Izvješće o provedenom savjetovanju - Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama zakona o tržištu rada

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 PRAVOBRANITELJ ZA DJECU PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 39. U članku 39. predmetnog prijedloga zakona kojim se mijenja članak 92. Zakona o tržištu rada predlažemo propisati mjere (primjerice otklanjanje utvrđenih nedostataka odnosno nepravilnosti), koje može poduzeti inspektor rada prema poslodavcu koji postupi protivno odredbama članka 5.a stavaka 9., 10. i 11. Zakona o tržištu rada. Primjećujemo da je člankom 40. kojim se mijenja članak 94. Zakona o tržištu rada u stavku 1. točkama 3., 4. i 5. propisano prekršajno kažnjavanje poslodavca u slučaju ako izvrši isplatu zarade u iznosu manjem od minimalne učenikove zarade po satu, ako ne izvrši isplatu uvećane zarade za sate rada nedjeljom, blagdanom i neradnim danom te ako ne izvrši isplatu zarade, doprinosa i naknadu najkasnije 15 dana od završetka rada. Smatramo da prekršajne kazne za poslodavce u ovim slučajevima svakako trebaju biti propisane, no isto tako da bi trebalo predvidjeti ovlast inspektora rada da u slučaju povrede odredaba članka 5.a stavaka 9., 10. i 11. Zakona o tržištu rada naredi poslodavcu otklanjanje nepravilnosti počinjene na štetu djeteta odmah, bez odgode, odnosno da odmah isplati zaradu koja učeniku pripada, da odmah isplati uvećanu zaradu za rad nedjeljom, blagdanom i neradnim danom i da odmah isplati zaradu, doprinose i naknadu srednjoškolskoj ustanovi. Nije prihvaćen Kada je riječ o postupanju inspekcije rada Državnog inspektorata, valja napomenuti da ista kada postupa temeljem Zakona o radu ne nalaže poslodavcu isplatu plaće, već upravnom mjerom nalaže poslodavcu samo da radniku izda obračun neisplaćene plaće. Stoga smatramo da je u slučaju neisplate učenikove zarade prihvatljiva samo prekršajnopravna sankcija poslodavca.
2 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 28. Sukladno komentarima navedenim uz članak 5. prijedloga Zakona, predlažemo da se u novom stavku 1. članka 58. u točki 9. brišu riječi ispuni uvjete za starosnu mirovinu. Nije prihvaćen Za stjecanje statusa nezaposlene osobe u smislu ovoga Zakona bitno je da osoba koja nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja samostalnu djelatnost, ne ispunjava uvjeta za starosnu mirovinu. Relevantna je činjenica ispunjavanje uvjeta za starosnu mirovinu, a ne samo ostvarivanje prava. Naime, netko može imati 65 godina života i 15 godina mirovinskoga staža, ali nije podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, valja napomenuti kako se nezaposlenom osobom smatra osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad u dobi od 15 do 65 godina, a za osobe starije od 65 godina života, neovisno o ostalim uvjetima, na raspolaganju je mogućnost prijave u evidenciju tražitelja zaposlenja te je na taj način istima omogućeno korištenje usluga Zavoda.
3 PRAVOBRANITELJ ZA OSOBE S INVALIDITETOM PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Tijekom 2023. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom zaprimio je više pritužbi osoba s invaliditetom koji su na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23) ostvarile pravo na osobnu invalidninu, jer im je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: Zavod) priznato pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade, primjenom odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o tržištu rada. Iz dostavljenih rješenja bilo je razvidno je da se odluka temeljila na odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada kojim je propisano da pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade iz st. 1. ovoga članka ima nezaposlena osoba koja je ostvarila naknadu po posebnom propisu u iznosu nižem od utvrđene novčane naknade. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja osobna invalidnina je tada uzeta u obzir kao naknada koja se ostvaruje po posebnom propisu. Iz navedenih rješenja Zavoda, vidljivo je da je osobna invalidnina u postupku utvrđivanja prava na novčanu naknadu primjenom čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada bila izjednačena s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad je vrsta redovnog primanja koje služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba za razliku od svrhe radi koje se ostvarivalo pravo na osobnu invalidninu. Tome u prilog ide i činjenica da se invalidska mirovina također nije umanjivala za iznos osobne invalidnine niti se osobna invalidnina umanjivala za iznos invalidske mirovine. Mišljenja smo da je zakonodavac pod naknadama ostvarenim po posebnom propisu imao na umu istovrsne naknade iz raznih sustava koje služe zadovoljavanju svakodnevnih egzistencijalnih potreba poput izrijekom navedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Od 1. siječnja 2024. godine na snazi je Zakon o inkluzivnom dodatku (NN, br. 156/23) prema kojem je inkluzivni dodatak je novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovim Zakonom objedinjuje se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu koje se ostvaruju sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23), pravo na doplatak za djecu u uvećanom iznosu koje se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta sukladno Zakonu o doplatku za djecu (NN, br. 94/01, 138/06, 107/07, 37/08 - Odluka Ustavnog suda, RH 61/11, 112/12, 82/15 i 58/18) i pravo na novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom koje se ostvaruje temeljem Zakona o tržištu rada (NN, br. 118/18, 32/20 i 18/22). Jednako kao i nekada osobna invalidnina, inkluzivni dodatak nije naknada koja služi za podmirenje osnovnih životnih potreba. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku uveden inkluzivni dodatak kao potpuno nova naknada za osobe s invaliditetom, predlažemo da se u čl. 22. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada jasno naznači da se pod „naknada po posebnom propisu“ ne podrazumijeva inkluzivni dodatak i Zakon o inkluzivnom dodatku. Iako se u zakonskoj odredbi i Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada spominje naknada po posebnom propisu, a bez specificiranja o kojoj se vrsti naknade radi, mišljenja smo da okolnost da nezaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak ne bi smjela utjecati na visinu novčane naknade koju isplaćuje Zavod. Stoga ne bi bilo smisleno, da se iznos novčane naknade koju ostvaruje nezaposlena osoba prijavljena u evidenciju nezaposlenih osoba u Zavodu sukladno Zakonu o tržištu rada, a koja također služi za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba u periodu nezaposlenosti, umanjuje za iznos inkluzivnog dodatka čija je namjena podmirivanje drugačijih troškova vezanih uz invaliditet. Isplaćivanjem razlike do utvrđene visine novčane naknade osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak, izravno i grubo se utječe na svrhu inkluzivnog dodatka koja tako gubi svoje značenje, budući da će zbog umanjenja novčane naknade inkluzivni dodatak biti korišten za podmirenje osnovnih životnih potreba. Značajno je napomenuti da se pravo na inkluzivni dodatak ostvaruje tako da na najkvalitetniji mogući način podržavaju neovisno življenje i život u zajednici osoba s invaliditetom. Osim toga, ovim Zakonom o inkluzivnom dodatku omogućeno je osobama s invaliditetom da uz plaću ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak budući da je riječ o naknadi koja služi za podmirenje troškova vezanih uz invaliditet, te kao takva ne smije biti vezana uz prihodovni ili imovinski cenzus. Stoga ne bi bilo smisleno da se nezaposlenim osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na novčanu naknadu upravo zato što nisu u radnom odnosu i ne mogu se uzdržavati od svog rada, ista umanjuje jer ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak. Time bi se nezaposlene osobe s invaliditetom dodatno dovodile u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje se mogu uzdržavati svojim radom, a inkluzivni dodatak koristiti isključivo za potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zaključno, ova zasebna zakonska prava iz različitih sustava ne bi smjela biti u suodnosu niti bi okolnost da se novčana naknada i inkluzivni dodatak isplaćuju iz državnog proračuna trebala biti od utjecaja prilikom utvrđivanja visine novčane naknade koju isplaćuje Zavod za vrijeme nezaposlenosti, već bi to trebala biti isključivo svrha radi koje se pravo na novčanu naknadu ostvaruje. Prihvaćen Prihvaća se.
