Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa za Zakon o športu

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Janja Ricov 4. USPOREDBA OPCIJA , 4.3. OPCIJA 3: - (normativno rješenje) SPORTSKI OBJEKTI Jedan od problema je i upravljanje sportskim građevinama. Veliki broj gradova ili županija je upravljanje sportskim objektima uredilo kroz komunalna poduzeća ili ustanove, dok je jedan dio dao upravljanje sportskim objektom nekoj od udruga. Upravljanje i raspolaganje sportskim građevinama ne bi trebala biti gospodarska djelatnost osim ako nije vlasnik privatna fizička ili pravna osoba. Kada ustanova upravlja objektom, tada joj nije svrha ostvarivanja profita, tada ne bi trebao postojati niti PDV na najam sportskog objekta klubu ili savezu, a kada je trgovačko društvo, tada je svrha trgovačkog društva ostvarivanja profita. Osnivanje trgovačkih društava da bi se upravljalo sportskim objektom ne bi trebao biti adekvatan oblik upravljanja, jer je svrha trgovačkog društva profit, a svrha sportskog objekta da ga se koristi za tjelesne aktivnost, tj. sport Komunalna trgovačka društva i ustanove u pravilu imaju kolektivne ugovore, stabilan izvor financiranja, zaštićena prava radnika iz radnog odnosa kolektivnim ugovorom, dok su udruge prepuštene same sebi i eventualnoj pomoći iz javnih sredstava. Tako udruge nisu nikako u istom položaju s ostalim upravljačima objekata. NUŽNA JE OBNOVA POSTOJEĆIH SPORTSKIH OBJEKATA I IZGRADNJA NOVIH. Bez sportskih objekata nema uključenja djece i mladih u sport i sportske aktivnosti niti uključenja u sport većeg broja građana. Sportski objekti su iskorišteni a korisnici iskazuju potrebu za novim objektima ZDRAVSTVENA SKRB Omogućiti na teret zdravstva minimalnu razinu liječničkog pregleda kroz postojeći sustav primarne zdravstvene zaštite (školska medicina i medicina rada kao i obiteljska medicina), a specifičnu razinu omogućiti kroz specifične preglede koje treba struka utvrditi ovisno o specifičnosti pojedinog sporta. Treba osigurati i zdravstveni oporavak vrhunskih sportaša od ozljeda i intenzivnih sportskih napora, te pomoć u edukaciji oko sprječavanja dopinga zbog neznanja, kao i fizioterapeutsku i psihološku pomoć vrhunskim sportašima na sustavan način, kao javnu potrebu. Nužna su i savjetovališta za roditelje, oko izbora najboljeg sporta za svako dijete, prema njegovim fizičkim i ostalim predispozicijama. SPORTSKA REKREACIJA Nužna je i mreža organizirane sportske ponude za građanstvo, zajedničke besplatne sportske akcije i manifestacije, radi povećanja uključenja u sport što više građana, posebno onih koji nemaju financijske mogućnosti da se uključe u postojeće programe koji se plaćaju kroz članarinu. Također treba staviti u funkciju ne iskorištene prostore primjerene za sportske sadržaje, koji ne zahtijevaju velika materijalna ulaganja za potrebe rekreacije građana, posebno socijalno ugroženih skupina. Djelomično prihvaćen Razmotrit će se mogućnost drugačijeg definiranja vrste pravnih osoba koje mogu upravljati športskim objektima, no mišljenja smo kako je važeći Zakon dao širinu i izbor lokalnim zajednicama te trgovačko društvo nije obvezni oblik već opcija. Pitanje poreznog tretmana nije predmet ovoga dokumenta, ali isto će biti razmotreno kroz pripremu Nacionalnog programa sporta. Planira se donijeti pravilnik koji regulira planiranje, programiranje i sigurnost i to na način da ga donese ministarstvo nadležno za poslove graditeljstva i prostornog uređenja (uz pomoć športskih saveza za pojedini šport) uz suglasnost Središnjeg državnog ureda za šport. Također, donijet će se Mreža športskih građevina kojom će se odrediti plan izgradnje, obnove, održavanja i upravljanja športskih građevinama. Postojeće stanje, kao i sve buduće eventualne izmjene bit će dužni unijeti u ponuđeni Nacionalni informacijski sustav u športu, čime će se uspostaviti Nacionalna mreža športskih građevina. Planira se uvesti obveza da športaš i za treniranje i za sudjelovanje u natjecanju mora imati važeći liječnički pregled, a što se odnosi i na športaše u klubovima, ali i u školskom i akademskom športu. Ministarstvo zdravstva pravilnikom bi trebalo propisati vrstu specijalnosti liječnika, rok za obavljanje liječničkog pregleda koji može biti različit za različite športove i sustave športa (akademski, školski i redovni), kao i ostala pitanja vezana za obavljanje liječničke djelatnosti koja su u njegovoj nadležnosti. Na ovaj način bi Ministarstvo zdravstva u potpunosti reguliralo te nadziralo rad i postupanje liječnika koji su temeljem liste Ministarstva zdravstva nadležni iste provoditi sukladno propisanom, a Športska inspekcija bi nadzirala poštivanje obveze pravnih i fizičkih osoba u sustavu športa u smislu posjedovanja valjanoga liječničkog pregleda za športaše. Nadalje, navedena mreža sportske rekreacije je upravo kombinacija podataka koji su definirani kroz projektnu dokumentaciju Nacionalnog programa športa kroz registar/mrežu športskih objekata i registar športskih organizacija.
2 Hrvatski olimpijski odbor 3. MOGUĆE OPCIJE , 3.3. OPCIJA 3 - (normativno rješenje) Hrvatski olimpijski odbor u potpunosti podržava inicijativu za donošenje novog Zakona o sportu Primljeno na znanje Središnji državni ured za šport predmetni komentar prima na znanje.
3 Janja Ricov 3. MOGUĆE OPCIJE , 3.3. OPCIJA 3 - (normativno rješenje) Problem je i nepostojanje mogućnosti obavljanja športskih djelatnosti putem obrta. Potrebno je otvoriti mogućnost osnivanja obrta za pojedine športske djelatnosti s ciljem poticanja samozapošljavanja stručnih kadrova u športu. Omogućavanjem i prepoznavanjem obrta kao pravnog oblika za obavljanje nekih športskih djelatnosti znatno će se olakšati obavljanje navedenih djelatnosti u smislu poreznih i drugih davanja i samim time potaknuti mlade ljude na poduzetnički pristup u športu, a pogotovo u području športske rekreacije (pilates centri, manji fitnes centri i slično). Ovime će se stručnim osobama u športu omogućiti najisplativiji oblik samozapošljavanja i paušalno plaćanje poreza kao i u drugim djelatnostima te će se time potaknuti veća gospodarska djelatnost u sustavu športa. U Zagrebu je puno trenera otvorilo samostalnu sportsku djelatnost, te sa klubovima sklapaju ugovore o treniranju (naročito nogomet). Dakle, postoji mogućnost. Praksa pokazuje probleme. Klub upada u financijske probleme, te ne uplaćuje ugovorenu plaću treneru. On je obveznik poreza i doprinosa, jer je samostalna djelatnost, a nije dobio plaću. Ovakav oblik može biti zanimljiv kao dodatna djelatnost već zaposlenim osobama kojima to nije profesionalno zanimanje, a dio svog slobodnog vremena provode kao treneri u večernjim satima – dakle povremeno. Sadašnja praksa (nije pretjerano razvijena) pokazuje da dio osoba radi u sustavu obrazovanja, otvara samostalnu djelatnost te ostvaruje plaću od nesamostalnog rada kod jednog poslodavca, a onda se pojavljuje kao samostalna djelatnost u klubu ili savezu. Druga varijanta je da radi u jednom klubu, u drugom daje neku drugu uslugu npr. fizičke pripreme i sl. ili radi u nacionalnom savezu. Takav dopunski rad nije definiran s iznosom, pa pojedini treneri ostvaruju višestruke ugovore sa više poslodavaca. Dopunski rad je dozvoljen Zakonom o radu kod drugog poslodavca, ali samostalna djelatnost ne spada pod Zakon o radu. Tu je trener prepušten milosti uprava pojedinih klubova, koji sami određuju prioritete u plaćanju u skromnim financijskim okvirima. Nužno je propisati u svakom nacionalnom savezu, koja su minimalna financijska sredstva potrebna za odigravanje nacionalne ili neke druge razine liga, kako bi uprave znale da li imaju financijsku snagu za takav korak. Ovako ulaze u obaveze, koje kasnije nisu u mogućnosti platiti. Tu najviše strada trener. Potrebno je regulirati pitanja povremenog rada osobama kojima to nije jedino zanimanje ili klub nema mogućnosti ili potrebe za trenerovim radom većim od par večernjih sati dva do tri puta tjedno. Tumačenje Ministarstva rada je da posao trenera ne može biti u obliku ugovora o djelu, jer je po svojoj prirodi posla to nesamostalni rad. Klub koji obavlja sportsku djelatnost ne može djelovati ako nema stručnu osobu. Da li ona nužno mora biti sa većim angažmanom (brojem sati i kolikim) da bi se odredilo da je to obavljanje sportske djelatnosti. Gdje je granica količine obavljanja sportske djelatnosti da bi se ona kao takova tretirala. Djelomično prihvaćen Obrt će biti prepoznat kao oblik obavljanja športskih djelatnosti provođenja športske pripreme, rekreacije i poduke. Planira se urediti radnopravni status športaša i trenera profesionalaca na način da ugovorni odnos između športskog kluba i profesionalnog športaša ili trenera kojemu je to osnovno zanimanje ima elemente radnoga odnosa koji će biti utemeljen na ugovoru o radu uz prihvaćanje posebnosti športa, kao i načela te propisa krovnih športskih udruženja te međunarodnih i nacionalnih športskih saveza za svaki šport. Navedena problematika razmatrat će se pri donošenju Nacrta prijedloga Zakon o športu. No, koja su minimalna financijska sredstva potrebna za odigravanje nacionalne ili neke druge razine liga smatramo da je nadležnost i odgovornost organizatora samog natjecanja.
4 Hrvatska udruga “Nogometni sindikat” 3. MOGUĆE OPCIJE , 3.3. OPCIJA 3 - (normativno rješenje) Poštovani, „Hrvatska udruga “Nogometni sindikat“ (u daljnjem tekstu: HUNS) kao jedna od najmasovnijih udruga sportaša u Republici Hrvatskoj apsolutno podržava Opciju 3 – „normativno rješenje“, budući smatramo da je krajnje vrijeme da se status športaša uredi na način da ugovorni odnos između športskog kluba i profesionalnog športaša kojemu je to osnovno zanimanje, bude uređen isključivo kao radni odnos, a s obzirom na činjenicu da je nesporno da isti pravni odnos ima sve elemente radnog odnosa, uvažavajući sve specifičnosti sporta. Napominjemo da HUNS već godinama upozorava na činjenicu da je implementacija ugovora o radu kao jedinog ugovora koji može postojati između profesionalnog nogometaša i nogometnog kluba bila obveza Hrvatskog nogometnog saveza (u daljnjem tekstu: HNS) definirana Ugovorom o minimalnim uvjetima za standardne ugovore nogometaša u profesionalnom sektoru u EU i ostalim zemljama članicama UEFA iz 2012. godine. Međutim, iako je HNS u svojim propisima predvidio mogućnost sklapanja ugovora o radu kao opciju između profesionalnog nogometaša i kluba, kako je Zakonom o sportu koji je trenutno na snazi (u daljnjem tekstu: ZOS) definirano da profesionalni sportaš, pored ugovora o radu, može imati sklopljen s klubom i ugovor o profesionalnom igranju, trenutno u hrvatskom nogometu imamo od cca 250 registriranih nogometaša u Prvoj HNL svega nekolicinu koji imaju ugovor o radu, dok drugi imaju ugovor o profesionalnom igranju (kao ugovor građanskoga prava), čime dolazi do diskriminacije jednih nogometaša spram drugih jer nisu svi nogometaši u poziciji uvjetovati klubu da žele imati ugovor o radu. Upravo stoga je važno da zakonodavac prepozna da je ovdje riječ o radnopravnom odnosu i da takav odnos mora biti radnopravni uz uvažavanje specifičnosti sporta Za istaknuti je da je Republika Hrvatska jedna od posljednjih zemalja EU koja nema zakonom jasno i precizno propisano da je pravni odnos između profesionalnog sportaša i kluba s kojim sportaš ima sklopljen ugovor zapravo ništa drugo nego radni odnos, profesionalnog sportaša-radnika, s jedne strane i kluba-poslodavca, s druge strane, što je po našem mišljenju nedopustivo, osobito kad se uzme u obzir da je ovo pitanje kvalitetno rješeno i u dosta zemalja koje nisu članice EU. Naravno, također smo mišljenja, a što je slučaj i u drugim zemljama EU, da je u okviru novog zakona o sportu potrebno rješiti „problem“ specifičnosti radnog odnosa između profesionalnog sportaša i kluba , počevši od činjenica da u okviru tog radnog odnosa zasigurno ne mogu postojati ista ograničenja vezana za mogćnost sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme kao ona koja postoje u smislu Zakona o radu pa do toga da odredbe o radnom vremenu jednog profesionalnog sportaša zasigurnu moraju odudarati od odredbi o radnog vremena radnika zaposlenog u nekoj drugoj djelatnosti. Doista je nevjerovatna činjenica da je zakonodavac koji je ZOS-om izričito propisao kao mogućnost sklapanja ugovora o radu između profesionalnog sportaša i kluba , u samom tekstu postojećeg zakona propustio dalje definirati posebnosti tog radnog odnosa, a još je nevjerovatnije da takav propust u tekstu ZOS-a egzistira već godinama, a da zakonodavac u tom smislu nije vršio nikakve intervencije. Slijedom svega navedenog, kao i činjenice da su nesporno potrebne određene suštinske izmjene vezano za ostale glave ZOS-a, predlažemo (kao uvodno) normativno rješenje u smislu donošenja novog Zakona o sportu.“ Prihvaćen U predmetnim nacrtu detektiran je problem nedovoljno i nepotpuno definiranog radnopravnog statusa profesionalnih športaša i trenera te je cilj urediti radnopravni status športaša i trenera profesionalaca na način da ugovorni odnos između športskog kluba i profesionalnog športaša ili trenera kojemu je to osnovno zanimanje ima elemente radnoga odnosa koji će biti utemeljen na ugovoru o radu uz prihvaćanje specifičnosti športa, kao i načela te propisa krovnih športskih udruženja te međunarodnih i nacionalnih športskih saveza za svaki šport. Kako je predloženo već planirano u posebnim ciljevima predmetnog nacrta, razmatrat će se prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.
5 Janja Ricov Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 2. CILJEVI Potrebno je propisati način praćenja ispunjavanja obveze donošenja ali i sadržaj programa javnih potreba u športu na nacionalnoj i lokalnoj razini te zabraniti korištenje javnih sredstava za subjekte koji nisu upisani u Registar neprofitnih organizacija i koji nemaju zastupljen stručni kadar. Način dodjele i upravljanja javnim novcem je već utvrđen kroz Uredbu o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge, te drugim zakonskim rješenjima za neprofitne, a uvijete za osnivanje i registraciju sportskih klubova trebalo je riješiti izmjenom i dopunom Pravilnika o registru sportske djelatnosti, koji se može vrlo brzo staviti u funkciju kojoj je trebao služiti. KULTURA ima zakon o javnih potrebama u kulturi, a sport javne potrebe definira jednim člankom zakona na nacionalnoj i jednim člankom na lokalnoj razini. U kulturi se umjetnicima plaćaju doprinosi, a u sportu (i trener - obrtnik) sam plaća. Potrebno je osigurati da se programi javnih potreba u športu neovisno o izvoru financiranja (državni, lokalni ili regionalni proračun), međusobno usklade i vežu uz Nacionalni program športa kao strateški dokument. Isto tako, Zakonom su definirane obveze za korisnike proračunskih sredstava, no nedovoljno i nejasno, a što se odnosi i na posljedice nepoštivanja istih. Ciljano, na strateškom dokumentu i jasnim kriterijima utemeljenoj dodjeli sredstava lakše će se ostvariti željeni efekti, nego dosadašnjim nekoordiniranim dijeljenjem sredstava na različitim razinama i s različitim ciljevima. Stoga će se uvesti jasnije programsko financiranje programa i projekata tako da se jasno mogu razaznati planiranje, izvršavanje financijskih planova i izvještavanje o njihovoj provedbi, a koji će omogućiti jedinstveno praćenje i upravljanje sustavom. Skromne financijske resurse treba bolje koristiti određujući jasnu razinu programa koje financira lokalna razina, tj. nacionalna razine. Sada su programi izmiješani. Veliki dio programa financira se s obje razine, a u konačnici rasipamo novac, odnosno postojeći ne iskorištavamo na najbolji mogući način. Zato je nužno kod donošenja Nacionalnog programa sporta odrediti koja razina financira koje programe. Nadalje, potrebno je stručne kvalifikacije članova Nacionalnog vijeća za sport kao najvišeg stručnog i savjetodavnog tijela koje se brine za razvoj i kvalitetu športa u Republici Hrvatskoj prilagoditi propisanim zadaćama Nacionalnog vijeća za sport te sukladno tome definirati njihovo imenovanje. Nužno je provesti postupak kandidiranja sa životopisima i potporama sportskih sredina, da bi se proveo postupak odabira, na sličan način kako se bira Savjet za razvoj civilnog društva (Ured za udruge). Također, nedovoljno je propisana uloga športskih zajednica u sustavu športa te izostanak sankcija za nepoštivanje odredbi Zakona o financiranju programa javnih potreba od strane jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave. Kada dolazi do problema sa izvršenjem proračuna, sport prvi nastrada (plaće padaju jednako svima, dok su druge djelatnosti zaštićene kolektivnim ugovorima), jer nema nikakve zakonske obaveze koji bi štitio udruge. Mnoge djelatnosti i oblici organizacija (ustanove, trgovačka društva, službenici i namještenici u upravama) imaju zaštićena prava radnika, jedino sport to nema. Djelomično prihvaćen Ponovno naglašavamo kako je Zakon o sportu u članku 75. i članku 76. (državna – lokalna/regionalna) lex specialis za dodjelu sredstava javnih potreba u športu te smo mišljenja kako se navedena Uredba primjenjuje samo kada se provodi javni poziv ili natječaj, a ne i kada se sredstva dodjeljuju putem športskih zajednica na lokalnoj/regionalnoj razini, odnosno krovnih športskih organizacija na državnoj razini. Što se tiče športskih udruga, definirat će se posebne odredbe koje se odnose na uvjete za osnivanje, registraciju, djelovanje i prestanak rada športskih udruga te jasnije definirati podjelu udruga prema cilju i svrsi djelovanja. Registar športskih djelatnosti bit će javan, kao dio Nacionalnog informacijskog sustava u športu. U potpunosti smo suglasni s tvrdnjom kako postoje određene javne potrebe koje se financiraju iz istog izvora kroz više odvojenih postupaka koje u nekom slučaju provodi državno tijelo, a u drugom nevladino što je potrebno uskladiti i pojednostavniti, kao i da je potrebno jasno definirati tko što financira kroz cijelu vertikalu od kluba kao temeljne pravne osobe u sustavu športa, do krovne športske organizacije. Nadalje, zadaće Nacionalnog vijeća za šport mijenjat će se i prilagoditi realnim potrebama i stručnim kvalifikacijama članova Nacionalnog vijeća za šport. Predviđa se i propisati kriterije stručnosti za izbor članova, a najmanje jedan član će biti uz potporu športske zajednice. Prihvaća se stav o potrebi jasnijeg definiranja obvezne zakonske uloge i zadaće športskih zajednica i svih drugih športskih organizacija u sustavu športa. Također, planira se urediti radnopravni status športaša i trenera profesionalaca na način da ugovorni odnos između športskog kluba i profesionalnog športaša ili trenera kojemu je to osnovno zanimanje ima elemente radnog odnosa koji će biti utemeljen na ugovoru o radu uz prihvaćanje posebnosti športa, kao i načela te propisa krovnih športskih udruženja te međunarodnih i nacionalnih športskih saveza za svaki šport.
