabalin Borenić Kupoprodajna cijena stana za zaštićenog najmoprimca,                                                       Članak 38. Diskriminacije u odnosu na nositelje stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Više nema privatnog vlasnika, ugovorne strane su Država i najmoprimac pa nema razloga da se ne primjene uvjeti iz Zakona o prodaji. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
15 Anita Savić Kupoprodajna cijena stana za zaštićenog najmoprimca,                                                       Članak 38. Ovaj članak ponovno radi diskriminaciju između zaštićenih najmoprimaca i osoba koje su imale stanarsko pravo nad stanovima u društvenom vlasništvu. Ponovno teret za navedenu situaciju se želi (djelomično) staviti na teret osobama koje nisu odgovorne za nastalu situaciju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
16 Ured pučke pravobraniteljice Ugovor između Republike Hrvatske i vlasnika stana,                                                            Članak 36. Člankom 36. Ugovor između Republike Hrvatske i vlasnika stana propisan je način stjecanja vlasništva nad stanom od strane RH te djelomičan ispis takvog stana iz Registra u odnosu na vlasnika. No nigdje se ne spominje isplaćuje li Republika Hrvatska vlasniku kupoprodajnu cijenu jednokratno i u kojem roku, pa predlažemo i to propisati. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Bit će detaljno propisano Programom mjera, cijena se isplaćuje jednokratno
17 Ana Nikolić                                                            POGLAVLJE VI.,                               ČETVRTA I PETA PROGRAMSKA MJERA Četvrta i peta programska mjera ne bi se trebale odnositi na vlasnike koji su već na neki način obeštećeni u RH tj. na one koji su otkupili društveni ili nacionalizirani stan ili se pak radi o prekupcu. U ovom slučaju nikako ne bi trebalo dozvoliti daljnje trošenje novca poreznih obveznika, s obzirom da se radi o milijunskin iznosima koji će država morati platiti za skupe nekretnine na Jadranu. Također, "najmoprimcu" koji bi u ovom slučaju ostao u stanu država definira broj kvadrata koji će platiti po povlaštenoj cijeni kvadrata, dok će ostatak kvadrata morati platiti po tržišnoj vrijednosti. Ovakvo rješenje ponovno je diskriminatorno prema "najmoprimcu" naspram tisuća i tisuća ljudi koji su otkupili društvene i nacionalizirane stanove bez ovakvih ograničenja kvadrata i nametanja tržišnih cijena. (primjer za koji možemo dostaviti dokumentaciju: Vlasnica samac, sa 27 godina, otkupila je 85 kvadrata nacionaliziranog (dakle, nekom oduzetog) stana za o.10000 eura. Koliko ovakvom vlasniku još duguju hrvatski porezni obveznici?) Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, dvije kategorije stanarskog prava su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije. Ograničavanje vlasničkog prava s obzirom na činjenicu da je osoba stela drugu nekretninu 1990-ih, prema stavu predlagatelja, suprotno je praksi ESLJP
18 Ured pučke pravobraniteljice Zaštićeni najmoprimci iseljeni zbog štete od potresa i obnove nakon potresa,                                                     Članak 33. Člankom 33. Zaštićeni najmoprimci iseljeni zbog štete od potresa i obnove nakon potresa, propisano je kako se za zaštićene najmoprimce koji su, zbog oštećenja prouzročenih potresima ili zbog naknadne obnove, iselili iz stanova u kojima su imali status zaštićenog najmoprimca, a uselili su u stanove u vlasništvu Republike Hrvatske čija je površina jednaka ili veća od površine odgovarajućeg stana iz članka 4. stavka 1. točke 10. ovoga Zakona, smatra da su stambeno zbrinuti po trećoj programskoj mjeri. Iznimno od stavka 1., uz izričitu suglasnost zaštićenog najmoprimca, smatra se da su stambeno zbrinuti po trećoj programskoj mjeri i oni zaštićeni najmoprimci koji su uselili u stan površinom manji od površine odgovarajućeg stana iz članka 4. stavka 1. točke 10. ovoga Zakona. Zaštićenim najmoprimcima iz stavaka 1. i 2. ovog članka s danom 1. siječnja 2025. prestaje status zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu, a postaju zaštićeni najmoprimci u stanu u vlasništvu Republike Hrvatske u koji su uselili te su dužni plaćati državnu najamninu, o čemu posebno rješenje donosi nadležno ministarstvo. Zaštićeni najmoprimci iz stavaka 1. i 2. ovog članka imaju pravo na otkup stana pod istim uvjetima kao i ostali bivši zaštićeni najmoprimci koji koriste mogućnost otkupa stana po trećoj programskoj mjeri. No nisu jasni razlozi uvođenja ove presumpcije te zašto se i ovim zaštićenim najmoprimcima, odnosno vlasnicima privatnih stanova u kojim su živjeli, ne omogući korištenje i drugih mjera iz ovog Zakona, a što predlažemo propisati. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Cilj je u najkraćem roku riješiti otvorena pitanja, a zaštićenog najmoprimca trajno stambeno zbrinuti. Konstrukcijska obnova stambenih zgrada je dugotrajan postupak, a pitanje je i na koji način se obnova provodi i kojem će stanju nakon konstrukcijske obnove biti ti stanovi. Ako zaštićeni najmoprimci već sada žive u odgovarajućem stanu, najhumanije im je omogućiti trajno stambeno zbrinjavanje u tom stanu.
19 Vedran Stojanac Bivši zaštićeni najmoprimac samac,                                                        Članak 32. Molio bih da se zakonski definira mogućnost zbrinjavanja ako u stanu sa starijom osobom stanuje i stopostotno invalidna osoba. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Uređeno je drugim propisima iz područja socijalne skrbi
20 Ured pučke pravobraniteljice Otkup stana u vlasništvu Republike Hrvatske,                                                       Članak 31. Člankom 31. Otkup stana u vlasništvu Republike Hrvatske propisuju se uvjeti za otkup stana u državnom vlasništvu, a kao popust spominje se jednokratna isplata, odnosno beskamatno plaćanje na najviše 240 mjesečnih obroka, što prema izračunima danim u Obrazloženju pojedinih odredbi za stan od okvirno 42,50 m2 u Zagrebu ili Splitu iznosi 50.000,00 eura, odnosno 35% tržišne cijene. Ipak, pozivamo dodatno razmotriti mogućnost propisivanja osobnih popusta za umirovljenike, odnosno hrvatske branitelji te malodobnu djecu članove kućanstva, kao što je to bilo propisano Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Odobrava se beskamatna obročna otplata, a previđeni mjesečni iznos otplate stana u vlasništvu Republike Hrvatske je makar dva puta niži od prosječne najamnine. Ako su iznosi svejedno previsoki, zaštićeni najmoprimac može odabrati manji stan koji će biti u mogućnosti otplaćivati. O mjesečnoj rati otkupa će biti pravodobno informirani što će biti detaljno propisano Programom mjera.
21 Ured pučke pravobraniteljice Najam stana u vlasništvu Republike Hrvatske,                                                         Članak 28. Člankom 28. Najam stana u vlasništvu Republike Hrvatske stavkom 1. propisuje se obveza Republici Hrvatskoj na davanje u najam odgovarajućeg stana u svom vlasništvu zaštićenom najmoprimcu, ukoliko ne postoje razlozi za oslobođenje od te obveze. Radi jasnoće i predvidivosti norme treba propisati razloge zbog kojih ne postoji obveza davanja u najam stana od strane Republike Hrvatske. Također, stavkom 2. propisano je pravo na subvencioniranje najma u situacijama kada država nema dovoljno svojih raspoloživih stanova pa je potrebno privremeno uzeti u najam stanove trećih osoba, dakle na tržištu. Predlažemo propisati obvezu nadležnom Ministarstvu ili tijelima u sustavu besplatne pravne pomoći na aktivno pomaganje ranjivim skupinama zaštićenih najmoprimaca u pronalasku stana. Također, u tim situacijama predlažemo da država bude stranka ugovora i to u ime i za račun zaštićenog najmoprimca i uz njegovu suglasnost oko stana, a sve kako bi se izbjegle situacije potencijalnog otkazivanja ugovora od strane najmodavca, primjerice radi isplativijeg turističkog najma. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Obveza ne postoji ako nisu zadovoljeni uvjeti propisani ovim Zakonom. Repubika Hrvatska ima u planu imati dovoljan broj stanova na raspolaganju dok na red dođe provedba treće programske mjere, a preseljenje u stan u vlasništvu treće osobe će u tom slučaju biti volja zaštićenog najmoprimca te država u takvom odnosu ne mora sudjelovati. Isto tako, za očekivati je da će biti otežano sklapanje ugovora o najmu ako je uvjet da je stranka ugovora i Republika Hrvatska.
22 Višnja Kabalin Borenić Iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana u okviru treće programske mjere,                                                                  Članak 27. Članak je suprotan odredbama Ustava i Europske konvencije koje štite pravo na dom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje pravo na dom u stanu u vlasništvu privatne osobe je nepoznato u praksi ESLJP
23 Ana Nikolić Iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana u okviru treće programske mjere,                                                                  Članak 27. Ova programska mjera neizvediva je na Jadranu, u Splitu, u kojem već postoji ogroman problem pronalaska trajnog najma jer većina stanova ljeti služi za turizam. Osim toga, a zbog istog razloga, cijene najma su jako visoke i svake godine vrtoglavo rastu. Dalje, stanova koje bi grad ili država u nekom trenutku trebali dodijeliti i dati na otkup "najmoprimcima", u mnogim gradovima nema, a ideja da se izgrade je tek u fazi ideje! Grad Split niti ne zna što posjeduje, registar koji je trebalo napraviti je propao, ono što se zna da grad pojeduje je neadekvatno za život ( niti socijalna kategorija građana gradski stan u Splitu ne može dobiti). Ovo poglavlje predviđa da se stanovi za najmoprimce grade "ukoliko se ukaže potreba". Jesu li predviđene mjere koje gradovi trebaju poštivati u ovom kontekstu? Jesu li predviđeni rokovi do kada bi trebalo utvrditi potrebu ili izgraditi stanove? Nisu. Ova mjera pogoduje samo iznajmljivačima, a na nju bi bila utrošena ogramna količina novca poreznih obveznika, a agonija i situacija ovih godinama maltretiranih ljudi, izbačenih iz svojih domova, razvlačila bi se u nedogled jer nema ni stanova ni rokova! Primljeno na znanje Primljeno na znanje Predviđena je mogućnost gradnje zgrada ako se za tim pokaže potreba, a pri tome se misli prvenstveno na Grad Split.
24 Anita Savić Iseljenje zaštićenog najmoprimca iz stana u okviru treće programske mjere,                                                                  Članak 27. Članak je suprotan odredbama Ustava i Europske konvencije koje štite pravo na dom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Praksa ESLJP ne poznaje pojam prava na dom na stanu u privatnom vlasništvu
25 Ured pučke pravobraniteljice Pravne posljedice neispunjenja obveze iseljenja iz stana,                                                            Članak 26. Člankom 26. Pravne posljedice neispunjenja obveze iseljenja iz stana propisano je kako se neispunjenje obveze iseljenja iz stana smatra kažnjivim ponašanjem zbog kojeg zaštićeni najmoprimac gubi status te mu se, nakon jedne opomene, izriče najteža novčana sankcija iz članka 59. stavka 2. ovoga Zakona. No predmetni članak 59. ne odnosi se na novčane sankcije već na Prijelazne i završne odredbe pa u tom smislu treba ispraviti odredbu te uskladiti ju s Člankom 57. Novčana sankcija – koji propisuje da odluku o novčanoj sankciji nadležno Ministarstvo donosi uz treću pisanu opomenu zbog povrede ovog Zakona i u drugim slučajevima propisanim ovim Zakonom, a ne prvu kako je sada navedeno. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Odredba dorađena
26 Ured pučke pravobraniteljice Isplata novčanog iznosa,                                                            Članak 25. Predlažemo da se u članku 25. Isplata novčanog iznosa – jasno propiše isplata cjelokupnog iznosa prije iseljenja. Naime, ukoliko je smisao odredbe pomoći zaštićenom najmoprimcu da s tim sredstvima riješi stambeno pitanje i dovede u funkcionalno stanje neuseljivu nekretninu (pogotovo imajući u vidu dostupnost izvođača radova, cijene materijala i rada te inflaciju) sredstva mu trebaju prije iseljenja. Također, predlažemo propisati da ovaj novčani iznos ne podliježe poreznim obvezama niti se može ovršiti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sredstva se isplaćuju nakon iseljenja. Sredstva su dovoljna za zakupninu minimalno 7 godina, a za očekivati je da se prosječna odgovorna odrasla osoba može platiti prvu ratu najma dok se sredstva isplate. Ne postoji opcija da država sredstva ne isplati. S druge strane, ako se sredstva isplate prije iseljenja, otvara se mogućnost izigravanja instituta i pokretanja sudskih postupaka s neizvjesnom naplatom
27 Višnja Kabalin Borenić Isplata novčanog iznosa,                                                            Članak 25. Nije prihvatljivo da zaštićeni najmoprimac kreditira Republiku Hrvatsku na način da novčani iznos dobiva tek nakon iseljenja iz stana. Novčani iznos trebao bi najmoprimcu poslužiti za rješavanje stambenog pitanja pa stoga mora prethoditi iseljenju. Potrebno je zakonom predvidjeti da Ministarstvo isplaćuje sredstva odmah po prihvatu ponude. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sredstva se isplaćuju nakon iseljenja. Sredstva su dovoljna za zakupninu minimalno 7 godina, a za očekivati je da se prosječna odgovorna odrasla osoba može platiti prvu ratu najma i sačekati na 10-ak dana dok se sredstva isplate. Ne postoji opcija da država sredstva ne isplati. S druge strane, ako se sredstva isplate prije iseljenja, otvara se mogućnost izigravanja instituta i pokretanja sudskih postupaka s neizvjesnom naplatom.
28 Anita Savić Isplata novčanog iznosa,                                                            Članak 25. Kako isplata novčanog iznosa treba služiti zaštićenom najmoprimcu za rješavanje stambenog pitanja, prema ovom članku se isto najmoprimcu onemogućuje. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sredstva se isplaćuju nakon iseljenja. Sredstva su dovoljna za zakupninu minimalno 7 godina, a za očekivati je da se prosječna odgovorna odrasla osoba može platiti jednu najamninu ili sačekati 10-ak dana dok se sredstva isplate. Ne postoji opcija da država sredstva ne isplati. S druge strane, ako se sredstva isplate prije iseljenja, otvara se mogućnost izigravanja instituta i pokretanja sudskih postupaka s neizvjesnom naplatom
29 Ured pučke pravobraniteljice Iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate,                                                           Članak 22. Člankom 22. Iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate - propisuje se iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate u okviru druge programske mjere. U stavku 3. propisuje se da u slučaju da zaštićeni najmoprimac ili njegov bračni ili izvanbračni drug, ili životni partner, imaju u vlasništvu drugu useljivu nekretninu u jedinici lokalne samouprave u kojoj se nalazi stan u kojem imaju status zaštićenog najmoprimca, prema njima se može provesti isključivo druga programska mjera. U Osnovnim pitanjima koja se trebaju urediti ovim Zakonom navodi se kako vlasništvo useljive nekretnine ovim Zakonom nije definirano jer je kategorija "useljivog stana ili kuće za stanovanje“ bila podvrgnuta nadzoru USRH zbog nepreciznosti i nepredvidljivosti za adresate te je bila jedan od razloga zbog kojih je USRH u Odluci iz 2020. godine ukinuo članak 6. ZIDZoNS-a/18. Analizirajući predmetnu Odluku, poglavito toč. 34., mišljenja samo da je do ukidanja predmetne odredbe došlo upravo zbog načela vladavine prava jer ni zakonom ni podzakonskim aktom nije utvrđeno mjerilo „useljivosti“, kao ni nadležno tijelo, postupak i rok za utvrđivanje useljivosti kuće ili stana u vlasništvu zaštićenog najmoprimca te da nije problem u opstojnosti termina, već u nepreciznosti i nepredvidljivosti norme, pa predlažemo stav o useljivosti redefinirati u ovom Zakonu, a sukladno sudskoj praksi. Prihvaćen Prihvaća se
30 Višnja Kabalin Borenić Iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate,                                                           Članak 22. Zaštićenom najmoprimcu treba nadoknaditi onu površinu stana koju on oslobađa, a ne neku površinu određenu formulom koja diskriminra ovu skupinu građana. Najmoprimac je svoje pravo na određenu površinu stekao presudom ili ugovorom i formule tu nisu relevantne. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
31 Ana Nikolić Iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate,                                                           Članak 22. Računica predviđena za obeštećenje "zaštićenog najmoprimca" nadalje diskriminira istog. Suma koju bi "najmoprimac" npr. u Splitu ili Dubrovniku, trebao dobiti, a koja je određena utvrđenom etalonskom vrijednosću građenja, a potom pomnožena s 1.2, neće "najmoprimcu" omogućiti kupovinu adekvatnog (ili ikakvog) stana na području na kojem živi, a u sadašnjoj situaciji gdje kvadrat košta od 4 000 eura pa nadalje. Također, druge kategorije ljudi u stanovima koji su otkupljivani tijekom zadnjih 30 godina nisu dovedeni u situaciju da zakon propisuje kvadraturu na koju imaju pravo niti je ijedan zakon do sada ljudima predlagao da renoviraju stan ili otiđu u dom s ovim novcem predviđenim za obeštećenje ili da plaćaju tržišnu stanarinu 7 godina. Predviđate li ovim zakonom visoku smrtnost unutar ove kategorije??? Primljeno na znanje Primljeno na znanje Objašnjeno je za koje svrhe se koristi navedeni iznos. Iznos je dovoljan za adaptaciju eventualne druge nekretnine koju zaštićeni najmoprimac ima u vlasništvu ili za najam više od 7 godina. Zaštićeni najam nije izjednačen sa vlasništvom niti je, do ovog prijedloga zakona, bilo propisano da će zaštićeni najmoprimci na temelju svog statusa imati osnovu za stjecanje vlasništva. Ovim prijedlogom zakona se zaštićenim najmoprimcima prvi put omogućuje otkup stana po povoljnim uvjetima. Ako zaštićeni najmoprimac želi drugi stan u vlasništvo, provodi se treća programska mjera.
32 ANTE DUJMOV Iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate,                                                           Članak 22. uz stavak 3 Potrebno je uvesti stvarni imovinski cenzus kao sto trazi Vijece Ministara (npr CM/Notes/1483/H46-12) i sudska praksa u RH (npr Vrhovni sud:Rev-448/12-2 ili Ustavni sud U-III-604/2016) Nije prihvatljivo da zasticeni najmoprimci imaju ogromnu imovinu i istovremeno zive u tudim stanovima za nikakvu najamninu i da im uz sve to ulaze u mjere po ovom zakonu kojima im se daje drugi stan ili novac za iseljenje. Drzava bi trebala kontrolirat njihov status jer je ona taj problem i stvorila, a ne da to rade vlasnici sudskim tuzbama koje traju 15-20 godina. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) nije predviđeno da bi raskidni uvjet za zaštićeni najam bilo vlasništvo druge nekretnine, niti je konačno riješen neki predmet u kojem je upravo ta činjenica meritum spora (neki jesu pravomoćno, ali su vraćeni od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje). Treba obratiti pažnju da se ovdje govori o predmetima u kojima postoji ugovor o zaštićenom najmu ili presuda koja ga zamjenjuje. Druga je stvar postupak u kojem se tek treba donijeti presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu što je postupak koji se mora okončati prije provedbe programskih mjera. Iz tog razloga, u ovom Prijedlogu zakona to propisati kao raskidni uvjet ili razlog za neostvarivanje prava po ovom Zakonu je previše rizično jer bi takav zakon svakako bio predmet preispitivanja na Ustavnom sudu uz dobre šanse da bude ukinut i da cijeli postupak bude vraćen na početak. Što se stambenog zbrinjavanja tiče, propisano je da vlasništvo useljive nekretnine u istoj jedinici lokalne samouprave ograničava zaštićenog najmoprimca isključivo na drugu programsku mjeru.
33 Anita Savić Iseljenje zaštićenog najmoprimca na temelju isplate,                                                           Članak 22. Točka 1 ovog članka propisuje nešto što je već utvrđeno. Zaštićeni najmoprimac oslobađa površinu određenu presudom ili ugovorom, a ne ovim zakonom predloženom formulom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje S 1. siječnja 2025. prestaju pravni odnosi zaštićenog najma, te samim time i ugovori i presude kojima je taj pravni odnos utvrđen. Ideja da bi trebalo uzeti u obzir kvadraturu koju sada koriste zaštićeni najmoprimci, a koja prelazi njihove objektivne potrebe, i dati im upravo stan te kvadrature nije predviđena, niti propisna, niti obećana u niti jednom trenutku. Treba jasno razlikovati stambeno zbrinjavanje od neopravdanog bogaćenja na institutu zaštićenog najma.
34 Udruga vlasništvo i posjed Način plaćanja prosječne najamnine,                                                            Članak 20. Članak 20. stavak 7. (tipfeler) Potrebno je riječi „stavka 4. ovog članka“ zamijeniti sa „stavka 5. ovog članka“. Stavak 7. uređuje prestanak prijelaznog zaštićenog najma iz stavka [4]. ovog članka. Stavak 4. uređuje datum do kojeg su najmoprimac i Republika Hrvatska dužni platiti najamninu, dok stavak 5. uređuje prestanak prijelaznog zaštićenog najma zbog neplaćanja najamnine, stoga smatramo da se radi o tipfeleru i da se stavak 7 odnosi na prestanak najma iz stavka 5, a ne 4. Prihvaćen Prihvaća se
35 Ured pučke pravobraniteljice Rješenje o prosječnoj najamnini za vrijeme trajanja Programa,                                                          Članak 19. Člankom 19. Rješenje o prosječnoj najamnini za vrijeme trajanja Programa - propisuje se donošenja rješenja o visini prosječne najamnine koje donosi Ministarstvo. Stavkom 4. propisano je kako rješenje o prosječnoj najamnini zamjenjuje odredbe o visini, odnosno iznosu te rokovima uplate zaštićene najamnine iz ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom sklopljenog na temelju Zakona o najmu stanova ili zamijenjenog sudskom presudom. Zakonom o sudovima (NN, br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23) propisano je kako odluku suda smije mijenjati i ukidati samo sud u čiju nadležnost spada predmet u postupku propisanom zakonom, te da je svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti, slijedom čega i rješenje tijela državne uprave ne bi moglo zamijeniti sudsku odluku pa bi zbog pravne sigurnosti trebalo iznaći drugi model odnosno preformulirati odredbu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje, uređeno na drugi način
36 VLASNIK BEZ PRAVA Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Ako prema članku 15. stavak 3. stanovi ostaju režimu zaštićene najamnine, znači da su vlasnici u ovom pogledu dosad bili izjednačeni (koji vode spor i koji su izgubili spor), ali eto, "puhnulo" nekom da više neće biti. Jedan vlasnik nije u mogućnosti sa zaštićenom najamninom pokriti ni troškove pričuve a kamoli neke druge obveze koje mu pravo vlasništva nameće. Znači vlasnicima samo trpljenje i obaveze, doživotni krediti ili najmovi (ne zaboravimo, TRŽIŠNI) da bi imali gdje živjeti, a ovom odredbom još dodatna degradacija i spuštanje na najsramotniju razinu, a stanarima, srcedrapateljno "pravo na dom". Ne zaboravite da vlasnike koji su još uvijek u sporu, čini VEĆINA, a s ovakvim odredbama Zakonodavac, ne da stoji na mjestu nego se ekstremno udaljava od cilja samog Zakona.a što je, prema točki II. OCJENA STANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI: "....jedan od preostalih problema u području stambenog zakonodavstva koji potječe iz pravnog poretka bivše Socijalističke Republike Hrvatske. Mi vlasnici koji smo svoje živote potrošili na sudovima, tražeći svoje, NE TUĐE , mi smo taj "preostali problem", riješite ga konačno jednom zauvijek bez dodatnih diskriminacija i ugnjetavanja. Svi vlasnici imaju jednaka prava jer jednako i trpe te se odredba članka 18. stavak 3. treba, zbog protuzakonitosti i protuustavnosti, brisati. Prihvaćen Prihvaća se
37 Ivica Marojević Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Ova odredba predloženog zakona je apsurdna, jer se predloženom zapravo samo prolongira problem što je u suprotnosti sa smjernicama Europskog suda za ljudska prava. Jednako tako je i neustavna jer vlasnike stanova koji su u režimu zaštićenog najma već dugi niz godina, stavlja u nejednak položaj pred zakonom. Zakon se mora odnositi na sve vlasnike podjednako. Većina vlasnika ima tužbu prema zaštićenom najmoprimcu koja je uzrokovana dugogodišnjim nečinjenjem države. Vlasnici su umjesto države preuzeli jedini mogući put koji je dugotrajan, neizvjestan ali i skup, kako bi putem sudova istoj toj državi dokazali da zaštićeni najmoprimci uživaju vlasništva nad brojnim nekretninama. Sada ih se zbog toga dodatno penalizira, a zapravo je to sve država trebala odraditi za njih i to na svoj teret. Predloženu odredbu članak 18. stavak 9. treba ili mijenjati ili je izbrisati. Ako se mijenja onda je treba izmijeniti na sljedeći način, kako je već prethodno predloženo; "„Iznimno, za stanove iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja, zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska plaćaju vlasniku naknadu za korištenje stana na način plaćanja i u visini iznosa propisanom za plaćanje prosječne najamnine iz stavka 1. ovog članka, a koja naknada se smatra predujmom najamnine. U slučaju da se odlukom suda utvrdi da zaštićeni najmoprimac nije imao pravo na zaštićenu najamninu, Republika Hrvatska ima pravo regresno potraživati isplaćenu naknadu vlasniku od zaštićenog najmoprimca.“ Prihvaćen Prihvaća se
38 Nada Rakarić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. čl.18 (9) - ovo nije u redu! Treba uspostaviti tržišnu najamninu za sve vlasnike, i one koji imaju i one koji nemaju spor sa ZN-ima, ovo predloženo nije u skladu sa Ustavom, krši se načelo jednakosti pred zakonom! Prihvaćen Prihvaća se
39 Milijana Županović Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Predložena odredba članak 18. stavak 9. je protuustavna jer krši načelo jednakosti građana RH pred zakonom, stoga predlažem istu izmijeniti na sljedeći način; izmijeniti tekst odredbe članak 18. stavak 9. „Iznimno, za stanove iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja, zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska plaćaju vlasniku naknadu za korištenje stana na način plaćanja i u visini iznosa propisanom za plaćanje prosječne najamnine iz stavka 1. ovog članka, a koja naknada se smatra predujmom najamnine. U slučaju da se odlukom suda utvrdi da zaštićeni najmoprimac nije imao pravo na zaštićenu najamninu, Republika Hrvatska ima pravo regresno potraživati isplaćenu naknadu vlasniku od zaštićenog najmoprimca.“ S obzirom da je intencija predloženog zakona provedba presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, predložena odredba u bitnom utječe na provedbu istih, s naglaskom da je protuustavno formulirana i to prvenstveno zbog nejednakog položaja vlasnika ali i zaštićenih stanara pred zakonom. Iz zakona se predloženom odredbom direktno isključuje više od 60 posto građana uključenih u rješavanje ovog problema. Sva prava i obveze kako za vlasnike tako i za najmoprimce ostaju neizmijenjena uključujući posjed, iznos najamnine, obveze troškova održavanja i sl., a sve to do okončanja sudskog postupka. Za njih se ovim zakonom ništa ne mijenja u odnosu na pravni vakuum koji traje već nekoliko desetljeća. Prihvaćen Prihvaća se
40 Radoslav Županović Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Članak 18. stavak 9. krši ustavno pravo vlasnika ali i zaštićenih najmoprimaca i to prema načelu jednakosti svih građana pred zakonom Republike Hrvatske - nejednakost pred zakonom zbog sudskog spora. Članak 18. stavak 9. suprotan je i smjernicama Europskog suda za ljudska prava koji kroz presudu Statileo traži od Republike Hrvatske rješenje sistemskog problema, što je predloženom odredbom derogirano, na način da se iz provedbe zakona, prema podacima udruga vlasnika stanova, direktno isključuje više od 60 posto vlasnika koji su u sudskom sporu sa zaštićenim najmoprimcima. Predlaže se; izmijeniti tekst odredbe članak 18. stavak 9. na sljedeći način: „Iznimno, za stanove iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja, zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska plaćaju vlasniku naknadu za korištenje stana na način plaćanja i u visini iznosa propisanom za plaćanje prosječne najamnine iz stavka 1. ovog članka, a koja naknada se smatra predujmom najamnine. U slučaju da se odlukom suda utvrdi da zaštićeni najmoprimac nije imao pravo na zaštićenu najamninu, Republika Hrvatska ima pravo regresno potraživati isplaćenu naknadu vlasniku od zaštićenog najmoprimca.“ Obrazloženje; Odredbom članka 18. stavka 9. predloženom nacrtom zakona koji je u e – savjetovanju, a sve u skladu predložene odredbe članaka15. Stavak 3., ukazuje da vlasnici koji su sporu sa zaštićenim najmoprimcem neće primati najamninu u visini prosječne najamnine kao drugi vlasnici. Primat će i dalje neprimjerenu zaštićenu najamninu kao i svih prethodnih godina. Predložena odredba dovodi vlasnike u neravnopravan položaj, jer iznos koji će primati za najamninu ovisi o tome jesu li su u sporu sa zaštićenim najmoprimcem ili ne, ali na isti način u neravnopravan položaj dovodi i zaštićene najmoprimce. Ustavnopravno je stoga takav prijedlog odredbe neprihvatljiv, kao i zbog činjenice da status stranke u sporu ovisi od akciji druge strane. U svakom sudskom sporu postoji aktivna strana (tužitelj) čijom voljom se spor pokreće i pasivna strana (tuženik) koja ne može utjecati na postojanje sudskog spora, o čemu u konačnici ovisi visina naknade za korištenje stana koju će primati odnosno plaćati. Nadalje, nema razumnog opravdanje da se ne plaća naknada za korištenje stana radi sudskog spora, jer ako zaštićeni najmoprimac u konačnici uspije u sporu, on će i dalje biti dužan platiti 50% najamnine, ako međutim zaštićeni najmoprimac izgubio spor i sud utvrdi da je koristio stan bez osnove, zaštićeni najmoprimac će biti dužan platiti naknadu za korištenje stana u iznosu od 100 posto najamnine i to za sve vrijeme dok je bio u sporu, a Republika Hrvatska će u tom slučaju pravom regresa potraživati isplaćenu naknadu vlasniku od zaštićenog najmoprimca. Slijedom navedenog, 50 posto najamnine iz članka 18. st. 1. zaštićeni najmoprimac će platiti bez obzira na ishod sudskog spora iz članka 15. stavka 3., stoga ne postoji razumno objašnjenje zašto najmoprimac ne bi plaćao naknadu za korištenje stana koja se smatra predujmom najamnine u iznosu koji će ionako biti dužan platiti. S druge strane Republika Hrvatska bi odustajanjem od svojeg dijela plaćanja preostalih 50 posto naknade za stanove iz članka 15. st. 3. vlasnike dovodila u neravnopravan položaj. Ovdje se naime ne radi se o stanovima u kojima su najmoprimci protupravno oduzeli posjed vlasnicima, već o stanovima u kojima je Republika Hrvatska Zakonom o najmu stanova dala pravo najmoprimcima pravo na posjed stana i prije donošenja odluke suda o zaštićenoj najamnini. Jasno je međutim da upravni postupci koji će se voditi temeljem ovog zakona ne mogu prejudicirati sudske odluke te moraju zastati do pravomoćne odluke suda, iz čega proizlazi da do donošenja pravomoćne sudske odluke o njihovim pravima i obvezama, ni vlasnik ni zaštićeni najmoprimac ne mogu birati programske mjere, jer to njihovo pravo ovisi o ishodu sudskog postupka, ali prava i obveze koje ne ovise o sudskom postupku, a to je plaćanje naknade za korištenje stana, ne mogu prestati samo zato što se vodi postupak, čiji ishod nema nikakvog utjecaja na plaćanje naknade za korištenje stana. Sudski postupak koji se vodi može utjecati samo na to hoće li zaštićeni najmoprimac plaćati 50 posto ili pak 100 posto naknade za korištenje stana.. Predložena odredba je i u suprotnosti sa smjernicama Europskog suda za ljudska prava u presudi Statileo kao i ostalim presudama istog suda donesenima nakon navedene presude po istom pitanju. Republici Hrvatskoj je naloženo donošenje rješenja za sistemski problem, ali s obzirom na veliki broj vlasnika koji su u sporu sa zaštićenim najmoprimcima predloženom odredbom je derogirana i ta smjernica. Predlažem prihvatiti gore navedeni prijedlog kako bi se osigurala sigurna i pravedna provedba provedba predloženog zakona, presuda ESLJP i Ustavnog suda Republike Hrvatske te izbjeglo daljnje opterećenje dugotrajnih pokušaja da se ovaj problem riješi, kako dopisima Vijeću ministara Europske unije tako i tužbama Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Prihvaćen Prihvaća se
41 Tomo Stubnja Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Zakon unatoč najavama ne donosi konačno rješenje, več propisuje procedure koje sve za 'posljedicu imaju i dalje dugotrajno rješavanje problema. Ne postojanje konačnog roka za iseljenje te stupanje u posjed te također upitna provedivost određenih mjera poput gradnje stanova te dostupnost državnih stanova. Jedina mjera koja donekle ima potencijal da prekine kršenje ljudskih prava vlasnika kompenzacijskom najamninom spretno je člancima 15 stavak 3 i 18 stavak 9 postala nedostupna večini vlasnika. Prihvaćen Prihvaća se
42 Kico stos Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Predlaže se: Članak 17. Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. i glasi: Iznimno, stanovi iz članka 15. stavak 3. ovog Zakona ostaju u režim prijelaznog zaštićenog najma sukladno članku 18. stavak 1. do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja. Članak 18. Stavak 9. - briše se Obrazloženje: Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br.12027/10) i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-3242/2018 i dr. (Nacrt 4.) u članku 15. stavak 3. i članku 18. stavak 9. predviđa da, parafraziramo, svi stanovi na kojima postoji sudski postupak u smislu iseljenja/predaje u posjed/utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca, donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i sl. de facto ostaju u neizmijenjenom statusu zaštićenog najma sve do okončanja takvih postupaka tj. pravomoćne presude, istom onom statusu kakvog su zaštićeni najmoprimci imali i do eventualnog stupanja ovog Zakona na snagu. Istim tim odredbama takvi stanovi su isključeni iz općih mjera (subvencija najamnine) te programskih mjera(mjera za izvršenje presuda ESLJP i USRH). Drugim riječima sva prava i obveze kako za vlasnike tako i za najmoprimce ostaju neizmijenjena uključujući posjed, iznos najamnine, obveze troškova održavanja i sl., a sve to do okončanja sudskog postupka. Važno je pritom naglasiti, a radi boljeg razumijevanja kako takvi postupci gotovo isključivo traju 15 – ak i više godina. Također podaci udruga ukazuju na to da je ovakvih slučajeva između 50 i 60 % u odnosu na ukupni broj stanova opterećenih zaštićenim najmom. Imajući navedeno u vidu teško je naći logično opravdanje za ovakve odredbe pa se tako nameću slijedeća pitanja: 1. Kako se može tvrditi da je Zakon sveobuhvatno "rješenje sistemskog problema" (kako propisuje presuda Statileo) a postavlja se i pitanje koji je smisao predloženog Zakona kada se navedenim člancima isključuje 50 – 60% ciljane skupine? 2. Kako se osigurava ustavnost takvih odredbi koje dvije potpuno jednake skupine (vlasnike sa i vlasnike bez tužbe) u smislu najamnine iz članka 18. stavak 1. dovode u nejednak položaj pred zakonom? 3. Kako se osigurava ustavnost takvih odredbi koje dvije potpuno jednake skupine (zaštićene najmoprimce sa i zaštićene najmoprimce bez tužbe) u smislu najamnine iz članka 18. stavak 1. dovode u nejednak položaj pred zakonom? I to ovisno o akcijama druge strane. 4. Zašto bi vlasnici stanova koji preispituju imovinu ili neki drugi eventualni prekršaj ZN – a bili stavljeni u podređeni položaj kada je to preporuka vijeća ministara (vidi točku 8. Odluke 1468th meeting (DH), June 2023 – H46-9 Statileo group v. Croatia)unatoč tome što je sav teret kako dokazivanja tako i troška na vlasnicima, a eventualne koristi koje bi iz toga postupka proizašle i na Republici Hrvatskoj? 5. Zar predloženi Zakon nije suvišan u odnosu na eventualnu pravomoćnu presudu za iseljenje, gubitak statusa i sl.? Postavlja se pitanje koji je u tom kontekstu smisao predloženog Zakona? Naime, potpuno je jasno i nedvojbeno da zakonodavac ne može i ne smije, kako ulaziti u sudske postupke tako i prejudicirati presude pa se u tom smislu predlaže i prihvaća da stanovi na kojima se vode sudski postupci nemaju pristup Programskim mjerama iz članka17. stavak 1.sve do okončanja postupka tj. pravomoćne presude. Suprotno tome ne nalazimo kako postoji niti jedna zapreka da zakonodavac izmjeni odredbu iz članka 18. stavak 9. Zakona sukladno gore navedenim ili slično te da se za to vrijeme isplaćuje najamnina sukladno općim mjerama iz članka 18. stavak 1. U tu svrhu analiziramo moguće ishode gore navedenih postupaka te postavljamo pitanja u odnosu na provedbu općih mjera; 1. Vlasnik ne uspijeva u sudskom postupku, a zaštićenom najmoprimcu – u se potvrđuje status Za razliku od drugih vlasnika koji nemaju sudski spor na stanu te im se isplaćuje najamnina iz općih mjera, na stanu sa sudskim sporom, za cijelo vrijeme trajanja sudskog postupka zaštićeni najmoprimac je uživao svoj status u najpovoljnijoj formi bez obzira na postupak koji je bio u tijeku. Najamnina koja se plaćala u tom periodu ostala je na najnižem mogućem nivou, a sav teret zaštićenog najmoprimstva na vlasniku. Gubitke, troškove i nastale štete zbog proteka vremena i samog neuspjeha u postupku suvišno je i spominjati. Ovdje je važno naglasiti da obzirom na presudu kojom se utvrdilo da najmoprimac ima pravo na status zaštićenog najmoprimca nije postojala razlika između zaštićenog najmoprimca na stanu sa ili zaštićenog najmoprimca na stanu bez postupka u tijeku. Štete, troškovi i opterećenja u smislu vlasništva, posjeda i sl. su potpuno istovjetne onima koje nastaju vlasniku bez postupka na stanu. Dakle, ne preostaje nego zaključiti kako je i vlasnik stana sa postupkom u tijeku trebao biti ovlaštenik najamnine u smislu članka 18. stavak1. 2. Vlasnik uspijeva u sudskom postupku, a zaštićeni najmoprimac gubi status/iseljenje/predaja u posjed i sl. I u ovom slučaju, za razliku od drugih vlasnika koji nemaju sudski spor na stanu, te im se isplaćuje najamnina iz općih mjera, na stanu sa sudskim sporom, za cijelo vrijeme trajanja sudskog postupka zaštićeni najmoprimac je uživao svoj status u najpovoljnijoj formi bez obzira na postupak koji je bio u tijeku. Najamnina koja se plaćala u tom periodu ostala je na najnižem mogućem nivou, a sav teret zaštićenog najmoprimstva na vlasniku. U ovom slučaju je u pitanju uspjeh u sporu, a zaštićenom najmoprimcu je dosuđeno i/ili ukidanje statusa i/ili iseljenje i slično. Slijedom navedenog proizlazi kako niti vlasnik stana, nit zaštićeni najmoprimac nisu dionici Zakona u smislu programski mjera jer se zbog prirode presude stan briše iz Registra. Svi tereti iseljenja su na vlasniku. Svi rizici naplate potraživanja su na vlasniku. Direktne koristi bez rizika i bez tereta su na strani Republike Hrvatske. Štete, troškovi i opterećenja za vlasnika sa postupkom na stanu u smislu vlasništva, posjeda i sl. su jednaki ako ne i veći od onih koje nastaju vlasniku bez postupka na stanu. Dakle, ne preostaje nego zaključiti kako je i vlasnik stana sa postupkom trebao biti ovlaštenik najamnine u smislu članka 18. stavak 1., a Republika Hrvatska u ovom slučaju, slučaju vlasnikova uspjeha u parnici, trebala solidarno podnijeti rizik naplate potraživanja (Republika Hrvatska potražuje od zaštićenog najmoprimca po osnovi isplaćenih 50% najamnine vlasniku.) Zaključak Smisao argumentacije koju smo ponudili je u tome da se dokaže kako RH ne smije ostati postrani te izuzeti veći dio ciljane skupine iz Zakona. Zakon bi u tom smislu bio parcijalan i ne svrsishodan, a izvršenje presuda na koje se poziva u najmanju ruku nepotpuno. Ukazuje se i na određene propuste u smislu zakonitosti , ustavnosti i nedosljednosti. Također dokazuje se i kako ne postoji niti jedna verzija sudske presude koja bi za rezultat imala manji teret/štetu ili trošak od one koja nastaje na stanu bez postupka. Stoga ne nalazimo niti jedan razlog zašto bi vlasnici stanova sa postupkom bili izuzeti iz općih mjera, to jest najamnine propisane člankom 18. stavak.1 Uzimajući u obzir da je iznos zaštićene najamnine ključni element u postizanju pravične ravnoteže (Hegediš vs RH) mišljenja smo kako Republika Hrvatska ne može biti izuzeta iz tijeka događaja koji slijede stanovima sa postupcima pogotovo ako se uzme u obzir sva argumentacija i eventualne koristi koje od takvih postupaka Republika Hrvatska ima. Stoga predlažemo prihvatiti gore navedeni prijedlog kako bi se osigurala sigurna i pravedna provedba te izbjeglo daljnje opterećenje (dopisima ESLJP-u, tužbama USRH – u i sl.) i ovako opterećenog procesa. Prihvaćen Prihvaća se
43 Udruga vlasništvo i posjed Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Članak 18. stavak 9. (nejednakost pred zakonom zbog sudskog spora) Predlaže se izmijeniti tekst odredbe tako da glasi: „Iznimno, za stanove iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja, predmnijevani najmoprimac i Republika Hrvatska plaćaju vlasniku naknadu za korištenje stana na način plaćanja i u visini iznosa propisanom za plaćanje prosječne najamnine iz stavka 1. ovog članka, a koja naknada se smatra predujmom najamnine U slučaju da se odlukom suda utvrdi da predmnijevani najmoprimac nije imao pravo na zaštićenu najamninu, Republika Hrvatska ima pravo regresno potraživati isplaćenu naknadu vlasniku od predmnijevanog najmoprimca.“ Predložena odredba članka 18. stavka 9. prema kojoj stanovi iz članka 15. stavka 3. o kojim se trenutno vode sporovi između vlasnika i zaštićenog najmoprimca ostaju u režimu zaštićene najamnine implicira da vlasnici koji su sporu sa zaštićenim najmoprimcem neće primati najamninu u visini prosječne najamnine kao drugi vlasnici, već će i dalje primati zaštićenu najamninu. Ova odredba dovodi vlasnike u neravnopravan položaj, jer iznos koji će primati za najamninu ovisi o tome da li su u sporu sa zaštićenim najmoprimcem ili ne. Jednako tako se u neravnopravan položaj se dovode i zaštićeni najmoprimci čiji iznos najamnine koji će plaćati ovisi o tome da li je u sporu s vlasnikom ili ne. Smatramo da je ustavnopravno neprihvatljivo da iznos naknade koji se plaća za korištenje stana ovisi o tome da li su stranke u sudskom sporu ili ne, poglavito kad taj „status“ stranke u sporu ovisi od akcija druge strane, a u svakom stanu, jedna osoba stječe taj „status“ isključivo radnjom druge strane. Naime, u svakom sudskom sporu postoji aktivna strana (tužitelj) čijom voljom se spor pokreće i pasivna strana (tuženik) koja ne može utjecati na postojanje sudskog spora o čemu ovisi visina naknade za korištenje stana koju će primati odnosno plaćati. Jasno je da upravni postupci koji se vode temeljem ovog zakona ne mogu prejudicirati sudske odluke te moraju zastati do pravomoćne odluke suda, međutim me postoji razumno opravdanje da se ne plaća naknada za korištenje stana, samo radi sudskog spora, a poglavito ne kad iznos naknade uopće ne ovisi o ishodu sudskog spora. Naime, 50% najamnine koju plaćaju zaštićeni najmoprimci iz članka 18. stavka 1. ne ovisi o ishodu sudskog spora. Ako zaštićeni najmoprimac uspije u sporu, on će biti dužan platiti 50% najamnine. Ako zaštićeni najmoprimac izgubi spor i sud utvrdi da je koristio stan bez osnove, zaštićeni najmoprimac će biti dužan platiti naknadu za korištenje stana u iznosu od 100% najamnine i to za sve vrijeme dok je bio u sporu. Slijedom navedenog, 50% najamnine iz članka 18. st. 1. zaštićeni najmoprimac će platiti bez obzira na ishod sudskog spora iz članka 15. stavka 3. pa onda ne postoji razumno objašnjenje zašto najmoprimac ne bi plaćao naknadu za korištenje stana koja se smatra predujmom najamnine u iznosu koji će ionako biti dužan platiti. Svi građani bi trebali biti pred zakonom jednaki i njihova prava i obveze ne smiju ovisiti od toga da li vode sudski spor ili ne. Naravno, do donošenja odluke o njihovim pravima i obvezama, oni ne mogu birati programske mjere, jer to njihovo pravo ovisi o ishodu sudskog postupka, međutim prava i obveze koje ne ovise o sudskom postupku, a to je plaćanje 50% naknade za korištenje stana, ne mogu prestati samo zato što se vodi postupak, čiji ishod nema utjecaja na plaćanje 50% naknade za korištenje stana. Taj sudski postupak može utjecati samo da li će najmoprimac plaćati 50% ili 100% najamnine, stoga smatramo da ne postoji razlog za oslobođenje od plaćanja 50% najamnine zbog sudskog spora čiji ishod nema utjecaj na plaćanje tih 50% najamnine. Smatramo da bi Republika Hrvatska i za stanove iz članka 15. st. 3. trebala podmirivati preostalih 50% naknade za korištenje stana, a sve kako se vlasnike ne bi dovodilo u neravnopravan položaj. Naime, ne radi se o stanovima u kojima su najmoprimci protupravno oduzeli posjed vlasnicima, već o stanovima u kojima Republika Hrvatska Zakonom o najmu stanova dala pravo najmoprimcima pravo na posjed stana i prije donošenja odluke suda o zaštićenoj najamnini. U slučaju da sud utvrdi da je najmoprimac koristio stan bez pravnog osnova ili da nema pravo na zaštićenu najamninu, Republika Hrvatska bi imala pravo regresno potraživati isplaćenu naknadu od najmoprimca. Prihvaćen Prihvaća se
44 Ratko Jukić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. ZAŠTIČENI NAJMOPRIMCI I DALJE ZAŠTIČENI. Članci 15/3 i 18/9 osiguravaju dugogodišnji nesmetani posjed stana zaštićenim najmoprimcima uz neizmijenjenu najamninu. Trljaju ruke znajući da sporove mogu otezati u beskonačnost. Ništa na svijetu im ne osigurava miran san kao ovaj zakon. Čemu zakon koji ne vodi rješenju. Članke mijenjati/brisati, a svim vlasnicima isplaćivati najamnine kako bi se prekinulo kršenje njihovih prava. To je minimum koji treba osigurati do povrata posjeda. Prihvaćen Prihvaća se
45 Višnja Kabalin Borenić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Država ima isključivu odgovornost za dosadašnji pravni režim pa država treba na sebe preuzeti čitav teret sanacije, a ne odgovornost dijeliti na pola sa zaštićenim najmoprimcem. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Država subvencionira 50% (a i više ako domaćinstvo zaštićenog najmoprimca ima niska primanja-tada sve preko 25% ukupnih primanja) te je na taj način velik teret preuzela na sebe
46 Ivica Okmažić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Nema razloga da niti jedan stan, bez obzira bio opterećen sudskim procesim ili bilo čim drugim ostane u režimu zaštičene najamnine. Ovakav članak ne vodi rješenju već otezanju rješavanja ovog problema. Dakle subvencija najamnine svim vlasnicima bez iznimke. Prihvaćen Prihvaća se
47 Neda Bakotić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Članak 15. stavak 3 nema nikakvog smisla. Zakon se mora odnositi na sve vlasnike podjednako. Vecina vlasnika ima tuzbu koja je uzrokovana dugogodišnjim nečinjenjem države. Članak 18. stavak 9. izmjeniti na način da zaštićeni najmoprimac plaća predujam najamnine do okončanja postupka. Prihvaćen Prihvaća se
48 Ana Nikolić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Članak 18. teško diskriminira "najmoprimce" na više razina! Prvo, kako je država najmoprimce dovela u ovu situaciju i 30 godina svaka vlast zaobilazi pravedno riješiti probleme ove kategorije svojih građana, nikako se ne može 50% zaštićene najamnine prebaciti na leđa najmoprimaca! Drugo, stanovi u Zagrebu i na Jadranu skuplji su nego u ostatku države. Znači da će najamnina za dvosoban stan u Splitu od 70 m2 - 630 eura, a na drugim mjestima po 20% manje! Dakle, ovaj zakon diskriminira svoje građane i po mjestu stanovanja. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Država subvencionira 50% (a i više ako domaćinstvo zaštićenog najmoprimca ima niska primanja-tada sve preko 25% ukupnih primanja) te je na taj način velik teret preuzela na sebe. Određivanje mjesečne najamnine u skladu s lokacijom nekretnine ne može biti diskriminacija.
49 Anita Savić Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa, Članak 18. Kako zaštićeni najmoprimci nisu nimalo odgovorni za situaciju, isto tako ne mogu snositi troškove za nešto za što je bila i jest odgovorna država. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Država subvencionira 50% (a i više ako domaćinstvo zaštićenog najmoprimca ima niska primanja-tada sve preko 25% ukupnih primanja) te je na taj način velik teret preuzela na sebe
50 Mica Milica                                             SUBVENCIJA NAJAMNINE, Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa Predložena odredba članak 18. stavak 9. je protuustavna jer krši načelo jednakosti građana RH pred zakonom, stoga predlažem istu izmjeniti na sljedeći način; izmijeniti tekst odredbe članak 18. stavak 9. „Iznimno, za stanove iz članka 15. stavka 3. ovoga Zakona do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja, zaštićeni najmoprimac i Republika Hrvatska plaćaju vlasniku naknadu za korištenje stana na način plaćanja i u visini iznosa propisanom za plaćanje prosječne najamnine iz stavka 1. ovog članka, a koja naknada se smatra predujmom najamnine. U slučaju da se odlukom suda utvrdi da zaštićeni najmoprimac nije imao pravo na zaštićenu najamninu, Republika Hrvatska ima pravo regresno potraživati isplaćenu naknadu vlasniku od zaštićenog najmoprimca.“ S obzirom da je intencija predloženog zakona provedba presuda Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda Republike Hrvatske, predložena odredba u bitnom utječe na provedbu istih, s naglaskom da je protuustavno formulirana i to prvenstveno zbog nejednakog položaja vlasnika ali i zaštićenih stanara pred zakonom. Iz zakona se predloženom odredbom direktno isključuje više od 60 posto građana uključenih u rješavanje ovog problema. Sva prava i obveze kako za vlasnike tako i za najmoprimce ostaju neizmijenjena uključujući posjed, iznos najamnine, obveze troškova održavanja i sl., a sve to do okončanja sudskog postupka. Za njih se ovim zakonom ništa ne mijenja u odnosu na pravni vakuum koji traje već nekoliko desetljeća. Prihvaćen Prihvaća se
51 Ured pučke pravobraniteljice                                                           POGLAVLJE II.,                                             SUBVENCIJA NAJAMNINE Vezano uz Poglavlje II, Subvencija Najamnine i članke 18. Određivanje prosječne najamnine tijekom trajanja Programa i 20. Način plaćanja prosječne najamnine Pozdravljamo propisivanje subvencioniranja najamnine zaštićenim najmoprimcima u članku 18. i razlikovanje visine subvencije ovisno o imovnom stanju zaštićenog najmoprimca kako je to navedeno člankom 20. Naime, prilikom određivanja visine najamnine nužno je voditi računa o naročito ugroženim skupinama zaštićenih najmoprimaca, kao što su primjerice osobe starije životne dobi i pri tome su samci a žive u turističkim središtima što dodatno poskupljuje životne troškove i koje zbog svojeg izrazito lošeg imovnog stanja, niti uz subvenciju neće biti u mogućnosti plaćati najamninu, te u odnosu na iste osmisliti način njihovog ostvarenja prava na dom. Nadalje i vezano uz članak 20., kojim se, stavkom 5. propisuju posljedice neplaćanja dijela najamnine tri mjeseca uzastopno i to u vidu prestanka prijelaznog zaštićenog najma, iseljenja i predaje posjeda. S obzirom na posljedice neplaćanja, predlažemo propisivanje obveze vlasniku stana o upućivanju opomena zaštićenom najmoprimcu s pozivom na plaćanje u određenom roku i uz navođenje pravnih posljedica propuštanja postupanja. Opomena bi trebala biti dostavljena i nadležnom ministarstvu prije donošenja rješenja o prestanku prijelaznog zaštićenog najma. Također prilikom određivanja visine najamnine trebalo bi uzeti u obzir i funkcionalno stanje stana odnosno postoji li pristup vodnim uslugama, električnoj i toplinskoj energiji i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Slanje opomena je dodatni teret vlasnicima, a zaštićeni najmoprimci će biti upoznati sa svojom obvezom i putem medija, i putem letaka, i putem rješenja koja će zaprimiti. Ako stan nema vodu ili grijanje ili tekuću vodu neprihvatljivo je Republika Hrvatska u 21. stoljeću subvencionira najam takvog stana. Ako takvi slučajevi postoje, jedina logično je iseljenje u stan u vlasništvu Republike Hrvatske koji je zasigurno u mnogo boljem stanju.
52 ANA STUBNJA  ,                                                           POGLAVLJE II. Tržišnu najamninu treba odmah početi isplaćivati. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Potrebno je prethodno oformiti Registar i donijeti program mjera.