4 PRAVOBRANITELJ ZA OSOBE S INVALIDITETOM PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Tijekom 2023. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom zaprimio je više pritužbi osoba s invaliditetom koji su na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23) ostvarile pravo na osobnu invalidninu, jer im je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: Zavod) priznato pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade, primjenom odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o tržištu rada. Iz dostavljenih rješenja bilo je razvidno je da se odluka temeljila na odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada kojim je propisano da pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade iz st. 1. ovoga članka ima nezaposlena osoba koja je ostvarila naknadu po posebnom propisu u iznosu nižem od utvrđene novčane naknade. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja osobna invalidnina je tada uzeta u obzir kao naknada koja se ostvaruje po posebnom propisu. Iz navedenih rješenja Zavoda, vidljivo je da je osobna invalidnina u postupku utvrđivanja prava na novčanu naknadu primjenom čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada bila izjednačena s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad je vrsta redovnog primanja koje služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba za razliku od svrhe radi koje se ostvarivalo pravo na osobnu invalidninu. Tome u prilog ide i činjenica da se invalidska mirovina također nije umanjivala za iznos osobne invalidnine niti se osobna invalidnina umanjivala za iznos invalidske mirovine. Mišljenja smo da je zakonodavac pod naknadama ostvarenim po posebnom propisu imao na umu istovrsne naknade iz raznih sustava koje služe zadovoljavanju svakodnevnih egzistencijalnih potreba poput izrijekom navedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Od 1. siječnja 2024. godine na snazi je Zakon o inkluzivnom dodatku (NN, br. 156/23) prema kojem je inkluzivni dodatak je novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovim Zakonom objedinjuje se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu koje se ostvaruju sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23), pravo na doplatak za djecu u uvećanom iznosu koje se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta sukladno Zakonu o doplatku za djecu (NN, br. 94/01, 138/06, 107/07, 37/08 - Odluka Ustavnog suda, RH 61/11, 112/12, 82/15 i 58/18) i pravo na novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom koje se ostvaruje temeljem Zakona o tržištu rada (NN, br. 118/18, 32/20 i 18/22). Jednako kao i nekada osobna invalidnina, inkluzivni dodatak nije naknada koja služi za podmirenje osnovnih životnih potreba. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku uveden inkluzivni dodatak kao potpuno nova naknada za osobe s invaliditetom, predlažemo da se u čl. 22. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada jasno naznači da se pod „naknada po posebnom propisu“ ne podrazumijeva inkluzivni dodatak i Zakon o inkluzivnom dodatku. Iako se u zakonskoj odredbi i Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada spominje naknada po posebnom propisu, a bez specificiranja o kojoj se vrsti naknade radi, mišljenja smo da okolnost da nezaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak ne bi smjela utjecati na visinu novčane naknade koju isplaćuje Zavod. Stoga ne bi bilo smisleno, da se iznos novčane naknade koju ostvaruje nezaposlena osoba prijavljena u evidenciju nezaposlenih osoba u Zavodu sukladno Zakonu o tržištu rada, a koja također služi za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba u periodu nezaposlenosti, umanjuje za iznos inkluzivnog dodatka čija je namjena podmirivanje drugačijih troškova vezanih uz invaliditet. Isplaćivanjem razlike do utvrđene visine novčane naknade osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak, izravno i grubo se utječe na svrhu inkluzivnog dodatka koja tako gubi svoje značenje, budući da će zbog umanjenja novčane naknade inkluzivni dodatak biti korišten za podmirenje osnovnih životnih potreba. Značajno je napomenuti da se pravo na inkluzivni dodatak ostvaruje tako da na najkvalitetniji mogući način podržavaju neovisno življenje i život u zajednici osoba s invaliditetom. Osim toga, ovim Zakonom o inkluzivnom dodatku omogućeno je osobama s invaliditetom da uz plaću ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak budući da je riječ o naknadi koja služi za podmirenje troškova vezanih uz invaliditet, te kao takva ne smije biti vezana uz prihodovni ili imovinski cenzus. Stoga ne bi bilo smisleno da se nezaposlenim osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na novčanu naknadu upravo zato što nisu u radnom odnosu i ne mogu se uzdržavati od svog rada, ista umanjuje jer ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak. Time bi se nezaposlene osobe s invaliditetom dodatno dovodile u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje se mogu uzdržavati svojim radom, a inkluzivni dodatak koristiti isključivo za potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zaključno, ova zasebna zakonska prava iz različitih sustava ne bi smjela biti u suodnosu niti bi okolnost da se novčana naknada i inkluzivni dodatak isplaćuju iz državnog proračuna trebala biti od utjecaja prilikom utvrđivanja visine novčane naknade koju isplaćuje Zavod za vrijeme nezaposlenosti, već bi to trebala biti isključivo svrha radi koje se pravo na novčanu naknadu ostvaruje. Prihvaćen Prihvaća se.
5 PRAVOBRANITELJ ZA OSOBE S INVALIDITETOM PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Tijekom 2023. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom zaprimio je više pritužbi osoba s invaliditetom koji su na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23) ostvarile pravo na osobnu invalidninu, jer im je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: Zavod) priznato pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade, primjenom odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o tržištu rada. Iz dostavljenih rješenja bilo je razvidno je da se odluka temeljila na odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada kojim je propisano da pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade iz st. 1. ovoga članka ima nezaposlena osoba koja je ostvarila naknadu po posebnom propisu u iznosu nižem od utvrđene novčane naknade. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja osobna invalidnina je tada uzeta u obzir kao naknada koja se ostvaruje po posebnom propisu. Iz navedenih rješenja Zavoda, vidljivo je da je osobna invalidnina u postupku utvrđivanja prava na novčanu naknadu primjenom čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada bila izjednačena s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad je vrsta redovnog primanja koje služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba za razliku od svrhe radi koje se ostvarivalo pravo na osobnu invalidninu. Tome u prilog ide i činjenica da se invalidska mirovina također nije umanjivala za iznos osobne invalidnine niti se osobna invalidnina umanjivala za iznos invalidske mirovine. Mišljenja smo da je zakonodavac pod naknadama ostvarenim po posebnom propisu imao na umu istovrsne naknade iz raznih sustava koje služe zadovoljavanju svakodnevnih egzistencijalnih potreba poput izrijekom navedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Od 1. siječnja 2024. godine na snazi je Zakon o inkluzivnom dodatku (NN, br. 156/23) prema kojem je inkluzivni dodatak je novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovim Zakonom objedinjuje se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu koje se ostvaruju sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23), pravo na doplatak za djecu u uvećanom iznosu koje se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta sukladno Zakonu o doplatku za djecu (NN, br. 94/01, 138/06, 107/07, 37/08 - Odluka Ustavnog suda, RH 61/11, 112/12, 82/15 i 58/18) i pravo na novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom koje se ostvaruje temeljem Zakona o tržištu rada (NN, br. 118/18, 32/20 i 18/22). Jednako kao i nekada osobna invalidnina, inkluzivni dodatak nije naknada koja služi za podmirenje osnovnih životnih potreba. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku uveden inkluzivni dodatak kao potpuno nova naknada za osobe s invaliditetom, predlažemo da se u čl. 22. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada jasno naznači da se pod „naknada po posebnom propisu“ ne podrazumijeva inkluzivni dodatak i Zakon o inkluzivnom dodatku. Iako se u zakonskoj odredbi i Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada spominje naknada po posebnom propisu, a bez specificiranja o kojoj se vrsti naknade radi, mišljenja smo da okolnost da nezaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak ne bi smjela utjecati na visinu novčane naknade koju isplaćuje Zavod. Stoga ne bi bilo smisleno, da se iznos novčane naknade koju ostvaruje nezaposlena osoba prijavljena u evidenciju nezaposlenih osoba u Zavodu sukladno Zakonu o tržištu rada, a koja također služi za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba u periodu nezaposlenosti, umanjuje za iznos inkluzivnog dodatka čija je namjena podmirivanje drugačijih troškova vezanih uz invaliditet. Isplaćivanjem razlike do utvrđene visine novčane naknade osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak, izravno i grubo se utječe na svrhu inkluzivnog dodatka koja tako gubi svoje značenje, budući da će zbog umanjenja novčane naknade inkluzivni dodatak biti korišten za podmirenje osnovnih životnih potreba. Značajno je napomenuti da se pravo na inkluzivni dodatak ostvaruje tako da na najkvalitetniji mogući način podržavaju neovisno življenje i život u zajednici osoba s invaliditetom. Osim toga, ovim Zakonom o inkluzivnom dodatku omogućeno je osobama s invaliditetom da uz plaću ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak budući da je riječ o naknadi koja služi za podmirenje troškova vezanih uz invaliditet, te kao takva ne smije biti vezana uz prihodovni ili imovinski cenzus. Stoga ne bi bilo smisleno da se nezaposlenim osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na novčanu naknadu upravo zato što nisu u radnom odnosu i ne mogu se uzdržavati od svog rada, ista umanjuje jer ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak. Time bi se nezaposlene osobe s invaliditetom dodatno dovodile u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje se mogu uzdržavati svojim radom, a inkluzivni dodatak koristiti isključivo za potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zaključno, ova zasebna zakonska prava iz različitih sustava ne bi smjela biti u suodnosu niti bi okolnost da se novčana naknada i inkluzivni dodatak isplaćuju iz državnog proračuna trebala biti od utjecaja prilikom utvrđivanja visine novčane naknade koju isplaćuje Zavod za vrijeme nezaposlenosti, već bi to trebala biti isključivo svrha radi koje se pravo na novčanu naknadu ostvaruje. Prihvaćen Prihvaća se.
