Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje s javnošću o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 31. Predmetnim člankom mijenja se stavak 2. članka 468. ZKP/08 na način da bi navedena odredba glasila: „Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako se presuda temelji na nezakonitom dokazu (članak 10.). Presuda se ne temelji na nezakonitom dokazu ako bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda.“ Ova odredba zapravo dezavuira sve prethodne odredbe o nezakonitim dokazima, koji su ionako reducirani na najeklatantnija kršenja temeljnih ljudskih prava koja ni naš zakonodavac ne može ignorirati. I onda na kraju, kada obrana konačno i uspije, usprkos svim barijerama, pokazati da je neki dokaz nezakonit i da je na tom nezakonitom dokazu utemeljena presuda, to ipak neće biti dovoljno ako bi i bez tog dokaza bila donesena ista presuda. Hrvatska odvjetnička komora i u odnosu na ovaj prijedlog izmjene Zakona o kaznenom postupku ukazuje da je Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-I-448/2009 U-I-602/2009 U-I-1710/2009 U-I-18153/2009 U-I-5813/2010 U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012. u odnosu na nezakonite dokaze naveo: ”44. Ustavni sud ističe da je institut nezakonitih dokaza područje sukobljavanja dviju temeljnih tendencija suvremenog kaznenog postupka, bio on mješovitog ili akuzatornog tipa. Oba pravna sustava nastoje održati ravnotežu između funkcionalnosti kažnjavanja i zaštite prava građana. Zbog obveze zaštite temeljnih ljudskih prava na kojoj počivaju demokratska društva utemeljena na vladavini prava ustavotvorci odnosno zakonodavci određuju granice ovlasti sudaca pri odlučivanju o uporabi nezakonitih dokaza. Okosnica su izgradnje tih granica minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza. Ti su standardi na supranacionalnoj razini sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, dok su u unutarnjim pravnim porecima propisani u nacionalnim ustavima i zakonima. Zajednički je cilj tih standarda isključenje nezakonitih dokaza iz supstrata (osnovice) za donošenje presude. Nezakoniti dokaz može se definirati kao dokaz koji se zbog povrede procesne forme njegova prikupljanja ili izvođenja, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje presude u kaznenom postupku. Bez obzira procjenjuje li zakonodavac ili sudac dokaze na kojima se ne smije temeljiti presuda, procjena se zasniva na uvažavanju dviju vrijednosti ustavnopravnog značenja. Riječ je o zaštiti pojedinih temeljnih ljudskih prava odnosno prava obrane od arbitrarnog postupanja države te o pozitivnoj obvezi države da osigura djelotvoran kazneni progon.” Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska odvjetnička komora ističe da bi se donošenjem predložene izmjene kršilo pravo obrane na zaštitu od arbitrarnog postupanja države, a sve stoga jer se ovakvom izmjenom narušava ravnoteža između načela efikasnosti države u sankcioniranju počinitelja kaznenih djela i zaštite temeljnih ljudskih prava okrivljenika. Načelo efikasnosti ne može i ne smije prevladati nad zaštitom ljudskih prava. Nije prihvaćen Predložena izmjena rezultat je izmjene koncepta nezakonitih dokaza, izmjena doktrine plodova otrovne voćke, kao i posljedica novina sadržanih predloženim izmjenama koja su vezana za način pribavljanja dokaza usmjerenih na materijalnu, a ne formalnu nezakonitost, što se posljedično odražava i na žalbene razloge koje se mogu isticati u svezi istih. Naime, sadašnja odredba članka 468. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku uređuje pitanje bitne povrede kaznenog postupka uvijek ako se presuda temelji na nezakonitom dokazu, na koji način je nevažno za utvrđivanja zakonitosti sudske odluke da li bi ona bila isto donesena i da nije izveden dokaz utvrđen nezakonitim, dok predložena izmjena daje mogućnost da iako je u dokaznom postupku izveden dokaz za koji drugostupanjski sud utvrdi da je nezakonit, ali prvostupanjski sud taj dokaz uopće nije koristio u argumentaciji svoga stava za pobijanu sudsku odluku, da je takva sudska odluka zakonita. Dakle, ukoliko pobijana sudska odluka nije utemeljena na nezakonitom dokazu, što posljedično nije dovelo niti do povrede prava na obranu, takav dokaz nije odlučan, a time niti njegova nezakonitost relevantna., te ne predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. Navedeno tumačenje, odnosno predložena odredba članka 468. stavka 2. u skladu je sa standardima iz prakse Europskog suda za ljudska prava.
2 LUKA JURKOVIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 30. Čl. 7 st. 1.-2. i st. 5 Direktive 2016/343 o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku jamči pravo šutnje. Obveza da se navede koji dio optužnice i iz kojih razloga čak i bez sankcioniranja odbijanja bila bi suprotna toj normi. Osobito ako okrivljenik nema branitelja pa nije teško zamisliti da dođe do iznošenja onih činjenica koje inače ne bi bile iznesene. Navedeno rješenje bilo bi protivno i praksi ESLJP-a u kao što je Heaney i McGuinness v. Irske. U navedenoj presudi podnositelji su kažnjeni jer su odbili odgovarati na postavljena pitanja od strane policije. Iako se kontekst razlikuje, princip je isti - okrivljeniku se ne smije propisati ikakva obveza iskazivanja koja bi zadirala u ikakvo očitovanje o meritumu. Nije prihvaćen Predloženom izmjenom nastoji se dati mogućnost sudu za koncentracijom dokaznog postupka i njegovo usmjeravanje na sporne činjenice. Odredbe pripremnog ročišta važećeg ZKP/08 (članak 376. stavak 2.) sadrži takvo normativno rješenje. S obzirom da pripremno ročište nije predviđeno za sva kaznena djela i fakultativne je naravi potrebno je normativno usklađenje radi ostvarivanja istog cilja, odnosno efikasnog postupanja u postupcima u kojima navedeni stadij nije predviđen te se predsjedniku vijeća daje mogućnost da na početku rasprave pozove okrivljenika i branitelja da točno odrede koji dio optužnice poriču i iz kojih razloga. Navedeno je predviđeno kako bi se detekcijom spornih činjenica utvrdio opseg dokaznog postupka što doprinosi koncentraciji, a time i ubrzanju postupka istovremeno uvažavajući načelo nedužnosti okrivljenika i činjenicu da je teret dokaza na optužbi.