53 Ivica Marojević Lista programskih mjera, Članak 17. Zbog predloženih izmjena odredbe članak 15. stavak 3. i odredbe članak 18. stavak 9. nužno je u odredbu članak 17. iza stavka 2. dodati članak 3., a predloženi stavak 3. preimenovati u stavak 4. Prijedlog članak 17. stavak 3. "Iznimno, stanovi iz članka 15. stavak 3. ovog Zakona ostaju u režim prijelaznog zaštićenog najma, a sve sukladno članku 18. stavak 1. do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja." Prihvaćen Prihvaća se
54 Kico stos Lista programskih mjera, Članak 17. Predlaže se: Članak 17. Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. i glasi: Iznimno, stanovi iz članka 15. stavak 3. ovog Zakona ostaju u režim prijelaznog zaštićenog najma sukladno članku 18. stavak 1. do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja. Članak 18. Stavak 9. - briše se Obrazloženje: Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br.12027/10) i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-3242/2018 i dr. (Nacrt 4.) u članku 15. stavak 3. i članku 18. stavak 9. predviđa da, parafraziramo, svi stanovi na kojima postoji sudski postupak u smislu iseljenja/predaje u posjed/utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca, donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i sl. de facto ostaju u neizmijenjenom statusu zaštićenog najma sve do okončanja takvih postupaka tj. pravomoćne presude, istom onom statusu kakvog su zaštićeni najmoprimci imali i do eventualnog stupanja ovog Zakona na snagu. Istim tim odredbama takvi stanovi su isključeni iz općih mjera (subvencija najamnine) te programskih mjera(mjera za izvršenje presuda ESLJP i USRH). Drugim riječima sva prava i obveze kako za vlasnike tako i za najmoprimce ostaju neizmijenjena uključujući posjed, iznos najamnine, obveze troškova održavanja i sl., a sve to do okončanja sudskog postupka. Važno je pritom naglasiti, a radi boljeg razumijevanja kako takvi postupci gotovo isključivo traju 15 – ak i više godina. Također podaci udruga ukazuju na to da je ovakvih slučajeva između 50 i 60 % u odnosu na ukupni broj stanova opterećenih zaštićenim najmom. Imajući navedeno u vidu teško je naći logično opravdanje za ovakve odredbe pa se tako nameću slijedeća pitanja: 1. Kako se može tvrditi da je Zakon sveobuhvatno "rješenje sistemskog problema" (kako propisuje presuda Statileo) a postavlja se i pitanje koji je smisao predloženog Zakona kada se navedenim člancima isključuje 50 – 60% ciljane skupine? 2. Kako se osigurava ustavnost takvih odredbi koje dvije potpuno jednake skupine (vlasnike sa i vlasnike bez tužbe) u smislu najamnine iz članka 18. stavak 1. dovode u nejednak položaj pred zakonom? 3. Kako se osigurava ustavnost takvih odredbi koje dvije potpuno jednake skupine (zaštićene najmoprimce sa i zaštićene najmoprimce bez tužbe) u smislu najamnine iz članka 18. stavak 1. dovode u nejednak položaj pred zakonom? I to ovisno o akcijama druge strane. 4. Zašto bi vlasnici stanova koji preispituju imovinu ili neki drugi eventualni prekršaj ZN – a bili stavljeni u podređeni položaj kada je to preporuka vijeća ministara (vidi točku 8. Odluke 1468th meeting (DH), June 2023 – H46-9 Statileo group v. Croatia)unatoč tome što je sav teret kako dokazivanja tako i troška na vlasnicima, a eventualne koristi koje bi iz toga postupka proizašle i na Republici Hrvatskoj? 5. Zar predloženi Zakon nije suvišan u odnosu na eventualnu pravomoćnu presudu za iseljenje, gubitak statusa i sl.? Postavlja se pitanje koji je u tom kontekstu smisao predloženog Zakona? Naime, potpuno je jasno i nedvojbeno da zakonodavac ne može i ne smije, kako ulaziti u sudske postupke tako i prejudicirati presude pa se u tom smislu predlaže i prihvaća da stanovi na kojima se vode sudski postupci nemaju pristup Programskim mjerama iz članka17. stavak 1.sve do okončanja postupka tj. pravomoćne presude. Suprotno tome ne nalazimo kako postoji niti jedna zapreka da zakonodavac izmjeni odredbu iz članka 18. stavak 9. Zakona sukladno gore navedenim ili slično te da se za to vrijeme isplaćuje najamnina sukladno općim mjerama iz članka 18. stavak 1. U tu svrhu analiziramo moguće ishode gore navedenih postupaka te postavljamo pitanja u odnosu na provedbu općih mjera; 1. Vlasnik ne uspijeva u sudskom postupku, a zaštićenom najmoprimcu – u se potvrđuje status Za razliku od drugih vlasnika koji nemaju sudski spor na stanu te im se isplaćuje najamnina iz općih mjera, na stanu sa sudskim sporom, za cijelo vrijeme trajanja sudskog postupka zaštićeni najmoprimac je uživao svoj status u najpovoljnijoj formi bez obzira na postupak koji je bio u tijeku. Najamnina koja se plaćala u tom periodu ostala je na najnižem mogućem nivou, a sav teret zaštićenog najmoprimstva na vlasniku. Gubitke, troškove i nastale štete zbog proteka vremena i samog neuspjeha u postupku suvišno je i spominjati. Ovdje je važno naglasiti da obzirom na presudu kojom se utvrdilo da najmoprimac ima pravo na status zaštićenog najmoprimca nije postojala razlika između zaštićenog najmoprimca na stanu sa ili zaštićenog najmoprimca na stanu bez postupka u tijeku. Štete, troškovi i opterećenja u smislu vlasništva, posjeda i sl. su potpuno istovjetne onima koje nastaju vlasniku bez postupka na stanu. Dakle, ne preostaje nego zaključiti kako je i vlasnik stana sa postupkom u tijeku trebao biti ovlaštenik najamnine u smislu članka 18. stavak1. 2. Vlasnik uspijeva u sudskom postupku, a zaštićeni najmoprimac gubi status/iseljenje/predaja u posjed i sl. I u ovom slučaju, za razliku od drugih vlasnika koji nemaju sudski spor na stanu, te im se isplaćuje najamnina iz općih mjera, na stanu sa sudskim sporom, za cijelo vrijeme trajanja sudskog postupka zaštićeni najmoprimac je uživao svoj status u najpovoljnijoj formi bez obzira na postupak koji je bio u tijeku. Najamnina koja se plaćala u tom periodu ostala je na najnižem mogućem nivou, a sav teret zaštićenog najmoprimstva na vlasniku. U ovom slučaju je u pitanju uspjeh u sporu, a zaštićenom najmoprimcu je dosuđeno i/ili ukidanje statusa i/ili iseljenje i slično. Slijedom navedenog proizlazi kako niti vlasnik stana, nit zaštićeni najmoprimac nisu dionici Zakona u smislu programski mjera jer se zbog prirode presude stan briše iz Registra. Svi tereti iseljenja su na vlasniku. Svi rizici naplate potraživanja su na vlasniku. Direktne koristi bez rizika i bez tereta su na strani Republike Hrvatske. Štete, troškovi i opterećenja za vlasnika sa postupkom na stanu u smislu vlasništva, posjeda i sl. su jednaki ako ne i veći od onih koje nastaju vlasniku bez postupka na stanu. Dakle, ne preostaje nego zaključiti kako je i vlasnik stana sa postupkom trebao biti ovlaštenik najamnine u smislu članka 18. stavak 1., a Republika Hrvatska u ovom slučaju, slučaju vlasnikova uspjeha u parnici, trebala solidarno podnijeti rizik naplate potraživanja (Republika Hrvatska potražuje od zaštićenog najmoprimca po osnovi isplaćenih 50% najamnine vlasniku.) Zaključak Smisao argumentacije koju smo ponudili je u tome da se dokaže kako RH ne smije ostati postrani te izuzeti veći dio ciljane skupine iz Zakona. Zakon bi u tom smislu bio parcijalan i ne svrsishodan, a izvršenje presuda na koje se poziva u najmanju ruku nepotpuno. Ukazuje se i na određene propuste u smislu zakonitosti , ustavnosti i nedosljednosti. Također dokazuje se i kako ne postoji niti jedna verzija sudske presude koja bi za rezultat imala manji teret/štetu ili trošak od one koja nastaje na stanu bez postupka. Stoga ne nalazimo niti jedan razlog zašto bi vlasnici stanova sa postupkom bili izuzeti iz općih mjera, to jest najamnine propisane člankom 18. stavak.1 Uzimajući u obzir da je iznos zaštićene najamnine ključni element u postizanju pravične ravnoteže (Hegediš vs RH) mišljenja smo kako Republika Hrvatska ne može biti izuzeta iz tijeka događaja koji slijede stanovima sa postupcima pogotovo ako se uzme u obzir sva argumentacija i eventualne koristi koje od takvih postupaka Republika Hrvatska ima. Stoga predlažemo prihvatiti gore navedeni prijedlog kako bi se osigurala sigurna i pravedna provedba te izbjeglo daljnje opterećenje (dopisima ESLJP-u, tužbama USRH – u i sl.) i ovako opterećenog procesa. Prihvaćen Prihvaća se
55 Višnja Kabalin Borenić Lista programskih mjera, Članak 17. Četvrta i peta programska mjera Kriteriji za otkup propisani su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Propisivanje restriktivnijih odredbi za otkup stanova u privatnom vlasništvu predstavlja diskriminaciju nosioca stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu u odnosu na skupinu građana u identičnoj pravnoj situaciji, tj. na nosioce stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
56 Višnja Kabalin Borenić Lista programskih mjera, Članak 17. 3. programska mjera. Članak 34. Ustava navodi „dom je nepovrediv“. Članak 50. Ustava propisuje sljedeće: „Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti.“ Iako su pravo na dom i pravo vlasništva prava zaštićena jednakom razinom pravne zaštite tako da su oba zaštićena Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Ustavom je predviđeno da se pravo vlasništva može ograničiti i oduzeti uz kumulativno ostvarene pretpostavke i to da se radi o državnom interesu i da se vlasniku naknadi tržišna vrijednost. Ustav, međutim, ne predviđa mogućnost ograničenja prava na dom. U ovim slučajevima konačno rješavanje stambenog pitanja zbog kojeg država plaća odštete sigurno predstavlja državni interes. Stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu moglo se stjecati do 1974. godine, dakle obitelji čiji status bi trebao biti rješavan novim zakonom u posjedu su svojih domova minimalno 50 godina, a mnogi i znatno dulje. Svaka zakonska odredba koja ide u smjeru iseljavanja stanara iz stana, a bez njegovog pristanka, predstavlja povredu prava na dom i protivna je Ustavu RH i EKLJP. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Sudska praksa ne poznaje pravo na dom na stanovima u privatnom vlasništvu
57 Ana Nikolić Lista programskih mjera, Članak 17. Programske mjere trebale bi biti prilagođene različitim kategorijama vlasnika koje bi Registar trebao prepoznavati, a po kojima bi se trebala rješavati ova problematika. Ako napokon prepoznamo "zaštićene najmoprimce" kao ljude koji više od pola stoljeća žive u ovim stanovima (i to ne zato što su ih nekome oteli, već zato što SFRJ nije činila razliku između društvenih, nacionaliziranih, konfisciranih i privatnih stanova u dodjeli tih stanova građanima), onda oni zasigurno imaju veća prava ostati u stanovima od prekupca ili vlasnika koji je već na neki način obeštećen. Mjere trebaju predvididjeti obeštećivanje po kategorijama. Također, kod situacije u kojoj vlasnik stana nije ni na koji način obeštećen, jedna strana treba biti namirena stanom, a druga njegovom tržišnom vrijednošću. RH će na ovaj način racionalno i odgovorno postupiti s novcem svojih građana, jer neće namirivati vlasnike koji su već obeštećeni od strane RH. (primjer: Vlasnik koji je otkupio društveni stan ne bi trebao imati pravo ni na jednu od ovih mjera, ni na zaštićenu najamninu. Također, 5.mjera bi trebala biti izbor stanara, a ne takvog vlasnika. Ovakav vlasnik ne bi trebao oštetiti građane RH za više od one sume koju je dao za otkup društvenog stana, dakle o. 10000 eura!) Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, dvije kategorije stanarskog prava (u privatnom i u društvenom vlasništvu) su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije. Ograničavanje prava vlasništva na predloženi način (na temelju povoljnijeg otkupa društvenog stana ili na temelju činjenice da je stekao neuseljiv stan), osim u slučajevima naknade štete, prema stavu predlagatelja, nije u skladu s praksom ESLJP.
58 Ana Nikolić Lista programskih mjera, Članak 17. Ovakve programske mjere teško diskriminiraju najmoprimce u odnosu na osobe koje su devedesetih otkupljivale društvene i nacionalizirane stanove po povoljnoj cijeni, bez obzira na kvadraturu i broj članova kućanstva. Ovakav niz mjera sada, kad će postojati zakonska osnova, pokrenut će niz tužbi prema RH kojima će ova obespravljena kategorija građana tražiti svoja ustavna prava. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
59 Anita Savić Lista programskih mjera, Članak 17. Kriteriji za otkup stavljaju zaštićene najmoprimce u daleko nepovoljniji položaj u odnosu na osobe koje su bile nosioci stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Zaštićeni najmoprimci bi trebali imati isto pravo i pod istim uvjetima. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
60 VLASNIK BEZ PRAVA Upis stana u Registar, Članak 15. Zbog činjenice da su i u slučajevima u kojima traju sudski postupci Zakonom regulirana prava osoba koje žive u stanovima odnosno koje ih koriste te ih se izjednačava s osobama koje su to pravo već stekle (zaštićeni najmoprimci) i to, između ostalog, člankom 34. koji regulira plaćanje naknade, zakonodavac člankom 15. stavkom 3. Zakona postupa; - suprotno Ustavu jer izostavljanjem skupine vlasnika, koji su jednako zakinuti kao i oni vlasnici koji već imaju pravomoćnu presudu, krši načelo jednakosti a i suprotno samom Zakonu Zna se kroz postojeće zakonske propise što je vlasništvo, ne postoji 3 teorije niti 3 tumačenja vlasništva te stoga ne mogu ni postojati kategorije vlasnika na koje bi se ovaj novi Zakon primjenjivao a na koje ne bi. Svi vlasnici jednako trpe uživanje posjeda od druge strane, i oni koji imaju presudu i oni koji desetljećima muku muče po sudovima, (i to ne svojom voljom nego zbog izričite nesposobnosti hrvatskog sudstva da više od 40 godina ispita ključne činjenice za donošenje pravomoćne odluke u mom konkretnom slučaju, a koliko je samo takvih..), trajao sudski proces ili ne, te je notorno da jedan Zakon koji se prema Ustavnim načelima, treba temeljiti na jednakosti i ravnopravnosti, propiše ovakve protuustavne, potpuno zakonski nepotkrijepljene i nelogične, izuzetke. Zakonodavac bi trebao znati da ovakvo pitanje pada na ocjeni ustavnosti ODMAH. Prihvaćen Prihvaća se
61 Radoslav Županović Upis stana u Registar, Članak 15. Članak 15. stavak 3. i članak 18. stavak 9. osiguravaju dugogodišnji nesmetani posjed stana zaštićenim najmoprimcima uz neizmijenjenu najamninu, bez obzira što se to ovim predloženim zakonom, a sve prema naputcima ESLJP i Ustavnog suda RH, pokušava postići. Kako bi se postigao efekt zakona potrebno je navedene odredbe, odnosno navedene članke mijenjati ili brisati, a svim vlasnicima isplaćivati najamnine kako bi se prekinulo kršenje njihovih prava. To je minimum koji treba osigurati do povrata vlasnika u posjeda njihovih nekretnina. Opširnije o ovom problemu ali i prijedlogu rješenja postavljen je komentar uz predloženi članak 18. ovog zakona. Prihvaćen Prihvaća se
62 Milijana Županović Upis stana u Registar, Članak 15. Članak 15. stavak 3. treba brisati jer je još jedna u nizu velikih pljuski svim vlasnicima koji su imali hrabrosti upustiti se u pravnu proceduru koju je trebala za njih odraditi država. Nije javna tajna da veliki broj zaštićenih najmoprimaca ima vrijednu imovinu, zbog čega su vlasnici u velikom broju, podaci kažu i do 60 posto svih vlasnika stanova u režimu zaštićenog najma, podizali tužbe protiv bespravnih zaštićenih najmoprimaca pokušavajući na takav način riješiti problem. Nažalost malo ih je u tome do danas uspjelo jer sudski postupci u Hrvatskoj traju desetljećima. Sve je to uzrokovala država svojom pasivnošću u rješavanju ovog problema i umjesto da im pruži ruku pomoći, kad već nije sama pokrenula takve sudske procese, Republika Hrvatska ih ovom odredbom ponovno omalovažava, stavlja u neustavan položaj u odnosu na ostale vlasnike i dovodi u nepovoljan financijski položaj. Država, napokon treba preuzeti odgovornost na sebe te bez iznimke isplaćivati subvenciju najamnine kao i zaštićeni najmoprimac. Prihvaćen Prihvaća se
63 Ivica Marojević Upis stana u Registar, Članak 15. Članak 15. stavak 3., kao i članak 18. stavak 9. koji su međusobno ovisni jedan o drugom, su zdravo razumski nelogični i pravno neutemeljeni. Veliki broj vlasnika, prema podacima udruga vlasnika, više od 60 posto njih pokrenulo je sudske postupke protiv zaštićenih najmoprimaca jer imaju saznanja da isti raspolažu vrijednom imovinom kao i visokim materijalnim primanjima članova domaćinstava. Sve te činjenice idu u prilog tome da ti isti zaštićeni najmoprimci nemaju pravo na zaštićenu najamninu i status koji im je dala Republika Hrvatska. Umjesto da Republika Hrvatska pokreće sudske postupke i tako o vlastitom trošku i vremena i financijskih sredstava uvodi red u ovaj dugogodišnji problem, vlasnici su to bili primorani učiniti za svoj račun. Sada ih se, kada su se hrabro odlučili za takve pravne korake, umjesto države, koja bi im trebala pružiti ruku pomoći u razotkrivanju lažnih zaštićenih najmoprimaca, dodatno penalizira. Stoga je nužno mijenjati odredbe u članku 15. i članku 18. stavak 9. na način da se svim vlasnicima, bez iznimke, isplaćuje tržišna najamnina. Ako se sudskim postupkom koji je umjesto države pokrenuo vlasnik dokaže da je zaštićeni najmoprimac bespravno koristio taj status država se može i mora naplatiti regresno za sredstva isplaćena vlasniku od bespravnog zaštićenog najmoprimca. Sa zateznim kamatama. Prihvaćen Prihvaća se
64 Nada Rakarić Upis stana u Registar, Članak 15. čl.15 (3) - ovo nije u redu! Treba uspostaviti tržišnu najamninu za sve vlasnike, i one koji imaju i one koji nemaju spor sa ZN-ima, ovo predloženo nije u skladu sa Ustavom, krši se načelo jednakosti pred zakonom! Prihvaćen Prihvaća se
65 Ratko Jukić Upis stana u Registar, Članak 15. ZAŠTIČENI NAJMOPRIMCI I DALJE ZAŠTIČENI. Članci 15/3 i 18/9 osiguravaju dugogodišnji nesmetani posjed stana zaštićenim najmoprimcima uz neizmijenjenu najamninu. Trljaju ruke znajući da sporove mogu otezati u beskonačnost. Ništa na svijetu im ne osigurava miran san kao ovaj zakon. Čemu zakon koji ne vodi rješenju. Članke mijenjati/brisati, a svim vlasnicima isplaćivati najamnine kako bi se prekinulo kršenje njihovih prava. To je minimum koji treba osigurati do povrata posjeda. Prihvaćen Prihvaća se
66 Ivica Okmažić Upis stana u Registar, Članak 15. Veliki broj zaštićenih najmoprimaca ima vrijednu imovinu. Vlasnici su u velikom broju podizali tužbe protiv takvih zaštićenih najmoprimaca pokušavajući na takav način rješiti problem. Sve je to uzrokovala država svojom pasivnošću u rješavanju ovog problema. Nažalost ni to u najvećem broju slućajeva nije urodilo plodom zbog dugotrajnosti takvih postupaka. Država, napokon treba preuzeti odgovornost na sebe te bez iznimke isplačivati subvenciju najamnine kao i zaštićeni najmoprimac. Prihvaćen Prihvaća se
67 Neda Bakotić Upis stana u Registar, Članak 15. Članak 15. stavak 3 nema nikakvog smisla. Zakon se mora odnositi na sve vlasnike podjednako. Vecina vlasnika ima tuzbu koja je uzrokovana dugogodišnjim nečinjenjem države. Članak 18. stavak 9. izmjeniti na način da zaštićeni najmoprimac plaća predujam najamnine do okončanja postupka. Prihvaćen Prihvaća se
68 ANA STUBNJA Unos podataka u Registar, Članak 14. Vezano uz stavak (3) predlažem da se definira rok kako ne bi došlo do zloupotrebe, odnosno prolongiranja, pa predlažem rok od 8 dana od uručenja poziva. Ukoliko se stranka ne odazove, uzimaju se podaci stranke koja se odazvala pozivu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
69 BORIS NOVKOVIĆ Pravne posljedice propuštanja roka prijave stana u Registar, Članak 13. Zakonodavac mora preformulirati ovaj članak, uzmajući u obzir da se od 1.1.1997. godine primjenjuje Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, da puno postupaka naknade / restitucije još uvijek traje ( ti postupci su iznimno dugotrajni / spori ) te da ovoga trena postoji puno nepravomoćnih rješenja o utvrđivanju prava vlasništva temeljem ZON-a za podržavljene stanove. Dakle u budućnosti će nastati novi odnosi koji ovaj prijedlog zakona nije prepoznao. Na način kako je u nacrtu definiran čl. 13, zbog prekluzivnih rokova bi i zaštićeni najmoprimci u takvim stanovima te novi / stari vlasnici - kojima je npr. stan pravomoćno vraćen 15. srpnja 2026. godine - bili u nepovoljnom položaju tj. diskriminirani u odnosu na one ovlaštenike ( zaštićene najmoprimce i vlasnike stanova ) koji stiču prava propisana ovim prijedlogom zakona. Prihvaćen Prihvaća se
70 Ured pučke pravobraniteljice Pravilnik o Registru, Članak 11. Pozdravljamo osnivanje Registra stanova, uz žaljenje što do istoga već nije došlo imajući u vidu vrijeme proteklo od presude Statileo i predmetne Odluke USRH. Kako bi dobili što realniju sliku o kategorijama stranaka te radi planiranja budućih troškova iz Državnog proračuna i nekretninskog portfelja, predlažemo propisati unošenje i osobnih podataka u Registar koji bi se ticali imovnog stanja stranaka, radnoaktivnog ili umirovljeničkog statusa, invaliditeta i drugo. Osobni podaci stranaka koristili bi se samo u svrhu provedbe ovog Zakona, kao što je primjerice za određivanje subvencioniranja najamnine najmoprimcima lošijeg financijskog statusa ili radi razmatranja o preseljenju u državni stan. Primljeno na znanje Primljeno na znanje, bit će detaljno uređeno Pravilnikom
71 ANA STUBNJA Dostupnost podataka unesenih u Registar, Članak 10. Komentar na stavak (2) umjesto šest mjeseci predlažem tri mjeseca zbog bolje percepcije javnosti i veće transparentnosti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
72 Ured pučke pravobraniteljice Dostupnost podataka unesenih u Registar, Članak 10. Pozdravljamo osnivanje Registra stanova, uz žaljenje što do istoga već nije došlo imajući u vidu vrijeme proteklo od presude Statileo i predmetne Odluke USRH. Kako bi dobili što realniju sliku o kategorijama stranaka te radi planiranja budućih troškova iz Državnog proračuna i nekretninskog portfelja, predlažemo propisati unošenje i osobnih podataka u Registar koji bi se ticali imovnog stanja stranaka, radnoaktivnog ili umirovljeničkog statusa, invaliditeta i drugo. Osobni podaci stranaka koristili bi se samo u svrhu provedbe ovog Zakona, kao što je primjerice za određivanje subvencioniranja najamnine najmoprimcima lošijeg financijskog statusa ili radi razmatranja o preseljenju u državni stan. Primljeno na znanje Primljeno na znanje, bit će detaljno uređeno Pravilnikom
73 ANA STUBNJA Sadržaj Registra, Članak 9. Temeljem korespodencije između RH i ESLJP gdje je RH eksplicitno navela da je instrument zaštićenog najma socijalna mjera predlažem da Registar sadržava detaljnije podatke o zaštićenim najmoprimcima i članovima njihovih obitelji, što uključuje; 1. trenutačno imovinsko stanje, 2. povijesni pregled imovine za svo vrijeme stanovanja u predmetnom stanu, 3. način stjecanja stanarskog prava odnosno zaštićenog najmoprimstva, 4. povijesni pregled potencijalnog nasljeđivanja (odricanje od nasljedstva, neprenošenje vlasništva na sebe već zadržavanje na pokojnim predcima) što ujedno dovodi i do nereda u ZK. Činjenica je da u stanovima sada stanuje 2. ili 3. generacija zaštićenih najmoprimcima koja je odbila rješavanje svog stambenog pitanja i od strane SRH jer zasigurno da ne bi dobili istu kvadraturu stana i istu ili sličnu lokaciju, pa su radije izabrali stanovanje s roditeljima u istom stanu koristeći instrument zaštićenog najma sa svrhom zadržavanja tuđe imovine. Djelomično prihvaćen Djelomično prihvaćeno, skupljat će se se podaci o imovini zaštićenih najmoprimaca
74 Ured pučke pravobraniteljice Sadržaj Registra, Članak 9. Pozdravljamo osnivanje Registra stanova, uz žaljenje što do istoga već nije došlo imajući u vidu vrijeme proteklo od presude Statileo i predmetne Odluke USRH. Kako bi dobili što realniju sliku o kategorijama stranaka te radi planiranja budućih troškova iz Državnog proračuna i nekretninskog portfelja, predlažemo propisati unošenje i osobnih podataka u Registar koji bi se ticali imovnog stanja stranaka, radnoaktivnog ili umirovljeničkog statusa, invaliditeta i drugo. Osobni podaci stranaka koristili bi se samo u svrhu provedbe ovog Zakona, kao što je primjerice za određivanje subvencioniranja najamnine najmoprimcima lošijeg financijskog statusa ili radi razmatranja o preseljenju u državni stan. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj Registra.
75 Višnja Kabalin Borenić Sadržaj Registra, Članak 9. Registar treba prikupljati i podatke o vlasnicima jer nisu svi vlasnici na isti način stekli predmetni stan. Prekupce treba posebno tretirati jer su naplatnim pravnim poslom svjesno stekli neuseljivi stan i svojom se voljom doveli u sadašnji položaj, tj. da su vlasnici neuseljivog stana, neovisno o datumu stjecanja, dakle i prije 05.11.1996. godine. Prekupac je svaka osoba koja je sama izabrala da bude vlasnikom neuseljivog stana odnosno njegov pravni sljednik. Prekupac nije ni na koji način oštećen jer je vlasnikom upravo onoga što je kupio – neuseljivog stana, stoga ni najmoprimac ni Država prema njemu nemaju nikakvu obvezu obeštećenja. Također je potrebno posebno utvrditi vlasnike koji su stekli vlasništvo drugog društvenog stana prema pravilima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Konačno, nepravedno je i diskriminirajuće Registrom prikupljati samo podatke zaštićenih najmoprimaca koji destljećima trpe maltretiranja, neizvjesnot, progon i blaćenje u javnosti, dok vlasnici imaju povlašteni tretman te mnogima (špekulativnim ulagačima u nekretnine) država zapravo pomaže u nepravednom bogaćenju. Nadalje, pravljenjem razlike između izvornih vlasnika i onih koji su do vlasništva došli kao prekupci neuseljivih stanova (mnogi od njih većeg broja neuseljivih stanova), država se može osloboditi nadoknađivanja štete osobama koje su svjesno kupile neuseljive stanove. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj Registra. Ograničavanje prava vlasništva na predloženi način (na temelju povoljnijeg otkupa društvenog stana ili na temelju činjenice da je stekao neuseljiv stan), osim u slučajevima naknade štete, prema stavu predlagatelja, nije u skladu s praksom ESLJP.
76 Ana Nikolić Sadržaj Registra, Članak 9. Registar bi trebao sadržavati i podatke o vlasniku stana, a ne samo o stanu u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac. Naime, postoje različite kategorije vlasnika i Država treba napraviti distinkciju među njima. Ove kategorije bi Registar trebao prepoznati te po istima rješavati svaku pojedinu situaciju: 1. Vlasnici koji nikada, ni u kojoj državi, nisu obeštećeni za oduzeti stan. Oni imaju pravo na naknadu potpunog tržišnog iznosa štete koja im je nanesena. 2. Vlasnici koji su, po zakonu iz vremena SFRJ, samovoljno tražili zamjenu svog privatnog stana za onaj koji im je u tom trenutku više odgovarao. Neki od njih su u RH kasnije taj stan i otkupili za o.10 000 eura, a sada traže povrat onog kojeg su samovoljno mijenjali. U ovom slučaju ovi vlasnici trebali bi biti obeštećeni u iznosu koji su dali za otkup tog stana. 3. Neki od vlasnika ovih stanova su po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo već otkupili drugi društveni ili nacionalizirani stan upravo zato što su u svom imali "zaštićenog najmoprimca". Da slučaj nije bio takav, uselili bi u svoj stan i ne bi dobili pravo otkupa drugog stana za o. 10 000 eura! U ovom slučaju vlasnici bi trebali biti obeštećeni u iznosu koji su dali za otkup tog stana. 4. Vlasnici - prekupci, oni koji s po zakonu, ali neetično i preuzimajući rizik takve transakcije, otkupili neuseljive stanove, a često se radi o odvjetnicima i političarima koji sada rade na rješavanju problema zaštićenih najmoprimaca i u sukobu su interesa. Ovim ljudima bi država, eventualno trebala omogućiti povrat uloženih sredstava jer su i tako samovoljno preuzeli rizik koji je nosila takva kupovina. Kada bi Registar sadržavao ove podatke, uvidjeli biste kako je tek manjina onih vlasnika koji ni na koji način nisu obeštećeni. Ovim bi se uštedili milijuni eura građana R Hrvatske koje institucije ne bi isplatile navedenim kategorijama već obeštećenih "vlasnika". Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj registra, pa i obveza da utvrdi imovina vlasnika. Ograničavanje prava vlasništva na predloženi način (na temelju povoljnijeg otkupa društvenog stana ili na temelju činjenice da je stekao neuseljiv stan), osim u slučajevima naknade štete, prema stavu predlagatelja, nije u skladu s praksom ESLJP.
77 ANA STUBNJA Ustrojavanje Registra, Članak 8. Temeljem korespodencije između RH i ESLJP gdje je RH eksplicitno navela da je instrument zaštićenog najma socijalna mjera predlažem da Registar sadržava detaljnije podatke o zaštićenim najmoprimcima i članovima njihovih obitelji, što uključuje; 1. trenutačno imovinsko stanje, 2. povijesni pregled imovine za svo vrijeme stanovanja u predmetnom stanu, 3. način stjecanja stanarskog prava odnosno zaštićenog najmoprimstva, 4. povijesni pregled potencijalnog nasljeđivanja (odricanje od nasljedstva, neprenošenje vlasništva na sebe već zadržavanje na pokojnim predcima) što ujedno dovodi i do nereda u ZK. Činjenica je da u stanovima sada stanuje 2. ili 3. generacija zaštićenih najmoprimcima koja je odbila rješavanje svog stambenog pitanja i od strane SRH jer zasigurno da ne bi dobili istu kvadraturu stana i istu ili sličnu lokaciju, pa su radije izabrali stanovanje s roditeljima u istom stanu koristeći instrument zaštićenog najma sa svrhom zadržavanja tuđe imovine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj Registra.
78 Ured pučke pravobraniteljice Ustrojavanje Registra, Članak 8. Pozdravljamo osnivanje Registra stanova, uz žaljenje što do istoga već nije došlo imajući u vidu vrijeme proteklo od presude Statileo i predmetne Odluke USRH. Kako bi dobili što realniju sliku o kategorijama stranaka te radi planiranja budućih troškova iz Državnog proračuna i nekretninskog portfelja, predlažemo propisati unošenje i osobnih podataka u Registar koji bi se ticali imovnog stanja stranaka, radnoaktivnog ili umirovljeničkog statusa, invaliditeta i drugo. Osobni podaci stranaka koristili bi se samo u svrhu provedbe ovog Zakona, kao što je primjerice za određivanje subvencioniranja najamnine najmoprimcima lošijeg financijskog statusa ili radi razmatranja o preseljenju u državni stan. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj Registra.
79 ANTE DUJMOV Ustrojavanje Registra, Članak 8. Registar bi trebao sadrzavati podatke o imovini najmoprimca i sukladno sudskoj praksi napraviti test razmjernost kojim bi se utvrdilo da li navedena imovina omogucava rijesavanje stambenog pitanja najmoprimca. Time bi se ustedili milijuni eura koja RH ne isplatila "zasticenim najmoprimcima". Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj Registra.
80 Ana Nikolić Ustrojavanje Registra, Članak 8. Registar bi trebao sadržavati i podatke o vlasniku stana, a ne samo o stanu u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac. Naime, postoje različite kategorije vlasnika i Država treba napraviti distinkciju među njima. Ove kategorije bi Registar trebao prepoznati te po istima rješavati svaku pojedinu situaciju: 1. Vlasnici koji nikada, ni u kojoj državi, nisu obeštećeni za oduzeti stan. Oni imaju pravo na naknadu potpunog tržišnog iznosa štete koja im je nanesena. 2. Vlasnici koji su, po zakonu iz vremena SFRJ, samovoljno tražili zamjenu svog privatnog stana za onaj koji im je u tom trenutku više odgovarao. Neki od njih su u RH kasnije taj stan i otkupili za o.10 000 eura, a sada traže povrat onog kojeg su samovoljno mijenjali. U ovom slučaju ovi vlasnici trebali bi biti obeštećeni u iznosu koji su dali za otkup tog stana. 3. Neki od vlasnika ovih stanova su po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo već otkupili drugi društveni ili nacionalizirani stan upravo zato što su u svom imali "zaštićenog najmoprimca". Da slučaj nije bio takav, uselili bi u svoj stan i ne bi dobili pravo otkupa drugog stana za o. 10 000 eura! U ovom slučaju vlasnici bi trebali biti obeštećeni u iznosu koji su dali za otkup tog stana. 4. Vlasnici - prekupci, oni koji s po zakonu, ali neetično i preuzimajući rizik takve transakcije, otkupili neuseljive stanove, a često se radi o odvjetnicima i političarima koji sada rade na rješavanju problema zaštićenih najmoprimaca i u sukobu su interesa. Ovim ljudima bi država, eventualno trebala omogućiti povrat uloženih sredstava jer su i tako samovoljno preuzeli rizik koji je nosila takva kupovina. Kada bi Registar sadržavao ove podatke, uvidjeli biste kako je tek manjina onih vlasnika koji ni na koji način nisu obeštećeni. Ovim bi se uštedili milijuni eura građana R Hrvatske koje institucije ne bi isplatile navedenim kategorijama već obeštećenih "vlasnika". Primljeno na znanje Primljeno na znanje Pravilnikom će se detaljno propisati sadržaj Registra. Ograničavanje prava vlasništva na predloženi način (na temelju povoljnijeg otkupa društvenog stana ili na temelju činjenice da je stekao neuseljiv stan), osim u slučajevima naknade štete, prema stavu predlagatelja, nije u skladu s praksom ESLJP.
81 Ured pučke pravobraniteljice Rješavanje upravnih stvari, Članak 5. U odnosu na članak 5., pozitivnim smatramo propisivanje upravnog spora kao spora pune jurisdikcije, čime bi se trebalo izbjeći višekratno poništavanje rješenja i vraćanje na ponovni postupak, što je praksa u brojnim upravnim područjima. Vezano uz rokove rješavanja predlažemo propisati da obveza donošenja upravnosudske odluke u roku od 90 dana počinje teći od dana zaprimanja predmeta u pisarnici, a ne od dodjele sucu u rad. Pritom je potrebno voditi računa da se osigura dovoljan broj sudaca upravnih sudova (minimalno dvoje) sa specifičnim znanjima iz područja stanovanja za rješavanje ovih predmeta što podrazumijeva suradnju s pravosudnim tijelima prilikom provedbe Zakona. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
82 Ured pučke pravobraniteljice Značenje pojmova, Članak 4. Članak 4. Značenje pojmova - Točkom 2. propisano je da su članovi obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima, koji su zajedno s njim u stanu stanovali od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996. ali bez da se navodi o kojim je osobama riječ pa ih predlažemo taksativno navesti. Imajući u vidu da Zakon o stambenim odnosima spominje bračnog druga, odnosno osobu koja sa stanarom živi u izvanbračnoj zajednici smatramo kako bi u članove obiteljskog domaćinstva Zakonom trebalo izrijekom navesti i formalne i neformalne životne partnere. Nadalje točkom 3. je propisano da je državna najamnina ona koju sukladno odredbama ovog Zakon plaća bivši zaštićeni najmoprimac za stan u vlasništvu RH kojim se koristi po osnovi najma. Radi pravne sigurnosti i predvidivosti predlažemo Zakonom propisati tijelo koje će ju odrediti, po kojim kriterijima i za koje vremensko razdoblje. Točka 10. članka 4. propisuje da se kao odgovarajući stan u odnosu na zaštićenog najmoprimca smatra stan u istoj općini ili gradu ukupne korisne površine 35 m2 za jednu osobu, odnosno za svaku daljnju osobu iz kućanstva još 10 m2, uz dopuštenih do 7,5 m2 više ako se time ostvaruje ili približno ostvaruje mjerilo „jedna osoba - jedna soba“, a u odnosu na zaštićenog podstanara stan u istoj općini ili gradu ukupne korisne površine 35 m2, uz dopuštenih do 5 m2 više ako Republika Hrvatska ne raspolaže sa stanom odgovarajuće površine. Predlažemo propisati da odgovarajući stan u trenutku useljenja mora imati osigurane vodne usluge te električnu i toplinsku energiju. Nadalje, točka 15. istog članka propisuje da je pripadnik ranjive skupine fizička osoba koja je vlasnik stana ili zaštićeni najmoprimac odnosno zaštićeni podstanar, a koja je navršila 70 godina života ili je slabijeg imovnog stanja ili je ranjiva s obzirom na teško zdravstveno stanje odnosno invaliditet. Nisu jasni razlozi zbog kojih je određena dobna granica od 70 godina, no predlažemo istu spustiti na 65 godina života, odnosno na granicu najčešćeg umirovljenja koje često povlači za sobom i smanjenje prihoda. Točka 30. članka 4. propisuje da je zaštićeni najmoprimac osoba kojoj su Zakonom o najmu stanova, odnosno sudskom presudom, priznata prenosiva prava i obveze zaštićenog najmoprimca po osnovi bivšeg stanarskog prava, odnosno osoba na koju su prešli prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca (bivšeg nositelja stanarskog prava) iz ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom na temelju Zakona o najmu stanova ili sudske presude kojom je zamijenjen ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom, pod uvjetom da je na dan stupanja na snagu ovoga Zakona u posjedu te stanuje u stanu u vlasništvu fizičke ili pravne osobe na kojem su joj ta prava priznata. Ukazujemo kako ovako postavljen uvjet zaštićenom najmoprimcu, a to je „da je na dan stupanja na snagu ovoga Zakona u posjedu te stanuje…“ ne uvažava činjenice napuštanja posjeda stana iz objektivnih razloga kao što je primjerice oštećenje uzrokovano potresom, pa predlažemo preformulirati definiciju. Primljeno na znanje Vezano za točku 2. - Primljeno na znanje, te osobe su već navedene u ugovoru ili u presudi pa nema potrebe da ih se taksativno navodi, pogotovo jer postoji opasnost da se ispusti neka osoba koja je navedena u ugovoru ili presudi Vezano za točku 3. - Primljeno na znanje, razrađeno u samom Zakonu Vezano za točku 10. članka 4. - Primljeno na znanje, definiran je „useljivi stan“ pa se očekuje da je odgovarajući stan kao pojam koji podrazumijeva veći stupanj udobnosti zadovoljava minimalno te uvjete Vezano za točku 15. - Prihvaća se Vezano za točku 30. članka 4. - Prihvaća se, osobe koje ne žive u stanu zbog posljedica potresa imaju sva prava propisana ovim Zakonom
83 Stribor Premužić Značenje pojmova, Članak 4. Definicija pojma iz članka 4., stavka (1), točke 25. Zakona, a koja se odnosi na određivanje značenja pojma „vlasnik stana“ je vrlo dvojbena te bi njena primjena zahtijevala tumačenje i otvorila mogućnost različitog pristupa u postupcima rješavanja koji se odnose na upis u Registar i provedbu Programa mjera. Naime prema formulaciji objavljenog teksta moglo bi se zaključiti da „više vlasnika u statusu suvlasnika odnosno njihovi pravni slijednici“ ne moraju biti upisani u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora, dok to vlasnik fizička ili pravna osoba mora biti. Nadam se da se radi o nenamjernoj grešci u predloženom izričaju koja bi dovela do pravne nesigurnosti u i „pojave“ trećih stranki u provedbenim postupcima čije pravo vlasništva na stanu nije upisano u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora te do poteškoća u njihovoj provedbi. Osim toga nejasno je zašto se u objavljenom tekstu spominju „pravni slijednici“ kad i oni radi dokazivanja vlasništva moraju biti upisani u zemljišne knjige, osim ako se iz njima znanih osobnih razloga nisu željeli upisati (npr. kupovina stana u društvenom vlasništvu, …). Stoga predlažem da se tekst iz članka 4., stavka (1), točke 25., preformulira i glasi kako slijedi: „25. vlasnik stana je fizička ili pravna osoba, odnosno više vlasnika u statusu suvlasnika, čije je pravo vlasništva na stanu upisano u zemljišne knjige ili knjige položenih ugovora, prekomjerno je ograničeno uslijed pretvorbe bivšeg stanarskog prava na tom stanu u zaštićeni najam na temelju Zakona o najmu stanova;“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje, odredba dorađena
84 Višnja Kabalin Borenić Značenje pojmova, Članak 4. 4/10/a Kako Grad Zagreb po Zakonu o Gradu Zagrebu ima položaj županije, odnosno položaj jedinice regionalne samouprave, za stanove u Gradu Zagrebu se odgovarajućim stanom ima smatrati stan u istoj gradskoj četvrti, što bi bio ekvivalent jedinici lokalne samouprave. Kvadratura na koju zaštićeni najmoprimac ima pravo utvrđena je ili ugovorom ili sudskom presudom koja zamijenjuje ugovor, a zakonodavc u svom prijedlogu zakona diskriminira između nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom u odnosu na nositelje stanarskog prava u stanovima u društvenom vlasništvu jer nositeljima stanarskog prava u stanovima u privatnom vlasništvu nije omogućeno ono što je bilo moguće nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu: otkup pune kvadrature njihovih stanova (a ne odgovarajuće kvadrature) pod povlaštenim uvjetima. 4/16 Zakona bi trebao osigurati da država na sebe preuzme teret sanacije problema koji je uzrokovala. Ovim prijedlogom se odgovornost dijeli po pola sa zaštićenim najmoprimcima, a oni nikako nisu odgovorni za nastalu situaciju. Razliku od zaštićene najamnine (ugovorom ili presudom) do iznosa prijelaznog zaštićenog najma, dakle, treba snositi isključivo drožava. Rješenje koje obavezu plaćanja razlike dijeli između države i najmoprimca, značajno pogoršava sadašnji položaj najmoprimca. Drugim riječima, država sanaciju svog problema, za rješavanje kojeg ima zakonom alocirana namjenska sredstva, prebacuje na zaštićenog najmoprimca. Potrebno je definirati još dvije kategorije vlasnika i drugim odredbama zakona različito odrediti njihovu razinu prava. 4/33 Prekupac - potrebno je u zakonu definirati posebnu vrstu vlasnika: one koji su naplatnim pravnim poslom svjesno stekli neuseljivi stan i svojom se voljom doveli u sadašnji položaj, tj. da su vlasnici neuseljivog stana, neovisno o datumu stjecanja, dakle i prije 05.11.1996. godine. Prekupac je svaka osoba koja je sama izabrala da bude vlasnikom neuseljivog stana odnosno njegov pravni sljednik. Prekupac nije ni na koji način oštećen jer je vlasnikom upravo onoga što je kupio – neuseljivog stana, stoga ni najmoprimac ni Država prema njemu nemaju nikakvu obvezu obeštećenja. 4/34 Potrebno je posebno definirati vlasnika koji je stekao vlasništvo drugog društvenog stana prema pravilima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Grad Zagreb je u posebnom statusu te je u svim zakonima njegov posebno istaknut je istovremeno ima funkciju i jedinice lokalne i jedinice područne samouprave. Nije prihvatljivo odgovarajućim stanom smatrati isključivo stan u istoj gradskoj četvrti jer bi to dovelo do neprovedivosti zakona (gotovo svi stanovi koji su predmet zakona su u Centru, a tamo ne postoji dovoljno stanova u kojima bi se stambeno zbrinuli zaštićeni najmoprimci). Isto tako, neke jedinice lokalne samouprave su prostorno mnogo veće od Zagreba pa se postavlja pitanje izdvajanja Grada Zagreba u posebnu kategoriju. Država ne može jedina odgovorna za najam na stanu privatnom vlasništvu treće osobe. Zaštićeni najmoprimci desetljećima ne plaćaju primjerenu najamninu pa se postavlja pitanje, s obzirom na uštede kroz godine, njihove odgovornosti za stambeno zbrinjavanje. Subvencija od minimalno 50% tržišne najamnine (i više ako zaštićeni najmoprimac ima mala primanja) je veliki teret koji država preuzima na sebe Ograničavanje prava vlasništva na predloženi način (na temelju povoljnijeg otkupa društvenog stana ili na temelju činjenice da je stekao neuseljiv stan), osim u slučajevima naknade štete, prema stavu predlagatelja, nije u skladu s praksom ESLJP.
85 Anita Savić Značenje pojmova, Članak 4. Prema točki 16 ovog članka, zaštićeni najmoprimac treba plaćati pola najamnine kao i država. Kako je za sadašnje stanje u ovoj situaciji u punom obimu odgovorna samo i jedino država, zaštićeni najmoprimac ne bi smio snositi troškove za koje je ustvari odgovoran netko drugi. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Država ne može jedina odgovorna za najam na stanu privatnom vlasništvu treće osobe. Zaštićeni najmoprimci desetljećima ne plaćaju primjerenu najamninu pa se postavlja pitanje, s obzirom na uštede kroz godine, zašto nisu stambeno zbrinuti. Subvencija od minimalno 50% tržišne najamnine (i više ako zaštićeni najmoprimac ima mala primanja) je veliki teret koji država preuzima na sebe
86 Anita Savić Značenje pojmova, Članak 4. Točka 10a ovog članka pravi diskriminaciju između najmoprimaca i osoba koje su mogle otkupiti stanove u društvenom vlasništvu gdje takve odredbe nije bilo. Otkup stanova po stvarno povlaštenim uvjetima bi trebao biti na cijeli stan kao što je to bilo i sa stanovima u društvenom vlasništvu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema stavu ESLJP, te dvije kategorije osoba su oduvijek u različitim pozicijama pa nema diskriminacije.
87 Ured pučke pravobraniteljice Pravni položaj zaštićenog najmoprimca za vrijeme provedbe Zakona, Članak 3. Predlažemo dopuniti članak 3. Pravni položaj zaštićenog najmoprimca za vrijeme provedbe Zakona taksativnim propisivanjem prava koja zaštićeni najmoprimac zadržava za to vrijeme, iz razloga pravne sigurnosti. Nije prihvaćen Ne prihvaća se, iz sadržaja samog Zakona jasno proizlazi koja sve prava ima zaštićeni najmoprimac
88 Ured pučke pravobraniteljice Područje primjene Zakona, Članak 2. Člankom 2. Područje primjene Zakona propisuje se primjena Zakona na stanove u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba u kojima na dan njegova stupanja na snagu stanuju zaštićeni najmoprimci po osnovi bivšeg stanarskog prava. Ukazujemo kako dio zaštićenih najmoprimaca u vrijeme stupanja na snagu neće stanovati u stanovima u privatnom vlasništvu zbog potresa koji su 2020. godine pogodili Grad Zagreb i druge županije, pa predlažemo preformulaciju odredbe tako da uvaži i objektivna nemogućnost stanovanja u predmetnim stanovima. Prihvaćen Prihvaća se
89 VLASNIK BEZ PRAVA Područje primjene Zakona, Članak 2. Obzirom da se trenutnom formulacijom članka 2. Zakona izostavljaju vlasnici koji još uvijek vode spor pred sudovima/gradskim tijelima, takva formulacija članka 2. (a posljedično i cijelog zakonskog okvira) nije u skladu s Ustavom te se navedenim nedvojbeno krši načelo jednakosti pred zakonom, posebice imajući u vidu broj vlasnika koji se nalaze u tom položaju, a zakinuti su za sva vlasnička prava uživanja svoje imovine dok postupak traje (za mnoge i desetljećima). Slijedom navedenog, u Članku 2. treba navesti da se Zakon odnosi i na (kao što je bilo i u Zakonu o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova iz 2018. godine) tzv. "predmnijevanog najmoprimca", a u svrhu ispunjenja ustavnosti i jednakosti sviju pred Zakonom. Prihvaćen Prihvaća se
90 Irena Petrinjak   Opet se puno govori i piše o navodnom konačnom rješavanju dugogodišnjeg problema stambenog zbrinjavanja (ne)zaštićenih najmoprimaca i adekvatnog obeštećenja vlasnika njihovih stanova. Pri donošenju ovoga nacrta zakona (tko li je sudjelovao u njegovoj izradi???) država je sebi propustila odrediti konkretne rokove za izvršavanje preuzetih obaveza, dok su za ostale strane rokovi prilično jasno definirani. (Izraz „u razumnom roku“ bio bi smiješan da tema nije toliko ozbiljna. Prema dosadašnjem iskustvu, to znači otprilike: „Čekaj magare, dok trava naraste.“ Ja sam zaista čekala, pola svoga života, strpljivo, a od trave ni traga.) No, nisam samo čekala. Stvorila sam obitelj, vjerujući ispraznim obećanjima kako će naša potraga za domom zaista uroditi plodom, kako je institucijama u Hrvatskoj demografija naročito važno područje interesa; obitelj koja sve ovo vrijeme životari u vrlo nedostojanstvenim uvjetima. Dvoje ljudi s visokom stručnom spremom, s dvoje punoljetne djece, u dvosobnom, derutnom (sami smo uređivali koliko smo mogli) stanu, dva puta stradalom u potresima. Zapravo, to i nije stan koji odgovara definiciji ovoga zakona –„zasebna cjelina sa zasebnim ulazom“. To je stan u sustanarstvu! Ulaz sa stubišta zgrade kroz jedna vrata u hodnik na čijem se kraju nalazi stan mojih susjeda, koji su zatvorili svoj dio hodnika svojim, posebnim ulaznim vratima. Da bi do njih (do svoga stana došli), prolaze kroz zajednički hodnik, tj. kroz „moj stan“ čije se dvije prostorije nalaze na jednoj, a druge dvije prostorije na drugoj strani istoga hodnika. Dakle, kroz „stan“ mi prolaze oni, njihova djeca, unuci, posjetitelji, radnici, majstori itd. Ni njima nije ugodno, ali je jednostavnije. Sustanarstvo je gotovo izumrlo. (Ljudi me ne razumiju kad im ga opisujem.) Prastari prozori i vrata, škripavi parketi, kupaonica i zahod bez pločica (morali smo, o vlastitom trošku, nalijepiti par nakon potresa zbog oštećenih zidova), grijanja nema tj. ima struje pa se snađi, ispucala žbuka donekle skrpana…Vlasnica ni prstom mrdnula nije nikad do sad po pitanju održavanja ovog „ljupkog brloga“. I sad bi ja trebala plaćati isti iznos najamnine kao i netko kome je iznajmljen stan, sa svime što taj pojam na tržištu podrazumijeva. Ako zakon zaživi, a ja poželim odabrati mjeru preseljenja u zamjenski stan u vlasništvu države, prisiljena sam to učiniti naslijepo. Zašto nema novih i vjerodostojnih podataka o takvim nekretninama? Država bi definitivno trebala korigirati svoju ulogu predviđenu nacrtom Zakona. Za početak, definirati vremenski jasno, sebi, rokove i sankcije za nepridržavanje istih. (Npr. s protekom vremena nakon nerješavanja predmeta u jasno zadanom roku, povećavao bi se udio u plaćanju najma koji sufinancira država, a smanjivao udio koji plaća sam zaštićeni najmoprimac.) U mojem slučaju, vlasnica bi svakako bila opet na dobitku primajući novac za stan u koji ništa nije uložila od kad je darovnim ugovorom postala vlasnica. Osim toga, stanove u državnom vlasništvu su stanari otkupljivali po povoljnijim uvjetima, za čitavu kvadraturu, a ovim je nacrtom zakona predviđen povoljniji otkup samo najmoprimcu, i to 35m2 (isključeni su ostali članovi obitelji, čak i rođena i uzdržavana djeca). Zašto se, u tom slučaju, ne povisi određeni broj kvadrata za povoljni otkup, po svakom članu obitelji ili bar po svakom djetetu? Kamo su „nestala“ sredstva prikupljena ranijim otkupom državnih stanova? Zašto štetu trpe opet najmoprimci u privatnim stanovima kojima se desetljećima obećaje rješenje problema? Ako se zna da stanova u državnom vlasništvu koji bi bili useljivi nema dovoljno, zašto nije omogućeno otkupljivanje uz povoljnije uvjete kreditiranja i neke druge nekretnine na slobodnom tržištu? Zbog čega nema jasnih podataka koje su nadležni uredi i ministarstva mogli i trebali prikupiti o stvarnom broju najmoprimaca, stambenim kvadratima koji su potrebni i stvarnim kvadratima koji su na raspolaganju – slobodni i useljivi – u državnom vlasništvu? Znam da ponavljam pitanja koja su već mnogo puta postavljena u ovom savjetovanju, ali nisam mogla propustiti priliku. Iako zapravo sumnjam da će to itko od nadležnih ozbiljno čitati, a kamoli uzeti u obzir. (Tko zna, možda se iznenadim?!) Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćena primjedba koja se odnosi na djecu rođenu nakon 1996. i ona se računaju kada se računa ukupna kvadratura odgovarajućeg stana. To je dodatno objašnjeno u prijedlogu Zakona. Ovo je primjer u kojem se vidi koliko je potrebno riješiti ovu situaciju. Sustanarstvo nije primjeren oblik stanovanja u 21. stoljeću. Stanovi koje nudi Republika će biti transparentno prikazani, i potencijalni stanovi će biti tema za dogovor, a ne uvjetovanje od strane države. Navedeno će biti uređeno Programom mjera, nema potrebe opterećivati zakonski tekst. Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nigdje nije predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos.