6 Goran Jukić Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 2. CILJEVI Kod općih ciljeva izdvojena je potpora školskom i studenstkom sportu. Međutim u definiranju posebnih cijljeva nema ni jedne razrade u okvirima posbnih ciljeva, izuzev uređenja rada sportske udruge. Držim da treba definirati posebne ciljeve kao: redefiniranje rada udruge koja se bavi školskim sportom u rad koji bi nadišao formu udruge te redefiniranje ciljeva koje udruga ima trenutno u fokusu. Organizacija natjecanja školskih sportskih društava trenutno je promarni cilj djelovanja udruge dok je nešto slabije izražena želja za poticanje tjelesnih aktivnosti kod učenika nižih razreda (program Univerzalne sportske škole). Nejasni kriteriji otvaranja odjeljenja i nedovoljna financijska potpora otvaranju novih odjeljenja ima obrnuto proporcionalni učinak od prokalmiranog: "dati potporu školskom sportu". Kada se novinski stupci pune naslovima poput "Pretilost - veliki nacionalni problem" i slično, olako odustajemo od dobrih programa samo zbog novaca. Razmisliti o programu koji bi se usredotočio na djecu u dječjim vrtićima. Trenutno se privatna inicijativa u programskom djelovanju na kvalitetno šarolikoj razini razmahala i nije jasno je li SDUŠ želi to ostaviti na toj razini? Treba poticati programe koji direktno uključuju kineziologe u resursima škola i vrtića, a u smjeru koji će potaknuti na kretanje onu djecu koja još nisu dobila poticaj kroz sportske klubove ili školska sportska društva. HŠSS stidljivo je (a neopravdano) krenuo s projektom Vježabonice, kojem nedostaje programske razrade i novaca. Potrebna je vertikalana povezanost sustava MZO-SDUŠ-AZOO-HŠSS, koje sada nema u opegu koji bi bio na korist zajednici, a ne samo nekim sustavima. Nije prihvaćen Tematika koju navodite ne može se rješavati Zakonom o športu. Zakon o športu ne može propisivati ciljeve rada pojedinih udruga niti određivati koje programe udruge mogu provoditi. Navedena problematika može biti prepoznata u Nacionalnom programu sporta.
7 Hrvatski olimpijski odbor Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM Prijedloge za novi način reguliranja zdravstvenih pregleda u sportu u potpunosti podržavamo, jer obavljanje zdravstvenog pregleda kao uvjeta za bavljenje sportom, treninge i natjecanja, treba biti obavljeno od ovlaštenog i dostupnog liječnika, a po sadržaju i učestalosti takav zdravstveni pregled treba biti definiran sukladno specifičnosti pojedinih sportova, uz dostupnu cijenu takvog pregleda sportašima i sportskim udrugama. Hrvatski veslački savez Zdravstveni pregledi – smatramo da je dvaput godišnje odnosno svakih šest mjeseci pregled potreban za seniore i eventualno juniore te da bi trebalo unijeti odredbu koja omogućuje rekreativnim sportašima te veteranima natjecanje na vlastitu odgovornost (tako je formulirano od Svjetske veslačke federacije čak i na Svjetskom prvenstvu za veterane) te ujednačiti cijenu pregleda i dostupnost (veliki problem sportaša na otocima i u manjim sredinama koji uz trošak pregleda moraju platiti i putne troškove) Prihvaćen Planira se uvesti obveza da športaš i za treniranje i za sudjelovanje u natjecanju mora imati važeći liječnički pregled, a što se odnosi i na športaše u klubovima, ali i u školskom i akademskom športu. Ministarstvo zdravstva pravilnikom bi trebalo propisati vrstu specijalnosti liječnika, rok za obavljanje liječničkog pregleda koji može biti različit za različite športove i sustave športa (akademski, školski i redovni), kao i ostala pitanja vezana za obavljanje liječničke djelatnosti koja su u njegovoj nadležnosti. Na ovaj način bi Ministarstvo zdravstva u potpunosti reguliralo te nadziralo rad i postupanje liječnika koji su temeljem liste Ministarstva zdravstva nadležni iste provoditi sukladno propisanom, a Športska inspekcija bi nadzirala poštivanje obveze pravnih i fizičkih osoba u sustavu športa u smislu posjedovanja valjanoga liječničkog pregleda za športaše. Navedena problematika razmatrat će se pri donošenju Nacrta prijedloga Zakona o športu. Što se tiče upita Hrvatskog veslačkog saveza, odgovaramo da se planira uvesti obveza da športaš i za treniranje i za sudjelovanje u natjecanju mora imati važeći liječnički pregled, a što se odnosi i na športaše u klubovima, ali i u školskom i akademskom športu. Ministarstvo zdravstva pravilnikom bi trebalo propisati vrstu specijalnosti liječnika, rok za obavljanje liječničkog pregleda koji može biti različit za različite športove i sustave športa, kao i ostala pitanja vezana za obavljanje liječničke djelatnosti koja su u njegovoj nadležnosti. Na ovaj način bi Ministarstvo zdravstva u potpunosti reguliralo te nadziralo rad i postupanje liječnika koji su temeljem liste Ministarstva zdravstva nadležni iste provoditi sukladno propisanom, a Športska inspekcija bi nadzirala poštivanje obveze pravnih i fizičkih osoba u sustavu športa u smislu posjedovanja valjanoga liječničkog pregleda za športaše. Navedena problematika razmatrat će se pri donošenju Nacrta prijedloga Zakona o športu. No, mogućnost nastupanja na natjecanjima „na vlastitu odgovornost“, a posebice u športovima sa izraženom komponentom fiziološkog napora poput veslanja, u potpunosti odbacujemo.
8 Hrvatski olimpijski odbor Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM Nedvojbeno je da odredbe Zakona o sportu koje su utvrđivale potrebnu stručnu spremu za stručne poslove u športu nisu bile provedive i nisu postigle odgovarajuću primjenu i rezultate. Naime obrazovni sustav nije mogao osigurati sve potrebne i dostupne programe obrazovanja i osposobljavanja za sve sportove i osobe koje imaju uvjete i volje za takav rad u sportu, a sportske udruge potrebu za njima, te za to nisu ni bila osigurana potrebna financijska sredstva. Zakonom o sportu potrebno je utvrditi provedive odredbe za osiguranje potrebne stručne spreme i osposobljenosti osoba koje obavljaju stručne poslove u sportu. Stručne i druge potrebne poslove u sportu potrebno je zakonom kvalitetno regulirati, a detaljnije odredbe regulirati odgovarajućim posebnim aktom, koji je bio planiran u zakonu, no nije nikad donesen. Za obrazovanje i osposobljavanje potrebnih kadrova za poslove u sportu, pri čemu posebnu pozornost treba dati kategoriziranim sportašima, treba sustavno osigurati potrebna sredstva i dostupnost obrazovnih programa, ali treba osigurati i financijska sredstva za poticajno zapošljavanje na stručnim poslovima u sportskim udrugama, odnosno omogućiti financiranje rada obrazovanih i osposobljenih osoba za stručne poslove u sportu. I ovo područje treba uvažiti specifičnosti pojedinih sportova, te omogućiti priznanje osposobljenosti za stručne poslove stečeno na obrazovnim programima u inozemstvu i od pripadajućih međunarodnih sportskih organizacija. Hrvatski veslački savez Stručni poslovi u sportu – osim formalnog obrazovanja mora se unijeti i vrednovanje sportskog rezultata odnosno iskustvo (godine bavljenja pojedinim sportom), po sadašnjem Zakonu trener mora imati završenu višu ili visoku stručnu spremu a mi smatramo da sportaš koji je postigao određene rezultate i bavio se aktivno određenim sportom određeni broj godina sigurno je kroz to iskustvo stekao i te kako vrijedno znanje i treba mu se omogućiti da to znanje prenese bez obzira na formalnu izobrazbu Prihvaćen Prihvaćaju se sugestije, uz napomenu kako iste proizlaze i iz dokumenta objavljenog na javnoj raspravi te dosadašnjeg rada svih radnih skupina. Također, napominjemo kako je sukladno Zakonu o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija pripremljen Pravilnik kojim će se sukladno navedenom Zakonu i pripadajućoj EU direktivi provoditi postupak te je isti objavljen na javnoj raspravi. Što se tiče komentara Hrvatskog veslačkog saveza smatramo neprihvatljivim da se osobama koje su posao obavljale bez potrebnih minimalnih uvjeta, Zakonom o športu omogući daljnje obavljanje stručnih poslova u športu. No, Zakonom o športu uredit će se postupak licenciranja te će se izdavatelju licenca dati mogućnost da razinu trenerske licence definira prvenstveno kombinacijom vrednovanja kvalifikacije i igračkog i/ili trenerskog iskustva, a što je slučaj u većini zemalja.
9 Hrvatski olimpijski odbor Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM Navod da odredbe o postupku donošenja Nacionalnog programa sporta nisu usklađene zasigurno su izgovor što Nacionalni program sporta nije usvojen u utvrđenom zakonskom roku. Predmetne odredbe Zakona o sportu koje ocjenjuju nedovoljno definiran postupak donošenja NPS su utvrđene još 2006. godine i nadležno tijelo je imalo prilike kod brojnih izmjena i dopuna Zakona o sportu, ispraviti nesklad određenih odredbi, no nije ispunilo svoju zakonom utvrđenu zadaću. Nije prihvaćen Navedeni komentar smatramo neprimjerenim jer iz niti jednog dokumenta se ne može iščitati da je neusklađenost postupka financiranja javnih potreba u športu s Nacionalnim programom športa opravdanje za neusvajanje istoga. Upravo zbog potrebe donošenja tog dokumenta i Zakona je Središnji državi ured i pokrenuo intenzivan rad na oba dokumenta.
10 Hrvatski olimpijski odbor Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM Tvrdnja o korištenju proračunskih sredstava za program javnih potreba sporta na nacionalnoj razini je također proizvoljna i netočna, jer navedeno nije utvrdilo nikakvo nadležno tijelo, kao ni stručna analiza, a sportski rezultati i kontrole poslovanja govore drugačije od navedene tvrdnje. Neispunjenje pravodobne zakonske obveze donošenja Nacionalnog programa sporta HOO i mnoge sportske udruge su isticale mnogo puta i zahtijevale ispunjenje te zakonske obveze, no nadležna tijela nisu poštovala i ispunila tu zakonsku obvezu. Donošenje Nacionalnog programa sporta je nužno za daljnji razvoj sporta i koordinirano djelovanje u sustavu sporta. Specijalna olimpijada Hrvatske Specijalna olimpijada Hrvatske, uz potporu Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom predlaže da se i Specijalnoj olimpijadi Hrvatske, uz pet sadašnjih nacionalnih krovnih udruga, u novom Zakonu o sportu dodijeli status nacionalne krovne sportske udruge. Mreža javnih održivih sportskih građevina koju pod sličnim nazivima spominju, iako samo nominalno, Zakon o sportu od 2006. godine, zajedno sa svim izmjenama i dopunama Zakona, neophodno je uspostaviti kao planerski alat: prostorni, rekreacijski, školski i sportski te ekološki i financijski. Mrežu treba Pravilnikom definirati s: - ciljevima, svim sastavnim dijelovima, načinom uspostave, obvezom praćenja i ažuriranja, primjene i korištenja te - institutom operativnog uređivanja i financiranja. Zakon o sportu, još 2006. godine je utvrdio obavezu ministra da u roku od 6 mjeseci propiše Pravilnik o programiranju, prostornom planiranju, projektiranju, građenju i upravljanju sportskim građevinama. Iako dosada, navedeni posao nije niti započet, preuzete EU obaveze nalažu da se i sportska infrastruktura podredi održivosti i ekološkim standardima. MZOS je bio od 2006. do 2012. godine sustavno pozivan na suradnju u HOO-ovom međunarodnom projektu Transfer znanja o održivoj sportskoj infrastrukturi zemalja u tranziciji: ni odziva niti suradnje! Smatramo da su Zbornici tri održana seminara prihvatljiva podloga za izradu operativnog Pravilnika. Standard s minimalnim uvjetima za javnu i održivu sportsku infrastrukturu od izvanredne je važnosti. Rezultati recentne studije Optimizacija rada javnih dvoranskih plivališta potvrđuju prethodnu tvrdnju. Hrvatski veslački savez Športske građevine – problem otvorenih sportskih borilišta kao što su veslačke staze nigdje nije dovoljno razrađen, također problem osiguranja tijekom natjecanja (nemoguće je zadovoljiti zakonom propisane uvjete jer npr. ne možete pregedati i imati kontrolu nad svim posjetiocima Jaruna za vrijeme održavanja veslačke regate) Djelomično prihvaćen Navedeni stav je stav Središnjeg državnog ureda za šport koji navedeno pravo i obvezu ima po Zakonu o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i središnjih tijela državne uprave i drugih propisa kojima se uređuje ustroj i zadaće Središnjega državnog ureda za šport te iz Zakona o športu. Upravo kao što je navedeno, Nacionalnim programom športa i Zakonom će se uvesti kriterijsko financiranje športa, a navedeno se nameće kao zaključak niza sastanaka s krovnim športskim organizacijama i savezima na kojima je često istaknuto kako kriteriji za raspodjelu sredstava za treće korisnike ne mogu biti doneseni bez nacionalnog strateškog dokumenta te je upravo kombinacija tog dokumenta i postupka dodjele sredstava koje treba propisati Zakon preduvjet za javno i transparentno financiranje svih javnih potreba športa kako na državnoj tako i na lokalnoj razini. Što se tiče športskih građevina, planira se donijeti pravilnik koji regulira planiranje, programiranje i sigurnost i to na način da ga donese ministarstvo nadležno za poslove graditeljstva i prostornog uređenja (uz pomoć športskih saveza za pojedini šport) uz suglasnost Središnjeg državnog ureda za šport. Svi materijali koje je izradio Hrvatski olimpijski odbor, smatramo da mogu biti od velike pomoći nacionalnim športskim savezima za pojedini šport. Također, donijet će se Mreža športskih građevina kojom će se odrediti plan izgradnje, obnove, održavanja i upravljanja športskih građevinama. Mrežu športskih građevina potrebno je donijeti na način da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave i Grad Zagreb naprave procjenu analize stanja športskih građevina (kroz tablice koje će im Središnji državni ured za šport dostaviti) i donesu plan mreže športskih građevina na svom području, a predstavničko tijelo županije na temelju toga donosi mrežu športskih građevina na lokalnoj razini, odnosno na svom području (usklađeno s propisima iz područja graditeljstva i prostornog uređenja – prostorne planove donose jedinice lokalne samouprave). Postojeće stanje, kao i sve buduće eventualne izmjene bit će dužni unijeti u ponuđeni Nacionalni informacijski sustav u športu, čime će se uspostaviti Nacionalna mreža športskih građevina. Što se tiče upita Hrvatskog veslačkog saveza navedena problematika razmatrat će se pri donošenju Nacrta prijedloga Zakona o športu. Planira se donijeti pravilnik koji regulira planiranje, programiranje i sigurnost i to na način da ga donese ministarstvo nadležno za poslove graditeljstva i prostornog uređenja (uz pomoć športskih saveza za pojedini šport) uz suglasnost Središnjega državnog ureda za šport.
11 Zajednica športskih udruga grada Osijeka Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM S obzirom da su prema postojećim zakonskim odredbama sportske djelatnosti definirane kao djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku (uz nadu da će tako i ostati), potrebno je pravno proširiti i stvarno osnažiti njihovu važnost, kako kroz novi Zakon o športu, tako i kroz brojne međuovisne pravne propise, koji također umnogome utječu na položaj i funkcioniranje sporta. Prije svega, budući da postojećom legislativom uopće nisu riješena temeljna pitanja financiranja sporta, potrebno je odrediti minimalan postotak izdvajanja za sport iz godišnjih proračuna, kako na državnoj razini, tako i na razinama jedinica lokalne i regionalne samouprave. Dakako, ovaj postotak iz opravdanih razloga ne može biti istovjetan, a ovdje stavljamo fokus na izdvajanja iz proračuna jedinica lokalne i regionalne samouprave. S obzirom na brojne specifičnosti i razlike u zadaćama jedinica lokalne i regionalne samouprave, svjesni smo težine ujednačavanja izdvajanja za sport kada su pitanju općine, gradovi i županije, ali je nedvojbeno potrebno utvrditi izravan postotak obveze izdvajanja za sport za svaku od navedenih jedinica samouprave, ili bar definirati mehanizam određivanja obveznog godišnjeg izdvajanja za sport kojim bi se utvrdila predvidiva suma sredstava koja bi se izdvajala za realizaciju javnih potreba u sportu. Naime, planiranje i programiranje sportskih ostvarenja i utvrđivanje proizlazećih ciljeva i zadaća iziskuje njihovo vezanje uz određene vremenske rokove i razdoblja očekivane realizacije, a koja daleko nadilaze tek jednu kalendarsku (proračunsku) godinu. Stoga je nemoguće pristupiti osmišljavanju i izradi održive strategije razvoja pojedine sportske djelatnosti, sporta ili sportskog kluba na određenom području, posebice na lokalnoj razini, bez dugoročno predvidivog financijskog koncepta koji bi bilo kakvom planskom dokumentu pružio oslonac za sustavnu i ustrajnu provedbu. Dakle, razvoj sporta kroz planiranje i provedbu sportskih postignuća ima svoje zakonitosti i nužnost dugoročnog strukturiranja, a što bez (kakve-takve) financijske stabilnosti u višegodišnjim ciklusima, nema previše smisla i znatno umanjuje šanse za ostvarenje priželjkivanih rezultata. Nadalje, financijski okvir definira i razinu tih istih očekivanja te je počesto 'sizifov posao' podređivati sportsku logiku domeni trenutačne (ne)naklonosti ili 'dobre volje' vlasti prema sportu na određenom području. S obzirom na logična ograničenja Zakona o športu, obvezu godišnjeg proračunskog izdvajanja za sport (uz neophodno sankcioniranje za kršenje iste) potrebno je nametnuti zakonskim i podzakonskim aktima kojima je definirano financiranje jedinica lokalne i područne samouprave. Svjesni da je ovo moguće samo uz dosta 'sluha' i političke volje, nadamo se i očekujemo od Središnjeg državnog ureda za šport da se kroz međuresorni dijalog izbori za kvalitetniji status i položaj hrvatskog sporta u cjelini (od državne do lokalnih razina) kakav svojim dostignućima (a ne samo deklarativnim formulacijama) odavno i zaslužuje. Stoga, prijedlog o minimalnom postotku proračunskih izdvajanja za sport kreće se od 1% na državnoj razini do 4-7% na lokalnoj razini, ovisno o uključenosti održavanja i korištenja sportskih građevina u konkretni program javnih potreba u sportu. U kontekstu povoljnijeg financijskog položaja sporta, nadovezuju se i potrebe za uvođenjem poreznih olakšica za ulaganje u sportske djelatnosti (primjer Mađarske), ukidanja selektivnog i krajnje nepravednog utvrđivanja poreza na dobit za sportske udruge, ukidanja pristojbi za izdavanje rješenja o kategorizaciji sportaša, ukidanja plaćanja poreza na putne troškove sudaca i delegata… i brojna druga pitanja koja u užem smislu nadilaze nadležnosti samog Zakona o športu, ali su neraskidivo vezana uz mogućnosti njegove provedbe u brojnim segmentima, a financijski neuređen položaj sporta u Hrvatskoj izvor je sve većih problema u njegovu funkcioniranju, a sve češće i samom opstanku. Djelomično prihvaćen Prihvaćamo da postojećom zakonskom regulativom nisu u potpunosti jasno riješena pitanja financiranja športa kako na državnoj tako i na lokalnoj razini te javne potrebe u športu na svakoj od tih razina nisu dovoljno precizno propisane već poprilično uopćeno. U suradnji s drugim nadležnim tijelima ćemo razmotriti mogućnost i pravo, u odnosu na usklađenost s drugim propisima, propisivanja minimalnog postotka izdvajanja za šport za one javne potrebe u športu koje su u nadležnosti pojedinih razina upravljanja (lokalna, regionalna i državna). Svjesni smo kako cilj i Zakona i strateških dokumenata mora biti izjednačavanje mogućnosti i dostupnosti športskih sadržaja za djecu i mlade na lokalnoj razini te izjednačenost mogućnosti i uvjeta za postizanje vrhunskih rezultata od strane perspektivnih i vrhunskih športaša. Navedena problematika razmatrat će se pri donošenju Nacrta prijedloga Zakon o športu. No, pitanja poreznih olakšica su pitanja čije se rješenje i obveza mora nametnuti kroz mjere Nacionalnog programa športa jer se ista ne mogu rješavati Zakonom o športu.