6 PRAVOBRANITELJ ZA OSOBE S INVALIDITETOM PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Tijekom 2023. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom zaprimio je više pritužbi osoba s invaliditetom koji su na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23) ostvarile pravo na osobnu invalidninu, jer im je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: Zavod) priznato pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade, primjenom odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o tržištu rada. Iz dostavljenih rješenja bilo je razvidno je da se odluka temeljila na odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada kojim je propisano da pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade iz st. 1. ovoga članka ima nezaposlena osoba koja je ostvarila naknadu po posebnom propisu u iznosu nižem od utvrđene novčane naknade. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja osobna invalidnina je tada uzeta u obzir kao naknada koja se ostvaruje po posebnom propisu. Iz navedenih rješenja Zavoda, vidljivo je da je osobna invalidnina u postupku utvrđivanja prava na novčanu naknadu primjenom čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada bila izjednačena s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad je vrsta redovnog primanja koje služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba za razliku od svrhe radi koje se ostvarivalo pravo na osobnu invalidninu. Tome u prilog ide i činjenica da se invalidska mirovina također nije umanjivala za iznos osobne invalidnine niti se osobna invalidnina umanjivala za iznos invalidske mirovine. Mišljenja smo da je zakonodavac pod naknadama ostvarenim po posebnom propisu imao na umu istovrsne naknade iz raznih sustava koje služe zadovoljavanju svakodnevnih egzistencijalnih potreba poput izrijekom navedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Od 1. siječnja 2024. godine na snazi je Zakon o inkluzivnom dodatku (NN, br. 156/23) prema kojem je inkluzivni dodatak je novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovim Zakonom objedinjuje se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu koje se ostvaruju sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23), pravo na doplatak za djecu u uvećanom iznosu koje se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta sukladno Zakonu o doplatku za djecu (NN, br. 94/01, 138/06, 107/07, 37/08 - Odluka Ustavnog suda, RH 61/11, 112/12, 82/15 i 58/18) i pravo na novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom koje se ostvaruje temeljem Zakona o tržištu rada (NN, br. 118/18, 32/20 i 18/22). Jednako kao i nekada osobna invalidnina, inkluzivni dodatak nije naknada koja služi za podmirenje osnovnih životnih potreba. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku uveden inkluzivni dodatak kao potpuno nova naknada za osobe s invaliditetom, predlažemo da se u čl. 22. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada jasno naznači da se pod „naknada po posebnom propisu“ ne podrazumijeva inkluzivni dodatak i Zakon o inkluzivnom dodatku. Iako se u zakonskoj odredbi i Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada spominje naknada po posebnom propisu, a bez specificiranja o kojoj se vrsti naknade radi, mišljenja smo da okolnost da nezaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak ne bi smjela utjecati na visinu novčane naknade koju isplaćuje Zavod. Stoga ne bi bilo smisleno, da se iznos novčane naknade koju ostvaruje nezaposlena osoba prijavljena u evidenciju nezaposlenih osoba u Zavodu sukladno Zakonu o tržištu rada, a koja također služi za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba u periodu nezaposlenosti, umanjuje za iznos inkluzivnog dodatka čija je namjena podmirivanje drugačijih troškova vezanih uz invaliditet. Isplaćivanjem razlike do utvrđene visine novčane naknade osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak, izravno i grubo se utječe na svrhu inkluzivnog dodatka koja tako gubi svoje značenje, budući da će zbog umanjenja novčane naknade inkluzivni dodatak biti korišten za podmirenje osnovnih životnih potreba. Značajno je napomenuti da se pravo na inkluzivni dodatak ostvaruje tako da na najkvalitetniji mogući način podržavaju neovisno življenje i život u zajednici osoba s invaliditetom. Osim toga, ovim Zakonom o inkluzivnom dodatku omogućeno je osobama s invaliditetom da uz plaću ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak budući da je riječ o naknadi koja služi za podmirenje troškova vezanih uz invaliditet, te kao takva ne smije biti vezana uz prihodovni ili imovinski cenzus. Stoga ne bi bilo smisleno da se nezaposlenim osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na novčanu naknadu upravo zato što nisu u radnom odnosu i ne mogu se uzdržavati od svog rada, ista umanjuje jer ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak. Time bi se nezaposlene osobe s invaliditetom dodatno dovodile u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje se mogu uzdržavati svojim radom, a inkluzivni dodatak koristiti isključivo za potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zaključno, ova zasebna zakonska prava iz različitih sustava ne bi smjela biti u suodnosu niti bi okolnost da se novčana naknada i inkluzivni dodatak isplaćuju iz državnog proračuna trebala biti od utjecaja prilikom utvrđivanja visine novčane naknade koju isplaćuje Zavod za vrijeme nezaposlenosti, već bi to trebala biti isključivo svrha radi koje se pravo na novčanu naknadu ostvaruje. Prihvaćen Prihvaća se.
7 PRAVOBRANITELJ ZA OSOBE S INVALIDITETOM PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Tijekom 2023. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom zaprimio je više pritužbi osoba s invaliditetom koji su na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23) ostvarile pravo na osobnu invalidninu, jer im je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: Zavod) priznato pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade, primjenom odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o tržištu rada. Iz dostavljenih rješenja bilo je razvidno je da se odluka temeljila na odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada kojim je propisano da pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade iz st. 1. ovoga članka ima nezaposlena osoba koja je ostvarila naknadu po posebnom propisu u iznosu nižem od utvrđene novčane naknade. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja osobna invalidnina je tada uzeta u obzir kao naknada koja se ostvaruje po posebnom propisu. Iz navedenih rješenja Zavoda, vidljivo je da je osobna invalidnina u postupku utvrđivanja prava na novčanu naknadu primjenom čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada bila izjednačena s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad je vrsta redovnog primanja koje služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba za razliku od svrhe radi koje se ostvarivalo pravo na osobnu invalidninu. Tome u prilog ide i činjenica da se invalidska mirovina također nije umanjivala za iznos osobne invalidnine niti se osobna invalidnina umanjivala za iznos invalidske mirovine. Mišljenja smo da je zakonodavac pod naknadama ostvarenim po posebnom propisu imao na umu istovrsne naknade iz raznih sustava koje služe zadovoljavanju svakodnevnih egzistencijalnih potreba poput izrijekom navedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Od 1. siječnja 2024. godine na snazi je Zakon o inkluzivnom dodatku (NN, br. 156/23) prema kojem je inkluzivni dodatak je novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovim Zakonom objedinjuje se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu koje se ostvaruju sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23), pravo na doplatak za djecu u uvećanom iznosu koje se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta sukladno Zakonu o doplatku za djecu (NN, br. 94/01, 138/06, 107/07, 37/08 - Odluka Ustavnog suda, RH 61/11, 112/12, 82/15 i 58/18) i pravo na novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom koje se ostvaruje temeljem Zakona o tržištu rada (NN, br. 118/18, 32/20 i 18/22). Jednako kao i nekada osobna invalidnina, inkluzivni dodatak nije naknada koja služi za podmirenje osnovnih životnih potreba. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku uveden inkluzivni dodatak kao potpuno nova naknada za osobe s invaliditetom, predlažemo da se u čl. 22. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada jasno naznači da se pod „naknada po posebnom propisu“ ne podrazumijeva inkluzivni dodatak i Zakon o inkluzivnom dodatku. Iako se u zakonskoj odredbi i Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada spominje naknada po posebnom propisu, a bez specificiranja o kojoj se vrsti naknade radi, mišljenja smo da okolnost da nezaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak ne bi smjela utjecati na visinu novčane naknade koju isplaćuje Zavod. Stoga ne bi bilo smisleno, da se iznos novčane naknade koju ostvaruje nezaposlena osoba prijavljena u evidenciju nezaposlenih osoba u Zavodu sukladno Zakonu o tržištu rada, a koja također služi za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba u periodu nezaposlenosti, umanjuje za iznos inkluzivnog dodatka čija je namjena podmirivanje drugačijih troškova vezanih uz invaliditet. Isplaćivanjem razlike do utvrđene visine novčane naknade osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak, izravno i grubo se utječe na svrhu inkluzivnog dodatka koja tako gubi svoje značenje, budući da će zbog umanjenja novčane naknade inkluzivni dodatak biti korišten za podmirenje osnovnih životnih potreba. Značajno je napomenuti da se pravo na inkluzivni dodatak ostvaruje tako da na najkvalitetniji mogući način podržavaju neovisno življenje i život u zajednici osoba s invaliditetom. Osim toga, ovim Zakonom o inkluzivnom dodatku omogućeno je osobama s invaliditetom da uz plaću ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak budući da je riječ o naknadi koja služi za podmirenje troškova vezanih uz invaliditet, te kao takva ne smije biti vezana uz prihodovni ili imovinski cenzus. Stoga ne bi bilo smisleno da se nezaposlenim osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na novčanu naknadu upravo zato što nisu u radnom odnosu i ne mogu se uzdržavati od svog rada, ista umanjuje jer ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak. Time bi se nezaposlene osobe s invaliditetom dodatno dovodile u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje se mogu uzdržavati svojim radom, a inkluzivni dodatak koristiti isključivo za potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zaključno, ova zasebna zakonska prava iz različitih sustava ne bi smjela biti u suodnosu niti bi okolnost da se novčana naknada i inkluzivni dodatak isplaćuju iz državnog proračuna trebala biti od utjecaja prilikom utvrđivanja visine novčane naknade koju isplaćuje Zavod za vrijeme nezaposlenosti, već bi to trebala biti isključivo svrha radi koje se pravo na novčanu naknadu ostvaruje. Prihvaćen Prihvaća se.