91 TONI VRDOLJAK   Sramota je prema svim navodima da se obmanjuje javnost , te iznosi netočne i nepotpune komentare i informacije iz povijesti navedene problematike. Zakon je jasno bio definiran.... ZAKON O STAMBENIM ODNOSIMA („Narodne novine“, br. 52/74.) Članak 3. Stavak 1. Građanin koji na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, ili koje druge valjane pravne osnove, stekne pravo na korištenje stana u društvenom stanu ima pravo i dužnost taj stan trajno i nesmetano koristiti i održavati, u skladu sa ovim zakonom, propisima donesenim na osnovu zakona i samoupravnim i općim aktom, odnosno općim aktom davaoca stana, te sudjelovati u upravljanju stambenom zgradom suglasno odredbama ovog zakona. Stavak 2. Prava i dužnost iz Stava 1. ovog članka ima i osoba koja je po ranijim propisima stekla stanarsko pravo na stan u vlasništvu građana do 26.12. 1974. kada je ovaj Zakon stupio na snagu. Također obmanjuju javnost govoreći da su stanari oduvijek bili u najamnom ( ugovornom ) odnosu sa vlasnikom, što je besramna laž. Stanari su Zakonom o najmu stanova iz 1996./1997. god., kad im je stanarsko pravo bilo ukradeno, prvi put bili prisiljeni sklopiti ugovor sa vlasnikom.... Na temelju svih relevantnih činjenica prisilno sklapanje ugovora se odvijalo od 1996.-1997. osobno isti je sklopljen s ciljem ostajanja u prvobitnoj nekretnini- trenutačnom stanu , dok se pravnim putem ne riješi stambeno pitanje-zbrinjavanje svih zaštićenih najmoprimaca u navedenom stanu. Sramota je da Republika Hrvatska nije u stanju preko 20 godina riješiti navedenu problematiku. Konkretno u gradu Splitu "nedostaje stanova za stambeno zbrinjavanje "...Gdje je novac od fonda društvenih stanova , koji su trebali biti namijenjeni za izgradnju stanova (gdje bi se smjestili zaštićeni najmoprimci)? Već dugi niz godina se čeka rješenje iste problematike. U nadi da će resorno MINISTARSTVO imati senzibiliziranosti prema gorućoj problematici i omogućiti mirniji i stabilniji život zaštićenim najmoprimcima, nadamo se rješenju problematike na obostrano zadovoljstvo. N.C. SPLIT Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nikad nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos.
92 Frane Siriščević   Zbog lažnih navoda, izvrtanja činjenica i maskiranja istine sa ciljem manipulacije javnosti od strane predsjednika splitske udruge vlasnika "Proljeće" i tajnika zagrebačke udruge "Vlasništvo i posjed" ( oba su prekupca - u posjedu sam njihovih kupoprodajnih ugovora) o tome da stanarska prava u društvenim stanovima sa stanarskim pravima u privatnim stanovima nisu bila izjednačena, navodim zakon koji ih demantira: ZAKON O STAMBENIM ODNOSIMA („Narodne novine“, br. 52/74.) Članak 3. Stavak 1. Građanin koji na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje, ili koje druge valjane pravne osnove, stekne pravo na korištenje stana u društvenom stanu ima pravo i dužnost taj stan trajno i nesmetano koristiti i održavati, u skladu sa ovim zakonom, propisima donesenim na osnovu zakona i samoupravnim i općim aktom, odnosno općim aktom davaoca stana, te sudjelovati u upravljanju stambenom zgradom suglasno odredbama ovog zakona. Stavak 2. Prava i dužnost iz Stava 1. ovog članka ima i osoba koja je po ranijim propisima stekla stanarsko pravo na stan u vlasništvu građana do 26.12. 1974. kada je ovaj Zakon stupio na snagu. Također obmanjuju javnost govoreći da su stanari oduvijek bili u najamnom ( ugovornom ) odnosu sa vlasnikom, što je besramna laž. Stanari su Zakonom o najmu stanova iz 1996. god., kad im je stanarsko pravo bilo ukradeno, prvi put bili prisiljeni sklopiti ugovor sa vlasnikom, odnosno pokrenuti sudski postupak radi dobivanja presude koja je zamjenjivala ugovor. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Do ovog trenutka ni Ustavni sud Republike Hrvatske, ni Europski sud za ljudska prava nikad nisu potvrdili da su stanarska prava na društvenim stanovima i na privatnim stanovima izjednačena. Štoviše, prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“.
93 Darko Petrinjak   Žalosno je da se država već dvadesetak godina služi tehnikom „zavadi pa se jeftino izvuci“ jer nezadovoljstvo i frustracije oko neriješenog pitanja zaštićeni stanari/najmoprimci i vlasnici nekretnina iskaljuju jedni na drugima uzajamnim optuživanjem i omalovažavanjem. Žalosno je da sve to vrijeme i jedni i drugi nisu prepoznali zajednički interes i uprli prstom u stvarnog, odgovornog krivca koji se do sad uspješno provlačio bez stvarne namjere da se istinski angažira u pravičnom rješavanju problema preuzimajući odgovornost i troškove. Bez obzira na „boju“ vladajućih priča je uvijek ista. Nadležna državna tijela i ministarstva (iza kojih stoje pojedinci i interesne skupine) ne poduzimaju ništa, iako je usvojeno niz zakona i propisa. U ovoj zemlji nitko ne preuzima odgovornost kad je svima jasno da je upleten i uhvaćen „s prstima u pekmezu” pa je nadasve nerealno očekivati da će se preuzeti odgovornost ukoliko se nešto PROPUSTILO učiniti, neovisno koliko taj propust štete nanio stvarnim ljudima, pojedincima i cijelim obiteljima. I sad, kad je konačno po sili zakona – pritisnuta tužbama s razine Europskih pravnih institucija, država se pokušava provući sa što manje odgovornosti i troška. Evo i konkretnih primjedbi: Zakonom je bilo definirano da će se velik dio sredstava prikupljenih prodajom društvenih stanova namjenski utrošiti na rješavanje zbrinjavanja zaštićenih stanara u privatnim stanovima. Svaka imalo ozbiljna i odgovorna osoba i institucija uključena u ovaj problem bila bi dužna predočiti konkretne iznose koji su prikupljeni i iznose koji su stvarno utrošeni (ili se planiraju utrošiti) na rješavanje preostalih zaštićenih stanara, koji su - podsjećam – u vrijeme nastanka problema bili u jednakom statusu pred zakonom kao i stanari u društvenim stanovima. Protek dužeg vremenskog razdoblja olakšava da se neke stvari „zaborave“ i olakšava (zlo)namjernu manipulaciju. Do dana današnjeg nema službenih podataka o dosad uplaćenim sredstvima od otkupa društvenih stanova - toliko o transparentnosti – i uvijek se kod svih dosadašnjih nacrta ili donošenja zakona izbjegava ta tema! Za to vrijeme proračun se i dalje punio upravo tim sredstvima jer su mnogi uzeli opciju dugoročnog kredita (iako su cijene već u startu bile smiješno niske). Prijedlog zakona je diskriminirajući (diskriminacija - U sociologiji, nejednako postupanje prema društvenim skupinama ili pojedincima u nekom društvu; samovoljno i nepravedno dijeljenje stanovništva na skupine koje imaju i na one koje nemaju pravo na isti društveni postupak. https://www.enciklopedija.hr). Prvi korak prema diskriminaciji napravio je zakon o prodaji stanova koji je ranih devedesetih omogućio otkup jednoj skupini građana a drugu skupinu zakinuo za tu mogućnost (iako je to tada prikazano kao kratkotrajna odgoda) a obje skupine su prvotno bile nositelji stanarskog prava. Dodjelom stanarskog prava u bivšoj državi rješavalo se problem nedostatka stambenog fonda i pojedinac nije mogao utjecati na ishod u kojoj će se skupini naći -onih (kako se kasnije pokazalo sretnika) u društvenim stanovima ili onih u privatnim/oduzetim stanovima. To tada, u socijalizmu, uostalom nije uopće bilo važno. Novonastala mlada demokratska država nije smjela dopustiti da se otvori takav prostor za diskriminaciju koju je svaki sljedeći zakonski akt donesen u tom području samo povećavao, a zaštićene stanare korak po korak pretvarao u (ne)zaštićene najmoprimce. Velik dio stanovništva stambeno je zbrinut različitim fondovima, dodjelama stanova ili programima kreditiranja u bivšem sustavu. Nakon devedesetih jedino su kratkih rukava ostali (ne)zaštićeni najmoprimci u privatnim objektima, kao i vlasnici nekretnina koji s pravom potražuju povrat. Podsjetimo da društveno vlasništvo ne znači ničije nego da pripada svim građanima. Odgovornost je države, bila i ostala, da se pobrine da raspodjelom „društvenoga” (ako se na to odluči, a odlučila se) ne budu nagrađeni samo neki građani a zakinuti drugi. Novi zakon bi dakle trebao omogućiti otkup do sad korištene ili zamjenske nekretnine uz iste uvijete kakve su imali sadašnji ponosni vlasnici nekadašnjih društvenih stanova. Smatram da je dva i pol desetljeća agonije i neizvjesnosti već dovoljna nepovoljnost i diskriminacija koju trpe (ne)zaštićeni najmoprimci, a ovaj prijedlog predlaže da im se dodatno nanese šteta! Donekle je logično da samostalna starija osoba nema potrebu otkupljivati 90 ili 100 m2 stambenog prostora i takvima je potrebno omogućiti da se opredijele za zamjenski stambeni prostor manje i primjerenije veličine. Međutim ograničiti svima maksimum povoljnijeg otkupa na tridesetak kvadrata opet odlazi u diskriminaciju i samo stvara privid da je država nešto ponudila, jer za zbrinjavanje četveročlane ili peteročlane obitelji 30-tak povoljnijih kvadrata i nije neka značajna mjera – neće pokriti ni troškove dosadašnjeg održavanja i ulaganja u nekretninu. Uopće se dakle ne vodi računa o članovima obitelji (ne stric strina i daleki rođaci koje ćemo na brzinu prijaviti da žive s nama - već muž i žena koji žive u braku 27 godina i njihova djeca koja su u tom braku rođena nakon 1996. ne bi trebali biti „ugurani” u tridesetak kvadrata jednako kao i neki samac umirovljenik). Teško je gotovo svakodnevno slušati demagoške najave nekih novih demografskih mjera kad se u konkretnim situacijama poput ove jasno vidi da nikome nije istinski stalo do obitelji u ovoj državi. Dok se svako malo govori o nekim poticajnim mjerama za mlade (pa i stambenim) moja djeca će ostati zakinuta, a postoji konkretan zakonodavni prostor gdje se moglo vrlo jednostavno pokazati koliko je ovoj državi stalo do mladih! Čime li se sada bavi ministarstvo predivno dugačkog naziva - Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike – da ne vidi kako je ovo goruće pitanje koje se na više razina tiče upravo njegovog resora? Velik dio (ne)zaštićenih najmoprimaca su umirovljenici kojima će sve predložene mjere ostati izvan platežnog dosega. Vodi li itko računa o tome? Gdje su vam analize i prikupljeni podaci? Manji broj su obitelji poput moje koje u trenutnoj situaciji jedva krpaju kraj s krajem i dosadašnji status najmoprimca im je uopće omogućio da postanu obitelji i sad ih se tjera u dužničko ropstvo jer zakonodavca ne zanima postoji li tu neka obitelj koja devedeset i neke još nije bila tako brojna. Koji ozbiljni zakonodavac ulazi u izradu prijedloga zakona a da prethodno nije prikupio relevantne podatke i napravio analizu raspoloživih sredstava, potreba i troškova? U ovom slučaju (iako je bilo više nego dovoljno vremena) nema podataka ni o broju najmoprimaca (kamo li o njihovom obiteljskom statusu), ni o broju originalnih vlasnika ili njihovih nasljednika, ni o broju vlasnika koji su kupili nekretninu sa stanarima, ni o broju raspoloživih stambenih prostora u državnom vlasništvu koji su useljivi (iako se ministar hvali internim registrom državne imovine), ni o sredstvima koja su prikupljena od prodaje društvenih stanova. Zapravo nema niti jednog relevantnog podatka! Donošenje prijedloga zakona na temelju nepostojećih podataka nešto govori o ozbiljnosti zakonodavca da stvarno preuzme teret (i trošak) rješavanja problema, čiji nastanak i razvoj je generirala država! Apsolutno neprihvatljivo, i kao pljuska zdravom razumu, djeluje kad se izjavljuje da se država obvezuje nešto učiniti u „razumnom roku”. Što to uopće znači!? 5, 10, 25 godina? Koliko do sad ukupno traje (ne)rješavanje ovog problema (ne)zaštićenih stanara/najmoprimaca? Je li to mjerilo razumnog roka za državu? Kako je moguće da zakonodavac predlaže vrlo precizne rokove za ispunjenje pojedinih obaveza za vlasnike nekretnina i najmoprimce, a istovremeno sebi ostavlja komotni neodređeni „razumni rok”. Ne spada li to u evidentne (ne)namjerne zakonodavne pogreške? Razumljivo je da je teško pomiriti zahtjeve vlasnika s jedne strane i najmoprimaca s druge, no u kontekstu vjerojatnog nedostatka raspoloživih državnih nekretnina nejasno je zašto država ne ponudi više modela otkupa zamjenskih nekretnina među kojima bi se uključilo i nekretnine na slobodnom tržištu,uz određene prilagodbe (kao što npr. poticajni krediti APN-a nisu bili vezani samo isključivo na POS-ove stanove). Nadam se da ovo nije još jedno uzaludno pisanje koje nitko neće ni pročitati. Bilo bi konačno vrijeme da i država podmetne svoja leđa kao glavni i odgovorni čimbenik. Poznati su mi neki ljudi koji su bili uključeni u radnu skupinu i nakon čitanja zadnje verzije, koju sad komentiramo, zaključili su da gotovo ništa od njihovih prijedloga i sugestija nije ozbiljnije razmotreno a kamo li uključeno u ovaj prijedlog. Možda još nije kasno da se ozbiljno sjedne za stol i napravi kvalitetniji i pravedniji prijedlog koji će iskoristiti stručnost članova radne skupine i konstruktivne kritike dobivene ovim putem. A možda se samo hvatam za slamku nade jer je to sve što mi preostaje poznavajući realnost hrvatskog društva i državnih institucija. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nikad nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Nemoguće je vratiti vrijeme i ponoviti uvjete za otkup stanova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, Međutim, te cijene valja usporediti s tržišnim cijenama tada koje su bile vrlo slične etalonskoj vrijednosti gradnje koja je bila osnova za izračun cijene. Nejasno je zašto bi se vraćao novac za redovno održavanje nekretnine osobama koje su u toj nekretnini stanovale. Previđeno je da najam ne može iznositi više od 25% prihoda kućanstva čime su uzeti u obzir svi socijalni slučajevi. Otkup je omogućen na 20 godina bez kamata po etalonskoj vrijednosti što je vrlo povoljno i iznosi višestruko manje od najma za isti stan na tržištu (pod uvjetom da se radi o stanu primjerene kvadrature). Ako se netko odluči iseliti i kupiti drugu nekretninu, na raspolaganju mu je druga programska mjera, a Republika Hrvatska će se pobrinuti da ima odgovarajući broj stanova za provedbu treće programske mjere kad prikupi podatke. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. Prihvaćena primjedba koja se odnosi na djecu rođenu nakon 1996. – objašnjeno da se i ona uzimaju u obzir kada se računa ukupna kvadratura odgovarajućeg stana.
94 DAVID TURKALJ   1. Prije svega bitno je naglasiti da se ovdje radi o apsolutno nepotrebnom javnom savjetovanju u odnosu na zakon koji je u svojoj biti već bio na prethodnom javnom savjetovanju, a ovo savjetovanje evidentno je provedeno samo u svrhu daljnjeg odlaganja države da konačno riješi imovinsko pravne probleme u svojoj nadležnosti. Dakle, već postoje doneseni zaključci o bitnim točkama, a iste možete vidjeti klikom na sljedeće poveznice: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/EconReport?entityId=15521 2. Već je prijedlogom zakona iz 2002. godine objavljena i statistika posjednika predmetnih stanova, tzv. „zaštićenih najmoprimaca“, a iz koje je jasno vidljivo da se radi o privilegiranom, vrlo malom broju ljudi. Svega 2,5% stanovnika RH tada, a danas je to i manji postotak, koji su stambeni fond za vrijeme SFRJ, ostalo je u ovakvom statusu u kojem egzistiraju i danas. Dakle, preko 80% ljudi nije ništa dobilo. Međutim, tu dolazi do izražaja čista matematika. Ako se uzme za primjer da prosječna socijalna najamnina stana iznosi 300 eura mjesečno, a taj iznos pomnožimo sa 336 mjeseci (od 1995. godine do danas) dolazimo do iznosa od 100.800 eura! Iznos je stvarno daleko veći, u prosjeku oko 150.000,00 eur.Možemo zaključiti da su zaštićeni najmoprimci samo u ovih 28 godina uštedjeli iznos od barem jednog stana. U prijevodu na štetu vlasnika stanova dobili su još jedan stan u novcu. Dakle, nema mjesta argumentu o socijalno ugroženim skupinama. Poveznica na zakon iz 2002. sa statističkom tablicom: https://objektivno.hr/wp-content/uploads/2018/02/Prilog-1-Prijedlog-Zakona-o-izmjenama-i-dopuni-Zakona-o-najmu-stanova.pdf 3. Registar stanova sa zaštićenim najmoprimcima Navedenog registra i dalje nema iako je država u više navrata, javnim pozivima 2016. i 2018. godine, tražila da se dostave podaci o zaštićenim najmoprimcima. Država troši javni novac na bespotrebno ponavljanje jedno te iste radnje, a sve podatke već posjeduje. To je još jedan primjer za odugovlačenje s potrebnim pravnim reformama ovog problema. Novim zakonom treba se uračunati vrijeme koje je proteklo od donošenja prethodnog zakona do njegovog ukidanja od strane Ustavnog suda. Takvom odlukom uvelike su oštećeni vlasnici stanova. 4. Stambeno zbrinjavanje, iako su dobili više nego 80% građana SFRJ Potrebno je propisati obvezu države da na području svake županije sagradi stambeno naselje kako bi se zbrinuli zaštićeni najmoprimci i to o trošku države kako bi proces provođenja bio što kraći i efikasniji. Ne radi se dakle o nemogućnosti zbrinjavanja više tisuća ljudi jer se to odnosi na područje cijele RH te je moguće sagraditi potrebne stambene zgrade u vrlo kratkom periodu. Uostalom, kvadratura zamjenskih stanova već je detaljno razrađena zakonom kojim je propisana obnova od potresa za područje Zagreba, Zagrebačke županije te Siska. Po istom modelu država paralelno treba zbrinuti zaštićene najmoprimce i vlasnicima predati u posjed njihove stanove. 5. Fond za obnovu stanova zapuštenih desetljećima Država propušta uzeti u obzir pravo na stambeno zbrinjavanje vlasnika koji nemaju riješeno stambeno pitanje te jedino vlasništvo koje imaju je stan opterećen zaštićenim najmoprimcem. Zakonodavac treba predvidjeti način kako kompenzirati vlasnicima često preveliku pričuvu koju plaćaju, a zauzvrat nemaju ništa osim vlasničkog lista. Kada i ako proteknu svi rokovi za stjecanje posjeda stana vlasnici će dobiti derutne stanove u neodržavanim zgradama, za koje su plaćali i plaćaju visoku pričuvu od koje nemaju ništa. Potrebno je propisati da zaštićeni stanari moraju sudjelovati u trošku podmirenja pričuve te da stanove trebaju vratiti u posjed za redovno korištenje bez potrebe za znatnim ulaganjima jer je to novi trošak koji vlasnika čeka. 6. Plaćanje iznosa socijalnog najma Trebalo bi se propisati da zaštićeni najmoprimci plaćaju barem iznos socijalnog najma, a koji iznos se ne plaća već tri godine, a dok se sada identično e-savjetovanje održava prosječni najam je nerealnih 0,50 eur po danu. 7. Postavlja se pitanje gdje su sredstva od prodaje društvenih stanova koja su bila namjenski predviđena za preseljenje zaštićenih najmoprimaca prema zakonu iz 1996. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nikad nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Predviđena je mogućnost izgradnje zgrada ako se pokaže potreba. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. Ovim Prijedlogom zakona se omogućava isplata solidarne naknade vlasnicima stanova. Vlasnici mogu i zamijeniti svoj stan s Republikom Hrvatskom. Od 1. siječnja 2025. plaća se tržišni najam, 50% plaća zaštićeni najmoprimac, a 50% Republika Hrvatska.
95 KORALJKA MITTEL   Što je s konfisciranim stanovima gdje već sada, skoro trideset godina, traje sudski postupak dokazivanja vlasništva i još se ne vidi kraj jer je postupak nakon drugostupanjske presude vraćen na početak? Kako će se to jednog dana po presudi rješavat? Već smo do sada, ne svojom krivnjom, zakasnili na sve moguće rokove. Vezano za Registar, zar nismo u doba Ministrice, gđe. Anke Mrak Taritaš slali podatke o stanovima i stanarima? Devedesetih godina prošlog stoljeća društveni stanovi su se otkupljivali za oko 5.000,00 njemačkih maraka (DM) a mi bi trebali stare stanove u starim zapuštenim i neodržavanim zgradama iz 1900. godine otkupiti za oko 150.000,00 eura? Koeficijent 1,2 jer je stan na Jadranu? Građani smo druge vrste. Godinama trpimo nelagodu zbog neizvjesnosti oko prava na dom a uzorni smo građani Republike Hrvatske, zemlje u kojoj živimo i plaćamo poreze. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćeno na način da su uzeti u obzir i stanovi koji su u postupku povrata imovine Ako netko ne želi kupiti stan u staroj zgradi iz 1900. idealna mu je programska mjera broj 3 koja uključuje kupnju stana u vlasništvu Republike Hrvatske po povoljnim uvjetima (20 godina bez kamata) i po vrlo povoljnoj cijeni ako je stan odgovarajuće površine.
96 Frane Siriščević   Evo još jednog dokaza o diskriminaciji nositelja stanarskih prava stanara u privatnim stanovima u odnosu na nositelje stanarskih prava u društvenim stanovima, u nacionaliziranim stanovima, u stanovima bivše JNA koji su 90-tih otkupili stanove, a nakon 2010. god. do danas, otkup je po povoljnim uvjetima omogućen i srpskim povratnicima. Obratite pozornost na cijenu od 700 eura po kvadratnom metru koja se umanjuje olakšicama: Na amortizaciju zgrade do 30% Na izbjeglički staž od 1% po godini - ukupno najmanje 20% Uplata u gotovini od 15% UKUPAN POPUST JE 65% , ODNOSNO CIJENA KVADRATA PO KOJOJ SU STANOVI OTKUPLJIVANI JE 245 EURA! Radio Slobodna Evropa 19. avgust/kolovoz, 2010. Ankica Barbir-Mladinović Srpski povratnici imat će pravo otkupiti stanove Srpski povratnici u Hrvatskoj koji su do 1991. bili nositelji stanarskih prava i na vrijeme podnijeli zahtjev za stambenim zbrinjavanjem imaju pravo i otkupiti dobivene stanove. Takav dogovor Hrvatska demokratska zajednica postigla je sa svojim koalicijskim partnerom Samostalnom demokratskom srpskom strankom i zakonski je prijedlog već u proceduri. Kriteriji se još utvrđuju, ali već se zna da će cijene otkupa biti puno povoljnija od tržišnih. Riječ je oko 4.500 ljudi čiji su zahtjevi za stambenim zbrinjavanjem pozitivno riješeni s tim da je na područjima od posebne državne skrbi rok za podnošenje prijava za stambenim zbrinjavanjem i dalje otvoren, pojašnjava za Radio Slobodna Europa saborski zastupnik srpske nacionalne manjine Ratko Gajica. „To se, ukupno uzevši odnosi na stanove, ali se to poslije hoće i može odnositi i na one ljude koji su dobili kuće, koje je APN (državna agencija) otkupio, a vjerojatno je to putokaz i za one ljude koji su dobili građevinski materijal i sami gradili pa će se na taj način raščistiti taj njihov odnos s državom koja im je dala stanove i smještaj", kaže Gajica. O kriterijima se još pregovara, ali Gajica vjeruje da će biti poprilično povoljni. „Prvo, neće biti ista cijena stana u Zagrebu i na manje atraktivnim mjestima. Drugo, cijena kvadrata neće biti tržišna nego će se ona, u najtežem slučaju, podići ili uspostaviti na, recimo, 700 eura po kvadratu. A onda, poslije toga idu olakšice koje bi se, koliko sad znam, utvrđivale na tri kriterija: prvi je amortizacija, gdje bi olakšica ovisno o starosti zgrade mogla iznositi do 30 posto. Onda, 'izbjeglički staž' s jedan posto po godini, a to je na ime radnog staža koji je ostalim građanima Hrvatske priznat kao olakšica kad su oni otkupljivali stanove. I treća olakšica je ako platite u gotovini, mislim da će to također biti oko 15 posto. I kad se sve to zbroji, to je značajna olakšica", ističe Gajica. Ispravljanje nepravde Najprije je 2003. Vlada Ivice Račana usvojila Program stambenog zbrinjavanja bivših nositelja stanarskih prava, Vlada Ive Sanadera 2006. donosi Odluku o provedbi i izgradnji oko 3.600 novih stanova, ali bivši nositelji stanarskih prava trebali su ih dobiti samo kao zaštićeni najmoprimci, nakon smrti njihova djeca stan ne bi mogla naslijediti već bi se opet vratio u posjed države. No, najnovijom odlukom čiji detalji se još usklađuju i dogovaraju svi bivši nositelji stanarskih prava, koji su dobili ili će dobiti takve stanove ili kuće moći će ih i otkupiti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćeno na način da su uzeti u obzir i stanovi koji su u postupku povrata imovine Ako netko ne želi kupiti stan u staroj zgradi iz 1900. idealna mu je programska mjera broj 3 koja uključuje kupnju stana u vlasništvu Republike Hrvatske po povoljnim uvjetima (20 godina bez kamata) i po vrlo povoljnoj cijeni ako je stan odgovarajuće površine.
97 Udruga Proljeće - privatnih vlasnika stanova, kuća i zemljišta Grada Splita i Splitsko-Dalmatinske županije   S obzirom da predstavnici udruga zaštićenih najmoprimaca , oni sami, i njihovi " navijaći ", usprkos svim činjenicama , argumentima, pozitivnim Zakonskim propisima, Ustavu RH, Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, i presudama suda u Strasbourgu, / koji je gospodar istine /,zauzimaju i iznose stavove i ustrajavaju u svojim, blago rečeno, nerealnim i nekorektnim željama, nastojeći raspravu usmjeriti u drugom pravcu, s namjerom da šta duže zadrže status quo, dužni smo, opreza radi, i primorani smo upozoriti po tko zna koji put na slijedeće... - Stanari su useljeni u naše stanove, naše privatno vlasništvo, protiv naše volje, prisilom, dekretima. - Naši stanovi su privatno vlasništvo u kontinuitetu, i ti nama nametnuti nam stanari su uvijek bili u najamnom odnosu za korištenje tih naših stanova, za šta su plaćali, direktno najamninu vlasniku , ili posredno preko "društvenih firmi ", i nikada nisu bili u jednakopravnom odnosu kao i stanari u stanovima u " društvenom vlasništvu " ! - " Zaštićeni "stalno upiru priču o " izvornim vlasnicima ", i " prekupcima ", makar je nejasno šta bi to bili prekupci. Oduvijek je bilo raznih zanimanja, pa i onih koji su gradili kuće, za svoje potrebe, najam, prodaju. Svi oni, po svojim potrebama i željama, pri svijesti i zdravoj pameti, su te stanove kada su htijeli, i prodavali, bez prisile, slobodnom pogodbom, i sa slobodnim izborom cijene i kupca. - Kod prodaje stanova, u kojima su stanovali, a i danas stanuju tzv. " zaštićeni najmoprimci ", privatni vlasnik je po zakonu morao i ispunio obvezu prvenstva ponude i prodaje stana zaštićenom najmoprimcu, a ako je ovaj to odbio, vlasnik je pod istim uvijetima mogao i prodao stan najpovoljnijem ponuđaču - kupcu. Prodavać i kupac napravili bi kupoprodajni ugovor, uredno ga ovjerili, po procijeni porezne uprave platili porez, i nakon toga se uknjižili. Sve po pozitivnim zakonskim propisima ! O kakvim prekupcima govore !? Vjerovali su da če vječno živjeti mukte u tuđem, i na tuđi račun.... - Iz raznih dokumenata, a i iz Prijedloga izmjena i dopuna Zakona o najmu stanova Ministarstva graditeljstva, Zagreb 2002. god., je vidljivo, da su se " zaštićeni najmoprimci " žalili Europskom sudu za ljudska prava 2001. god., zbog nemogučnosti povoljnog otkupa privatnih stanova u kojima stanuju, na način na koji su se otkupljivali stanovi u društvenom vlasništvu, po Zakonu o otkupu stanova u " društvenom vlasništvu " . - Njihovu tužbu Europski sud za ljudska prava je istu odbio, kao nedopuštenu, s jasnim obrazloženjem, da država može slobodno raspolagati sa svojom imovinom, i prodati je, a da su stanovi u privatnom vlasništvu koje koriste zaštićeni najmoprimci privatno vlasništvo ! - Također su izneseni podatci, da je u RH za vrijeme bivše države, sagrađeno sveukupno 24% " stambenog fonda " u društvenom vlasništvu, od toga po zakonu o otkupu društvenih stanova otkupljeno 21 % istih. Kako je bila zakonska obveza u bivšoj državi po kojoj su svi / 100 % /, morali i uplaćivali u tzv. " stabmeni fond ", jasno je da je zapravo 79 % građana RH uplaćivalo, a nije zauzvrat dobilo ništa ! - A uplaćivali su podjednako, i " zaštićeni najmoprimci ", i vlasnici privatnih stanova koje koriste " zaštićeni najmoprimci " i podjednako nisu dobili ništa ! S tim da su uz to vlasnici privatnih stanova u kojima stanuju " zaštićeni najmoprimci " prevareni desetljećima, a upravo iz razloga što su im dekretima, u njihove stanove, njihovu privatnu imovinu, protiv njihove volje, useljeni tzv " zaštićeni najmoprimci " ! - Zaštićeni najmoprimci kroz desetljeća uživaju koristeći tuđu privatnu imovinu, takorekuć besplatno, jer je u večini slučajeva iznos najma, " propisan propisima ", često nedovoljan za podmirenje troškova održavanja zajedničkih djelova zgrade, koju po zakonu mora i plaća privatni vlasnik, okupiranog mu stana ! - I to bez obzira na platne mogučnosti " zaštićenih najmoprimaca " i njihove obitelji, i njihovih vlastitih nekretnina, i druge vrijedne imovine ! A iz konačnog prijedloga Izmjena i dopuna zakona o najmu stanova Ministarstva, Zagreb 2002., vidljivo je da cca 80 % " zaštićenih najmoprimaca ima bar jedan stan, ili više stanova u svom privatnom vlasništvu, pored druge visoko vrijedne imovine, pa nisu ni potrebiti da im " država ", na teret svih poreznih obveznika, i sirotinje, rješava stambene potrebe.... - Kada bi se poštivao kriterij imovinskog cenzusa " zaštićenih najmoprimaca "mnogi od njih bi izgubili pravo na status " zaštićenih ", jer je sukus svih odluka USRH i VSRH da svrha zaštićenog najma nije da u njemu uživaju oni koji imaju visoka primanja, dostatna da se stambeno pitanje riješi na drugi način. - Naglašavamo da je u odluci iz rujna 2020. Ustavni sud RH naglasio da je ostvarivanje cilja, tj. ukinuća povreda prava vlasnika / izvršenje presude Statileo /, primarna obveza države ! - Tražimo tržni najam odmah po izglasavanju zakona, i definirani datum u kom če naši stanovi biti ispražnjeni od osoba i stvari, zaštićenih najmoprimaca, da bi napokon mogli slobodno koristiti našu privatnu imovinu. - Tražimo da usvojite da se nove zakonske odredbe podjednako odnose i primjenjuju, bez obzira da li su u tijeku sudski procesi na sudu. Također tražimo, da se predviđena nadoknada vlasnicima od 1996. g. do danas prizna svima vlasnicima, i onima koji su dobili sudom nadoknadu razlike najamnine u sudskom procesu, od 1996. g. do dana kada im je sud utvrdio pravo, donio presudu, i za koji period im je isplaćena nadoknada. - Rok za prijavu u Registar, i prijavu u kom moraju biti dostavljeni podatci, ne neprihvatljiv, i to jer je dio vlasnika u sudskim procesima ..., a naročito naši građani, koji su iz potrebe odavna u tuđini, i do kojih če uvijeti i vremenski rok prijave u Registar biti nemoguči. - Nepoštivanjem činjenica, sudskih presuda, poglavito presuda Suda za ljudska prava u Strasbourgu, i nepostupanje po njima, bila bi apsolutna negacija vladavine prava i arbitrarno postupanje ! Zakon i pravni sustav nisu " Švedski stol ", s kojega odabiremo šta nam odgovara ! Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. plaća tržišni najam (50% plaća zaštićeni najmoprimac, a 50% Republika Hrvatska) bez obzira je li vlasnik pokrenuo sudski spor. Konačan datum provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Vlasnicima kojima se tek utvrđuje vlasništvo dan je dodatan rok za prijavu od 6 mjeseci nakon pravomoćnosti presude ili rješenja kojim su stekli vlasništvo.
98 zagrebački savez stanara   Primjedbe i prijedlozi na NACRT BR 4. „Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP u skupini predmeta Statileo protiv RH ( br. 12027/10) i odluke US RH (br u-i-3242/2018) Za zaštićene najmoprimce nisu prihvatljivi slijedeći prijedlozi : - Prestanak statusa zaštićenog najmoprimstva generalno, sa 1.01.2025. godine - Plaćanje ekonomske najamnine sa državnom subvencijom od 50%, sa 1.01.2025. - Zakonska obveza zaštićenog najmoprimca da se već prilikom upisa u registar i odabira programske mjere izjasni o točnom datumu iseljenja - Neizvijesnost iznosa isplate za zaštićenog najmoprimca u 1. Programskoj mjeri - Izbjegavanje RH da odredi točne rokove za izvršenje svojih obveza prema zaštićenim najmoprimcima što otvara pravnu nesigurnost u ostvarivanju prava na dom. Slijedom navedenog predlaže se: - Prestanak prava zaštićenog najmoprimstva sa zaštićenom najamninom vezati uz datuma preseljenja u državni stan, odnosno sa datumom isplate RH na bankovni račun - Za zaštitu prava vlasnika država je sama dužna plaćati ekonomsku najamninu odnosno razliku od postojeće zaštićene najamnine do one ekonomske, koju sama odredi svojim podzakonskim aktom - Datum predaje stana u posjed vlasniku ne može biti osobna izjava najmoprimca već to mora biti službeni dokument nadležnog državnog tijela kojim se istovremeno utvrđuje datum useljenja u zamjesnki stan. - Zaštićeni najmoprimac mora znati izračun isplate po 1. Programskoj mjeri prije nego će o tome odlućivati - RH treba biti učinkovita, transparentna i pravedna u ostvarenju kako prava vlasnika stanova ali tako i prava zaštićenih najmoprimaca na siguran dom Ovaj radni materijal kojim Ministarstvo predlaže tekst novog Zakona o načinu izvršenja presude ESLJP i rješenja US RH otvara novu nepravdu, novu neizvijesnost u ostvarivanju prava i sigurnost doma zaštićenih najmoprimaca , bivših nositelja stanarskog prava. U posebnom dijelu gdje su obrazloženja pojedinih odredbi članaka, jasno se daje do znanja da će „bivši“ zaštićeni najmoprimci morati napustiti stan u kojem su stanovali bez obzira na to je li država osigurala stalni zamjenksi stan. Navodi se da će se isti stanari seljakati po privatnim stanovima sve dok država ne riješi njihov problem. To može trajati godinama. Tomu još nešto ide u prilog: svaka faza izvršenja obveza prema ESLJP i US RH ima svoj početak i završetak osim 3. Faze koja počinje sa 1.01.2025. ali nema niti preliminarnog roka završetka, odnosno roka konačne realizacije. Ovakova rješenja ne smiju ići na teret zaštićenih najmoprimaca. To nije uravnoteženost odnosno ravnomjernost podnošenja tereta ove nove zkonske reforme. Vlasnike će država obeštetiti, predati im stanove a zaštićeni najmoprimci će završiti na ulici., i to po slovu Zakona! Naravno, u demokratskoj , socijalno osviještenoj državi to nije prihvatljivo. Nada Boban, „Zagrebački savez stanara“ Primljeno na znanje Primljeno na znanje Od 1. siječnja 2025. plaća najam koji otprilike odgovara tržišnom, ali Republika Hrvatska subvencionira najam sa čak 50% uz dodatno ograničenje da najam ne smije prijeći 25% prihoda kućanstva. Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Svi iznosi će biti dodatno pojašnjeni u letku koji će dobiti zaštićeni najmoprimac što će biti propisano Programom mjera. Okvirno, predviđeni iznosi su su od 42.000,00 eura do 50.000,00 eura (Grad Zagreb i primorska Hrvatska imaju koeficijent 1,2) uz dodatnih 10.000,00 do 12.000,00 eura (opet ovisno o koeficijentu) po članu domaćinstva. Procjena je da će država imati dovoljan broj stanova, do trenutka kad bude predviđeno iseljenje (moguće da ma i u ovom trenutku, potrebno je oformiti Registar). Nitko neće završiti na ulici, ako kojim slučajem ne bude dovoljno stanova, gradit će se novi stanovi.
99 Jasminka Nikolić   Svrha ovog Zakona koji je pred usvajanjem treba biti obeštećenje oštećenog bez obzira bio to vlasnik kojemu je stan oduzet ili stanar kojemu je oduzeto stečeno pravo i koji je ostao bez stana. Molim Vas da mi objasnite što država duguju mome vlasniku? Stan u kojem živim je privatni stan koji vlasniku nije oduzet. On je na svoj zahtjev iz njega izašao da bi ušao u drugi koji mu je u tom trenutku više odgovarao. Naime, izvorna vlasnica našeg stana mijenjala je 1949. godine pola svog peterosobnog stana za odgovarajući trosobni državni stan. Zamjenom prava, ali ne i vlasništva, dobila je stanarsko pravo u državnom stanu i ostala „nominalna vlasnica“ svoga stana (tako se to tada zvalo). Od tada, zadnjih 75 godina u njenom stanu je stanar i vlasnik ne raspolaže ovim stanom. Raspolagao je zato sa dva druga državna stana u kojima je imao stanarsko pravo (kao i mi u njegovom privatnom) i neograničeno pravo raspolaganja nad tim stanom, uključujući i pravo na otkup. Nasljednici su potom naslijedili ovaj stan od 75 m2 i u njemu stanara sa stanarskim pravom. Sljedeća nasljednica (sadašnja vlasnica ovog stana) naslijedila je od bake vlasništvo nad ovim stanom s nama u njemu. Ona je tada živjela s drugom bakom u nacionaliziranom stanu i nakon bakine smrti naslijedila je stanarsko pravo u tom stanu. Znači, u trenutku otkupa ona ima neuseljiv stan sa stanarom u njemu i stanarsko pravo u stanu koji će otkupiti. 1997.g. po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (čl.50a nema useljiv stan i čl.10 ne traži iseljenje stanara) otkupila je nacionalizirani stan od 85 m2 za 9 895,20E kao samac (7 455,54Kn jednokratno i 67 099,86Kn beskamatnim kreditom na 264 rate). U 27 godina zaboravljeno je da je ona obeštećena tom mogućnošću otkupljenja nacionaliziranog stana i ona se sada tretira kao vlasnik čiji stan treba isprazniti od nas. Istovremeno, vlasnici tog otkupljenog nacionaliziranog stana su tražili povrat istog, ali po Zakonu o povratu oduzete imovine imali su pravo samo na novčano obeštećenje. 2013.g. izgubili su spor u Strasbourgu. (Je li vlasništvo uvijek vlasništvo?!) Sada, po Statileovom zakonu država mom vlasniku duguje i stan i tržišnu najamninu. Meni, pak, nudi više opcija: osiguran smještaj u domu, dogovor s vlasnikom oko tržišne najamnine, plaćanje pola tržišne najamnine i čekanje stan koji ću u neko doba otkupiti po cijeni po kojoj su se kupovali POS-ov stanovi, ili izlazak iz stana sa 42 000 eura u džepu. Sve bez postojećih stanova i bez rokova. Iskreno se nadam da ćete uskoro završiti agoniju u kojoj živimo 30 godina, ali da ćete to napraviti pošteno. Poštenom odštetom stimulirajte stanara da izabere drugu mjeru, isplatite stanara i dajte mu razuman rok da izađe iz stana. Treću mjeru provedite u što kraćem roku. Stanara pri kupnji stana oslobodite plaćanja poreza na promet nekretnina. Stanarinu ne prebacujte na stanara kojemu ste oduzeli stečena prava i u 30 godina niste riješili problem koji je po Zakonu odavno trebao biti riješen novcima od otkupa stanova (za koje ne možemo dobiti odgovor gdje su nestali). Kalkulacija koju pokazujete ovim prijedlogom zakona je lobističko-koruptivna. Ako je cijena stana 3 000E/m2 i ako država po toj cijeni kupi stan da bi ga prodala meni po 1 000E, država gubi ogromna sredstva poreznih obveznika. I još pritom plaća stanarinu. Ako vlasniku nudite tržišnu cijenu stana, zašto stanaru isplata ide po etalonskoj cijeni, uz uputstvo za korištenje dobivenog novca? Jer, nama država nije oduzela samo pravo, oduzela nam je i stan, jer svi drugi koji su imali stanarsko pravo i dalje imaju svoj dom. Uključujući i mog vlasnika koji je već višestruko obeštećen. A nije jedini u takvoj poziciji. Ona država stanove je oduzimala i davala. Nacionalizirane, društvene, privatne… Pa što vas dopadne. 30 godina smatra nas se uzurpatorima tuđe imovine. Vrijeme je da se i na nas pogleda kao na žrtve sustava. Jer vlasnik bez stana mogao je dobiti stan, ja drugi nisam mogla dobiti jer sam stan već imala. S posljednjom nadom u pravdu, Mirjana Regović Nezaštićeni najmoprimac Primljeno na znanje Primljeno na znanje Ne postoji više vrsta vlasništva niti bi, prema ocjeni predlagatelja zakona, na Ustavnom sudu i Europskom sudu za ljudska prava prošla mogućnost oduzimanja vlasništva osobi koja je naslijedila neki drugi stan ili ga otkupila 90-ih godina prošlog stoljeća. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Dakle, jasno je da zaštićeni najmoprimci nisu u istoj poziciji kao vlasnici stanova pa je pogrešno pitanje zašto se vlasnicima isplaćuje realna cijena za vlasništvo, a zaštićenim najmoprimcima ne isplaćuje.
100 Danica Mirković-vejvoda   Prijedlog zakona o načinu izvršenja presude Statilleo, sugerira da se tom presudom nalaže državi da postupa na određen način. To ne odgovara istini. Tom presudom je naloženo državi da plati vlasnicima stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo razliku od "zaštićenog"najma do visine tržišnog najma a, ne nalaže način na koji bi trebala riješiti problem "zaštićenih najmoprimaca", već je samo istaknuto da je država stavila obje strane u nepovoljan položaj i da država tu situaciju treba riješti na pravičan način. Ovaj prijedlog je u potpunosti zanemario pravo na dom a, to je jedna od tekovina civiliziranih društava. Nakon donošenja presude ESLJP (Europski sud za ljudska prava),u predmetu Statilleo, forisira se prijedlog da se nominalnim vlasnicima izvrši povrat stanova,a stanare iseli (jedan od načina da se tzv.zaštićeni najmoprimci "dobrovoljno"isele je i visina najma) . Konačno, od kada se to donose posebni zakoni za primjenu presude?Mi već imamo zakone po kojima se izvršavaju presude stranih sudova. ESLJP nije u presudi Statilleo rekao na koji način Republika Hrvatska mora mijenjati zakonodavni okvir jer ona u tome uživa slobodu, ali je jasno naveo da taj novi zakonodavni okvir mora uspostaviti ravnotežu između najmodavaca i države, a ne između interesa najmodavaca i zaštićenih najmoprimaca.Puko »frazeološko« pozivanje na jednu sudsku odluku, premda ona načelno ukazuje na potrebu poduzimanja općih mjera, nije dostatno obrazloženje za zakonski prijedlog kojim se prava zaštićenih najmoprimaca potpuno zanemaruju, bez pravične naknade, a da pritom nije adekvatno provedena procjena učinaka propisa na temeljna ljudska prava i slobode. Stanarsko pravo je predstavljalo imovinsko pravo sa stvarnopravnim učincima (trajno korištenje i neograničeno naslijeđivanje stanarskog prava svih članova obiteljskog domaćinstva),stoga ono nedvojbeno jest pravo vlasništva Ravnoteža o kojoj govori presuda ESLJP u predmetu Statilleo mogla se ostvariti i drugom blažom mjerom, npr. potpunim obeštećenjem vlasnika stanova u razumnom vremenskom roku od strane države i to u novčanom iznosu koji bi odgovarao stvarnoj tržišnoj vrijednosti spornog stana. Time bi u potpunosti bila zaštićeno vlasništvo najmodavaca, a najmoprimcima se ne bi ograničavalo pravo na dom do mjere njegovog gubitka. Poznata je presuda ESLJP, u predmetu Velike Britanije: James i drugi (tužitelji su bili vlasnici nekretnina koje su bile oduzete, odnosno na kojima je uz pravičnu naknadu vlasnicima, dozvoljen upis prava vlasništva dugogodišnjim stanarima) koji slučaj se vodio pod brojem 3/1984/75/119, a u kojoj presudi se opravdava javnim interesom oduzimanje privatne imovine (stanova u kojima su stanovali tzv.dugogodišnji najmoprimci, kojima je dozvoljen otkup tih stanova po povlaštenim cjenama), kako slijedi: Citat: „Oduzimanje imovine radi provedbe politike čija je namjera poboljšati socijalnu pravdu unutar zajednice, može se ispravno opisati da je u „javnom interesu“. Pravednost zakonskih sustava koji regulira ugovorna ili imovinska prava privatnih strana je pitanje od javnog interesa, te stoga i zakonske mjere čija je intencija uspostaviti takovu pravednost mogu biti u „javnom interesu“, čak i ako uključuju prinudni prijenos imovine s jednog pojedinca na drugog... te nadalje: „Uklanjanje onog što se smatra socijalnim nepravdama primjer je funkcije demokratske legistrature.“ Konkretnije, „moderna i suvremena društva smatraju da je stambeno zbrinjavanje stanovništva primarna društena potreba, čije se reguliranje ne može u cijelosti prepustiti djelovanju tržišnih sila“..(citat iz presude ESLJP, u predmetu James i dr.) Naravno, mi smo u fazi kada vlada euforija "djelovanja tržišnih sila", a socijalna pravda je gotovo zabranjena sintagma. Ovim Prijedlogom zakona...ukida se na najgrublji način pravo na dom, a u zamjenu se nudi neko kvazi pravo stanovanja. Vrlo sam skeptična i ne vjerujem u bilo kakvo pravično rješenje, što ne znači da se neću boriti za pravo na dom u kojem sa obitelji živim već gotovo sedamdeset godina( u stan smo ušli zamjenom za drugi stan)... Danica Mirković-Vejvoda odvjetnik u miru, član Hrvatske udruge stanara i suvlasnika zgrada Primljeno na znanje Primljeno na znanje Od 1. siječnja 2025. plaća najam koji otprilike odgovara tržišnom, ali Republika Hrvatska subvencionira najam sa čak 50% uz dodatno ograničenje da najam ne smije prijeći 25% prihoda kućanstva. „Pravo na dom“ na stanu u vlasništvu privatne osobe je nepoznat pojam u sudskoj praksi pa se na njega ne bi trebalo niti pozivati. U predmetu James i drugi protiv UK, koji ne može biti relevantan zbog potpuno različitog sustava vlasništva i vlasničkih prava u odnosu na kontinentalno pravo kojem pripada i pravo Republike Hrvatske, „vlasnik“ koji je morao trpjeti otuđenje nekretnina je bila zaklada koja je izgradila cijelu stambenu četvrt u Londonu (2.000 kuća). Ovim se Prijedlogom zakona omogućava primjeren smještaj svim zaštićenim najmoprimcima i otkup stana odgovarajuće veličine po povoljnim uvjetima. Postoje i druge odluke Europskog suda za ljudska prava koje su rekle da bi omogućavanje otkupa stanova zaštićenim najmoprimcima predstavljalo prisilu prema vlasnicima (npr. predmeti Sorić protiv Hrvatske i Strunjak protiv Hrvatske). S druge strane, ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza trebala značiti i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo Zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj presudi. Ovim Prijedlogom zakona se predviđa isplata od 42.000,00 do 50.000,00 eura ako se zaštićeni najmoprimac dobrovoljno iseli što je, prema stavu predlagatelja zakona, i više nego primjerena naknada za izgubljeno pravo te dovoljan iznos da se stambeno zbrine osoba koja to želi.
101 Ured pučke pravobraniteljice   Uvodno, ukazujemo kako su obje grupe građana o kojima je riječ, zaštićeni najmoprimci i vlasnici predmetnih nekretnina, dugo godina u pravnom odnosu u koji nisu stupili dobrovoljno, već temeljem zakonskih obveza. Zakonom o najmu stanova (NN, br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) stanarsko pravo je 1996. godine zamijenjeno institutom zaštićenog najma, za koji su vlasnici tvrdili da im ograničava vlasništvo, dok su se zaštićeni najmoprimci žalili na nemogućnost njihova otkupa i nejednak položaj u društvu. Naime, Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (NN, br. 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) nositeljima stanarskog prava omogućena je kupnja stanova na kojima su imali stanarsko pravo po povoljnijim uvjetima, a novac od prodaje tih stanova trebao se iskoristiti i za rješavanje zbrinjavanja zaštićenih najmoprimaca. No, nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu ili društvenom vlasništvu koji su postali društveno vlasništvo konfiskacijom nisu imali pravo otkupa, a ni vlasnici nisu mogli dobiti povrat stana. Pri tome, nositelj stanarskog prava nije mogao utjecati na to u čijem će vlasništvu biti stan na kojem će dobiti stanarsko pravo. Treba podsjetiti i da su svi zaposleni uplaćivali doprinose u stambeni fond iz kojeg se financirala gradnja novih stanova. Europski sud za ljudska prava (dalje ESLJP) u odluci Sorić protiv Hrvatske iz ožujka 2000. godine naveo je „kako je podnositelj zahtjeva uvijek bio u položaju značajno različitom od položaja osoba čije je pravo na kupnju stana na kojemu su prije imali stanarsko pravo priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelj zahtjeva je ab initio bio najmoprimac stana u privatnom vlasništvu, pri čemu je njegov položaj ovisio o volji vlasnika. Nadalje, budući da podnositelj zahtjeva stanuje u stanu u privatnom vlasništvu, može se primijetiti da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prinudnoj obvezi prodati svoje stanove. … Razlika između bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu, koja potječe od njihovog prava kupiti te stanove, i osobe u položaju podnositelja zahtjeva nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivšim nositeljima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova..“. Ipak, većina zaštićenih najmoprimaca je čekala promjenu pravnog okvira koji bi im omogućio otkup stanova dok su vlasnici čekali povrat posjeda i obeštećenje, a zakonodavna rješenja i sudska praksa do danas nisu uspjela riješiti dugogodišnje nepravde. Ustavni sud Republike Hrvatske (dalje USRH) je Zakon o najmu ocjenjivao više od deset puta, a brojni prigovori obiju strana razmatrani su i pred ESLJP, koji je presudom Statileo protiv Hrvatske iz 2014. godine utvrdio povredu vlasničkih prava istaknuvši kao glavne nedostatke sustava neodgovarajuću visinu zaštićene najamnine, restriktivne uvjete za otkaz i nepostojanje bilo kakvog vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma. Posebno je apostrofirana odredba po kojoj visina zaštićene najamnine ovisi o prihodima najmoprimca, dok se prihodi najmodavca ne uzimaju u obzir. U postupku izvršenja presude Statileo, tijekom 2018. godine donesene su Izmjene i dopune Zakona o najmu (dalje ZIDZoNS-a/18), ali ih je USRH Odlukom U-I-3242/2018 iz rujna 2020. godine ukinuo zbog nerazmjernosti na štetu zaštićenih najmoprimaca. U tijeku su i brojni sudski postupci pred redovnim sudovima, a Republika Hrvatska izdvaja značajna sredstava za obeštećenje vlasnika. Pučka pravobraniteljica tijekom godina zaprimala je te zaprima pritužbe obiju strana. Vlasnici stanova ukazuju da ne mogu u posjed stanova i navode da njihova djeca i unučad napuštaju državu te da najmoprimci plaćaju minimalnu najamninu, dok s druge strane neki od njih imaju u vlasništvu nekretnine. Zaštićeni najmoprimci često ističu da su osobe starije životne dobi, zabrinuti su da će ih „prekupci“ izbaciti na ulicu te navode da desetljećima žive u stanu i da ga smatraju svojima domom, a i da su nerijetko ulagali i znatna financijska sredstva u predmetne stanove. Očekuju otkup po povoljnijim uvjetima jer smatraju da se radi o imovinskim pravima. Primjerice, obratio nam se i zaštićeni najmoprimac iz stana čiji se krov urušio te voda plavi zidove, a kojeg vlasnik ne obnavlja unatoč pravomoćnoj sudskoj odluci kojom mu je to naloženo. U ranjivom položaju su i zaštićeni najmoprimci u stanovima koje nakon potresa vlasnici ne žele obnavljati. Uzimajući u obzir sve navedeno, posebno jamstva vlasništva, ali i činjenicu da je gubitak doma najekstremniji oblik miješanja u pravo zajamčeno člankom 34. Ustava RH i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, rješenja koja Republika Hrvatska treba ovim Zakonom ponuditi moraju voditi računa o interesima obiju strana te uspostaviti pravičnu ravnotežu među njima. Republika Hrvatska je socijalna država, a stan odnosno dom je temelj stabilnosti i sigurnosti pojedinca i obitelji, okosnica društvenog i emocionalnog života, a sve češće i radno mjesto. Pravo na adekvatno stanovanje obvezuje državu na osmišljavanje mjera kojima se pomaže u osiguranju dostojnog stanovanja, uključujući subvencije i olakšice, dostupnost infrastrukture i slično, na nediskriminatoran način. Navedeno obvezuje državu na pružanje materijalne i druge podrške objema stranama, tim više jer se država Zakonom o prodaji stanova obvezala sredstva od prodaje društvenih stanova koristiti i za zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca. Zakon mora osigurati na nitko ne završi stambeno nezbrinut istovremeno uvažavajući pravo vlasništva, voditi računa o visini najamnine, ali i okolnosti da ju neki najmoprimci zbog svog imovnog stanja bez pomoći sustava neće moći plaćati. Jasno je da nema idealnog rješenja za ovu situaciju koja traje desetljećima i razumijemo osjećaj gubitka i nepravde, pogotovo jer prema dostupnim nam informacijama svi članovi Radne skupine nisu imali prilike dati svoje primjedbe, prijedloge i mišljenje na zadnji nacrt teksta Zakona. Istodobno ovim se prijedlogom Zakona po prvi puta propisuje mogućnost zaštićenih najmoprimaca da otkupe predmetni stan po cijeni nižoj od tržišne, pravo na subvencioniranje najma, mogućnost preseljenja zaštićenih najmoprimaca u državne stanove te potom i otkup odnosno pravo na isplatu odgovarajućeg iznosa za zbrinjavanje. Vlasnici bi dobili pravo na tržišnu najamninu, posjed u slučaju prodaje ili isplate, mogućnost zamjene stana s državom kao i isplatu solidarne naknade zbog prekomjernog ograničenja vlasništva. Dakle, najmoprimcima bi se riješilo stambeno pitanje bilo u predmetnom stanu ili državnom stanu ili nekretnini koju sami odaberu uz financijsku pomoć od strane države, a vlasnicima bi se omogućilo da raspolažu svojom imovinom, što sve vidimo kao pozitivan korak u rješavanju problema koji nije samo pravno, već i političko, ekonomsko, pa i emotivno pitanje. No, istodobno predloženi Zakon otvara i neka pitanja koja se mogu razriješiti u postupku koji slijedi, a izgledno je i kako će u javnom savjetovanju pristići značajan broj komentara, te ovom prilikom ističemo da ih je zbog kompleksnosti situacije važno sve razmotriti i na njih detaljno odgovoriti. Nadalje, zbog komplicirane procedure i osjetljive materije Zakon bi se trebao nomotehnički doraditi i jasnije razgraničiti materijalne od procesnih odredbi pogotovo u smislu obveza stranaka. Također, ukazujemo da brojne odredbe Zakona sadrže upućivanja na odredbe drugih propisa (primjerice na Zakon o najmu, Zakon o stambenim odnosima ili Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), ali i ovog Zakona, što otežava njegovo praćenje, pogotovo imajući u vidu da se radi o propisima koji su višekratno mijenjani i dopunjavani. Koristimo stoga prigodu predložiti i objavu pročišćenih tekstova predmetnih propisa radi njihovog lakšeg praćenja odnosno kako bi svi građani bili lakše upoznati sa svojim pravima i obvezama. Uvažavajući okolnosti u kojima žive neki najmoprimci, kao i vlasnici stanova, smatramo da bi trebalo skratiti rokove za donošenje provedbenih propisa, dostavu izjava volje stranaka propisati za 2024. godinu (sada se spominje siječanj 2025. godine) te unaprijed pomaknuti rokove za radnje koje slijede nakon toga. Dodatna otegotna okolnost, a na koju smo ukazivali još pri savjetovanju sa zainteresiranom javnošću u odnosu na Obrazac procjene učinka prijedloga ovog Zakona, je što danas ne postoje ažurirani i točni podaci o stanovima u privatnom vlasništvu u kojima žive zaštićeni najmoprimci, kao niti njihove preferencije o načinu rješavanja stambenog pitanja, iako je od presude Statileo proteklo skoro deset godina, a što sad utječe i na proces ustanovljavanja Registra. Nadalje, ukazujemo kako se u predmetima u kojima traju sudski postupci koji mogu utjecati na pravni položaj stranaka (sporovi radi utvrđivanja statusa zaštićenog najmoprimca, donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana za zaštićenom najamninom i slično) primjena Zakona odnosno mjera predviđa po donošenju pravomoćne sudske odluke. S obzirom na to da su mnogi postojeći sudski sporovi vlasnika i zaštićenih najmoprimaca uzrokovani neadekvatnim zakonskim okvirom, te imajući u vidu činjenicu da će brojni do pravomoćnosti trajati još godinama, smatramo kako država treba učiniti dodatni napor te propisivanjem oborivih presumpcija o pravnom položaju stranaka i imajući u vidu pravila o stjecanju bez osnove, iznaći modele za primjenu ovog Zakona u svim situacijama i prije pravomoćnosti sudskih odluka. S obzirom na kompleksnost materije preporučamo da odmah po usvajanju Zakona, Ministarstvo izradi pojednostavljeni prikaz procedure, uključujući info grafiku s opisom procedure, a pogotovo o rokovima vezanim uz pojedinačne radnje po mjerama, dokumentaciji i načinima korištenja pravnih lijekova u postupcima koji slijede te isto učini građanima dostupnim putem letaka te u elektroničkom obliku. Zaključno, obzirom da je riječ o temi od javnog interesa, kako bi se osiguralo precizno izvještavanje predlažemo nadležnom Ministarstvu da u suradnji s Hrvatskim novinarskim društvom organizira radionicu/sastanak kako bi mediji dobili priliku prikupiti što točnije informacije o procesima koji slijede. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u odnosu na ovaj dio: Nadalje, ukazujemo kako se u predmetima u kojima traju sudski postupci koji mogu utjecati na pravni položaj stranaka (sporovi radi utvrđivanja statusa zaštićenog najmoprimca, donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana za zaštićenom najamninom i slično) primjena Zakona odnosno mjera predviđa po donošenju pravomoćne sudske odluke. S obzirom na to da su mnogi postojeći sudski sporovi vlasnika i zaštićenih najmoprimaca uzrokovani neadekvatnim zakonskim okvirom, te imajući u vidu činjenicu da će brojni do pravomoćnosti trajati još godinama, smatramo kako država treba učiniti dodatni napor te propisivanjem oborivih presumpcija o pravnom položaju stranaka i imajući u vidu pravila o stjecanju bez osnove, iznaći modele za primjenu ovog Zakona u svim situacijama i prije pravomoćnosti sudskih odluka. Također, pravilno i pravodobno informiranje javnosti je uključeno u sam Zakon, a bit će dodatno razrađeno i kroz Program mjera. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. Članovi radne skupine su vidjeli i dali primjedbe na Nacrt prijedloga zakona koji je išao na mišljenje nadležnim tijelima državne uprave (DORH-u, Ministarstvu financija, Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, jedinicama lokalne samouprave) te su obaviješteni na dan kada je Nacrt stavljen na eSavjetovanje. Činjenica da su neki prijedlozi članova radne skupine neprihvatljivi ne znači da im nije bila dana mogućnost da se očituju, a svi redom su se očitovali i u postupku savjetovanja sa zainteresiranom javnošću.