12 Janja Ricov Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM PROBLEM: nedovoljno jasan kriterij raspodjele financijskih sredstava za šport, odnosno ne postojanje kategorizacije i vrednovanja športova, a kojom bi se prepoznala vrhunska športska postignuća i sukladno tome jasno odredilo financiranje. Također, nedovoljnim definiranjem kriterija za vrhunske športaše izostala je jasna razlika između stvarnih vrhunskih dostignuća u određenom športu od prosječnih. Zakonom o udrugama definirana je UREDBA o KRITERIJIMA, MJERILIMA I POSTUPCIMA FINANCIRANJA I UGOVARANJA PROGRAMA I PROJEKATA OD INTERESA ZA OPĆE DOBRO KOJE PROVODE UDRUGE. Njome je propisano da je obaveza davatelja sredstava (nacionalne i lokalne razine) da utvrdi pored iznosa za javne potrebe i programe tih javnih potreba, te prioritete i kriterije za njihovu raspodjelu. Uredbom su postavljeni dobri temelji za rješavanje navedenog problema, ali je provedba Uredbe vrlo zahtjevna. Stoga bi Zakonom o sportu trebalo nadograditi specifičnosti vezane uz financiranje javnih potreba u sportu nacionalne i lokalne razine. Zagreb koristi kriterije rangiranja sportova gdje razvrstava sport na pojedinačne (individualne) i momčadske sportove te u okviru svakog 5 rangova sportova. Kriteriji su za sve isti: razvijenost sporta (na svjetskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini mjerena brojem federacija, klubova u HR, ZG i broju sportaša u sustavu natjecanja svih uzrasnih kategorija), te sportski rezultati (međunarodni i nacionalni), posebno uvažavajući važnost olimpijskih sportova. Kriteriji za rangiranje sportova lokalne razine (ZG) su javno dostupni, te se mogu nadograđivati i prilagođavati specifičnosti svake sredine. Ostaje osnovno pitanje, koliko sportova treba imati prioritet u financiranju, i na kojim razinama, tj. koji je minimum financiranja manje razvijenih sportova i koliki je maksimum za financiranje najbolje rangiranih sportova. Zakon o sportu je definirao da javne potrebe u sportu na lokalnoj razini predlažu lokalne zajednice, a tijela lokalne vlasti utvrđuju taj program i za njih osiguravaju sredstva u proračunu. Kada lokalna sportska zajednica na svojoj skupštini kao najvišem tijelu donosi odluku o utvrđivanju javnih potreba sporta, teško može donijeti odluku da neće uopće ili značajnije financirati manje rangirane sportove, jer će za takvu odluku trebati natpolovičnu većinu svih članova Skuptšine. Stoga se na jednoj višoj razini moraju utvrditi prioriteti i granica ispod koje se neki sport (koji ne može ispuniti neki od preduvjeta) uopće ne može sufinancirati, što vrijedi i za nacionalnu razinu (HOO također ima svoju skupštinu). U Zagrebu egzistira 71 sport s tendencijom povećanja. Ako nam je sport ustrojen po modelu klubova, onda postoje klubovi koji su organizirani, materijalno i kadrovski snažni i oni mali koji rade na bazi par osoba koje su ga osnovale, imaju malo članstvo i tjedno rade po par puta. Uglavnom rade s mladima ili s veteranima. Ta razina sporta je potrebna i u svim društvenim orijentacijama proklamirana kao važna i bitna društvena aktivnost. Za njihovo djelovanje se uopće ne odvajaju javna sredstva, funkcioniraju na bazi članarina, ali imaju problema s nalaženjem i plaćanjem prostora. Pitanje je da li je formiranje takovih udruga bilo nužno ili se moglo otvarati podružnice. Jer za djelovanje udruga su postavljeni određeni preduvjeti definirani zakonom. Ako ostaje na snazi i dalje model gdje su potrebne tri osobe za osnovati udrugu (sportsku ili bilo koju drugu), onda Pravilnik o registru sportskih djelatnosti MORA propisati obavezu, da bi udruga u sportu mogla početi sa radom MORA prethodno dostaviti dokaz o postojanju kadrovskih, prostornih, financijskih i organizacijskih preduvjeta. Sada se Pravilnikom o upisu u Registar sportske djelatnosti regulira samo upis podataka bez ikakve provjere. Takav Registar ne služi nikakvoj svrsi, osim što udruga mora potrošiti novac da bi se upisala u takav registar. U sportu može djelovati manji broj klubova, ali kvalitetnije organiziranih s jasnim kriterijima preduvjeta za osnivanje sportskog kluba. Bez dozvole za početak rada klub ne bi smio početi sa radom. Danas ne postoji kontrola nad počečtkom rada sportskih klubova, gdje se često događa da se sportaš i trener ne slažu, pa sportaš sam osnuje svoj klub, ili se dvije mame ili tate na slažu čije dijete je dobilo veću minutažu i sl. pa osnuju svoj klub, ili se glavni i pomoćni trener ne slažu pa se osniva novi klub. Primjera je jako puno. Broj klubova nužno ne znači bolji sustav sporta, a problemi raspodjele javnog novca se samo uvećavaju, tj. veći broj pravnih subjekata aplicira na istu kunu javnih sredstava. Kategorizaciju športaša napravio je HOO uz više ili manje neslaganja pojedinih sportova. Samo je pitanje razine potpore za najkvalitetniju kategoriju međunarodne razine rezultata i potpore za nacionalnu razinu. Tu je pitanje, da li će potpora za stipendije sportaša u nekoj sredini ovisiti o mogućnosti proračuna i ukupnih sredstava koji se daju za sport ili je rješenje koje je izdano sportašu obaveza nekoga (grada ili države). Pravilnikom je predviđeno da sportaš ima pravo na mirovinsko i zdravstveno ali ga sam plaća, ako mu država, grad, klub, zajednica, savez da dovoljno sredstava da to napravi. Iz kojih sredstava (Zagreb daje maksimum 2800,00 kn za olimpijsku i svjetsku medalju). Novim Zakonom o športu potrebno je propisati jasnije odredbe kojima će se uspostaviti obveza izvještavanja davatelja sredstava o planiranju i izvršavanju utroška dodijeljenih proračunskih sredstava od strane organizacija u sustavu športa (posebno krovnih športskih udruženja koja se financiraju iz Državnoga proračuna), neovisno o pravnom obliku. Sustav sporta lokalne razine razvio je informacijski sustav (nije otvoren javnosti, nego samo svojim članovima), gdje klub/savez jednostavnim pristupom web aplikaciji (uz lozinku) mogu vidjeti odobrena i poslana sredstva, te se na istom mjestu pravdaju doznačena sredstva po namjenama (uz obavezu dostave skeniranih računa i bankovnih izvadaka za učinjene troškove). Zahtijeva puno discipline svih sudionika, ali ispunjava uvjet transparentnosti i mogućnošću nadzora i upravljanja nad odobrenim sredstvima. Informatička rješenja postoje, mogu se primijeniti i za nacionalnu razinu, kao i za druge društvene djelatnosti. Imamo vrlo talentiranu mladu generaciju za razvoj informatičkih rješenja, i bezbrojne nagrade mladih informatičara. Potrebno je jasnije definirati javne potrebe u športu, kao i odrediti kriterije ograničenja za troškove administracije i upravljanja koje se financiraju javnim sredstvima. Potrebni su kriteriji koje treba pojedini nacionalni ili gradski savez ili druga sportska organizacija ispuniti da bi dobila odgovarajuću potporu javnih sredstava za administrativne i upravljače potrebe (veličina subjekta – broj klubova i sportaša, razvijenost sustava natjecanja i sl.). Problem je jedino zatečeno stanje, jer je jako teško HOO-u ili lokalnoj sportskoj zajednici umanjivati sredstva za plaće za osobe koje to već do sada imaju s osnovom ili bez. Uvijek je lako dodavati a teško oduzimati. Sve odluke mora verificirati skupština, a upravljanje skuptšinom nije jednostavno. Ali ako se određene stvari postave kao standard, onda to ne ovisi o osobi tajniku ili predsjedniku nacionalnog ili gradskog saveza, HOO ili lokalne zajednice, nego o tome ispunjava li uvjet za ostvarenje potpore ili ne. Djelomično prihvaćen Potrebno je naglasiti kako je Zakon o sportu (članak 75. i 76.), odnosno budući Zakon o športu lex specialis Zakona o udrugama i navedene Uredbe te je dosadašnjim Zakonom o sportu definirana dodjela sredstava na lokalnoj razini putem sportskih organizacija, a propisana je i mogućnost donošenja podzakonskog akta od strane jedinice lokalne ili regionalne samouprave (članak 76. stavak 9.). Bez obzira na navedeno, prepoznata je potreba detaljnijeg uređenja navedenih postupaka prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu. Nadalje, kategorizacija odnosno vrednovanje športova je jedan od prioritetnih problema koji je potrebno riješiti na državnoj razini kroz donošenje Nacionalnog programa sporta i Zakona o športu te pripadajućih podzakonskih akata. Prihvaćamo sugestije o potrebi propisivanja dodatnih uvjeta za upis u Registar športskih djelatnosti, no napominjemo kako je vrlo upitno ograničavanje broja športskih udruga po športovima jer se isto može smatrati zadiranjem u pravo na udruživanje. Problem prevelikog broja športskih organizacija koje su javno financirane bi prioritetno trebalo rješavati jasnim kriterijima koje športska organizacija mora ispuniti da bi konkurirala za sufinanciranje iz javnih izvora. Usklađivanje prava vrhunskih športaša, kao što je već navedeno je bio važan prioritet svih dosadašnjih radnih skupina i kao takav ostaje i dalje te ga je potrebno jasno propisati novim Zakonom o športu, kao i drugim propisima. Pitanje uvođenja Nacionalnog informacijskog sustava u športu je u nadležnosti Središnjega državnog ureda za šport sukladno Zakonu o sportu te je izrađena tehnička specifikacija i u 2017. godini će se pokrenuti postupak javne nabave za istu.
13 MIRKO IVANČIĆ Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa, 1. PROBLEM Poštovani, već sam preko 40 godina u veslanju, od toga kao vrhunski sportaš 15 godina, te posljednjih 25 godina na raznim amaterskim funkcijama u HVK Gusar iz Splita, veslačkom savezu i splitskom sportskom savezu. Problem financiranja sporta je jedan od gorućih problema kojeg ste i vi očito prepoznali jer ste ga u popisu PROBLEMA stavili na visoko prvo mjesto. Međutim, ono što smatram da nije dobro je to što ste se u opisu problema koncentrirali samo na problem raspodjele te problem kategorizacije i vrednovanja sportova. Moja teza je da se i ovako mala sredstva za sport mogu bolje iskoristiti izmjenama Poreznog zakona i Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija. Naime, svima je jasno da društvo ne može u cijelosti financirati potrebe amaterskih sportskih udruga koje su u biti neprofitne udruge, te su one na razne načine prisiljene namaknuti neophodna financijska sredstva, a oni najčešći su iznajmljivanje prostora ili prodaja usluga ili proizvoda. Porezna uprava takvu djelatnost smatra gospodarskom i inzistira na plaćanju poreza na dobit !?!?! i time neprofitnu udrugu izjednačava s trgovačkim društvom. Naravno da neprofitna udruga tu "dobit" nikako ne može podijeliti među članovima (kao što to može trgovačko društvo) nego sva sredstva troši na osnovnu sportsku djelatnost (što je lako provjerljivo) ali Poreznu upravu to ne zanima s obrazloženjem "... nije bitno ima li pravna osoba u svojim aktima o osnivanju cilj ostvarivanje dobiti ili samo prihoda radi financiranja svoje djelatnosti, nego obavlja li gospodarstvenu djelatnost na način i uz uvjete po kojima tu djelatnost obavljaju i poduzetnici koji su osnovani radi stjecanja dobiti...". Ovo gore pišem iz našeg iskustva jer nas je Porezna uprava (a potom i dosta drugih sportskih udruga) proglasila obveznikom Poreza na dobit, te mi se svakodnevno javljaju drugi sporstki klubovi kojima Porezna uprava takođe nameće plaćanje istog. HVK Gusar je proglašen obveznikom poreza na dobit jer "... obavlja gospodarsku djelatnost i to samostalno, trajno i radi ostvarivanja dobiti ili prihoda ili drugih gospodarskih procjenjivih koristi, te bi neoporezivanje gospodarske djelatnosti bila pretpostavka stjecanju neopravdanih povlastica na tržištu..." kao što to lijepo piše u prvostupanjskom rješenju Porezne uprave. Ukratko, sukladno postupanju porezne Uprave sada su neprofitne organizacije, a ne trgovačka društva u neravnopravnom položaju pošto imaju: - uvedenu obvezu plaćanja poreza na dobit na gospodarsku djelatnost ali ne i mogućnost da istu dobit podjele medu svojim članstvom (niti je to namjera) kao što to imaju trgovačka društva, - bezuvjetnu obvezu plaćanja poreza na dobit u punom iznosu bez mogućnosti smanjenja dobiti zbog reinvestiranja kao što to imaju trgovačka društva, - obvezu vođenja dvojnog knjigovostva za razliku od trgovačkih društava, - nemogućnost korištenja pretporeza po računima za svoju osnovnu djelatnost (koja je neprofitna) za razliku od trgovačkih društava koja odbijaju pretporez, - destimulaciju neprofitnog rada jer ih praktički Ministarstvo Financija stimulira da se privatiziraju kao trgovačka društva čime bi imali manje porezne obveze. Drugim riječma, imamo obveze kao i trgovačka društva, a nemamo prava koja imaju ta ista trgovačka društva. Porezna je uprava u stvari sportske udruge "podijelila" na dva dijela - neprofitni i profitni dio, te naplaćuje porez na dobit za profitni dio, a ne dozvoljava porezne olakšice za neprofini dio. U praksi to izgleda ovako: klub kupi rekvizit za trening u iznosu od 1.000 kn i pripadajući PDV u iznosu od 250 kn. Istovremeno, klub izda račun za najamninu u iznosu od npr 10.000 kn i PDV 2.500 kn. Klub, kao neprofitna udruga koja se (po poreznoj upravi) bavi gospodarskom djelatnosti iznajmljivanja prostorija je platila ukupni PDV u iznosu od 250+2.5000 kn. S druge strane trgovačko društvo (koje može odbiti pretporez) plaća razliku tj 2.500 (za izdani račun)-250 kn pretporeza na potrošni materijal. Mislim da je u postupku donošenja novog Zakona o sportu neophodno postojeći problem, koji sve više opterećuje neprofitne sportske klubove, detaljno razmotriti s Poreznom upravom i postići jedno suvislo rješenje. Po meni je to ili ukidanje poreza na dobit za neprofitne sportske udruge ili omogućavanje odbijanja pretporeza za neprofitni dio sportske udruge. Naravno, prije ovog treba dobro i nedvosmisleno razgraničiti u samom Zakonu o sportu neprofitne od profitnih tj profesionalnih sportskih udruga za što mislim da je napokon sazrelo vrijeme, a što će i biti najveći izazov novog Zakona o sportu. Za sva ostale informacije ili pojašnjenja stojim na raspolaganju, Djelomično prihvaćen Porezni propisi i sadržaj zakona koji nisu u nadležnosti Središnjega državnog ureda za šport, ne mogu se rješavati kroz Zakon o športu. No, navedena problematika može biti prepoznata u Nacionalnom programu sporta. Što se tiče profesionalnih športskih klubova u predmetnom nacrtu jedan od ciljeva je redefinirati postojeći zakonski kriterij o statusu profesionalnih športskih klubova te će se predloženo rješenja uzeti u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.
14 Hrvatski olimpijski odbor Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Hrvatski olimpijski odbor smatra da bi podloga za donošenje Zakona o sportu trebao biti strateški dokument o razvoju sporta, odnosno Nacionalni program sporta. Nije prihvaćen U tijeku je izrada Nacionalnog programa sporta, propisanog Zakonom o sportu. Ne postoji niti jedan opravdan razlog zašto je Nacionalni program sporta preduvjet za novi Zakon o športu kada su jasno detektirani veliki problemi koji mogu biti riješeni isključivo novim Zakonom o športu. Razvidno je i kako novi Zakon o športu mora jasnije propisati vezu između Nacionalnog programa sporta (članak 2. Zakona) i programa javnih potreba u sportu lokalne i nacionalne razine (članak 75. i 76. Zakona). Također je potrebno naglasiti kako je sukladno Planu normativnih aktivnosti za 2017. godinu donošenje Zakon o športu obveza te je isti definiran kao reformski. Paralelnim radom na oba dokumenta će se sve što bude definirano kao mjera u Nacionalnom programu sporta, a eventualno zahtjeva intervenciju kroz Zakon o športu, ugraditi u sam Zakon.