8 PRAVOBRANITELJ ZA OSOBE S INVALIDITETOM PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Tijekom 2023. godine Pravobranitelj za osobe s invaliditetom zaprimio je više pritužbi osoba s invaliditetom koji su na temelju rješenja Hrvatskog zavoda za socijalni rad sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23) ostvarile pravo na osobnu invalidninu, jer im je od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (dalje: Zavod) priznato pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade, primjenom odredbe članka 52. stavka 2. Zakona o tržištu rada. Iz dostavljenih rješenja bilo je razvidno je da se odluka temeljila na odredbi čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada kojim je propisano da pravo na razliku do utvrđene visine novčane naknade iz st. 1. ovoga članka ima nezaposlena osoba koja je ostvarila naknadu po posebnom propisu u iznosu nižem od utvrđene novčane naknade. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja osobna invalidnina je tada uzeta u obzir kao naknada koja se ostvaruje po posebnom propisu. Iz navedenih rješenja Zavoda, vidljivo je da je osobna invalidnina u postupku utvrđivanja prava na novčanu naknadu primjenom čl. 52. st. 2. Zakona o tržištu rada bila izjednačena s invalidskom mirovinom zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Međutim, invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad je vrsta redovnog primanja koje služi zadovoljavanju osnovnih životnih potreba za razliku od svrhe radi koje se ostvarivalo pravo na osobnu invalidninu. Tome u prilog ide i činjenica da se invalidska mirovina također nije umanjivala za iznos osobne invalidnine niti se osobna invalidnina umanjivala za iznos invalidske mirovine. Mišljenja smo da je zakonodavac pod naknadama ostvarenim po posebnom propisu imao na umu istovrsne naknade iz raznih sustava koje služe zadovoljavanju svakodnevnih egzistencijalnih potreba poput izrijekom navedene invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Od 1. siječnja 2024. godine na snazi je Zakon o inkluzivnom dodatku (NN, br. 156/23) prema kojem je inkluzivni dodatak je novčana naknada namijenjena osobi s invaliditetom u svrhu prevladavanja različitih prepreka koje mogu sprječavati njezino puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. Ovim Zakonom objedinjuje se pravo na osobnu invalidninu i pravo na doplatak za pomoć i njegu koje se ostvaruju sukladno Zakonu o socijalnoj skrbi (NN, br. 18/22, 46/22, 119/22 i 71/23), pravo na doplatak za djecu u uvećanom iznosu koje se ostvaruje na temelju oštećenja zdravlja, težeg ili teškog invaliditeta sukladno Zakonu o doplatku za djecu (NN, br. 94/01, 138/06, 107/07, 37/08 - Odluka Ustavnog suda, RH 61/11, 112/12, 82/15 i 58/18) i pravo na novčanu pomoć za nezaposlene osobe s invaliditetom koje se ostvaruje temeljem Zakona o tržištu rada (NN, br. 118/18, 32/20 i 18/22). Jednako kao i nekada osobna invalidnina, inkluzivni dodatak nije naknada koja služi za podmirenje osnovnih životnih potreba. S obzirom da je stupanjem na snagu Zakona o inkluzivnom dodatku uveden inkluzivni dodatak kao potpuno nova naknada za osobe s invaliditetom, predlažemo da se u čl. 22. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada jasno naznači da se pod „naknada po posebnom propisu“ ne podrazumijeva inkluzivni dodatak i Zakon o inkluzivnom dodatku. Iako se u zakonskoj odredbi i Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada spominje naknada po posebnom propisu, a bez specificiranja o kojoj se vrsti naknade radi, mišljenja smo da okolnost da nezaposlena osoba s invaliditetom ostvaruje pravo na inkluzivni dodatak ne bi smjela utjecati na visinu novčane naknade koju isplaćuje Zavod. Stoga ne bi bilo smisleno, da se iznos novčane naknade koju ostvaruje nezaposlena osoba prijavljena u evidenciju nezaposlenih osoba u Zavodu sukladno Zakonu o tržištu rada, a koja također služi za zadovoljavanje egzistencijalnih potreba u periodu nezaposlenosti, umanjuje za iznos inkluzivnog dodatka čija je namjena podmirivanje drugačijih troškova vezanih uz invaliditet. Isplaćivanjem razlike do utvrđene visine novčane naknade osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak, izravno i grubo se utječe na svrhu inkluzivnog dodatka koja tako gubi svoje značenje, budući da će zbog umanjenja novčane naknade inkluzivni dodatak biti korišten za podmirenje osnovnih životnih potreba. Značajno je napomenuti da se pravo na inkluzivni dodatak ostvaruje tako da na najkvalitetniji mogući način podržavaju neovisno življenje i život u zajednici osoba s invaliditetom. Osim toga, ovim Zakonom o inkluzivnom dodatku omogućeno je osobama s invaliditetom da uz plaću ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak budući da je riječ o naknadi koja služi za podmirenje troškova vezanih uz invaliditet, te kao takva ne smije biti vezana uz prihodovni ili imovinski cenzus. Stoga ne bi bilo smisleno da se nezaposlenim osobama s invaliditetom koje ostvaruju pravo na novčanu naknadu upravo zato što nisu u radnom odnosu i ne mogu se uzdržavati od svog rada, ista umanjuje jer ostvaruju pravo na inkluzivni dodatak. Time bi se nezaposlene osobe s invaliditetom dodatno dovodile u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe s invaliditetom koje se mogu uzdržavati svojim radom, a inkluzivni dodatak koristiti isključivo za potrebe koje proizlaze iz invaliditeta. Zaključno, ova zasebna zakonska prava iz različitih sustava ne bi smjela biti u suodnosu niti bi okolnost da se novčana naknada i inkluzivni dodatak isplaćuju iz državnog proračuna trebala biti od utjecaja prilikom utvrđivanja visine novčane naknade koju isplaćuje Zavod za vrijeme nezaposlenosti, već bi to trebala biti isključivo svrha radi koje se pravo na novčanu naknadu ostvaruje. Prihvaćen Prihvaća se.
9 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 22. Sukladno komentarima navedenima za članak 20. prijedloga Zakona, predlažemo da se razmotri mogućnost većeg iznosa novčane naknade za razdoblje od 91. do 181. dana korištenja novčane naknade. Nije prihvaćen Zbog pojačane gospodarske aktivnosti u Republici Hrvatskoj u protekle dvije godine bilježimo najveći broj osiguranika, najmanji broj nezaposlenih osoba i porast zaposlenih stranih radnika - državljana trećih zemalja. Stoga u takvim uvjetima visoke potražnje za radom i zamjetnog nedostatka radne snage uslijed čega raste potreba za uvozom strane radne snage te posljedičnih pritisaka na rast plaća, mišljenja smo da je opravdano povećanje visine novčane naknade nakon 90-og dana korištenja u predloženoj visini.