102 HRVATSKI SAVEZ STANARA - GRAĐANA EU - ZAGREB   Ovaj postupak savjetovanja s javnošću pokrenut je u potpunoj suprotnosti sa Zakonom o pravu na pristup informacijama (NN 25/13., 85/15., 69/22.) i Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata (NN 140/09.), koji se prilaže. Ministarstvo prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine donijelo je 16.05.2023. Odluku Klasa: 023-01/23-01/105, Urbroj: 531-09-2/1-23-1 od 16.05.2023. o osnivanju stručne radne skupine za izradu nacrta prijedloga zakona o izvršenju presuda Europskog suda za ljudska prava i odluka Ustavnog suda RH (zaštićeni najam stanova u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba). Međutim, sjednice radne skupine vođene su na način koji je potpuno protivan citiranoj Odluci, iste nisu snimane u svrhu izrade zapisnika sukladno toč. IV. Odluke, a za dio sjednica zapisnik uopće nije niti izrađen! Ovaj prijedlog zakona upućen je u postupak savjetovanja bez da su članovi skupine o njegovoj izradi i sadržaju imali ikakvih saznanja, a što potvrđuje i sam tekst prijedloga, koji je potpuno suprotan stajalištima i primjedbama iznesenima na sjednicama radne skupine. Takvo postupanje protivno je pravnim propisima svih razina, a ujedno je protivno i temeljnim civilizacijskim standardima u demokratskom društvu koje je (barem deklaratorno) prihvatila i ova država, pa se citira objava s internetske stranice Ureda za udruge Vlade RH: „…Jedna od temeljnih poluga suvremenih demokracija jest razvijeno civilno društvo koje se, između ostalog, ostvaruje u otvorenom dijalogu, suradnji, pa i partnerstvu građana, organizacija civilnoga društva, odnosno, općenito zainteresirane javnosti s javnim i državnim institucijama. Prihvaćanje takve aktivne uloge građana, otvorenosti i javnosti kao temeljnih vrijednosti podrazumijeva i spremnost državnih i javnih institucija na poduzimanje djelotvornih mjera savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata….Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 21. studenoga 2009. godine prihvatila je Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata (NN140/2009)…Usvajanjem Kodeksa Republika Hrvatska pridružuje se skupini razvijenih europskih demokracija koje su uspostavile jasne standarde i mjere savjetovanja državnih tijela sa zainteresiranom javnošću u postupcima kreiranja novih zakona, drugih propisa i akata…“ Iz samog teksta prijedloga koji je jednostrano nametnut na opisani način, vidljivo je kako je rezultat ponovno normativni prijedlog koji se isključivo bavi provedbom presuda donesenih u odnosu na individualne zahtjeve pojedinaca iz samo jedne od zainteresiranih skupina, dok su stvarno i ustavnopravno prihvatljivo rješenje dugogodišnjeg problema, kao i test razmjernosti i uspostava ravnoteže uz zaštitu temeljnih ljudskih prava zaštićenih najmoprimaca ponovno u cijelosti izostali. Radi navedenog, očito je kako svoja prava ne možemo uspješno zaštititi niti u ovom postupku savjetovanja, pa ćemo se nastaviti boriti svim zakonom dopuštenim sredstvima kako bismo zaštitili prava koja smo stekli u odnosu na naše obiteljske domove. Gordana Vojković, predsjednica udruge HRVATSKI SAVEZ STANARA-GRAĐANA EU Primljeno na znanje Primljeno na znanje Članovi radne skupine su vidjeli i dali primjedbe na Nacrt prijedloga zakona koji je išao na mišljenje nadležnim tijelima državne uprave (DORH-u, Ministarstvu financija, Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, jedinicama lokalne samouprave) te su svi članovi radne skupine dodatno obaviješteni na dan kada je Nacrt stavljen na eSavjetovanje. Činjenica da su neki prijedlozi članova radne skupine neprihvatljivi (neki i potpuno nerealni) ne znači da im nije bila dana mogućnost da se očituju, a svi redom su se očitovali i u postupku savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“.
103 IZVORNI VLASNIK ST   Prema komentarima zaštićenih najmoprimaca ispada da su oni jedini koji bi trpjeli štetu donošenjem zakona kojim bi se vlasnicima konačno vratili stanovi u posjed. Dakle, samo od presude Statileo prošlo je 10 godina, a cijela priča traje i debelo prije ZNS-a 1996.godine, pa bih postavio par pitanja: - Jesu li se najmoprimci ikad zapitali kako je vlasnicima koji čekaju da im se stanovi vrate u posjed ? - Jesu li se zapitali kakav je morao biti osjećaj vlasniku stana pred 70-ak godina kada mu je tadašnja vlast dodijelila najmoprimce ? - Jesu li se pitali kako je vlasnicima stanova koji su izdvajali u fondove a nisu mogli dobiti zamjenski stan (upravo iz razloga što su imali zaštićene najmoprimce) ? - Jesu li se zapitali kako je bilo obiteljima vlasnika, kada su pored svojih stanova u koje ne mogu ući, trebali plaćati najam na slobodnom tržištu, za članove svojih obitelji ? - Jesu li ikada, shvativši da je to ogromna nepravda prema vlasnicima privatnih stanova, tražili od RH da se takvo stanje razriješi ? - Jesu li ikada predlagali kakva rješenja ? Dokle god su koristili naše stanove za „siću“ to im nije padalo na pamet… Ljudi moji, krajnje je vrijeme da raskinemo sa ostavštinom komunizma. Predloženi zakon daleko više je na strani zaštićenih najmoprimaca, jer se očito neće uzimati u obzir imovina koju su u međuvremenu najmoprimci, kako stjecali, tako i mogli steći. Isti i dalje nisu zadovoljni. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
104 Vrlo objektivno   Strašno je da se nepravda prema jednoj, ali i drugoj grupi ljudi i dalje provodi. Nerješavanjem ove problematike, situacija se dodatno komplicira, a troškovi rastu što nije ni za cjelokupan broj građana Hrvatske u redu, jer bilo kakva pomoć najmoprimcima ide iz proračuna i da je adekvatno riješena prije nekoliko godina sve bi bilo jeftinije. Ovaj problem država mora rješavati sa najmoprimcima koji su u ovoj priči zakinuti nerealizacijom stambenog zbrinjavanja koju im je država obećala i to po hitnom postupku nevezano za najmodavca koji ima potpuno pravo raspolagati svojim vlasništvom. Najmoprimcima dati rok i dalje ih država preuzima i potpisuje što ima. Najmoprimci moraju biti svjesni da su imali dovoljno vremena da sebi riješe financijsku konstrukciju u životu i da im nitko u biti nije kriv što ovo nisu iskoristili da skupe novac za svoju nekretninu dok su ovdje živjeli po vrlo jeftinoj tarifi. Humano je putem određenih pravilnika i zakonski pomoći da dođu do svoje nekretnine. Ali to je problem države i njih, a ne najmodavca ili vlasnika.Stoga hitno rješavanje pitanja, jer civilizacijsko pravo vlasništva je u ovoj priči vrlo oštećeno i narušeno, nije ni standard EU, niti po zakonima EU. Također povrat imaju pravo i nasljednici židovske manjine kojima je za drugog svjetskog rata oduzeta imovina. Problem u kojem najmoprimac ne održava nekretninu, jer nema novca je isto velik i nečija nekretnina zapravo propada. Pogotovo ako je riječ da je vezana uz nepokretnu kulturnu baštinu što automatski vuče problematiku u većem financiranju i tog pitanja od strane države! Dakle, odugovlačenje je sve veći problem za državu i njene financije.Ljudi zaslužuju humano rješavanje ove problematike ali ne na štetu tudeg prava. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
105 Kico stos   Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br. 12027/10) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr., kako mu i samo ime glasi, a kako i stoji u uvodnom dijelu nacrta (Glava 2. odjeljak 4.) ima za temeljni cilj izvršenje presuda Europskog suda i odluke Ustavnog suda . Tom konstatacijom predlagatelj i objašnjava izdvajanje ovog Zakona iz Zakona o najmu stanova. Dakle, kao poseban zakonodavni okvir koji se zbog obaveza koje nastaju prema Republici Hrvatskoj u smislu izvršenja međunarodne ugovorne obveze koju je Republika Hrvatska kao ugovorna stranka prihvatila ratifikacijom Konvencije i priznavanjem jurisdikcije Europskog suda u svim predmetima koji se tiču tumačenja i primjene konvencije (glava 2. odjeljak 6.) imaju sagledati kao svojevrstan specifikum lišen šireg obuhvata Zakona o najmu stanova, a sve to zbog "pojačanog nadzora" Vijeća Europe jer je riječ o presudama u kojima Europski sud utvrđuje postojanje značajnog strukturnog , zakonodavnog problema, i to godinama nakon izlaska Republike Hrvatske iz nedemokratskog sustava (Glava 2. točka 1.4 a)). U tom smislu, "temeljnog cilja" koji je, kako je gore navedeno" izvršenje presuda" postoji suštinska razlika između ova dva suda. Poimenice Ustavnog suda Republike Hrvatske i Europskog suda za ljudska prava. Za razliku od Ustavnog suda Republike Hrvatske čije ocjene suglasnosti sa Ustavom Republike Hrvatske, Zakon, eventualno može doživjeti samo u slučaju da je stupio na snagu, kod provedbe presuda Europskog suda za ljudska prava nadzor nad provedbom presuda vrši Odbor ministara Vijeća Europe. Također, a za razliku od Ustavnog suda, Odbor ministara daje svoje preporuke, objašnjenja, zaključke i konačno odluke kako bi osigurao da provedba bude u skladu i duhu presuda ESLJP – a. Od 2014. godine do danas Vijeće ministara se sastajalo mnogo puta kako bi pratilo provedbu presuda iz grupe Statileo, a što je rezultiralo sa 9 odluka od kojih je posljednja CM/Del/Dec(2023)1483/H46-12 od 5-7 .12.2023. Kao u mnogima prije nje i u ovoj odluci se navodi kako bi rješavanje zakonodavnog problema koje je RH dužna otkloniti, trebalo počivati na tri oslonca: 1. neprimjerenu visinu zaštićene najamnine 2. restriktivne uvjete za raskid zaštićenog najma te 3. nepostojanje vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma, a sve kako bi ono bilo u skladu sa presudama ESLJP- a, a predloženo zakonodavno rješenje izdržalo test usklađenosti kojega će provoditi Vijeće ministara, koje je u istoj ovoj odluci naložilo Tajništvu (Secretariat) da pripremi detaljnu procjenu nacrta Zakona do slijedećeg sastanka Odbora ministara. Imajući gore navedeno u vidu ističemo kako nasuprot, "neprihvatljivim preferencijama" zaštićenih najmoprimaca (Glava 2. točka 1.9 d)) , vlasnici pak i u ovom javnom savjetovanju gotovo unisono u bitnom ističu manjkavosti u implementaciji gore navedena tri preduvjeta. Pri tom naglašavamo kako vlasnici ne očekuju ništa više nego im je zagarantirano civilizacijskim, demokratskim i legitimnim putem, dakle presudama, ali ni ništa manje. U tom smislu analiziramo ispunjenje preduvjeta za provedbu presuda ESLJP – a sukladno odlukama Odbora ministara: 1. Neprimjerena visina zaštićene najamnine Predlagatelj je uistinu otklonio ovaj nedostatak u smislu iznosa kompenzacijske/prijelazne najamnine, ali ju je nažalost ograničio na manji dio adresata ove presude o čemu se više referiramo uz sami članak nacrta (članak 15/3 i članak 18/9) 2. Restriktivni uvjeti za raskid zaštićenog najma U smislu restriktivnih uvjeta za raskid zaštićenog najma, predlagatelj se priklanja presudi Hegediš protiv Hrvatske koja u bitnom ističe da je "iznos zaštićene najamnine ključan element u određivanju uspostavlja li se ograničenjem u odnosu na raskid ugovora o najmu stana sa zaštićenom najamninom potrebna pravična ravnoteža između općih interesa zajednice i prava vlasništva najmodavca" te zauzima stav da ispunjavanje prvog preduvjeta tj . otklanjajući nedostatak u smislu neprimjerene visine zaštićene najamnine, automatizmom zadovoljava drugi preduvjet tj. otklanja povredu iz točke 2. (restriktivne uvjete za raskid zaštićenog najma). Ne ulazeći u pravne rukavce u pokušaju da objasnimo zašto smo mišljenja da ovakav stav samo djelomično otklanja povredu iz preduvjeta 2. (restriktivni otkaz) naglašavamo kako visina zaštićene najamnine koja je primjerena ali nedostupna , dakle ona koja u potpunosti ne zadovoljava ni preduvjet kojem je namijenjena (neprimjerena visina zaštićene najamnine), posljedično ne može udovoljiti ni preduvjetu restriktivnog otkaza kojem je namijenjena u indirektnom smislu. 3. Nepostojanje vremenskog ograničenja sustava zaštićenog najma (orig. temporal limitation to the protected lease scheme;'temporal limit' is a correct and usable phrase in written English. It is used to refer to a deadline or a period of time in which something must be completed) Dakle, kako i prijevod originalnog teksta odluke definira, ovdje se radi o roku izvršenja. Ovaj preduvjet u potpunosti izostaje iz Zakona. Zaključak Mišljenja smo kako nisu potrebne velike promjene kako bi prijedlog Zakona bio cjelovit te zadovoljio preduvjete koje nameće Odbor ministara. Ipak, kako se ukazuje u gore navedenom tekstu, od tri oslonca na kojima bi trebalo počivati predloženo zakonsko rješenje, samo je djelomično zadovoljeno jedno. U tom smislu posebno ističemo nedostupnost prve mjere tj. prijelazne najamnine te potpuni izostanak treće mjere tj. vremenskog roka. S jedne strane stječe se dojam kako je ovaj prijedlog Zakona puno kvalitetniji od prijašnjeg dok su pak s druge strane gore navedeni nedostaci do te mjere eklatantni da je teško povjerovati kako će promaknuti Odboru ministara, bez obzira, intervenirali vlasnici ili ne. Zaključno, želja nam je naglasiti kako su svi gore navedeni nedostaci navedeni u smislu konstruktivne kritike i uvjerenja kako će predlagatelj uvažiti gore navedene primjedbe. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. plaća tržišni najam (50% plaća zaštićeni najmoprimac, a 50% Republika Hrvatska) bez obzira je li vlasnik pokrenuo sudski spor. 1. Siječnja 2025. prestaju odnosi zaštićenog najme i postaju odnosi privremenog zaštićenog najma, teško je zamisliti restriktivniji uvjet za prestanak tog odnosa od navedenog. Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan.
106 MATEJ MAJNARIĆ   Prva primjedba je na naziv zakona iz kojeg proizlazi da nema presuda Europskog suda i Ustavnog suda Država ne bi niti rješavala ovo pitanje staro već više od pola stoljeća. Nadalje iz samog zakona i proizlazi da se nije pristupilo trajnom rješavanju pitanja zaštićenih najmoprimaca (bivših nositelja stanarskog prava) i vlasnika stanova (bilo izvornih vlasnika ili onih koji su kupovali neuseljive stanove), već će ovakav tekst zakona ukoliko bude usvojen biti izvor novih nezadovoljstva i sudskih sporova, zato se postavlja pitanje koji je interes donošenja ovakvog propisa. Motiv ne bi trebao biti samo zadovoljavanje presuda Europskog suda za ljudska prava i to vezano za pojedine postupke, već se radi o daleko složenijem pitanju, pa bi bilo zaista žalosno da u silnoj želji da se isprave jedne nepravde učine druge. Intencija u prijedlogu zakona je da se vlasnicima vrati posjed stana koji su stanari imali u većini slučajeva i preko 70 godina, dakle da se stanarima oduzme dom. Riječ Domovina i potječe od riječi dom pa je uistinu neshvatljivo da se dom može izgubiti jednim potezom pera i to u vlastitoj domovini. Stanovi u kojima ljudi žive nekoliko desetljeća nisu samo goli zidovi to su njihovi domovi puni uspomena, to su njihovi životi. Nekretnine (stanovi) koji nisu više od pola stoljeća bili u posjedu vlasnika za njih ni ne predstavljaju njihov dom već ekonomsku vrijednost nekretnine koju im i treba naknaditi Država. Zaštićene najmoprimce štiti pravo na dom zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje pravo u ovom slučaju znači odnos povezanosti sa točno određenim stanom temeljem 50 i više godišnjeg legalnog posjedovanja. Jedino ustavno rješenje za predaju stana vlasniku u posjed je da zaštićeni najmoprimac napusti stan dobrovoljno, a na zakonodavcu je da u tu svrhu ponudi prihvatljive mjere koje su u prijedlogu ovog zakona nažalost izostale. Dom je samostalni pojam koji ovisi o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (Orlić protiv Hrvatske, Buckly protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 318 011 nosioca stanarskog prava pretvorilo je to pravo u pravo vlasništva. Od te prodaje država je uprihodila milijardu i 357 milijuna 766 tisuća € (iako predlagatelj zakona na str. 4. radne verzije pogrešno navodi da se radi o samo milijun i 357 tisuća €). Od uprihođenog iznosa, 90% su Zakonom o prodaji stanova određena namjenska sredstva (dakle milijarda i 170 milijuna €) koja služe za rješavanje stambenog pitanja zaštićenih najmoprimaca. Predlagatelj za provedbu ovog zakona predlaže utrošiti 107 milijuna €. Dakle zakonodavac je bivše nosioce stanarskog prava protupravno zakinuo za milijardu i 63 milijuna € zakonom određenih za pretvaranje stanarskog prava u pravo vlasništva tj. na izjednačavanje nosioca stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu sa nosiocima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Ta sredstva su zakonom određena kao namjenska i predstavljaju imovinu nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu temeljem jasne zakonske odredbe. Nosioci stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu imali su legitimno očekivanje temeljem zakonskog okvira da će milijarda i 170 milijuna € biti utrošena na pretvaranje njihovog stanarskog prava u pravo vlasništva kao što je to učinilo i njihovih 318 011 sugrađana. Pri tom treba naglasiti da je stanarsko pravo imovinsko pravo, dakle predstavlja imovinu svog nositelja o čemu postoji praksa Vrhovnog suda RH. A imovina se sukladno Ustavu ne može oduzeti bez isplate ekvivalentne naknade. Kvadratura na koju zaštićeni najmoprimac ima pravo je utvrđena ili ugovorom ili presudom koja zamijenjuje ugovor, a prijedlog zakonodavca radi diskriminaciju između nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom u odnosu na nositelje stanarskog prava na društvenom vlasništvu budući da je nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu bio omogućen otkup pune kvadrature njihovih stanova (a ne odgovarajuće kvadrature) pod povlaštenim uvjetima. PRIJEDLOG DA SE U PRIJEDLOGU ZAKONA IZMIJENE: Čl. 4. st. 1 točka 10. a) mijenja se i glasi: „ Odgovarajući stan u odnosu na zaštićenog najmoprimca je stan u istoj općini ili gradu ukupne korisne površine koju ima stan u kojem stanuje zaštićeni najmoprimac .“ Čl. 4. st. 1. točka 16. mijenja se i glasi: „ prijelazni zaštićeni najam je privremeno rješenje koje traje za vrijeme provedbe Programa tj. dok se ne riješi u cjelosti pitanje zaštićenih najmoprimaca, a u kojem periodu razliku između prosječno slobodno ugovorene najamnine na tržištu i zaštićene najamnine plaća Republika Hrvatska.“ Zaštićena najamnina utvrđena je ili ugovorom ili presudom, a razliku do iznosa prijelaznog zaštićenog najma treba snositi isključivo država. Drugačije rješenje stavlja najmoprimca u bitno lošiji položaj od dosadašnjeg, a država sanaciju svog problema, za rješavanje kojeg ima zakonom predviđena namjenska sredstva, prebacuje na zaštićenog najmoprimca. Čl. 4. st. 1. točka 24. mijenja se i glasi: „ subvencija najma je iznos razlike između prosječne najamnine i najamnine koju je u trenutku stupanja na snagu ovog zakona plaćao zaštićeni najmoprimac a koju vlasniku stana podmiruje Republika Hrvatska“ Potrebno je dodati pojam vlasnika koji su naplatnim pravnim poslom svjesno stekli neuseljivi stan i sami se doveli u tu poziciju, neovisno o datumu stjecanja, dakle i prije 05.11.1996. godine. Oni nisu ni na koji način oštećen jer su vlasnici upravo onoga što su kupili dakle neuseljiv stan pa ni najmoprimac ni Država prema njemu nemaju nikakvu obvezu obeštećenja. Dodati Čl. 4. st. 1. točka 33: „Prekupac je vlasnik stana koji je stekao vlasništvo neuseljivog stana (stana u kojem je stanovao bivši nositelj stanarskog prava a sada zaštićeni najmoprimac) naplatnim pravnim poslom:“ Dodati pojam vlasnika koji su otkupili društveni stan Dodati Čl. 4. st. 1. točka 34: „Vlasnik koji je stekao u vlasništvo drugi društveni stan prema pravilima zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. „ Stanari bivši nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu već su preko 30 godina oštećeni i izloženi neizvjesnosti i ponižavanju od strane Države, iako valja naglasiti da se većinom radi o intelektualcima i autohtonom stanovništvu u gradovima a ne „doseljenicima“ možda jeste i u tome problem što su bili tihi i vjerovali u „Novu Državu“ koja neće raditi novu nacionalizacije i to ovaj puta nacionalizaciju njihovih domova. Pa ako pribjegne tome tada je nužno da za to i plati adekvatno obeštećenje. Stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu moglo se stjecati do 1974. godine, dakle obitelji čiji status bi trebao biti rješavan novim zakonom u posjedu su svojih domova minimalno 50 godina, a mnogi i znatno dulje. Svaka zakonska odredba koja ide u smjeru iseljavanja stanara iz stana, a bez njegovog pristanka, predstavlja povredu prava na dom i protivna je Ustavu RH i EKLJP. Člankom 34. Ustava propisano je „dom je nepovrediv“. Člankom 50. Ustava propisano je „Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti.“ Pravo na dom i pravo vlasništva su prava zaštićena jednakom razinom pravne zaštite i to na način da su oba zaštićena Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, Ustavom je predviđeno da se pravo vlasništva može ograničiti i oduzeti uz kumulativno ostvarene pretpostavke i to da se radi o državnom interesu i da se vlasniku naknadi tržišna vrijednost. S druge strane Ustav ne predviđa mogućnost ograničenja prava na dom. U ovim slučajevima konačno rješavanje stambenog pitanja zbog kojeg država plaća odštete sigurno predstavlja državni interes. U Čl.17. četvrta i peta programska mjera Kriteriji za otkup propisani su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a propisivanje restriktivnijih odredbi za otkup u odnosu na nosioce stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu predstavlja diskriminaciju te skupine građana u odnosu na građane u identičnoj pravnoj situaciji, tj. nosioce stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Čl.18 mijenja se i glasi: „(1) Ako je stan upisan u Registar sukladno članku 15. ovoga Zakona, od 1. siječnja 2025., odnosno od dana kada počinje provedba Programa do ispisa stana iz Registra, započinje novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati najamninu kakva je bila utvrđena ugovorom o najmu stana sa zaštićenom najamninom ili presudom a Republika Hrvatska razliku do prosječne mjesečne najamnine. „ Isključiva odgovornost za dosadašnji pravni režim je na državi, stoga država treba u cijelosti preuzeti teret sanacije, a ne odgovornost u 50% dijeliti sa zaštićenim najmoprimcem. Čl. 18.2. svakako treba izmijeniti jer se visinu najamnine ne može utvrđivati formulom bez pregleda stana. U slučaju plaćanja 100% iznosa, po predloženom rješenju zakinuti su i najmoprimac i država jer se preplaćuje najam. Neprihvatljivo je utvrđivanje najamnine bez prethodnog pregleda stana i uzimanja u obzir činjenicu da su neki stanari uložili i znatna sredstva u stanove u kojima žive pa i to treba kod izračuna najamnine uzeti u obzir, a da vlasnik nije preko 50 godina ulagao u stan niti ikada bio u tom stanu. Površina na koju zaštićeni najmoprimac ima pravo je utvrđena presudom ili ugovorom i to ne treba ovim zakonom propisivati. Najmoprimcu treba naknaditi površinu koju faktički oslobađa. Čl. 22. mijenja se i glasi: „ U okviru druge programske mjere zaštićeni najmoprimac ima pravo na isplatu novčanog izosa koji odgovara tržišnoj vrijednosti stana u kojem živi, a u zamjenu za prestanak statusa zaštićenog najmoprimca, iseljenje iz stana i njegovu predaju u posjed vlasniku ili podredno, ako valsnik nije dostupan ili se ne odazove na poziv za primopredaju stana iz bilo kojeg razloga Republici Hrvatskoj.“ Čl. 25. st 1. mijenja se i glasi: „ Republika Hrvatska dužna je zaštićenom najmoprimcu isplatiti novčana sredstva odmah po prihvatu ponude. „ Neprihvatljivo je da isplata novčanog iznosa bude nakon iseljenja zaštićenog najmoprimca pa da na taj način zaštićeni najmoprimac kreditira Republiku Hrvatsku. Novčani iznos treba služiti najmoprimcu za rješavane stambenog pitanja što po logici stvari mora prethoditi iseljenju. Čl. 27. st.2. suprotan je odredbama Ustava i Europske konvencije koje štite pravo na dom. Članak 31. stavak 2. mijenjati da glasi: „Povlašteni uvjeti iz stavka 1. ovog članka određuju se tako da se kupoprodajna cijena stana utvrđuje na način i pod uvjetima pod kojima su bivši nositelji stanarskog prava otkupljivali stanove u društvenom vlasništvu na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.“ Kupoprodajna cijena stana za zaštićene najmoprimce treba biti sukladno uvjetima iz Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarko pravo jer ugovorne strane su Država i najmoprimac pa nema razloga da se ne primijene ti uvjeti. Čl. 38. st.4 mijenja se i glasi: „Prodajna cijena stana utvrđuje se na način i pod uvjetima pod kojima su bivši nositelji stanarskog prava otkupljivali stanove u društvenom vlasništvu na temelju Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.“ Čl. 51. točka 2. mijenja se i glasi: „Vlasnik stana koji je stekao vlasništvo neuseljivog stana (stana u kojem je stanovao bivši nositelj stanarskog prava a sada zaštićeni najmoprimac) naplatnim pravnim poslom:“ Razlog za isključenje treba biti vezan na stjecanje neuseljivog stanja neovisno da li je to bilo prije ili nakon 5.11.1996. godine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Prema ocjeni predlagatelja zakona, prisiljavanje vlasnika na prodaju stanova jer netko treći ima subjektivan osjećaj da je taj sta njegov dom, ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava. Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Ideja da bi trebalo uzeti u obzir kvadraturu koju sada koriste zaštićeni najmoprimci, a koja prelazi njihove objektivne potrebe, i dati im upravo stan te kvadrature nije predviđena, niti propisna, niti obećana u niti jednom trenutku. Treba jasno razlikovati stambeno zbrinjavanje od neopravdanog bogaćenja na institutu zaštićenog najma. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a davanje pojedincu stana od 150,00 metara kvadratnih u vlasništvo jer je njegov prednik 1948. dobio stan te kvadrature na korištenje nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona. Isto tako, činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza trebala značiti i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj sudskoj odluci. Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.
107 Danijela Sviličić   Obzirom da je u pripremi novi Zakon koji bi pravedno trebao razriješiti dugogodišnji neizvjesni status nas najmoprimaca moram se očitovati da isti zakon je neprovediv. Kakav je to zakon u kojem ne postoji niti jedan rok u kojem bi se ta dugogodišnja neizvjesna situacija konačno razriješila, te nas kao jednake članove Hrvatske države, a ne nižerangirane dovela sa svima ostalima u ravnopravan položaj. Očito država ide na to da se vremenom prirodnim odlivom zaštićenih najmoprimaca broj svede na minimum (veliki broj istih je već i umro) i na taj način uštedi novac. Rokovi moraju postojati jer mi nismo kornjače da živimo 300 i više godina, stoga vas molim da o istom povedete računa jer je to naše životno pitanje koje bi konačno – nakon više od 30 godina, trebalo biti riješeno. Nadalje, u vezi prijedloga (mjera br. 3) da zaštićeni najmoprimci žive u najmu (defakto kao podstanari), te da nam država snosi najamnini također je suludo, jer tko će u turističkom Gradu Splitu primit u najam nas zaštićene najmoprimce, a da im država plaća najamninu. To je prosto nemoguće. Nitko nam neće izdati stan u najam. Obzirom da je ovo e-savjetovanje, nadam se da ćete se temeljito posavjetovati i između sebe, napravit potrebne izmjene istog, te predložit Zakon koji je provediv- održiv. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Procjena je da će država imati dovoljan broj stanova, do trenutka kad bude predviđeno iseljenje (moguće da ma i u ovom trenutku, potrebno je oformiti Registar). Nitko neće završiti na ulici, ako kojim slučajem ne bude dovoljno stanova, gradit će se novi stanovi što je predviđeno Prijedlogom Zakona.
108 BRANKA KOVAČEVIĆ   Vlasnici stanova sa zaštićenim najmoprimcima očekuju od države RH da poštuje Ustav RH, zakone EU i privatno vlasništvo i omogući im da stupe u posjed svog vlasništva u točno određenom roku kao i da im se isplati razlika između zaštićene i tržišne najamnine od 1996. do dana stupanja u posjed. Nedopustivo je da je jedan građanin RH i EU prisiljen riješavati stambeno pitanje drugog građanina RH protiv svoje volje i na svoju štetu. Kolika je šteta nanesena vlasnicima a koji profit/uštedu su ostvarili zaštićeni najmoprimci lako je izračunati: Po sadašnjoj vrijednosti to je 9€ / m2 mjesečno x 12 mjeseci = 108€ / m2 godišnje x 75 godina = 8100€ / m2. Drugim riječima, svaki vlasnik stana sa zaštićenim najmoprimcem oštećen je za vrijednost 3 takva ista stana na istoj lokaciji. Isti taj iznos, 8100€ / m2 su zaštićeni najmoprimci do sada profitirali besplatnim stanovanjem. Dakle nisu sirotinja, barem ne bi trebali biti. Obzirom da im država sada nudi isplatu da isele ili zamjenski stan sa mogućnošću povoljnog otkupa, možemo slobodno reći da će zaštićeni najmoprimci ukupno profitirati iznos u vrijednosti skoro 4 ista stana, na istoj lokaciji kao stan u kojem stanuju. No oni ni time nisu zadovoljni. Sa druge strane, vlasnicima će se jednog dana vratiti stanovi koji svi redom zahtjevaju potpunu adaptaciju, koja sada košta najmanje 500€ po kvadratu stana i raste. Da ne spominjem krov, fasadu i ostale zajedničke dijelove kuće ili zgrade. Država ovim zakonom ne predviđa naknadu te štete, izgubljeni prihod, čak niti amortizaciju. Umjesto toga, vlasnicima se velikodušno nudi 1 eurocent /m2 / danu ili 0,30€ / m2 mjesečno od 96-te na dalje, što nije primjerena naknada čak niti za duševne boli. Devastirano stanje centra Zagreba prije, a pogotovo nakon potresa direktna je posljedica x desetljeća besplatnog stanovanja Zaključak: država će ovim zakonom nagraditi one koji već 75 godina profitiraju, a neće pravedno obeštetiti one koji već 75 godina trpe štetu i koje tek čekaju ogromni izdaci za adaptaciju. Da vlasnici na to imaju pravo potvrđuju višestruke presude ESLJP, ali RH to sustavno ignorira. Za razliku od stanara, vlasnici ne žele ništa tuđe, žele samo da im se vrati njihova djedovina, kada im se već ne mogu vratiti djedovi, okrivljeni bez suđenja, pobijeni u logorima i pokopani na nepoznatim lokacijama. Sramota za ovu državu da to čeka već četvrta generacija vlasnika. No vremena su se promjenila i vlada bi trebala imati na umu da privatni vlasnici i investitori danas čine večinu glasača. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
109 Mihovil Martić   Čitajući komentare zašt. najmoprimaca, može se izvući jedan generalni zaključak. Svi, doti jedan, ne poštuju pravomoćne presude ESLJP-a, hrvatskih sudova, kao ni odluke Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda. Nepoštivanje pravomoćnih presuda je u praksi kazneno djelo, odnosno protuzakonito. Zato je komentiranje i dovođenje u pitanje pravomoćnih presuda jalov posao kojim se pokušavaju pobiti odavno pravno utvrđene činjenice. Stanarsko pravo je za sva vremena ukinuto donošenjem Zakona o najmu stanova NN 91/96. Presudom ESLJP-a Statileo protiv RH te Odlukom Ustavnog suda RH od 2020. g., ex stanari koji još uvijek stanuju u privatnim stanovima nisu nikad imali niti status, niti prava stanara koji su živjeli u društvenim stanovima. Istom presudom i odlukom ex stanari nikad nisu bili diskriminirana skupina građana pa tako ni danas. Prema Ustavu RH vlasništvo je jedno, nema više vrsta vlasništva. Ovu činjenicu jasno je potvrdio i Ustavni sud RH u svojoj odluci od 2020. g. te njome odbacio dotadašnje zahtjeve zašt. najmoprimaca da se vlasnike podijeli na one koji su to postali do 1996. g. i one koji su postali nakon Zakona o najmu stanova iz 1996. g. Istom odlukom Ustavni sud je odbacio da se te vlasnike naziva prekupcima. Ustavni sud je tkđ. jasno naznačio da sredstva skupljena prodajom društvenih stanova, koja su velikim dijelom trebala biti upotrebljavana za rješavanje stambenih pitanja zašt. najmoprimaca, nisu relevantna za ovaj zakon, jer kako i čime će država svoju odgovornost zbrinjavanja zašt. najmoprimaca izvršiti nema pravo nitko utjecati, ni ESLJP, ni Ustavni sud, niti zašt. najmoprimci. Ustavni sud je tkđ. potvrdio ono što je presudio ESLJP, da pravo na dom nije pravo na određeni stan. Ustavni sud u svojoj odluci je naglasio sljedeće iz Ustava RH; čl. 50: "Zakonom je moguće u interesu RH ograničiti ili oduzeti vlasništvo, uz naknadu tržišne vrijednosti." Ustav RH je donesen prije presude ESLJP-a Statileo protiv RH. Prema Ustavu RH, RH vlasnike stanova od svojeg nastanka uredno, kontinuirano i dugotrajno pljačka. Jedno malo potpitanje - zašto beskućnici, građani RH, nemaju pravo na svoj dom? Prijedlog zakona da se s mjerama krene tek početkom 2025. g. je daljnje nepoštivanje provođenja obvezujuće presude ESLJP-a, od strane RH. Prijedlog da svi oni koji su u sudskoj parnici sa zašt. najmoprimcima nemaju pravo na subvencije i novoutvrđeni tržišni najam sve dok im se sudski postupak ne zaključi je nastavak bezočne diskriminacije vlasnika stanova. Predlagatelj zakona bi morao znati da je on jedini krivac što su vlasnici stanova zbog beznađa u kojem se nalaze već 30 godina bili prisiljeni tražiti pravdu preko suda. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
110 NEVENKA BEČIĆ   Vlasnici stanova zahtijevaju da im država hitno omogući posjed nad njihovim privatnim vlasništvom. Traže da država iseli zaštićene najmoprimce te da svim vlasnicima, bez iznimke, isplati tržišnu najamninu umanjenu za iznos zaštićene najamnine i to za period od 05.11.1996.g. Država ne treba dodatno traumatizirati vlasnike stanova u kojima stanuju zaštićeni najmoprimci niti ih treba dijeliti na one koji vode ili su vodili sudske sporove i na one koji to nisu. Također, država ne treba traumatizirati ni zaštićene najmoprimce, treba im hitno dodijeliti zamjenske stanove sukladno članku 4. stavak.1. točka 10. Zakona ili im, uz njihovu suglasnost, treba isplatiti dostatno financijskih sredstava kojima bi sami na slobodnom tržištu kupili stan. Vlasnicima obavezno u što kraćem roku i to najkasnije do 31.12.2024.godine država treba osigurati povrat posjeda nad stanovima koji su slobodni od stvari i osoba . Primljeno na znanje Primljeno na znanje Ovim Prijedlogom zakona se omogućava isplata solidarne naknade vlasnicima stanova. Prihvaćen dio da se ne razlikuju vlasnici koji vode sudske postupke od vlasnika koji iste nisu pokrenuli. Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan.
111 Željko Kašaj   Držim da ne bi trebalo propustiti jedno suštinsko pitanje za sve dosadašnje i buduće zakonotvorce i zakonodavce: Ako se, kao polazište ovog zakona, konfiskacija imovine od strane SFRJ javno i pravno tretira kao nepravda, zašto se onda ukidanje/konfiskacija stanarskog prava od strane Republike Hrvatske javno i pravno tretira kao pravda? A sve to uz prevažnu činjenicu da bivši nositelji stanarskog prava nisu ni ratni zločinci, ni ratni profiteri ni na bilo koji način neprijatelji svoje države! Primljeno na znanje Primljeno na znanje Ovim Prijedlogom zakona omogućava se stambeno zbrinjavanje zaštićenim najmoprimcima, bivšim nositeljima stanarskog prava, u skladu s relevantnom praksom Europskog suda za ljudska prava.
112 Saša Lukić   Saša Lukić, član Udruge stanara grada Splita Zakon o najmu u dijelu koji se tiče zaštićenih najmoprimaca nije spor privatnoga prava. Niti jedna od strana Ugovora o zaštićenom najmu nije u tom odnosu dobrovoljno, niti je utjecala ili mogla utjecati na bilo koji bitni element tog Ugovora. Stoga se ovdje samo prividno radi o sukobu dvije skupine građana odnosno dva prava. Točnije, taj sukob je posljedica sukoba obiju skupina s jedne strane u odnosu na državu, a taj sukob i prava obiju skupina država pokušava riješiti naginjući se jednom na stranu jedne skupine dajući joj veća prava nauštrb druge, a drugi put krećući daleko u suprotnom smjeru. Na taj način prava građana niti jedne od te dvije skupine neće nikada biti riješena na ustavan način. O ČEMU JE RADNA SKUPINA TREBALA PRVENSTVENO VODITI RAČUNA I KOJA SU PRAVNA STAJALIŠTA TREBALA BITI KLJUČNA PRI OBLIKOVANJU NOVOG PRIJEDLOGA ZAKONA (nacrt br. 4)  predstavnici udruga 'zaštićenih najmoprimaca' su od početka sastajanja Radne skupine ('22. / '23.) inzistirali da rješenje ovog društvenog problema prijeđe u nadležnost Ministarstva pravosuđa, a NE Ministarstvo graditeljstva. Stojim na stanovištu da se u ovom slučaju radi o pravnom položaju i obvezama RH, nominalnih vlasnika nekretnina i nositelja stanarskog prava (sada: zaštićenih najmoprimaca).  nositelji stanarskog prava to su pravo dobili od SR Hrvatske i republike SFR Jugoslavije - države koja je bila članica svih svjetskih međudržavnih asocijacija pa tako i članica Ujedinjenih naroda. Stanarsko pravo je bilo jedinstveno i istovjetno za sve tadašnje društvene i državne firme i institucije. Stanarsko pravo je bilo USTAVNO, IMOVINSKO I NASLJEDNO PRAVO.  29. 01. 2001. samostalna i neovisna RH potpisala je u Beču europski dokument tzv. ANEKS G u kojemu pored ostalog stoji 'da građanima RH neće i ne smiju biti oduzeta stečena prava u SR Hrvatskoj tj. u SFRJ'.  Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 2010. god. REZOLUCIJU 1708 kojom je stanarsko pravo proglašeno imovinom.  Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je u lipnju 1996. god. REZOLUCIJU 1096 kojom je propisano da se oduzeta imovina bivšim vlasnicima ne vraća ukoliko se time ugrožavaju prava trećih osoba, već država bivšim vlasnicima isplaćuje naknadu.  protivno tekstu Aneksa G 06. 11. 1996. tzv. Šeksovim zakonom oduzeto nam je stečeno stanarsko pravo i bivamo nametnuto proglašeni 'zaštićenim najmoprimcima'. Ovim diskriminirajućim mafijaškim zakonom dijelu građana je oduzeta mogućnost otkupa stana koju su pod povoljnim uvjetima dobili i realizirali ostali nositelji stanarskog prava shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (ZOPS). Od tada se 'zaštićeni najmoprimci' nalaze pod stalnim prijetnjama iseljenja iniciranim od strane prekupaca i bivših vlasnika. U nekoliko pokušaja aktualna je vlast pokušavala riješiti ovo egzistencijalno pitanje dijela diskriminiranih građana (nositelja stanarskog prava i članova njihovih obitelji), ali svaki put su donesene zakone osporili pravosudni organi i Ustavni sud RH pod pritiskom privatnih tužbi i udruga zaštićenih najmoprimaca.  zrela mogućnost rješavanja ovog pravnog slučaja bio je ISTI Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u kojem je zakonodavac već u osnovnom tekstu izdvojio i naglasio odredbu prema kojoj se prodajom društvenih stanova stvaraju sredstva namijenjena (pored ostalog) i za rješavanje problema stanara koji žive u stanovima u privatnom vlasništvu što se nažalost nikada nije realiziralo. Na ovaj način nije riješen niti jedan slučaj 'zaštićenih najmoprimaca'. Shodno navedenom postavlja se ključno pitanje: gdje su nestala namjenska sredstva namijenjena rješavanju ovog problema ??? Nažalost, do sada nikada nismo dobili valjani odgovor na ovo pitanje, kao ni na pitanje tko odgovara i tko je kriv za ovaj, po svemu sudeći, politički kriminalni akt.  Sve dosadašnje generacije 'nositelja stanarskog prava' također su za vrijeme trajanja radnih odnosa (sve do penzioniranja) uplaćivale doprinose za stambenu izgradnju, ali stanove nikada nisu dobile jer je ZAKON smatrao da su temeljem konzumacije USTAVNOG, IMOVINSKOG, VLASNIČKOG i NASLJEDNOG STANARSKOG PRAVA stambeno zbrinute.  Dužnosnici koji su bili uključeni u postupak Statileo pred ESLJP bili su: - Štefica Stažnik - zastupnica Vlade RH pri ESLJP u kontinuitetu od samog početka do danas - Nina Vajić - sutkinja ESLJP u mandatu 1998.- 2012. - Željko Thür - zamjenik pučkog pravobranitelja koji je pisao izvješća za Sud 1. 1. DOKAZ O SUKOBU INTERESA I ZLOUPORABI POLOŽAJA Dok je sutkinja Nina Vajić sudila 'zaštićenim najmoprimcima' na ESLJP u Strasbourgu, istovremeno je vodila sudski spor u Zagrebu sa svojom kolegicom profesoricom na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Nedom Engelsfeld. Gospođa Engesfeld je bila stanarka sa stanarskim pravom u stanu nominalne vlasnice Nine Vajić. 2. DOKAZ O SUKOBU INTERESA I ZLOUPORABI POLOŽAJA Europski sud za ljudska prava donio je Odluku br. 43447/98 iz 2000. god. 'BRANKO SORIĆ protiv HRVATSKE' u kojoj je kao članica sudskog vijeća sudjelovala u donošenju ove odluke gospođa Nina Vajić iako je bila u sukobu interesa. Nina Vajić kao nominalna vlasnica stana nije smjela sudjelovati u odlučivanju o zahtjevima nositelja stanarskog prava koji traže da se poštuju njihova zakonita i zauvijek stečena imovinska prava na tzv. privatnim neuseljivim stanovima.  prema dosadašnjem neupitnom iskustvu svi dosadašnji timovi Ministarstva graditeljstva koji su radili ili rade na ovom predmetu puhali su i pušu u isti rog koji se temelji uglavnom na interesu (profitu) vlasnika prekupaca koji su za 1/5 vrijednosti otkupljivali neuseljive stanove od nominalnih vlasnika, čak i u vremenima kada je to bilo zakonski zabranjeno tj. protuzakonito. Ova interesna skupina profitera koristi se svim mogućim sredstvima pa tako mitom i korupcijom kako bi pod zaštitom 'pravne države' upeterostručila bespravno uložena sredstva. Sve dosadašnje 'igre' po ovom pitanju u nadležnosti Ministarstva graditeljstva vodili su 'reprezentativni' timovi pod vodstvom: Ive Vrdoljaka, Anke Mrak Taritaš, Josipa Bielefelda, Lovre Kuščevića, Željka Uhlira, Predraga Štromara, Ivana Paladina i Darka Horvata. Politička sudbina većine navedenih ukazuje nam s kim imamo posla te na koji se način s takvima kakvi jesu trebamo nositi i obračunavati. S namjerom nisam naveo aktualnog ministra Branka Bačića jer imam osjećaj da još nije prevaren i involviran u ovaj društveno-politički talog koji blamira Republiku Hrvatsku, njen društveno-politički ustroj, vladajuću stranku, Vladu i parlamentarnu oporbu. Treba razumjeti da se ovdje se radi o starim građanskim obiteljima koje zaslužuju pravo na konstruktivnu moralnu i pravnu kritiku, obiteljima koje žive u svojim stanovima i do 80 godina, koje su u istima odgojile i do 5 generacija hrvatskih građana i to još uvijek rade. Stanovi ovih obitelji generacijske su riznice uspomena, a nisu stanovi obitelji s dva kofera spremnih na 'sezonsko seljenje'. SLUŽIT ĆEMO SE SVIM MOGUĆIM TUZEMNIM I INOZEMNIM MOGUĆNOSTIMA U OBARANJU OVAKVIH BESRAMNIH I BESKRUPULOZNIH ZAKONA. JESMO LI HRVATSKA ILI NISMO ??? !!! Primljeno na znanje Primljeno na znanje
113 Željko Kašaj   Mali prilog za razmišljanje zakonotvorcima i zakonodavcima: KAKO SAM U JUGOSLAVIJI BIO HRVAT, A U HRVATSKOJ POSTAO BESKUĆNIK Objašnjava: Željko Kašaj Prema objavama u nekim medijima Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. srpnja 2019. godine odbacio više prijedloga kojima se sporila ustavnost Zakona o najmu stanova i time donio još jedno od “konačnih rješenja” za bivše nositelje stanarskog prava… Da se prisjetimo, temelje za konačno rješenje postavio je Zakon o najmu stanova od 4. kolovoza 2018. godine, koji su kreirali i proglasili vrli muži hrvatske politike poput Kušćevića, Uhlira, Štromara, Glasnovića, Hasanbegovića te ostalih velikih hrvatskih “suverenista” i “domoljuba”, koji se u politici, navodno, vode načelom “Bog i Hrvati”, a, zapravo, od silnog štovanja Boga ne stižu pokazati bar malo poštovanja prema nama Hrvatima. Na početku ovog osvrta mislim da je nužno prisjetiti se da tvorci zakona i članovi Ustavnog suda i dalje, diletantski ili namjerno, ignoriraju npr. odredbe Aneksa G Međunarodnog ugovora o pitanjima sukcesije u kojem se, uz ostalo, navodi da: “Prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo“. „Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31. prosinca 1990. i zaključen pod prisilom ili protivno pododjeljku (a) ovoga članka, bit će ništav“. Zbog ove sustavne ignoracije novinari i javnost, pa i mnogi moji dragi znanci i “prijatelji”, u svojoj površnosti spomenuti zakon oživljavaju kao zakon kojim se konačno kažnjavaju komunističko-partizanski pljačkaši i “poslušnici bivšeg komunističkog režima”, koji su, navodno, desetljećima uzurpirali tuđe pravo vlasništva… No, što se tiče obitelji Kašaj činjenice će nam ispričati neku drukčiju priču. Najme kaj, činjenica je da je obitelj Kašaj stanarsko pravo, nad stambenim prostorom u društvenom vlasništvu, stekla presudom „u ime naroda“ Saveznog vrhovnog suda u Beogradu u Veću za upravne sporove 18. maja 1956. godine „prema žalbi tužilaca Kašaj Franje i Ankice iz Zagreba protiv presude Vrhovnog suda NR Hrvatske kojom je odbijena njihova tužba protiv rešenja tuženog Odeljenja za komunalne poslove Narodnog odbora Opštine Medveščak u Zagrebu, donetog u stambenoj stvari“. Čijenica je, dakle, da nam stanarsko pravo nije poklonjeno kao poslušnim “slugama komunističkog režima” nego su ga moji roditelji stekli sudskim putem kao obični radnici, i ,gle čuda, kao Hrvati i katolici!!! Činjenica je da se je zapravo radilo ne o stanu već o stambenom prostoru praktički “golih zidova”… Činjenica je da su sljedećih više od 60 godina, sve do dana današnjega, jedini i isključivi “investitori” u predmetni stambeni prostor bili članovi obitelji Kašaj te, uz ostalo, ulagali u sve adaptacije i kompletnu infrastrukturu - vodu, struju, plin, telefon…, sve te godine podmirivali sve državne i gradske namete te ulagali u tada postojeće stambene fondove! Činjenica je da smo 22. ožujka 1993. godine, u zakonskom roku, supruga Đurđica Kašaj i ja, Željko Kašaj, kao tadašnji nositelj stanarskog prava, Gradskom stambeno-komunalnom gospodarstvu u Zagrebu predali zahtjev za otkup stana sa svim potrebnim dokumentima. Prema odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prodavatelj je bio dužan sklopiti ugovor o kupnji stana najkasnije u roku od 60 dana. Činjenica je da s datumom 22. ožujka 1993. iz Odjela prodaje stanova Gradskog stambeno-komunalnog gospodarstva dobijamo obavijest u kojoj se pozivaju na Zakon o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina … te navode da je "zgrada u kojoj se nalazi stan na kojega se odnosi predmetni zahtjev konfiscirana, te se prema tome zabrana raspolaganja odnosi i na naš stan". Činjenica je da se u odgovoru na spomenutu obavijest pozivamo na činjenicu da je šest stanova u istoj zgradi kupljeno prema odredbama istog zakona jer je zgrada zakonski bila izuzeta od spomenute zabrane! Nota bene, posljednji stan kupljen je 16. ožujka 1993., dakle šest (6) dana prije podnošenja našeg zahtjeva za otkup! Činjenica je da je te 1993. godine tj. tijekom tzv. Domovinskog rata jedna soba u predmetnom stanu bila na raspolaganju hrvatskim prognanicima… Činjenica je da je jedini muški član obitelji, Željko Kašaj, tih godina časno odradio dužnost “hrvatskog branitelja” uz usputnu napomenu da su u to doba obitelj uz suprugu činile jedna sedmogodišnja i jedna dvogodišnja djevojčica… Činjenica je da se 21. travnja 2004. u očitovanju Gradskog ureda za upravljanje imovinom grada na naš podnesak od 9. veljače 2004., uz ostalo, navodi „da je dio stanova u predmetnoj zgradi prodan stanarima jer su oni pribavili i dostavili dokaz o nepostojanju zabrane raspolaganja stanovima - rješenje MUP-a iz 1945. g. iz kojega je vidljivo da je temelj konfiskacije Odluka AVNOJ-a o prelasku u državno vlasništvo neprijateljske imovine od 21.11.1944. g., znači propis koji nije naveden u čl. 1 st. 1 Zakona o zabrani raspolaganja … te se stoga zabrana iz te odredbe ne odnosi na predmetnu nekretninu“ te „da je učinjen propust time što dokumentacija koju su dostavili ostali stanari nije iskorištena i prilikom rješavanja zahtjeva g. Kašaja“. Činjenica je da je obitelj Kašaj 10. siječnja 2005. godine podnijela tužbu protiv Grada Zagreba i državnog Fonda za naknadu oduzete imovine radi sklapanja ugovora o otkupu stana, zbog povrede prava na otkup stana prema uvjetima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Činjenica je da je tužbeni parnični postupak prekinut do pravomoćnog okončanja upravnog postupka u predmetu naknade za oduzetu imovinu. Činjenica je da se u postupku povrata imovine za predmetni stan već više od 20 godina od strane državnih upravnih tijela toleriraju svi mogući i nemogući rokovi u kojima nasljednici dokazuju državljanstvo i pravo na povrat imovine… Činjenica je da u slučaju obitelji Kašaj trenutni režim u Hrvatskoj i dalje inzistira na povratu imovine nasljednicima “vlasnika” koji je s okupatorskom njemačkom vojskom nakon Drugog svjetskog rata pobjegao u Argentinu. Činjenica je da trenutni režim svim svojim de iure i de facto postupcima nastoji obitelj Kašaj prisiliti da stan otkupi po tzv. “tržišnoj cijeni” umjesto po cijeni na koju su imali pravo prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Činjenica je da Zakonom o najmu trenutni tzv. demokršćanski režim sve bivše nositelje stanarskog prava dovodi u status beskućnika… No, bitno je da u ovoj državi, navodno, “narod odlučuje” i to još “u ime obitelji”!!! Iako će svakoj "čestitoj" Hrvatici i "čestitom" Hrvatu, koji su u sebi sačuvali bar još malo čuvene hrvatske katoličke empatije, biti jasno da se ovaj igrokaz s pravima bivših nositelja stanarskog prava, u svih ovih gotovo trideset godina hrvatske slobode, suverenosti i neovisnosti, de iure i de facto, odigrava isključivo u korist tzv. političara i pripadajućeg im korumpiranog državnog represivno-birokratskog aparata, u korist nekretninskih mešetara, u korist lešinarskih odvjetnika, u korist korumpiranih sudaca, u korist nezasitnim popova..., koje se potpuno pogrešno doživljava kao društvenu elitu, a zapravo se radi o najobičnijoj kokošarskoj kleptokratskoj mafiji… A sve to uz zapadnocivilizacijski kršćanski blagoslov diletantske šarlatanske EU pravosudne birokracije. P.S. Iz perspektive anno domini 2023. i tridesete godišnjice "ničim izazvanog" ozakonjenje agonije nas (ne)zaštićenih najmoprimaca osjećam potrebu upozoriti na jednu, za ovu priču prilično važnu činjenicu, a ta je da su tri generacije obitelji Kašaj u ovu državu i njezinu državnost ugradili više od 150 godina radnog staža tj. više od 150 godina svih mogućih državnih i društvenih davanja za zadovoljenje javnih potreba svih njezinih državljanki i državljana... Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Prema ocjeni predlagatelja zakona, prisiljavanje vlasnika na prodaju stanova jer netko treći ima subjektivan osjećaj da je taj stan njegov dom, ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava.