15 Hrvatski olimpijski odbor Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Hrvatski olimpijski odbor smatra da je neophodno donošenje novog Zakona o sportu. Zakon o sportu zasigurno može unaprijediti odredbe o financiranju programa javnih potreba u sportu, no tvrdnja da financiranje sporta nije bilo utemeljeno na kriterijima vrednovanja vrhunskih sportskih postignuća, nije točna, već proizvoljna ocjena jer navedeno nije utvrdilo niti jedno nadležno tijelo. Hrvatski olimpijski odbor, druge krovne sportske udruge pa i županijske i gradske sportske zajednice imaju odgovarajuće kriterije za vrednovanje sportskih programa i primjenjuju ih. No kako se tom pitanju od strane nadležnih tijela postupa na neodgovarajući način dokazuje izmjena Zakona o sportu iz 2015. godine koja je po ubrzanom i nedemokratskom postupku propisala donošenje Pravilnika o metodologiji i rokovima za izradu i dostavu Programa javnih potreba, načinu njegovog izvršavanja, načinu i rokovima izvještavanja o provedbi Programa javnih potreba te metodologiji izrade financijskog plana, a koji nije donesen ni nakon dvije godine. Dapače i mnogi drugi propisani pravilnici sukladno Zakonu o sportu nisu nikad doneseni, od donošenja Zakona 2006. godine, kao ni Nacionalni program sporta, i njihov se nedostatak se višestruko očituje u djelovanju sportskih udruga. Vrhunska sportska postignuća hrvatskih sportaša i nacionalnih selekcija, imajući prije svega u vidu broj osvojenih medalja na Olimpijskim igrama, ali i druga vrhunska sportska postignuća na nacionalnoj i međunarodnoj razini ukazuju na kvalitetan rad i svrsishodno korištenje i raspolaganje proračunskim financijskim sredstvima. Nažalost u ovom savjetovanju je zaboravljeno istaknuti da je nacionalnim krovnim udrugama, ali i sportskim udrugama na svim razinama, potrebno osigurati više financijskih sredstava za provedbu sportskih programa za daljnji razvoj sporta, a koja su potrebna za osiguranje stručnog kadra u sportskim udrugama, bolje uvjete za pripreme i natjecanja sportaša, stipendije sportašima, bolje uvjete na sportskim objektima, nabavku potrebne opreme i rekvizita, te druge aktivnosti za uključenje većeg broja sportaša u sportske programe. Navedeno je potrebno i za uključenje većeg broja rekreativaca i svih zainteresiranih osoba koje se žele baviti sportom da im sportski programi budu dostupni, pod što povoljnijim uvjetima, odnosno besplatno, jer bavljenje sportom daje mnoge zdravstvene, socijalne i druge društveno potrebne rezultate, tako da ulaganje u sport, nije trošak bez razloga za društvenu zajednicu. Naravno da osim proračunskih sredstava koja se izdvajaju za sport treba dodatno osigurati mogućnosti, pa i drugim propisima, da gospodarski subjekti budu zainteresirani za ulaganje u sport. Također je netočna tvrdnja o nedovoljno definiranim kriterijima za vrhunske športaše. HOO ima vrlo kvalitetne kriterije za utvrđivanje vrhunskih sportaša, no nedovoljno je učinjeno da upravo vrhunski sportaši imaju potrebne uvjete u pogledu mogućnosti obrazovanja, uz sportsku karijeru, osiguranja stipendija na jedinstvenoj nacionalnoj razini za njihovo sportsko usavršavanje i osnovnu egzistenciju, niti odgovarajuće uvjete za ostvarivanje prava na mirovinsko i zdravstveno osiguranje vrhunskih hrvatskih sportaša. Hrvatski veslački savez Bolja regulacija financiranja sporta i sportaša – ujednačiti stipendije kategoriziranim sportašima (da li obvezati gradove i općine ili financirati stipendije kategoriziranim sportašima na nivou države – možda bi to bilo najpravednije rješenje a ne da sportaš ako živi u Vukovaru ne dobiva ništa a u nekom drugom gradu dobiva stipendiju...) Djelomično prihvaćen Upravo iz Zakona o ustrojstvu i djelokrugu ministarstava i središnjih tijela državne uprave i drugih propisa kojima se uređuje ustroj i zadaće Središnjega državnog ureda za šport proizlazi zadaća uređenja pitanja kategorizacije odnosno vrednovanja športskih postignuća te financiranje javnih potreba u športu sukladno navedenim podatcima. Ukoliko pojedine udruge građana iz sustava športa i imaju interne dokumente isti ne proizlaze iz nacionalnog strateškog dokumenta te zakona i podzakonskog akta kojim mora biti jasno i transparentno definirano kriterijsko financiranje svih organizacija u sustavu športa pa tako i krovnih te nacionalnih športskih saveza. Upravo stoga je Središnji državni urede za šport pokrenuo javno i transparentno te usklađeno donošenje Nacionalnog programa sporta i Zakona o športu kao dva temeljna dokumenta kojima se definira ustroj, način funkcioniranja i strateške smjernice športa u Republici Hrvatskoj, a koje će donijeti Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Tijekom rada na oba dokumenta će svi dionici sustava športa ponaosob, od kluba do krovnih športskih organizacija imati priliku iznijeti svoje legitimne prijedloge za izradu oba dokumenta. Nadalje, predmet ove javne rasprave nije analiza postupka donesenih novela Zakona koje je sve donio Hrvatski sabor. Također, neosporno je da je potrebno osigurati više sredstava, ali isto mora biti namjenski i kriterijski definirano, a tome će upravo pomoći donošenje dva gore spomenuta dokumenta kojih je stručni nositelj Središnji državni ured za šport, predlagatelj Vlada Republike Hrvatske, a donosi ih Hrvatski sabor. Također je potrebno istaknuti kako je za javne potrebe u športu na državnoj razini već 2017. godine u odnosu na 2016. godinu osigurano povećanje od preko 50.000.000,00 kuna što je značajno u odnosu na ukupno izdvajanje od oko 200.000.000,00 kuna u 2016. godini. Bez navedenih dokumenata utemeljenih na postojećim podatcima nije moguće niti definirati koliko je to „više sredstava“ pa samim time se upravo ta konstatacija može smatrati proizvoljnom. Prihvaća se sugestija, koja je razvidna i iz samog dokumenta objavljenog na javnoj raspravi te intencija svih dosadašnjih radnih skupina, a tiče se dodatnih prava vrhunskih sportaša, ali je potrebno i razumjeti ograničenja i djelokrug Zakona o športu te biti svjestan kako je mnoga od navedenih prava potrebno rješavati kroz mjere Nacionalnog programa športa koje će obvezati i druga tijela na provedbu istih i to često puta kroz izmjene i dopune drugih propisa u njihovoj nadležnosti. Zaključno, Središnji državni ured za šport će učiniti sve da svi dionici sustava iz svoje perspektive iznesu prijedloge i primjedbe te će iste objedinit na način da će uvažiti sve opravdane stavove i prijedloge te će kroz javan i transparentan pristup rješavanju problema osigurati donošenja Zakona o športu u interesu većine, a ne pojedinaca. Što se tiče Hrvatskog veslačkog saveza navedena problematika ugraditi će se u Nacrt prijedloga Zakona o športu. Ujednačavanje prava na stipendije vrhunskih sportaša je jedan od prioriteta donošenja novog propisa.
16 HRVATSKI SAVEZ SPORTSKE REKREACIJE "Sport za sve" Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Poštovani, Hrvatski savez sportske rekreacije „Sport za sve“ u potpunost podržava OPCIJU 3 - (normativno rješenje) koja predviđa donošenje potpuno novog Zakona o športu, koji će jasnije i kvalitetnije urediti sustav sporta u Republici Hrvatskoj. Ovom prilikom dostavljamo Vam prijedloge i sugestije koje se u velikoj mjeri odnose na područje sportske rekreacije u Republici Hrvatskoj. - Među Općim ciljevima Zakona o športu i jasnijim definiranjem javnih potreba, potrebno je naglasiti i značaj sportske rekreacije kao djelatnosti od općeg društvenog interesa, posebno onih oblika i sadržaja koji neposredno doprinose očuvanju i unapređenju zdravlja građana svih dobnih skupina. - U potpunosti podržavamo: - Najavljeno podizanje razina učinkovitosti krovnih sportskih udruga kroz jasnije definiranje javnih potreba u sportu - Uspostavljanje informatizacije sporta na nacionalnoj razini, kao najbolje opcije kojom se mogu postići utvrđeni ciljevi. - Omogućavanje i prepoznavanje obrta kao pravnog oblika za obavljanje nekih sportskih djelatnosti posebno u području sportske rekreacije - Ujednačavanje klasifikacije udruga u Registru udruga Republike Hrvatske pri nadležnim uredima državne uprave, sukladno klasifikaciji sportskih djelatnosti, te Nomenklaturi sportova i sportskih grana Hrvatskoga olimpijskog odbora. (Ova klasifikacija može značajno doprinijeti uvođenju reda posebno u području sportske rekreacije) - Novim Zakonom o športu potrebno je utvrditi i razinu odgovarajućeg liječničkog pregleda za sudionike u programima sportske rekreacije - Ministarstvo zdravstva pravilnikom bi trebalo propisati vrstu specijalnosti liječnika, rok za obavljanje zdravstvenog pregleda koji može biti različit za različite sportove i sustave sporta (akademski, školski, redovni i sportsko - rekreacijski), kao i ostala pitanja vezana za obavljanje liječničke djelatnosti koja su u njegovoj nadležnosti - Predlažemo da se u cilju učinkovitijeg sustava nadzora nad stručnim radom u sportu definiraju odredbe u Zakonu na jasniji i potpuniji način. Nadzor nad stručnim radom u sportu prema našem mišljenju bio je prilično dobro situiran u prvobitnom Zakonu u športu iz rujna 1992.g. (NN 60/92). - predlažemo da se uz usklađivanje dosadašnjih standarda vezanih za razinu stručnih kvalifikacija u sportu nužnih za obavljanje stručnih poslova u sportu uvede i Licenciranje za obavljanje stručnih poslova u sportu sukladno nacrtu prijedloga Zakona o sportu iz 2014. godine Prihvaćen Zakonom o športu će se nedvojbeno jasnije urediti sve športske djelatnosti pa tako i djelatnost športske rekreacije, dok će se prijedlog uređenja pitanja stručnog nadzora u sustavu športa koji obuhvaća više tisuća športskih udruga pokušati riješiti indirektno, odnosno putem krovnih športskih organizacija, športskih saveza i zajednica te putem uvođenja sustava licenciranja stručnih kadrova u športu.
17 HRVATSKI KARATE SAVEZ Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Prije svega smatramo da bi se prije samog donošenja novog zakona kao i svih podzakonskih akata trebala napraviti analiza trenutačnog stanja u sportu na svim razinama, od lokalnog nivoa do najvišeg nacionalnog nivoa. Sport nije samo nogomet i vrhunski sport koji postiže vrhunska sportska dostignuća. Zakon bi itekako trebao pratiti sve razine organizacije sporta jer svatko tko se uključuje u sport kreće u aktivnosti na najnižoj lokalnoj razini. Trenutačno stanje na terenu je takvo da su zakonom donesena pravila koja su u potpunosti u suprotnosti sa stanjem na terenu. Nije se dobro snimila situacija stanja sporta u Hrvatskoj te je svaki do sada donesen zakon „išao na ruku“ određenim lobijima i interesnim grupacijama što se novim zakonom svakako treba izbjeći. Uvijek se pozivamo na EU i na razvijene države svjetske države, a da ne vodimo brigu da mi na žalost tamo ne pripadamo. Zakon treba biti prilagođen nama koji živimo i radimo u Hrvatskoj. Sportu treba omogućiti da „prodiše“ a ne da ga se guši svakodnevnim inspekcijama i kontrolama i administartivnim preprekama. Treba omogućiti trenerima da budu treneri, a ne da postanu administrativci koji imaju sve manje vremena za rad u struci jer im se radno vrijeme svodi na rad za računalom. STRUČNI POSLOVI U SPORTU Zakonom o sportu su nametnuti visoki kriteriji za osobe-trenere koji obavljaju stručne poslove u sportu. Situacija na terenu je u potpunosti drugačija od one koju nam nameće zakonodavac tako da bi u ovom trenutku niz sportskih udruga moralo staviti ključ u bravu jer ne zadovoljavaju tražeći zakonski kriterij. Rješenje ove problematike treba tražiti u nacionalnim savezima koji najbolje poznaju problematiku svog sporta, a i sami imaju zadatak ustrojavati i osposobljavati stručne djelatnosti svojih kadrova (treneri, natjecatelji, suci i dr.). Ukoliko bi se zadužilo nacionalne saveze da putem svojih Ustanova obrazuju svoje kadrove vrlo brzo bi hrvatski sport bio „stručno“ osposobljen . U ovom trenutku dosta sportova još nije ni započelo sa stručnim osposobljavanjem trenera jer nemaju takve mogućnosti, a sportske inspekcije na terenu provode nadzor i iste kažnjavaju ili jednostavno zatvaraju oči pred takvima. To svakako nije dobro i stvara se jako loše stanje na terenu, strah i nelagoda koja vodi u konfuziju. PROBLEMATIKA NAGRAĐIVANJA ZA OBAVLJANJE STRUČNIH POSLOVA U SPORTA Ovo je jedan od najvećih problema s kojima se na terenu susreću pojedinci, klubovi i savezi-kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini. Za obavljene stručne poslove u sportu (suci,treneri,delegati i dr.) potrebno je preko ugovora o djelu plaćati vrlo visoke namete te se na taj način potiče „rad u crnoj zoni“ jer se odgovorne osobe potiču da tako rade iz čiste nužde radi opstanka. Ugovori o volontiranju samo se pokušava prikriti ova problematika pa mnogi svoje stručne kadrove isplaćuju preko putnih naloga ili u „kešu“. Potrebno je u suradnji s Ministartsvom financija pod hitno osigurati da se osobe za obavljene stručne poslove plaćaju legalno. S minimalnim davanjima državi (svakako ne više od 15-17 %) svim sudionicima u sportskim aktivnostima koji obavljaju neki vid stručnih poslova omogučilo bi se da budu „legalno“ plaćeni za svoj rad. Država bi također u takvim uvjetima imala daleko veći prihod od dosadašnjeg te bi,sigurni smo, ovakvim načinom uprihodovala daleko više nego što se ulaže u sport s državne razine. Potrebno je napomenuti de se radi o tisućama osoba kojina razno razne načine sudjeluju u programima sporta te za taj svoj posao trebaju biti i plaćeni legalnim putem. Jedno od rješenja je mogućnost osnivanja sportskih obrta kao uslužne druge djelatnosti. GOMILANJE ADMINISTRATIVNIH POSLOVA Unazad dvije godine uočen je veliki problem u smislu nagomilavanja određenih admninistrativnih poslova , od najniže do najviše razne u organizaciji sporta. Pod motom „sređivanja i pročišćavanja „ situacije u sportu doneseno je niz administrativnih odluka prema kojima se nacionalni savezi, gradski i županijski sportski savezi, klubovi i dr. čimbenici naprosto guše od administaracije i novih zahtjeva koji im je nametnut. Naime , to i ne bi bio neki problem kada bi svi čimbenici imali dovoljan broj ljudi na plaći, ali kako se uglavnom radi o volonterizmu i amaterizmu – na terenu je je situacija sve ozbiljnija i ozbiljnija. Nekada je bilo dovoljno ljudi koji su s voljom obavljali administrative poslove, naročito po nižim razinama- a sada mnogi odustaju već na samu pomisao da se time bave. U sportu nema dovoljno novaca da svi budu plaćeni pa je stoga ovo jedan od najvećih problema. Ima se dojam da ovi koji donose ta pravila – uopće ne poznaju sport i problematiku sporta već se ponašaju kao da su svi u sportu profesionalci. IZRADA FINANCIJSKIH PLANOVA I FINANCIJSKIH IZVJEŠĆA Od 2014. godine financijske planove za obveznike dvojnog knjigovodstva neprofitna organizacija mora donositi do kraja godine za narednu godinu – i to na najvišem tijelu neprofitne organizacije ( Skupština ,sabor i sl) . Do 2014. g. su se planovi i izvješća donosili početkom godine , a do Skupštine se poslovalo temeljem privremenog financijskog plana koji je mogao usvojiti Izvršni (upravni) odbor tj., drugo po razini tijelo upravljanja. Temeljem sadašnjeg Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih udruga – potrebno je održavati dvije skupšitne u roku od 2-3 mjeseca. To za mnoge nacionalne saveze predstavlja ogroman organizacijski problem jer članovi skupštine nisu nikako motivirani doći na skupštinu gdje će jednom dići ruku u zrak, a pritom potrošiti dosta novaca da bi doputovali na mjesto održavanja skupštine. Vrlo teško je osigurati potreban kvorum, što je i razumljivo. Bilo bi sve lakše da se ima dovoljno novaca pa se svim članovima skupštine podmire barem troškovi putovanja, a toga na žalost nema u sportu. Ovo je u biti potpuno nepotrebno i još je jedan od primjera administrativnih prepreka koji su nam nametnuti. Stoga predlažemo da se HITNO u članak 4. gore navedenog zakona umjesto stavke (3) prema kojem najviše tijelo neprofitne udruge usvaja financijski plan , stavi da privremeni financijski plan može usvojiti Upravni odbor neprofitne organizacije, a da se konačni Financijski plan donosi na najvišem tijelu početkom godine zajedno sa financijskim izvješćima za prethodnu godinu. SPORT I TURIZAM Sport svojim djelovanjem donosi ogromne prihode hrvatskom turizmu, a da zauzvrat od toga nema ništa. Organizacijama razno raznih sportskih priprema , natjecanja, seminara, savjetovanja i sl. događanja turizam ostvaruje velike prihode,a da sportu ne vraća ništa ili vrlo malo. Ministarstvo turizma ulaže znatna sredstva u promociju koristeći ogromna financijska sredstva, a vrlo često u svojim promotivnim aktivnostima koristi i hrvatske sportaše i njihove rezultate. Sportaši su oduvijek bili najveći promotori Hrvatske. Sve to treba imati na umu, a Minstarstvo turizma bi svakako trebalo i jedan dio svojih prihoda vratiti sportu. SPONZORSTVA, DONACIJE Sadašnji model sponzoriranja subjekata u sportu nimalo nije afirmativan za potencijalne sponzore i donatore te taj model pod hitno treba minjenjati. Sponzori moraju imati određene benefite ukoliko svojim donacijama pomažu aktivnosti u sportu. Djelomično prihvaćen Analiza stanja u sportu od lokalnog do nacionalnog nivoa provodila se kroz izrade raznih studija, a i trenutno se provodi u izradi Nacionalnog programa sporta. U predmetnom nacrtu definiran je problem neusklađenosti sustava obrazovanja kadra u športu s potrebama tržišta rada te je sukladno tome i jedan od ciljeva uskladiti potrebnu stručnu spremu, odnosno stupanj obrazovanja prema vrsti i složenosti poslova u športu te provesti njihovo prilagođavanje stvarnim kadrovskim potrebama što podrazumijeva i sustav uvođenja licenciranja. Nacrtom je uočen i problem nepostojanja mogućnosti obavljanja športskih djelatnosti putem obrta. Potrebno je otvoriti mogućnost osnivanja obrta za pojedine športske djelatnosti s ciljem poticanja samozapošljavanja stručnih kadrova u športu. Omogućavanjem i prepoznavanjem obrta kao pravnog oblika za obavljanje nekih športskih djelatnosti znatno će se olakšati obavljanje navedenih djelatnosti u smislu poreznih i drugih davanja te je jedan od posebnih ciljeva omogućiti obavljanje športskih djelatnosti putem obrta. S obzirom na navedeno, predložena rješenja vezana uz ovo područje uzeti će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu. Problematiku vezanu za donošenje i usvajanje financijskih izvješća neprofitnih organizacija ili porezne olakšice za donacije u športu, a što je propisano zakonima iz nadležnosti Ministarstva financija, kao ni politiku poslovanja Ministarstva turizma ne može se rješavati Zakonom o športu. Navedena problematika može biti prepoznata u Nacionalnom programu sporta.