3 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 30. U članku 30. stavku 1. propisuje se da će optuženika koji poriče optužbu predsjednik vijeća pozvati da on ili njegov branitelj točno odrede koji dio optužnice poriču i iz kojih razloga. U obrazloženju uz ovaj članak navodi se: „ova obveza okrivljenika i njegova branitelja omogućuje sudu da dokazni postupak koncentrira i usmjerava samo na činjenice koje su osporene što posljedično dovodi do ubrzanja postupka“. Hrvatska odvjetnička komora razumije intenciju ove odredbe, ali je mišljenja da se njome, ako će ona biti „obveza“ kako se to navodi u obrazloženju, eklatantno krši pravo okrivljenika da se brani šutnjom. Pravo na šutnju je jedan aspekt prava okrivljenika da sam sebe ne optužuje i to pravo može dosljedno konzumirati tijekom cijelog postupka. Okrivljenik, doslovno, ne mora progovoriti niti jednu jedinu rečenicu od početka do kraja postupka. Pozivati okrivljenika da točno odredi koji dio optužnice poriče i iz kojih razloga znači pozivati ga da u nekoj mjeri iznese svoju obranu, a što on, naravno, nije dužan. Prema tome, bez obzira bila ta odredba ili ne, Hrvatska odvjetnička komora smatra da okrivljenik to nije dužan učiniti niti ga itko na to može natjerati. No, s obzirom da se jedan značajan broj okrivljenika brani bez stručne pomoći branitelja, postoji velika bojazan da će takav okrivljenik, kada ga sud pozove da odredi koji dio optužnice poriče i iz kojih razloga, učiniti nespornim nešto što inače ne bi, iz kojeg razloga Hrvatska odvjetnička komora ovu odredbu smatra iznimno opasnom po zaštitu prava okrivljenika u kaznenom postupku. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj: U-I-448/2009 U-I-602/2009 U-I-1710/2009 U-I-18153/2009 U-I-5813/2010 U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012. naveo: ”Međutim, članak 337. stavak 1. i s njim povezan članak 421. stavak 2. točka 1. ZKP-a ugrožavaju pravo okrivljenika da se brani na način koji smatra najpovoljnijim......Pravo je optuženika i njegova branitelja da se opredijele za koncepciju obrane za koju smatraju da će dokazati njegovu nedužnost odnosno osporiti navode tužiteljstva o počinjenju kaznenog djela koje mu se stavlja na teret, a obveza je zakonodavca da mu to pravo djelotvorno omogući.” Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska odvjetnička komora smatra da je navedena odredba protivna pravu okrivljenika da se brani na način koji smatra najpovoljnijim pa stoga predlaže da se ova odredba briše ili da se ista izmijeni na način da ista glasi: „Predsjednik vijeća će pozvati optuženika da se očituje o pojedinoj točki optužbe i imovinskopravnom zahtjevu. Optuženik koji poriče optužbu može odrediti koji dio optužnice poriče i iz kojih razloga.“ Nije prihvaćen Predloženom izmjenom nastoji se dati mogućnost sudu za koncentracijom dokaznog postupka i njegovo usmjeravanje na sporne činjenice. Odredbe pripremnog ročišta važećeg ZKP/08 (članak 376. stavak 2.) sadrži takvo normativno rješenje. S obzirom da pripremno ročište nije predviđeno za sva kaznena djela i fakultativne je naravi potrebno je normativno usklađenje radi ostvarivanja istog cilja, odnosno efikasnog postupanja u postupcima u kojima navedeni stadij nije predviđen te se predsjedniku vijeća daje mogućnost da na početku rasprave pozove okrivljenika branitelja da točno odrede koji dio optužnice poriču i iz kojih razloga. Navedeno je predviđeno kako bi se detekcijom spornih činjenica utvrdio opseg dokaznog postupka što doprinosi koncentraciji, a time i ubrzanju postupka istovremeno uvažavajući načelo nedužnosti okrivljenika i činjenicu da je teret dokaza na optužbi.
4 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 27. Hrvatska odvjetnička komora je stava da iz sadržaja prijedloga razvidno da je optužno vijeće ovim Nacrtom detektirano kao „usko grlo“ kaznenog postupka i jednim od glavnih razloga njegove dugotrajnosti. No, ono što se između redaka provlači da glavna odgovornost za to leži u ponašanju obrane je klasična zamjena teza i krinka za značajno smanjivanje procesnih prava obrane u ovoj fazi postupka. Tako se u uvodu Nacrta navodi sljedeće: „U složenim kaznenim postupcima trajanje postupka pred optužnim vijećem značajno doprinosi dugotrajnosti postupka. Odlučivanje o zakonitosti dokaza koje nužno povlači za sobom mogućnost instancijskog preispitivanja odluke optužnog vijeća, sukcesivno postavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza, kao i sukcesivno donošenje presude na temelju sporazuma stranaka za pojedine su okrivljenike, čine uobičajena obilježja optužnog vijeća koja dovode do odugovlačenja kaznenog postupka.“ Raščlambom navedenih teza proizlazi, kako slijedi: 1. Odlučivanje o zakonitosti dokaza koje nužno povlači za sobom mogućnost instancijskog preispitivanja odluke optužnog vijeća - Rok za podnošenje žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza je tri dana, što znači da obrana ima iznimno kratak rok za podnošenje žalbe i zasigurno ta tri dana ne pridonose odugovlačenju postupka pred optužnim vijećem. Sve ostalo vrijeme koje je potrebno najprije za pisanje rješenja, a zatim i za donošenje drugostupanjske odluke je isključiva odgovornost sudova. Zaista je neutemeljno obrazloženje prema kojemu zbog iznimno dugotrajnog odlučivanja sudova, na koje obrana nema apsolutno nikakvog utjecaja, se obranu de facto lišava mogućnosti podnošenja žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza. 2. Sukcesivno postavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza - Hrvatska odvjetnička komora ističe da je navedeno pitanje riješeno prethodnim zakonodavnim izmjenama pa tako prema trenutnom zakonodavnom rješenju nije moguće sukcesivno postavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza. 3. Sukcesivno donošenje presude na temelju sporazuma stranaka - Hrvatska odvjetnička komora smatra da se navedeni problem, ukoliko isti postoji, može riješiti zakonodavnom izmjenom prema kojoj će to biti moguće napraviti do određenog trenutka nakon podizanja optužnice. Dakle, iz obrazloženja predmetnih izmjena je razvidno da je obrana označena kao glavni uzrok dugom trajanju optužnih vijeća pa se onda posljedično obranu lišava najznačajnijeg alata u rukama – žalbe. Rješenje prema kojemu će državni odvjetnik imati pravo na podnošenje žalbe u slučaju izdvajanja nezakonitih dokaza, a obrana u slučaju odbijanja prijedloga ovisi o milosti suda hoće li dobiti pravo na žalbu, Hrvatska odvjetnička komora smatra nedopustivim i protivnim načelu jednakosti oružja. Na ovaj način obrana je stavljena u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na državno odvjetništvo. Obzirom da je prethodni postupak pred državnim odvjetništvom proveden bez obrane, Hrvatska odvjetnička komora smatra da bi ograničenjem prava obrane da bude nazočna na sjednici optužnog vijeća i oduzimanjem prava obrane na podnošenje žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza, došlo do povrede prava okrivljenika na pristup sudu i povrede načela jednakosti oružja u korist državnog odvjetništva. Ujedno je Hrvatska odvjetnička komora mišljenja da se ne može sa sigurnošću tvrditi da će predložene izmjene doprinjeti ubrzanju sudskih postupaka. Naime, obrana vrlo često na optužnom vijeću nastoji raščistiti pitanje nezakonitih dokaza upravo iz razloga da bi se mogla donijeti odluka hoće li se pristupiti sporazumijevanju s državnim odvjetništvom. U slučaju da je takav prijedlog pravomoćno odbijen obrani ponekad ne preostaje ništa drugo nego se okrenuti sporazumijevanju. Prihvaćajući ovakvo zakonsko rješenje, odnosno rješavajući to pitanje tek na kraju postupka, obrana više neće imati na optužnom vijeću čistu situaciju glede nezakonitih dokaza pa će određeni broj predmeta koji bi završio nagodbom na kraju ući u dugotrajnu raspravu. Primljeno na znanje U odnosu na navedeni prijedlog u radu radne skupine usuglašena je izmjena članka 27. Prijedloga izmjena te, po novom prijedlogu, protiv rješenja kojim se odlučuje o izdvajanju dokaza nije dopuštena posebna žalba, osim ako sud ne odluči drugačije. Dakle, nema razlike u dopuštenosti žalbe između rješenja kojim se odbija prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza i rješenja kojim se prihvaća prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza i dokaz izdvaja kao nezakonit stoga obrana nije stavljena u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na državno odvjetništvo i nema povrede načela jednakosti oružja u korist državnog odvjetništva.