10 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 20. Podržavamo da se u članku 48. brišu stavci 2. i 3. Međutim, smatramo da se trebalo pristupiti i ambicioznijem normativnom uređenju dosadašnjeg stavka 1. Kao što je već navedeno, javnosti nisu poznati rezultati analiza novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, čija izrada je najavljena u Obrascu prethodne procjene za ovaj prijedlog Zakona, pa nisu poznati ni najčešći razlozi zbog kojih se odbija pravo na novčanu naknadu. Ukazujemo da u praksi neki radnici na nagovor, inicijativu ili pritisak poslodavca potpisuju pisane sporazume o prestanku radnog odnosa, apsolutno nesvjesni činjenice da samo zbog toga neće moći ostvariti pravo na novčanu naknadu. Mišljenja smo da se radi o skupini radnika koja će, ako je ispunila sve druge uvjete za ostvarivanje prava na novčanu naknadu, a osobito uvjet devet mjeseci rada u posljednja 24 mjeseca, posve neopravdano ostati bez mogućnosti ostvarivanja prava na novčanu naknadu. Iako je formalnopravno svaka ugovorna strana slobodna sama odlučiti o sporazumnom prestanku ugovornog odnosa, u praksi se pokazalo da pojedini radnici posustaju pred pritiscima poslodavca, a koji mogu imati štetne učinke ne samo na njihov radni odnos već i na kvalitetu privatnog života. Stoga predlažemo da se razmotri brisanje dosadašnje točke 2. u članku 48. stavku 1. Zakona o tržištu rada, kojim je propisano da pravo na novčanu naknadu nema nezaposlena osoba kojoj je radni odnos prestao pisanim sporazumom o prestanku radnog odnosa, odnosno službe. U još nepovoljnijim situacijama nalaze se radnici koji ne znaju razlog prestanka radnog odnosa, jer ih je poslodavac odjavio kod nadležnih tijela osiguranja, bez postojanja odluke o otkazu, što sve upućuje na nezakonito postupanje poslodavca, čije štetne posljedice snose njegovi bivši radnici. Nadalje, mogući su slučajevi nezakonitog redovnog otkaza uvjetovanog skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednog otkaza ugovora o radu, kojeg će radnik osporavati pred nadležnim sudom. Sukladno prijedlogu Zakona, neovisno o ishodu sudskog postupka kojim se osporava nezakoniti otkaz ugovora o radu, odnosno prestanak službe, radnik za vrijeme trajanja sudskog postupka i do pravomoćne usvajajuće sudske odluke ne ostvaruje pravo na novčanu naknadu. Ovakvim rješenjem će dijelu nezakonito otpuštenih radnika biti još više otežana njihova financijska situacija, potencijalno ih onemogućavajući na sudsku zaštitu njihovih prava. U situaciji redovnog, skrivljenog i izvanrednog prestanka radnog odnosa i njegovih financijskih reperkusija, smatramo da je potrebno uvesti mehanizme kojima bi se pravo na novčanu naknadu ipak osiguralo onim radnicima koji su pokrenuli sudski postupak radi osporavanja odluke o otkazu ugovora o radu te će ovisno o ishodu sudskog postupka radnik ili zadržati ili vratiti iznos isplaćen na ime novčane naknade. U prilog ovakvim stajalištima govori i godišnje izvješće za Hrvatsku za 2024. godinu (eng. 2024 Country Report – Croatia), gdje je Europska komisija naglasila kako je u vezi preporuke za poboljšanjem primjerenosti naknade za nezaposlene ostvaren ograničen napredak. Istaknuto je da novčane naknade ne pružaju odgovarajuću sigurnosnu mrežu za otpuštene radnike te da je stopa ostvarivanja prava na novčanu naknadu niska za samozaposlene osobe i radnike s ugovorima o radu na određeno vrijeme. U Zajedničkom izvješću za zapošljavanje iz 2024. godine (eng. Joint Employment Report 2024) navedeno je kako Hrvatska planira zakonodavnim izmjenama povećati iznos i produljiti trajanje naknade za nezaposlene, kao i ublažiti uvjete za radnike u ranjivim situacijama. S obzirom na objavljeni prijedlog Zakona, stajališta smo da će se ostvariti samo dio najavljenih ciljeva. Nije prihvaćen Smatramo da nije prihvatljivo omogućiti ostvarivanje prava na novčanu naknadu za vrijeme nezaposlenosti osobi koja je utjecajem svoje volje ili krivnje postala nezaposlena. Također, smatramo kako za sve nepravilnosti koje se događaju kod načina prestanka radnog odnosa, valja ukazati na nadležnost inspekcije rada Državnog inspektorata. U odnosu na slučajeve u kojima nezaposlena osoba osporava pred nadležnim sudom redovni otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanredni otkaz ugovora o radu, valja napomenuti kako je nezaposlena osoba, kao stranka u upravnom postupku pokrenutom na zahtjev stranke, dužna priložiti dokaz iz kojega je moguće nesporno utvrditi način prestanka radnog odnosa kod poslodavca. Ukoliko je stranka priložila dokaz temeljem kojeg se može nesporno utvrditi da stranka ne može ostvariti pravo na novčanu naknadu (npr. odluku o otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja radnika), Zavod će rješenjem njezin zahtjev odbiti. Međutim, ako se u postupku utvrdi da je stranka, nezaposlena osoba, protiv takve odluke poslodavca pokrenula sudski postupak u kojem osporava zakonitost odluke poslodavca o otkazu ugovora o radu, Zavod može prekinuti upravni postupak dok se ne riješi prethodno pravno pitanje tj. način prestanka radnog odnosa pred nadležnim sudom. Stoga, u opisanom slučaju, Zavod neće automatski odbiti zahtjev nezaposlene osobe već prekinuti upravni postupak i nakon rješavanja prethodnog pitanja odlučiti o zahtjevu o pravu na novčanu naknadu.
11 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 16. U članku 45. propisano je da pravo na novčanu pomoć iz članka 43. stavka 2. ovoga Zakona prestaje ako korisnik: 13. ispuni uvjete za starosnu mirovinu. S obzirom da je točkom 16. propisano da pravo prestaje i kada korisnik navrši 65 godina života predlažemo da se u točki 13. riječi ispuni uvjete za starosnu mirovinu brišu. Nije prihvaćen Za stjecanje statusa nezaposlene osobe u smislu ovoga Zakona bitno je da osoba koja nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja samostalnu djelatnost, ne ispunjava uvjeta za starosnu mirovinu. Relevantna je činjenica ispunjavanje uvjeta za starosnu mirovinu, a ne samo ostvarivanje prava. Naime, netko može imati 65 godina života i 15 godina mirovinskoga staža, ali nije podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, valja napomenuti kako se nezaposlenom osobom smatra osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad u dobi od 15 do 65 godina, a za osobe starije od 65 godina života, neovisno o ostalim uvjetima, na raspolaganju je mogućnost prijave u evidenciju tražitelja zaposlenja te je na taj način istima omogućeno korištenje usluga Zavoda.
12 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 12. Odredbom članka 36. stavka 3. prijedloga Zakona propisuje se da ocjenjivanje zahtjeva za korištenje mjera aktivne politike zapošljavanja nije upravna stvar. Postupci koji se vode za ostvarivanje prava s osnove nezaposlenosti imaju sve karakteristike upravnog postupka te smatramo da bi s obzirom na sredstva namijenjena za provedbu aktivne politike zapošljavanja, kao i važnost ovih mjera, o realizaciji ovog prava trebalo odlučivati u upravnom postupku donošenjem upravnog akta. Ujedno je isključenjem primjene Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, br. 47/09 i 110/21) dovedena u pitanje mogućnost učinkovitog korištenja raspoloživih pravnih lijekova na odluke o dodjeljivanju potpora za zapošljavanje i obrazovanje te je isključena mogućnost da sudovi odlučuju drugačije. Nadalje, smatramo kako bi odredba kojom se odluci o dodjeljivanju potpora za zapošljavanje i obrazovanje u okviru mjera aktivne politike zapošljavanja niječe karakter upravnog akta, mogla voditi do kršenja članka 29. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 56/90-5/14, dalje: Ustav RH) kojim je zajamčena sudska kontrola zakonitosti pojedinačnih akata upravnih vlasti i tijela koja imaju javne ovlasti. Naime, njome je nezaposlena osoba, onemogućena zaštititi svoje pravo (s osnove nezaposlenosti) podnošenjem žalbe odnosno sudske tužbe. Takvo je stajalište zauzeo i Ustavni sud RH u Odluci U-III/617/2006 (Narodne novine, br. 21/11) u kojoj ističe kako pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava RH, uvijek mora biti tumačeno u svjetlu vladavine prava kojoj je načelo pravne sigurnosti jedan od temeljnih aspekata naglašavajući kako ono zahtjeva da sve stranke imaju djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim sudovima koje im omogućuje da brane svoja prava. Nije prihvaćen Mjere aktivne politike zapošljavanja nisu prava, već se radi o mjerama koje se definiraju na godišnjoj razini sukladno potrebama tržišta rada. Zakonom su jasno propisana prava, a korištenje mjere aktivne politike zapošljavanja je mogućnost i stoga se odobravanje korištenja mjere aktivne politike zapošljavanja ne smatra upravnom stvari.