114 Ragusa Lapad apartmani d.o.o.   Stvarno stanje predmetnih stanova jest to da su oni već de facto oduzeti njihovim vlasnicima samom činjenicom da je u tim stanovima drugim ljudima dodijeljeno stanarsko pravo, koje je prema zakonima SFRJ bilo imovinsko pravo. U bivšoj državi koncept privatnog vlasništva je trebao postupno izumrijeti i biti zamijenjen konceptom društvenog vlasništva. Taj proces nikad nije dovršen jer je bivša država i društveno uređenje na kojem je počivala propala prije negoli je to itko mogao predvidjeti. Dakle, od četiri elementa vlasništva (posjed, uporaba, korištenje i raspolaganje) vlasnicima nije ostao niti jedan u cijelosti. Ostalo je samo ime na papiru gruntovnog izvatka, a država je ispala samo malo manje lopovska, jer nije stan otela vlasniku kroz nacionalizaciju ili konfiskaciju i propustila se upisati na te stanove . S druge strane, stanarsko pravo je sadržavalo tri elementa vlasništva: posjed, uporabu i korištenje, a nije sadržavalo samo raspolaganje. Kasnije je ukidanjem pojma stanarskog prava i zamjenom istog za zaštićeni najam, najmoprimcima oduzeto pravo korištenja, ostao im je posjed i uporaba, a vlasnicima se nije ništa promijenilo. U većini slučajeva predmetni stanovi građeni za iznajmljivanje i izvorni vlasnici nisu u njima živjeli, već su ih davali u najam ili zakup. S druge strane, zaštićeni najmoprimci u tim stanovima žive već generacijama, mnogi od rođenja i s pravom te stanove smatraju svojim domom. U te stanove ulažu i održavaju ih svojim novcem. Svako rješenje koje predviđa bezuvjetno vraćanje baš tog stana vlasniku i iseljavanje najmoprimaca duboko je nepravedno i nepotrebno. Vlasniku je pričinjena materijalna šteta i on mora biti materijalno obeštećen. Štetu im je u cijelosti nanijela država svojim zakonima i postupcima i ona ih mora u cijelosti obeštetiti. Po mom sudu, najpravednije i najbezbolnije rješenje za sve bilo bi da se država upiše kao vlasnica de facto oduzetih stanova, time prizna što je učinila, ponudi stanarima otkup pod istim uvjetima koji su vrijedili za otkup društvenih stanova, a vlasnike stanova obešteti: - izvornim vlasnicima i njihovim legalnim nasljednicima ponuditi opciju a) isplate u novcu po punoj tržišnoj cijeni ili b) darovanje jednako vrijednog useljivog stana u državnom vlasništvu, svakako uz oslobođenje od poreza na promet nekretnina - vlasnicima koji su svjesno kupili neuseljiv stan isplatom u novcu po cijeni ekvivalentnoj cijeni po kojoj je stan kupljen. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Prema ocjeni predlagatelja zakona, prisiljavanje vlasnika na prodaju stanova jer netko treći ima subjektivan osjećaj da je taj sta njegov dom, ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava.
115 Milijana Županović   Deset skoro punih godina je prošlo od presude Statileo. Presude kojom je Europski sud za ljudska prava jasno i nedvosmisleno naložio Republici Hrvatskoj da ovaj problem riješi. Kršenje ljudskih prava, u ovom slučaju vlasnika stanova u režimu zaštićenog najma, ozbiljna je presuda ali i velika sramota za demokratsku državu koja se hvali vladavinom prava. Činjenica je da je i danas, i u ovom trenutku, zbog nepoštivanja presude Statileo, kao i niza presuda koje su po istom principu dosuđene protiv Republike Hrvatske nakon nje, Republika Hrvatska još uvijek je pod pojačanim nadzorom Odbora ministara Vijeća Europe. Treba naglasiti da za razliku od vlasnika stanova sa institutom zaštićenog najma, kojima je ESLJP priznao kršenje ljudskih prava i naložio državi da ispravi tu povijesnu nepravdu, kroz povrat u posjed i naknadu štete, zaštićenim najmoprimcima, unatoč brojnim tužbama koje su dolazile do tog suda, nikada nije priznao njihove zahtjeve da u istim stanovima ostanu, da im država osigura pravo na otkup i sl. Time su ESLJP i Ustavni suda Republike hrvatske zauzeli čvrst stav da je privatno vlasništvo neupitna i nedodirljiva kategorija, te da zaštićeni najmoprimci ni u čemu nisu diskriminirani, jer je njihov pravni položaj bitno drugačiji od ljudi koji su bili nositelji ondašnjeg stanarskog prava u društvenom vlasništvu. Zakonom koji se predlaže, a koji je trebao biti davnih dana izglasan, intencija bi trebala biti rješenje problema vlasnika stanova kojima je posjed dokinut, tj. stanova na kojima postoji takozvani institut zaštićenog najma. Kakav će stav Republika Hrvatska zauzeti prema zaštićenim najmoprimcima za vlasnike je irelevantno pitanje. Povrat posjeda vlasnicima hitna je mjera o kojoj Republika Hrvatska donošenjem ovog zakona mora voditi računa. Jednako tako mora voditi računa i o isplati tržišne najamnine svim vlasnicima, bez iznimki. Prigovor predloženom zakonu ide u smjeru nedefiniranih rokova u okviru kojih bi se ovaj problem zakonom riješio. Nepostojanje rokova u zakonu otvara mogućnost manipulacija koje bi dodatno otežale ionako tešku situaciju u kojoj se nalaze vlasnici. Jednako tako prigovor ide i u smjeru neustavnih odredbi predloženog zakona i to članka 15. stavka 3. te članka 18. stavka 9. kojima se vlasnici stanova u režimu zaštićenog najma stavljaju u nejednak položaj pred zakonom. Dijeli ih se na vlasnike koji vode spor protiv zaštićenog najmoprimca i na one koji nisu u sudskom postupku sa zaštićenim najmoprimcem, s tim da se jednima omogućava tržišna najamnina, a drugima ne. Vlasnici stanova temeljem navedenog traže od Vlade Republike Hrvatske hitan povrat u posjed njihove privatne imovine, kao i isplatu tržišne najamnine svim vlasnicima, bez obzira na to vodi li se sudski spor između dviju strana uključenih u ovaj problem, od stupanja zakona na snagu (odnosno uspostave predloženog Registra, koji se može uspostaviti i puno ranije od predloženog roka) do konačnog iseljenja zaštićenih najmoprimaca (detaljnije ovaj problem obrazložen je u tekstu uz članke na koje se referiram; članak 15. stavak 3. i članak 18. stavak 9.). Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove.
116 Đuro Mišanović   Smatram da su se prije donošenja Zakona trebale razmotriti činjenice iz raznih perspektiva, napraviti analiza na temelju relevantnih podataka i njihovih odnosa koristeći logiku i zdrav razum, pa tek onda definirati pravni okvir. Ovaj Zakon predlaže se bez ozbiljne analize stanja, nabacani su neki podaci bez ikakvih zaključaka, što predstavlja neozbiljan pristup rješavanju tridesetgodišnjeg problema. 1991. GODINE POSTOJALO JE 389.653 STANOVA na kojima je postojalo stanarsko pravo. DO 2005. GODINE PRODANO JE 318.011 STANOVA. ŠTO SE DESILO SA 71.642 STANA KOJI NISU PRODANI? Prema procjeni iz ovog Zakona danas je ostalo oko 1.400 zaštićenih najmoprimaca, dakle deseci tisuća stanara su nestali s popisa zaštićenih najmoprimaca. Nakon 2005.godine omogućeno je još nekim skupinama da otkupe svoje stanove, ali u svakom slučaju moralo je ostati više tisuća stanara koji su htjeli, a nisu nisu mogli otkupiti stanove. KAKO JE DRŽAVA DO SADA USPJEŠNO RIJEŠILA TISUĆE STANARA KOJE SU NESTALE S POPISA ZAŠTIĆENIH NAJMOPRIMACA ? Kroz tih tridesetak godina stanari su iščekivali rješenje svog statusa kako je inicijalno bilo i navedeno u Zakonu iz 1991. godine. Tih tridesetak godina pritiska i neizvjesnosti rezultirali su time da su mnogi stanari umrli, a mnogi su iselili iz svojih domova, jer više nisu mogli izdržati maltretiranje vlasnika (primarno psihičko, pa sudske procese, financijske izdatke za odvjetnike i sudske troškove, …) koji su ih željeli što prije istjerati iz stanova i dobiti povrat stana u vlasništvo te na taj način rješili svoja očekivanja. Na taj je način u jednoj zgradi od 9 stanova sa zaštićenim najmoprimcima u periodu od zadnjih petnaestak godina iseljeno i vraćeno vlasniku 8 stanova, pa je u ovom slučaju sada državi ostalo za riješiti samo jednog stanara, nešto više od 10% zaštićenih najmoprimca u odnosu na njihov broj od prije 15 godina. Dakle, vlasnici su kroz proteklo razdoblje rješavali svoja očekivanja u ime države, a država za to vrijeme nije ništa poduzimala. KAKO ĆE DRŽAVA OVIM ZAKONOM USPJEŠNO RIJEŠITI NEKOLIKO STOTINA STANARA OD OVIH 1400 KOJI SADA, PO PROCJENI, POSTOJE ? Ponovo se radi pritisak na stanare, samo na drugačiji način. Država nije napravila niti ozbiljnu analizu za što je imala vremena barem nekoliko godina, u najmanju ruku od presude Ustavnog suda 2020. godine, a zapravo već od 2014. godine. Nije osigurala ni stanove za preseljenje stanara, ako je kao jedino rješenje vidjela da stanare iseli iz njihovih domova, pa sad najavljuje njihovo građenje. Svoju neorganizoranost i neaktivnost i u budućnosti misli naplaćivati stanarima (50% tržišne najamnine), ako stanari čekaju izgradnju stana ili ih prepustiti tržištu slobodnog najma iako je predlagateljima Zakona vjerojatno poznato kakvo je stanje u domeni dugoročnog najma u većim gradovima. S obzirom na iskustva iz obnove pitanje je koliko godina će trebati državi da izgradi stanove i koliko će selidbi u tom periodu stanari, koji su uglavnom stariji od 65-70 godina, morati prevaliti preko svojih leđa Tako će proći godine bez konačnog rješenja problema za stanare. Broj stanara koje treba zbrinuti će se ponovo prirodno smanjivati, neki će iscrpljeni odustati od čekanja na stan i država će se ponovo “bezbolno” riješiti nekoliko stotina stanara (u prethodnom periodu nekoliko tisuća). Dodatno se stvari kompliciraju za stanare u privremenom smještaju zbog potresa, a još će se generirati i problem stanara koji će morati iseliti zbog konstrukcijske obnove. Za to vrijeme će neki vlasnici dobivati bespovratna sredstva za obnovu zgrada iz državnog proračuna koja na jednom poznatom primjeru iznose oko 1.500 eura/m2 stana. Iako je ovaj Zakon bolje strukturiran od prethodnog u njemu se može naći puno propusta i nedosljednosti, namjernih ili slučajnih. Posebno smatram da je treća programska mjera površno obrađena, a prema procjeni će se za tu mjeru odlučiti više od 70% stanara. Dalje slijede metode pritiska za iseljenje prema ovom Zakonu, propusti i nedosljednosti : - financiranje 50% tržišne najamnine za stanare u razdoblju čekanja rješenja od strane države je jedna od metoda izbacivanja stanara iz njihovih domova. Posebno se to odnosi na stanare koji sticajem okolnosti stanuju u većim stanovima, a obitelj se kroz godine smanjila, te će oni teško izdržati financijski teret čekajući da država izgradi stanove. U tom kontekstu navodi se pojam “PRIVREMENI ZAŠTIĆENI NAJMOPRIMAC” (članak 18) koji se ne nalazi u opisu pojmova. Ne definira se status takvog stanara niti ugovor koji bi trebalo potpisati s državom, odnosno obaveze jedne i druge strane. - u Zakonu su prilično detaljno navedne obaveze stanara, dok obaveze države prema stanarima nisu definirane, posebno u trećoj programskoj mjeri. U tom kontekstu navodi se pojam “BIVŠI ZAŠTIĆENI NAJMOPRIMAC” (članak 28) koji se ne nalazi u opisu pojmova, a nigdje nije niti definiran. Ne definira se status takvog stanara niti ugovor koji bi trebao potpisati s državom, odnosno obaveze jedne i druge strane. - nedosljedno je da se kod otkupa stana u kojem stanar sada stanuje, 65 m2 može otkupiti po etalonskoj cijeni bez obzira na broj članova obiteljskog domaćinstva, dok se kod otkupa zamjenskog stana po etalonskoj cijeni može otkupiti kvadratura prema broju članova oobiteljskog domaćinstva, a ne tih istih 65m2. Ili je to samo obmana da bi se po medijima moglo pisati o povoljnom otkupu 65 m2, koje se de facto neće moći otkupiti, jer ogromna većina vlasnika na to ne pristaje - isto tako se po medijima navodi da će najamnina u državnom stanu biti 2 eura/m2, a u članku 30 piše NAJMANJE 2 eura/m2, što znači da može iznositi i 10, 20, 30 ili bilo koji iznos iznad 2 eura. Namjerno ili samo čistia aljkavost? Sve u svemu neozbiljno pripremljen Zakon, bez sagledavanja cjeline problema, nedorečen i teško provediv sa nizom i za samu državu skrivenih troškova u vidu sudskih, odvjetničkih, organizacijskih, adminitrativnih …. Ostaje dojam da se Zakon pisao samo da se riješi pritiska Odbora ministara vijeća Europe i da se vlasnicima osigura povrat stanova u što kraćem roku. Jedini način da se ovaj problem s većom vjerojatnošću riješi je da se stanarima, ako ih se već mora istjerati iz vlastitog doma, ponudi adekvatna kompenzacija u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo i da to bude provedeno u roku 6-12 mjeseci, te da za to vrijeme zadrže status zaštićenih najmoprimaca sa propisanom zaštićenom najamninom. Na taj bi način stanari možda mogli naći njima odgovarajući stan kao, ako je to uopće moguće tako nazvati, kompenzaciju za svoj dom iz kojeg su izbačeni, a ne bi trebali iseliti u stan koji samo država smatra primjerenim, jer osim kvadrature tzv. odgovarajućeg stana biti će istrgnuti iz svoje sredine (kvarta, okoline, susjeda, prijatelja,…) u kojoj su stanovali 40, 50 .. i više godina i u su kao građani treće dobi imali pomoć i podršku. Nitko se ne pita tko je odgovoran za nestanak namjenskih sredstava od više tisuća milijuna eura kojima se brzo i efikasno mogao riješiti ovaj problem. Nadam se da ovo e-savjetovanje neće biti samo predstava za EU, nego ćete pokazati dobru volju i razumjevanje i uvažiti neke komentare te dati primjeren odgovor na svaki komentar, a ne samo napomenu “prima se na znanje” kao u prošlom savjetovanju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. Nejasno je kako država misli naplaćivati stanarima svoju aljkavost ako im subvencionira 50% tržišne najamnine ili omogućuje najam od 2,00 eura po metru kvadratnom ako isele u stan u vlasništvu Republike Hrvatske. 2,00 eura po metru kvadratnom je cijena koje će vrijediti u 2025. godini, a periodično će se usklađivati sa stopama inflacije kako je i navedeno u Prijedlogu zakona. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a davanje pojedincu prevelikog stana po iznimno povoljnim nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona. Za stanove u kojima trenutno žive zaštićeni najmoprimci ostavljen je veća kvadratura jer je predlagatelj zakona svjestan da se radi o stanovima u starim zgradama s zastarjelim rasporedom prostorija i da se ne može osigurati nečelo „jedna osoba-jedna soba“ s manjom kvadraturom. Isto tako, činjenica da će Republika Hrvatska financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. Nejasno je kako država misli naplaćivati stanarima svoju aljkavost ako im subvencionira 50% tržišne najamnine ili omogućuje najam od 2,00 eura po metru kvadratnom ako isele u stan u vlasništvu Republike Hrvatske. 2,00 eura po metru kvadratnom je cijena koje će vrijediti u 2025. godini, a periodično će se usklađivati sa stopama inflacije kako je i navedeno u Prijedlogu zakona. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a davanje pojedincu prevelikog stana po iznimno povoljnim nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona. Za stanove u kojima trenutno žive zaštićeni najmoprimci ostavljen je veća kvadratura jer je predlagatelj zakona svjestan da se radi o stanovima u starim zgradama s zastarjelim rasporedom prostorija i da se ne može osigurati nečelo „jedna osoba-jedna soba“ s manjom kvadraturom. Isto tako, činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Previđeno je da najam ne može iznositi više od 25% prihoda kućanstva čime su uzeti u obzir i socijalni slučajevi. Nemoguće je vratiti vrijeme i ponoviti uvjete za otkup stanova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, Međutim, te cijene valja usporediti s tržišnim cijenama tada koje su bile vrlo slične etalonskoj vrijednosti gradnje koja je bila osnova za izračun cijene. Otkup je omogućen na 20 godina bez kamata po etalonskoj vrijednosti što je vrlo povoljno i iznosi višestruko manje od najma za isti stan na tržištu (pod uvjetom da se radi o stanu primjerene kvadrature).
117 Ivica Marojević   Predloženi zakon koji je pred nama prvenstveno se donosi kako bi se riješio problem obespravljenih vlasnika kojima je Europski sud za ljudska prava dosudio povredu prava vlasništva i to kroz dugi niz godina. Uz to kroz brojne presude, počevši od 2014. godine sa presudom Statileo, naložio je Republici Hrvatskoj da taj problem sistemski riješi i da se vlasnicima osigura nesmetano uživanje privatnog vlasništva kao i naknadi šteta za neprimjereno nisku najamninu koja je u višestrukom nesrazmjeru s visinom tržišne najamnine. Deset godina nakon mi se i dalje bavimo modelom kako taj problem riješiti. U narodu bi se reklo, sve će to na koncu platiti porezni obveznici. I mi vlasnici, i zaštićeni najmoprimci ali i svi ostali građani Republike Hrvatske. I oni koji su ostvarili pravo na društveni stan, a koji su ih potom otkupili od države ali i ona velika većina građana Republike Hrvatske koja nije imala tu beneficiju, pa i danas grca u kreditima otplaćujući skupe kvadrate kupljene na tržištu. Pitam vas, zbog koga i za koga porezni obveznici trpe taj teret? Odgovor je jasan, zbog onih koji su dugi niz desetljeća živjeli u stanovima privatnih vlasnika za smiješne iznose takozvane najamnine. U stanovima u centrima velikih gradova, prosječne kvadrature preko 90 m2. Dobar dio njih danas raspolaže sa drugim stanovima, kućama, vikendicama, vrijednim zemljištima, pokretnom i ostalom nepokretnom imovinom, no i dalje se grčevito bore za stanove kojima su neki drugi ljudi vlasnici. Bore se da i dalje u njima žive za sitniš. Na čiji račun pitam Vas? Odgovor je opet isti, na račun poreznih obveznika. Dok država vlasnicima isplaćuje enormne iznose naknada šteta, iz zajedničkog nam državnog proračuna, ta ista povlaštena kasta hoće još, jer oni, pazite sad, imaju pravo na dom. Pitam se čiji dom? Imaju li vlasnici pravo na svoj dom kada zakasne platiti dvije ili tri rate kredita prema banci za stan koji su morali kupiti na hipoteku? Nemaju, čeka ih ovrha, jer to nije njihov dom. Nije u njihovom vlasništvu dok je pod hipotekom. Čini se da nije ni onaj koji je desetljećima u njihovom vlasništvu, a u njega ne mogu, jer zaštićeni najmoprimci tobože imaju pravo na dom baš u tim stanovima. Nemaju pravo na dom u tuđem stanu. Nemaju pravo niti biti zaštićeni najmoprimci ako u vlasništvu imaju nekretnine koje im mogu biti njihov dom, no i dalje se na taj institut pozivaju. Besramno. Predloženim zakonom najmoprimci će i dalje ostati povlaštena socijalna kategorija iako su oni, potpuno očekivano, duboko nezadovoljni i konsternirani činjenicom da ih se uznemirava nakon više od 70 godina praktički besplatnog stanovanja u tuđim stanovima. Nažalost ni ovim prijedlogom zakona nisu na adekvatan način sankcionirane masovne zlouporabe instituta zaštićenog najma koji bi u svojoj osnovi trebao biti socijalna kategorija jer je većina današnjih zaštićenih najmoprimaca izuzetno dobro situirana, sa brojnim nekretninama u vlasništvu. U kritikama zakona prednjače njihovi predstavnici od kojih se neki mogu svrstati u kategoriju veleposjednika. Država umjesto da se obračuna sa takvima, dodatno prijedlogom zakona penalizira vlasnike koji su bili primorani ulaziti u sudske sporove kako bi toj istoj državi dokazali da u u pravu. Po ovom prijedlogu zakona vlasnici koji su u sporu sa zaštićenim najmoprimcem neće imati pravo niti na jednu od predloženih mjera, neće dakle imati priliku biti u takozvanom Registru, neće primati prijelaznu najamninu, za njih dakle sve ostaje po starome. Pazite sada, do okončana sudskog spora. U Hrvatskoj u kojoj sudski sporovi traju i po nekoliko desetaka godina. Zato još jednom apeliram na Vladu da ovaj problem u interesu svih građana Republike Hrvatske čim prije riješi zakonom, kako je to naložio Europski sud za ljudska prava, vlasnicima hitno omogući posjed njihove imovine i odmah krene sa isplatom tržišne najamnine. Bez obzira na to vodi li se sudski spor između dviju strana uključenih u ovaj problem, od stupanja zakona na snagu (odnosno uspostave predloženog Registra, koji se može uspostaviti i puno ranije od predloženog roka) do konačnog iseljenja zaštićenih najmoprimaca (detaljnije ovaj problem obrazložen je u tekstu uz članke na koje se referiram; članak 15. stavak 3. i članak 18. stavak 9.). Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove. Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) nije predviđeno da bi raskidni uvjet za zaštićeni najam bilo vlasništvo druge nekretnine, niti je konačno riješen neki predmet u kojem je upravo ta činjenica meritum spora (neki jesu pravomoćno, ali su vraćeni od strane Ustavnog suda na ponovno odlučivanje). Treba obratiti pažnju da se ovdje govori o predmetima u kojima postoji ugovor o zaštićenom najmu ili presuda koja ga zamjenjuje. Druga je stvar postupak u kojem se tek treba donijeti presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu što je postupak koji se mora okončati prije provedbe programskih mjera. Iz tog razloga, u ovom Prijedlogu zakona to propisati kao raskidni uvjet ili razlog za neostvarivanje prava po ovom Zakonu je previše rizično jer bi takav zakon svakako bio predmet preispitivanja na Ustavnom sudu uz dobre šanse da bude ukinut i da cijeli postupak bude vraćen na početak. Što se stambenog zbrinjavanja tiče, propisano je da vlasništvo useljive nekretnine u istoj jedinici lokalne samouprave ograničava zaštićenog najmoprimca isključivo na drugu programsku mjeru.
118 DAVOR ERCEGOVIĆ   VESNA ERCEGOVIČ Sve promjene koje bi trebalo u prijedlogu zakona napraviti su već napisali ljudi koji su pravno stručniji od mene, pa neću ponavljati, ali par riječi o tome kako je loš ću reći. Kako vrijeme prolazi prijedlozi nacrta zakona nude sve manje i produžavaju trajanje problema u nedogled. U nekakvom „cjenkanju“ (na žalost ovdje se radi o mnogim ljudskim sudbinama), trebalo bi da se obje strane nađu na sredini, na prihvatljivim uvjetima za obje strane, a ne da je uvijek netko u neravnopravnom položaju, naravno uz pomoć države kao pravednog arbitra a koja ima moć, bez da izbjegava rješenje i lopticu već godinama baca između stanara i vlasnika, pere ruke i prazni stambeni fond, za koji odgovorni nikad nisu objasnili gdje su nestali novci koji su namjenjeni rješavanju ovog problema. U demokratskom društvu svi imaju pravo na dom, koje se ovdje ljudima i to starije životne dobi, a koji se u većini slučajeva nisu svojevoljno našli u takvom položaju, ovim prijedlogom zakona uskraćuje. Zašto uvjeti za obje strane nisu isti? Zašto uopće ovaj problem nije odavno riješen? A novci nestaju. Kad pitate vlasnike i stanare i jedni i drugi, svaki za sebe „navijaju“ i misle da su u pravu (i jesu!), a država koja je ujedno i glavni „kuhar“ ove kaše (kojoj je rok davno istekao), bi trebala kao nepristrana (a u stvari je izazivač problema, počev prvo od toga da su dozvolili nakupcima da kupuju naseljene stanove, a nisu ponudili stanarima da ih otkupe, pa do svakog pojedinačnog različitog slučaja koji se već godinama razvlače), naći rješenje koje je pravedno za obje strane, pogotovo kad je iskoristila prirodni slijed događaja i čekala da priroda učini svoje i smanji broj zaštićenih najmoprimaca na dvostruko manji. Da je prije 30 godina država pravedno reagirala i omogućila zaštićenim najmoprimcima otkup (tog ili nekog drugog stana, ovisno o dogovoru s vlasnikom) sada bi imala puno manje troškova, tako da nisu postigli puno čekajući da većina ljudi umre. Kako izgleda, ni sada ovaj problem neće riješiti, jer će poslije ovoga uslijediti tužbe kao i na prijašnjim zakonima. Žalosno da ovaj problem rješavaju pojedinci koji se igraju sa ljudskim sudbinama obje strane, vjerojatno radi neke osobne koristi. Moje shvaćanje državnih dužnosnika je da bi trebali raditi u interesu SVIH svojih građana, zanemarujući vlastite interese, a to kod nas nije praksa. Dakle, političari SRAMITE SE!!! Omogućite onima koji su vas doveli na vlast i omogućili vama da imate i po nekoliko nekretnina da dobiju trajno rješenje za DOM, a pri tome ne mislim na dom za starije!!! Smanjite iznos za m2 na ono kako su svi u društvenim stanovima otkupljivali 90-tih, a ne na etalonsku do 35+10 m2, a ostalo po tržišnoj cijeni. Smanjite iznos tržišne najamnine koji moraju plaćati zaštićeni najmoprimci, ionako je to vaš dug, a većina ljudi su umirovljenici, koji ionako teško žive. Ako netko želi iseliti i biti isplaćen u gotovini, isplatu gotovine izvršite prije iseljavanja, a ne poslije. Ako netko želi u najam u državni stan, omogućite otkup bez dodatnih troškova poreza i za trajno. Omogućite barem 6 mjeseci rok za iseljenje. Nije lako iseliti iz stana u kojem živi obitelj od tri generacije preko 76 godina. Ne očekujete valjda da osim bez pravog doma, ostanemo i bez svojih stvari, jer nećemo imati gdje s njima. Najpoštenije bi bilo da najmoprimci ostvare svoja prava na dom na osnovu nepravedno ukinutog stečenog prava, koje se iz naziva STANARSKO PRAVO (koje je bilo pravno izjednačeno i za društvene i za privatne stanove) na čudan način pretvorilo u pravo o zaštićenoj najamnini, (isto kao što je u sadašnjem pokušaju rješavanja ovog problema nestao prvi prijedlog koji je bio bolji od ovih dalje i za vlasnike i za najmoprimce), ali isto tako da i vlasnici koji dugi niz godina nisu u posjedu svoje nekretnine napokon dođu u posjed iste. Niti jedna od ove dvije naizgled suprotstavljene strane ne smije biti oštećena u svojim pravima. Ali na žalost politika gleda samo na svoj profit, ne na ljudske sudbine, a i pojedini vlasnici i stanari gledaju na ovo kao samo njihov problem, drugu stranu isključuju. Ovo je problem sve tri strane s vlasnicima i stanarima na jednoj, a državom na drugoj strani. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a davanje pojedincu prevelikog stana po iznimno povoljnim nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona. Isto tako, činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Previđeno je da najam ne može iznositi više od 25% prihoda kućanstva čime su uzeti u obzir i socijalni slučajevi.
119 BRANKO OBRADOVIĆ   Zaštićeni najmoprimac,Hrvatski ratni vojni invalid, više godina u sudskom sporu s najmodavkom.Kratki osvrt povodom Prijedloga nacrta zakona o najmu stanova.Ukratko zakon je neprovedi,dugi niz godina vršite izmjene i dopune zakona i to na štetu samo jedne strane .Presuda Statileo je kompromitirana,pa i istu poštujući ,ne postoji srazmjer između vlasnika i zaštićenih najmoprimaca. Za odnos takav kakav kriva je država i ista bi trebala snosit posljedice kako prema vlasnicima, tako i zaštićenim najmopricima. Nepravda se ne može ispravljat novom nepravdom. Vlasnici i njihovi potomci temeljem stanarskog prava su u 80% slučajeva kupili društvene stanove na razdoblje od 30 god za 10 % vrijednosti stana, prvom uplatom su postali vlasnici nekretnine te su mogli raspolagat s istom,sama rata mjesečnog otkupa je bila manja nego naše plaćanje zaštićenog najma.Obeštetit izvorne vlasnike i potomke je sasvim u redu. Sad vidite srazmjer u presudi Statile:vlasnik kupnja društvenog stana ,povrat vlasništva i odšteta za oduzetu nekretninu koja je korištena s jedne strane, mislim da je u redu. A sad zaštićeni najmoprimac: oduzeto stanarsko pravo,prijelaz u zaštićenog najmoprimca i sad u tržišnog postanara,bez pogleda u budućnost .Da ne spominjem plaćanje tržišne najamnine koju bi trebala država snosit u potpunosti jer nas je svih dovela u situaciju, i kupnja nekretnine po etalonskoj vrijednosti. Postoji li tu neka ravnoteža? Gdje je tu pravo na Dom? Srazmjer ne postoji kao što je vidljivo,provedivost zakona je teško ostvariva ,stanovi zamjenski ne postoje da se svi zbrinu ,a guranje u drugo postanarstvo je sablazno. Sami znate kolika je prosječna mirovina i da starija populacija koristi istu ispod prosjeka dostojna čovjeka. Bilo bi dobro da kao prijedlog malo uvrstite u taj neprovediv zakon ranjive skupine građana,(korisnike socjalne pomoći ,civilne i vojne invalide ) Zanima me jeli je radna skupina vidila zakon o pravima Branitelja članak 37? o stambenom zbrinjavanju? Izraženo je mišljenje da se problem 19 osoba statusom HRVI-a mogao riješiti dopunom zakona o hrvatskim braniteljima. Poštivajte pravo na dom za nas , pravo vlasništva za vlasnike ,ne čekajte da vrijeme riješava greške koje je uzrokovala država ,zakon kojim bi obje strane bile zadovoljne i provediv. U protivnom se ova zavrzlama samo oteže. Hvala Vam ako ste pročitali prijedlog i moje mišljene. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Republika Hrvatska će snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Previđeno je da najam ne može iznositi više od 25% prihoda kućanstva čime su uzeti u obzir i socijalni slučajevi. Također, Republika Hrvatska će omogućiti najam od 2,00 eura po metru kvadratnom u stanu u vlasništvu Republike Hrvatske. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Nemoguće je vratiti vrijeme i ponoviti uvjete za otkup stanova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, Međutim, te cijene valja usporediti s tržišnim cijenama tada koje su bile vrlo slične etalonskoj vrijednosti gradnje koja je bila osnova za izračun cijene. Otkup je omogućen na 20 godina bez kamata po etalonskoj vrijednosti za odgovarajuću površinu što je vrlo povoljno i iznosi višestruko manje od najma za isti stan na tržištu (pod uvjetom da se radi o stanu primjerene kvadrature). Hrvatski branitelji su stavljeni među prioritete prilikom rješavanja problema i omogućavanja odgovarajućeg smještaja.
120 Nevenka Napica   ANDREJ NAPICA Istarska 4 Dubrovnik Poštovani, U članku 4. toč.2 stoji: “članovi obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca su članovi porodičnog domaćinstva bivšeg nositelja stanarskog prava u smislu Zakona o stambenim odnosima, koji su zajedno s njim u stanu stanovali od 5. studenoga 1994. do 5. studenoga 1996.” Prema stanju na dan 5.studenoga 1996.godine pa sve do danas zaštićenim najmoprimcima je određena visina najamnine za stan koji koriste zadnjih 27 godina (a mnigi od njih I znatno dulje). Međutim, u točki 10 istog članka uvodi se pojam “odgovarajući stan” u kojem se govori o broju osoba u kućanstvu zaštićenog najmoprimca. Znači, radi se o sadašnjem broju osoba, svjesno zanemarujući činjenicu da se taj broj s vremenom mijenjao bilo zbog smrti pojedinih osoba, preseljenja ili drugog razloga zbog kojeg su neki članovi domaćinstva mijenjali mjesto stanovanja. Jasno je da se broj osoba od 1996. mogao samo smanjivati, ali stan i njegova površina se ne mijenjaju. Pojam “odgovarajući stan” koristi se u cijelom, preostalom tekstu ovog prijedloga, a iz čega se izvode sve ponuđene varijante rješenja statusa zaštićenih najmoprimaca. Time se ponovno najmoprimce stavlja u neravnopravan položaj u odnosu na bivše stanare određujući im npr. tržišnu cijenu eventualnog otkupa ili najamnine za površine veće od površine određene pojmom “odgovarajući stan”. Ova nejednakost se ponavlja čak i u člancima 28. i 31. kada Republika Hrvatska daje zaštićenom najmoprimcu odgovarajući stan u najam, odnosno kada Republika Hrvatska prodaje stan u svome vlasništvu zaštićenom najmoprimcu koji već živi u tom stanu. Osim navedenog, stan od 45 m2 za dvije osobe je odgovarajući samo za bračni par odnosno za dvije osobe koje mogu zajednički koristiti spavaću sobu, ali je nedovoljan za dvije osobe koje to ne mogu (roditelj i dijete suprotnog spola) u kojem slučaju je potrebna još jedna manja soba, pa bi za ovakove slučajeve odgovarajuća površina bila najmanje 50 -55 m2. Jednako tako i stan od 55 m2 nije dovoljan za tročlanu obitelj, jer i ovdje treba još jedna manja soba pa bi odgovarajuča površina bila 60 – 65 m2. Čl 28. brisati st 2, 3, 4 Čl.30.st3. Početnu visinu najamnine koja se propisuje odlukom ministra treba odrediti maksimalno 1 euro jer I tada bi najamnina bila veća nogo što je sada u državnim stanovima. Izračun iznosa za otkup stanova mora se zasnivati na istoj formuli kao i 1994.godine time da se tako dobijeni iznos uveča za isti postotak za koji se povećala prosječna plaća državnih službenika u razdoblju od 1994. do otkupa stana. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Uzimaju se u obzir osobe koje su navedene u ugovoru ili presudi, ali i naknadno rođene osobe članovi domaćinstva ako žive u stanu. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a davanje pojedincu prevelikog stana po iznimno povoljnim uvjetima nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona.
121 Nada Rakarić   Kao IZVORNI vlasnik obiteljske kuće u centru Zagreba (ne postoji nikakvi 'prekupci' kako bi to neki predstavnici ZN-i htjeli 'obrnuti pilu naopako' a bez ikakve osnove i logike), kuće koja je kupljena pošteno zarađenim novcima, posuđenima od rodbine i kredita u banci a sve prije 65 godina, a u kojoj se u jednom stanu - sada već 4. generacija - nalaze ZN-i koji ne žele dogovor a niti smo pravnim putem u 50 godina suđenja (?!) uspjeli bilo što postići, jer ih država cijelo vrijeme štiti, na sve prijedloge Zakona smo ogorčeni jer je naprosto skandalozno da se i nakon osnivanja RH, i nakon primanja u EU, a i nakon deset godina od presude ESLJP-a, agonija nas vlasnika stanova oduzetih u vrijeme komunizma, nastavlja i dalje. Umjesto zakona koji konačno i pod hitno provodi u djelo presudu Statileo, stalno dobijamo sramotne pokušaje daljnje zaštite već zaštićenih ZN-a koji sva ova desetljeća žive gotovo besplatno u tuđem, dotle grade sebi vikendice, apartmane koje iznajmljuju, kupuju skupa vozila itd., a vrijeme ide i očito je da je valjda, cilj svega da konačno što više vlasnika umre... . Nije jasno kako je moguće da smo bez riješenog temeljnog pitanja - privatnog /čitaj: nepovredivog / vlasništva, uopće postali zemlja članica EU?! Ovim prijedlogom se barem priznaje da su vlasnici ti koji toliko dugo trpe - od materijalne do psihičke, pa i nažalost, fizičke štete, jer neki ZN-i ne prezaju niti od fizičkih napada - no, sve što je dulje od 12 mjeseci za rješavanje ovog relikta iz prošlosti, je puno predugo!!! Riješiti se već moglo, a sada ako već postoji imalo volje - onda riješite POD HITNO, U ROKU JEDNE GODINE MAKSIMALNO! Državnih/gradskih stanova ima praznih i prigodnih napretek, a ZN-a ima zapravo, vrlo malo (uzgred, u vezi čega se postavlja logično pitanje: radi čega se pri zadnjem nedavnom popisu stanovništva nisu postavila dva pitanja - 'Jeste li ZN?' i 'Jeste li u vlasništvu nekretnine u kojem boravi ZN?' , i najpribližnija brojka bi se znala, zar ne?). I još nešto: neka se prekine perfidno nametnuta teza kako se radi o 'sukobu dvije suprotstavljene strane', jer nas je vlasnike presuda 'Statileo' lijepo usmjerila da sve treba riješiti s državom, pa onda neka se ista ta država pobrine za 'svoje' ZN-e kako god zna, mene se kao vlasnika svoje, vlastite nekretnine, u osnovi ne tiče kako će država urediti odnose sa svojim stanarima. Samo ne na našu štetu i na štetu svih nas poreznih obveznika! Primljeno na znanje Primljeno na znanje Ovim Prijedlogom zakona se omogućava isplata solidarne naknade vlasnicima stanova. Prihvaćen dio da se ne razlikuju vlasnici koji vode sudske postupke od vlasnika koji iste nisu pokrenuli. Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu.
122 Naida Korkut Leskovar   Pozdravljam konačno dočekani prijedlog Zakona čije otezanje je dodatno opteretilo vlasnike stanova i produžilo agoniju te nanijelo financijsku štetu, kako vlasnicima tako i proračunu RH i poreznim obveznicima u protekle 3 godine, dok je zaštićenima produljilo besplatan život u tuđem stanu. Konačno ste nam priznali da trpimo od 05. studenog 1996. štetu i da je iznos ogroman, a upravo taj iznos su zaštićeni uprihodili stanujući besplatno u stanovima u vlasništvu privatnih osoba, ne morajući iznajmljivati niti plaćati kredite, kao i Država koja nije angažirala predviđena sredstva za rješavanje ovog problema već za tko zna što. Mjere koje obuhvaćaju su vrlo izdašne za zaštićene najmoprimce i u potpunosti rješavaju njihovo stambeno pitanje ukoliko će Agencija raditi svoj posao efikasno i promptno što nije bio slućaj kod prošlog Zakona, te je doveo do ukidanja Zakona. Imajte na umu da su ¾ stambenog fonda činili stanovi koje su pojedinci kupili vlastitim sredstvima i da su zaštićeni najmoprimci bili povlašteni iako nisu otkupili te stanove kao oni u društvenom vlasništvu. 1. Ono što se kosi s nazivom Zakona i čl. 1 st.2 je činjenica da će Zakon stupiti na snagu početkom 2024. godine , a naplata prosječno najamnine na tržištu tek 01.01.2025. Zakon se donosi a jedan od glavnih zahtjeva ESLJP se prolongira za skoro godinu dana. Prosječna najamnina treba se plaćati od dana objave ovog zakona i po obračunu koji je opisan u čl.18 na način da zaštićeni plaća odmah 50%, a Država retrogradno po upisu u Registar ili ako Država želi može velikodušno platati i cijelu razliku od dosadašnje zaštićene najamnine do iznosa prosječne. Dosta je bilo velikodušnosti Države prema zaštićenima na štetu vlasnika. Zakonom je predviđen Upis u Registar do 01.06.2024, a Rješenja o najamnini da se izdaju do 15.02.2025. Punih 8 mjeseci. Rješenja o iznosu prosječne najamnine se moraju izdati u roku od 8 dana od upisa u Registar. To se odnosi na Članak.19. 2. Ukinuti čl. 18 st. 9 Prosječnu najamninu trebaju primati svi vlasnici bez obzira na stanje sudskih sporova. Time se krši načelo jednakosti. Uostalom stanje je isto, dok netko živi u stanu, mora platiti najamninu, bez obzira na sudsku presudu. A ukoliko mu presuda ospori status zaštićenog najmoprimca znači da će biti nagrađen ne plaćanjem projećne najamnine. 3. Članak 15. stav 1. Obzirom na dugotrajnost sudskih sporova koji traju i preko desetljeća ovim se grupa vlasnika koja je imala opravdane razloge za spor, stavlja u nepovoljan položaj i izvan Zakona. Zakon je trebao u skladu s odredbama Ustavnog suda, kao i odlukom Vrhovnog suda u samoj prijavi u Registar uzeti u obzir i imovinsko stanje zaštićenog nositelja i članova koji su upisani u Ugovor ili u Sudskoj presudi koja mijenja Ugovor. Iz tog razloga potrebno je zamijeniti Članak 22. stav3 4. Članak 22. stav3 U slučaju da zaštićeni najmoprimac ili njegov bračni ili izvanbračni drug, ili životni partner......potrebno je zamijeniti s "U slučaju da zaštićeni najmoprimac ili njegov bračni ili izvanbračni ili životni partner ili drugi član koji ima status zaštićenog najmoprimca u Ugovoru o zaštićenom najmu ili Sudskoj presudi koja mijenja Ugovor imaju u vlasništvu drugu useljivu nekretninu.........time bi se već pri prijavi u Registar mnogi sporovi mogli prekinuti. 5. Odrediti krajnji datum kojim zaštićeni najmoprimci gube status zaštićenog najmoprimca i prava iz Zakona o najmu stanova se ukidaju i do kojeg svi predmeti upisani u Registar moraju biti riješeni. 6. Članak 41. stavak 2 treba promijeniti u 31.12.2024. Ako Program počinje 01.01.2025. onda je logično da sav potreban materijal dobiju stranke unaprijed, a ne s mjesec dana s odgodom 7. Ispravak članak 47. stavak u .....zaključiti najkasnije do 31.prosinca.2025. Pa nije potrebna cijela godina da bi se započeli. Očekujemo djelotvoran, promptan i organiziran rad u provođenju mjera, jer bi svako odugovlačenje stvorilo dodatne troškove proračunu. 8. Solidarna naknada je neki izmišljeni izraz kojeg se je netko baš zgodno sjetio. Iznos te naknade je upravo smiješan. Iznos od 1 centa. S jedne strane sada priznajete da je pravo na naknadu datira od 05.studenog 1996. dok je sudska praksa svih ovih godina teškom mukom isključivo priznala tri godine od utuženja kao naknadu štete a vlasnici nisu bili u mogućnosti potraživati duži period a sada opet gurate u zastaru. Iznos 1 centa po m2 po danu ispada manji od smiješnih iznosa zaštićene najamnine. Taj iznos treba biti barem 50% tržišne najamnine i za sve vlasnike podjednako za period koji nije utužen. Netko se opet s vlasnicima poigrava. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. plaća tržišni najam (50% plaća zaštićeni najmoprimac, a 50% Republika Hrvatska) bez obzira je li vlasnik pokrenuo sudski spor. 1. Siječnja 2025. prestaju odnosi zaštićenog najme i postaju odnosi privremenog zaštićenog najma, teško je zamisliti restriktivniji uvjet za prestanak tog odnosa od navedenog. Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Ovim Prijedlogom zakona se ne utječe na pokrenute postupke naknade štete, već se omogućava isplata solidarne naknade onima koji te postupke nisu pokretali.
123 Izvorni vlasnik ST 2   U prvom redu Zakonodavac treba objasniti gdje je nestao novac od otkupa stanova, čime su se prikupila značajna sredstva. Od navedenih sredstava moglo se vršiti: - isplata u okviru druge programske mjere - osigurati kupnju i izgradnju stanova za najmoprimce u okviru treće programske mjere. Većini vlasnika je sasvim svejedno kolikim iznosom isplate, ili kolikom veličinom zamjenskog stana, će se osigurati uvjeti za vraćanje stanova vlasnicima u posjed. Vlasnici žele što prije stupiti u posjed svojih stanova !! Najmoprimce se može još više motivirati za odabir navedenih mjera, npr. može im se subvencionirati i samostalna kupnja zamjenskog stana. Dakle, nema izgovora da se prikupljenim sredstvima od otkupa ne može riješiti problem, i da se nije mogao riješiti i do sada ! Nadalje, i vlasnicima i najmoprimcima je temeljem predloženih čl. 15. st. 3. i čl. 18. st. 9. nametnuta dodatna obaveza i prolongiranje rješenja, i to treba izmijeniti na način da postupci koji su u tijeku ne utječu niti na provođenje mjera, niti na pripadajuće subvencije. RH i Zakonodavac imaju načina utvrditi imovinski status najmoprimaca, i u skladu s tim propisati potrebne uvjete. Također, trebalo bi pronaći i sankcionirati odgovorne za prodaju stanova koji su bili u vlasništvu gradova, jer su se u njih trebali preseliti najmoprimci iz privatnih stanova. Takvih 60-ak stanova je Grad Split prodao pred desetak godina. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove.
124 Vedran Ceranić   a) članak 5. stavak 2. – navedena odredba propisuje rok od 90 dana u kojima bi nadležni upravni sud i Visoki upravni sud Republike Hrvatske trebali donijeti odluku o tužbi, odnosno o žalbi. Navedeni rok je po svojoj prirodi instruktivan, budući da ne veže nikakve posljedice u slučaju prekoračenja roka. S obzirom na postojeće prosječno trajanje postupaka pred upravnim sudovima i Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, nije izgledno da će navedeni rokovi u praksi biti ispoštovani. Budući da se dio Treće programske mjere koja se odnosi na povrat posjeda stanova njihovim vlasnicima veže uz rok koji teče od pravomoćnosti, a ne izvršnosti rješenja (odredba članka 27. stavak 1. toč. 2.), izgledno je znatno produljenje rokova. b) članak 5. stavak 3. – navedena odredba propisuje kako se početak, odnosno završetak rokova može odgoditi za razdoblje trajanja upravnog spora. Povezano s komentarom navedenim pod a), izgledno je da će praksa pokazati znatno produljenje povrata posjeda vlasnicima stanova u okviru Treće programske mjere. Zbog toga se predlaže razmotriti mogućnost da rokovi iz Treće programske mjere počinju teći od izvršnosti, a ne pravomoćnosti rješenja navedenih u odredbi članka 27. stavak 1. toč. 2.) c) članak 13. stavak 5. – navedena odredba propisuje pretvaranje zaštićenog najma u najam na neodređeno vrijeme s prosječno slobodno ugovorenom najamninom u slučaju propuštanja dopunskog roka za prijavu stana u Registar uz posljedicu gubitka prava vlasnika na stana na solidarnu naknadu. S obzirom na nesređeno stanje zemljišnih knjiga (nota bene, u rujnu 2022. godine je započelo javno izlaganje podataka katastarskog operata s istodobnom obnovom zemljišne knjige za k.o. Centar (Grad Zagreb)), moguće je da će u određenom broju slučajeva nastati novi postupci u kojima će se utvrđivati stvarni vlasnici stanova. Radi efektivnosti ostvarenja temeljnog prava vlasnika stanova (prava na posjed), predlaže se da se pravni odnos zaštićenog najma u ovim slučajevima pretvara u pravni odnos najma s prosječno slobodno ugovorenom najamninom, ali na određeno vrijeme bez gubitka prava vlasnika na solidarnu naknadu. Otvara se pitanje diskriminacije između dvije kategorije istih adresata u istoj pravnoj poziciji, a ovisno o formalnoj pretpostavci prijave stana u Registar. d) članak 22. stavak 3. – navedena odredba propisuje u slučaju da zaštićeni najmoprimac, odnosno drugi taksativno navedeni srodnici zaštićenog najmoprimca ima u vlasništvu drugu useljivu nekretninu u istoj jedinici lokalne samouprave u kojoj se nalazi i stan u pitanju, prema tom zaštićenom najmoprimcu se može provesti isključivo Druga programska mjera (isplata zaštićenog najmoprimca). Nije jasno zbog kojeg razloga bi se provodila isplata u slučaju da zaštićeni najmoprimac, odnosno njegov bliski srodnik, ima u vlasništvu drugu useljivu nekretninu i to još na području iste jedinice lokalne samouprave. Navedeno iz razloga, što je njihovo stambeno pitanje de facto riješeno. e) članak 51. stavak 1. toč. 2. – navedena odredba isključuje od prava na solidarnu naknadu vlasnike stanova koji su vlasništvo stekle naplatnim pravnim poslom nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, odnosno njihove pravne sljednike. Obrazloženje Prijedloga zakona navodi kako su navedene kategorije vlasnika stjecanjem prava vlasništva svjesno preuzele i poslovni rizik znajući da postojanje zaštićenog najma i nemogućnosti ulaska u neposredni posjed stana. Navedena odredba je diskriminatorna prema navedenoj kategoriji vlasnika stanova s obzirom na način stjecanja prava vlasništva, a i nepravedna je i prema vlasnicima stanova koji su bili tzv. izvorni vlasnici. Naime, ugovor o zamjeni je također naplatni pravni posao i zamisliva je situacija da su npr. dva tzv. izvorna vlasnika stana zamijenila stanove u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Iako tzv. izvorni vlasnici, zbog stjecanja vlasništva stana naplatnim pravnim poslom (ugovorom o zamjeni) koji je sklopljen nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova, takvi tzv. izvorni vlasnici stanova ostaju bez prava na solidarnu naknadu. f) članak 52. stavak 1. – navedena odredba propisuje visinu solidarne naknade koja je apsolutno nezadovoljavajuća i nije u skladu s recentnom praksom Europskog suda za ljudska prava. Obrazloženje Prijedloga zakona u tom smislu navodi kako je solidarna naknada vrsta naknade koja se isplaćuje inicijativom Republike Hrvatske onim vlasnicima koji nisu nikada potraživali naknadu štete pa zbog toga, sukladno obrazloženju, nisu bile niti zainteresirane za naknadu. Navedeni zaključak je preuranjen, nepotkrijepljen i suprotan i recentnoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske u kojoj je Ustavni sud Republike Hrvatske zaključio kako se vlasnicima stanova ne može staviti na teret činjenica da nisu potraživali iznos naknade štete prije lipnja 2019. godine, budući da su tek razvojem sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske u 2018. godini postali svjesni da takvo pravo uopće i imaju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Ako rokovi teku od izvršnosti, za očekivati je da će biti potrebno pokretati i ovršne postupke, koji će (opet izgledno) biti u prekidu dok se pravomoćno ne okonča upravni spor. Mišljenje je predlagatelja zakona da se tom odredbom u praksi ne bi mnogo postiglo, a otvorila bi se mogućnost počinjenja nenadoknadive štete zaštićenim najmoprimcima. Dan je dodatan rok od 6 mjeseci za prijavu u Registar nakon što se pravomoćno okonča spor o vlasništvu. Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) nije predviđeno da bi raskidni uvjet za zaštićeni najam bilo vlasništvo druge nekretnine, niti je konačno riješen neki predmet u kojem je upravo ta činjenica meritum spora (neki jesu pravomoćno, ali su vraćeni od strane Ustavnog suda na ponovno odlučivanje). Treba obratiti pažnju da se ovdje govori o predmetima u kojima postoji ugovor o zaštićenom najmu ili presuda koja ga zamjenjuje. Druga je stvar postupak u kojem se tek treba donijeti presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu što je postupak koji se mora okončati prije provedbe programskih mjera. Iz tog razloga, u ovom Prijedlogu zakona to propisati kao raskidni uvjet ili razlog za neostvarivanje prava po ovom Zakonu je previše rizično jer bi takav zakon svakako bio predmet preispitivanja na Ustavnom sudu uz dobre šanse da bude ukinut i da cijeli postupak bude vraćen na početak. Također, cilj je potaknuti takve zaštićene najmoprimce na dobrovoljno iseljenje, a ne ih usmjeriti na višegodišnje sporove čiji će troškovi višestruko premašiti iznose predviđene drugom programskom mjerom. Što se stambenog zbrinjavanja tiče, propisano je da vlasništvo useljive nekretnine u istoj jedinici lokalne samouprave ograničava zaštićenog najmoprimca isključivo na drugu programsku mjeru. Osobe koje su naplatnim pravnim poslom nakon 5. studenoga 1996. stekle neuseljivu nekretninu morale su biti svjesne neizvjesnosti koju to sa sobom nosi i svjesno su ušle u takav rizik, ali su i kupile neuseljivu nekretninu znatno povoljnije od tržišne cijene. Stoga je neopravdano i takvim osobama isplaćivati solidarnu naknadu. Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu pred sudovima.