18 HOO TV d.o.o. Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Javne potrebe u sportu - uloga televizije s programima javne vrijednosti ZAKONSKO UPORIŠTE U postojećem Zakonu o sportu u članku 51., stoji kako je (između ostaloga) zadaća Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) poticanje i promicanje sporta u Republici Hrvatskoj, te sudjelovanje u predlaganju i provođenju programa javnih potreba sporta u Republici Hrvatskoj. Nadalje u članku 75 stoji da Javne potrebe u športu na državnoj razini jesu: stavak 1.“ poticanje i promicanje športa, osobito športa djece, mladeži, studenata i osoba s invaliditetom...“, a stavak 4. „djelovanje nacionalnih športskih saveza, Hrvatskoga olimpijskog odbora, Hrvatskoga paraolimpijskog odbora i Hrvatskoga športskog saveza gluhih. U cilju ostvarivanja uloge definirane Zakonom, a posebno uvažavajući opće poznatu činjenicu hrvatskog društva (i šire) da se pozitivni i nekomercijalni sadržaji, koji uključuju i programe i natjecanja nacionalnih sportskih saveza, upravo one o kojima govori članak 75. stavak 4. Zakona o sportu ne prikazuju na televiziji, i ne dobivaju prostora u drugim medijima, unatoč svojim vrijednostima, slijedom preporuka Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO), HOO je pristupio organizaciji prve nacionalne sportske televizije u Hrvatskoj. Uz navedeno treba imati na umu i Preporuke XIII. Olimpijskog kongresa, održanog 5. listopada 2009. godine u Kopenhagenu, u Danskoj, koje upućuju na potrebu korištenja …“mogućnosti digitalne revolucije, informatike i novih medija“… ČINJENIČNO STANJE Medijska televizijska sportska stvarnost u Hrvatskoj je trenutačno takva da na HRT-u, javnoj televiziji, sav hrvatski sport sustavno od 2010. godine nestaje iz programa, a najezdom kabelskih operatera sportski program bez naplate polako nestaje iz hrvatskog medijskog etera. Sportski program postaje isključivo dostupan uz naplatu, a taj prihod odlazi izvan Hrvatske. Nadalje, kabelski operatori i IPTV televizije potpuno mijenjaju ponudu i umjesto raskošnoga hrvatskog sporta gledateljima se nudi međunarodni sport, prvenstveno nogomet. U takvoj sportskoj/medijskoj slici Hrvatske uloga HOO-a koja joj je dana i definirana Zakonom praktički je neostvariva u vidu medijske promocije manje zastupljenih sportova I organizacija. Ističemo kako HOO nikada ne bi pokretao Sportsku televiziju da nije bilo odluke HRT-a iz 2010. godine o raskidu Ugovora između HOO-a i HRT-a iz 2006. godine o zajedničkom pokretanju HRT3 kao sportskog kanala, niti bi AEM pokretao natječaj o dodjeli koncesije za sportski nacionalni besplatni zemaljski kanal, a sve radi zaštite i medijske pojavnosti hrvatskog sporta. Osnivanju televizije se pristupilo tek nakon provedenog javnog izjašnjavanja svih sastavnica hrvatskog sporta, sportskih saveza, Kluba olimpijaca, Vlade RH i Nacionalnog vijeća za sport koje je dalo plebiscitarnu potporu pokretanju Sportske televizije. Sportska televizija dobila je po provedenom natječaju, 17. 12.2010. godine 15-godišnju koncesiju (do 1. travnja 2026.). NACIONALNA SPORTSKA TELEVIZIJA HOO i SPTV godinama ustraju u očuvanju javnog interesa i ostvaruju zakonski definiranu ulogu HOO-a u promociji svih hrvatskih sportova, a posebice onih navedenih u članku 75. Zakona o sportu. Nakon šest godina emitiranja ostvarene su sve pretpostavke da sav hrvatski sport svih naraštaja ima svoju nacionalnu besplatnu televiziju u promociji i razvoju hrvatskog sporta i njegove uloge u društvu. SPTV emitira 24/7/365 dana u godini, a do kraja 2016., emitirao je 51.335 sati programa, predstavio je 116 hrvatskih sportova, sportskih grana i disciplina. Ukupno je ostvareno 2.139 prijenosa. Ovi podaci potvrđuju potrebu odluke da je Sportska televizija zapravo dio programa javnih potreba sporta. Nema hrvatskog sporta, sportske discipline, hrvatskog sportskog uspjeha od travnja 2011. godine koji nije našao mjesto na SPTV-u. Paraolimpijski sport, sport gluhih osoba , školski i akademski sport, sport mladih, veterana i rekreativaca konačno je dobio svoju nacionalnu, besplatnu zemaljsku televiziju, upravo ono što je definirano javnim potebama i ulogom HOO-a u Zakonu o sportu.. Surađujući s vanjskim produkcijama praćen je veliki broj medijski nedovoljno praćenih sportova, poput konjičkog sporta, golfa, biciklizma, body buildinga, automoto sporta, školska košarkaška liga, sport u županiji, školski sport, a kroz suradnju s lokalnim televizijama praćene su sve razine lokalnog ,gradskog i županijskog sporta u Hrvatskoj. Niti jedna televizija, a pogotovo HRT u ovakvom obimu ne prati sve pojavnosti hrvatskoga sporta. Specijalizirani nacionalni kanal prerasao je u javni sportski servis i televiziju koja je najbolja i najšira promocija hrvatskog sporta i time je u potpunosti nadomještena obveza i uloga javne televizije. Ukupnost svih navedenih činjenica, uzimajući u obzir da je razvoj elektroničkih komunikacija i informacijske tehnologije u potpunosti izmijenio platforme medijskih sadržaja s naglaskom n snažne konkurencije kabelskih i IPTV televizija, i digitalnih platformi, Sportska televizija kao besplatna zemaljska televizija dostupna građanima Hrvatske osigurava vidljivost cjelokupnog hrvatskog sporta i jedina je preostala nacionalna televizija koja može osigurati tu javnu ulogu u sportu. Uloga takve nacionalne sportske televizije posebno je važna zbog činjenice da se treba oduprijeti agresivnoj komercijalizaciji tv sadržaja čiji interes nije javan i od društvene važnosti. Posebice ističemo da se u Zakon stoga treba ugraditi obvezu kojom vlasnici hrvatskih tv prava (nacionalni sportski savez ili drugi) kod komercijalizacije tih prava imaju zakonsku obvezu da moraju osigurati emitiranje sadržaja na zemaljskim besplatnim televizijama svih sportova koji se financiraju iz sredstava državnog, lokalnih ili županijskih proračuna i pozitivnim zakonskim rješenjima onemogućiti ekskluzivnost emitiranja isključivo na naplatnim platformama. Nije prihvaćen Zakon o sportu (Narodne novine, broj 71/06, 150/08, 124/10, 124/11, 86/12, 94/13, 85/15 i 19/16) u članku 51. propisuje zadaće Hrvatskog olimpijskog odbora, a u članku 75. stavku 1. propisuje što se smatra javnim potrebama u športu na državnoj razini dok se u stavku 2. istog članka navodi kako javne potrebe iz stavka 1. donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske zajedno s Državnim proračunom. Uvidom u prethodno navedene zakonske odredbe razvidno je kako su zadaće Hrvatskog olimpijskog odbora (u daljnjem tekstu HOO) iz članka 51. Zakona o sportu različite od javnih potreba u športu na državnoj razini iz članka 75. istog Zakona i to ne samo sadržajno već i zakonodavno te ih kao takve ne treba dovoditi u korelaciju. Naime, zadaće HOO-a iz članka 51. Zakona o sportu proizlaze iz odredbi članka 49. i članka 50. istog Zakona, tako se u članku 50. stavku 2. propisuje kako Hrvatski olimpijski odbor svojim pravilima određuje ustrojstvo i način rada, članstvo i način ostvarivanja prava i obveza članova, način uporabe i zaštite simbola i obilježja Međunarodnoga olimpijskog odbora i Hrvatskoga olimpijskog odbora te druga pitanja u svezi s djelokrugom i zadaćama Hrvatskoga olimpijskog odbora iz članka 51. ovoga Zakona. Suprotno prethodno navedenom javne potrebe u sportu državne razine iz članka 75. Zakona o sportu, donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske zajedno s Državnim proračunom. Zakon o sportu u članku 75. stavku 1. propisuje što se smatra javnim potrebama u športu na državnoj razini, te je iz navedenoga jasno kako financiranje trgovačkog društva koje u naravi predstavlja televizijsku kuću nije i ne može biti javna potreba u športu. Središnji državni ured za šport (u daljnjem tekstu SDUŠ) smatra kako bi bilo neprimjereno, te protivno duhu važećeg Zakona o sportu, umjesto aktivnosti, javnom potrebom u sportu na državnoj razini definirati pravnu osobu odnosno trgovačko društvo koje nije niti registrirano za obavljanje športske djelatnosti. Nadalje, dosadašnje financijsko poslovanje društva HOO TV d.o.o. nakladnika Sportske televizije, osnovanog od strane HOO-a kao jedinog osnivača, dovelo je do određenih dugovanja, kreditnih zaduženja te sličnih problema što potencijalno može dovesti do zastoja u cjelokupnom financiranju javnih potreba u športu državne razine koje provodi HOO. Osim navedenog, uvrštavanjem Sportske televizije u program javnih potreba u športu na državnoj razini bila bi narušena i pravila tržišnog natjecanja s obzirom da na tržištu postoje i drugi subjekti koji se bave istom djelatnošću, s moguće boljim programskim, financijskim i organizacijskim stanjem od predlaganog društva, a na ovaj način bili bi diskriminirani. Iako svjesni određenih pozitivnih pokazatelja o značaju Sportske televizije kao promotora hrvatskog športa, SDUŠ kao odgovorno tijelo državne uprave smatra kako uvrštavanje HOO TV d.o.o.-a u program javnih potreba u športu nema opravdanje niti u ulozi SDUŠ-a niti HOO-a u sustavu hrvatskoga športa. Bez obzira na važnu ulogu jednog takvog medija kao promotora športa smatramo kako u odnosu na trenutnu financijsku situaciju i proračunske mogućnosti te stvarne temeljne potrebe hrvatskog športa koje obuhvaćaju infrastrukturne, materijalne, kadrovske i potrebe razvojnih programa, a koje nisu u potpunosti zadovoljene, projekt poput specijalizirane tv kuće za šport nije i ne može biti tretiran kao prioritet pa samim time niti kao potencijalna javna potreba u športu.
19 Hrvatski zrakoplovni savez Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Poštovani, Temeljem čl.71., st.1. i st.5. Zakona o sportu, određena je obveza i definirano je vremensko razdoblje od 6 mjeseci za obavljanje zdravstvenih pregleda osoba i učenika radi utvrđivanja opće zdravstvene sposobnosti za sudjelovanje na sportskim natjecanjima. Prijedlog i pojašnjenje: Potrebno napraviti razliku između profesionalnog i amaterskog sporta i točno definirati i propisati koje sportske grane podliježu, i u kojem vremenskom razdoblju, zdravstvenim pregledima. Pritom je potrebno imati u vidu i uvažiti specifičnost pojedinih sportskih grana kao što je to zrakoplovstvo. Za amaterske sportove smatramo adekvatnim i potrebnim 1 zdravstveni pregled godišnje, s obzirom na već datu mogućnost određivanja i kraćih vremenskih razdoblja od strane nacionalnih sportskih saveza, sukladno važećem Zakonu o sportu. Molimo da se već postojeći zdravstveni pregledi, a kojima temeljem važećih zakonskih propisa Hrvatske agencije za civilno zrakoplovstvo, podliježu zrakoplovni sportaši, a isti su mnogo opsežniji i zahtjevniji od zdravstvenog pregleda propisanog važećim Zakonom o sportu, uvaže i odobre umjesto zdravstvenog pregleda propisanog Zakonom o sportu. Kako se ne bi bespotrebno stvarali dodatni troškovi sportašima. Najveći problem je neusklađenost opsega zdravstvenog pregleda, kao i nepostojanje liste ovlaštenih liječnika za provedbu istih, a što rezultira velikim razilaženjem u opsegu naplaćivanja samog zdravstvenog pregleda unutar gradova RH. Potrebno uvođenje jedinstvene cjenovne tarife troškova pregleda, kao i definiranje opsega istih. Čl.71. Zakona o sportu u suprotnosti je sa nadležnim sportskim pravilnicima krovne Svjetske zrakoplovne federacije (FAI). Temeljem pravilnika FAI, organizator međunarodnog sportskog natjecanja u RH nije u mogućnosti zabraniti stranim natjecateljima nastup na sportskim međunarodnim natjecanjima, ukoliko isti nemaju zdravstveni pregled, jer bi time kršio nadležne pravilnike Svjetske zrakoplovne federacije, a koje temeljem statuta mora poštivati. Potrebno je posebno definirati status stranih natjecatelja, te pritom uvažiti zakone i propise nadležnih svjetskih federacija, a što u slučaju zrakoplovstva dovodi do potrebe izuzimanja stranih natjecatelja iz obveze koja proizlazi iz predmetnog članka. Hrvatski zrakoplovni savez Djelomično prihvaćen Prije svega moramo naglasiti kako je zakonodavno uređenje športa autonomno pravo svake države, a posebice sukladno propisima kojima se regulira funkcioniranje Europske unije. Tijekom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu će se provesti računa o tome da športaši pojedinci i članovi športskih klubova i selekcija drugih zemalja članica EU i trećih zemalja koji nastupaju na međunarodnim natjecanjima na tlu Republike Hrvatske nisu dužni ispunjavati sve uvjete, a jedno od mogućih rješenja je da su dužni ispunjavati propise zemalja iz kojih dolaze odnosno krovnih međunarodnih organizacija. Što se tiče, kako u svom komentaru navodite utvrđivanja zdravstvene sposobnosti za sudjelovanje na sportskim natjecanjima, u predmetnom nacrtu jedan od ciljeva je urediti stvarne potrebe za liječnicima propisane specijalnosti, donijeti listu ovlaštenih liječnika, kao i liječničke preglede koji mogu biti različiti za različite športove i sustave športa. Planira se uvesti obveza da športaš i za treniranje i za sudjelovanje u natjecanju mora imati važeći liječnički pregled, a što se odnosi i na športaše u klubovima, ali i u školskom i akademskom športu. Predloženo rješenje uzeti će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.
20 Hrvatski šahovski savez Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Poštovani, u članku 9. postojećeg Zakona o Sportu stoji sljedeće: "(3) Poslove trenera može obavljati i osoba: – koja je za te poslove osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra na temelju programa za stjecanje licencije krovnih svjetskih ili europskih udruženja određenog sporta, – koja je osvojila medalju na olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim seniorskim prvenstvima, a stručno je osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra u sportu, – koja je poslove trenera obavljala najmanje 15 godina do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, a stručno je osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra u sportu. (4) Iznimno, ako pravna osoba koja je registrirana za obavljanje sportskih djelatnosti nema mogućnosti zaposliti osobu koja ispunjava uvjete za obavljanje stručnih poslova iz stavka 2. i 3. ovoga članka, a obavljanje poslova ne trpi odgodu, te poslove može privremeno obavljati i osoba koja je osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra u sportu." Smatramo da bi u slučaju šaha kao sšecifičnog sporta trebalo napraviti iznimku i dopustiti Hrvatskom šahovskom savezu kao krovnoj nacionalnoj instituciji i stručnom tijelu, provođenje licenciranja i odluku koji stručni kadrovi mogu biti treneri u šahu jer ne postoji katedra za šah na Kineziološkom fakultetu te je rizik nestručnosti u šahu puno manji u odnosu na fizičke sportove gdje nestručnost trenera može ugroziti zdravlje djece i odraslih sportaša. Također u članku 71. stoji: "(1) U sportskom natjecanju može sudjelovati osoba za koju je u razdoblju od šest mjeseci prije sportskog natjecanja utvrđena opća zdravstvena sposobnost, a kada je to propisano pravilnikom koji donosi ministar nadležan za zdravstvo uz suglasnost ministra i posebna zdravstvena sposobnost, ako propisima nacionalnoga sportskog saveza nije određeno kraće razdoblje." Smatramo da bi također trebalo u slučaju šaha kao specifičnog sporta napraviti izuzeće te ili ukinuti u potpunosti utvrđivanje opće zdravstvene sposobnosti odnosno ako to nije moguće, dopustiti utvrđivanje opće zdravstvene sposobnosti svakih 6 godina ne samo u sportskim ambulantama, već na redovnim zdravstvenim pregledima. Hrvatski šahovski savez Glavni tajnik Velemajstor Alojzije Janković Prihvaćen U predmetnim nacrtu definiran je problem neusklađenosti sustava obrazovanja kadra u športu s potrebama tržišta rada te je sukladno tome i jedan od ciljeva uskladiti potrebnu stručnu spremu, odnosno stupanj obrazovanja prema vrsti i složenosti poslova u športu te provesti njihovo prilagođavanje stvarnim kadrovskim potrebama što podrazumijeva i sustav uvođenja licenciranja. Također, jedan od ciljeva je i urediti stvarne potrebe za liječnicima propisane specijalnosti, donijeti listu ovlaštenih liječnika, kao i liječničke preglede koji mogu biti različiti za različite športove i sustave športa. Predloženo rješenje uzeti će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.
21 Zajednica sportova Primorsko-goranske županije Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa U Nacrtu prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa za Zakon o sportu detektirani su mnogi problemi koje ima sportska djelatnost u ovom trenutku. Od donošenja ZOS-a (2006. g.) prošlo je više od deset godina i mnoge odredbe tog zakona nisu provedene e neke nije niti bilo moguće provesti. Neuspjeli pokušaji donošenja novog (cjelovitog) ZOS-a u nazad nekoliko godina rezultirali su samo krpanjem postojećeg Zakona odredbama koje nisu donijele ništa u smislu napretka sporta u HR već samo zadovoljenje određenih interesnih skupina i u konačnici umanjile autonomnost sporta. U lokalnom sportu bili bi zadovoljni kada bi se svi problemi navedeni u ovom Iskazu riješili kako je predloženo. To bi bio veliki korak naprijed za funkcioniranje malih klubova. Kada je u pitanju Primorsko-goranska županija možemo reći da su mnogi od iznesenih problema detektirani i navedeni u Strategiji razvoja sporta Primorsko-goranske županije 2016. – 2020. g. te njihovim rješavanjem ostvarujemo ciljeve iz Strategije. Iako smo zadovoljni procjenom učinaka propisa o ZOS-i ipak želimo sudjelovati sa nekoliko prijedloga i komentara. • Novim Zakonom potpuno preuzeti odredbe vezane za osnivanje, registraciju i rad sportskih klubova. Obzirom na specifičnost sporta to bi imalo smisla. Sadašnji miks odredbi Zakona o udrugama i ZOS-a nije dobro rješenje. (Uvjeti upisa, registracija, obveze klubova , nomenklatura sportova, kriteriji osnivanja strukovnih saveza i sportskih zajednica ….), • Obveza osnivanja Sportske zajednice ispunjavanjem uvjeta o broju osnovanih (aktivnih) klubova u određenoj JLS. • Zakonom definirati obveze stipendiranja kategoriziranih sportaša iz državnog proračuna te proračuna regionalne i lokalne samouprave, • Odrediti obveze sufinanciranja obrazovanja i osposobljavanja trenera (vrhunski sportaši, kategorizirani sportaši ..) • Zakonom (i Nacionalnim programom) stvoriti preduvjete za zapošljavanje trenera, • Propisati dužinu valjanja liječničkog pregleda sportaša na jednu godinu s mogućnošću promjene obzirom na specifičnosti sporta (nacionalni savezi + medicinska struka) • Obveze državnog proračuna za financiranje razvojnih programa sporta na lokalnoj razini (radi uravnoteženja razvoja sporta na cijelom teritoriju RH) Prihvaćen U predmetnom nacrtu jedan od ciljeva je urediti rad športskih udruga, kao i sustav kontrole te posljedice neispunjavanja obveza od strane športskih udruga. Definirat će se posebne odredbe koje se odnose na uvjete za osnivanje, registraciju, djelovanje i prestanak rada športskih udruga te jasnije definirati podjelu udruga prema cilju i svrsi djelovanja. Nadalje, prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu razmotrit će se obveza osnivanja sportskih zajednica. Također, razmotrit će se i dodjeljivanje športskih stipendija za vrhunske športaše I. kategorije na državnoj razini. Prava vrhunskih športaša u pogledu stipendija i prava na školovanje imat će za cilj poticanje nastavka trenerske karijere u športu nakon završetka natjecateljske karijere. Jedan od ciljeva predmetnog nacrta je i urediti stvarne potrebe za liječnicima propisane specijalnosti, kao i liječnički pregled koji može biti različit za različite športove i sustave športa. Radno tijelo za izradu Nacrta prijedloga Zakona o športu razmotrit će mogućnost definiranja radnopravnog i socijalnopravnog statusa trenera koji će stvoriti preduvjete za njihovo zapošljavanje. Nadalje, predmetnim nacrtom iskazana je potreba definiranja postupka donošenja Nacionalnog programa športa te njegova povezanost s programom javnih potreba u športu i načinom dodjele sredstava kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini. Prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu razmotrit će se i obveza financiranja razvojnih programa na lokalnoj razini. Kako je predloženo već planirano u posebnim ciljevima predmetnog nacrta, razmatrat će se prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.