5 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 24. Hrvatska odvjetnička komora je stava da iz sadržaja prijedloga razvidno da je optužno vijeće ovim Nacrtom detektirano kao „usko grlo“ kaznenog postupka i jednim od glavnih razloga njegove dugotrajnosti. No, ono što se između redaka provlači da glavna odgovornost za to leži u ponašanju obrane je klasična zamjena teza i krinka za značajno smanjivanje procesnih prava obrane u ovoj fazi postupka. Tako se u uvodu Nacrta navodi sljedeće: „U složenim kaznenim postupcima trajanje postupka pred optužnim vijećem značajno doprinosi dugotrajnosti postupka. Odlučivanje o zakonitosti dokaza koje nužno povlači za sobom mogućnost instancijskog preispitivanja odluke optužnog vijeća, sukcesivno postavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza, kao i sukcesivno donošenje presude na temelju sporazuma stranaka za pojedine su okrivljenike, čine uobičajena obilježja optužnog vijeća koja dovode do odugovlačenja kaznenog postupka.“ Raščlambom navedenih teza proizlazi, kako slijedi: 1. Odlučivanje o zakonitosti dokaza koje nužno povlači za sobom mogućnost instancijskog preispitivanja odluke optužnog vijeća - Rok za podnošenje žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza je tri dana, što znači da obrana ima iznimno kratak rok za podnošenje žalbe i zasigurno ta tri dana ne pridonose odugovlačenju postupka pred optužnim vijećem. Sve ostalo vrijeme koje je potrebno najprije za pisanje rješenja, a zatim i za donošenje drugostupanjske odluke je isključiva odgovornost sudova. Zaista je neutemeljno obrazloženje prema kojemu zbog iznimno dugotrajnog odlučivanja sudova, na koje obrana nema apsolutno nikakvog utjecaja, se obranu de facto lišava mogućnosti podnošenja žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza. 2. Sukcesivno postavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza - Hrvatska odvjetnička komora ističe da je navedeno pitanje riješeno prethodnim zakonodavnim izmjenama pa tako prema trenutnom zakonodavnom rješenju nije moguće sukce sivno postavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza. 3. Sukcesivno donošenje presude na temelju sporazuma stranaka - Hrvatska odvjetnička komora smatra da se navedeni problem, ukoliko isti postoji, može riješiti zakonodavnom izmjenom prema kojoj će to biti moguće napraviti do određenog trenutka nakon podizanja optužnice. Dakle, iz obrazloženja predmetnih izmjena je razvidno da je obrana označena kao glavni uzrok dugom trajanju optužnih vijeća pa se onda posljedično obranu lišava najznačajnijeg alata u rukama – žalbe. Rješenje prema kojemu će državni odvjetnik imati pravo na podnošenje žalbe u slučaju izdvajanja nezakonitih dokaza, a obrana u slučaju odbijanja prijedloga ovisi o milosti suda hoće li dobiti pravo na žalbu, Hrvatska odvjetnička komora smatra nedopustivim i protivnim načelu jednakosti oružja. Na ovaj način obrana je stavljena u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na državno odvjetništvo. Obzirom da je prethodni postupak pred državnim odvjetništvom proveden bez obrane, Hrvatska odvjetnička komora smatra da bi ograničenjem prava obrane da bude nazočna na sjednici optužnog vijeća i oduzimanjem prava obrane na podnošenje žalbe protiv rješenja o odbijanju prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza, došlo do povrede prava okrivljenika na pristup sudu i povrede načela jednakosti oružja u korist državnog odvjetništva. Ujedno je Hrvatska odvjetnička komora mišljenja da se ne može sa sigurnošću tvrditi da će predložene izmjene doprinjeti ubrzanju sudskih postupaka. Naime, obrana vrlo često na optužnom vijeću nastoji raščistiti pitanje nezakonitih dokaza upravo iz razloga da bi se mogla donijeti odluka hoće li se pristupiti sporazumijevanju s državnim odvjetništvom. U slučaju da je takav prijedlog pravomoćno odbijen obrani ponekad ne preostaje ništa drugo nego se okrenuti sporazumijevanju. Prihvaćajući ovakvo zakonsko rješenje, odnosno rješavajući to pitanje tek na kraju postupka, obrana više neće imati na optužnom vijeću čistu situaciju glede nezakonitih dokaza pa će određeni broj predmeta koji bi završio nagodbom na kraju ući u dugotrajnu raspravu. Nije prihvaćen Predloženo rješenje po kojem optužno vijeće ispituje optužnicu u sjednici vijeća bez pozivanja stranaka primjenjuje se i po važećem ZKP/08 kod optužnica za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do 5 godina, a sada je proširena na sva kaznena djela. Prema važećem ZKP/08 obrana je na sjednici optužnog vijeća mogla iznijeti prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza, upozoriti na dokaze koji idu u korist okrivljenika kao i na moguće propuste u istrazi i tijekom istraživanja. Sve to obrana, prema Prijedlogu izmjena, sada može istaći u odgovoru na optužnicu, a produljen je i rok za podnošenje pisanog odgovora na optužnicu, iz čega je vidljivo da se ne radi o smanjenju prava obrane.
6 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 17. Hrvatska odvjetnička komora smatra da je nejasna odredba članka 17. kojom se predlaže izmjena članka 320. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku na način da se propiše da se liječnik koji je liječio umrloga može ispitati kao svjedok pri obdukciji tijela radi davanja razjašnjenja o tijeku i okolnostima bolesti. Naime, iz navedene odredbe proizlazilo bi da se liječnik koji je liječio umrloga ispituje pri obdukciji tijela, a što je sporno jer se obdukcija provodi bez prisustva suca istrage i državnog odvjetnika pa je potpuno nejasno tko bi tog liječnika ispitivao kao svjedoka, tko bi mu dao upozorenja i kakva. Takva neformalna ispitivanja i te kako mogu utjecati na rezultat obdukcije odnosno zaključak obducenta o tome što je uzrok smrti određene osobe. Nije prihvaćen Člankom 17. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku sadržajno i smisleno se ne mijenja dosadašnja odredba članka 320. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku, već se tekstualno prilagođava novini sadržanoj u članku 21. kojim se mijenja sadašnji članak 311. stavak. 1. Zakona o kaznenom postupku. Naime, koncepcija radnje i uređenja sadržane u predmetnom članku je ista kao i u sadašnjem Zakonu o kaznenom postupku te je navedena izmjena posljedica redakcijskog usklađenja sa odredbom članka 311. sadašnjeg Zakona o kaznenom postupku.