125 Radoslav Županović   Zakonom koji se predlaže, a koji je trebao biti davnih dana izglasan, intencija bi trebala biti rješenje problema vlasnika stanova kojima je posjed dokinut, tj. stanova na kojima postoji takozvani institut zaštićenog najma. Od Republike Hrvatske to je još davne 2014. godine zatražio i Europski sud za ljudska prava i to kroz presudu Statileo, a nakon toga i kroz presude za grupu predmeta koje su osudile Republiku Hrvatsku za kršenje ljudskih prava. S obzirom da problem ni do danas nije riješen Republika Hrvatska još uvijek je pod pojačanim nadzorom Odbora ministara Vijeća Europe. Za razliku od vlasnika stanova sa institutom zaštićenog najma, kojima je ESLJP priznao kršenje ljudskih prava i naložio državi da ispravi tu povijesnu nepravdu, kroz povrat u posjed i naknadu štete, zaštićenim najmoprimcima, unatoč brojnim tužbama koje su dolazile do tog suda, nikada nije priznao njihove zahtjeve da u istim stanovima ostanu, da im država osigura pravo na otkup i sl. Time su ESLJP i Ustavni suda Republike Hrvatske zauzeli čvrst stav da je privatno vlasništvo neupitna i nedodirljiva kategorija, te da zaštićeni najmoprimci ni u čemu nisu diskriminirani, jer je njihov pravni položaj bitno drugačiji od ljudi koji su bili nositelji ondašnjeg stanarskog prava u društvenom vlasništvu. Kao potvrda ove tvrdnje je između ostalih i najnovija presuda ESLJP-a Trumbić protiv RH, broj zahtjeva 11514/18 donesene dana 7.11.2023. godine. Iz navedenoga proizlazi da su prigovori zaštićenih najmoprimaca u osnovi bespredmetni i pravno neutemeljeni, pa se jasno da zaključiti da bi predloženim zakonom primarno trebalo rješavati pitanje koje opterećuje vlasnike navedenih stanova koji desetljećima nisu bili u mogućnosti raspolagati svojom imovinom. Vlasnici stanova temeljem navedenog traže od Vlade Republike Hrvatske hitan povrat u posjed njihove privatne imovine, kao i isplatu tržišne najamnine svim vlasnicima, bez obzira na to vodi li se sudski spor između dviju strana uključenih u ovaj problem, od stupanja zakona na snagu (odnosno uspostave predloženog Registra, koji se može uspostaviti i puno ranije od predloženog roka) do konačnog iseljenja zaštićenih najmoprimaca (detaljnije ovaj problem obrazložen je u tekstu uz članke na koje se referiram; članak 15. stavak 3. i članak 18. stavak 9.). Zbog dugogodišnjeg odugovlačenja rješavanja ovog problema prigovor nacrtu zakona ide i u smjeru nepostojanja definiranog krajnjeg roka u kojem predmeti u obradi moraju biti dovršeni i stan brisan iz registra. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove. Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu.
126 Ivana Pisa Anđelić   Više od 30 godina samostalne Hrvatske niste u stanju riješiti ovaj problem koji su sve ostale socijalističke države riješile davno!!Neznam jeli u pitanju nestručnost nesposobnost ili pogodovanje nečijim interesima?Sada člankom 15.stavkom 3 želite ovaj problem i mučenje dvije kategorije svojih građana produžiti još na 10-15 godina!Više od 60 % vlasnika ili najmoprimaca imaju tužbe jedni prema drugima i ako ovaj članak ostane ovaj zakon za njih praktički ne vrijedi sljedečih tko zna koliko godina,poznavajuči brzinu Hrvatskog pravosuđa!Mi vlasnici smo prisiljeni tužiti državu da bi se izborili za svoja prava a onda Opčinsko državno odvjetništvo nam uzvraća da zaštićeni najmoprimci imaju imovinu ili da su prijavljeni na drugoj adresi i da se tužimo sa njima!Država sve zna i može provijerit tko posjeduje kakvu imovinu ali ne ostavljate nama da se tužimo!Samo u novinama vidite njihovi čelnici koliku imovinu imaju a bore se za ono što nikad nije bilo njihovo!!!Zato želimo da se mijenja i članak 18.stavak 9 i da ide tržišna najamnina za sve!Sve ostalo vodi prema novim tužbama šta nije nikome u interesu!! Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove.
127 Slavko Alač   Prijedlog nacrta zakona je NEPROVEDIV, pošto predlaže postupke koji se ne mogu provesti iz sljedećih razloga: 1. Nema rokova naznačenih za realizaciju. 2. Treću programsku mjeru treba u cijelosti ukinuti jer ugrožava dom zaštićenih najmoprimaca i njihova egzistencijalna prava 3. Ne poštuje se NAČELO RAZMJERNOSTI S jedne strane, vlasnici dobivaju: -povrat stana, naknadu za izgubljenu dobit, tržišnu najamninu, prilikom otkupa stana država im plaća m2 po tržišnoj cijeni. S druge strane, najmoprimci: napuštaju stan, daje im se zamjenski po etalonskoj vrijednosti m2, a ne kao i svim ostalim nosiocima stanarskog prava (također bez ikakvih rokova!!??) Također, kod prodaje zaštićeni najmoprimac prima naknadu za svoj dom po etalonskoj vrijednosti m2, a ne kao vlasnici po tržišnoj! Zaštićeni najmoprimci plaćaju 50% tržišne najamnine do useljenja u zamjenski stan? (ovo može trajati vječno jer opet - nema rokova!!) ZAKLJUČAK: Ovim „prijedlogom zakona“ se opet oduzima zaštićeni najam i zaštićene najmoprimce se pretvara u PODSTANARE! I nakraju – gdje je NAŠ NOVAC koji se izdvajao puste godine za stanogradnju?? Nažalost, ova situacija uvjetuje da se Ustavnom tužbom traži pravda i utvrđuje razmjer. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe. Isto tako, činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Previđeno je da najam ne može iznositi više od 25% prihoda kućanstva čime su uzeti u obzir i socijalni slučajevi.
128 Ivica Samardžić   Prijedlog zakona pisan je od strane nestručnih ljudi koji sve kojih se zakon tiče stavljaju u isti koš. Tako nešto je nedopustivo jer svaki slučaj je slučaj za sebe. Govoriti o vlasništvu i nepovredivosti vlasništva, a prodavati nacionalizirane nekretnine stanarima licemjerno je i samo potvrđuje da se od samog početka ovom zahtjevnom problematikom bave osobe koje ne samo da nisu kompetentne već su i značajno potkapacitirane uz ispriku ostavljam mogućnost da se možda SAMO radi o osobama koje su zakone prilagođavale osobnim interesima i potrebama NEKIH . Država je morala kao PRAVA država na sebe preuzeti odgovornost od samog početka kada je krenula prodaja stanova na kojima postoji stanarsko pravo tj. svi stanari su na isti način morali konzumirati svoja stečena imovinska prava (stanarsko pravo). Novac od prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo u iznosu od cca 2 milijarde € (budući da je podatak o iznosu dobivenom od otkupa stanova od 1 milijardu 360 milijuna € vezan za uplate do 2005 godine, a obročna otplata je išla i više od 10 godina iza toga) zakonski je reguliran kome, na koji način u kojem postotku i u koju svrhu pripada. Stoga iznos od 107 milijuna € kojim se hvale oni koji zauzimaju javni prostor govori da su i stanari i vlasnici zakinuti za stotine milijuna € koje su država i jedinice lokalne samouprave prikupile od prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ne poštujući zakone koje je sama donosila država pokazuje koji je kapacitet i dignitet ljudi koji su bili zaduženi za provedbu tih zakona. Drugim riječima gospodo Vi koji krojite ljudske sudbine vratite novac koji ste uzeli u iznosu koji je predviđen ZAKONOM koji ste sami donijeli i ova će priča konačno dobiti normalan kraj za one koji su preživjeli ovu 30-godišnju golgotu i maltretiranje sa strane Vas i Vaših političkih prednika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Prema ocjeni predlagatelja zakona, prisiljavanje vlasnika na prodaju stanova jer netko treći ima subjektivan osjećaj da je taj stan njegov dom, ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava. Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno i jesu li sredstva potrošena namjenski za neku drugu predviđenu svrhu, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos.
129 Udruga vlasništvo i posjed   Udruga Vlasništvo i posjed svojim komentarima na zakonski prijedlog želi nastaviti svoju konstruktivnu ulogu u definiranju finalnog prijedloga, na isti način kao što smo sudjelovali u procesu njegovog uobličavanja u okviru radne skupine. Stoga je potrebno još jednom naglasiti osnovne činjenice: Uobičajena sintagma koja se uvijek naglašava je 'problem zaštićenih najmoprimaca' što je u osnovi netočno. Ovdje se radi o problemu vlasnika kojima je uslijed zločinačkih komunističkih zakona oduzet posjed nekretnina u vlasništvu, a nevjerojatna je činjenica da se ta situacija otegnula do danas. Europski sud za ljudska prava je to potvrdio još 2014. godine presudom Statileo nakon koje je uslijedilo niz presuda u grupi predmeta koje su osudile Republiku Hrvatsku za kršenje ljudskih prava, zbog čega RH i danas pod pojačanim nadzorom Odbora ministara Vijeća Europe te zbog toga trpi političku i financijsku štetu. Unatoč brojnim tužbama koje su najmoprimci uputili ESLJP-u, nikada nisu dobili ni jednu presudu u svoju korist što se temelji na čvrstom stavu ESLJP-a i civilizirane Europe da je privatno vlasništvo nedodirljiva kategorija te da je poštivanje vlasništva i vlasničkih prava jedan od temelja moderne civilizacije. Prema stavu ESLJP-a kao i Ustavnog suda RH zaaštićeni najmoprimci nisu ni u čemu diskriminirani jer je njihov pravni položaj bitno drugačiji od ljudi koji su bili nosioci stanarskog prava u društvenom vlasništvu, što je navedeno čak i u Ustavu SFRJ. Stoga se ovim zakonom primarno treba riješiti problem vlasnika koji desetljećima nisu u mogućnosti slobodno raspolagati nekretninama u svom vlasništvu. Udruga Vlasništvo i posjed podržava donošenje zakona iako držimo da se njime u svakom segmentu maksimalno pogoduje najmoprimcima. Bez nabrajanja svih benefita koji su predviđeni za najmoprimce, želimo naglasiti činjenicu da vlasnici dobivaju teoretsku mogućnost povrata posjeda nekretnina, upitnu tržišnu najamninu koja prema prijedlogu počine tek od 2025. godine i simboličnu naknadu za desetljećima dug prinudni najam okupiranih privatnih stanova. Za vlasnike nije predviđena nikakva dodatna kompenzacija za dugogodišnju devastaciju njihove imovine u vidu subvencioniranih kredita za obnovu, određenih poreznih olakšica itd. Država je ta koja je vlasnike zakidala i ograničavala im posjed kao i tržišnu najamninu, dakle kršila temeljna ljudska prava pa je bilo za očekivati da će vlasnicima biti ponuđen bar neki suvisli vid kompenzacije za učinjeno nasilje. Umjesto toga, najmoprimcima se pogoduje u svakom segmentu rješavanja 'njihovog problema', pa će u provedbi ovog zakona najmoprimci i dalje ostati povlaštena socijalna kategorija iako su oni, potpuno očekivano, duboko nezadovoljni i konsternirani činjenicom da ih se uznemirava nakon više od 70 godina praktički besplatnog stanovanja u tuđim stanovima. Zakonom nisu na adekvatan način sankcionirane ni masovne zlouporade instituta zaštićenog najmoprimstva koji bi u svojoj osnovi trebao biti socijalna kategorija jer je većina današnjih zaštićenih najmoprimaca izuzetno dobro situirana, sa brojnim nekretninama u vlasništvu. U kritikama zakona prednjače njihovi predstavnici od kojih se neki mogu svrstati u kategoriju veleposjednika. U cilju osporavanja zakona stanarske udruge naglašavaju povredu univerzalnog konvencijskog prava, odnosno 'prava na dom' koji pogrešno i bezuvjetno tumače u svoju korist, iako pravna situacija odudara od njihovih tumačenja. Kao potvrda ove tvrdnje je i najnovija presuda ESLJP-a Trumbić protiv RH, broj zahtjeva 11514/18 donesene dana 7.11.2023. godine, kojom je zaštićeni najmoprimac koji se proširio na potkrovlje izgubio 'pravo na dom' pozivajući se na trajnu povezanost sa tim prostorom jer je potkrovlje koristio više desetljeća. Upravo ta 'trajna povezanost' je i glavni argument stanarskih udruga, međutim i iz ove najnovije presude ESLJP-a proizilazi da se ovaj argument ne primjenjuje automatski na pravo na dom u privatnom stanu. Stoga držimo da su prigovori zaštićenih najmoprimaca u osnovi bespredmetni i pravno neutemeljeni. Osnovni prigovor naše udruge osnosi se na izostanak krajnjeg roka u kojem predmeti u obradi moraju biti dovršeni i stan brisan iz registra. Taj rok bi trebao biti isti za sve predmete i tekao bi od administrativnog početka provedbe odabranih mjera što bi u velikoj mjeri doprinjelo pravnoj sigurnosti kako vlasnika tako i najmoprimaca. Držimo da taj rok treba biti administrativno ograničen na maksimalno 24 mjeseca. Naravno, svima je u interesu da to bude kraći period unutar zadanog roka, ali njegov izostanak ostavlja brojne nedoumice o provedbi zakona. Stoga predlažemo zakonodavcu da ovaj rok propiše unutar postojećih članaka ili uvođenjem novog. Uz navedeno, Udruga Vlasništvo i posjed predlaže i druge korekcije prijedloga zakona što je obrazloženo u tekstu uz članke na koje se referiramo. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. 1. Siječnja 2025. prestaju odnosi zaštićenog najme i postaju odnosi privremenog zaštićenog najma, teško je zamisliti restriktivniji uvjet za prestanak tog odnosa od navedenog. Od 1. siječnja 2025. vlasniku se plaća tržišni najam (50% plaća zaštićeni najmoprimac, a 50% Republika Hrvatska) bez obzira je li vlasnik pokrenuo sudski spor.
130 UDRUGA STANARA GRADA SPLITA   Poštovani, U ime preko 400 obitelji bivših nositelja stanarskog prava tzv. zaštićenih najmoprimaca koje žive u gradovima Splitu i Dubrovniku, dostavljamo svoje mišljenje i osnovne primjedbe na Prijedlog zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br. 12027/10) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-3242/2018 i dr.  Na početku odmah želimo naglasiti da je stanarsko pravo koje nam je oduzeto imovinsko pravo te da je problem država, a ne vlasnici i stanari.  Ujedno po tko zna koji put postavljamo pitanje gdje su nestali novci od otkupa stanova namijenjeni rješenju našeg problema.  Slučaj Statileo na koji se zakon poziva i čije ime nosi je bezočno kompromitiran upletenošću aktera u sukobu interesa i nipošto nije smio postati platforma na kojoj se gradi. Cjeloviti tekst predloženog zakona smatramo neprihvatljivom, a posebno Članke zakona koje navodimo u daljnjem tekstu i za koje smatramo da su na način na koji su predloženi neprovedivi. Članak 18. stavak 1. mijenjati da glasi: (1) Ako je stan upisan u Registar sukladno članku 15. ovoga Zakona, od 1. siječnja 2025., odnosno od dana kada počinje provedba Programa do ispisa stana iz Registra, započinje novi pravni odnos prijelaznog zaštićenog najma u kojem je privremeni zaštićeni najmoprimac dužan vlasniku plaćati 20 % iznosa prosječne najamnine, a Republika Hrvatska preostalih 80 %. OBRAZLOŽENJE: obveza najmoprimca u iznosu od 50% tržišne najamnine je prevelika jer se radi o nerealnom teretu za stanove koji nisu primjereni tolikoj cijeni najma na tržištu. Isti su godinama neodržavani, a imamo i stanova u kojima nema ni tekuće vode ni sanitarnog čvora. Vjerovali ili ne istina je. Kad se tome pridoda činjenica da je kategorija zaštićenih najmoprimaca u najvećem broju slučajeva populacija starije životne dobi, umirovljenici s malim mirovinama, opravdamo postavljamo pitanje koliko je predloženo plaćanje 50 % tržišne najamnine realno i provedivo. DRUGA PROGRAMSKA MJERA Članak 22. Stavak 1. mijenjati da glasi: U okviru druge programske mjere, zaštićeni najmoprimac ima pravo na isplatu novčanog iznosa u visini od 85 % tržišne vrijednosti po metru kvadratnom stana u kojem živi s članovima svoga domaćinstva, a u zamjenu za prestanak statusa zaštićenog najmoprimca, iseljenja iz stana te njegovu predaju u posjed vlasniku ili podredno, ako vlasnik nije dostupan ili se ne odazove na poziv za primopredaju stana iz bilo kojeg razloga, Republici Hrvatskoj. Članak 22. stavak 2. mijenjati da glasi: Tržišnu vrijednost stana po m2 za provedbu druge programske mjere utvrđuje stalni sudski vještak za procjenu vrijednosti nekretnina. Članak 23., 24.,25. i 26. Stavke u ovom člancima potrebno je izmijeniti sukladno predloženoj izmjenami u članku 22. Stavak. 1 OBRAZLOŽENJE: Ovom izmjenom bi se zaštićenom najmoprimcima (bivšim nositeljima stanarskog prava) omogućilo da na tržištu kupe stan pod uvjetima pod kojima su nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu otkupili svoje stanove, a to je bilo za max. 15 % tadašnje tržišne vrijednosti stana. Dodatni razlog za promjenu stoji i u činjenici da je za taj isti stan država vlasniku spremna isplatiti 100 % tržišne vrijednosti (mjera 4. i mjera 5.) dok se u zamjenu za iseljenje zaštićenom najmoprimcu nesrazmjerno nudi izrazito manje, odnosno etalonska cijena po m2 koja nije ni blizu dostatna zaštićenom najmoprimcu za kupnju stana na tržištu. Bitno je naglasiti i to da presuda Vrhovnog suda RH br. GZ 801/70-5 kaže da je stanarsko pravo imovinsko pravo pa protupravni gubitak ovog prava ima posljedicu naknade štete u visini tržišne vrijednosti stana. TREĆA PROGRAMSKA MJERA Članak 28. stavak 1. U prijedlogu zakona nigdje se ne navodi koji su to razlozi za oslobođenje Republike Hrvatske od obveze davanja bivšem zaštićenom najmoprimcu u najam odgovarajućeg stana u svom vlasništvu ??? Članak 28. stavak 2. 3. i 4. brisati OBRAZLOŽENJE: - Ovako napisani stavci 1. 2. 3. i 4. članka 28., zaštićenog najmoprimca stavljaju u krajnje nepovoljan položaj te mu ne garantiraju pravnu sigurnost stanovanja i pravo na dom. Poznato je da je na slobodnom tržištu praktično nemoguće pronaći stan za dugoročni najam odnosno najam na neodređeno vrijeme, a pogotovo u jedinicama lokalne samouprave koje graniče s obalom Jadranskog mora. U slučaju prihvaćanja treće programske mjere od strane zaštićenog najmoprimca ista je održiva jedino ako se RH zakonom obveže da neće iseliti stanara prije nego mu osigura zamjenski stan u kojem će plaćati zaštićenu najamninu i moći ga otkupiti pod uvjetima pod kojima su bivši nositelji stanarskog prava otkupljivali stanove u društvenom vlasništvu na temelju Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Ovakav prijedlog koji je ponuđen je zapravo isključivo oslobađanje stana za vlasnika, a iseljenje stanara u nesigurnu tržišnu podstanarsku zonu koja je sve a ne dom. Zaštićeni najmoprimac bi trebao ostati u svom stanu sve dok Republika Hrvatska ne ispuni obvezu iz stavka 1. članka 28. i ponudi mu drugi stan bilo da se radi o stanu u vlasništvu Republike Hrvatske, jedinice lokalne samouprave ili stanu privatnog vlasnika s kojim Republika Hrvatska ima ugovor o neograničenom najmu. Načinom kako je predloženo Republika Hrvatska na zaštićenog najmoprimca ponovno stavlja prekomjerni teret odnosno gura ga na nesigurno tržište slobodnog najma gdje u bilo kom momentu može doći u situaciju da ga novi najmodavac izbaci iz stana. Članak 31. stavak 2. mijenjati da glasi: Povlašteni uvjeti iz stavka 1. ovog članka određuju se tako da se kupoprodajna cijena stana utvrđuje na način na koji se utvrđivala otkupna cijena stana u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1992. godine. Članak 31. stavci 3., 4., 5. i 6 brisati. OBRAZLOŽENJE: Ovom izmjenom zaštićenim najmoprimcima bi se omogućila kupnja stana pod istim uvjetima pod kojima su u Republici Hrvatskoj svoje stanove otkupili ostali nositelji stanarskog prava. Sve drugo predstavlja nesrazmjer odnosno stavljanje prevelikog tereta na zaštićenog najmoprimca u odnosu na Republiku Hrvatsku i vlasnike stanova. Članak 38. stavak 1 mijenjati da glasi: Kupoprodajna cijena stana utvrđuje na način na koji se utvrđivala otkupna cijena stana u društvenom vlasništvu u Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo iz 1992. godine. Članak 38. Stavci 2., 3., 4., 5 i 6 brisati OBRAZLOŽENJE: Ovom izmjenom zaštićenim najmoprimcima bi se omogućila kupnja stana pod istim uvjetima pod kojima su u Republici Hrvatskoj svoje stanove otkupili ostali nositelji stanarskog prava. Sve drugo predstavlja nesrazmjer odnosno stavljanje prevelikog tereta na zaštićenog najmoprimca u odnosu na Republiku Hrvatsku i vlasnike stanova. Članak 42., stavak 3. Nejasno je što se događa ako se zaštićeni najmoprimac odluči za ponuđenu mogućnost kupnje stana u kojem stanuje, a vlasnik to ne želi. Nejasno je što je u tom slučaju s mogućnošću da najmoprimac rješava status putem treće ili druge mjere ? Zaključak: Sve gore navedene primjedbe su samo dio onoga što u zakonu treba mijenjati te se nadamo da će se to i dogoditi. U suprotnom ćemo kao udruga i pojedinci ponovno zatražiti procjenu ustavnosti navedenog prijedloga jer ako netko živi toliko godina u jedinom domu kojeg ima i poznaje, onda nema te sile koja će mu objasniti da to nije njegov dom i da ga pod uvjetima predviđenim ovim prijedlogom zakona može tek tako zamijeniti za bilo koji drugi. Za Udruge stanara grada Splita i Dubrovnika Iva Tukić, predsjednica Udruge stanara grada Splita Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe. Republika Hrvatska subvencionira 50% tržišne najamnine ili omogućuje najam od 2,00 eura po metru kvadratnom ako isele u stan u vlasništvu Republike Hrvatske. Stav je predlagatelja zakona da 50% najamnine nije prevelik teret, a osobito ako se uzme u obzir da je maksimum ograničen na 25% prihoda članova domaćinstva. Činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Ako u stanu nema tekuće vode, onda je potpuno neracionalno da bilo tko u 21. stoljeću u tom stanu živi i da to država još subvencionira. Takve osobe su kandidati za programsku mjeru 3. Ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza trebala značiti i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u materijalnoj (novčanoj) vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj sudskoj odluci. Ideja da bi trebalo uzeti u obzir kvadraturu koju sada koriste zaštićeni najmoprimci, a koja prelazi njihove objektivne potrebe, i dati im upravo stan te kvadrature nije predviđena, niti propisna, niti obećana u niti jednom trenutku. Treba jasno razlikovati stambeno zbrinjavanje od neopravdanog bogaćenja na institutu zaštićenog najma. Do trenutka iseljenja zaštićenog najmoprimca Republika Hrvatska će raspolagati s dovoljnim brojem odgovarajućih stanova. Nemoguće je vratiti vrijeme i ponoviti uvjete za otkup stanova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, Međutim, te cijene valja usporediti s tržišnim cijenama tada koje su bile vrlo slične etalonskoj vrijednosti gradnje koja je bila osnova za izračun cijene. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a ovakvo postupanje nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona. Otkup je omogućen na 20 godina bez kamata po etalonskoj vrijednosti što je vrlo povoljno i iznosi višestruko manje od najma za isti stan na tržištu (pod uvjetom da se radi o stanu primjerene kvadrature). Ako vlasnik ne želi prodati svoj stan, zaštićeni najmoprimac ima pravo izbora između druge i treće programske mjere.
131 Ana Nikolić   Poštovani, pod pretpostavkama primjerenim demokratskom društvu utemeljenom na vladavini prava slažem se kako ovaj zakon treba omogućiti „obeštećenje vlasnika stanova zbog prekomjernog ograničenja njihovog prava vlasništva na stan“. No, smatram kako je, radi zaštite te države i ogromne mase novca poreznih obveznika koji će platiti rješenje ovog desetljećima dugog problema, potrebno napraviti distinkciju između različitih skupina „vlasnika“. Naime, i dosadašnji zakoni razlikovali su više kategorija vlasnika kada pravo vlasništva na stanu oduzetom nacionalizacijom i pravo vlasništva na stanu oduzetom konfiskacijom nisu tretirali na isti način. (Vlasnici nacionaliziranih stanova imali su pravo samo na minimalno novčano obeštećenje, a stanari u takvom stanu dobili su pravo na otkup stana. Vlasnicima konfisciranog stana, pak, vraćen je stan i sada bi ih trebalo obeštetiti tržišnom vrijednošću stana ili povratom imovine, a stanarima je oduzeto stečeno pravo.) U tom smislu, a in bona fide, ovaj zakon trebao bi ispraviti nepravdu nanesenu vlasnicima oduzete imovine, ali i stanarima kojima je oduzeto stečeno pravo. U Registru stanova koji se ovim zakonom predviđa izraditi, potrebno je definirati 3 različite grupe vlasnika i u skladu s činjenicama rješavati problem. Navest ću te 3 kategorije: 1. Vlasnici koji nikada ni na koji način nisu obeštećeni za oduzimanje imovine Ovi vlasnici trebaju biti obeštećeni u visini sadašnje tržišne vrijednosti njihove nekretnine ili vraćanjem nekretnine u posjed. „Zaštićeni najmoprimac“ trebao bi biti obeštećen na isti način. 2. Vlasnici kojima stan nije oduzet, već su samovoljno, prema svojim potrebama, u SFRJ mijenjali svoj privatni stan za drugi na prostoru bivše države i koji su kasnije u RH otkupili društveni ili nacionalizirani stan (što im je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo omogućavao jedino u slučaju da je u njihovom privatnom stanu „zaštićeni najmoprimac“ tj. da je stan neuseljiv.) Ova kategorija vlasnika obeštećenje bi dobila u visini one sume koju su izdvojili za otkup stana ili za koju su oštećeni (uvećeno za inflaciju). 3. Vlasnici - prekupci stanova sa „zaštićenim najmoprimcem“ koji su kupili neuseljiv stan po izuzetno niskim cijenama. Ova kategorija svjesno je ušla u rizik kupovine ovakve nekretnine prije donošenja bilo kakvog zakona i svjesno je kalkulirala te im država ne duguje obeštećenje. Svoju situaciju uzrokovali su sami, a nisu u nju dovedeni kao dionici u prošle dvije kategorije. U najboljem slučaju trebali bi biti obeštećeni za iznos koji su uložili. I u drugom i u trećem slučaju „zaštićeni najmoprimac“ trebao bi ostati u svom domu i dobiti pravo na otkup tog stana po kriterijima po kojima su građani otkupljivali nacionalizirane i društvene stanove (bez reguliranja broja kvadrata ili kalkuliranja tržišne cijene). Kada bi se ovaj zakon pisao imajući u vidu da tek mali dio vlasnika jesu oni koji nikada nisu obeštećeni za nanesenu štetu i da su građani RH na neki način obeštetili jedan veliki dio vlasnika stanova, suma novca poreznih obveznika koju će biti potrebno uložiti za rješavanje problema „zaštićenih najmoprimaca“ bila bi daleko manja od ove koja je predviđena ovakvim zakonom. Kako bih demonstrirala važnost distinkcije različitih grupa vlasnika, navest ću primjer: Izvornoj vlasnici stana u kojem živi član moje obitelji (a u koji je nekoć bio i moj dom) stan nije oduzet, već je zamjenom stanarskih prava preselila u odgovarajući trosobni društveni stan i ostao nominalni vlasnik stana kojeg je mijenjao. Nasljednicima te vlasnice, sadašnjim vlasnicima, ostao je ovaj stan od 75 m2 u nominalnom vlasništvu, sa stanarom koji je imao stanarsko pravo. U vrijeme otkupa stanova devedesetih ta nasljednica izvorne vlasnice je živjela s drugom bakom u nacionaliziranom stanu. Od bake je naslijedila stanarsko pravo u tom stanu i po Zakonu o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao samac, sa svojih 27 godina, za 10 000E otkupila je stan od 85 m2 koji sada vrijedi 350 000 eura. Ovo pravo po tom zakonu imala je samo zato što je njen privatni stan (ovaj u kojem smo mi) nastanjen „zaštićenim najmoprimcem“. Da nije, ne bi mogla otkupiti taj stan. Ne znam je li jasno kako je ovo treći stan kojim će sada ova nasljednica biti obeštećena??? (zamijenjeni, nacionalizirani i sada naš) Istovremeno, vlasnici tog nacionaliziranog stana kojeg je vlasnica našeg otkupila, željeli su povrat svoje obiteljske nacionalizirane imovine, ali su izgubili spor u Strasbourgu 2013.g. jer su hrvatski zakoni legalizirali ovaj apsurd. Jedan vlasnik može dobiti nazad svoj stan, drugi ne može, iako je prvi samoinicijativno otišao iz svog stana, a drugome je oduzet nacionalizacijom. U svakom slučaju, vlasnica našeg stana već je obeštećena jer joj je dato pravo otkupa nacionaliziranog stana jer je njen neuseljiv. Po Statileovom zakonu država sada mom vlasniku duguje stan i tržišnu najamninu. Ona je uvijek u pravu i kao vlasnik i kao stanar u tuđem stanu. Mojoj obitelji, pak, država ovim prijedlogom zakona nudi razne opcije rješenje problema: osiguran smještaj u domu, plaćanje tržišne najamnine, subvenciju pola tržišne najamnine dok čekamo stan koji ćemo otkupiti, ili pak možemo dobiti 40 000 eura za renovaciju stana kojeg nemamo i izaći iz ovog. Vjerujem da nemam nerealna očekivanja (kako navodite) s obzirom na opisanu situaciju i na to da sam ja oštećena strana, kada očekujem sljedeće: Završite ovu agoniju i poštenom odštetom stimulirajte stanara u drugoj mjeri koju navodite, treću mjeru provedite u što kraćem roku, stanara pri kupnji stana oslobodite plaćanja poreza, a tržišnu najamninu neka plaća država ako smatra da je ona neophodna i zakonita, jer je država krivac što smo i mi i vlasnici 30 godina svog života proveli iščekujući rješenje ovog problema! Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Prema ocjeni predlagatelja zakona, prisiljavanje vlasnika na prodaju stanova jer netko treći ima subjektivan osjećaj da je taj sta njegov dom, ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava. Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe.
132 Višnja Kabalin Borenić   U čitavoj ovoj pravnoj zavrzlami, potrebno je početi od jedne jedine činjenice. Tko su suprotstavljene strane. To nisu vlasnici stanova i najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. I jedni i drugi zapravo se nalaze na istoj strani. I jedni i drugi trpe posljedice postupanja države koja se ponovno pokušava nečasno izvući od svoje odgovornosti. Časno ili nečasno, nije važno, zar ne? Ali hoće li ovaj degradirajući i diskriminirajući prijedlog zakona proći test ustavnosti? Uzmimo u razmatranje argumentaciju Ustavnog suda u vezi Zakona o najmu stanova 96: Ustavni sud 1998. zahtijeva određenu kompenzacijsku mjeru za nosioce stanarskog prava u stanovima u privatnom vlasništvu: neograničeno trajanje najma, zaštićena najamnina i restriktivni uvjeti otkaza tog najma iz Zakona o najmu stanova 96. Iako Zakon o najmu iz 96 zbog “kompenzacijskih” mjera Ustavnog suda iz 1998. nije pao na Ustavnom sudu, one nipošto nisu otklonile nepravdu te je diskriminacija i muka određenog broja nosioca stanarskog prava nastavljena. Ovaj Zakon pak ukida neograničeno trajanje najma, zaštićene najamnine i restriktivnie uvjete otkaza. Kako se onda novi Zakon može smatrati ustavnim? Nadalje, nosioci stanarskog prava u stanovima u privatnom vlasništvu žive u stanovima više od 50 godine te je pogrešno iste stanove tretirati kao bilo što drugo nego domove. Zaštićene najmoprimce štiti pravo na dom zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje pravo u ovom slučaju znači odnos povezanosti sa točno određenim stanom temeljem 50 i više godišnjeg legalnog posjedovanja. Druga grupa pogođena postupanjima zakonodavca su vlasnici tih stanova, ali to je vrlo šarolika skupina koja se manjim dijelom sastoji od nasljednika izvornih vlasnika, a većim dijelom od prekupaca neuseljivih stanova, dakle od špekulanata. Čak i kad se ne bi radilo o špekulativnim ulaganjima u nekretnine, zakonodavac griješi kada suprotstavlja i izjednačuje pravo na dom i pravo na vlasništvo. Ostavit ću pravnicima citiranje zakona i presuda, ali moram inzistirati da je pravo na dom apsolutno, a pravo na vlasništvo zakonodavac može ograničiti ukoliko postoji neki kvalificirani javni interes. U ovom slučaju, postoji jasan kvalificirani interes a to je ukidanje diskriminacije do koje su doveli upravo postupci države u trenutku kad je počela na različite načine tretirati nosioce stanarskog prava koji su prije 1996. imali jednaka, vlasnička prava, neovisno o tome jesu li od iste te države dobili stanarsko pravo u privatnom ili u društvenom vlasništvu. Ustavno i pravedno rješenje postoji, za što je dokaz 1. verzija istog ovog Zakona. A kako i zašto smo se tako daleko odmakli od 1. verzije ovog Zakona? Drugi komentatori napisali su mnogo o sljedećim pitanjima: Gdje je nestao novac od otkupa stanova koji su bili namijenjeni rješenju našeg problema? Zašto zakonodavac na isti način tretira sve vlasnike stanova, pa i one koji su špekulirali prilikom kupnje neuseljivih stanova, i one koji su već otkupili jedan ili više stanova u društvenom vlasništvu? Zašto se kao temelj ovog Zakona polazi od slučaja Statileo koji vrvi od primjera sukoba interesa? Za čiji interes država diskriminira svoje građane, one koji su u djelovanjem vlastite države stavljeni u slab i obespravljeni položaj? Potrebno je stalno naglašavati kako je samo jedna strana odgovorna i dužna riješiti probleme koji proizlaze iz instituta stanarskog prava: DRŽAVA. Ona je problem stvorila te ga je opetovano propustila riješiti. Sada je vrijeme da se konačno pravedno riješi ova situacija i donese Zakon koji otklanja diskriminaciju i u skladu je s hrvatskim Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza trebala značiti i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u materijalnoj (novčanoj) vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj sudskoj odluci. Nemoguće je vratiti vrijeme i ponoviti uvjete za otkup stanova iz 90-ih godina prošlog stoljeća, Međutim, te cijene valja usporediti s tržišnim cijenama tada koje su bile vrlo slične etalonskoj vrijednosti gradnje koja je bila osnova za izračun cijene.
133 Mira Perkov   Poštovani, prijedlog Zakona koji ste donijeli smatram duboko nepravednim. Osobno živim u stanu kao zaštićeni najmoprimac, a posjedujem konfisciranu imovinu gdje sam sa državom 50 posto suvlasnik. U toj nekretnini žive zaštićeni najmoprimci. Kreditno sam nesposobna jer imam starosnu dob koju imam, a Ministarstvo graditeljstva još mi nije dalo informaciju koliko bi iznosio njihov udio suvlasništva, iako sam mjesecima od njih tražila taj podatak. Sve zakone u SFRJ, kao i danas, donosile su vlasti. Oni koji su tako oduzimali stanove, bili su kreatori svih zakona do dan danas, i vi to jako dobro znate. Donosili ste zakone onda, oduzimali, nacionalizirali i konfiscirali (ljudima koje je država proglašavala neprijateljima i ratnim profiterima), a sada se igrate pravde. Sramite se. Da imate volje, mogli ste sve već davno riješiti, ali ste uvijek gledali svoje interese. Prijedlog Zakona i opet ide na ruku interesnim skupinama, među kojima su i prekupci koji 'vrebaju' na preko 93 posto nekretnina u kojima žive zaštićeni najmoprimci. Mišljenja da sam svi mi, zaštićeni najmoprimci, imamo različite ljudske sudbine i vrlo kompleksne pojedinačne slučajeve te da bi se svaki od njih trebao razmatrati zasebno. Pravo na dom je iznad vlasništva jer je to dom, gdje ste živjeli 50, 70 godina i generacije su se tu odgajale. Vlasnike stanova država bi trebala pravično obeštetiti, a nama omogućiti otkup naših domova - ne stanova - nego domova. Fond novca od otkupa društvenih stanova trebao je riješiti naš problem odnosno, tim je novcem trebalo riješiti stambeno zbrinjavanje zaštićenih najmoprimaca u stanovima u privatnom vlasništvu. Tako je bilo zakonom definiramo. Međutim, to se nije napravilo čime smo mi, zaštićeni najmoprimci, po ne znam koji put, kolateralne žrtve vlasti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s citiranom praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine.
134 Iva Tukić   Zakon treba provoditi a ne samo donositi. Ovog načela se Ministarstvo nije rukovodilo. Dakle po tko zna koji put predlažete zakon koji je neprovediv. U ovom slučaju trebalo se voditi računa o cijelom povjesnom institutu zaštićenog najma Prije davanja komentara na sadržaj Nacrta upitala bi gospodu iz Ministarstva da nadju odgovornost kao političari i ljudi i da nam odgovore na naše pitanje koje smo postavili i DORH-u /nikad nismo dobili odgovor/ GDJE JE NOVAC OD OTKUPA EX DRUŠTVENIH STANOVA KOJI JE BIO NAMJENJEN RJEŠAVANJU OVOG PITANJA. Da dobijemo odgovor na ovo piotanje nebi bilo potrebe da ministri i državni tajnici daju izjave o iznosu novca koje će potrošiti na nas. To je bio namjenski novac ali potrošen NENAMJENSKI. Ovaj Zakon nosi bombastičan naziv Prijedlog zakona o načinu izvršenja presude ESZLJP i Presude Ustavnog suda RH. Zamislite, a sadržaj istog se ne drži preporuka iz tih presuda.Presuda Statileo kaže da kod rješavanja ovog pitanja treba voditi računa o razmjernosti rješenja izmedju vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, a Presuda Ustavnog suda iz 2019 god je ukinula tada predložen zakon zbog rješenja ovog pitanja isključivo stavljajući celiki teret na zaštićene najmoprimce. Dakle traži se razmjer u rješavanju ovog pitanja, A kako ste vi to riješili ovim prijedlogo,: S jedne strane imate vlasnike koji dobivaju - stanove u kojima mi stanujemo više od 70 goina, dobivaju tržišnu najamninu dok Država nama ne dodjeli odgovarajući stan /pola Država - pola mi/ istovremeno dobivaju naknadu za izgubljenu dobit za stanove u koje većina nikada nije ni vidila// ovi stanovi nisu takovi da bi se mogla za najam dobiti tržišna najamnina 9.37 eur po m2 Imamo stanove koji nemaju ni tekuću vodu ni sanitarni čvor ? / Nitko ih ne pita o načinu stjecanja vlasništva nad tim stanovima /prekupci, oni koji su otkupili društvene stanove -njih je velika većina/ S druge strane imamo zaštićene najmoprimce kojima se obećava smještaj u državnim stanovima bez roka kada će se to realizirat/može i za slijedećih 39 god/ NJima se ne plaća m2 u slučaju iseljenja po tržišnoj najamnini već po etalonskoj vrijednosti za razliku od vlasnika, Umirovljenici i obitelji s malim primanjima plaćat će tržišni najam ni krivi ni dužni nakon 70 i više godina za svoj Dom. Dakle Prijedlog je neprovediv i nema stavke za koju bi se moglo kazati d vodi računa o razmjeru. Država je nedorasla donjeti pravično rješenje za ovaj problem kojeg je sama zakuhala pa se nadam da ne želi da i ovaj padne na Ustavnom sudu RH ili negdje u Evropi- Iz ovog je dobro vidljivio da se podilazi odredjenom lobiju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, i jesu li sredstva potrošena nenamjenski, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nije točno da su ta sredstva imovina zaštićenih najmoprimaca. Nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza trebala značiti i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u materijalnoj (novčanoj) vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj sudskoj odluci. Republika Hrvatska subvencionira 50% tržišne najamnine ili omogućuje najam od 2,00 eura po metru kvadratnom ako isele u stan u vlasništvu Republike Hrvatske. Stav je predlagatelja zakona da 50% najamnine nije prevelik teret, a osobito ako se uzme u obzir da je maksimum ograničen na 25% prihoda članova domaćinstva. Činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe.
135 BRANKA KOVAČEVIĆ   Zakon ne predviđa slučajeve gdje su nekretnine još uvijek u procesu povrata zbog sporosti državnih institucija. To treba dodati. Solidarna naknadu trebaju dobiti i vlasnici koji su tužili državu za razliku između zaštićene i tržišne najamnine. Solidarna naknada treba obuhvaćati neutuženo razdoblje. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prihvaćeno u dijelu da se uzimaju u obzir nekretnine u postupku povrata oduzete imovine
136 Vilma Tolić   Poštovani, premoreni već više desetljeća borbom sa RH za pravedno rješenje ovog problema, sada je pred nama novih 61.članaka i deseci stranica Zakona koje je i nakon nekoliko čitanja teško konzumirati. Pravne detalje ću prepustiti struci, a sa svoje pozicije zaštićenog najmoprimca, čija je obitelj 75 godina, i već petu generaciju u predmetnom stanu, želim prigovoriti na slijedeće: - zaštićena najamnina se ne smije ukinuti, sve dok se ne postigne suglasno rješenje obje strane - obveza najmoprimca u iznosu od 50% tržišne najamnine je prevelika, jer je kategorija najmoprimaca u najvećem broju slučajeva populacija starije životne dobi - programska mjera 3 je neprovediva, jer vodi ka vječnom najmu na slobodnom tržištu - rok od 4 mjeseca za iseljenje je prekratak, u našim stanovima su stvari koje su pripadale generacijama, mi nismo podstanari čije stvari stanu u 3 kofera, imajte to na umu - u slučaju da neki sretnik i uspije pronaći adekvatan stan na neodređeno na slobodnom tržištu, onda neka država s vlasnikom sklopi najam, i njemu direktno plaća pripadajući dio subvencije - tako će stanar imati veću sigurnost u ionako nezavidnom položaju podstanara u koji je doveden protivno svojoj želji - eventualni otkup stana po etalonskoj cijeni i lokacijskom koeficijentu je diskriminatoran u odnosu na prava koja su pri otkupu imali ostali nositelji stanarskog prava ( naša stanarska prava su istovrijedna ostalima ) - možemo li dobiti odgovor što se dogodilo sa prvom verzijom Zakona, izmijenjena je preko noći, dojam je da se u igru ponovno uključila interesna skupina koja je onomad kumovala i "Kuščevićevom" zakonu Obrazloženje: Naizgled se čini kako je ponuda od pet programskih mjera dovoljna da svaki pojedinačni slučaj pronađe svoje rješenje među njima, međutim, u praksi će se većina slučajeva svesti na mjeru broj 3, u kojoj je najviše nedorečenosti i prostora za manipulaciju zakona prema zaštićenim najmoprimcima. Prijedlog u čl.27 i 28 navodi kako će se najmoprimcima ponuditi zamjenski stan s mogućnošću njegova otkupa, te kako, u slučaju da takvih stanova nema na raspolaganju, velikodušno dobijamo subvenciju najma na slobodnom tržištu !!! Molim vas da mi odgovorite - gdje u Splitu postoje stanovi raspoloživi za najam na neodređeno vrijeme ?? I kako smo došli do toga da ustavom zajamčeno PRAVO NA DOM izjednačavate sa DOŽIVOTNIM PODSTANARSTVIMA na podivljalom tržištu najma i nekretnina u ovoj državi ?!? Zar zaista mislite da ste se domislili mudrom rješenju u kojem očekujete da bi ljudi treće životne dobi beskonačno dugo od sezone do sezone trebali preseljavati svoje ormare i tanjure, i ostatke nekadašnjeg obiteljskog života od apartmana do apartmana ?? Ovoj mjeri nedostaje rok u kojem je država dužna pronaći adekvatan zamjenski stan za zaštićenog najmoprimca ! Nama sa druge strane zakona ste za sve korake odredili rokove, ali sebi ne... Nadalje, dali ste svjesni da je ovo još jedan katastrofalan prijedlog koji će pokrenuti novu ustavnu tužbu, jer ponovno vrijeđate skupinu ljudi kojima je oduzeto legalno stečeno stanarsko pravo, i koji će zbog neprovedivosti 3. programske mjere, prije ili kasnije biti izbačeni na ulicu. Mjera tri je samo prijelazna faza u kojoj ćete legalno oprati ruke od vaše odgovornosti prema rješenju problema koji ste sami proizveli nakaradnim Zakonom o najmu stanova. Ovom ću prilikom spomenuti još jednom sve ono na što smo često ukazivali, a na šta se uporno oglušujete : - stanarsko pravo je imovinsko pravo - problem je stvorila država, a ne vlasnici i stanari - gdje su nestali novci od otkupa stanova namijenjeni rješenju našeg problema - slučaj Statileo je bezočno kompromitiran upletenošću aktera u sukobu interesa, i nipošto nije smio postati platforma na kojoj se gradi Zakon - ako netko živi 75 godina u jedinom domu kojeg ima i poznaje, onda nema te sile koja će mi objasniti da to nije moj dom i da ga mogu tek tako zamijeniti za bilo koji drugi prostor Možda će među nama i biti sretnika čiji će vlasnici pristati na obeštećenje kroz novac ili zamjenski stan, ali teško se oteti osjećaju da ste nas ponovno stavili u arenu, očekujući da se stvari između nas riješe nekim čudom bez gubitka ljudskosti i dostojanstva. Zar nije bilo dosta toga ? Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe. Ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza trebala značiti i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u materijalnoj (novčanoj) vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj sudskoj odluci. Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, i jesu li sredstva potrošena nenamjenski, tema je razgovore s jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Međutim, nije točno da su ta sredstva imovina zaštićenih najmoprimaca. Nenamjensko trošenje sredstava očito, samo po sebi, nije prekršaj ili kazneno djelo te povlači isključivo političku odgovornost aktera. Ako vlasnik ne želi prodati stan, postoji treća programska mjera, otkup stana u vlasništvu Republike Hrvatske po povoljnim uvjetima. Republika Hrvatska će raspolagati sa dovoljnim brojem stanova, ako ih ne bude imala u vlasništvu, gradit će se novi stanovi.
137 KSENIJA LEPEN   Poštovani,moja priča koja nema kraj -Stanarsko pravo u društvenom vlasništvu u jednosobnom tavanskom stanu koji je moja majka dobila 1952 godine,moj otac u želji da riješi stambeno pitanje,kada smo se rodile moja sestra i ja, adaptira vlastitim sredstvima 1975 godine dio tavanskog prostora,odnosno dvije sobe ,sveukupno stan je veličine 44m2. Nikad na dorađeni dio nismo dobili građevinsku dozvolu,ali je uredno sve bodirano od SIZ.a i godinama se na to plaćala stanarina. Tom prilikom promijenili smo sve instalacije u stanu, te kompletno uredili cjeli prostor .,uveli plin,kanalizaciju,vodu,telefon. 1985 god. moj otac umire,a sestra 1986 napušta stan.Od te godine moja majka i ja živimo same.1992 god. kad je počeo otkup društvenih stanova, odbijeni smo (kao i svi ostali stanari u stambenoj zgradi) jer je kuća nacionalizirana Sljedeći put odbijeni smo jer je kuća konfiscirana,ali stan ispod mene je uspio ishoditi otkup,a ostala 3stana i ja nismo Tada potpisujemo sa Gradom Zagrebom i postajemo zaštićeni stanari ...Moja majka,ja koja sam se u međuvremenu udala i moj suprug,a kćer i sin su samo navedeni kao stanari jer su bili maloljetni i nisu bili zaštićeni. I tada sve kreće ,smrt majke 2010,grad nas prebacio novim vlasnicima bez ikakve obavijesti,s njima morala potpisati ugovor . Sad počinje agonija,policija u mnogobrojnim provjerama dali mi stvarno tamo živimo ili ne,kao da sam kakav kriminalac. danju ,noću ,da bi nazadnje sa adrese na kojoj su od rođenja odjavili moju djecu,a mene one godine kad su bili izbori i 40000 izbrisanih birača i ja bila među njima. MUP me prijavio ponovno nakon 2 mjeseca stalnih provjera . U to vrijeme mi vlasnici šalju obavijest da zabranjuju dolazak mojoj djeci na njihovu nekretninu!!!!!Znači meni nitko nesmije doći u posjetu ako mi oni nedaju dozvolu..Kakva su moja prava na dom u kojem sam od rođenja 1968 godine. U međuvremenu se rastajem i ostajem sama na ugovoru.Imam ja još toga mnogo ispičati,ali bojim se da bi bilo predugo. Za sve ove podatke imam pismene dokaze koje mogu predočiti.Tu ću završiti priču koja još nema kraj.Samo želim da dočekam starost u moja 4 zida i da prestanem strahovati što će netko drugi odlučiti . Predlažem da nam se omogući otkup stana po istim uvjetima kakvi su bili u devedesetima, 10 posto od vrijednosti (što je bilo u prvoj verziji prijedloga zakona), Neka vlasnike obešteti država od sredstava prikupljenih prodajom stanova .Stoga je potrebno prije donošenja zakona napraviti registar najmoprimaca, i vlasnika, jer država je stvorila problem, pa ga i država treba riješiti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s citiranom praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Ako vlasnik ne želi prodati svoj stan, zaštićeni najmoprimac ima pravo izbora između druge i treće programske mjere. Otkup je omogućen na 20 godina bez kamata po etalonskoj vrijednosti što je vrlo povoljno i iznosi višestruko manje od najma za isti stan na tržištu (pod uvjetom da se radi o stanu primjerene kvadrature).
138 Ksenija Peroković   Poštovani, pozivam se na rješenje Ustavnog suda RH od 15.02.2022.g., a imajući u vidu da je naplatno stjecanje stanarskog prava fizičkih osoba u SFRJ 1969.g., bilo zakonski dopušteno, tako da su i nositelji stanarskog prava imali zakonsko pravo prvokupa. Predlažem da se stanarima priznaju skupo plačeni ugovori na neodređeno vrijeme u iznosu od 5.000.000 DIN iz 1969.g, jer su prekupci kupovali neuseljive zgrade sa već plaćenim stanovima, za 1/5 vrijednosti nekretnine, a ne po tržišnoj cijeni 1/1. Molim pravosuđe RH da uzme u obzir i činjenicu da radnici u bivšoj SFRJ koji su dobili stan od poduzeća nisu prilikom sklapanja ugovora na neodređeno vrijeme morali poduzeću uplatiti gotovinu u iznosu 5.000.000 DIN. Predlažem da nam se konačno nakon 30 godina omogući upis vlasništva u ZK, ili barem suvlasništva. Ako je stan već plaćen, zašto ga treba ponovno otkupiti? Što se tiče plaćanja najamnina po tržišnoj cijeni iz državnog proračuna RH za vlasnike prekupce koji imaju u vlasništvu po 10 nekretnina, predlažem da konačno poćnu uplaćivati porez na bogatstvo. S poštovanjem. Ksenija Peroković Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Porezna politika nije u domeni predlagatelja zakona, Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine.