13 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 7. Predložena je odredba članka 17. stavka 1. prema kojoj Zavod prestaje voditi osobu kao nezaposlenu u evidenciji, ako ta osoba: 9. ispuni uvjete za starosnu mirovinu, ostvari prijevremenu starosnu mirovinu, ostvari starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, ostvari obiteljsku mirovinu koja joj se isplaćuje ili ostvari invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad odnosno invalidsku mirovinu zbog potpunog gubitka radne sposobnosti 18. navrši 65 godina života. S obzirom da pravo na starosnu mirovinu osiguranik stječe kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a u točki 18. je naveden kriterij dobi (65 godina) predlažemo da se u točki 9. riječi ispuni uvjete za starosnu mirovinu brišu. Skrećemo pozornost da su navedena dva uvjeta i kontradiktorna budući da određeni osiguranik uvjete za starosnu mirovinu ne stječe automatski čim navrši 65 godina života, već je potrebno ostvariti i drugi uvjet od 15 godina mirovinskog staža. Dakle, moguće je da osoba od 65 godina života nema 15 godina mirovinskoga staža, ali se neće moći prijaviti kao nezaposlena osoba što bi joj moglo pomoći u traženju posla. Stoga predlažemo da ostane samo uvjet iz točke 18. kako bi se otklonila eventualna dvojba, odnosno nejasnoća, da se žene koje u 2024. godini mogu steći pravo na starosnu mirovinu u dobi od 63 godine i 6 mjeseci, ne bi mogle prijaviti kao nezaposlene osobe. Nije prihvaćen Za stjecanje statusa nezaposlene osobe u smislu ovoga Zakona bitno je da osoba koja nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja samostalnu djelatnost, ne ispunjava uvjeta za starosnu mirovinu. Relevantna je činjenica ispunjavanje uvjeta za starosnu mirovinu, a ne samo ostvarivanje prava. Naime, netko može imati 65 godina života i 15 godina mirovinskoga staža, ali nije podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, valja napomenuti kako se nezaposlenom osobom smatra osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad u dobi od 15 do 65 godina, a za osobe starije od 65 godina života, neovisno o ostalim uvjetima, na raspolaganju je mogućnost prijave u evidenciju tražitelja zaposlenja te je na taj način istima omogućeno korištenje usluga Zavoda.
14 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 5. Predlažemo da se u stavku 1. točka 6. briše. Smatramo kako je uvjet da nezaposlena osoba u dobi od 15 do 65 godina koja nije u radnom odnosu, ne smije ispunjavati uvjete za starosnu mirovinu, suvišan. Naime, pravo na starosnu mirovinu osiguranik stječe kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Iznimku bi mogle predstavljati žene koje u 2024. godini mogu steći pravo na starosnu mirovinu u dobi od 63 godine i 6 mjeseci ili osoba koja ispunjava uvjete za starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika (60 godina života i 41 godina staža osiguranja). Ukoliko bi se točka 6. odnosila na navedene kategorije osoba, smatramo je suvišnom i predlažemo njezino brisanje, osobito uzimajući u obzir potrebu što duljeg ostanka na tržištu rada i mjere usmjerene na aktivno traženje posla. Nije prihvaćen Za stjecanje statusa nezaposlene osobe u smislu ovoga Zakona bitno je da osoba koja nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja samostalnu djelatnost, ne ispunjava uvjeta za starosnu mirovinu. Relevantna je činjenica ispunjavanje uvjeta za starosnu mirovinu, a ne samo ostvarivanje prava. Naime, netko može imati 65 godina života i 15 godina mirovinskoga staža, ali nije podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu mirovinu. Međutim, valja napomenuti kako se nezaposlenom osobom smatra osoba sposobna ili djelomično sposobna za rad u dobi od 15 do 65 godina, a za osobe starije od 65 godina života, neovisno o ostalim uvjetima, na raspolaganju je mogućnost prijave u evidenciju tražitelja zaposlenja te je na taj način istima omogućeno korištenje usluga Zavoda.
15 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 2. Smatramo da je odredbu članka 5. stavka 2. prijedloga Zakona potrebno izmijeniti odnosno uskladiti s odredbom članka 19.a Zakona o radu (Narodne novine, br. br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – Odluka Ustavnog suda RH, dalje u tekstu: ZOR), a time ujedno i s odredbama Direktive Vijeća 94/33/EZ te Konvencije br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje Međunarodne organizacije rada). Naime, u članku 19.a ZOR-a izričito je navedeno da se djetetom smatra osoba koja je mlađa od 15 godina te da se zabranjuje rad djeteta. Dakle, dok prema odredbama ZOR-a nije dopušten rad djeteta mlađeg od 15 godina, predložena odredba članka 5. stavka 2. prijedloga Zakona dopušta rad učenika mlađeg od 15 godina uz pisanu suglasnost nadležnog inspektora, pri čemu nije postavljena minimalna dob za povremeni rad redovitih učenika. Skrećemo pozornost da je Konvencijom br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje Međunarodne organizacije rada (Narodne novine – međunarodni ugovori, br. 3/02) u članku 1. propisano da će svaka članica za koju je konvencija na snazi, provoditi nacionalnu politiku koja ima za cilj osigurati djelotvorno ukidanje dječjeg rada i postupno podići najnižu dobnu granicu za zapošljavanje ili rad do razine koja je u skladu s najpotpunijim tjelesnim i duševnim razvojem mladih osoba. U članku 2. stavku 3. Konvencije navedeno je da najniža dob ne smije biti niža od dobi za završavanje obveznog školovanja, a u svakom slučaju ne smije biti niža od 15 godina. Sukladno članku 7. stavku 1. nacionalnim zakonima može se dopustiti zapošljavanje ili rad, na lakšim poslovima, osobama u dobi od 13 do 15 godina starosti, koji rad: (a) izvjesno neće biti štetan za njihovo zdravlje ili razvoj; i (b) nije takav da šteti njihovom pohađanju škole, sudjelovanju u programima profesionalne orijentacije ili izobrazbe odobrenim od strane nadležne vlasti ili njihovim sposobnostima da imaju korist od nastave koju pohađaju. Također, člankom 1. stavkom 1. Direktive Vijeća 94/33/EZ od 22. lipnja 1994. o zaštiti mladih ljudi na radu (Službeni list L 216, 20. 8. 1994.) propisano je da države članice osiguravaju da najniža dob za rad ili zaposlenje nije niža od najniže dobi predviđene za završetak obveznog redovitog školovanja kako je uvedena nacionalnim pravom ili u svakom slučaju nije niža od 15 godina. Iznimno, prema članku 4. stavku 2. točki b. Direktive, djeca u dobi od najmanje 14 godina mogla bi obavljati lakše poslove, dok bi ih djeca u dobi od 13 godina mogla obavljati ograničen broj sati tjedno u slučaju kategorija rada koje određuje nacionalno zakonodavstvo. S obzirom na navedeno, smatramo kako je zakonskom odredbom potrebno postaviti minimalnu dobu za obavljanje povremenog rada redovitih učenika, neovisno o činjenici što je uobičajena dob za upis u srednje škole 14 godina. Naime, moguće je da srednju školu upiše i dijete mlađe od 14 godina. U članku 5.a stavku 2. propisano je i da je za povremeni rad redovitih učenika mlađih od 15 godina potrebna pisana suglasnost nadležnog inspektora. Ističemo da je zadnjim izmjenama i dopunama ZOR-a, koje su stupile na snagu 1. siječnja 2023. godine, propisano da je za sudjelovanje na naplatnim aktivnostima u snimanju filmova, oglašavanja, izvođenja kulturnih djela i sportskim natjecanjima potrebno prethodno pribaviti odobrenje tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi. Prije navedenih zakonskih izmjena odobrenje su izdavali inspektori rada Državnog inspektorata. Radi ujednačene primjene standarada u procjeni psihofizičkih sposobnosti djeteta, mišljenja smo kako je potrebno uskladiti odredbe prijedloga Zakona s ranije navedenim odredbama (ZOR-a, kao i Direktive Vijeća 94/33/EZ te Konvencije br. 138 o najnižoj dobi za zapošljavanje Međunarodne organizacije rada) Stoga predlažemo izmjenu stavka 2., kao i dodavanje novih stavaka 3. i 4. koji bi glasili: „(2) Za posredovanje za rad maloljetnog redovitog učenika srednjoškolske ustanove moraju imati pisanu suglasnost njegovog zakonskog zastupnika ili skrbnika. (3) Učenik koji je navršio 14 godina, a mlađi je od 15 godina, za posredovanje za rad mora imati i pisanu suglasnost tijela nadležnog za poslove socijalne skrbi te može povremeno raditi na poslovima koji ne ugrožavaju njegovo zdravlje, sigurnost, ćudoređe, školovanje ili razvoj. (4) Zabranjen je povremeni rad redovitih učenika mlađih od 14 godina.“ Nije prihvaćen Institut povremenog rada redovitih učenika uređen ovim Zakonom razlikuje se od rada maloljetnika temeljem Zakona o radu, pa su i uvjeti za sklapanje ugovora različiti. Dob učenika postavljena je uvjetom prema kojem isti mora pohađati srednju školu i dok je u statusu redovitog učenika može koristiti institut povremenog rada. Nadalje, s obzirom da i prema važećem uređenju suglasnost za posredovanje za rad redovitog učenika mlađeg od 15 godina daje Državni inspektorat, opravdano je zadržati važeće rješenje. Osim toga, navedeno tijelo nije u tom dijelu imalo primjedbi. Vezano uz zaštitu zdravlja, razvoja i ćudorednosti maloljetnika, valja istaknuti kako i važeće uređenje povremenog rada redovitih učenika vodi računa o takvoj zaštiti, a o ista će biti propisana i novim Pravilnikom.