7 LUKA JURKOVIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 15. Svrha priopćenja blagodati jest poučiti svjedoka o pravu na nesvjedočenje kako bi se on u tom trenutku, svjestan blagodati, mogao iste odreći. Ovakvo rješenje stvara znatan prostor arbitrarnosti jer nije jasno kako bi se dokazivala materijalna zakonitost osim, primjerice, saslušanjem zamjenika državnog odvjetnika koji je proveo ispitivanje ili zapisničara (što je vrlo nepraktično) ili samog svjedoka. Time se otvara i prostor za "naknadnu pamet’ - svjedok koji nije bio upozoren o blagodati kasnije može iskazivati da jest i da je se odrekao kako bi izbjegao ponovno ispitivanje u svojstvu svjedoka što je, u pravilu, svjedocima stresno iskustvo koje nastoje izbjegavati. Posljedično bi se svjedoci često pozivali upravo radi naknadnog razjašnjavanja je li pouka dana i je li odricanje blagodati valjano dano. S druge strane, moguća je i obrnuta situacija: državno odvjetništvo propisno upozori svjedoka, svjedok se odrekne blagodati, a kasnije tvrdi suprotno. Zato je formalna zakonitost zapisnika u interesu i obrane i državnog odvjetništva. Također, kada se privilegirani svjedok istodobno ispituje o više kaznenih djela, od kojih je barem jedno kazneno djelo kaznenopravne zaštite djece u smislu čl. 285. st. 6. ZKP-a (npr. KD nasilja u obitelji i KD povrede djetetovih prava), u situaciji kada se ispitivanje ne provodi audio-video linkom bilo bi tek teorijski i iluzorno očekivati da obrana može učinkovito kontrolirati jesu li upozorenja doista pravilno dana i je li se svjedok odrekao blagodati u odnosu na djela o kojima nije morao iskazivati te je li razumio ovu distinkciju o čemu mora, a o čemu ne mora iskazivati. Važnost problematike ove odredbe zorno prikazuje čl. 9. ovog prijedloga – novi čl. 262. st. 7. t. 2. i 3. jer takvi dokazi odricanjem od blagodati konvalidiraju. Nije prihvaćen Prema Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/08, i dalje se neće moći upotrijebiti kao dokaz iskaz svjedoka ako “je kao svjedok ispitana osoba koja ne mora svjedočiti (članak 285.), a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla toga prava,”… (čl. 300. t. 2.). Dakle, razlog za neupotrebljivost iskaza svjedoka kao dokaza je okolnost da svjedok nije bio poučen o svom pravu i nije ga se izričito odrekao, a ne okolnost da ta pouka i odricanje nisu uneseni u zapisnik. Štiti se pravo svjedoka, a ne procesna forma kao takva. Time se omogućuje uporaba iskaza kao dokaza u situacijama kada strankama i svjedoku uopće nije sporno je li svjedok bio pravilno poučen, niti problematiziraju to što pouka i odricanje nisu uredno uneseni u zapisnik, ili kada se uredni primitak pouke može dokazati na drugi pouzdan način (snimkom, suglasnim iskazima stranaka i svjedoka o tome ili slično). Predloženim rješenjem se sprječava nepotrebno ponovno ispitivanje svjedoka, posebno ranjivih kategorija. U spornim situacijama, sud dakako može zaključiti da svjedok nije primio pouku i/ili se nije izrijekom odrekao prava da uskrati svjedočenje, i na temelju nedostatka zapisnika o ispitivanju, pa se onda iskaz svjedoka neće moći upotrijebiti kao dokaz. Članak 9. stavak 3. ZKP/08 propisuje da sud pri ocjeni postojanja ili nepostojanja neke činjenice nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima te će u svakom konkretnom slučaju ocijeniti koje će dokaze provesti radi utvrđenja odlučne činjenice. Davati prednost formalnoj zakonitosti jer je to u interesu obrane i državnog odvjetništva ne uzimajući u obzir interes žrtve i učinkovitost postupka, ukoliko ista ne ugrožava prava obrane, nije prihvatljivo.
8 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 15. Navedenim člankom predlaže se izmjena stavka 1. članka 300. ZKP/08 prema kojoj se iskaz svjedoka ne bi smatrao ex lege nezakonitim dokazom, ukoliko upozorenja dana svjedoku nisu ubilježena u zapisnik već bi se zakonitost ili nezakonitost procjenjivala prema okolnosti je li svjedok stvarno primio ili nije primio propisana upozorenja, odnosno izričito se odrekao prava. U obrazloženju prijedloga uz čl. 15. navodi se: „Nacrt prijedloga izmjena odredbi članka 300. stavka 1. ZKP/08 koje se odnose na nezakonitosti iskaza svjedoka usmjeren je na na koncept materijalne, a ne formalne nezakonitosti, na stvarno stanje, a ne na formu kao što je taj koncept primijenjen i u Nacrtu prijedloga dokazne radnje ispitivanja okrivljenika, tako je primijenjen i na ispitivanje svjedoka“. Hrvatska odvjetnička komora smatra kako je povlačenje paralele između provođenja dokazne radnje ispitivanja okrivljenika i dokazne radnje ispitivanja svjedoka u potpunosti promašeno i to iz jednostavnog razloga što se radnja ispitivanja okrivljenika, za razliku od radnje ispitivanje svjedoka, snima. Ako se već daje prednost konceptu materijalne, u odnosu na formalnu nezakonitost, tada i zakonsko uređenje koje prati takav „koncept“ mora biti takvo da je na jednostavan i siguran način moguće utvrditi što se stvarno dogodilo. U situaciji snimanja iskaza (svjedoka ili okrivljenika) doista ne treba robovati formi i proglašavati takav iskaz nezakonitim samo zato što zapisnik ne odgovara stvarnom stanju. No u situaciji kada takvog snimanja nema, poštivanje stroge forme je jedini jamac zakonitosti takvog dokaza. Iluzorno je očekivati da bi u slučaju spora je li svjedok primio upozorenje ili ne sud prilikom provođenja suđenja o zakonitosti dokaza dao prednost iskazu svjedoka, a ne državnog odvjetnika ili policijskog službenika. Prava obrane se ovim izmjenama ponovno ograničavaju i državni odvjetnik se izričitim predloženim zakonskim rješenjima stavlja u povoljniju procesnu ulogu. Prvi aspekt presumcije nedužnosti je da je teret dokaza na optužbi - to se odnosi i na teret dokazivanja da su dokazi pribavljeni na zakonit način, a u konkretnom slučaju jedini nesporni dokaz da je svjedok primio propisana upozorenja je zapisnik o ispitivanju svjedoka i eventualna snimka ispitivanja svjedoka. Obzirom na navedeno, Hrvatska odvjetnička komora smatra da ova odredba, u ovakvom obliku, može biti prihvatljiva samo ako će se ispitivanja svjedoka snimati (što snažno podržavamo). No, s obzirom da u tom dijelu izmjene nisu predviđene, smatramo kako je minimum osiguranja prava obrane da se ex lege nezakonitim dokazom smatra zapisnik u kojem nisu navedena sva potrebna upozorenja. Nije prihvaćen Prema Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/08, i dalje se neće moći upotrijebiti kao dokaz iskaz svjedoka ako “je kao svjedok ispitana osoba koja ne mora svjedočiti (članak 285.), a nije na to upozorena ili se nije izričito odrekla toga prava,”… (čl. 300. t. 2.). Dakle, razlog za neupotrebljivost iskaza svjedoka kao dokaza je okolnost da svjedok nije bio poučen o svom pravu i nije ga se izričito odrekao, a ne okolnost da ta pouka i to odricanje nisu uneseni u zapisnik. Štiti se pravo svjedoka, a ne procesna forma kao takva. Time se omogućuje uporaba iskaza kao dokaza u situacijama kada strankama i svjedoku uopće nije sporno je li svjedok bio pravilno poučen, niti problematiziraju to što pouka i odricanje nije uredno uneseno u zapisnik, ili kada se uredni primitak pouke može dokazati na drugi pozdan način (snimkom, suglasnim iskazima stranaka i svjedoka o tome ili slično). Predloženim rješenjem se sprječava nepotrebno ponovno ispitivanje svjedoka, posebno ranjivih kategorija. U spornim situacijama, sud dakako može zaključiti da svjedok nije primio pouku i/ili se nije izrijekom odrekao prava da uskrati svjedočenje, i na temelju nedostatka zapisnika o ispitivanju, pa se onda iskaz svjedoka neće moći upotrijebiti kao dokaz. Članak 9. stavak 3. ZKP/08 propisuje da sud pri ocjeni postojanja ili nepostojanja neke činjenice nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima stoga nije prihvatljivo vezati zaključak o postojanju, odnosno nepostojanju okolnosti navedenih u članku 15. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama ZKP/08 postojanjem snimke kao jedinog prihvatljivog dokaza za utvrđenje spornih okolnosti već će sud donijeti odluku koje će dokaze provesti radi utvrđenja sporne činjenice.