22 PETRICA KOŠTIĆ Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Za pojedine sportove (npr. šah) na kineziološkim fakultetima i sportskim školama ne postoje osposobljavanja. U šahu je situacija da udruge moraju birati između nekog dugogodišnjeg šahista koji nije kineziolog (ne može formalno biti trener) ili kineziologa koji nije upoznat sa šahom. Ukoliko izaberu prvog onda su u prekršaju (sportska inspekcija prijavila je nekoliko entuzijasta i volontera), a ako izaberu drugog djeca neće i nemaju što naučiti. Novi Zakon o sportu morao bi olakšati rad manjim sportovima i omogućiti da entuzijasti (volonteri) ne budu tretirani kako kriminalci. Kako to izgleda u praksi i hrvatskoj stvarnosti može se pročitati na poveznicama: http://radio.hrt.hr/radio-sljeme/clanak/zakon-o-sportu-diskriminira-sahiste/136417/ i https://www.tportal.hr/vijesti/clanak/potjerali-smo-iz-hrvatske-vrhunskog-i-karizmaticnog-trenera-bravo-mi-20161215 Potrebno je napraviti razliku između profesionalnog i amaterskog sporta, kao i razliku između fizički više i manje aktivnijih sportova u pogledu mogućnosti treniranja i osoba stručno osposobljenih za rad u sportu, te liječničkih pregleda. Omogućiti i osigurati svima mogućnost bavljenja sportom, bez obzira da li se nalazi u Zagrebu ili nekom malom selu udaljenom 50 ili 100 km od većeg grada, bez da Zakon bude ograničavajući faktor (tko će trenirati i raditi s sportašima u malim selima, koja osim škola, vatrogasnih društava i nogometnog kluba nemaju nikakvih drugih mogućnosti). Učitelji razredne nastave predaju tjelesni u nižim razredima osnovnih škola, ali nisu na popisu onih koji mogu raditi sportske aktivnosti s djecom (biti trener ili osoba osposobljena za rad u sportu). Ovo je veliki potencijal za male sredine koje imaju barem područnu ili osnovnu školu. U Sloveniji je šah uveden kao izborni predmet u više razrede osnovne škole, ali osobe koje ga provode u slovenskim školama u hrvatskim klubovima ne mogu raditi kao treneri ili stručni voditelji šaha jer nisu kineziolozi i nemaju završenu sportsku školu . Stoga bi bilo dobro da se takvim osobama omogući uključivanje u rad udruga barem kao stručne osobe za rad u sportu jer imaju potvrdu o završenom programu izdanu od slovenskog ministarstva obrazovanja i sporta, te slovenskog nacionalnog šahovskog saveza). Ukoliko netko ima uvjete da radi s djecom šah u školi u jednoj od članica EU, po reciprocitetu bi to mogao valjda obavljati i u jednom klubu ili školi Hrvatskoj. Sada je propisana obaveza liječničkih pregleda (2 x godišnje) čak i za sportove koji nisu previše fizički aktivni (šah, streljaštvo, streličarstvo, …). Apsurd je još veći ukoliko se zna da šah igraju osobe s invalidnošću (slijepe, gluhonijeme i nepokretne osobe, osobe i preko 80 godina starosti) i pitanje je da li bi te osobe prošle liječnički pregled. Isto tako, djeca u školi imaju tjelesni odgoj, a na liječničke preglede isto ne idu 2 x godišnje (propisati koji sportovi podliježu, a koji ne). Predlaže se da svi učenici osnovnih i srednjih škola kroz godišnje redovne sistematske preglede obave zdravstveni pregled kod liječnika, te da se on prizna kao valjani godišnji liječnički pregled. Kao što je to zakonom previđeno, na prijedlog nacionalnog sportskog saveza omogućiti priznavanje licenci krovnih europskih i svjetskih udruženja određenog sporta izdanih za osposobljavanje za trenere i instruktore (popis priznatih licenci po sportovima objaviti na mrežnim stranicama Državnog ureda za sport). Sada te licence svjetske krovne organizacije izdaju i naplaćuju, a kod nas se ne priznaju. Objediniti Registar udruga, sportskih djelatnosti i neprofitnih organizacija budući da je većina podataka ista za sve tri evidencije (registra). Zatražiti od Ministarstva uprave i financija da se predlože podatke koji im trebaju za njihova rad i da se dopunom postojećeg Registra udruga ti podaci objedine u jedinstveni registar udruga Ministarstva uprave. U slučaju bilo kakve promjene podataka udruge moraju se obavljati upisi promjene u sva tri registra što je nepotrebno i previše birokratski. Ovime će se smanjiti i administrativni dio posla koji se sada obavlja u više državnih institucija. Djelomično prihvaćen U predmetnom nacrtu definiran je problem neusklađenosti sustava obrazovanja kadra u športu s potrebama tržišta rada te je sukladno tome i jedan od ciljeva uskladiti potrebnu stručnu spremu, odnosno stupanj obrazovanja prema vrsti i složenosti poslova u športu te provesti njihovo prilagođavanje stvarnim kadrovskim potrebama. Navedeno podrazumijeva i prepoznavanje licence kao stručnu kvalifikaciju. Nadalje, planira se definirat posebne odredbe koje se odnose na uvjete za osnivanje, registraciju, djelovanje i prestanak rada športskih udruga te jasnije definirati podjelu udruga prema cilju i svrsi djelovanja. Također, uredit će se stvarne potrebe za liječnicima propisane specijalnosti, kao i liječnički pregled koji može biti različit za različite športove i sustave športa. Planira se uvesti obveza da športaš i za treniranje i za sudjelovanje u natjecanju mora imati važeći liječnički pregled, a što se odnosi i na športaše u klubovima, ali i u školskom i akademskom športu. Predložena rješenja uzeti će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu. Što se tiče učitelja razredne nastave, oni su educirani za provođenje nastave tjelesne i zdravstvene kulture u razrednoj nastavi te ne posjeduju stručne kvalifikacije kako bi mogli biti prepoznati kao osobe osposobljene za rad u športu. No međutim, oni isto mogu završiti neki stupanj osposobljavanja koji će biti propisan novim Zakonom o športu. Osobe koje posjeduju inozemnu stručnu kvalifikaciju moći će nakon što Pravilnik o priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija iz područja športa stupi na snagu (lipanj 2017. godine) podnijeti zahtjev za priznavanjem te će mu Središnji državni ured za šport ako udovoljava uvjetima iz navedenog pravilnika izdati rješenje kojim će mu biti dopušten rad. Vaš komentar koji se odnosi na dopunu postojećeg Registra udruga, napominjemo da se ne može rješavati Zakonom o športu. Zakon o športu ne može propisivati način vođenja registara koji su u nadležnosti drugih tijela državne uprave odnosno drugih propisa.
23 Bodybuilding savez Bjelovarsko-bilogorske županije Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa HRVATSKI BODYBUILDING I FITNESS SAVEZ 1.PROBLEM -Prema važećem Zakonu pravne osobe u sustavu sporta su: udruge, trgovačka društva i ustanove. U pojedinom sportu kao što je bodybuilding i fitness masovno, vjerojatno oko 90% pravnih osoba koje se bave bodybuildingom i fitnessom djeluju preko trgovačkih društava, dok manji dio djeluju kao udruge, a kako je u većini drugih sportova. Ministarstvo tj. Središnji ured za šport smatra da u članku 21. točka 3. odnosi se samo na članice nacionalnog saveza za bodybuilding i fitness, a što znači da nacionalni savez može urediti sport bodybuilding i fitness u Republici Hrvatskoj samo utječući na nekolicinu svojih članica/udruga, a sve ostale pravne osobe koje se bave bodybuilding i fitness djelatnošću ne učlanjivanjem u nacionalni savez za bodybuilding i fitness izbjegavaju bilo kakav utjecaj krovne organizacije za bodybuilding i fitness i praktično mogu obavljati djelatnost bodybuildinga i fitnessa mimo svih zakonitosti i pravila struke, iako sve točke članaka 21. odnose se na sve pravne osobe u sportu pa tako i točka 3. -Neprihvatljivim tumačenjem Središnjeg ureda za šport odredbi Zakona o sportu tj. osobito članka 21., Hrvatskom bodybuilding i fitness savezu onemogućeno je provesti licenciranje stručnih osoba u sportu koje se bave bodybuilding i fitness djelatnošću na području Hrvatske, osim kod malog segmenta sportskih udraga koje su članice nacionalnog Saveza. Ne potpadanjem velikog segmenta fitnessa i bodybuildinga pod nikakvu stručnu kontrolu, onemogućeno je uređenje i zaštita struke i stručnih djelatnika u bodybuildingu i fitnessu, budući da sportske inspekcije mogu kontrolirati samo kvalifikaciju kod osoba koje se bave djelatnošću bodybuildinga i fitnessa pa na terenu imamo slučajeve da u fitnessu i bodybuildingu instruktori umjesto trenera rade planiranje i programiranje bodybuildinga i fitnessa, a ne samo provođenje kako je zakonski definirano. Također instruktori se trajno zapošljavaju kod pravnih osoba koje se bave bodybuildingom i fitnessom iako im je zakonski dozvoljeno jedino u slučaju nužde biti privremeno samostalno zaposleno kod pravnih osoba koje se bave sportskom djelatnošću. Ujedno školovane osobe na kineziološkom fakultetu neovisno od završenog smjera na fakultetu neometano i bez dodatne obouke i provjere stečenih sposobnosti također se bave bodybuilding i fitness djelatnošću isl., iako u većini drugih ozbiljnih sportova takvi slučajevi, koji su uređeni licenciranjem, nisu mogući, a sve to zbog nemogućnosti provođenja ikakve stručne kontrole od strane krovne organizacije za bodybuilding i fitness u Republici Hrvatskoj. Također u sportskoj djelatnosti bodybuildinga i fitnessa masovno osobe bez ikakve stručne naobrazbe bave se treniranjem pojedinaca, osobito na rekreativnoj razini i svoje usluge naplaćuju mimo ikakve prijave prihoda nadležnim institucijam. Onemogućenim razvojom mreže stručne kontrole u fitnessu i bodybuildingu omogućeno je nekvalificiranim i nestručnim osobama da obavljaju bodybuilding i fitness djelatnost, bez zasnivanja ikakvog ugovornog odnosa kod pravnih osoba koje se bave fitness i bodybuilding djelatnošću. -Iako trenutačni Zakon o športu predviđa i fizičke osobe koje samostalno obavljaju sportsku djelatnost, takve osobe iako zadovolje sve zakonski propisane uvjete uključujući i upis u registar, ne mogu zakonski kao takve naplatiti svoje usluge te u ovom zakonski propisanom svojstvu mogu jedino djelovati kao volonteri. -Trenutačni Zakono o sportu pod stručnim osobama u sportu podrazumjeva: Trenera (članak 9.), osobu osposobljenu za radu u sportu (instruktor, voditelj, učitelj isl) (članak 10.) i osobu koja sudjeluje u organizaciji i vođenju sportskog natjecanja (članak 11.). Osnovna razlika između trenera i osobe osposobljene za rad u sportu je što trener ima zakonsko pravo planiranja, programiranja i provođenja sportskih djelatnosti:sportske pripreme, sportske rekreacije i sportske pripreme kao i što temeljem članka 60., stavka 2. ima pravo programiranja i provođenja sportske rekreacije, dok osoba osposobljena za rad u sportu ima pravo jedino provoditi sportskih djelatnosti bez prava planiranja i programiranja, odnosno ima pravo jedino podučavanja osoba osnovnoj tehnici pojedinog sporta (članak 59., podstavka 5.) kao što ima i člankom 10. te primjenom članka 59. i 60. Zakona o športu pravo provoditi sportsku rekreaciju jedino u posebnim slučajevima navedenim u članku 9., stavku 3. i to prema programu kojeg je izradila osoba koja ima najmanje stručnu spremu trenera prvostupnika, a ne kako trenutačno Središnji ured za šport tumači da pravo provođenja sportske rekreacije osoba osposobljena za rad u sportu automatski ima u svim slučajevima kada je osposbljena u bilo kojoj ustanovi za osposobljavanje kadra u sportu, pogotovo jer se u članku 10. ne navodi da osoba osposobljena za rad u sportu ima pravo podučavati građane osnovnoj tehnici određenog sporta i da provodi sportsku rekreaciju građana, već je navedeno da –ili- provodi sportsku rekreaciju građana, a primjeno članka 59. i 60. jasno se da razaznati u kojim to slučajevima može i provoditi rekreaciju građana, odnosno samo onda kada osoba osposbljena za rad u sportu ima zakonski pravo obavljati poslove trenera. Ujedno osoba koja sudjeluje u organizaciji i vođenju sportskih natjecanja, kao treći oblik stručne osobe u sportu, člankom 11. mora ispunjavati uvjete propisane pravilima odgovarajućega nacionalnog saveza. Primjenom odgovora Središnjeg ureda za šport u vezi članka 21., točke 3. da se taj uvjet može odnositi samo na članice nacionalnog saveza, ispada da svatko tko ne želi poštivati pravila nacionalnog saveza, a time i samoga sporta, svojim neučlanjivanjem u nacionalni savez, primjenu prihvaćenih pravila određenog sporta pri organiziranju i vođenju vlastitog natjecanja, može nesmetano „zakonski“ izbjeći. 1.PRIJEDLOG -Svaki nacionalni savez za pojedini sport brine se oko natjecateljske, ali i rekreativne komponente svojeg sporta jer profesionalci su i više nego kompetentni da vode brigu i o rekreativnom dijelu svojeg sporta. Da bi krovna organizacija za pojedini sport mogla uredite sve djelatnosti u svojem sportu i kako bi postigla prema stautu sve zacrtane ciljeve u svojem sportu na razini države, treba joj omogućiti i utjecaj na uređenje djelovanja svih pravnih osoba koje se u Republici Hrvatskoj bave određenom sportskom djelatnošću, kako je i u važećem Zakonu propisano člankom 21., točkom 3. koja kaže da sve pravne osobe u sportu trebaju ispunjavati i druge uvjete prema pravilima odgovarajućega nacionalnog saveza s tim da je potrebno dodatno pojasniti koje sve uvjete nacionalni savez može uređivati, a da se moraju odnositi na sve pravne osobe koje se bave određenom sportskom djelatnošću. -Pod uvjetima koji se navode u točci 3., članku 21. Zakona o športu, a odnose se za kompletno sve pravne osobe koje se bave određenom sportskom djelatnošću, nužno je navesti licenciranje stručnih osoba u određenom sportu, koje ima pravo provoditi za sve pravne osobe, koje se bave određenom sportskom djelatnošću, nacionalno krovno udruženje za određeni sport, a ne da kao sada jedino nacionalni savez može uređivati svoj sport na razini svojih članica, a preveliki dio čitavog sporta ostane nezaštićen i neuređen. Jedinstvenim i razrađenim Pravilnikom za licenciranje stručnih osoba u bodybuildingu i fitnessu koji bi se provodio kod svih pravnih osoba što se bave bodybuilding i fitness djelatnošću te razrađenom višestrukom kontrolom, jedino bi se omogućila zaštita struke i stručnih djelatnika pod okriljem nacionalnog krovnog udruženja za bodybuilding i fitness, a ujedno i zaštita svih sportaša i rekreativaca od nestručnog rada u pojedinom sportu. -Omogućavanjem otvaranja sportskih obrta omogućilo bi se fizičkim osobama koje se bave samostalnom športskom djelatnošću da legalno posluju i naplaćuju svoje usluge te također omogućenim licenciranjem stručnog kadra kod svih pravnih osoba što se bave određenom športskom djelatnošću, od strane nacionalnog saveza za određeni šport, olakšala bi se zaštita i uređenje same struke i sporta na razini čitave Hrvatske. -Jasnim definiranjem odredbi članaka 9. i 10. Zakona o športu kojima bi se pridržavalo zakonske regulative vezano uz stručne poslove trenera tj. tko može vršiti planiranje i programiranje sportskih djelatnosti, kao i provoditi sportsku rekreaciju tj. jasnim postavljenjem odredbi u kojim slučajevima osoba osposobljena za rad u sportu ima pravo obavljati i sve poslove trenera te jasnom stručnom kontrolom, jasno bi se definirali osposobljeni za rad u sportu koji imaju pravo obavljati poslove trenera od onih koji imaju jedino pravo podučavanja građana osnovnoj tehnici pojedinog sporta. Uvođenjem licenciranja stručnih osoba od strane nacionalnih saveza onemogućiti će se jednako vrednovanje i izjednačavanja kompletno svih osoba osposobljenih za rad u sportu, kao i njihovo izjednačavanje s trenerima u svakom slučaju kada je osoba osposbljena putem ustanove za osposobljavanje sportskog kadra . Također napraviti klasifikaciju kod programa različitih ustanova za osposobljavanje kadra u sportu, gdje se jednako vrednuju i programi od 120 sati što traju ukupno 2 mjeseca i programi koji traju preko 300 sati i skoro godinu dana. Ujedno stručnom kontrolom od strane nacionalnog saveza za određeni šport kontrolirati i djelatnost ustanova za osposbljavanje kadra u sportu kao pravnih osoba u određenom sportu, jer se u fitnessu i bodybuildingu kao trenutačno najbrže rastućem sportu višestruko povećava broj ustanova za obrazovanje u fitnessu (trenutačno 9 u RH) i s prihođenjem višemilijunskih iznosa od strana trenutačnih ustanova, bez ikakve nadležnosti sporta za koji vrše osposbljvanje sportskog kadra. 