139 Gordana Bogović   Samo jedan osvrt na cijelu situaciju. Ja neću pisati o zakonu i članu ovom ili onom - ja ću pisati o sebi i svojoj obitelji. Možda sam danas mogla biti vlasnica stana od 37 m2 u Novom Zagrebu da moji roditelji nisu željeli svojoj djeci (sestri i meni) priuštiti veći životni prostor. Legalno su napravili zamjenu malog stana za veći od 60m2. Pri tom ne sluteći da isti jednog dana neće moći otkupiti, iako su bili nositelji stanarskog prava. Da, na žalost naš stan je nacionaliziran, pa konfisciran. Kad smo se uselili, sjećam se - stan je bio nezamislivo derutan, bez grijanja i sa isključenom stujom i vodom. Zidovi žuti i crni od katrana koji je izbijao iz dimnjaka. Sve je smrdilo po ustajalosti i katranu. Tata je platio sve zaostale troškove za stuju, vodu... Stan smo adaptirali uz pomoć nama dragih ljudi, promjenili prozore, prvi smo u zgradi uveli plin i platili sve troškove za cijelu zgradu i kompletnu vertikalu, uveli centralno grijanje, adaptirali kupaonu i WC, promijenili parkete, okrečili zidove... Stan je dobio novo ruho. Vlasnicima ni traga ni glasa. Ne želim ovdje iznositi svoju tužnu sudbinu jer ona nije ni najmanje tužna - u ovom stanu pamtim divne trenutke svog djetinjstva, odrastanja, školovanja, udaje, rastave, smrti oca - suza, smijeha, radosti i veselja - da to je moj DOM. Ne tamo neka 4 zida, ne tamo neka zgrada, ne tamo neki stan kojem nisam vlasnik - TO JE MOJ DOM, DRUGOG NEMAM. Uredno plaćam sve svoj troškove, uzorna sam građanka, možda čak i prepristojna -hahahha. Volim ovu državu, moju Hrvatsku, - no ponekad se pitam voli li ova moja Hrvatska sve svoje građane. Samo želim imati krov nad glavom da mirno mogu spavati, a ne da strepim zajedno sa svojom obitalji hoćemo li jednog dana ako tamo neki lik iz nekog Ministarstva tako odluči - morati skupiti svoje stvarčice i spavati na cesti. Iskreno ne znam koji posao i u kojem svijetu moram raditi da bi si od svoje plaće mogla danas kupiti stan po tržišnim cijenama. Da, fakultetski sam obrazovana osoba... i da, ne mogu si priuštiti kredit za stan. Pita li se tamo neko u nekom Ministarstvu, u ovoj mojoj Hrvatskoj - kako žive ti "zaštićeni najmoprimci", strahuju li oni gdje će spavati, hoće li moći platiti kvadrat po tržišnoj cijeni, imaju li oni pravo na dom, na dostojanstvo, na svoj mir....ili je ovo samo borba za 4 zida da neko zgrne što više? Primljeno na znanje Primljeno na znanje U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Ako vlasnik ne želi prodati svoj stan, zaštićeni najmoprimac ima pravo izbora između druge i treće programske mjere. Ako vlasnik ne želi prodati stan, postoji treća programska mjera, otkup stana u vlasništvu Republike Hrvatske po povoljnim uvjetima. Republika Hrvatska će raspolagati sa dovoljnim brojem stanova, ako ih ne bude imala u vlasništvu, gradit će se novi stanovi Otkup je omogućen na 20 godina bez kamata po etalonskoj vrijednosti što je vrlo povoljno i iznosi višestruko manje od najma za isti stan na tržištu (pod uvjetom da se radi o stanu primjerene kvadrature). Kredit se ne diže u komercijalnoj banki, već Republika Hrvatska omogućuje otkup pa kreditna sposobnost nije uvjet.
140 Toni Sablić   Kao zaštićeni najmoprimac izražavam svoje neuzadovoljstvo 4. radnom verzijom Prijedloga zakona o načinu izvšenja presude Europskog suda za ljudska prava u sklopu predmeta Statileo protiv Hrvatske ( br12027/10) i Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3242/2018 i dr. koja nas dovodi do nepovoljnije situacije za nas zaštićene najmoprimce u odnosu na 1. verziju koja je bila puno povoljnija i prihvatljivija. Stan u kojem živimo moji koriste od 1949, dakle punih 74 godine. Mojima je tada stan dodjeljen na korištenje, a ne nasilno useljen kao što neki navode. U stan smo sve ove godine ulagali i doveli u stanje da se u njemu može živjeti , a pogotovo nakon potresa kada je poprilično stradao. Cijelo vrijeme smo uredno plaćali naknadu kao korisnici stanarskog prava a kasnije i kao zaštićeni najmoprimci. Velika je nepravds učinjena 1996 kada nosioci stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu nisu izjednačeni sa nosiocima stanarskog prava na društvenim stanovima jer su jedni stanarsko pravo pretovrili u vlasništvo uz plaćanje 10% vrijednosti stana, a drugi su pretvoreni u zaštićene najmoprimce. S obzirom da je ovu nepravdu učinila država, ona je mora i riješiti na zadovoljstvo obiju strana. S obzirom da su sredstva od otkupa društvenih stanova bila strogo namjenska za rješavanje problema zaštićenih najmoprimaca , obveza je države i lokalne samouprave da iznađe sredstva za rješenje problema. Nama je bilo uskraćeno pravo na traženje društvenog stana bez obzira što smo generacijama izdvajali u stambeni fond iz razloga što smo bili "stambeno zbrinuti" Imamo primjedbu i na "članove obiteljskog domaćinstva zaštićenog najmoprimca" jer u članove domaćinstva ne ulaze osobe rođene nakon 05,11,1996, Dakle, naš sin koji je rođen 09.07.1997. se ne ubraja u člana domaćinstva iako u tom stanu živi od rođenja i naveden je u sudskom rješenju kao član domaćinstva zaštićenog najmoprimca. Još jednom napominjem da je cijena po m2 previsoka, te treba uzeti u obzir da su zaštićeni najmoprimci uglavnom umirovljenici sa niskim mirovinama. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se kod određivanja kvadrature odgovarajućeg stana uzimaju u obzir i osobe rođene nakon 1996. ako su članovi domaćinstva. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s citiranom praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Ako vlasnik ne želi prodati svoj stan, zaštićeni najmoprimac ima pravo izbora između druge i treće programske mjere.
141 Branko Mikulić   Poštovana/i, na objavljeni tekst Prijedloga Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br. 12027) i odluke Ustavnog suda Republike Hrvatska broj:U-I-3242/2018 i dr., Nacrt br. 4, 4 radna verzija (rujan 2023.), dalje u tekstu : Zakon, u postupku javnog savjetovanja, dajem slijedeće komentare, odnosno primjedbe i prijedloge: U tekstu ovog Zakona nije definirana, odnosno pravno određena-normirana pravna situacija - slučaj kad vlasnik, fizička osoba nije živa. U tom slučaju čitav niz odredbi Zakona, primjenjujući značenje propisanih pojmova nije provediv jer stranka - vlasnik fizička osoba s obzirom na činjenicu njene smrti ne može sudjelovati ni ispunjavati propisane radnje i provedbene mjere utvrđene ovim Zakonom, čime se na nezadovoljavajući način rješava status bivšeg nositelja stanarskog prava - zaštićenog najmoprimca i članova njegove obitelji te ga dovodi u pravnu nesigurnost i snašanje prekomjernog tereta, odnosno Zakon ne ispunjava svoju svrhu osiguranja na dom, poglavito kad predlagač - sastavljač ovog Zakona ne raspolaže sa stvarnim stanjem u području koji predstavlja obuhvat ovog Zakona (vidi: dio II. Ocjena stanja i osnovna pitanja koja se trebaju urediti Zakonom te posljedice koje će donošenjem Zakona proisteći, t.1.9.d, Obrazloženje pojedinih odredbi, uz članak 29., odnosno donosi Zakonske odredbe na temelju pretpostavki bez poznavanja svih relevantnih podataka o osobama i stanovima na koji se taj problem odnosi. Posebno napominjem da se je stanarsko pravo u stanu s privatnim vlasništvom smatralo riješenim stambenim pitanjem i onemogućilo druge načine rješavanja stambenog pitanja s osnova dobivanja kredita ili stjecanja stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu za koji je bio omogućen otkup (dvostruki teret-izdvajanje u fond za stambeno zbrinjavanje i nemogućnost otkupa). Osim toga Zakon bi trebao predvidjeti većinu mogućih situacija. Tako na primjer vlasnik fizička osoba koji nije živ ne može postupati i provoditi propisane odredbe, odnosno: odazvati se i sudjelovati u prijavi stana u Registar (čl.12.), paziti na propuštanje roka prijave stana u Registar (čl. 13.), postupati po čl.17., čl.18., čl.19., čl.20., čl.23., čl.24.,, čl.34., čl.35., čl.36., čl.39., popuniti izjavu volje iz čl.42., čl.43 i čl.45. Slijedom navedenog, a s obzirom da Zakon treba predvidjeti situacije radi njihovog rješavanja bez tumačenja, predlaže se dorada, odnosno preformulacija teksta kojim su propisani neprovedivi postupci te dopuna teksta Zakona dodavanjem odredbi u postojeći tekst na pogodnom mjestu, a koji glasi: "U slučaju da vlasnik stana - fizička osoba nije živa, vlasnička prava po sili ovoga Zakona preuzima Republika Hrvatska te se tada status zaštićenog najmoprimca rješava na način kako je to definirano u 5. Programskoj mjeri te u skladu s člankom 31. ovoga Zakona. Osobe koje naknadno dokažu svoje vlasništvo mogu potraživati novčana sredstva koja je uplatio zaštićeni najmoprimac za otkup stana po povlaštenim uvjetima, a temeljem pisanog zahtjeva nadležnom ministarstvu." S poštovanjem, Branko Mikulić Primljeno na znanje Primljeno na znanje Predviđen dodatni rok za prijavu stana u Registar od 6 mjeseci od pravomoćnosti rješenja ili presude kojom je utvrđen vlasnik. Također, primjenjuju se i odredbe Zakon o općem upravnom postupku kao postupovne odredbe koje predviđaju različite situacije. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“.
142 Frane Siriščević   Ako je država iz nekog razloga nedorasla donijeti pravično rješenje za " ekstremno kompleksan imovinsko pravni problem" kojeg je sama "zakuhala" i ako ne želi da zakon ponovo padne na Ustavnom sudu, evo smjernica i stava Ustavnih sudaca po kojima bi morala postupiti. ANDREJ ABRAMOVIĆ LOVORKA KUŠAN dr. sc. GORAN SELANEC suci Ustavnog suda Republike Hrvatske Na temelju članka 27. stavaka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst) prilažemo sljedeće IZDVOJENO PODUPIRUĆE MIŠLJENJE U ODNOSU NA ODLUKU I RJEŠENJE USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE U PREDMETU BROJ: U-1-3242/2018, U-1-3365/2018, U-1-4709/2018, U-1-1142/2019, U-1-1391/2019 i U-l-1660/2019 od 14. rujna 2020. U ovom postupku suglasni smo s izrekom odluke i rješenja, ali se ne možemo složiti s obrazloženjem. Obrazloženje većine ne sadrži ključne argumente koji bi pomogli da se riješi problem koji je zakonodavac nastojao ukloniti osporenim odredbama te će samo produljiti, po našem mišljenju nepotreban, sukob dvije skupine gradana - vlasnika stanova i zaštićenih najmoprimaca. Ovom odlukom privremeno su zaštićena prava samo jedne od tih skupina, a mi smatramo da je Ustavni sud mogao i trebao zaštiti prava obiju skupinu. To je trebao učiniti već ranije, prilikom prve ocjene ustavnosti Zakona o najmu, a pogotovo je to trebao učiniti sada. Pred Ustavnim sudom je do donošenja odluke u ovom predmetu bilo mnogo predmeta po ustavnim tužbama kako zaštićenih najmoprimaca tako i vlasnika stanova. U radu na tim predmetima bilo je vidljivo da Zakon o najmu dovodi u pitanje prava gradana iz obje skupine, i sam za sebe ali i zbog problema koje je izazivao u sudskoj praksi, te je to iskustvo moglo biti temelj ne samo za raniju ocjenu tog zakona na inicijativu samog Ustavnog suda već i za temeljitiju ocjenu ustavnosti tog zakona u ovom predmetu. Ustavne tužbe koje su dolazile pred Ustavni sud, a ticale su se Zakona o najmu, bile su mahom ustavne tužbe ili vlasnika stanova ili zaštićenih najmoprimaca protiv odluka donesenih u njihovim međusobnim sporovima. Osnovna teškoća koju je Ustavni sud imao u rješavanju njihovih ustavnih tužbi bila je ta što ni odbijanjem niti usvajanjem ustavne tužbe uz ukidanje sudskih odluka donesenih u tim sporovima, ne bi bila ostvarena potpuna ravnoteža prava stranaka iz tih sporova niti u potpunosti zaštićena njihova prava, jer u tim sporovima nije sudjelovala stranka na kojoj je zapravo bio teret rješenja - država. Zato smo se nadali da će pitanja koja su se pred Ustavnim sudom pojavljivala u tim predmetima biti otvorena i raspravljena u ovom predmetu. To se međutim nije dogodilo. Prije svega, odluka u ovom predmetu trebala je voditi računa o cijelom povijesnom razvoju instituta zaštićenog najma, jer je on od iznimne važnosti za našu ocjenu ustavnosti najnovijih zakonodavnih izmjena. Na žalost, presude Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: ESLJP) sadrže više informacija o tom povijesnom razvoju nego naša odluka. Upravo zbog tog povijesnog razvoja smatramo da se ovdje nije radilo o izboru zakonodavnog modela koji bi bio irelevantan za Ustavni sud već je osporenim odredbama zakonodavac pokušao ukloniti ili barem ublažiti povrede prava jedne skupine do koje je došlo ranije, a zadaća je Ustavnog suda bila da utvrdi da li je u tome uspio tj. da li je uklonìo povredu prava vlasnika stanova, ali i da li je to učinio bez daljnje povrede prava druge skupine građana tj. zaštićenih najmoprimaca. Smatramo da je potpuno pogrešno na problem zaštićenih najmoprimaca gledati kao na privatnopravni spor dviju privatnih osoba. Zakon o najmu u dijelu koji se tiče zaštićenih najmoprimaca nije spor privatnog prava. Niti jedna od strana ugovora o zaštićenom najmu nije u tom odnosu dobrovoljno niti je utjecala ili mogla utjecati na bilo koji bitni element tog ugovora. Stoga se ovdje samo prividno radi o sukobu dvije skupine građana odnosno dva prava. Točnije, taj sukob je posljedica sukoba obiju skupina s jedne strane u odnosu na državu, a taj sukob i prava obiju skupina država pokušava riješiti naginjući se jednom na stranu jedne skupine dajući joj veća prava nauštrb druge, a drugi put krećući daleko u suprotnom smjeru. Na taj način prava građana niti jedne od te dvije skupine neće nikada biti riješena na ustavan način. Iako je transformacija stanarskog prava te institut zaštićenog najma nesumnjivo složeni pravni problem, o nevoljkosti svih tijela vlasti (pa i Ustavnog suda) da se s njime uhvati ukoštac mnogo govori činjenica da su posljednje izmjene i dopune Zakona o najmu, koje su predmetom ovog postupka, donesene u srpnju 2018., zapravo motivirane presudom ESLJP-a u predmetu Statileo protiv Hrvatske koja je pak iz srpnja 2014. godine. Zakon o najmu donesen je daleke 1996., a Ustavni sud se njime prvi put bavio 1998. kada je ukinuo tek nekoliko njegovih odredbi. Teško se ne zapitati o razini zaštite ljudskih prava u Hrvatskoj kada je potreban međunarodni sud da bi se ukazalo na neprihvatljivost rješenja po kojem vlasnik ne može ostvariti gotovo nikakva prava na stanu u svojem vlasništvu i to na neodređeno dugo vrijeme te pri tome mora plaćati troškove za taj stan daleko veće od najamnine koju za nju prima. Međutim, isto pitanje o razini zaštite ljudskih prava može se postaviti i kada ta presuda međunarodnog suda dovede do zaključka da zaštićeni najmoprimci, unatoč svim okolnostima pod kojima su oni taj status stekli, trebaju plaćati tržišnu najamninu te ubrzo i iseliti iz stana. Nadalje, kada je neka presuda ESLJP-a inspiracija za određene zakonodavne izmjene (ili odluke Ustavnog suda) tada je potrebno voditi računa o cjelokupnoj praksi tog suda, a ne donositi dalekosežne zaključke na temelju samo jedne presude. U svakom slučaju, u razdoblju od 1996. do danas propuštena je prilika da Ustavni sud kao sud koji bolje poznaje domaće pravo od međunarodnog suda, a pogotovo pravo koje se tiče transformacije društvenog vlasništva u privatno te stanarskog prava u zaštićeni najam, iskoristi svoju poziciju i slobodu procjene (tzv. margin of appreciation), riješi problem zaštićenih najmoprimaca umjesto da zajedno sa zakonodavcem kaska za presudom Statileo koja se zapravo tiče samo malog dijela problema odnosa vlasnika stanova, zaštićenih najmoprimaca i države. Propuštena je prilika da se taj problem riješi pravovremeno i sveobuhvatno. Drugi veliki problem koji vidimo u obrazloženju većine jest problem nedosljednosti. Naime, Ustavni sud neće moći zadovoljiti zahtjev dosljednosti ako će pojedine ustavne odredbe i riječi u njima tumačiti svaki put na drugi način. Tako u ovom predmetu većina pojam "vlasništva" iz članaka 48. i 50. Ustava veže samo uz definiciju vlasništva iz Zakona o vlasništvu (točka 29.1. obrazloženja), a u drugim predmetima uz definiciju koju je dao ESLJP tumačeći članak 1. Protokola br. 1 (v. primjerice odluku Ustavnog suda broj: U-1-763/2009 od 30. ožujka 2011. u kojoj Ustavni sud ponavlja "svoje ustaljeno stajalište" da se vlasništvo u smislu članka 48. stavka 1. Ustava mora vrlo široko tumačiti jer obuhvaća načelno sva imovinska prava). Prema tom "ustaljenom stajalištu" jamstvom iz članaka 48. i 50. Ustava obuhvaćeno je ne samo pravo vlasništva iz Zakona o vlasništvu već i neka druga prava, primjerice mirovine i primanja po osnovi socijalnog osiguranja, razne dozvole za obavljanje određenih djelatnosti i koncesije, potraživanja utvrđena pravomoćnim presudama, pa í legitimna očekivanja. I pravo na otkup stana na kojem postoji stanarsko pravo zaštićeno je u određenim okolnostima člankom 1. Protokola br. 1 Konvencije (v. predmet ESLJP-a Vijatović protiv Hrvatske). Ako će Ustavni sud jednom pojmu vlasništva davatí autonomno značenje (i to ono koje mu je dao ESLJP), a drugi put ograničiti se na značenje koje mu daje Zakon o vlasništvu, to će svakako biti nauštrb dosljednosti pa time i vladavine prava. Kada bi se problem zaštićenog najma promatrao kao trostrani odnos tj. kao odnos vlasnik - država - zaštićeni najmoprimac (umjesto vlasnik - zaštićeni najmoprimac), tada bi bilo Iako uočiti da prava vlasnika ne ugrožavaju zaštićeni najmoprimci već država, kao i da prava zaštićenih najmoprimaca ne ugrožavaju vlasnici već također država. Tada bi sasvim jasno bilo i da se taj problem može riješiti samo tako da država kompenzira vlasnike stanova zbog njihove dugotrajne nemogućnosti da mirno uživaju svoju imovinu te im tu imovinu čim prije vrati, kao i da na odgovarajući način, ovisno o okolnostima konkretnog slučaja, riješi probleme zaštićenih najmoprimaca. Oni su, s obzirom na zakonodavno rješenje koje je bilo na snazi od 1996. do donošenja osporavanih odredbi, imali u najmanju ruku legitimno očekivanje da će pod istim (ili u bitnome istim) uvjetima te stanove moći koristiti i dalje te su u skladu s tim organizirali svoj život i donosili životne odluke. Uz to, ne može se zanemariti ni činjenica da se stanarsko pravo dodjeljivalo na stanovima u društvenom vlasništvu i na stanovima u privatnom vlasništvu. I jedni i drugi stanovi bili su u istom stambenom fondu i nositelj stanarskog prava nije mogao utjecati na to u kakvom je vlasništvu stan na kojem dobiva pravo trajnog i neograničenog korištenja. Na kraju krajeva, svi zaposleni su plaćali doprinose za taj stambeni fond te se na taj način financirala gradnja novih stanova. Razlika u statusu stanara u privatnim i društvenim stanovima pojavila se tek u postupku tranzicije odnosno privatizacije kad su jedni stanari dobili priliku jeftino otkupiti stanove, a drugi su pak dobili status zaštićenog najmoprimca, s pravom očekujući da će taj status stečen temeljem zakona (a često i temeljem sudskih presuda) zadržati sve dok postoje okolnosti koje su postojale i u vrijeme donošenja zakona (ili presuda) koji im je taj status dao. Zaštićeni najmoprimci s pravom se pitaju nisu li stanari u društvenim stanovima pukom srećom bili u bitno različitoj í povoljnijoj situaciji (dovoljno je usporediti cijene po kojima su stanovi otkupljivani s najamninom koju bi zaštićeni najmoprimci po osporavanim odredbama trebali platiti te iseliti najkasnije 2023. godine) te u kakvoj su vezi puka sreća i vladavina prava. Mi smatramo da takve veze nema te da s e radi o nepravdi koju je država također dužna ìspraviti. Pri tome su okolnosti konkretnog slučaja o kojima treba voditi računa kod rješavanja problema zaštićenih najmoprimaca one okolnosti koje je ka o problematične uočavala i sudska praksa u primjeni Zakona o najmu, primjerice da li treba priznati status zaštićenog najmoprimca i osobama koje same (ili njihovi najbliži srodnici koji s njima žive) imaju imovinu (pa i nekretnine) veće vríjednosti; da li vlasník stana može tražiti iseljenje zaštićenog najmoprimca ako mu osigura drugi stan odgovarajuće veličine s obzirom na broj stanara (ili mu treba osigurati jednako velik stan bez obzira na broj stanara); da li vlasnik stana može tražiti povećanje najamnine ako je zaštićeni najmoprimac iznimno dobrog imovinskog stanja (ponekad daleko boljeg od vlasnika stana) itd. Na kraju krajeva, treba voditi računa i o generacijskím razlikama te različito tretirati prvu generaciju zaštićenih najmoprimaca koji su ranije imali stanarsko pravo, i sljedeće, mlade, generacije koje imaju priliku svoje stambeno pitanje riješiti na svoj račun. S tim u vezi ne možemo ne primijetiti, a što proizlazi í iz Konačnog prijedloga osporenog Zakona (v. točku 18.1. obrazloženja), da su osporene odredbe (kao i naša odluka) donesene bez detaljnije slike stvarne situacije, pa i bez ključnih podataka o broju stanova u privatnom vlasništvu i broja zaštićenih najmoprimaca, a pogotovo bez daljnjih podataka potrebnih za zakonodavno rješenje koje bi omogućilo fleksibilnija rješenja ovisno o konkretnim okolnostima. Bez uvažavanja činjenice da ovdje u bitnome teret leži na državi, kako u odnosu na vlasnike tako i u odnosu na zaštićene najmoprimce, nije moguće riješiti nastali problem i obrazloženje većine ne može biti uvjerljivo. Naime, ako se radi samo o uspostavi ravnoteže između prava vlasništva vlasnika stana i prava na dom zaštićenog najmoprimca tada nije jasno zašto osporeno zakonodavno rješenje ne bi bilo ustavno. Zašto bi vlasnik stana snosio sav teret ostvarenja prava na dom zaštićenog najmoprimca? Zašto bi privatna osoba kao vlasnik stana uopće snosila bilo kakav teret bilo čijeg prava na dom? Međutím, ako se na problem gleda kao na obvezu države da ispuni svoje obveze i prema vlasniku stana i prema zaštićenom najmoprimcu, tada problem više nije tako složen. On je možda skup, ali to više nije pravno pitanje o kojem ovisi ocjena ustavnosti. Ovako zbog zakonskih rješenja, koja su prvo bila neustavna, a zatim su s e izmjenama i dopunama ad hoc rješavali problemi na koje je ukazao međunarodni sud (povodom ranije odluke Ustavnog suda nisu vršene izmjene i dopune, iako su očito bile nužne, što je poseban problem) dolazi do povrede ustavnih prava građana obje skupine, među njíma se stvara nepotreban antagonizam, dok je glavni krivac za nastalo stanje tj. država, od prvotnog faktičnog oduzimanja stanova u privatnom vlasništvu bez naknade, davanje tih stanova drugim osobama na zapravo neograničeno korištenje točnije davanje trećim osobama stanarskog prava kao imovinskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu, uvođenjem raznih režima otkupa stanova za osobe koje su u bitnome bile u istoj poziciji, omogućavanjem otkupa stanova u društvenom vlasništvu za iznimno nisku cijenu, pri čemu tako ostvarena sredstva nisu nikada iskorištena za obeštećenje vlasnika stanova iako je to trebala biti njihova namjena, iz cijele te situacije isključena odnosno na nju ne pada nikakav teret. Sve dok je tome tako zakonodavni pendulum kretat će se jednom u jednom smjeru a drugi put u drugom, bez mogućnosti da se ispravi nepravda nanesena i vlasnicima i zaštićenim najmoprimcima. U Zagrebu, 21. rujna 2020. SUCl Andrej Abramović, v. r. Lovorka Kušan, v. r. dr. sc. Goran Selanec, v. r. Primljeno na znanje Primljeno na znanje
143 Ivana Valjak Razum   Velik dio zaštićenih najmoprimaca su osobe starije životne dobi koje su tijekom bivše države silom zakona izdvajale sredstva u fond solidarnosti kako bi se riješilo tuđe stambeno pitanje, koje nisu dobile pravo na društveni stan jer se smatralo da je njihovo stambeno pitanje riješeno. Stambeno pitanje u stanovima u kojima žive desetljećima, u stanovima u koje desetljećima isključivo oni ulažu. Danas ti isti ljudi strahuju što će s njima biti sutra. Jer država ne vidi problem u tome da najmoprimci plaćaju polovicu ekonomske najamnine u stanu u kojeg su desetljećima ulagali, ne vidi problem u tome da stan u kojem žive desetljećima mogu kupiti samo po tržišnoj cijeni. I ne vidi problem (niti diskiminaciju) u tome da najmoprimce iseli u stanove koje država smatra primjerenima bez stvarnog prava glasa najmoprimaca. Jer svaki pojedinac ima pravo na dom, ali neki malo više. Država je trebala osigurati sredstva za zbrinjavanje najmoprimaca, sredstva su potrošena nenamjenski. Neprihvatljivo - nije krivnja najmoprimaca i ne bi trebali financirati tuđe greške. Država pravi razliku između nositelja stanarskog prava. Neprihvatljivo - dok su jedni mogli otkupiti stan po 10% tržišne cijene, druge se tjera u skupi najam, kupnju stana po ekonomskoj cijeni ili najam u stan koji im država odredi. Država izjednačava izvorne vlasnike i prekupce. Neprihvatljivo - netko tko je svjesno kupio neuseljiv stan ne može imati jednako pravo na odštetu kao izvorni vlasnik. Problem zaštićenih najmoprimaca stvorila je država te je na državi da isti problem i riješi, ali ne preko leđa zaštićenih najmoprimaca niti vlasnika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s citiranom praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Ako vlasnik ne želi prodati svoj stan, zaštićeni najmoprimac ima pravo izbora između druge i treće programske mjere.
144 Frane Siriščević   Obzirom da je presuda Statileo podloga za izradu novog zakona, potrebno je navesti nekoliko nespornih argumentiranih činjenica iz kojih je moguće zaključiti da je postupak kontaminiran zbog sukoba interesa osoba uključenih u postupak, kao i njihove šutnje. Dužnosnici koji bili uključeni u postupak Statileo pred ESLJP bili su: - Štefica Stažnik - zastupnica Vlade RH pri ESLJP u kontinuitetu od samog početka do danas - Nina Vajić - sutkinja ESLJP u mandatu 1998.- 2012. - Željko Thür - zamjenik pučkog pravobranitelja koji je pisao izvješća za Sud 1. DOKAZ O SUKOBU INTERESA SUTKINJE Nine Vajić Pod brojem Ps 1301/98 zaprimljen je na Općinski sud u Zagrebu 10.11. 1998. predmet o sporu između stranaka: Vajić dr. Nine iz Zagreba zastupane po odvjetniku Anti Vukorepi iz Zagreba i Engesfeld dr. Nede iz Zagreba. Dok je sutkinja Nina Vajić sudila stanarima na ESLJP u Strasbourgu, istovremeno je vodila sudski spor u Zagrebu sa svojom kolegicom profesoricom na Pravnom fakultetu u Zagrebu dr. Nedom Engelsfeld. Gospođa Engesfeld je bila stanarka sa stanarskim pravom u stanu nominalne vlasnice Nine Vajić. Nakon mukotrpnog parničenja dugog 18 godina gospođa Engesfeld je dobila spor i nedugo nakon toga preminula. 2. DOKAZ O SUKOBU INTERESA Nine Vajić Europski sud za ljudska prava donio je Odluku br. 43447/98 iz 2000. god. BRANKO SORIĆ protiv HRVATSKE u kojoj je kao članica sudskog vijeća učestvovala u donošenju ove odluke gospođa Nina Vajić iako je bila u sukobu interesa. Komentar na presudu gosp. Brana Sorića: „U navedenoj odluci napisano je niz neistina i falsifikata tj. da je moj stalni položaj u odnosu na stan, bio položaj najmoprimca“ (podstanara), ŠTO NIJE ISTINA!!! Sud nije osporavao dokaze o mom stanarskom pravu koje sam poslao, ali ih nije niti uvažio. Moja majka je stekla stanarsko pravo čim je uvedeno tj. ubrzo nakon 2. svjetskog rata od NOO Medvešćak, a ne kako je navedeno u Odluci da je moja majka sklopila ugovor o najmu 1967. god. sa vlasnicom stana. Budući da sam stalno stanovao s mojom majkom, a kasnije i moja supruga Marija i moj sin Neven kao članovi obiteljskog domaćinstva, imali smo status stanara sa stanarskim pravom zajedno sa mojom majkom. Sve navode argumentirao sam relevantnom dokumentacijom koju Sud nije uvažio. Prema Poslovniku ECHR sutkinja Nina Vajić kao vlasnica stana nije smjela sudjelovati u odlučivanju o zahtjevima nositelja stanarskog prava koji traže da se poštuju njihova zakonita i zauvijek stečena imovinska prava na tzv. privatnim neuseljivim stanovima. Udruge stanara pisale su ECHR-u o tom sukobu interesa i žalile se zbog toga, ali im je odgovoreno da to nije važno, jer da bi odluke ECHR-a kojima su njihovi zahtjevi odbijeni kao "nedopustivi"/ "inadmissible" bile jednake i u slučaju kad ne bi bilo sukoba interesa (!!!).“ Dr. med. Branko Sorić 3. OPAŽANJE O MOGUĆEM UTJECAJU SUTKINJE NINE VAJIĆ NA PRESUDU STATILEO Kad je predmet Statileo protiv Hrvatske 2010. god. stigao na ECHR, sutkinja Nina Vajić je aktivno sudila sve do završetka mandata 2012. god., dakle još dvije godine nakon što je predmet Statileo protokoliran. Da li je Nina Vajić utjecala na postupak Statileo ili nije, ne možemo znati, ali možemo nagađati obzirom na njen osobni interes. SUKOB INTERESA ZAMJENIKA PUČKOG PRAVOBRANITELJA ŽELJKA THÜRA Zamjenik pučkog pravobranitelja Željko Thür, državni dužnosnik koji je bio u sukobu interesa, napisao je tri dramatična izvještaja sa friziranim podacima i dostavio ih ESLJP. Željko Thür je napisao da „privatni vlasnici snose nepodnošljiv socijalni i financijski teret zbog nemogućnosti raspolaganja svojim vlasništvom i enormnim troškovima obaveznih popravaka, renoviranja i održavanja svojih okupiranih stanova“ što nije odgovaralo istini, jer stanari su zakonom bili obavezni snositi sve troškove popravaka i održavanje stanova. Zamjenik pučkog pravobranitelja Željko Thür kakve li ironije, državni dužnosnik zadužen za zaštitu od diskriminacije, prekupac je jednokatne zgrade sa dva stana u Rusanovoj 7 u Zagrebu. Godine 1979. od pravog izvornog vlasnika kupio je zgradu sa dva neuseljiva stana u kojima su legalno živjele dvije obitelji sa stanarskim pravom - obitelj Ivana Turine koji u stanu živio od 1936. god. i obitelj Gizele Dražić. Desetljećima ih je na sve moguće načine sustavno zlostavljao, fizički ih napadao, psihički maltretirao i vulgarno vrijeđao, skidao crijepove sa krovišta kako bi kiša vlažila stanove, rušio stubište, zakivao prozore i ulazna vrata kuće, rušio drvarnice, zatvarao dovod vode o čemu su izvještavali mediji. Provalio je u stan i izbacio na ulicu stanarku Gizelu Dražić, promijenio bravu i otuđio stvari dok je obilazila grob svog pok. supruga. Protiv njega je policija podnijela šest prijava, ali je ostao nekažnjen i na istoj dužnosti. Takva nečasna osoba, koji je nominalno vlasništvo stekao špekulativnom kupoprodajom, koji je protivno zakonu stanarima zatajio kupovinu stanova budući da su stanari imali pravo prvokupa, pisao je izvješća za ESLJP i drznuo se navesti da je njegov „problem sistemski problem i da trpi nesagledivu materijalnu štetu zbog nemogućnosti korištenja svoje imovine“. Istina je i činjenica da je on prekupac kojeg nitko nije silio da kupi stanove u koje nije mogao useliti jer su u stanovima legalno živjele obitelji sa stanarskim pravom. Svojom slobodnom voljom kupio je stanove bez prava na posjed stanova, bez prava na raspolaganje stanovima, bez prava na korištenje stanova, bez prava slobodnog ugovaranja visine najamnine, bez obaveze održavanja stanova, bez obaveze plaćanja pričuve i poreza. Dakle, kupio je stanove bez vlasničkih prava, pa prema tome u njegovom slučaju ne može se raditi o „sistemskom problemu zbog kojeg on snosi nepodnošljiv socijalni i financijski teret zbog nemogućnosti raspolaganja svojom imovinom i zbog troškova obaveznih popravaka, renoviranja i održavanja svojih stanova“ IZOSTANAK NACIONALNOG SUCA U VIJEĆU KOJE JE DONIJELO PRESUDU STATILEO Nakon što se nacionalna sutkinja Ksenija Turković iz nepoznatih se razloga povukla (izuzela) iz predmeta Statileo, a umjesto nje nije imenovan zamjenski nacionalni sudac, imenovana je sutkinja ISABELLE BERRO-LEFEVRE IZ MONAKA??? Dakle, na samom početku rasprave izostao je krucijalni faktor, a to je nacionalni sudac, odnosno nacionalni zamjenski sudac. Nacionalni sudac u postupku je izuzetno i nemjerljivo važan pošto takav sudac raspolaže relevantnim znanjem o povijesti stambene politike i poznavanjem domaćeg prava i specifične pravne stambene tradicije duge nekoliko desetljeća i koji bi bitno doprinio utvrđivanju činjenica. Smiješno je očekivati da sutkinja iz Monaka ima bilo kakva saznanja o stambenim politikama bivše i sadašnje države, niti je mogla biti upoznata s domaćom sudskom praksom, tradicijom i općim (javnim) interesom RH. Provjerom brojnih presuda ESLJP utvrđeno je da je u svakom postupku pred Sudom sudjelovao nacionalni sudac ili nacionalni zamjenski sudac. Navedeno pravilo nije poštovano jedino u predmetu STATILEO! Opravdano je postaviti pitanje kako se to moglo dogoditi, tko je to dozvolio i s kojim ciljem? Slijedom navedenog dogodilo se da je ECHR u predmetima iz Bosne i Hercegovine, Slovenije, Srbije... prihvatio izraz "occupancy right holder" (nositelj stanarskog prava) dok je tu istu kategoriju u hrvatskim predmetima degradirao na izraz „specially protected tenancy“ (posebno zaštićeni najam), kao da nismo bili sastavni dio iste države u kojoj su važili isti zakoni za sve njene građane. Zašto je ECHR primijenio dvostruke standarde u vezi jednog te istog jedinstvenog instituta stanarskog prava? ESLJP je predmetu Statileo postupio diskriminirajuće prema stanarima iz Hrvatske u odnosu na npr. predmete Đokić protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev br. 6518/04, presuda 27.5.2010., pravomoćna 4.10.2010; Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev br. 12959/05, presuda 3.5.2012., pravomoćna 24.9.2012.; Mandić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev br. 1495/07, presuda 27.5.2014.)… U sva ova tri navedena predmeta ESLJP je upotrijebio iste izraze i definicije, počevši od predmeta Đokić. Sud je u točki 5 (okolnosti slučaja) naveo: "Svi stanovi bili su u režimu društvenog vlasništva - koncepta koji postoji i u drugim zemljama, ali u bivšoj SFRJ bio je posebno visoko razvijen - vlasnici stanarskog prava". U točki 6 Sud je naveo: „Korištenje stana je trajno i doživotno ... ovo pravo je prenosivo“ Da li je zbog neznanja ESLJP napravio brutalnu diskriminaciju prema stanarima iz Hrvatske u odnosu na ostale građane bivše države? Da li je legitimno postaviti pitanje je li Sud možda bio doveden u zabludu, je li možda bio opstruiran? Budući da nacionalnog suca u Vijeću nije bilo koji je mogao reagirati na diskriminaciju, postavlja se pitanje kako je smjelo doći do njegove eliminacije? JEDNA OD ZNAČAJNIJIH PRESUDA ECHR je JAMES i dr. protiv UK br. 3 /1984 /75/119 od 21.02.1986. U predmetu James i dr., ESLJP je na zasjedanju Velikog vijeća u sastavu od 17 sudaca jednoglasno donio odluku u korist stanara. ČINJENIČNO STANJE A. Uvod 10. Četiri podnositelja zahtjeva iz UK naveli su da je obitelj Westminster i njeni povjerenici izgradili na području Belgravia u središnjem Londonu veliko naselje sa 2.000 kuća koje je postalo jedno od najpoželjnijih rezidencijalnih područja glavnog grada Londona. Podnositelji ističu da su lišeni svog prava vlasništva nad određenim brojem nekretnina u tom naselju time što su stanari koristili pravo kupnje koje im je dano Zakonom o reformi najma iz 1967. (Leasehold Reform Act 1967) s izmjenama. 11. Ovaj zakon dao je stanarima koji stanuju u zgradama „s dugim najmom“ (dužim od 21 godine, ili obnavljanim za razdoblja koja ukupno iznose više od 21 godine) uz „niske najamnine“ pravo da kupe neograničeno vlasništvo „freehold“ nekretnine. U odluci James i dr., ESLJP je naveo da u cilju otklanjanja socijalne nepravde u stambenom sektoru Velike Britanije i u ime javnog interesa, stanari imaju pravo na otkup „unajmljenih“ stanova u kojima žive 21 i više godina, ako je stanaru to jedini stan, na način da se stanarina koju su uplaćivali i sva renoviranja i popravci stana uračunaju u cijenu. Odakle onda enormna diskrepancija u dvije odluke istog Suda u predmetu Statileo i predmetu James i dr.? Evo nekih odredbi odluke James i dr.: Paragraf 15. – pravo stanara (tenants) da otkupe „najam“ stanova u kojima stanuju 21 ili više godina ako je renta (najam) iznosila do 750 funti godišnje i ako je stanaru to bio jedini stan (ili glavni stan), na način da se stanarina koju su plaćali i sva poboljšanja (renoviranja) i popravci stana uračunaju u cijenu. Paragraf 34. – „Pravo države da provede takve zakone temelji se na javnom interesu koji zahtijeva da država k o n t r o l i r a k o r i š t e n j e i m o v i n e u skladu s javnim interesom“. Paragraf 39. – Test za utvrđenje postojanja javnog interesa: „Oduzimanje imovine u svrhu ostvarenja legitimnih socijalnih, ekonomskih i drugih mjera može biti u javnom interesu čak i onda kada društvo u cjelini ne raspolaže niti uživa oduzetom imovinom. Dakle propisi koji se odnose na najam stana nisu automatski povreda članka 1 protokola 1. uz Konvenciju (stajalište EU Komisije i ESLJP) sukladno tome potrebno je provjeriti da li ti propisi ispunjavaju test javnog interesa i u drugim aspektima. Paragraf 46. – „Zbog njihova neposrednog poznavanja vlastitog društva i njegovih potreba, nacionalne vlasti su u načelu u boljoj poziciji nego međunarodni sudac da procijene što je u javnom interesu“. Zato nacionalne vlasti trebaju izvršiti prvu procjenu da li postoji problem od javnog interesa koji zahtijeva određene mjere koje ograničavaju raspolaganje imovinom, kao i koje korake treba poduzeti da se to kompenzira. Sud će poštivati ocjenu o tome što je u javnom interesu, o s i m ako je takva ocjena o č i t o b e z r a z u m n o g t e m e l j a. Drugim riječima, iako ESLJP ne može zamijeniti svojom ocjenom ocjenu nacionalnih vlasti, obvezan je postupati po pritužbi na donesene mjere prema članku 1 Protokola 1 uz Konvenciju, i na taj način ispitati činjenice na temelju kojih su postupale nacionalne vlasti. Vlasnici stanova su tvrdili da su bili diskriminirani u uživanju njihovih prava vlasništva (članak 1 Protokola 1 uz Konvenciju). Sud nije pronašao nikakvu povredu članka 14. Konvencije (diskriminacija), niti povredu članka 6. (1), niti članka 13., niti članka 1 Protokola 1 uz Konvenciju. JOŠ JEDAN PRAVNI IZVOR KOJEG RH NE POŠTUJE I NE PRIMJENJUJE - Međunarodni ugovor o pitanjima sukcesije kojeg je Republika Hrvatska ratificirala 2004. (NN 5/2004) koji je prema članku 141. Ustavu RH iz 2010. god. jači od svih zakona u RH mora se primjenjivati po međunarodnom pravu. U Anexu G - privatna imovina i stečena prava Ugovora piše: Članak 2. Bilo kakav navodni prijenos prava na pokretnu i nepokretnu imovinu učinjen nakon 31.12.1990. godine i zaključen pod prisilom i protivan pododjeljku A ovog članka bit će NIŠTAV Članak 6. Domaće zakonodavstvo svake države slijednice u vezi STANARSKOG PRAVA primjenjivat će se na istovjetan način na osobe koje su bili državljani SFRJ i koje su imale to pravo bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, imovinsko stanje, rođenje ili drugi položaj. JOŠ JEDAN PRAVNI IZVOR KOJEG RH NE UVAŽAVA I NE PRIMJENJUJE Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je u lipnju 1996. god. REZOLUCIJU 1096 kojom je propisano da se oduzeta imovina bivšim vlasnicima ne vraća ukoliko se time ugrožavaju prava trećih osoba, već država bivšim vlasnicima isplaćuje naknadu. JOŠ JEDAN PRAVNI IZVOR KOJEG RH NE POŠTUJE I NE PRIMJENJUJE Parlamentarna skupština Vijeća Europe donijela je 2010. god. REZOLUCIJU 1708 kojom je stanarsko pravo proglašeno imovinom. JOŠ JEDAN PRAVNI IZVOR KOJEG RH NE POŠTUJE I NE PRIMJENJUJE Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda Članak 8.1 Pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života 1. Svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. JOŠ JEDAN PRAVNI IZVOR KOJEG RH NE POŠTUJE I NE UVAŽAVA Na Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku od 30.12. 2010. posebna izvjestiteljica za stanovanje gđa. Raquel Rolnik podnijela je usmeno i pisano Izvješće o stanju ljudskih prava iz oblasti stanovanja u RH. U Poglavlju III/D rekla je / napisala je: „Stanarska prava stanara u stanovima u nominalnom vlasništvu stjecala su se temeljem istih zakona i propisa, jer je postojao samo jedan oblik stanarskog prava neovisno o tome tko je bio davatelj stana na korištenje. Oduzimanjem stanarskog prava napravljena je diskriminacija prema građanima - stanarima u nominalnom vlasništvu u odnosu na ostale građane koji su otkupili svoje stanove po povoljnim uvjetima. Apeliramo na Vladu RH da stanarima u nominalnom vlasništvu omogući otkup stanova“ Primljeno na znanje Primljeno na znanje
145 Vedran Stojanac   Manjkavosti iznesenog prijedloga: - nedefinirani vremenski okviri, poglavito u slučaju potrebe za izgradnjom kapaciteta za stanovanje -predložena cijena sufinanciranog najma nerelano visoka, bez obzira na učešće države od 50 %, umirovljenici i osobe slabijeg imovinskog stanja, plaćanje takvog iznosa najamnine ne mogu podnijeti. Zakon na taj način deklarira prisilni odlazak iz doma. -prijedlog zakona je ovakav neprovediv i nedorečen, nedostatak kvantitativnih podataka-stanara, mogućeg broja stambenih jednica za otkup, mjesta u starčkim domovima, imovinski statusi stanara... Bez konkretnih podataka, sve miriše na još jedan dugi period nesigurnosti i straha, gdje se ne rješava živorno pitanje svih zainteresiranih stranaka, a radi se o vrlo osjetljivom pitanju, pitanju prava na dostojanstvo i na dom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Privremena najamnina je ograničena na 25% prihoda domaćinstva te ne bi smjela predstavljati prevelik teret.
146 Nela Kezmić   Moje primjedbe polaze od dobro poznatih činjenica da zaštićeni najmoprimci: Nisu krivi što su zakonito stekli stanarsko pravo u ovim stanovima u kojima žive desetljećima. Slijedom ukinutog stanarskog prava postali su zaštićeni najmoprimci Nisu krivi što se sredstva (10230091000,00 KN ili 1357766407,85 Eur )od otkupa stanova uplaćena Republici Hrvatskoj, općinama nisu iskoristila za rješavanje ovog problema ,a bila je zakonska obveza. Nisu krivi što Republika Hrvatska sada nema dovoljno stanova u svom vlasništvu da se tamo presle zaštićeni najmoprimci prema trećoj programskoj mjeri ovog Prijedloga zakona Primjedbe Čl 18 50% iznosa prosječne najamnine koju treba platiti vlasniku privremeni zaštićeni najmoprimac je neprihvatljivo ČL 28 ako Republika Hrvatska nema odgovarajući stan u svom vlasništvu za najam zaštićenom najmoprimcu tada će nadležno ministarstvo izdati rješenje kojim bivšem najmoprimcu priznaje pravo najma odgovarajućeg stana na slobodnom tržištu uz plaćanje slobodno ugovorene najamnine. Republika Hrvatska bi subvencionirala najamninu Neprihvatljivo je da zaštićeni najmoprimci izgube taj status i isele se iz stana u kojem sada žive i postanu podstanari.U podstanarskim stanovima (ako ih nađu )morali bi čekati neizvjesno je koliko dugo, rješenje svog stambenog pitanja. Zaštićeni najmoprimci trebaju ostati u ovim stanovima gdje su sada dok Republika Hrvatska nema odgovarajući stan u svom vlasništvu za njih. ČL 31 otkup stana u vlasništvu Republike Hrvatske trebao bi se izvršiti uz uvjete kao što su se otkupljivali stanovi prema Zakonu o otkupu i prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s citiranom praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Ako vlasnik ne želi prodati svoj stan, zaštićeni najmoprimac ima pravo izbora između druge i treće programske mjere.
147 Goran Lamza   Kronologija našeg slučaja: -Stanarsko pravo u društvenom vlasništvu u jednosobnom stanu (supruga i ja, kasnije i djeca). U želji da riješimo stambeno pitanje, adaptirali smo vlastitim sredstvima dio tavanskog prostora. Dobili smo suglasnost tadašnjeg SIZ-a opčine Medveščak i Urbanističke uvjete građenja. Tom prilikom promijenili smo sve instalacije u stanu, te kompletno uredili cjeli prostor koji je bio dosta derutan kao i svi ostali stanovi u zgradi. Zbog tadašnjih zakona nismo uspjeli realizirati vlasničko pravo za ostvarene investicije, još nam je tadašnji SIZ stanovanja Opčine Medveščak, odredio veću stanarinu zbog vrednijeg i više bodovanog stana. - 1992 god. kad je počeo otkup društvenih stanova, odbijeni smo (kao i svi ostali stanari u stambenoj zgradi) jer je kuća nacionalizirana - Sljedeći put odbijeni smo jer je kuća (i svi stanovi) konfiscirana, - Predlažem da nam se omogući otkup stana po istim uvjetima kakvi su bili u devedesetima, (što je bilo u prvoj verziji prijedloga zakona), a vlasnika koji već godinama vodi sporove treba obeštetiti država od sredstava prikupljenih prodajom stanova. - Stoga je potrebno prije donošenja zakona napraviti registar najmoprimaca, i vlasnika, jer država je stvorila problem, pa ga i država treba riješiti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“.
148 Frane Siriščević   Vlast u Republici Hrvatskoj, europskoj državi 21. stoljeća, već više od tri desetljeća sustavno zlostavlja i mrcvari svoje najranjivije građane, danas mahom siromašne tzv. „zaštićene“ najmoprimce među kojima su i umirovljenici sa mirovinama koje su jedva dostatne za preživljavanje. Država im je otela i uništila živote, jer ih je izložila nezamislivim stresovima zbog straha od gubitka svojih jedinih domova u kojima desetljećima legalno žive sa svojim brojnim obiteljima, a sada im ponovno zakulisnim igrama pokušava oteti domove. Ima li kraja traumama zbog kojih su se psihički i fizički razboljeli? Zbog neodgovorne državne politike koja je tijekom tri desetljeća donosila propise kojima je zakomplicirala problem do te mjere da je i sama država priznala da se „radi o ekstremno kompleksnom imovinsko-pravnom problemu“. Država je jedina odgovorna za sadašnju situaciju u kojoj se nalaze tzv. zaštićeni najmoprimci, jer stanari ni na koji način nisu mogli utjecati na položaj u kojem se nalaze. Zašto država nije završila posao kojeg je 2005. godine započela rješavati HDZ-ova ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Marina Matulović Dropulić? Upitnikom iz prosinca 2005. godine ministricu graditeljstva Marinu Matulović Dropulić zanimali su podaci o vlasnicima stanova, kao i njihovim pritiscima na stanare. Najmoprimci su tada upitani jesu li doživjeli zastrašivanja, vrijeđanja, prijetnje iseljavanjem, ali i jesu li fizički zlostavljani, je li im netko nasilno pokušao ući u stan i slično. No, ono što je važnije za ovu priču – Ministarstvo Marine Matulović Dropulić zanimalo je kako su se vlasnici stanova upisivali na nekretnine. Tako su u pitanju o porijeklu vlasništva stana postavljena četiri upita: 1. Je li vlasnik stana izvorni vlasnik ili je vlasnik nasljednik u prvoj liniji? 2. Je li vlasnik stana zakonski nasljednik? 3. Je li vlasnik stana kupio stan kao neuseljiv? 4. Je li vlasnik stana otkupio društveni stan? Ministarstvo se treba očitovati čemu su služili traženi i dobiveni podaci, gdje su deponirani i zašto se danas ne koriste? Da li će prilikom konačnog novog šestog po redu zakona, HDZ-ovog aktualnog ministra graditeljstva zanimati podaci o porijeklu vlasništva stanova saznat ćemo uskoro, ili će pod pritiskom interesnih skupina ponovo podleći pritiscima. Danas je samo 7% izvornih vlasnika ili njihovih zakonskih nasljednika, a ostalih 93% su prekupci špekulanti, odnosno tzv. nominalni vlasnici koji su za sitniš, otprilike za 10% vrijednosti stana, kupovali samo uknjižbu stanova, ali ne i posjed, jer u tim stanovima 70, 80 god. i više, legalno žive stanari sa stanarskim pravom. Nikada tzv. vlasnici prekupci nisu bili u posjedu stanova, nikada njima nisu mogli slobodno raspolagati, nikada ih nisu mogli slobodno koristiti, nisu mogli utjecati na visinu najamnine, nisu ih održavali, niti su plaćali porez na najamninu. Sve o porijeklu vlasništva stanova lako je provjeriti u zemljišnim knjigama i poreznoj službi, odnosno predočenjem kupoprodajnih ugovora. Svatko, koga zanima, iz zemljišnim knjiga može dobiti svu dokumentaciju o povijesti nekretnine, ugovor o kupoprodaji stana, vlasnički list... jer su to sve javne isprave. Je li netko prekupce silio da kupuju takve stanove? Nije, to je bila njihova osobna špekulantska profiterska rizična odluka. Država je 1996. god. stanarima oduzela legalno stečeno neotuđivo stanarsko pravo prouzročivši brutalnu diskriminacija u odnosu na cca 400.000 nositelja stanarskih prava u društvenim stanovima, iako su ustavom bila izjednačena. Ne samo da je prvima uskraćen otkup, nego je država čak išla korak dalje, oduzela im trajno stečeno pravo i imovinu, a drugima omogućila da svoja stanarskih prava u društvenim stanovima otkupe po povlaštenim uvjetima. Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja prilikom pisanja izmjena i dopuna Zakona o najmu iz 2018. god. isticalo je, kao i danas, obvezu provedbe presude ESLJP u predmetu Statileo, ali je zatajilo da je pok. Statileo prekupac koji je dobio i otkupio društveni stan za 6.000 DM., odnosno 3.000 eura. Znači, prekupcu Statileu 2 stana, a stanaru obeštećenje u vrijednosti jedne garaže. Navedeni nakaradni zakon iz 2018. g. Ustavni sud je u cijelosti ukinuo jer nije bio usklađen sa Ustavom, a isto će se dogoditi i sa novim prijedlogom zakona jer je skrojen za interesne skupine prekupaca kojima treba omogućit .„povrat“ NEODUZETIH stanova vrijednih nekoliko milijardi eura , iako su mnogi među njima otkupili društvene stanove koje su u međuvremenu otuđili. Stanarima, sa legalno stečenim stanarskim pravima, nakon 70, 80, 100 godina života u njihovim jedinim domovima ponovno se, po istoj shemi, legalizira oduzimanje njihovog doma na zamaskirani način i nabija im se najamnina koju neće moći plaćati. Potrebno je istaknuti činjenicu da u bivšoj državi stanarima u privatnim stanovima nije bilo omogućeno natjecati se u dodjeli društvenih stanova, jer je bivša država smatrala da imaju riješen stambeni problem budući da im je dodijelila stanarska prava. Svi zaposleni, pa tako i stanari, u bivšoj državi morali su po sili zakona participirati za tzv. društvenu stambenu izgradnju i do 15% iz dohotka. Obitelji stanara su kumulativno, ovisno o broju zaposlenih članova obiteljskog domaćinstva, izdvajali po 50,60,70, 80 godina za izgradnju društvenih stanova. Ponovno predlagatelj zakona ne poštuje tri najjača načela Ustava Republike Hrvatske - načelo jednakosti pred zakonom, načelo socijalne pravde i načelo razmjernosti. Kako se smije dogodit da Vlada i zakonodavac ponovno predlažu zakon koji nije usklađen sa temeljnim i najvišim pravnim aktom države, a to je Ustav Republike Hrvatske? I još jedno krucijalno pitanje: gdje je završilo do danas uplaćenih 15 milijardi kuna od otkupa društvenih stanova, koje su po Zakonu o otkupu stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo, trebale biti namjenski utrošene za rješavanje pitanja „zaštićenih“ najmoprimaca, odnosno obeštećenja vlasnika. Novac od otkupa pristizao je sve do rujna 2023. god. u mjesečnim iznosima od cca 4,000.000 EUR-a, a novaca nigdje. Kakva je to država koja ne provodi vlastite zakone? Gdje je završio taj novac? Primljeno na znanje Primljeno na znanje
149 Đuro Mišanović   Osvrt na glavu II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI Osvrt na financijski dio prijedloga Napomena prije komentara : U poglavlju su izneseni neispravni podaci i izračuni i to na str. 4: • podatak o uplati bivših nositelja stanarskih prava od 1991.-2005. U kunama je neispravno preračunat u eure i ne iznosi 1.357.766,41 (približno jedan milijun tristo pedest sedam tisuća eura) nego 1.000 puta više odnosno milijardu tristo pedeset i sedam milijuna eura tj. 1.357 milijuna eura • podatak o kvadraturi prodanih stanova 1991.-1997. je također neispravan (provjerite u izvještajima DZS) Stanari su u bivšoj državi imali stanarsko pravo u stanovima u društvenom ili privatnom vlasništvu. 1996. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stanove su mogli otkupiti stanari sa stanarskim pravom u društvenom vlasništvu za cca 10% vrijednosti stana. To nije omogućeno stanarima u stanovima u privatnom vlasništvu i stanarima u konfisciranim stanovima. Stanari u konfisciranim stanovima imali su potpuno isti status i isti ugovor kao i ostali stanari sa stanarskim pravom u društvenom vlasništvu koji su svoje stanove mogli otkupiti. Mnogi su dovedeni u ovu nezahvalnu poziciju zamjenama stanova koje bi 90-tih godina mogli otkupiti, ali su iz različitih razloga svoj stan mijenjali za drugi društveni stan po zakonima prethodne države, a za koji se nakon zahtjeva za kupnju stana uspostavilo da je konfisciran dok bi onaj koji su zamijenili mogli otkupiti. Kao primjer dajem slučaj stana koji su stanari potencijalno mogli otkupiti za oko 18.000 DEM, ali se to stvarno nije moglo realizirati, jer je stan bio konfisciran. Danas taj stan vrijedi više od 200.000 eura. U očekivanju rješenja koje je Država trebala donijeti, broj ukućana se, iz različitih razloga smanjio i često su u stanovima ostali jedan ili možda dva člana obiteljskog domaćinstva. Sada bi Država po ovom Zakonu kompenzirala ovakav slučaj sa 35.000 ili 45.000 eura ili eventualno državnim stanom na od 35-45 m2 čiju izgradnju bi možda trebalo i čekati koju godinu uz 50% tržišnu najamninu u sadašnjem stanu ili u nekom privatnom smještaju, jer nema dovoljno državnih stanova. Na ovom primjeru očita je diskriminacija nositelja stanarskog prava na privatnim stanovima u odnosu na nositelje stanarskog prava u društvenim stanovima. Pravni detalji (pravo na dom, diskrimanacija u odnosu na nositelje stanarskog prava u društvenim stanovima) su izneseni u prethodnim komentarima, pa ih nije potrebno i ovdje navoditi. Prikupljena sredstva Država je po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (1996) trebala u roku od 5 godina nakon donošenja Zakona utrošiti “90% za pribavljanje stanova za preseljenje stanara iz stanova u privatnom vlasništvu, za nadoknadu stanarima u privatnom vlasništvu kada kupuju drugi stan, za isplatu nadoknade prijašnjim vlasnicima za prisilno oduzete nekretnine ….” (citat iz Zakona 1996.). Nije poznato da je za rješenje ovog problema utrošeno više od 0 kn/eura , a radi se i prema navodima u ovom prijedlogu (poglavlje 1.1 str. 4) o 90% od 1.357.766.407 (preko 1.357 MILIJUNA EURA) što iznosi oko 1.221 MILIJUN EURA. Cijene kvadratnog metra stana u Zagrebu su od tog razdoblja do danas narasle 3 puta. Dakle, ako tu vrijednost od 1.221 milijuna eura revaloriziramo prema odnosu tadašnje i sadašnje cijene m2 stana (što je odnos 1:3) dolazimo do cifre koja bi danas iznosila oko 3.663 milijuna, odnosno preko 3 milijarde eura. Znači Država od revaloriziranog iznosa namjenskih sredstava za rješenje ovog problema koji bi danas iznosio 3.663 milijuna eura planira utrošiti manje od 3% Dakle, ako se ukupan trošak provedbe ovog Zakon procjenjuje na 107 milijuna eura, prema prethodno navedenom znači da će se za provedbu ovog Zakona utrošiti manje od 3% namjenskih sredstava prikupljenih od prodaje stanova. U najmanju ruku, ako ćete zaista predložiti ovakav Zakon, radi istinitog informiranja saborskih zastupnika i šire javnosti koja informacije dobiva putem poluinformacija na portalima ili u novinskim člancima, koje su često netočne i tendenciozne na str.29 treba zamijeniti ove rečenice Umjesto : Provedba ovog Zakona financirat će se većim dijelom iz Državnog proračuna u Treba navesti : Provedba ovog Zakona financirat će se sredstvima od prodaje stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo (Zakon o prodaji stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo - 1996), a kompenzirat će se iz Državnog proračuna s obzirom da je taj novac potrošen u druge svrhe. Umjesto : Ukupan trošak provedbe Zakona za Državni proračun procjenjuje se na 107 milijuna eura- Treba navesti : Ukupan trošak provedbe Zakona za Državni proračun procjenjuje se na 107 milijuna eura, što revalorizirano s obzirom na porast cijena m2 stana iznosi oko 3% sredstava koja su prema Zakonu o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo iz 1996 trebala biti utrošena u svrhu rješavanja ovog problema. Kao dodatnu informaciju iznosim : Od Ministarstva financija tražene su informacije o iznosu koji je prikupljen od prodaje stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo do 2019. godine. Iako se prema Zakonu o proračunu ti podaci moraju čuvati trajno, Ministarstvo je odgovorilo da ne raspolaže tim podacima, nego je dalo samo parcijalnu informaciju za period 2004.-2019. Grad Zagreb je dostavio potpunu informaciju o ukupno prikupljenom iznosu do 2019. godine od 2,5 MILIJARDE kuna. Na temelju odnosa broja prodanih stanova za Grad i Državu može se procijeniti da je Država do 2019. godine uprihodila preko 15 MILIJARDi kuna (2 MILIJARDE, odnosno 2.000 MILIJUNA EURA) od prodaje stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo s time da novac još pristiže. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Navedena omaška je ispravljena. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno, i na što su potrošena namjenska sredstva, pitanje je koje se treba postaviti jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Ovaj Zakon se financira iz državnog proračuna republike Hrvatske.