9 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 6. Hrvatska odvjetnička komora smatra da se člankom 6. predlaže izmjena odredbe o pretrazi kako bi se tijelima kaznenog progona omogućilo dodatno vrijeme za izvršenje naloga za pretragu elektroničke opreme, a na štetu prava obrane. Po predloženom rješenju dovoljno je da je pretraga započela u roku od tri dana koji je zakon propisao, a sudac istrage naveo u nalogu. Takve pretrage po predloženom rješenju mogu trajati neograničeno vrijeme. Obrana je po prirodi stvari (rad po drugim predmetima, rasprave, istražni zatvori) onemogućena prisustvovati takvim pretragama koje traju i više dana, a izuzetno je bitno da bude prisutna tim pretragama, kako bi svojim prisustvom i sudjelovanjem štitila prava okrivljenika jer se još uvijek u praksi postupanja tijela kaznenog progona ne radi forenzička kopija pretrage za potrebe obrane iako je to protivno standardima rada tijela kaznenog progona na razini Europske unije. Nije prihvaćen Smatramo da navedena izmjena ne dovodi do postupanja na štetu prava obrane. Naime, problemi koji su uočeni u praksi pri pretrazi uređaja s velikom količinom digitalnih podataka koji su znatno opterećivali državne odvjetnike i suce istrage obzirom da se u takvim slučajevima za jednu pretragu morao izdati velik broj naloga, nastoje se ukloniti navedenom izmjenom uzimajući u obzir da je pretraga pokretnih stvari s velikom količinom digitalnih podataka dugotrajna, a da se tek samom pretragom utvrđuje količina podataka koju količinu prije početka pretrage nije moguće predvidjeti pa posljedično nije moguće predvidjeti ni trajanje pretrage u odnosu na koju se izdaje nalog. Prigovor da je obrana onemogućena prisustvovati takvim pretragama koje traju više dana jednako se odnosi na sadašnje stanje kao i na predloženo samo što se danas takva dugotrajna pretraga provodi na temelju više naloga, a prema prijedlogu izmijena provodila bi se na temelju jednog naloga koja okolnost (jedan ili više naloga) ne utječe na duljinu pretrage već na nju utječe količina digitalnih podataka. Pretraga završava forenzičnom kopijom podataka s uređaja.
10 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 1. Predmetnim člankom predlaže se dopuna članka 10. stavka 2. točke 4. Zakona o kaznenom postupku kojom bi se propisalo da dokazi za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza ne bi bili nezakoniti ukoliko su se isti mogli pribaviti na drugi zakonit način. U obrazloženju navedenog prijedloga navodi se da u odnosu na dokaze za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza (tzv. plodovi otrovne voćke) u poredbenom pravu redovno postoje ograničenja primjene te doktrine te se takvi dokazi, primjerice, neće izdvajati ako bi se do njih moglo doći na drugi zakonit način pa je, iz navedenog razloga Nacrtom prijedloga dodan izričaj ”osim ako su se mogli pribaviti na drugi zakonit način”. Pritom se u prijedlogu ne navodi o kojem poredbenom pravu se radi, ali se s obzirom na učinjenu dopunu može zaključiti da se radi o doktrini ”neizbježnog otkrića” kontroverznoj iznimki doktrine ”plodova otrovne voćke” prema kojoj je prihvatljiv dokaz za kojeg se saznalo iz nezakonitih dokaza ukoliko tužitelj dokaže da bi navedeni dokaz vlasti nedvojbeno saznale na zakonit način. Hrvatska odvjetnička komora smatra da se uvođenjem navedene doktrine u hrvatsko kaznenopravno zakonodavstvo na predloženi način narušavaju minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima i Ustavu Republike Hrvatske, a pritom se ne predviđa koji standard dokaza bi državno odvjetništvo u konkretnom slučaju bilo u obvezi predočiti sudu prilikom dokazivanja da bi se do navedenih dokaza došlo na zakonit način. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci broj: U-I-448/2009 U-I-602/2009 U-I-1710/2009 U-I-18153/2009 U-I-5813/2010 U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012. naveo: ”44. Ustavni sud ističe da je institut nezakonitih dokaza područje sukobljavanja dviju temeljnih tendencija suvremenog kaznenog postupka, bio on mješovitog ili akuzatornog tipa. Oba pravna sustava nastoje održati ravnotežu između funkcionalnosti kažnjavanja i zaštite prava građana. Zbog obveze zaštite temeljnih ljudskih prava na kojoj počivaju demokratska društva utemeljena na vladavini prava ustavotvorci odnosno zakonodavci određuju granice ovlasti sudaca pri odlučivanju o uporabi nezakonitih dokaza. Okosnica su izgradnje tih granica minimalni standardi korištenja odnosno zabrane korištenja nezakonitih dokaza. Ti su standardi na supranacionalnoj razini sadržani u međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima, dok su u unutarnjim pravnim porecima propisani u nacionalnim ustavima i zakonima. Zajednički je cilj tih standarda isključenje nezakonitih dokaza iz supstrata (osnovice) za donošenje presude. Nezakoniti dokaz može se definirati kao dokaz koji se zbog povrede procesne forme njegova prikupljanja ili izvođenja, koja istovremeno predstavlja i povredu temeljnih ljudskih prava, ne smije koristiti za donošenje presude u kaznenom postupku. Bez obzira procjenjuje li zakonodavac ili sudac dokaze na kojima se ne smije temeljiti presuda, procjena se zasniva na uvažavanju dviju vrijednosti ustavnopravnog značenja. Riječ je o zaštiti pojedinih temeljnih ljudskih prava odnosno prava obrane od arbitrarnog postupanja države te o pozitivnoj obvezi države da osigura djelotvoran kazneni progon.” Imajući u vidu navedenu odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska odvjetnička komora ističe da bi se donošenjem predložene izmjene kršilo pravo obrane na zaštitu od arbitrarnog postupanja države, a sve stoga jer se ovakvom izmjenom narušava ravnoteža između načela efikasnosti države u sankcioniranju počinitelja kaznenih djela i zaštite temeljnih ljudskih prava okrivljenika. Nije prihvaćen Uvođenjem ograničenja u primjeni “doktrine plodova otrovne voćke” sukladno predloženim izmjenama rezultat je potrebe za postizanjem ravnoteže između zahtjeva za zaštitom prava stranaka u kaznenom postupku, načela pravičnosti postupka i pravne sigurnosti. U praksi plodovi otrovne voćke predstavljaju dokaze koji su sami po sebi pribavljeni na zakonit način, ali do kojih tijela kaznenog postupka ne bi došla bez podataka iz izvorno nezakonitog dokaza. Primjena ove doktrine u sudskoj praksi je ograničena na situacije u kojima je izvorno nezakonit dokaz jedini (isključivi) izvor saznanja za izvedeni dokaz. Međutim, ukoliko postoji više izvora saznanja, od kojih su samo neki nezakoniti, izvedeni dokaz neće se smatrati nezakonitim sukladno propisanom ograničenju u primjenu navedene doktrine, na koji način je uspostavljena ravnoteža u svrhu zaštite temeljnih ljudskih prava u odnosu na postupanje i ovlasti državnih tijela u pribavljanju dokaza. Doktrina “neizbježnog otkrića” sastavni je dio modela automatskog izdvajanja nezakonitih dokaza, nastalog u pravu SAD-a, u okviru kojeg je nastala i doktrina “plodova otrovne voćke”. Tijekom posljednjih pedesetak godina nije osporavana niti u američkoj sudskoj praksi, niti u literaturi. Istovremeno, velika većina europskih pravnih sustava (oni koji prihvaćaju model diskrecijskog izdvajanja nezakonitih dokaza, kao i sustavi koji imaju uglavnom znatno uže automatsko izdvajanje nezakonitih dokaza od onog u hrvatskom pravu) uopće ne propisuju, niti primjenjuju u praksi doktrinu “plodova otrovne voćke”, a tu doktrinu ne primjenjuje niti Europski sud za ljudska prava.