2.PROBLEM -Trenutačnim zakonom u nacionalne saveze za određeni sport mogu se učlaniti jedino sportske udruge, bez mogućnosti učlanjenja trgovačkih društava i ustanova, iako su i one zakonski pravne osbe koje se bave sportskom djelatnošću. Trgovačka društva i ustanove kao oblik pravnih osoba u sportu moguće je jedino učlaniti u županijske ili gradske saveze za određeni sport. Također budući ako trgovačka društva nisu prestruktuirana u sportska dionička društva, ne mogu sudjelovati u natjecanjima pa time nemaju niti pravo glasa u županijskim i gradskim savezima. -Budući da prema Zakonu o sportu za jedan sport može biti registriran samo 1 nacionalni savez na području Republike Hrvatske, te kako je nemoguće da se natjecateljska komponenta odvoji od rekreacijske komponente kod svakog pojedinačnog športa, ne može se dogoditi, kako trenutačno ispada, da Hrvatski body building i fitness savez, koji je registriran još 2002.g pored bodybuildinga i za fitness, te koji je član na međunarodnoj razini Internacionalne federacije za bodybuilding i fitness (IFBB) članice SportAcorda i UNESCO-a kao jedine svjetski priznate organizacije za bodybuilding i fitness u 198 zemalja svijeta, kao i punopravni član HOO-a, bude NE NADLEŽAN za rekreacijski fitness pod objašnjenjem Središnjeg ureda za šport da je fitness danas očito „više od samoga sporta“, a da u isto vrijeme raspravljamo o fitnessu u okviru Zakona o sportu, a ne nekih segmenata Zakona o zdravstvu ili opće društvene prihvaćenosti jer svaki sport podpada isključivo i prvenstveno pod odredbe Zakona o sportu, a time i na području Hrvatske svaki sport podpada pod određeni nacionalni Savez, koji je član međunarodnog sportskog udurženja. 2.PRIJEDLOG -Budući da nacionalni savezi za određeni sport pod svojim registriranim djelatnostima nemaju samo brigu oko natjecateljskog dijela svojeg sporta, nego su odgovorni i uređuju čitavi sport za koji su osnovani, treba dozvoliti i trgovačkim društvima i ustanovima za određeni sport učlanjenje u nacionalni krovni savez, a uz neka ograničenja omogućiti im i pravo glasa u nacionalnom savezu, uzevši u obzir činjenicu da nemaju pravo sudjelovanja u natjecateljskom dijelu svojeg sporta, budući da nisu organizirani kao udruge ili sportska dionička društva (npr. udruge bi imale pravo na 2 ili više glasova, ovisno od broja natjecatelja, dok bi trgovačka društva i ustanove svaka imale samo 1 glas) -Za svaki sport jasno definirati koja je svjetska organizacija nadležna, odnosno propisati primjenu nomenklature športova HOO-a i ne dozvoliti zakonom razdvajanje natjecateljske komponente od rekreativne u niti jednom sportu, osobito kada su trenežni procesi, pravila i gotovo sve ostalo potpuno isti u natjecateljskoj i rekreativnoj komponenti, a jedino po čemu se razlikuju ove 2 komponente su intenzitet, obim i učestalost, odnosno upravo sve ono što razlikuje svaki sport u njegovoj natjecateljskoj i rekreativnoj komponenti. Ovakva klasifikacija osobito u slučaju fitnessa je nedozvoliva jer postoji Hrvatski savez za športsku rekreaciju pa sve nekvalificirane aktivnosti, a osobito razna nekvalificirana vježbanja s opterećenjem, ako to dozvoljava međunarodna klasifikacija u sportskoj rekreaciji, uvijek se mogu podvesti pod športsku rekreaciju, a nema ih se potrebu automatski podvoditi pod sport fitness jer bi to njihovim začetnicima odgovaralo za popularnost njihovih novih oblika vježbanja. 3.PROBLEM -Klasifikacija stručnih poslova u sportu u članku 59. i 60. trenutačnog Zakona o sportu nije usklađena s člankom 10. i 11. Zakona u sportu koji se odnose na vrste stručnih djelatnika u sportu tj. na jasno objašnjenje tko je trener, a tko osoba osposobljena za rad u sportu i koje poslove koja vrsta stučnih djelatnika može obavljati. Danas iako je zakonski napravljeno razgraničenje u pogledu planiranja i programiranja sportskih djelatnosti između trenera i osoba osposobljenih za rad u sportu, u praksi zbog ne postojanja u pojedinim sportovima zakonski propisane stručne kontrole od strane krovnih sportskih udruženja, vrlo često osobe osposbljene za rad u sportu po programima s minimalnim brojem sati za osposbljavanje sportskog kadra (120 sati) vrše planiranje i programiranje u pojedinom sportu potpuno nesmetano, budući da sportske inspekcije nemaju, a niti trebaju imati pravo stručne kontrole u pojedinom sportu. 3.PRIJEDLOG -Novim zakonom treba pored klasifikacije stručnih poslova u sportu, navesti za koju razinu stručnih poslova u sportu su potrebne koje klasifikacije stručne spreme prema vrsti i složenosti određenih poslova, odnosno treba jasno definirati koja vrsta sportskih djelatnika može zakonski obavljati i u kojim slučajevima koje stručne poslove, kako neobučene i nekompetentne osobe ne bi vršele nesmetano i najstručnije poslove u sportu, predviđene za trenere. Ujedno ista razina stručnih djelatnika u sportu zavisno o završenog tipa i obima programa treba se različito klasificirati zavisno od zakonske mogućnosti i obima obavljanja stručnih poslova u sportu različite razine – npr. programi za osposobljavanje kadra u sportu u trajanju od maksimalnog broja sati predviđenog za osposbljavanje ne mogu predviđati i zakonsko pravo obavljanja potpune iste razine stručnih poslova, kao i programi za osposobljavanje stručnog katra po minimalnom broju sati za osposobljavanje. Također potrebno je u Zakon ukomponirati i razinu formalne specijalizacije u pojedinom sportu putem ustanova za obrazovanje odraslih, kao više razine osposobljenosti (V stupanj) pa zavisno od toga i ovoj razini više stručne osposbljenosti treba dodjeliti zakonsko obavljanje stručnih poslova u sportu više razine nego to imaju samo osposobljeni stručni djelatnici u sportu. 4.PROBLEM -Zakon o sportu trenutačno nema uvedene odredbe o obaveznom licenciranju stručnih djelatnika, iako je u više navrata u prijedlozima novog zakona pokušavano uvesti instrument licenciranja stručnih djelatnika, kako bi se: a) osiguralo ispunjavanja zakonskih uvjeta za rad i obavljanje trenerskog posla; b) podigla kvaliteta rada trenera; c) zaštitili sportaši i rekreativci od potencijalnih štetnih utjecaja, koji na njih može imati trening što ga provodi nestručna i nekompetentna osoba; d) olakšala kontrola sportskim inspekcijama pri uređenju zakonosti obavljanja stručnog rada u svakom pojedinom sportu, osobito jer sportska inspekcija nema mogućnosti, a niti zakonski ima obavezu provjere stručnosti osoba koje djeluju u sportu, već to može jedino vršiti krovno sportsko udruženje za svaki pojedini sport. -Ne postoji zakonska obaveza za svaki nacionalni savez da vodi javni registar stručnih djelatnika u pojedinom sportu, kako bi se sportaši i prvenstveno rekreativci u sportovima kakav je bodybuilding i fitness zaštitili od nestručnih i nekompetentnih osoba koje se na svoju ruku bave trenerskim poslom. 4. PRIJEDLOG -Uvođenje zakonski obaveznog licenciranja stručnih djelatnika u svakom sportu, koje bi provodio nacionalni savez za određeni sport ili trenerska udruga koju bi nacionalni savez zadužio za licenciranje. Također licenciranjem u vidu različitih razina licenci, koje bi dozvoljavale različite razine obavljanja stručnih djelatnosti u sportu, te rangirati različite razine trenerskog školovanja po različitim programima, kao i urediti još veću diferenciranosti kod programa za osposobljavanje stručnog kadra u sportu, koji se razlikuju po svojem obimu i vrsti, a sve za ista sportska zanimanja. -Pored licenciranja zakonski uvesti obavezu vođenja jedinstvenog javnog registra stručnih djelatnika s njihovih kvalifikacijama za obavljanje pojedine razine stručnih poslova za određeni sport. Stručno tijelo za licenciranje u nacionalnom savezu za svaki pojedini sport ili u trenerskoj udruzi za pojedini sport, vodilo bi i javni registar stručnih djelatnika u pojedinom sportu. Djelomično prihvaćen U predmetnom nacrtu definiran je problem neusklađenosti sustava obrazovanja kadra u športu s potrebama tržišta rada te je sukladno tome i jedan od ciljeva uskladiti potrebnu stručnu spremu, odnosno stupanj obrazovanja prema vrsti i složenosti poslova u športu te provesti njihovo prilagođavanje stvarnim kadrovskim potrebama. Također, cilj je i ujednačiti i objediniti sve subjekte u športu u jedinstvenu evidenciju odnosno provesti informatizaciju sustava športa na nacionalnoj razini. Nadalje, Nacrtom je uočen i problem nepostojanja mogućnosti obavljanja športskih djelatnosti putem obrta. Potrebno je otvoriti mogućnost osnivanja obrta za pojedine športske djelatnosti s ciljem poticanja samozapošljavanja stručnih kadrova u športu. Omogućavanjem i prepoznavanjem obrta kao pravnog oblika za obavljanje nekih športskih djelatnosti znatno će se olakšati obavljanje navedenih djelatnosti u smislu poreznih i drugih davanja te je jedan od posebnih ciljeva omogućiti obavljanje športskih djelatnosti putem obrta. S obzirom na navedeno, predložena rješenja vezana uz ovo područje uzeti će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu. Kada spominjete športske udruge, napominjemo kako je navedeno u Nacrtu da će se proširiti postojeće odredbe Zakona o sportu posebnim odredbama u dijelu koji se odnosi na uvjete osnivanja, registracije, djelovanja, prestanka rada i stečaja športske udruge. Ujedno će se klasificirati vrste športskih udruga i propisati obveza osnivanja i registracije klubova sukladno nomenklaturi športova u Republici Hrvatskoj, a što će predstavljati obvezu i ostalih subjekata u sustavu športa u Republici Hrvatskoj. Ujednačit će se klasifikacija udruga u Registru udruga Republike Hrvatske pri nadležnim uredima državne uprave sukladno klasifikaciji športskih djelatnosti te Nomenklaturi sportova i sportskih grana Hrvatskoga olimpijskog odbora, kao i Nomenklaturi sportova Hrvatskoga paraolimpijskog odbora. Slijedom navedenoga problem i prijedlog kojeg navodite pod brojem 2. ne prihvaća se u dijelu u kojemu nacionalni sportski savezi trebaju nadzirati stručni rad u području sportske rekreacije građana.
24 Mario Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Prijedlozi u vezi Zakona o sportu Poštovani, U ime Splitskog sportskog saveza gluhih (SSSG) Vam dostavljamo nekoliko prijedloga: 1.Omogućavanje radnog mjesta diplomiranim gluhim studentima u području sportskih djelatnosti U Hrvatskoj ima jako malo gluhih osoba koje imaju završeno visoko obrazovanje u području sporta, trenutno su to samo dvije gluhe osobe koje imaju diplomu Sportskog menadžmenta. Glavni razlog tome su neadekvatni uvjeti u obrazovnom sistemu kroz nedostatak znakovnih prevoditelja i odgovarajuće podrške. Sportski savezi gluhih imaju problem nedostatka dovoljnog broja kvalitetnog kadra te se često njihov rad kao i uspješni rezultati temelje na volonterskoj osnovi pojedinaca. Stoga bi država trebala trebala zaštiti i osigurati posao gluhim osobama koje imaju završeno visoko obrazovanje u sportu. Ove osobe mogu raditi u sportskim savezima gluhih jer su upoznate sa sportom, sportom gluhih i znakovnim jezikom. Predlažemo da se stvore uvjeti za osiguranje radnog mjesta ovim osobama kroz financiranje njihovog rada u sportskim savezima gluhih. 2.Omogućavanje jednakih iznosa stipendija u kategoriji vrhunskih sportaša za sve vrhunske sportaše (sportaše, sportaše s invaliditetom i gluhe sportaše) Trenutno iznos stipendija za vrhunske sportaše 1. kategorije nije jednako raspodijeljen među sportašima te se na taj način direktno utječe na diskriminaciju i socijalnu isključenost sportaša. Naime, čujući vrhunski sportaši 1. kategorije imaju 2400 kn stipendije, vrhunski sportaši osobe s invaliditetom 2000 kn, a gluhi vrhunski sportaši 1000 kn. Smatramo da ovakav način raspodijele nije pravedan, osobito prema gluhim sportašima koji kao vrhunski sportaši 1. kategorije jednako ulažu trud u svoj rad i postižu vrhunske rezultate kao i čujući sportaši te se na ovaj način neravnopravne raspodijele stipendija utječe direktno na diskriminaciju vrhunskih gluhih sportaša 1. kategorije. Predlažemo da se omogući jednaki iznos stipendija za sve vrhunske sportaše 1. kategorije (sportaše, sportaše s invaliditetom i gluhe sportaše) te da se izradi registar svih vrhunskih sportaša koji bi imao pripadajuću aplikaciju koja bi omogućila uvid u raspodijeli sportskih stipendija. Također, predlažemo da se sredstva namijenjena za rad sportskog saveza odijele od sredstava stipendija jer često Gradovi koji dodjeljuju sredstva za rad sportskih saveza se odlučuju na smanjenje sredstava kroz smanjenje stavke troškova koja se odnosi na stipendije za vrhunske igrače. 3. Omogućavanje Sportskih prevoditelja za gluhe sportaše te Prevoditelja znakovnog jezika u u komunikaciji gluhih i čujučih osoba u sportu. U Hrvatskoj ima 400 gluhih sportaša koji se bave sportom te sudjeluju na različitim natjecanjima. Njih podržavaju različiti sportski savezi gluhih u 15 gradova u RH. Međutim, gluhi sportaši se suočavaju s različitim poteškoćama u sportu. Najčešće su to komunikacijske barijere u različitim situacijama kao i problem nedostatka znakovnih prevoditelja u sportu. Postojanje prevoditelja znakovnog jezika bi trebalo omogućiti prevođenje ne samo odraslim sportašima nego i djeci kako bi se uspješno razvijala u sportu i životu. Vlada republike Hrvatske je 25.6.2015. usvojila nacrt konačnog prijedloga Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluho slijepih osoba u Republici Hrvatskoj, čime je najavljeno reguliranje prava. Unatoč navedenom, provođenje u praksi značilo bi omogućavanje prevoditelja znakovnog jezika svima kojima je to potrebno, za što treba osigurati i financiranje. Bez financijske konstrukcije zakonsko rješenje nije moguće provesti u praksi. Predlažemo da se omoguće znakovni prevoditelji koji bi omogućili sportskim savezima gluhih kvalitetniji rad u organizaciji, provođenju sportskih događanja i redovnih sportskih aktivnosti te komunikaciji sa čujućim osobama, roditeljima, različitim organizacijama kao i sportski znakovni prevoditelji na sportskim natjecanjima za djecu i odrasle, treninzima za djecu i odrasle i slično. 4. Ravnopravno sudjelovanje u radnim tijelima ili odjelima za sport u Gradovima Kroz dosadašnji rad smo uočili na nacionalnoj te osobito na lokalnoj razni nepostojanje ili nedostatka kvalitetnog rada radnih tijela za razvoj sporta te nedostatka sudjelovanja različitih predstavnika (ključnih dionika) za razvoj sporta. Radna tijela za sport ili Odjeli za sport u Gradovima moraju imati predstavnike različitih sportskih dionika kao što su predstavnici gluhih, invalida, čujućih, škola, sportskih sveučilišta i sl. kako bi se omogućili uvjeti, objedinile javne potrebe i interesi u razvoju sporta osobito na lokalnoj razini. Vrlo često radna tijela za sport/odjeli za sport nisu dovoljno upoznati sa sportskim aktivnostima i rezultatima gluhih sportaša kao i radom sportskih saveza gluhih jer sportski savezi gluhih nemaju svoje predstavnike u tim tijelima. Stoga, predlažemo da na nacionalnoj, ali osobito i na lokalnoj razini radna tijela za sport/odjeli za sport uključe po jednog predstavnika svih važnih dionika u razvoju sporta kako bi se kroz radne skupine i rasprave omogućili kvalitetni uvjeti za razvoj sporta i objedinile javne potrebe i interesi u razvoju sporta. 5. Ravnopravno i pravovremeno obavještavanje medija široj javnosti o važnim rezultatima gluhih sportaša Gluhi sportaši sudjeluju i ostvaruju rezultate na važnim državnim, europskim ili svjetskim natjecanjima kao i na olimpijadi gluhih sportaša, međutim vrlo često nisu medijski praćeni. Mediji budu pravovremeno obaviješteni o događanjima sportskih saveza gluhih i rezultatima hrvatskih gluhih sportaša, ali vrlo često su te obavijesti ignorirane od strane medija te se na ovaj način uskraćuju informacije široj javnosti, a gluhi sportaši se osjećaju diskriminirano te na ovaj način socijalno isključeno. Mediji imaju važnu ulogu u promociji i podršci sporta gluhih kao i utjecaj na diskriminaciju gluhih u sportu te stoga predlažemo ravnopravno i pravovremeno obavještavanje medija široj javnosti o svim sportašima (čujući, invalidi, gluhi) i sportskim rezultatima Sportski pozdrav Predsjednik Splitski športski savez gluhih Djelomično prihvaćen Uvjete zapošljavanja te neadekvatne uvjete u obrazovnom sustavu kroz nedostatak znakovnih prevoditelja, kao i sadržaje koje objavljuju mediji ne može se rješavati Zakonom o športu. Također, Zakonom o športu ne može se propisati tko mogu biti zaposlenici tijela državnih uprava koje se bave područjem športa kako na nacionalnoj tako i na lokalnoj razini, kao niti bilo kojih drugih radnih tijela koje se bave poslovima vezanima uz područje športa. Problem koji navodite, a tiče se športskih stipendija za vrhunske športaše I. kategorije na državnoj razini uzet će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu i unijeti u ciljeve predmetnog nacrta.