150 Suzana Markovčić   NEZAŠTIĆENI NAJMOPRIMAC Kronologija mog slučaja: - moja obitelj je u stanu od prije 1916., dakle više od 107 godina (baka i mama su rođene U tom stanu) - izdvajali smo u stambeni fond - nismo ostvarili pravo na drugi stan iz društvenog fonda jer smo imali stan (stanarsko pravo) - već 5 generacija ne možemo otkupiti stan u kojemu su žice, cijevi, prozori, vrata i sve što se nalazi u njemu naše - stan je 70-tih godina kupio čovjek (prekupac!!!) koji je radio u SIZ-u bez našeg znanja i za minornu cijenu - uskraćeno nam je pravo prvokupa i otkupa Predlažem da se u zakon svakako uvrsti i napravi razlika između originalnih vlasnika i prekupaca, jer ako je netko kupio neuseljiv stan, potrebno je provjeriti da li su pri kupnji ispoštovane sve zakonske regule (pravo prvokupa, pravo kupnje, ispravnost svih dokumenata). Članak 18 daje prekupcima pravo na naknadu i ekonomsku stanarinu, a oni su svjesno kupili neuseljive stanove koje nikada nisu održavali te u tom kontekstu nikako ne mogu dobiti ekonomsku stanarinu. Nakon toliko godina strepnje i nakon što smo se zbog nesigurne situacije oko stana porazboljevali, ovakav prijedlog zbrinjavanja najmoprimaca je potpuno neprihvatljiv, nepošten i diskriminirajući. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2025. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“.
151 Marko Fak   Prvenstveno treba uzeti u obzir činjenicu da se stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu moglo stjecati do 1974. godine, a kasnije ne, tako da sve obitelji na koje se ovaj prijedlog zakona odnosi, su u posjedu svojih domova minimalno 50 godina, a mnoge i prije Drugog svjetskog rata, kada su posjed ušle temeljem ekonomskog najma koji je kasnije pretvoren u stanarsko pravo pa potom 1996. u zaštićeni najam. Zato zaštićene najmoprimce štiti pravo na dom zajamčeno Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, koje pravo u ovom slučaju znači odnos povezanosti sa točno određenim stanom temeljem 50 i više godišnjeg legalnog posjedovanja. Jedino ustavno rješenje za predaju stana vlasniku u posjed je da zaštićeni najmoprimac napusti stan dobrovoljno, a na zakonodavcu je da u tu svrhu ponudi dovoljno atraktivne mjere koje su u prijedlogu ovog zakona nažalost izostale. Dom je samostalni pojam koji ovisi o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (Orlić protiv Hrvatske, Buckly protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva). Ustavnopravnog temelja za deložaciju nema, ali za ograničenje prava vlasništva ima jer se pod zakonom određenim uvjetima pravo vlasništva može ograničiti pa i oduzeti, naravno uz isplatu pravične naknade. Ustavno jamstvo prava vlasništva u našem ustavnopravnom poretku nije apsolutno odnosno Ustav rezervira pravo javnoj vlasti zadirati u subjektivna stvarna prava kada to zahtjeva kvalificirani interes. Pogreška je što je u ovom prijedlogu zakonodavac izjednačavanje nosioca stanarskog prava na stanovima u privatnom i u društvenom vlasništvu, dakle ukidanje diskriminacije, propustio definirati kao kvalificirani interes. Zakon o najmu stanova 96, bio je predmetom ocjene ustavnosti na Ustavnom sudu RH zbog diskriminacije nositelja stanarskog prava na privatnim stanovima u odnosu na nositelje stanarskog prava u društvenim stanovima. Rješenjem Ustavnog suda RH posl. br.: U-I/762/1996 od 31.03.1998. nije prihvaćen prijedlog za pokretanje postupka radi ocjene suglasnosti Zakon o najmu stanova s Ustavom u cjelini, nego samo u odnosu na pojedine odredbe dok je u većoj mjeri Zakon ocijenjen suglasnim s Ustavom. Argumentacija Ustavnog suda bila je slijedeća: „Pri uređivanju odnosa u oblasti stanovanja radi njihovog usklađenja s Ustavom, zakonodavac je sada više nepostojeći institut stanarskog prava zamijenio klasičnim institutom građanskog prava: najam, s posebnom zaštitom kroz propisivanje njegovog sklapanja na neodređeno vrijeme, propisivanjem zaštićene najamnine i primjerice određivanjem otkaznih razloga. Time je posebno zaštitio i kategoriju onih nositelja stanarskog prava koji su to pravo imali na stanovima u privatnom vlasništvu, jer njima nije omogućio kupnju stana pod uvjetima iz Zakona o prodaji...“ Dakle, neograničeno trajanje najma, zaštićena najamnina i restriktivni uvjeti otkaza tog najma iz Zakona o najmu stanova 96 su po stavu Ustavnog suda kompenzacijska mjera za nemogućnosti pretvaranja stanarskog prava u pravo vlasništva, odnosno kompenzacijska mjera nosiocima stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu za diskriminaciju u odnosu na nosioce stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Bez te kompenzacijske mjere, koja se ovim prijedlogom zakona ukida, Ustavni sud bi ocijenio Zakon o najmu stanova 96 suprotnim Ustavu u cjelini, stoga nema pravne logike ni da se ovaj prijedlog zakona ocijeni ustavnim. Sukladno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, 318 011 nosioca stanarskog prava pretvorilo je to pravo u pravo vlasništva. Od te prodaje država je uprihodila milijardu i 300 milijuna € (iako predlagatelj zakona na str. 4. radne verzije pogrešno navodi da se radi o samo milijun i 300 tisuća €). Od uprihođenog iznosa, 90% su Zakonom o prodaji stanova određena namjenska sredstva (dakle milijarda i 170 milijuna €) koja služe za rješavanje stambenog pitanja zaštićenih najmoprimaca. Predlagatelj za provedbu ovog zakona predlaže utrošiti 107 milijuna €. Dakle zakonodavac je bivše nosioce stanarskog prava protupravno zakinuo za milijardu i 63 milijuna € zakonom određenih za pretvaranje stanarskog prava u pravo vlasništva tj. na izjednačavanje nosioca stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu sa nosiocima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Ta sredstva su zakonom određena kao namjenska i predstavljaju imovinu nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu budući da su za njih alocirana temeljem egzaktne zakonske odredbe. Trošenje tih sredstava u drugu, nenamjensku svrhu, povlači odgovornost Države za povredu načela legitimnih očekivanja budući da su nosioci stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu imali legitimno očekivanje temeljem zakonskog okvira da će milijarda i 170 milijuna € biti utrošena na pretvaranje njihovog stanarskog prava u pravo vlasništva kao što je to učinilo i njihovih 318 011 sugrađana. Pri tom treba naglasiti da je stanarsko pravo imovinsko pravo, dakle predstavlja imovinu svog nositelja o čemu postoji praksa Vrhovnog suda RH. A imovina se sukladno Ustavu ne može oduzeti bez isplate ekvivalentne naknade. Posebno se ističe kako 4. radna verzija koja je puštena u e-savjetovanje nije bila predmetom rasprave na radnoj skupini osnovanoj za izradu ovog zakona jer je radna skupina raspuštena nakon donošenja 3. radne verzije pa se postavlja pitanje tko je autor 4. radne verzije? U nastavku se daju komentari prijedloga zakona po člancima; 4/10/a Budući da Grad Zagreb po Zakonu o Gradu Zagrebu ima položaj županije dakle jedinice regionalne samouprave, a ne jedinice lokalne samouprave onda se za stanove u Gradu Zagrebu odgovarajućim stanom ima smatrati stan u istoj gradskoj četvrti, kao ekvivalentu jedinici lokalne samouprave. Kvadratura na koju zaštićeni najmoprimac ima pravo je utvrđena ili ugovorom ili presudom koja zamijenjuje ugovor, a prijedlog zakonodavca radi diskriminaciju između nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom u odnosu na nositelje stanarskog prava na društvenom vlasništvu budući da je nositeljima stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu bio omogućen otkup pune kvadrature njihovih stanova (a ne odgovarajuće kvadrature) pod povlaštenim uvjetima. 4/16 Smisao Zakona je da država preuzme na sebe teret sanacije problema koji je sama uzrokovala, a ne da odgovornost dijeli po pola sa zaštićenim najmoprimcima jer zaštićeni najmoprimci nisu ni u pola odgovorni za nastalu situaciju. Zaštićena najamnina utvrđena je ili ugovorom ili presudom, a razliku do iznosa prijelaznog zaštićenog najma treba snositi isključivo država. Drugačije rješenje stavlja najmoprimca u bitno lošiji položaj od dosadašnjeg, a država sanaciju svog problema, za rješavanje kojeg ima zakonom alocirana namjenska sredstva, svaljuje na zaštićenog najmoprimca. 4/33 Prekupac - definirati vlasnika koji je naplatnim pravnim poslom svjesno stekao neuseljivi stan i sam se doveo u tu poziciju, neovisno o datumu stjecanja, dakle i prije 05.11.1996. godine. Prekupac je svatko onaj tko je sam izabrao da bude vlasnikom neuseljivog stana odnosno njegov pravni sljednik. Prekupac nije ni na koji način oštećen jer je vlasnikom upravo onoga što je kupio – neuseljivog stana, stoga ni najmoprimac ni Država prema njemu nemaju nikakvu obvezu obeštećenja. 4/34 Definirati vlasnika koji je stekao u vlasništvo drugi društveni stan prema pravilima Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. 17 – treća programska mjera Člankom 34. Ustava propisano je „dom je nepovrediv“. Člankom 50. Ustava propisano je „Zakonom je moguće u interesu Republike Hrvatske ograničiti ili oduzeti vlasništvo uz naknadu tržišne vrijednosti.“ Pravo na dom i pravo vlasništva su prava zaštićena jednakom razinom pravne zaštite i to na način da su oba zaštićena Ustavom RH i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Međutim, Ustavom je predviđeno da se pravo vlasništva može ograničiti i oduzeti uz kumulativno ostvarene pretpostavke i to da se radi o državnom interesu i da se vlasniku naknadi tržišna vrijednost. S druge strane Ustav ne predviđa mogućnost ograničenja prava na dom. U ovim slučajevima konačno rješavanje stambenog pitanja zbog kojeg država plaća odštete sigurno predstavlja državni interes. Stanarsko pravo na stanovima u privatnom vlasništvu moglo se stjecati do 1974. godine, dakle obitelji čiji status bi trebao biti rješavan novim zakonom u posjedu su svojih domova minimalno 50 godina, a mnogi i znatno dulje. Svaka zakonska odredba koja ide u smjeru iseljavanja stanara iz stana, a bez njegovog pristanka, predstavlja povredu prava na dom i protivna je Ustavu RH i EKLJP. 17 – četvrta i peta programska mjera Kriteriji za otkup propisani su Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, a propisivanje restriktivnijih odredbi za otkup u odnosu na nosioce stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu predstavlja diskriminaciju te skupine građana u odnosu na građane u identičnoj pravnoj situaciji, tj. nosioce stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. 18/1 Isključiva odgovornost za dosadašnji pravni režim je na državi, stoga država treba u cijelosti preuzeti teret sanacije, a ne odgovornost u 50% dijeliti sa zaštićenim najmoprimcem. 18/2 Visinu najamnine se ne može utvrđivati formulom bez pregleda stana. Kako će se određivati visina najamnine za stanove koji nemaju grijanje, struju i vodu? U slučaju plaćanja 100% iznosa, po predloženom rješenju zakinuti su i najmoprimac i država jer se preplaćuje najam. Neprihvatljivo je utvrđivanje najamnine bez prethodnog pregleda stana. 22/1 Površina na koju najmoprimac ima pravo je utvrđena presudom ili ugovorom i to ne treba ovim zakonom propisivati. Najmoprimcu treba naknaditi površinu koju faktički oslobađa. 25/1 Neprihvatljivo je da isplata novčanog iznosa po dinamici dolazi nakon iseljenja pa da na taj način zaštićeni najmoprimac kreditira Republiku Hrvatsku. Novčani iznos treba služiti najmoprimcu za rješavane stambenog pitanja što po logici stvari mora prethoditi iseljenju. Sukladno navedenom potrebno je zakonom predvidjeti da Ministarstvo isplaćuje sredstva odmah po prihvatu ponude. 27/2 Članak je suprotan odredbama Ustava i Europske konvencije koje štite pravo na dom. 38/4 Diskriminacija u odnosu na nositelje stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu. Više nema privatnog vlasnika, ugovorne strane su Država i najmoprimac pa nema razloga da se ne primijene uvjeti iz Zakona o prodaji. 51 Razlog za isključenje treba biti vezan na stjecanje neuseljivog stanja neovisno da li je to bilo prije ili nakon 5.11.1996. godine. 55 Neprimjereno je propisaivanje sankcija za građanskopravni odnos. Ne postoje sankcije ni kod slobodno ugovorene najamnine pa nema osnove da se propisuju ni kod zaštićene najamnine. Time se zaštićenog najmoprimca stavlja u bitno lošiji položaj nego najmoprimca koji plaća slobodno ugovorenu najmaninu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Prigovore o diskriminaciji bivših nositelja stanarskih prava na stanovima u privatnom vlasništvu Europski sud za ljudska prava odbacio je kao očito neosnovane, sa sljedećim obrazloženjem (citat iz odluke Strunjak): „Sud primjećuje da su podnositelji zahtjeva uvijek bili u položaju različitom od položaja osoba čije pravo na kupnju stana je priznato Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Dok su te osobe bile nositelji stanarskog prava na stanovima u društvenom vlasništvu (bez obzira jesu li ti stanovi uvijek bili u društvenom vlasništvu ili su aktima eksproprijacije, nacionalizacije, konfiskacije ili sličnim aktima pretvoreni iz privatnog u društveno vlasništvo), podnositelji su zahtjeva ab initio stanovali u stanovima u privatnom vlasništvu čijim vlasnicima to vlasništvo nije nikada bilo oduzeto. Nadalje, budući da podnositelji zahtjeva stanuju u stanovima u privatnom vlasništvu, Sud primjećuje da postoji legitimni interes vlasnika da im se zaštiti njihovo vlasništvo. Kad bi osobe u položaju podnositelja zahtjeva imale pravo kupiti stanove u privatnom vlasništvu u kojima stanuju, vlasnici bi bili izloženi prisilnoj obvezi prodati svoje stanove. Suprotno tome, osobe koje stanuju u stanovima u društvenom vlasništvu koje imaju pravo kupiti te stanove, ne ugrožavaju vlasnička prava drugih osoba, jer vlasništvo tih stanova nije privatno. Razlika između ove dvije skupine stoga nije diskriminirajuća, jer postoji objektivno i razumno opravdanje da se zaniječe to pravo bivših nositelja stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu kako bi se zaštitilo pravo vlasnika tih stanova. Stoga ova razlika u postupanju ne predstavlja diskriminaciju u smislu članka 14. Konvencije.“. Ovim se zakonom omoguće neograničeno trajanje najma u stanu u vlasništvu Republike Hrvatske te povoljan otkup stanova te stoga, prema mišljenju predlagatelja, prijedlog zakona u skladu je s praksom Ustavnoga suda Republike Hrvatske. Prema ocjeni predlagatelja zakona, prisiljavanje vlasnika na prodaju stanova jer netko treći ima subjektivan osjećaj da je taj sta njegov dom, ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska Člankom 27. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ 43/92, 69/92, 87/92, 25/93, 26/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 103/95, 11/96, 76/96, 111/96, 11/97, 103/97, 119/97, 68/98, 163/98, 22/99, 96/99, 120/00, 94/01, 78/02) propisano je da se novac koji se ostvari prodajom stanova koje prodaju općina ili grad, odnosno Grad Zagreb doznačuje se u visini od 55% u državni proračun na poseban račun., a da 45% sredstava zadržava prodavatelj i koristi za rješavanje stambenih pitanja socijalno ugroženih osoba, isplatu vlasnicima stanova iz članka 34. toga Zakona i osiguranje stanova nositeljima stanarskog prava iz članka 8. ovoga Zakona. Zašto to pitanje riješeno i jesu li sredstva potrošena namjenski, pitanje je koje treba postaviti jedinicama lokalne samouprave koje to pitanje nisu riješile. Valja naglasiti da se Prijedlogom Zakona koji je predmet savjetovanja predviđa da su jedinice lokalne samouprave obvezne financirati izgradnju potrebne infrastrukture ako se grade zgrade te da se u tom slučaju ne plaća komunalni doprinos. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Ne postoji presuda niti Europskog suda za ljudska prava niti Ustavnog suda da bi stanarsko pravo predstavljalo imovinsko pravo, niti je jasno što bi ta fraza u konkretnom slučaju značila i koliko bi to pravo vrijedilo. Očita je namjera da se pravo zaštićenog najma (ili bivše stanarsko pravo) izjednači u vrijednosti s pravom vlasništva za što ne postoji uporište niti u jednom pozitivnom propisu niti u jednoj relevantnoj sudskoj odluci. Članovi radne skupine su vidjeli i dali primjedbe na Nacrt prijedloga zakona koji je išao na mišljenje nadležnim tijelima državne uprave (DORH-u, Ministarstvu financija, Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, jedinicama lokalne samouprave) te su svi članovi radne skupine dodatno obaviješteni na dan kada je Nacrt stavljen na eSavjetovanje. Činjenica da neki prijedlozi članova radne skupine nisu prihvaćeni, ne znači da im nije bila dana mogućnost da se očituju, a svi redom su se očitovali i u postupku savjetovanja sa zainteresiranom javnošću. Prijedlog zakona je izradio predlagatelj zakona, odnosno Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine. Grad Zagreb je u posebnom statusu te je u svim zakonima njegov posebno istaknut je istovremeno ima funkciju i jedinice lokalne i jedinice područne samouprave. Nije prihvatljivo odgovarajućim stanom smatrati isključivo stan u istoj gradskoj četvrti jer bi to dovelo do neprovedivosti zakona (gotovo svi stanovi koji su predmet zakona su u Centru, a tamo ne postoji dovoljno stanova u kojima bi se stambeno zbrinuli zaštićeni najmoprimci). Isto tako, neke jedinice lokalne samouprave su prostorno mnogo veće od Zagreba pa se postavlja pitanje izdvajanja Grada Zagreba u posebnu kategoriju. Ideja da bi trebalo uzeti u obzir kvadraturu koju sada koriste zaštićeni najmoprimci, a koja prelazi njihove objektivne potrebe, i dati im upravo stan te kvadrature nije predviđena, niti propisna, niti obećana u niti jednom trenutku. Treba jasno razlikovati stambeno zbrinjavanje od neopravdanog bogaćenja na institutu zaštićenog najma. Činjenica da će Republika Hrvatska snositi čak 50 % troškova prijelaznog zaštićenog najma (ili čak i više ako dio koji je obvezan podmiri zaštićeni najmoprimac prelazi 25% ukupnih mjesečnih prihoda domaćinstva) upravo znači da je ogroman dio tereta Republika Hrvatska preuzela na sebe. Prema ocjeni predlagatelja zakona, ograničenje prava vlasnika jer u jednom trenutku kupio neuseljiv stan ne bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava jer je vlasnik imao pravo legitimno očekivati da će problem biti riješen do 2024. Isto tako, ograničavanje prava vlasništva osobi koja je 1990-ih otkupila društveni stan, prema ocjeni predlagatelja zakona, nije u skladu sa Ustavom Republike Hrvatske niti je u skladu s Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. U relevantnoj sudskoj praksi ne postoji pravo na dom u stanu u vlasništvu fizičke osobe niti bi bilo u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava prisiljavati vlasnike ne prodaju svoje imovine. Prema praksi Europskog suda za ljudska prava nositelji stanarskog prava na stanovima u privatnom vlasništvu su od početka u različitoj pravnoj situaciju u odnosu na nositelje stanarskog prava na stanu u društvenom vlasništvu. Stoga, propisivanjem različitih uvjeta otkupa ne dovodi do diskriminacije u smislu članka 14. Konvencije. Najamnina se utvrđuje formulom na način da će zaštićeni najmoprimci snositi samo 50% troškova najma pa ni u kom slučaju nisu oštećeni. Ako stan nema grijanje ili tekuću vodu, upravo je nevjerojatno da zaštićeni najmoprimci neće preseliti u stan u vlasništvu Republike Hrvatske koji je u dobrom stanju i u kojem je najam 2,00 eura po metru kvadratnom. Međutim, vlasnik stana ne bi trebali snositi troškove neracionalnog postupanja zaštićeno najmoprimca. Nikad, u niti jednom propisu ili relevantnoj sudskoj odluci presudi nije bio predviđen prisilni otkup stanova od vlasnika, niti je propisana kvadratura stana u kojeg bi trebao preseliti zaštićeni najmoprimac što je učinjeno ovim Prijedlogom zakona. Zaštićeni najam ne smije biti osnova za bogaćenje zaštićenog najmoprimca. Iznosi na koje ima pravo i stan na koje ima pravo su u skladu s realnim ljudskim potrebama. Obveza je države odgovorno raspolagati sa sredstvima, a davanje pojedincu npr. stana od 150,00 metara kvadratnih u vlasništvo jer je njegov prednik 1948. dobio stan te kvadrature na korištenje nije odgovorno raspolaganje sa sredstvima poreznih obveznika niti je racionalno postupanje u kontekstu nedostatka raspoloživih kvadrata za stambeno zbrinjavanje mladih obitelji što će u narednom razdoblju biti prioritet predlagatelja Zakona. S 1. siječnja 2025. prestaju pravni odnosi zaštićenog najma, te samim time i ugovori i presude kojima je taj pravni odnos utvrđen. Isplata dolazi nakon iseljenja, ali je dovoljna za pokriti stanarinu minimalno 7 godina. Za očekivati je da se prosječna osoba može snaći na rok od 10-ak dana koliko je potrebno da se novac isplati na račun. Isplata prije preseljenje otvara velik rizik u smislu izigravanja instituta i potencijalnih sudskih sporova sa malom mogućnošću naplate. Sankcije se odnose na upravni postupak koji provodi nadležno ministarstvo, a ne na građanskopravni odnos.
152 Lino Despotović   Nedostatak rokova za rješenje ovog veoma bitnog pitanja i problema Cilj je da vlasnicima bude ili vraćena ili isplaćena njihova imovina a zastićeni najmoprimci budu zbrinuti jer imaju ustavno pravo na dom Primljeno na znanje Primljeno na znanje Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan.
153 IZVORNI VLASNIK ST   Kronologija mog slučaja: - Izvorni smo vlasnici od 1946.g., dakle već 77 godina; - Izdvajali smo u stambeni fond; - Nismo ostvarili drugi stan iz društvenog fonda (preko firme), jer smo imali stan sa zaštićenim najmoprimcem; - Već treća (3.) generacija naše obitelji ne može stupiti u posjed vlastitog stana; - U stanu od 70m2, tokom vremena, ostaje samo 1 zašt. najmoprimac, jer su ostali iselili u svoje nove stanove; - U tužbi prema RH, za naknadu štete, Državno odvjetništvo u odgovoru daje podatak kako zaštićeni najmoprimac ima više nekretnina na području druge županije, u što mi ranije nismo mogli imati uvid; - Nakon tog saznanja, tužimo zaštićenog najmoprimca za plaćanje tržišne najamnine. __________________________________________________________________________________________ PRIMJEDBE NA PREDLOŽENI ZAKON: 1.) OBZIROM DA VODIMO POSTUPAK PROTIV ZN, PREMA ČL.15.ST.3. I ČL.18.ST.9. PREDLOŽENOG ZAKONA, NAMA OSTAJU SAMO DVIJE MOGUĆNOSTI: a) Čekati da se završi naš postupak pred sudom, pa tek onda (čitaj za 10-15 godina) početi dobivati subvencioniranu (prosječnu) najamninu, i dočekati početak provođenja programskih mjera; b) Povući tužbu protiv zaštićenog najmoprimca, i platiti sve nastale troškove. Pritom, što je najvažnije, trebamo dobiti pristanak zaštićenog najmoprimca za povlačenje tužbe. Ova diskriminacija vlasnika je u suprotnosti sa presudom ESLJP i odlukom USRH, pa je ovaj zakon time neodrživ. RJEŠENJE: ZAKONOM OMOGUĆITI ISPLATU SUBVENCIONIRANIH (PROSJEČNIH) NAJAMNINA I POKRETANJE PROGRAMSKIH MJERA, BEZ OBZIRA NA EVENTUALNE TUŽBE VLASNIKA POKRENUTE PROTIV ZN. 2.) SUPROTNO PREPORUKAMA VIJEĆA EUROPE (TOČKA 8.), A U SVEZI „DRUGIH NEKRETNINA U VLASNIŠTVU ZAŠTIĆENOG NAJMOPRIMCA“, U ČL.22.ST.3. SE DJELOMIČNO I NEPOTPUNO POSTAVLJA UVJET ZAŠTIĆENOM NAJMOPRIMCU, JER SE ODNOSI ISKLJUČIVO NA NEKRETNINE KOJE SE NALAZE U ISTOJ JEDINICI LOKALNE SAMOUPRAVE. „Nezainteresiranost“ države RH za druge vrijedne nekretnine u vlasništvu zaštićenog najmoprimca, ili članova njegovog domaćinstva, na području cijele RH, je u suprotnosti i sa postojećom sudskom praksom. Tako se stvara prekomjeran teret prema vlasnicima, kao i nepotreban teret prema poreznim obveznicima. RJEŠENJE: - U čl.22.st.3. PROŠIRITI UVJETE ZA PODRUČJE CIJELE RH; - U OBRASCIMA KOJI SE DOSTAVLJAJU ZA UPIS U REGISTAR, NAJMOPRIMCU DOSTAVITI I IZJAVU O ODGOVORNOSTI ZA EVENTUALNU NASTALU ŠTETU (U SLUČAJU NEOSNOVANOG STATUSA ZN); - DRŽAVA RH DA TIJEKOM PROVOĐENJA MJERA VRŠI PROCJENU VRIJEDNOSTI DRUGIH NEKRETNINA U VLASNIŠTVU ZN (NA PODRUČJU CIJELE RH). 3.) NE POSTOJI PRAVILO PRVENSTVA PROVOĐENJA PROGRAMSKIH MJERA, U ODNOSU NA RAZLIKU U POVRŠINI „ODGOVARAJUĆEG STANA ZA ZAŠTIĆENOG NAJMOPRIMCA IZ ČL.4.ST.10.(A)“ I STANA KOJEG TRENUTNO KORISTI. Prema podacima udruga, veliki broj najmoprimaca koristi stan površinom višestruko većom od površine „odgovarajućeg stana“, čime se ponovno stvara nepotreban teret prema poreznim obveznicima. RJEŠENJE: UVESTI PRVENSTVO REDA U PROGR. MJERAMA ZA STANOVE KOJI POVRŠINOM PRELAZE NORMIRANU VELIČINU STANA ZA ZN (prema čl.4.st.10.a) 4.) NE POSTOJI PRAVILO PRVENSTVA ZA PROVOĐENJE PROGRAMSKIH MJERA ZA IZVORNE VLASNIKE. Izvorni vlasnici i njihovi pravni sljednici, trebaju imati prednost u provođenju programskih mjera, jer isti duže trpe štetu. RJEŠENJE: UVESTI PRVENSTVO REDA U PROGR. MJERAMA ZA IZVORNE VLASNIKE. 5.) DONOŠENJE OPĆIH I PROGR. MJERA, USPOSTAVA REGISTRA I PRAVILNIKA O ISPLATI NAKNADA, IZVEDIVO JE U ROKU OD 6 MJ. Ministarstvo, i mjerodavne institucije, imale su dovoljno vremena za prikupljanje raznih podataka. Štoviše, Zakon je već davno trebao biti u proceduri. RJEŠENJE: ISPLATA SUBVENCIONIRANIH (PROSJEČNIH) NAJAMNINA KAO I PROVOĐENJE PROGRAMSKIH MJERA DA ZAPOČNE NAJKASNIJE 1.7.2024.g. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove. Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) nije predviđeno da bi raskidni uvjet za zaštićeni najam bilo vlasništvo druge nekretnine, niti je konačno riješen neki predmet u kojem je upravo ta činjenica meritum spora (neki jesu pravomoćno, ali su vraćeni od strane Ustavnog suda na ponovno odlučivanje). Treba obratiti pažnju da se ovdje govori o predmetima u kojima postoji ugovor o zaštićenom najmu ili presuda koja ga zamjenjuje. Druga je stvar postupak u kojem se tek treba donijeti presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu što je postupak koji se mora okončati prije provedbe programskih mjera. Iz tog razloga, u ovom Prijedlogu zakona to propisati kao raskidni uvjet ili razlog za neostvarivanje prava po ovom Zakonu je previše rizično jer bi takav zakon svakako bio predmet preispitivanja na Ustavnom sudu uz dobre šanse da bude ukinut i da cijeli postupak bude vraćen na početak. Također, cilj je potaknuti takve zaštićene najmoprimce na dobrovoljno iseljenje, a ne ih usmjeriti na višegodišnje sporove čiji će troškovi višestruko premašiti iznose predviđene drugom programskom mjerom. Što se stambenog zbrinjavanja tiče, propisano je da vlasništvo useljive nekretnine u istoj jedinici lokalne samouprave ograničava zaštićenog najmoprimca isključivo na drugu programsku mjeru. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu.
154 Mihovil Martić   Članak 10 Donošenje Pravilnika s rokom od 10mj (do listopada 2024.) je daljnje opstruiranje sprovođenja presude ESLJPa. Članak 12 Ova Vlada, u drugom mandatu, donosi prijedlog zakona kojim će se tek nakon 11 godina od pravomoćne i obvezujuće presude ESLJPa, Statileo protiv RH iz 2014., ista početi sprovoditi sa 1. siječnja 2025. godine (ako opet ne bude nekakvih odgađanja). Datum na koji će vlasnici stanova dobiti svoje stanove u posjed, na vlastito upravljanje, ovim zakonom nije poznat pa sve miriše na novu blamažu. Napominjem da je ista ova Vlada, nakon odluke Ustavnog suda RH iz 2020. kojom je ukinut njen ZIDZoNS iz 2018. godine, javno obećala preko resornog ministra da će se ovaj zakon uputiti u javnu raspravu u prvom tromjesečju 2021. godine!!! Dakle kontinuitet dugotrajnog, neprestanog KRŠENJA VLASNIČKIH PRAVA vlasnika stanova u kojima silom zakona žive zašt. najmoprimci kao relikt iz prošlog režima, iako zagarantirani Ustavom RH i Konvencijom VE za ljudska prava i slobode, traje i dalje. Da bi se ovo sramno stanje povreda vlasničkih prava barem minimalno smanjilo, tražim od resornog ministarstva da se donošenje općih i programskih mjera (Registra, Programa mjera i Pravilnika o kalendaru isplata naknada) provede zaključno sa 30. lipnja 2024. i da operativno sprovođenje mjera započne sa 1. srpnja 2024. godine. Naime, podaci za registar se mogu dobiti u roku od 3-4mj, a postoje i već sređeni materijali koji su služili za ukinuti ZIDZoNS iz 2018. godine. U protivnom ispada da je prošli ukinuti ZIDZoNS donesen bez pravne i činjenične podloge za što bi odgovorni morali snositi posljedice. Članak 15 stav. 3 i članak 18 Zbog nesprovođenja obvezujuće presude ESLJPa Statileo protiv RH, mnogi vlasnici stanova su iz očaja tražili pravdu putem jedino moguće zakonske opcije, tj. sudskim putem. Dakle, ti sudski postupci su izazvani zbog nesprovođenja obvezujuće presude ESLJPa, za što je odgovornost na RH. Sada kroz novi zakon sve te vlasnike stanova koji su u sudskom postupku se kažnjava na način da ih se isključuje iz općih mjera (subvencija) i programskih mjera (mjere za izvršenje presude ESLJPa i USRHa) sve dok pravomoćno ne završe svoj sudski postupak?! Kako znamo svi postupci na hrvatskim sudovima su dugotrajni, a svjedočimo tome naročito u ovim sudskim postupcima. Iako je KLJUČNI ELEMENT U POSTIZANJU PRAVIČNE RAVNOTEŽE TAJ TRŽIŠNI NAJAM, na koji vlasnici stanova imaju pravo prema Ustavu RH, čl. 50 (dakle od samog početka RH) i na koji imaju pravo temeljem presude ESLJPa i odluke USRH iz 2020., predlagatelj zakona ovim zakonom to osnovno pravo mnogim vlasnicima stanova uskraćuje u nedogled, ČIME SE I OVIM ZAKONOM NASTAVLJA SA DALJNJOM DISKRIMINACIJOM VLASNIKA STANOVA, što je uz već navedeno protivno i samoj svrsi donošenja predmetnog zakona. Ponavljam, ovim zakonom se kroz ovu točku ne poštuje presuda Statileo, Odluka Ustavnog suda iz 2020. i Ustav RH, čl. 50 koji kaže: "ZAKONOM JE MOGUĆE U INTERESU RH OGRANIČITI ILI ODUZETI VLASNIŠTVO, UZ NAKNADU TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI." Napominjem da je RH obvezna poštivati vlastiti Ustav, kao i Konvenciju VE za ljudska prava i slobode koju je ratificirala 1997. godine! Otkud pravo i snaga predlagaču zakona da se i dalje poigrava sa tuđim pravima i sudbinama? Predlažem da se ova smiješna, protupravna uredba ukine te da svi vlasnici, koje se ne može dijeliti ni po Ustavu ni po presudi ESLJPa, dobivaju subvencije na jednak način. Članak 22 stav. 3 Prema Odluci Ustavnog suda RH U-III/367/2019 od 23.rujna 2020. i presudi Vrhovnog suda RH Revizija 2043/2011-2 od 10. lipnja 2015. godine hoće li netko plaćati zaštićeni najam ili tržišni, ovisi o tome JE LI NETKO OD ČLANOVA ZAJEDNIČKOG DOMAĆINSTVA ZAŠT. NAJMOPRIMCA IMA U VLASNIŠTVU USELJIVU NEKRETNINU. Dakle u pitanju su i djeca u zajedničkom domaćinstvu zašt. najmoprimca. Zašto podnositelj prijedloga zakona ne poštuje navedenu odluku i presudu koja vrijedi za sve sudove i stranke u postupcima u RH, a za donositelja zakona ne? Molim da se navedeno uvaži i unese u zakon. Članak 48 Ovaj članak je protivan smislu i biti ovog zakona jer ne poštuje izraženu volju vlasnika stanova zbog čijih povreda se zakon i donosi. Vlasnici ne žele sastančiti i slušati nešto na što ne pristaju te osjećaju kao pritisak protiv vlastite volje. Članak 51 stav. 2 Ovim člankom i stavkom se suprotno Ustavu RH, presudi Statileo i odluci USRH vlasnike stanova dijeli na one koji su postali vlasnici do 5. studenog 1996. godine i one koji su postali vlasnici nakon toga. Predlagatelj zakona to objašnjava razlozima koji nisu relevantni. Napominjemo da oni vlasnici koji su postali to nakon 5. studenog 1996. godine su imali pravo po Ustavu RH članku 50 očekivati od prvog dana vlasništva da će ih država zbog ograničenja vlasništva obeštetiti na način da im osigura tržišnu najamninu. Tkđ., isti ti vlasnici su imali pravo od prvog dana kad su postali vlasnici očekivati da će se temeljem Zakona o prodaji stanova u kojima postoji stanarsko pravo NN 27/91 i NN 58/95 prikupljena sredstva od prodaje tih stanova utrošiti kako je zakonom predviđeno, tj. za kupnju, gradnju stanova za iseljenje zašt. najmoprimaca. To što ti novci nisu upotrijebljeni za predviđenu svrhu odgovorna je RH, a ne vlasnici stanova. Smiješno je i nepravedno da zbog svojih propusta se kažnjava opet one koji su do današnjeg dana od nastanka RH jedini diskriminirani građani u Državi. Molimo da se ukine protuzakonita podjela vlasnika, jer Ustav RH kaže: "Vlasništvo je jedno." Solidarna naknada Predviđena solidarna naknada je bezobrazno smiješna, što se može zaključiti iz mnogih pravomoćnih presuda koje su donesene u korist vlasnika stanova od strane ESLJPa i domaćih sudova. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove. Do sad nije postojala mogućnost gubitka prava ako se osoba ne javi u Registar, pa je određeni broj osoba namjerno izbjegavao tu obvezu. Iz tog razloga ne postoji konačan popis svih osoba koji su zaštićeni najmoprimci u stanovima u privatnom vlasništvu. Zakonom o najmu stanova (NN 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20) nije predviđeno da bi raskidni uvjet za zaštićeni najam bilo vlasništvo druge nekretnine, niti je konačno riješen neki predmet u kojem je upravo ta činjenica meritum spora (neki jesu pravomoćno, ali su vraćeni od strane Ustavnog suda na ponovno odlučivanje). Treba obratiti pažnju da se ovdje govori o predmetima u kojima postoji ugovor o zaštićenom najmu ili presuda koja ga zamjenjuje. Druga je stvar postupak u kojem se tek treba donijeti presuda koja zamjenjuje ugovor o najmu što je postupak koji se mora okončati prije provedbe programskih mjera. Iz tog razloga, u ovom Prijedlogu zakona to propisati kao raskidni uvjet ili razlog za neostvarivanje prava po ovom Zakonu je previše rizično jer bi takav zakon svakako bio predmet preispitivanja na Ustavnom sudu uz dobre šanse da bude ukinut i da cijeli postupak bude vraćen na početak. Također, cilj je potaknuti takve zaštićene najmoprimce na dobrovoljno iseljenje, a ne ih usmjeriti na višegodišnje sporove čiji će troškovi višestruko premašiti iznose predviđene drugom programskom mjerom. Što se stambenog zbrinjavanja tiče, propisano je da vlasništvo useljive nekretnine u istoj jedinici lokalne samouprave ograničava zaštićenog najmoprimca isključivo na drugu programsku mjeru. Osobe koje su naplatnim pravnim poslom nakon 5. studenoga 1996. stekle neuseljivu nekretninu morale su biti svjesne neizvjesnosti koju to sa sobom nosi i svjesno su ušle u takav rizik, ali su i kupile neuseljivu nekretninu znatno povoljnije od tržišne cijene. Stoga je neopravdano i takvim osobama isplaćivati solidarnu naknadu. Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu pred sudovima
155 BRANKA KOVAČEVIĆ   Nedostaje točno određeni rok u kojem će diskriminirani vlasnici stupiti u posjed svoje imovine. Bez određenog roka cijeli postupak može se (opet ) otezati u nedogled, na štetu vlasnika i države a opet i samo u korist zaštićene i povlaštene grupe građana. Zakonodavac treba odrediti točan rok i time pokazati spremnost da riješi problem kao i da mu otezanje nije namjera. Solidarna naknada od 0,03 €/m2 dnevno (0,90 €/m2 mjesečno) i to samo od 1996-te nadalje (ili od dana povrata otete imovine) je sramotno niska. To nije dovoljno ni za adaptaciju stana nakon iseljenja. Svaki vlasnik stana sa zaštićenim najmoprimcem gubi najmanje 9,00 € po kvadratnom metru mjesečno i tako već 80 godina u kontinuitetu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Solidarna naknada je simbolična naknada kojom Republika Hrvatska priznaje štetu koju su vlasnici pretrpjeli. Ako će to vlasniku biti nedovoljno, ostaje mu mogućnost potraživati zadovoljštinu pred sudovima.
156 Kico stos   Predlaže se: Članak 17. Iza stavka 2. dodaje se stavak 3. i glasi: Iznimno, stanovi iz članka 15. stavak 3. ovog Zakona ostaju u režim prijelaznog zaštićenog najma sukladno članku 18. stavak 1. do ispunjenja pretpostavki za dodjelu tim stanovima stalnog registarskog broja. Članak 18. Stavak 9. - briše se Obrazloženje: Prijedlog Zakona o načinu izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava u skupini predmeta Statileo protiv Hrvatske (br.12027/10) i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:U-I-3242/2018 i dr. (Nacrt 4.) u članku 15. stavak 3. i članku 18. stavak 9. predviđa da, parafraziramo, svi stanovi na kojima postoji sudski postupak u smislu iseljenja/predaje u posjed/utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca, donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom i sl. de facto ostaju u neizmijenjenom statusu zaštićenog najma sve do okončanja takvih postupaka tj. pravomoćne presude, istom onom statusu kakvog su zaštićeni najmoprimci imali i do eventualnog stupanja ovog Zakona na snagu. Istim tim odredbama takvi stanovi su isključeni iz općih mjera (subvencija najamnine) te programskih mjera(mjera za izvršenje presuda ESLJP i USRH). Drugim riječima sva prava i obveze kako za vlasnike tako i za najmoprimce ostaju neizmijenjena uključujući posjed, iznos najamnine, obveze troškova održavanja i sl., a sve to do okončanja sudskog postupka. Važno je pritom naglasiti, a radi boljeg razumijevanja kako takvi postupci gotovo isključivo traju 15 – ak i više godina. Također podaci udruga ukazuju na to da je ovakvih slučajeva između 50 i 60 % u odnosu na ukupni broj stanova opterećenih zaštićenim najmom. Imajući navedeno u vidu teško je naći logično opravdanje za ovakve odredbe pa se tako nameću slijedeća pitanja: 1. Kako se može tvrditi da je Zakon sveobuhvatno "rješenje sistemskog problema" (kako propisuje presuda Statileo) a postavlja se i pitanje koji je smisao predloženog Zakona kada se navedenim člancima isključuje 50 – 60% ciljane skupine? 2. Kako se osigurava ustavnost takvih odredbi koje dvije potpuno jednake skupine (vlasnike sa i vlasnike bez tužbe) u smislu najamnine iz članka 18. stavak 1. dovode u nejednak položaj pred zakonom? 3. Kako se osigurava ustavnost takvih odredbi koje dvije potpuno jednake skupine (zaštićene najmoprimce sa i zaštićene najmoprimce bez tužbe) u smislu najamnine iz članka 18. stavak 1. dovode u nejednak položaj pred zakonom? I to ovisno o akcijama druge strane. 4. Zašto bi vlasnici stanova koji preispituju imovinu ili neki drugi eventualni prekršaj ZN – a bili stavljeni u podređeni položaj kada je to preporuka vijeća ministara (vidi točku 8. Odluke 1468th meeting (DH), June 2023 – H46-9 Statileo group v. Croatia)unatoč tome što je sav teret kako dokazivanja tako i troška na vlasnicima, a eventualne koristi koje bi iz toga postupka proizašle i na Republici Hrvatskoj? 5. Zar predloženi Zakon nije suvišan u odnosu na eventualnu pravomoćnu presudu za iseljenje, gubitak statusa i sl.? Postavlja se pitanje koji je u tom kontekstu smisao predloženog Zakona? Naime, potpuno je jasno i nedvojbeno da zakonodavac ne može i ne smije, kako ulaziti u sudske postupke tako i prejudicirati presude pa se u tom smislu predlaže i prihvaća da stanovi na kojima se vode sudski postupci nemaju pristup Programskim mjerama iz članka17. stavak 1.sve do okončanja postupka tj. pravomoćne presude. Suprotno tome ne nalazimo kako postoji niti jedna zapreka da zakonodavac izmjeni odredbu iz članka 18. stavak 9. Zakona sukladno gore navedenim ili slično te da se za to vrijeme isplaćuje najamnina sukladno općim mjerama iz članka 18. stavak 1. U tu svrhu analiziramo moguće ishode gore navedenih postupaka te postavljamo pitanja u odnosu na provedbu općih mjera; 1. Vlasnik ne uspijeva u sudskom postupku, a zaštićenom najmoprimcu – u se potvrđuje status Za razliku od drugih vlasnika koji nemaju sudski spor na stanu te im se isplaćuje najamnina iz općih mjera, na stanu sa sudskim sporom, za cijelo vrijeme trajanja sudskog postupka zaštićeni najmoprimac je uživao svoj status u najpovoljnijoj formi bez obzira na postupak koji je bio u tijeku. Najamnina koja se plaćala u tom periodu ostala je na najnižem mogućem nivou, a sav teret zaštićenog najmoprimstva na vlasniku. Gubitke, troškove i nastale štete zbog proteka vremena i samog neuspjeha u postupku suvišno je i spominjati. Ovdje je važno naglasiti da obzirom na presudu kojom se utvrdilo da najmoprimac ima pravo na status zaštićenog najmoprimca nije postojala razlika između zaštićenog najmoprimca na stanu sa ili zaštićenog najmoprimca na stanu bez postupka u tijeku. Štete, troškovi i opterećenja u smislu vlasništva, posjeda i sl. su potpuno istovjetne onima koje nastaju vlasniku bez postupka na stanu. Dakle, ne preostaje nego zaključiti kako je i vlasnik stana sa postupkom u tijeku trebao biti ovlaštenik najamnine u smislu članka 18. stavak1. 2. Vlasnik uspijeva u sudskom postupku, a zaštićeni najmoprimac gubi status/iseljenje/predaja u posjed i sl. I u ovom slučaju, za razliku od drugih vlasnika koji nemaju sudski spor na stanu, te im se isplaćuje najamnina iz općih mjera, na stanu sa sudskim sporom, za cijelo vrijeme trajanja sudskog postupka zaštićeni najmoprimac je uživao svoj status u najpovoljnijoj formi bez obzira na postupak koji je bio u tijeku. Najamnina koja se plaćala u tom periodu ostala je na najnižem mogućem nivou, a sav teret zaštićenog najmoprimstva na vlasniku. U ovom slučaju je u pitanju uspjeh u sporu, a zaštićenom najmoprimcu je dosuđeno i/ili ukidanje statusa i/ili iseljenje i slično. Slijedom navedenog proizlazi kako niti vlasnik stana, nit zaštićeni najmoprimac nisu dionici Zakona u smislu programski mjera jer se zbog prirode presude stan briše iz Registra. Svi tereti iseljenja su na vlasniku. Svi rizici naplate potraživanja su na vlasniku. Direktne koristi bez rizika i bez tereta su na strani Republike Hrvatske. Štete, troškovi i opterećenja za vlasnika sa postupkom na stanu u smislu vlasništva, posjeda i sl. su jednaki ako ne i veći od onih koje nastaju vlasniku bez postupka na stanu. Dakle, ne preostaje nego zaključiti kako je i vlasnik stana sa postupkom trebao biti ovlaštenik najamnine u smislu članka 18. stavak 1., a Republika Hrvatska u ovom slučaju, slučaju vlasnikova uspjeha u parnici, trebala solidarno podnijeti rizik naplate potraživanja (Republika Hrvatska potražuje od zaštićenog najmoprimca po osnovi isplaćenih 50% najamnine vlasniku.) Zaključak Smisao argumentacije koju smo ponudili je u tome da se dokaže kako RH ne smije ostati postrani te izuzeti veći dio ciljane skupine iz Zakona. Zakon bi u tom smislu bio parcijalan i ne svrsishodan, a izvršenje presuda na koje se poziva u najmanju ruku nepotpuno. Ukazuje se i na određene propuste u smislu zakonitosti , ustavnosti i nedosljednosti. Također dokazuje se i kako ne postoji niti jedna verzija sudske presude koja bi za rezultat imala manji teret/štetu ili trošak od one koja nastaje na stanu bez postupka. Stoga ne nalazimo niti jedan razlog zašto bi vlasnici stanova sa postupkom bili izuzeti iz općih mjera, to jest najamnine propisane člankom 18. stavak.1 Uzimajući u obzir da je iznos zaštićene najamnine ključni element u postizanju pravične ravnoteže (Hegediš vs RH) mišljenja smo kako Republika Hrvatska ne može biti izuzeta iz tijeka događaja koji slijede stanovima sa postupcima pogotovo ako se uzme u obzir sva argumentacija i eventualne koristi koje od takvih postupaka Republika Hrvatska ima. Stoga predlažemo prihvatiti gore navedeni prijedlog kako bi se osigurala sigurna i pravedna provedba te izbjeglo daljnje opterećenje (dopisima ESLJP-u, tužbama USRH – u i sl.) i ovako opterećenog procesa. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Usvojeno u dijelu da se od 1. siječnja 2025. tržišna najamnina omogućava i vlasnicima koji vode sudske sporove.
157 DUBRAVKO KUZMANOVIĆ   Članak 7 Donošenje Pravilnika od strane ministra s rokom od 10 mjeseci (do listopada 2024) je predugi rok. Predlaže se maksimalno mjesec dana od stupanja na snagu Zakona. U isto vrijeme moguće je izraditi Program i Pravila iz stavka 3. ovoga članka. Članak 12 U isto vrijeme s izradom Programa i Pravila te Pravilnika moguće je formirati Registar, kako bi sve zajedno trajalo mjesec dana. APN posjeduje podatke iz prijašnjeg javnog poziva te se isti mogu samo dopuniti. Općenito, rokovi iz Prijedloga zakona su predugi, pogotovo što se time odugovlaći vraćanje stana vlasnicima ili eventualno naknada vlasnicima. Iz dosadašnjih saznanja, i sudski procesi su predugi, iako već postoje presude za isti stan, ali ODO odugovlaći s procesom i priznavanjem stanja, bez odugovlaćenja. Iako postoje dvije presude u korist vlasnika stana, druga dva predmeta za isti stan, ali u različitom vremenskom razdoblju, odugovlaće se godinu ili dvije, čime i RH gubi, jer mora platiti kamate na tražene iznose razlike zaštićene i određene najamnine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje Konačan datum završetka provedbe Zakona nije moguće propisati jer se provodi upravni postupak sa mogućnošću upravnog spora, a nakon toga i ovršni postupak ako zaštićeni najmoprimac odbija iseliti unatoč činjenici da mu je osiguran drugi odgovarajući stan. Rokovi nisu predugački jer je potrebno oformiti Registar i donijeti Program mjera što je velik posao.
158 DUBRAVKO KUZMANOVIĆ   Greška - 10.230.091.000,00 HRK nije 1.357.766,41 EUR, već 1,357.766.407,86 EUR Razlika je samo u 3 nule. Ako se tako nastavi u daljnjem tekstu, biti će puno ispravaka. Prihvaćen Prihvaća se Omaška ispravljena