16 PRAVOBRANITELJ ZA DJECU PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA, Članak 2. Ured pravobranitelja za djecu prima pritužbe roditelja u vezi s nepriznavanjem obavljenog rada učenika od strane poslodavaca kad taj rad učenici obavljaju posredstvom srednjoškolskih ustanova. Roditelji se pritužuju da prava i interesi učenika koji rade preko tzv. učeničkih servisa nisu u tim slučajevima zaštićeni. Upoznati smo s odredbom članka 17. stavka 3. Pravilnika o obavljanju djelatnosti u svezi sa zapošljavanjem (Narodne novine, broj 28/19) kojom je propisano da je ugovor o povremenom radu redovitog učenika za srednjoškolske ustanove koje obavljaju posao učeničkih servisa vjerodostojna isprava za obračun i naplatu zarade za obavljeni rad redovitog učenika. Tako su srednjoškolske ustanove dužne zaštititi učenika prilikom potraživanja zarade za obavljeni rad, ako je poslodavac potvrdio obavljeni rad, te solidarno odgovarati za isplatu zarade. No, poslodavac mora priznati obavljeni rad učenika, odnosno ovjeriti i dopuniti taj ugovor sa stvarnim brojem sati rada i iznosom zarade učenika. U slučaju da poslodavac ne prizna obavljeni rad i ne ovjeri i ne dopuni taj ugovor sa stvarnim brojem sati rada i iznosom zarade učenika, učenik ostaje bez zarade. Nažalost, na tržištu rada roditelji i djeca nailaze na poslodavce koji ne postupaju u dobroj vjeri ili iz nekog drugog razloga ne žele ovjeriti ugovor učeniku, zbog čega učenici ostaju bez priznavanja obavljenog rada i zarade. Smatramo da takvo nepriznavanje obavljenog rada predstavlja gospodarsko iskorištavanje djeteta koje je zabranjeno Konvencijom o pravima djeteta kojom se djetetu jamči pravo na zaštitu od gospodarskog iskorištavanja i obavljanja svakog rada koji bi za dijete bio pogibeljan ili ometao njegovo obrazovanje ili bio štetan za njegovo zdravlje ili njegov tjelesni, duševni, duhovni, moralni ili socijalni razvoj. Prema dostupnim nam informacijama, u ovim slučajevima dosad nije bilo odgovarajućeg nadzora u kojem bi bila utvrđena i sankcionirana povreda od strane poslodavca na štetu djeteta, te je roditeljima i djeci preostajalo jedino podnijeti tužbu redovnom sudu opće nadležnosti radi priznavanja obavljenog rada i potraživanja neisplaćene zarade. Ovakve povrede na štetu djeteta u ovom obliku rada roditelji i srednjoškolske ustanove koje obavljaju djelatnost posredovanja trebali bi prijaviti Državnom inspektoratu, odnosno inspekciji rada, a srednjoškolske ustanove ne bi smjele obavljati poslove posredovanja za one poslodavce za koje saznaju da su postupali na štetu djeteta. Slijedom navedenog, predlažemo da se u predmetnom prijedlogu zakona reguliraju situacije u kojima poslodavac kao naručitelj posla ne želi priznati obavljeni učenikov rad, ne želi ovjeriti ugovor, niti dopuniti ga sa stvarnim brojem sati rada i iznosom zarade, odnosno da se predvidi rješenje kojim bi se onemogućilo poslodavca u postupanju protivno pravima i interesima učenika u vezi njegova rada. Također, predlažemo propisati mjere koje inspektor rada može izreći poslodavcu za slučaj da poslodavac postupa na štetu učenika te ne ovjeri i ne dopuni ugovor o povremenom radu učenika sa stvarnim satima rada i iznosom zarade učenika, u slučajevima kad je učenik stvarno radio kod poslodavca, kao i prekršajne kazne za poslodavca i fizičku osobu kod poslodavca u tim slučajevima. Nije prihvaćen Priznavanje obavljenog rada može biti predmet spora kod raznih vrsta ugovora temeljem kojega se obavlja neki rad. U tom slučaju valjalo bi nesporno utvrditi je li rad obavljen, koji rad i u kojem trajanju ili nije uopće obavljen. Utvrđivanje te činjenice nije sporno ako inspekcija rada zatekne na radu kod naručitelja posla učenika, ali naknadno dokazivanje te činjenice trebalo bi biti predmet sudskog postupka. Također, odredbom članka 22. Pravilnika o sadržaju i načinu vođenja evidencije o radnicima zaposlenim kod poslodavca (NN, br. 55/24) propisana je dužnost vođenja evidencije o trajanju rada određenih kategorija fizičkih osoba, između ostaloga i redovitih učenika koji kod poslodavca obavljaju povremeni rad posredstvom ovlaštenih srednjoškolskih ustanova u skladu s posebnim propisom. Na ovaj način olakšano je dokazivanje činjenice stvarnog rada učenika.
17 PUČKI PRAVOBRANITELJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA Pučka pravobraniteljica podržava cilj prijedloga Zakona, iskazan u Obrascu prethodne procjene, u kojem je navedeno kako će se izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada nastojati pružiti adekvatna materijalno-pravna zaštita nezaposlenim osobama. Naime, istaknuto je kako novčana naknada za vrijeme nezaposlenosti mora osobu zaštititi u razdoblju nezaposlenosti kako bi se ista mogla posvetiti traženju kvalitetnog i stabilnog posla. U izvješću pučke pravobraniteljice za 2023. godinu istaknuli smo kako je zakonske promjene, koje su bile najavljene za četvrti kvartal 2023. godine, potrebno što skorije donijeti, a kako bi se obuhvatio veći broj nezaposlenih osoba u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje budući je u 2023. godini samo 20,1% nezaposlenih ostvarivalo pravo na novčanu naknadu. Međutim, mišljenja smo da objavljeni prijedlog Zakona neće u potpunosti ostvariti iskazane ciljeve jer su blaži kriteriji za ostvarivanje prava na novčanu naknadu propisani samo za osobe mlađe od 30 godina. Također, smatramo da bi bilo korisno učiniti javno dostupnom analizu novčane naknade za vrijeme nezaposlenosti, čija izrada je najavljena u Obrascu prethodne procjene za rujan 2022. godine, budući bi na taj način bili dostupni analitički i statistički podaci koji su predstavljali podlogu za prijedlog Zakona, što bi omogućilo još kvalitetniju raspravu o zakonskom prijedlogu. Prije svega, radi upoznavanja javnosti s ciljem i planiranim učincima predloženih odredbi, smatramo bitnim pružiti adekvatno obrazloženje odredbi, u skladu sa člankom 175. Poslovnika Hrvatskog sabora te Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata (Narodne novine, br. 140/09). Prijedlog Zakona popraćen adekvatnim obrazloženjem pojedinih normi doprinio bi ujednačenoj primjeni Zakona i njegovom boljem razumijevanju od strane građana koji će koristiti pojedine usluge koje Hrvatski zavod za zapošljavanje pruža. Stoga smatramo potrebnim jasnije obrazložiti svaku odredbu prijedloga Zakona, ne samo pojedinih odredbi kao što je to ovdje slučaj, na način da obrazloženje ne sadrži samo prepričanu odredbu već daje njezino tumačenje. Nije prihvaćen Analiza adekvatnosti novčane naknade nije javno dostupna, ali je dostavljena svim članovima Radne skupine kao podloga za izradu izmjena i dopuna Zakona o tržištu rada. Također, imajući u vidu da se radi o izmjenama i dopunama Zakona, mišljenja smo da su obrazloženja odredbi dostatna. Vezano uz komentar kako Zakon neće u potpunosti ostvariti iskazane ciljeve, smatramo kako isti nije opravdan jer je potrebno sagledati cjelokupne izmjene koje će doprinijeti poboljšanju statusa nezaposlenih osoba, a ne samo izmjene vezane uz mlade.