11 AUTONOMNA ŽENSKA KUĆA ZAGREB - ŽENE PROTIV NASILJA NAD ŽENAMA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA AŽKZ predlaže da se opseg aktualnih izmjena i dopuna ZKP proširi na dijelove zakona koji bi mogli pružiti učinkovitiji pravni okvir za žene žrtve nasilja i sve ostale žrtve nasilja. 1. Posljednjim izmjenama, u odnosu na mjere opreza , čl. 98. st. 8. ZKP, predviđena je mogućnost izjavljivanja žalbe od strane žrtve U čl. 134. kojim se uređuje podnošenje žalbe protiv rješenja vezanog uz istražni zatvor, žrtve/oštećenici ne mogu podnositi žalbu, a trebali bi biti u toj poziciji. Ranija radna skupina je razmatrala opciju u kojoj će žalbu koju podnese žrtva „ sud uzeti u obzir“. Predlažemo usklađenje na način da se propiše ovlast podnošenja žalbe u odnosu na istražni zatvor kao i u odnosu na mjere opreza jer može nastupiti povreda ljudskog prava žrtve i ona mora moći biti u poziciji iscrpljivati pravni put. 2. U odnosu na čl. 125.a. st.1. ZKP smatramo nužnim brisati riječi „osim ako bi time okrivljenik bio doveden u opasnost.“ Na radnoj skupini u odnosu na ranije izmjene ZKP-a , raspravljalo se o ovom prijedlogu i on je obrazložen pozivanjem na Direktivu o pravima žrtava, Smatramo da odredbi nikako nije mjesto u nacionalnom propisu jer ovakvom formulacijom žrtve- oštećenike ostavljamo nezaštićenom što nije dobro zakonsko rješenje. Sudovi u odnosu na prava okrivljenika imaju razvijeniju svjesnost o obvezi poštivanja prava i procjeni rizika i nema sumnje da će primijeniti Direktivu koja je nadređena i neposredno primjenjiva norma EU prava. 3. Predlažemo doraditi odredbe ZKP koje se odnose na imovinsko pravni zahtjev radi naknade nematerijalne štete oštećenica/žrtava na način da su suci dužni meritorno odlučiti o zahtjevu ako se radi o „nasilnim“ kaznenim djelima, a prethodno je proveden dokazni postupak koji daje dovoljno elemenata za odluku. U odnosu na ovu problematiku Ustavni sud RH je donio odluku kojom utvrđuje provredu prava žrtve kojoj kazneni sud nije odlučio o imovinsko pravnom zahtjevu. Takva obveza sudova proizlazi i iz novije prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i iz Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012.g. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, a kojom je u točki 46. preambule propisano: „Čimbenike poput prirode i težine kaznenog djela, proizašlog stupnja traume, ponovljene povrede tjelesne, spolne ili psihičke nepovredivosti žrtve, neravnoteže odnosa moći i dobi, zrelosti ili intelektualne sposobnosti žrtve, a koji bi mogli ograničiti ili umanjiti sposobnost žrtve za izbor utemeljen na informacijama ili bi mogle ugroziti pozitivni ishod za žrtvu, trebalo bi uzeti u obzir prilikom upućivanja predmeta službama za popravljanje štete te prilikom provođenja postupka popravljanja štete.” Člankom 16. Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, propisana je mogućnost da kazneni sudovi donesu odluku i o imovinskopravnom zahtjevu, i tu mogućnost, suprotno dosadašnjoj praksi , ne ograničavaju isključivo na imovinsku štetu. Članak 16. Pravo na odluku o naknadi štete od strane počinitelja u okviru kaznenog postupka 1.) Države članice osiguravaju da žrtve u okviru kaznenog postupka imaju pravo na odluku o naknadi štete od strane počinitelja, u razumnom roku, osim ako je nacionalnim pravom predviđeno da se takva odluka mora donijeti u drugom pravnom postupku. 2.) Države članice promiču mjere kojima se počinitelje potiče na pružanje odgovarajuće naknade štete žrtvama. Nije prihvaćen Pravo na žalbu u kaznenom postupku imaju samo zakonom određeni subjekti. Pravo na podnošenje žalbe pripada strankama u kaznenom postupku, dakle, i ovlaštenim tužiteljima, a prema članku 2. stavku 2. i članku 55-59. ZKP-a to su državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj. Državni odvjetnik dužan je pokrenuti kazneni postupak ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo za koje se postupak pokreće po službenoj dužnosti. Ako državni odvjetnik ustanovi da nema osnova za pokretanje ili provođenje kaznenog progona na njegovo mjesto može stupiti žrtva u ulozi oštećenika kao tužitelja. Člankom 58. je propisano da žrtva koja je preuzela kazneni progon ima ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo. Dakle, slijedom navedenog žrtva koja sudjeluje u kaznenom postupku kao oštećenik kao tužitelj ima pravo izjaviti žalbu po svim osnovama koje ima i državni odvjetnik, uključujući i pravo podnijeti žalbu na rješenje o određivanju, produljivanju ili ukidanju istražnog zatvora. Navedena odredba Zakona o kaznenom postupku rezultat je transponiranja članka 6. stavka 6. Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP u nacionalno zakonodavstvo. Ukazujemo da, prema članku 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije radi izvršavanja nadležnosti Unije, institucije donose, između ostalih akata, i direktive. Istim člankom direktiva je definirana kao obvezujuća, u pogledu rezultata koji je potrebno postići, za svaku državu članicu kojoj je upućena. Direktiva 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP je transponirana u nacionalno zakonodavstvo, uključujući i odredbe o imovinskopravnom zahtjevu koje su prenesene u Zakon o kaznenom postupku. Shodno navedenom, članak 153. ZKP-a propisuje da će se imovinskopravni zahtjev raspraviti u kaznenom postupku samo ako se time ne bi znatno odugovlačio taj postupak, a nastavno Zakon predviđa i mogućnost upućivanja oštećenika u parnicu. Opseg i način primjene navedene pozitivnopravne regulative, primjenjivati će se u posebnosti svakog pojedinog slučaja u kaznenom postupku obzirom je isti u odnosu na građanski postupak u potpunosti drugačije uređen što bi, između ostalog, značilo da nije moguće u okviru Zakona o kaznenom postupku propisati obvezu za sud da uvijek i u svakom slučaju, obligatorno dosudi odnosno riješi pitanje imovinskopravnog zahtjeva u cijelosti ili djelomično kako se predlaže jer bi se time moglo dovesti do odugovlačenja postupka i same njegove učinkovitosti čime bi se u potpunosti narušila kako temeljna načela kaznenog postupka tako i njegov cilj. Zaključno, slobodni smo izvijestiti kako Republici Hrvatskoj prethodi postupak usklađenja sa Direktivom (EU) 2024/1385 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. svibnja 2024. o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a koji postupak će zahtijevati analizu usklađenosti i instituta procesnog zakonodavstva sa zahtjevima predmetne Direktive.