25 Udruga "Naš Hajduk" Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Poštovani, u nastavku se nalazi komentar udruge Naš Hajduk: 1. VAŽNOST SPORTA U EUROPSKOJ UNIJI 1.1. Specifičnost i važnost sporta za EU proizlazi, između ostalog i iz članka 165. Ugovora o funkcioniranju Europske unije: „Unija doprinosi promidžbi europskog sporta, vodeći pritom računa o specifičnoj prirodi sporta, njegovim strukturama koje se temelje na dobrovoljnim aktivnostima te njegovoj društvenoj i obrazovnoj ulozi“ 1.2. Ciljevi djelovanja EU - između ostalih navedeni u stavku 2. članka 165 istog ugovora su: „Razvijanje europske dimenzije u sportu promicanjem pravednosti i otvorenosti na sportskim natjecanjima i suradnje među tijelima odgovornima za sport te zaštitom tjelesnog i moralnog integriteta sportaša i sportašica, osobito najmlađih sportaša i sportašica“. 1.3. Jedan od najznačajnijih poteza na planu novog pristupa problematici sporta u EU predstavljalo je usvajanje Bijele knjige o sportu od 11. 07. 2007. godine, kao prve sveobuhvatne inicijative na tom području. U njenom uvodu se navodi: „Šport privlači europske građane i većina ljudi redovito sudjeluje u športskim aktivnostima. Šport stvara važne vrijednosti kao što su kolektivni duh, solidarnost, tolerancija, i poštena igra te pridonosi osobnom razvoju i ispunjenju. Promiče aktivni doprinos društvu građana EU i tako pomaže u poticanju aktivnog građanstva. Komisija potvrđuje važnu ulogu športa u europskom društvu, poglavito kada se građanima treba više približiti i pozabaviti pitanjima koja su za njih od izravne važnosti.“ 2. UEFA I SUPPORTERS DIRECT EUROPE ZA SUDJELOVANJE NAVIJAČA U UPRAVLJANJU I NADZORU RADA KLUBOVA 2.1. Nesporno je da je UEFA u suradnji s pojedinim organizacijama u zadnje vrijeme počela poticati projekte kojima se navijačkim udrugama omogućava sudjelovanje u upravljanju i nadzoru rada nogometnih klubova. >> https://www.uefa.org/stakeholders/supporters/news/newsid=2443620.html >> http://www.sdeurope.eu/clubs-supporters-better-governance-football-launches/ 2.2. Supporters Direct Europe (dalje: SD Europe) je organizacija osnovana od strane vlade Ujedinjenog Kraljevstva koja je u partnerstvu s UEFA-om i Europskom unijom te putem Erasmus plus programa djeluje u preko 20 europskih država. Oni pod pokroviteljstvom UEFA-e i Europske unije provode programe koji potiču europske države i nacionalne saveze da omoguće što veću uključenost navijača nogometnih klubova u upravljanje i nadzor klubova jer se time potiče klubove na transparentnost u radu, dobro upravljanje i financijsku stabilnost te razvoj volonterizma u društvu. SD Europe je već surađivao s Hrvatskim nogometnim savezom na dva okrugla stola (u Zagrebu i Splitu 2016. god.) te otvorio niz pitanja koja se tiču sudjelovanja navijača u klubovima. 2.3. S obzirom na najnovije europske trendove smatramo da je nužno putem Zakona o sportu (dalje: ZOS) omogućiti navijačima da sudjeluju u izboru tijela sportskih udruga kako bi ih se potaklo na transparentan, odgovoran i kvalitetan rad, kao i na povezivanje s lokalnom zajednicom. 3. ZAKON O SPORTU KAO LEX SPECIALIS 3.1. ZOS-om su propisane pravne osobe u sustavu sportu, između ostalih su to sportske udruge (dalje: SU) i športska dionička društva (dalje: ŠDD). Sukladno čl. 14. st. 3. ZOS-a, na osnivanje, ustroj, pravni položaj, registraciju i prestanak tih udruga primjenjuju se odredbe Zakona o udrugama (dalje: ZU), ako neka od tih pitanja ZOS-om nisu drugačije određena. Sukladno čl. 14. st. 2. ZOS-a na osnivanje športskih dioničkih društava se primjenjuje se Zakon o trgovačkim društvima (dalje: ZTD), osim u dijelu koji je ovim Zakonom drugačije određen. Dakle, naprijed citiranim odredbama ZOS-a utvrđuje da je taj zakon lex specialis u odnosu na ZU i ZTD kad se, između ostalog, propisuje ustroj SU i osnivanje ŠDD. Što znači, ako ZTD ili ZU kao opći zakoni i ZOS kao posebni zakon različito uređuju istu pravnu situaciju, da je sukladno pravilu lex specialis derogat lex generalis nužno primijeniti pravno rješenje te situacije sadržano u ZOS-u. 4. IZMJENE ZAKONA O SPORTU U ODNOSU NA IZBOR I IMENOVANJE ČLANOVA NADZORNIH TIJELA ŠPORTSKIH DIONIČKIH DRUŠTAVA 4.1. U ZOS-u se nigdje preciznije ne definira ustroj SU, te su te udruge ovlaštene sukladno čl. 6. ZU da samostalno utvrđuju svoj unutarnji ustroj. U odnosu na ŠDD, ZOS propisuje samo osnivanje, dok je njihov ustroj propisan ZTD-om. 4.2. Smatramo da je zbog razloga navedenih u toč. 1. i 2. ovog prijedloga nužno da se ŠDD-ovima koji su u većinskom (pojedinačnom ili zajedničkom) vlasništvu jedinica lokalne ili područne samouprave ili RH (ili pravnih osoba u njihovom vlasništvu), putem ZOS-a omogući navijačima određeni utjecaj pri izboru njihovih nadzornih tijela (nadzornog ili upravnog odbora). 4.3. To bi se ostvarivalo na način da udruga navijača pojedinog ŠDD organizira demokratske izbore na kojima bi njeni punoljetni poslovno sposobni članovi glasovali za osobe koje bi postale članovi tih nadzornih tijela. Izbori bi se morali održati u razumnom roku prije glavne skupštine ŠDD, a osobe koje pobjede na tim izborima bi se imenovale u nadzorno tijelo ŠDD. Zakonsko uporište za ovo imenovanje se nalazi u činjenici da je ZOS lex specialis u odnosu na ZTD i ono što je njime propisano u vezi ŠDD-a ima veću pravnu snagu od odredbi ZTD-a i mora se primijeniti na određenu pravnu situaciju, u ovom slučaju na imenovanje članova nadzornih tijela ŠDD-a. Iako je ZTD-om propisano da pojedini dioničari smiju imenovati jedinu trećinu članova nadzornog ili upravnog odbora, smatramo da se ZOS-om može derogirati ta odredba kada se radi o imenovanju članova nadzornih tijela ŠDD-ova koji imaju vlasničku strukturu navedenu u toč. 4.2.. Također bi se mogla analogno primijeniti odredba čl. 255. st. 3. ZTD-a koja kaže: „Statutom se mogu propisati posebni uvjeti za članove nadzornog odbora koje bira glavna skupština osim za članove koje bira na temelju prijedloga sukladno posebnom zakonu.“. Citirana odredba bi se mogla primijeniti na način da se ZOS-om kao poseban uvjet propiše da članovi nadzornog ili upravnog odbora moraju biti osobe koje su ostvarile najviše glasova na izborima provedenim od strane navijačke udruge određenog ŠDD koja npr. ima najveći broj članova s plaćenom članarinom u posljednjih 5 god.. 4.4. U odnosu na ŠDD-ove koji su u većinskom vlasništvu osoba privatnog prava smatramo da ne bi bilo zadiranja u pravo vlasništva zaštićenog Ustavom RH i Europskom konvencijom o zaštiti temeljnih ljudskih prava i sloboda, ako bi se propisalo da osobe koje budu izabrane na izborima provedenima od strane navijačke udruge čine jednu trećinu članova nadzornog tijela ŠDD. S obzirom da već postoji situacija u kojoj Zakon o radu propisuje da se u nadzorno tijelo dioničkog društva mora imenovati jedan predstavnik radnik, ne vidimo razloga da se po istom principu ne dozvoli imenovanje jedne trećine članova nadzornog tijela u ŠDD. 4.5. Na naprijed navedene načine bi se omogućilo da se u ŠDD koji je u većinskom vlasništvu osoba javnog prava imenuju članovi čitavog nadzornog tijela, a da se u ŠDD u većinskom vlasništvu osoba privatnog prava imenuje jedna trećina tog tijela. Time se kod ŠDD-ova u privatnom vlasništvu ne utječu na pravo vlasnika da indirektno putem većine u nadzornom tijelu imenuje upravu (ili izvršne direktore) sukladno svom nahođenju. Smatramo da nije dovoljno da se putem tih izbora imenuje samo jedna osoba u nadzorno tijelo, već je potrebno da to bude jedna trećina jer se na veći broj osoba može teže utjecati i mogu kvalitetnije obavljati nadzor od jedne osobe. 4.6. U slučaju da nadležna tijela nađu ovu točku spornom, predlažemo da se naprave potrebne izmjene ZTD-a kako bi se i u njega unio pojam ŠDD-a, a sve u skladu s našim prijedlogom. 5. IZMJENE ZAKONA O SPORTU U ODNOSU NA USTROJ I IZBORE NADZORNIH TIJELA SPORTSKIH UDRUGA 5.1. Smatramo da je potrebno ZOS-om propisati da SU moraju imati upravu, nadzorni odbor i glavnu skupštinu, ili umjesto uprave i nadzornog odbora, da uz glavnu skupštinu imaju samo upravni odbor. Također smo mišljenja da se iz ZTD-a treba preuzeti čitav način ustroja kako skupština bira nadzorno tijelo, a ono imenuje upravu, kao i ovlasti tih tijela. Na ovaj način bi se SU morale ovako organizirati bez obzira na njihov dosadašnji ustroj koji je s obzirom na ZU dosta fleksibilan i ne traži ništa osim skupštine i osobe ovlaštene za zastupanje. 5.2. Nužno je propisati da glavnu skupštinu čine svi članovi SU, a da se nadzorni ili upravni odbor bira putem glasovanja svih punoljetnih članova SU koji su poslovno sposobni. A da onda članovi nadzornog tijela imenuju upravu. 5.3. Napominjemo da ovaj ustroj gdje SU i ŠDD imaju jednako uređena tijela doprinosi njihovoj ravnopravnosti u svim segmentima sudjelovanja na tržištu i sportskim natjecanjima. Djelomično prihvaćen Uvažavajući navedene inicijative podržavamo projekte suradnje navijača i navijačkih skupina sa civilnim organizacijama iz sustava športa, ali nametanje načina sudjelovanja predstavnika navijača i njihovih organizacijama u izvršnim ili predstavničkim tijelima smatramo upitnim u smislu previše detaljnog zadiranja u pravo športskih organizacija na uređenje unutrašnjeg ustroja. Zakon o športu može i mora biti lex specialis Zakonu o udrugama i Zakonu o trgovačkim društvima zbog društvene uloge športa i važnosti koju isti ima za društvo, ali na razuman i održiv način kojim će se postići adekvatna razina transparentnosti rada i odlučivanja tih organizacija.
26 ALAN ČAPLAR Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Poštovani, Iznosimo primjedbu na (do)sadašnju regulaciju obrazovanja u sportu. Člankom 10. važećeg Zakona definirano je da podučavanje osnovnoj tehnici pojedinog sporta ili provođenje sportske rekreacije građana može provoditi samo osoba osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra u sportu. Takve ustanove su kineziloški fakulteti u Zagrebu i Splitu, Hrvatska olimpijska akademija i Hrvatska nogometna akademija. Ta je odredba dala prednost obrazovnim ustanovama, ali ni na koji način nije uvažila stručnost nacionalnih sportskih saveza u definiranju načina prijenosa znanja i vještina iz pojedinog sporta. U Zakonu nije prepoznato da su najkvalitetniji i najstručniji kadrovi za pojedini sport u pravilu oni koji njime bave a edukaciju provode pod kapom svojeg nacionalnog sportskog saveza. Spomenuta je odredba u praksi neprofesionalnih (amaterskih) i rekreativnih sportova nanijela štetu jer nepotrebno suzbija jednostavne oblike edukacije u neprofesionalnom sportu, u kojem se prijenos znanja prirodno i uspješno desetljećima odvija na volonterskoj osnovi, prijenosom znanja sa iskusnijih na početnike. U mnogim rekreativnim sportovima u kojima se sve ili većina djelatnosti odvija na volonterskoj osnovi edukatori nisu ni na koji način motivirani da pohađaju, troše slobodno vrijeme i plaćaju ikakvu edukaciju da bi se profesionalizirali za edukaciju u sportu, jer tako stečenu kompetenciju ionako nikada neće moći (niti žele) prodati na tržištu (naplatiti) onima koje će podučavati osnovnoj tehnici pojedinog sporta. Niti samim nacionalnim savezima nije u interesu da se profesionalno komercijalizira edukacija u sportovima koji su tradicionalno utemeljeni na volonterskom angažmanu edukatora. Nekoliko konkretnih primjera: Po slovu zakona, osnovnu edukaciju planinara za kretanje po planinarskim stazama ili edukaciju šahista za pomicanje šahovskih figura, može provoditi samo školovani kineziolog odnosno trener prvostupnik. Edukator volonter koji je priznat od matičnog sportskog saveza a nije osposobljen putem obrazovne ustanove je u prekršaju, premda i u teoriji i u praksi mnogo više zna o planinarenju ili šahu od kineziologa ili trenera, koji u svojem osposobljavanju nije niti upoznao osnovne tehnike i pravila tih sportova. Akrobatski rock'n'roll, sportski ples, bridž, go, automobilizam, biljar, zrakoplovstvo, minigolf, planinarstvo, šah, galopski i kasački sport i možda još neki drugi sportovi - nisu kompatibilni s tako koncipiranim oblikom edukacije. Zbog navedenih razloga važeća odredba je neprimjenjiva i neprovediva u praksi mnogih rekreativnih ili specifičnih sportova. U projektu „Penjanje za sve“ (Erasmus+) koji provode planinarski savezi iz regije (Češka, Slovačka, Italija, Slovenija, Hrvatska) analizirano je i utvrđeno da školovanje koje provodi nacionalni planinarski savez, jedino u Hrvatskoj nije verificirano od državnih tijela, već se jedino kod nas tretira kao neformalno obrazovanje. Naš planinarski savez ima potvđrenu akreditaciju (licencu) krovne međunarodne planinarske asocijacije (UIAA) za svoje programe školovanja, ali istodobno ti programi ne mogu se verificirati u Hrvatskoj jer ne postoji jednostavan i provediv mehanizam za to. Iracionalno je da međunarodna sportska asocijacija priznaje program školovanja našeg nacionalnog sportskog saveza, a vlastita država ne. PREDLAŽEMO ukidanje odredbe da poučavanje osnovnim tehnikama sporta mogu provoditi samo osobe s diplomom ustanove za obrazovanje odraslih. Očigledno je potrebno razgraničiti stručnu kineziološku edukaciju za profesionalni rad u sportu od podučavanja osnovnoj tehnici u neprofesionalnom (rekreativnom) sportu. Moguće je i rješenje da se jednostavno iz članka 10. Zakona taksativno izuzmu sportovi u kojima ta odredba nema smisla (npr. planinarstvo, šah i slično). PREDLAŽEMO: U cilju uređivanja sustava edukacije u sportu, definirajte javnu ovlast po kojoj nacionalni sportski savezi mogu donositi i provoditi programe osposobljavanja te imenovati instruktorski/edukatorski kadar u svojem sportu za koji su stručni i nadležni. Ako je potreban osigurač od eventualne zloupotrebe, definirajte da programe koje donose nacionalni sportski savezi odobrava/verificira Središnji državni ured za sport, ili Nacionalno vijeće za sport, ili Agencija za odgoj i obrazovanje, ili HOO (HOA) ili neka peta instanca koja će moći u kratkom roku razmotriti, recenzirati, sugerirati, registrirati i potvrditi/verificirati odgovarajući program, odnosno dati nacionalnom savezu javnu ispravu koja omogućuje da ga regularno provodi. PREDLAŽEMO da se programi verificirani putem međunarodne krovne sportske asocijacije (tamo gdje to postoji) automatizmom priznaju za primjenu u nacionalnom sportskom savezu – na primjer uz registraciju pri nekoj nadležnoj hrvatskoj instanci da je program međunarodno verificiran. Prihvaćen U predmetnim nacrtu definiran je problem neusklađenosti sustava obrazovanja kadra u športu s potrebama tržišta rada te je sukladno tome i jedan od ciljeva uskladiti potrebnu stručnu spremu, odnosno stupanj obrazovanja prema vrsti i složenosti poslova u športu te provesti njihovo prilagođavanje stvarnim kadrovskim potrebama. Predložena rješenja uzet će se u razmatranje prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.
27 Hrvatska udruga “Nogometni sindikat” Nacrt prijedloga iskaza o procjeni učinaka propisa Poštovani, „Hrvatska udruga “Nogometni sindikat“ (u daljnjem tekstu: HUNS) kao jedna od najmasovnijih udruga sportaša u Republici Hrvatskoj apsolutno podržava Opciju 3 – „normativno rješenje“, budući smatramo da je krajnje vrijeme da se status športaša uredi na način da ugovorni odnos između športskog kluba i profesionalnog športaša kojemu je to osnovno zanimanje, bude uređen isključivo kao radni odnos, a s obzirom na činjenicu da je nesporno da isti pravni odnos ima sve elemente radnog odnosa, uvažavajući sve specifičnosti sporta. Napominjemo da HUNS već godinama upozorava na činjenicu da je implementacija ugovora o radu kao jedinog ugovora koji može postojati između profesionalnog nogometaša i nogometnog kluba bila obveza Hrvatskog nogometnog saveza (u daljnjem tekstu: HNS) definirana Ugovorom o minimalnim uvjetima za standardne ugovore nogometaša u profesionalnom sektoru u EU i ostalim zemljama članicama UEFA iz 2012. godine. Međutim, iako je HNS u svojim propisima predvidio mogućnost sklapanja ugovora o radu kao opciju između profesionalnog nogometaša i kluba, kako je Zakonom o sportu koji je trenutno na snazi (u daljnjem tekstu: ZOS) definirano da profesionalni sportaš, pored ugovora o radu, može imati sklopljen s klubom i ugovor o profesionalnom igranju, trenutno u hrvatskom nogometu imamo od cca 250 registriranih nogometaša u Prvoj HNL svega nekolicinu koji imaju ugovor o radu, dok drugi imaju ugovor o profesionalnom igranju (kao ugovor građanskoga prava), čime dolazi do diskriminacije jednih nogometaša spram drugih jer nisu svi nogometaši u poziciji uvjetovati klubu da žele imati ugovor o radu. Upravo stoga je važno da zakonodavac prepozna da je ovdje riječ o radnopravnom odnosu i da takav odnos mora biti radnopravni uz uvažavanje specifičnosti sporta Za istaknuti je da je Republika Hrvatska jedna od posljednjih zemalja EU koja nema zakonom jasno i precizno propisano da je pravni odnos između profesionalnog sportaša i kluba s kojim sportaš ima sklopljen ugovor zapravo ništa drugo nego radni odnos, profesionalnog sportaša-radnika, s jedne strane i kluba-poslodavca, s druge strane, što je po našem mišljenju nedopustivo, osobito kad se uzme u obzir da je ovo pitanje kvalitetno rješeno i u dosta zemalja koje nisu članice EU. Naravno, također smo mišljenja, a što je slučaj i u drugim zemljama EU, da je u okviru novog zakona o sportu potrebno rješiti „problem“ specifičnosti radnog odnosa između profesionalnog sportaša i kluba , počevši od činjenica da u okviru tog radnog odnosa zasigurno ne mogu postojati ista ograničenja vezana za mogćnost sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme kao ona koja postoje u smislu Zakona o radu pa do toga da odredbe o radnom vremenu jednog profesionalnog sportaša zasigurnu moraju odudarati od odredbi o radnog vremena radnika zaposlenog u nekoj drugoj djelatnosti. Doista je nevjerovatna činjenica da je zakonodavac koji je ZOS-om izričito propisao kao mogućnost sklapanja ugovora o radu između profesionalnog sportaša i kluba , u samom tekstu postojećeg zakona propustio dalje definirati posebnosti tog radnog odnosa, a još je nevjerovatnije da takav propust u tekstu ZOS-a egzistira već godinama, a da zakonodavac u tom smislu nije vršio nikakve intervencije. Slijedom svega navedenog, kao i činjenice da su nesporno potrebne određene suštinske izmjene vezano za ostale glave ZOS-a, predlažemo (kao uvodno) normativno rješenje u smislu donošenja novog Zakona o sportu.“ Prihvaćen U predmetnim nacrtu detektiran je problem nedovoljno i nepotpuno definiranog radnopravnog statusa profesionalnih športaša i trenera te je cilj urediti radnopravni status športaša i trenera profesionalaca na način da ugovorni odnos između športskog kluba i profesionalnog športaša ili trenera kojemu je to osnovno zanimanje ima elemente radnoga odnosa koji će biti utemeljen na ugovoru o radu uz prihvaćanje specifičnosti športa, kao i načela te propisa krovnih športskih udruženja te međunarodnih i nacionalnih športskih saveza za svaki šport. Kako je predloženo već planirano u posebnim ciljevima predmetnog nacrta, razmatrat će se prilikom izrade Nacrta prijedloga Zakona o športu.