18 HRVATSKA GOSPODARSKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA U nastavku iznosimo mišljenje Grupacije charter djelatnosti HGK. Već dugi niz godina Grupacija naglašava potrebu nautičkog turizma, odnosno charter djelatnosti za rješenjem kod zapošljavanja čistačica samo na jedan do dva dana tjedno. Naime tijekom smjene gostiju koja je uobičajeno subotom, charter agencije imaju potrebu za dodatnim zaposlenicima na radnom mjestu čistačica, a teško pronalaze način kako ih zaposliti. Trenutno se koriste svi raspoloživi modaliteti zaposlenja poput ugovora o dodatnom radu, studentskog ugovora i slično, ali u praksi više od pola predviđenih zaposlenika su ad hoc angažirani zaposlenici na dan čišćenja što znatno otežava prijavu i rješavanje potrebne papirologije. Među čestim zaposlenicima su i domaćice, koje nije moguće adekvatno prijaviti ni unaprijed, jer ih nije moguće regulirati Ugovorom o dodatnom radu, a nisu voljne otvoriti neku vrstu sporedne djelatnosti samo zbog nekoliko subota tijekom sezone. Grupacija ističe kako, iako se primjerice za određenu subotu dogovori 50 čistačica/čistaća, na jutro čišćenja nikada se ne pojave svi dogovoreni čistači/čistačice, štoviše, dogodi se da ih nedostaje i više od polovice dogovorenih, ponekad uz opravdan, a ponekad i neopravdan razlog. U trenutku kada se prebroje svi koji nedostaju kreće potraga za zamjenama koje je potrebno na adekvatan način prijaviti. Bitno je naglasiti da se radi o teškom fizičkom poslu, nimalo jednostavnom ni atraktivnom zanimanju po opisu rada, niti po tome što je angažman samo jedan do dva dana tjedno, tako da su poslodavci sretni kada pronađu bilo koga tko je voljan i sposoban i jednostavno ne mogu razmišljati o propuštanju angažiranja dostupnog radnika iz proceduralnih razloga, što je u tom trenutku problem. Stoga, kako bi olakšali administrativni dio angažmana svih vrsta potencijalnih radnika u tom jednom danu tjedno, ovim putem Grupacija predlaže vaučer koji bi djelovao po istom principu kao u poljoprivredi. Grupacija također moli da se razmotri mogućnost da se putem vaučera mogu prijaviti sve zaposlene i nezaposlene osobe kako bi poslodavac imao opciju na brz i jednostavan način prijaviti na određeni dan sve osobe koje se pojave na čišćenju. Važno je naglasiti da se na ovaj način u sezoni svake subote angažira nekoliko tisuća hrvatskih radnika, dio je nezaposlenih (pa čak i trajno nezaposlenih), a dio je iz bazena zaposlenih koji na ovaj način legalno upotpunjuju svoj kućni budžet. U ovom vidu zapošljavanja nije moguće uvesti/zaposliti stranu radnu snagu, osim one koja je ovdje već zakonito uz radnu dozvolu. Turizam je u Hrvatskoj jedna od najvažnijih gospodarskih grana s visokim udjelom u BDP-u. Novim Zakonom o turizmu kreira se okvir za podizanje kvalitete, a nautički turizam je upravo vid turizma koji privlači goste visoke platežne moći kojima je kvaliteta imperativ. Ulaskom na besprijekorno čist i uredan brod na samom dolasku daje gostu najbolji mogući prvi utisak na uslugu. Stvaranjem uvjeta za jednostavno reguliranje djelatnika u ovom povremenom radu, omogućuje se podizanje kvalitete u čišćenju i pripremi plovila za ovu zahtjevnu kategoriju gostiju. Hrvatska je velesila u nautičkom turizmu i po tome je prepoznata diljem svijeta i ovim malim koracima se ide u smjeru bolje kvalitete usluge u ovom selektivnom obliku turizma. Nije prihvaćen Proširenje primjene vaučera u poljoprivredi i na poslove u djelatnosti nautičkog turizma, smatramo da nije prihvatljivo iz razloga što je intencija zakonodavca bila da se zapošljavanje u poljoprivredi pojednostavi kako bi se prilagodilo nepredvidivim vremenskim uvjetima rada. Mišljenja smo da poslovi u djelatnosti nautičkog turizma nisu takvog karaktera, pa stoga nema osnove za uređivanje takve vrste rada. Poslodavci imaju mogućnost zapošljavanja radnika temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme ili ugovora o dodatnom radu na način kako je to uređeno Zakonom o radu.
19 PRAVOBRANITELJ ZA DJECU PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O TRŽIŠTU RADA Sukladno članku 9. i 10. Zakona o pravobranitelju za djecu (Narodne novine, broj 73/17), u nastavku dostavljamo mišljenje na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o tržištu rada. Našim dopisom DPR-011-01/22-0035 od 21. prosinca 2022. bili smo vam uputili inicijativu za dopunu propisa u vezi sa zapošljavanjem učenika posredstvom srednjoškolskih ustanova (tzv. učeničkih servisa). Podržavamo pojedina rješenja koja su u vezi s time uvrštena u predmetni prijedlog zakona od strane Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, a čije smo reguliranje predlagali našim ranijim dopisom. No, koristimo priliku da ovim putem (kao i kroz sustav e-savjetovanja) ukažemo na još neka pitanja koja smatramo potrebnim regulirati predmetnim prijedlogom zakona radi zaštite najboljeg interesa djece. Smatramo potrebnim istaknuti da su se Uredu pravobranitelja za djecu obratili roditelji koji ukazuju na nelogičnost zakonske regulative koja obavljanje rada posredstvom srednjoškolskih ustanova dozvoljava samo redovitim učenicima koji pohađaju srednje škole. Roditelji ukazuju na nemogućnost da djeca koja pohađaju srednjoškolske programe u sustavu obrazovanja odraslih, kao što su pučka otvorena učilišta, a koja nisu redoviti učenici srednjih škola, također obavljaju rad kod poslodavca posredstvom srednjoškolskih ustanova. U svojem radu Ured pravobranitelja za djecu susreće se sa situacijama u kojima djeca pohađaju srednjoškolske programe obrazovanja u ustanovama za obrazovanje odraslih iz različitih razloga. Neki od razloga su, primjerice, školska fobija te vršnjačko nasilje i propust nadležnih tijela u redovitom srednjoškolskom obrazovanju da zaštite dijete od nasilja, zbog čega učenici nastavljaju svoje srednjoškolsko obrazovanje izvan redovnog sustava srednjih škola u ustanovama za obrazovanje odraslih. Takvi učenici prema sadašnjem zakonskom rješenju nemaju pravo rada posredstvom tzv. učeničkih servisa, iako će završetkom srednjoškolskog programa za obrazovanje odraslih steći srednjoškolsku svjedodžbu. S obzirom na činjenicu da su svjedodžbe o završenom srednjoškolskom programu u ustanovama za obrazovanje odraslih valjane na tržištu rada i potvrđuju stjecanje određene kvalifikacije, nameće se pitanje opravdanosti nemogućnosti da ti učenici, polaznici srednjoškolskih programa u ustanovama za obrazovanje odraslih, s obzirom da se radi o djeci koja bi trebala uživati posebnu zaštitu države, rade posredstvom srednjoškolskih ustanova. Navedeno bi se moglo realizirati sklapanjem sporazuma ustanove za obrazovanje odraslih sa srednjoškolskom ustanovom (školom ili učeničkim domom) koja obavlja djelatnost posredovanja pri zapošljavanju učenika. U takvoj situaciji takva vrsta rada ne bi bila rezervirana samo za redovite učenike, već bi omogućila i drugoj djeci koja završavaju srednjoškolske programe izvan redovitog sustava srednjoškolskog odgoja i obrazovanja da rade uz posredovanje tzv. učeničkih servisa čija uloga je, osim posredovanja, i zaštita prava i interesa djeteta koje radi posredstvom tzv. učeničkog servisa. Predlažemo stoga, propisati zakonsku mogućnost da i učenici, polaznici srednjoškolskih programa u ustanovama izvan redovnih srednjih škola obavljaju rad posredstvom tzv. učeničkih servisa. Nije prihvaćen Iako se radi o djeci, valja istaknuti kako isti više nemaju status redovitog učenika, već su isti polaznici obrazovanja odraslih. Kao takvi, iako im se svjedodžba vrednuje jednako kao i ona stečena u redovitom sustavu obrazovanja, pohađaju program obrazovanja koji u pravilu traje kraće od redovitog te takav sustav ne prepoznaje školske praznike. Stoga za ovu kategoriju djece na raspolaganju je zapošljavanje temeljem ugovora o radu sukladno općem propisu o radu.