12 MARIJA MANESTAR MARČELJA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Mislim da je krajnji rok da se promjene zakoni za mučitelje životinja. Korištenje životinja za spolne odnose treba sankcionirati kao zasebno kazneno djelo, i da kazne budu rigorozne. Također bilo kakva ostala mučenja životinja, borbe pasa, držanja na lancu bez vode i hrane, premlaćivanja životinja treba sankcionirati. STOP bolesnom iživljavanju nad nedužnim i nemoćnim životinjama Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
13 KATARINA ŠALAMON PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Ja, kao i brojni građani, svjedokom sam svakodnevnih mučnih objava i saznanja  po pitanju zanemarivanja i zlostavljanja životinja. I kad pomislimo da ne može gore vidjevši kako se životinje u potpunosti zanemaruju od strane "vlasnika", ne kastriraju, bacaju u zatvorenim vrećama po šumama, rijekama i slično te koriste za borbe, onda se razotkrije i horor silovanja životinja na slavonskoj farmi. Nažalost, kao i obično, sankcije za takve monstruozne radnje su minimalne, a imena osumnjičenih i dalje drže u tajnosti. Hoće li se ponoviti slučaj gnjusa Ivora Ivoševića i koliko se još takvih spodoba štiti? Zašto se ne uspostavi javni registar zlostavljača životinja? Koliko je ovakvih slučajeva potrebno da išta počne poduzimati? Zalosno je da se moraju otvarati javne rasprave i traziti da se izglasa novi zakon o povisenju kazni za ovakve monstruozne radnje kako se pocinitelji (ciji se identiteti uporno štite) ne bi izvukli s uvjetnim osudama. Upravo zbog neadekvatnog kaznjavanja je sve vise ovakvih slucajeva. I zato je NEOPHODNO izdvojiti spolni odnos sa zivotinjama kao samostalno kazneno djelo te omoguciti da su kazne jednake najtezim oblicima seksualnog zlostavljanja djece buduci da se u vise slucajevaispostavilo da su silovatelji zivotinja i silovatelji djece. Takodjer je od izrazite vaznosti po uzoru na druge zemlje obavezno sankcionirat zatvorskim kaznama  ne samo silovatelje zivotinja, vec i degenerike koji proizvode, prodaju, posjeduju i sire sadrzaje iste tematike. Nikog nije ostavio ravnodušnim niti slučaj splitskog psihijatra Tomislava Pelivana koji je mučio i držao za borbe više od 60 pasa te posjedovao dva vuka s kojima ih je i križao radi povećanja agresivnosti i borbenosti. Kakvu je točno on kaznu dobio i gdje su sve te jadne životinje završile? Kakva se istraga provela vezano za borbe pasa koje i dalje postoje? Takodjer bi se borbe zivotinja trebale sankcionirati kao zasebno kazneno djelo. Iako se ovdje prvenstveno trazi izmjena zakona o silovanju zivotinja, mislim da je nuzno sve zakone vezano za zanemarivanje, napustanje i zlostavljanje zivotinja postroziti. Slučaj izgladnjelih konja na hipodromu vrlo je brzo nestao iz javnosti, a što se poduzelo u vezi istog i gdje su sada ti konji? Zasto se i dalje provode sulude manifestacije u kojima se konji mlate ili koriste za izvlacenje trupaca? Također, više je nego alarmantno stanje sa prebukiranim skloništima za životinje, a brojni apeli volontera i udruga nažalost i dalje nisu urodili plodom.  Nažalost, mi kao obični građani, koliko god da se trudili, u ovakvim situacijama ne možemo napraviti skoro ništa osim moliti nadležne da se počinju mijenjati zakoni i da zlostavljači konačno budu zaustavljeni i sankcionirani buduci da se dosadasnja praksa pokazala i vise nego tragicnom na stetu zivotinja. Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
14 LUCIJA BEGO PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Tražim da spolna zlouporaba životinja postane zasebno, samostalno kazneno djelo, s kaznama usporedivima s onima za spolno zlostavljanje djece!!! Bolesnici koji su sposobni napraviti takvu brutalnost opasni su ne samo za životinje nego i za cijelo društvo, pogotovo djecu. Stamotno je da su trenutačno veće kazne za oštećenje tuđe stvari nego za zlostavljanje životinja. Tražim značajno povisivanje kazni za kazneno djelo ubijanja ili mučenja životinja! Također, borbe pasa trebaju se pod hitno klasificirati kao kazneno djelo! Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
15 MARIJANA POTOČKI PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Želim i smatram nužnim da se svaki spolni odnos sa životinjama sankcionira kao zasebno, samostalno kazneno djelo. Zaštita životinja od najtežih oblika zlostavljanja nije samo pitanje njihove dobrobiti, nego i sigurnosti cijelog društva stoga su ove izmjene nužne. Zakon mora jasno prepoznati ovo kazneno djelo i omogućiti kazne jednake najtežim oblicima spolnog zlostavljanja djece. Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
16 SANJIN ŠNJARIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Podržavam prijedlog od strane Prijatelja životinja u kojem se seksualno zlostavljanje životinja treba tretirati kao zasebno kazneno djelo. Isto tako najstrože sankcionirati trebs svaki oblik zlostavljanja, zanemarivanja istih. Postrožite i provodite zakone !!!! Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
17 ZORANA DOBRIJEVIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Predlažem da se usvoji prijedlog udruge Prijatelja životinja da se u Kazneni zakon uvrste i djela koja se odnose na spolno zlostavljanje životinja. To je najodvratnija vrsta iskoristavanja zivotinja koju treba strogo sankcionirati. Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
18 AIDA MUJKIĆ-KLARIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Želim da spolni odnosi sa životinjama budu posebno kazneno djelo koje će društvo najoštrije osuditi. Silovatelji životinja su često i silovatelji djece. Nije prihvaćen Predmetni prijedlog nije obuhvaćen područjem primjene Zakona o kaznenom postupku, koji je procesnopravne naravi i uređuje pravila za vođenje kaznenog progona i postupka. Normativno određivanje kaznenih djela te visina propisanih kazni spadaju područje u kaznenog materijalnog prava.
19 IVO BAKALIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Ivo Bakalić, Sudac Trgovačkog suda u Splitu Poštovani, prvenstveno primjećujemo kako nakon 25 dana javnog savjetovanja nije zaprimljena niti jedna jedina primjedba što i ne čudi jer je savjetovanje objavljeno 24. srpnja, u vrijeme kada velika većina pravosudnih dužnosnika koristi glavninu godišnjeg odmora. Za ovo savjetovanje sam saznao slučajno kada sam unosio svoje primjedbe na izmjene i dopune Zakona o sudovima pa ću ovdje ponoviti primjedbu koju sam u tom savjetovanju naveo. Ako je smisao izabranog trenutka javnog savjetovanja bio dobiti što je moguće manje primjedbi, onda ste u tome potpuno uspjeli jer do sada na javno savjetovanje nije došla niti jedna primjedba. Nadalje, u odnosu na objavljeni Nacrti prijedloga zakona o izmjenama i dopunama ZKP ukazujem kako sam još prigodom javnog savjetovanja o izmjenama i dopunama ZKP iz listopada 2023. iznio svoje prijedloge u svezi izmjene članka 395. stavak 3. ZKP. Nakon tada provedenog javnog savjetovanja dobio sam odgovor da „radna skupina nema mandat za takvu izmjenu zakona, ali da će se o navedenom voditi računa prigodom slijedeće izmjene zakona“. Od javnog savjetovanja iz listopada 2023. objavljene su već dvije izmjene i dopune ZKP, a ovo javno savjetovanje će rezultirati trećom izmjenom od tada, a da se po pitanju moguće izmjene članka 395. stavak 3. ZKP očekivano nije dogodilo ništa zbog čega se ne mogu oteti dojmu da je očitovanje radne skupine iz listopada 2023. bila samo elegantna formulacija za izbjeći ozbiljnu raspravu o temi koja bi u sudačkim i općenito pravosudnim krugovima trebala izazvati veću pozornost. Kako se ta tema očigledno izbjegava iz nerazumljivih razloga, povodom novog javnog savjetovanja o izmjenama i dopunama ZKP slobodan sam uz ovaj početni tekst ponovno priložiti prijedlog izmjene članka 395. stavak 3. ZKP koje sam unio u javno savjetovanje u listopadu 2023. jer su tada izneseni razlozi i dalje aktualni. Sami tekst unesen u tu javnu raspravu je glasio: „Povodom objavljenog savjetovanja o izmjenama i dopunama ZKP, izvan predloženih izmjena želim ukazati na potrebu promjene ili barem redefiniranja članka 395. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku koji propisuje da se u sudnici ne smiju obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja uz propisivanje iznimke, kada je to značajno zbog javnog interesa, da predsjednik višeg suda može odobriti filmsko ili televizijsko, a predsjednik suda fotografsko snimanje. Prije iznošenja samih razloga volio bih kada bi se ove primjedbe i prijedlozi razmotrili od strane predlagatelja, a ne odbili s onom uobičajenom formulacijom „nije tema ovog savjetovanja“. Osobno držim da se tijekom nekog savjetovanja može i treba raspravljati o svim pitanjima koji mogu doprinijeti da neki zakon bude bolji. To bi valjda trebao biti i smisao samog savjetovanja. Razlog pisanja ovih primjedbi je učestala pojavnost u brojnim kaznenim predmetima što se najbolje oslikava kroz članak kojeg sam dosta davno vidio na internetskom portalu T-portal.hr pod naslovom „Evo zašto bi presuda Sanaderu mogla pasti“, a tekst navedenog članka nadopunjen je vrlo sadržajnom fotografijom koja govori više od svih ovih riječi. Šteta što navedenu fotografiju ne uspijevam prenijeti u sami tekst, ali se može lako naći na internetskom pretraživaču. Naime, na fotografiji se u prvom planu s desne strane vidi okrivljenik Ivo Sanader, a uz njega još dva pravosudna policajca, dok se u pozadini vide branitelji okrivljenika. Sve navedene osobe su u stojećem stavu što sugerira na zaključak da je fotografija zabilježila trenutak neposredno prije početka izricanja presude ili možda ( a to bi bila gora varijanta ) za vrijeme čitanja presude. U prvom planu, s lijeve strane, nasuprot okrivljenika, nalazi se desetak fotoreportera postrojenih kao streljački vod, s uperenim fotoaparatima u pravcu okrivljenika. Pregledavajući tekst Sudskog poslovnika uočio sam da isti ne sadrži i ne razrađuje posebne odredbe o nazočnosti javnosti na glavnim raspravama u kaznenim stvarima, a niti propisuje kako i na koji način će se u samoj sudnici obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja. Stoga, povodom prijedloga za promjenom ili redefiniranjem članka 395. stavak 3. ZKP razložno postavljam slijedeća pitanja: 1. Ako novinari predstavljaju javnost, smiju li ući samo u prostor predviđen za javnost ili smiju ući u prostor predviđen za suca, tužitelja, branitelja i okrivljenika koji je u velikim sudnicama hrvatskih sudova u pravilu fizički odijeljen od publike. 2. Ugrožava li dignitet suda dopuštenje novinarima da uđu u prostor između suda i okrivljenika. 3. Ugrožava li prava okrivljenika i osobito njegovu ustavnu presumpciju nevinosti dopuštenje da ga novinari fotografiraju iz tog prostora. 4. Može li se interes javnosti zadovoljiti i snimanjem iz prostora publike. 5. Je li snimanjem okrivljenika „iz sudačkog prostora“ ugroženo pravo okrivljenika na pravično suđenje. 6. Smije li sud dopustiti takvo svojevrsno senzibiliziranje javnosti i formiranje mišljenja prema okrivljeniku bez obzira je li isti počinio kazneno djelo ili kakvo je on kazneno djelo počinio, sve u kontekstu članka 6. stavak 1. Zakona o sudovima kojim je propisano: (1) Zabranjen je svaki oblik utjecaja na donošenje sudske odluke, posebno svaki oblik prisile prema sucima, zlouporaba javnih ovlasti i osobnog utjecaja te korištenje medija i javnih istupanja na način suprotan načelima demokratskog društva, a koje ima za svrhu utjecaj na tijek i ishod sudskih postupaka. 7. Koliko od koristi za raspravu o ovom pitanju može biti praksa drugih zemalja. Poštovani, navedeni događaj koji sam opisao nije jedini takve vrste, već je isti bio samo neposredni povod onog što već odavno primjećujem kao popuštanje sudova pred pritiskom javnosti ili preciznije pritiskom novinskih i televizijskih kuća koji iz svojih vlastitih interesa nameću pravila sudu kako bi se sud trebao ponašati i njima omogućiti što kvalitetniji „kut snimanja“. Osobno mislim da je iznad tog ekonomskog interesa novinara pozicioniran interes suda da provede kazneni postupak čuvajući pritom dignitet suda, dignitet okrivljenika i ostalih sudionika u postupku, a ne dopusti linč kojeg najbolje parafrazira naprijed opisana fotografija. Sukladno navedenom predlažem da se mogućnost audiovizualnog snimanja potpuno isključi s rasprava u kaznenim predmetima jer bi pravo okrivljenika na pravično suđenje i njegova presumpcija nevinosti trebala nadvladati ovakav način informiranja javnosti osobito iz razloga jer se načelo javnosti može ostvariti i na druge načine. Najbolji dokaz za to su iskustva drugih država na koju dobru praksu bi se trebalo ugledati. Sjetimo se samo suđenja Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj tijekom kojeg suđenja niti jednom nismo vidjeli barem jedan kadar sa samog suđenja. Isto je bilo i tijekom postupka izručenja Ivice Todorića iz Velike Britanije kada su tv ekipe mogle snimati samo ulazna vrata sudova s pristojne udaljenosti. Naravno, imamo i najsvježije iskustvo suđenja hrvatskim državljanima u Zambiji s kojeg suđenja nismo vidjeli ništa osim kadrova u kojima se okrivljenike dovozi na suđenje u otvorenim kamionetima. Nije li poražavajuće da nam jedna, u mnogočemu slabije uređena afrička država od naše, treba pokazati kako bi se trebale odvijati sudske rasprave. Znakovito je da su brojne novinske ekipe iz naše zemlje pratili navedena suđenja, ali niti jednom prigodom nisam čuo komentar da je zbog takvih ograničenja audiovizualnog snimanja ugroženo načelo javnosti. Također, kao ogledni primjer dobre prakse drugih država mogu poslužiti kazneni postupci protiv bivših predsjednika SAD (Trump) i Francuske (Sarkozy) kod kojih također niti jedan kadar sa suđenja nije izašao u javnost, ali u tim nazovimo ih razvijenim demokracijama nitko nije prosvjedovao da je time povrijeđeno načelo javnosti glavne rasprave zbog toga što nije bilo audiovizualnog snimanja. Rasprava u kaznenim predmetima je specifična situacija u kojoj nitko ne glumi, već se raspravlja o ozbiljnim stvarima koji mogu rezultirati ograničenjima ustavnih prava na npr. slobodu. Pravni fakultet koji su završili suci, tužitelji ili branitelji nema niti jedan kolegij na kojem se uči gluma i ponašanje pred kamerama, a kod ovakvog zakonskog određenja isti su dovedeni u poziciju za koju nisu pripremljeni na odgovarajući način. O okrivljeniku ne treba niti trošiti riječi, a on je u postupku i tako u najtežoj poziciji. Na tragu prethodnih navoda iskazujem osobni stav kako je članak 395. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku potrebno izmijeniti na način da se briše dio teksta koji glasi: „Iznimno, kada je to značajno zbog javnog interesa, predsjednik višeg suda može odobriti filmsko ili televizijsko, a predsjednik suda fotografsko snimanje.“ Nije prihvaćen Prijedlog nije predmetom ovih izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku, koje su usmjerene na analiziranje instituta kaznenog postupka kroz sve njegove stadije u svrhu ubrzanja i povećanja njegove učinkovitosti. Unatoč navedenom napominjemo da je vezano uz odredbu članka 395. stavka 3. Zakona o kaznenom postupku čiju izmjenu predlažete na način da se onemogući filmsko ili televizijsko odnosno gotografsko snimanje navedenom odredbom predviđeno kao iznimka, te ovisi o diskrecijskoj ocjeni čelnika nadležnog sudskog tijela, rukovodeći se propisanim okolnostima, odnosno kad to opravdava javni interes. Navedenu odredbu potrebno je dovesti u vezu sa načelom javnosti rasprave koju propisuje odredba članka 387. stavkom 1. Zakonom o kaznenom postupku sa propisanom iznimkama koje nalažu isključenje javnosti kao općeprihvaćenog koncepta u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu.