Izvješće o provedenom savjetovanju - Nacrt prijedloga Zakona o državljanima država članica EGP-a i članovima njihovih obitelji

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Ured pučke pravobraniteljice NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O DRŽAVLJANIMA DRŽAVA ČLANICA EUROPSKOG GOSPODARSKOG PROSTORA I ČLANOVIMA NJIHOVIH OBITELJI Navedenim zakonom se propisuju uvjeti ulaska, kretanja, boravka i rada državljana država članica EGP-a i članova njihovih obitelji te se u hrvatsko zakonodavstvo preuzima Direktiva 2004/38/EZ EP I Vijeća od 24.travnja 2004. o pravu građana unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice (u daljnjem tekstu: Direktiva). Ona određuje uvjete pod kojima navedene kategorije ostvaruju pravo na slobodno kretanje i boravište unutar područja država članica, a regulira i pravo ulaska navodeći da se ta prava mogu ograničiti zbog javnog poretka, javne sigurnosti ili javnog zdravlja, i to odbijanjem ulaska, protjerivanjem i prisilnim udaljenjem u državu članicu EGP-a. Pri tome, sloboda kretanja predstavlja jedan od temelja Europske unije, a iznimke od tog načela moraju se tumačiti strogo (C-139/85, Kempf, stavak 13. i C-33/07, Jipa, stavak 23). Smatramo, međutim, da je RH ovim zakonom predvidjela suviše velika ograničenja slobode kretanja. Nije prihvaćen Poglavlje VI. Direktive 2004/38 propisuje samo opće kriterije za ograničenje kretanja građana EGP-a (npr. gospodarska situacija ne može predstavljati razlog za ograničenje kretanja), odnosno propisuje mali vrlo mali broj konkretnih pravila za ograničenje kretanja (npr. rok za napuštanje države ne može biti kraći od 30 dana). Kako bi pomogla državama članicama, Europska komisija je donijela smjernice za primjenu Direktive 2004/38, koje su isto tako općenite i samo pojašnjavaju opće kriterije propisane Direktivom. Zbog toga, države članice moraju u svojim nacionalnim zakonodavstvima same propisati konkretna pravila za ograničenje kretanja u skladu s općim kriterijima koji su propisani Direktivom i smjernicama.
2 Ured pučke pravobraniteljice II. ULAZAK I IZLAZAK DRŽAVLJANINA DRŽAVE ČLANICE EGP-a I ČLANA NJEGOVE OBITELJI   , Članak 9. Odredba čl. 54 st. 1. navodi da državljani države članice EGP-a i članovi njihovih obitelji mogu biti uhićeni, privedeni i zadržani najdulje 24 sata ako je potrebno donijeti rješenje o odbijanju ulaska ili rješenje o protjerivanju ili je potrebno izvršiti prisilno udaljenje dok je stavkom 2. predviđeno da ukoliko se prisilno udaljenje ili odlazak s graničnog prijelaza ne može izvršiti u tom roku, oni mogu biti zadržani još najdulje 48 sati ako se opravdano očekuje da će se prisilno udaljenje ili odlazak s graničnog prijelaza moći izvršiti u tom roku. Međutim članak 9. predviđa da državljani EGP-a i članovi njihovih obitelji kojima se odbija ulazak u RH, a njihov odlazak s graničnog prijelaza u zemlju nije moguć, mogu na tom graničnom prelazu ostati osam dana, te da će tehničke uvjete za boravak na prijelazu pravilnikom utvrditi ministar nadležan za unutarnje poslove. Također predviđa da ukoliko se u navedenom roku od osam dana ne realizira odlazak da se primjenjuju mjere za ograničenje ulaska i boravka, znači može se donijeti rješenje o protjerivanju, prisilnom udaljenju, ograničenju slobode kretanja smještajem u prihvatni centar za strance. Pri tome nije jasno definiran njihov status tijekom navedenih osam dana, odnosno jesu li tada lišeni slobode kretanja i temeljem kojeg propisa. Nije prihvaćen Građaninu EGP-a ne može se odbiti ulazak ako na bilo koji način dokaže da je građanin EGP-a, bez obzira što nema ispravu o identitetu. Međutim, građaninu EGP-a mora se odbiti ulazak ako predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Takvom građaninu EGP-a je odlukom o odbijanju ulaska ograničeno kretanje u smislu Direktive, ali to ne znači da je u detenciji ili da je zadržan bilo koji drugi način. On i dalje ima status građanina EGP-a koji nije ušao u RH i nalazi se na graničnom prijelazu (npr. u zračnoj luci), dok se ne osigura njegov odlazak s graničnog prijelaza. Kao primjer navodimo situaciju kada je građaninu EGP-a za kojeg postoje saznanja da se bavi terorističkom djelatnošću donesena odluka o odbijanju ulaska. Takav građanin EGP-a nije ušao u RH i ima pravo pokretanja upravnog spora protiv rješenja o odbijanju ulaska.
3 Ured pučke pravobraniteljice NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O DRŽAVLJANIMA DRŽAVA ČLANICA EUROPSKOG GOSPODARSKOG PROSTORA I ČLANOVIMA NJIHOVIH OBITELJI, VIII. OGRANIČENJE ULASKA I BORAVKA Imajući na umu da pravo Europske unije zahtjeva da se iznimke od načela slobode kretanja državljana država članica EGP-a i članova njihovih obitelji trebaju tumačiti strogo i biti isključivo temeljene na osobnom ponašanju pojedinaca, uz poštivanje načela proporcionalnosti, te da izrijekom ne predviđa ograničenje njihove slobode kretanja smještajem u prihvatne centre, smatramo neopravdanim propisati takva ograničenja nacionalnim zakonom, posebice na ovako represivan način. Iako nije izričito navedena kao mjera ograničenja ulaska i boravka, predviđa se i mjera ograničavanja slobode kretanja smještajem u prihvatni centar za strance. Međutim, Direktiva uopće ne predviđa takvu mjeru. Štoviše, Zakonom o državljanima EGP-a predviđeni razlozi i maksimalno trajanje mjere, iznimno su represivni. Primjerice, među moguće razloge za ograničavanje slobode kretanja smještajem u prihvatni centar za strance navodi se okolnost da državljani EGP-a i članovi njihovih obitelji nemaju osiguran smještaj ili ne posjeduju dovoljno financijskih sredstava (čl. 57. st.2.). Međutim, Direktiva izričito propisuje da se radnicima i samozaposlenim osobama, koji su jedna od kategorija državljana država članica EGP-a na koje se Direktiva odnosi, prilikom odobravanja boravka ne uzima u obzir uvjet „dostatnih sredstava“. Iako se u odnosu na ostale kategorije državljana EGP-a i članova njihovih obitelji može provjeriti imaju li „dostatna sredstva“, odnosno jesu li postali „nerazumni teret za sustav socijalne pomoći“, to se smije činiti samo na način da se preispita radi li se o privremenim poteškoćama i uzme u obzir trajanje boravišta, osobne okolnosti i iznos odobrene pomoći. Nadalje, neposjedovanje isprave o identitetu ili putne isprave također se smatra mogućim razlogom za ograničavanje slobode kretanja smještajem u prihvatni centar za strance (čl. 57. st.2.). Međutim, niti u tom slučaju Direktiva ne inzistira na posjedovanju tih isprava čak ni kod ulaska u državu članicu, već dopušta se da se pravo slobode kretanja i boravka dokaže i nekim drugim sredstvima, pa nije opravdano to predviđati kao mogući razlog za ograničavanje slobode kretanja. Stoga nije jasno zašto sva ta jamstva iz Direktive nisu poštivana pri predviđanju razloga za ograničavanje slobode kretanja smještajem u prihvatni centar za strance. Također se predviđanju okolnosti koji nedvojbeno upućuju na rizik izbjegavanja obveze napuštanja RH, a time i postaju razlozi za ograničenje slobode kretanja (čl. 57. st. 3.) što je u suprotnosti načelu proporcionalnosti iz Direktive koja uz navedeno također traži i da se mjere ograničenja temelje isključivo na osobnom ponašanju pojedinca koje mora predstavljati stvarnu, trenutačnu i značajnu opasnost koja ugrožava neki temeljni interes društva (čl. 27. Direktive). Nije prihvaćen Nastavno na obrazloženje dano u odgovoru 1, ističemo da sve države članice imaju u svojem nacionalnom zakonodavstvu, između ostalog, propisana pravila o smještaju građana EGP-a u deportacijske centre, iako takva pravila nisu propisana Direktivom. EU ima cjelovit i uravnotežen sustav vraćanja državljana trećih zemalja koji nezakonito borave, uključujući detenciju stranaca u postupku prisilnog udaljenja. Ovaj sustav, zasigurno jedinstven u svijetu, uravnotežen je sustav, jer podjednako uvažava opravdane interese država članica da udalje iz EU strance koji nezakonito borave, a istovremeno maksimalno zaštićuju strance od nerazmjernog zadiranja država članica u njihove EU pravom zaštićene interese (npr. pravo na obiteljski život). Sustav je konačno uspostavljen kada je donesena Direktiva o povratku 2008/115. Prije donošenja Direktive o povratku na vraćanje državljana trećih zemalja, uključujući detenciju u svrhu prisilnog udaljenja, primjenjivala su se (na odgovarajući način) upravo pravila iz poglavlja VI. Direktive 2004/38, na kojima se temeljila praksi država članica i praksa Europskog suda za ljudska prava. U važećem Zakonu o strancima, u dijelu koji se odnosi na građane EGP-a (poglavlje X.), za detenciju građana EGP-a i sada se primjenjuju (na odgovarajući način) odredbe o detenciji državljana trećih zemalja. Ne vidimo nikakvog razloga da se u Nacrtu za detenciju građana EGP-a ne propišu pravila analogna pravilima za detenciju državljana trećih zemalja, budući da su ta pravila dogovorena u EU, nisu restriktivna nego uravnotežena jer promatrana kao cjeloviti sustav podjednako uvažavaju interese država članica i interese stranaca, a u primjeni detencije sve fizičke osobe moraju imati jednaka prava (sukladno međunarodnim i europskim propisima o detenciji). Prigovori o prevelikoj restriktivnosti pojedinih razloga za detenciju koji su predviđeni u članku 57. (neposjedovanje isprava, nemogućnost smještaja, neposjedovanje financijskih sredstva) nisu opravdani, jer ne promatraju detenciju kao cjeloviti sustav. Zapravo, kriteriji iz članka 57. (neposjedovanje isprava itd.) nisu razlozi za detenciju, nego okolnosti koje upućuju na postojanje razloga za detenciju. Razlog za detenciju nije pravno definiran (kao što nije pravno definiran niti pojam javnog poretka), a ovi kriteriji samo pomažu da se u svakom konkretnom slučaju pomoću metode individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti (članak 44.) utvrdi postoji li rizik od izbjegavanja radi primjene detencije. Ako se kriteriji iz članka 57. promatraju samostalno, odnosno izvan konteksta cjelokupnog sustava detencije, mogu se činiti restriktivnim. Međutim, oni su već dogovoreni unutar EU upravo u cilju olakšavanja dokazivanja postojanja razloga za detenciju pred sudovima i drugim žalbenim tijelima. Ovi kriteriji su zapravo i jedini instrument kojim se štiti interes država članica u primjeni detencije. S druge strane, unutar sustava detencije postoji puno više drugih instrumenata kojima se štite interesi stranaca. Navodimo samo neke takve odredbe iz Nacrta: - odluka o ograničenju kretanja mora se donijeti na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti (članak 44.), - prilikom donošenja rješenja o protjerivanju mora se uzeti u obzir duljina boravka, starosna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njegove socijalne i kulturne integracije u Republici Hrvatskoj, njegove veze s državom podrijetla te njegovo osobno ponašanje (članak 45.), - stranca se može smjestiti u centar ako se prisilno udaljenje ne može osigurati blažim mjerama (članak 55.), - smještaj u centru može trajati samo najkraće vrijeme koje je potrebno za prisilno udaljenje i dok su u tijeku aktivnosti radi prisilnog udaljenja koje se izvršavaju s dužnom pažnjom (članak 55) - odmah po donošenju rješenja o smještaju u centar upravnom sudu će se dostaviti spisi predmeta o smještaju u centar, koji će u roku od pet dana od dana dostave spisa predmeta donijeti odluku kojom se rješenje o smještaju ukida ili potvrđuje, a ovaj postupak se ponavlja svaka tri mjeseca (članak 59), - stranca će se odmah otpustiti iz centra kada prestane postojati bilo koji razlog za detenciju (članak 63.), - za smještaj maloljetnika i obitelji u centar propisuju se posebna pravila (članak 64.). Vezano za prigovor da su kriteriji iz članka 57. Nacrta (neposjedovanja isprava, neposjedovanje financijskih sredstva i nemogućnost smještaja) u suprotnosti s drugim odredbama Direktive (npr. jer se financija sredstva ne smiju se uzimati u obzir prilikom odobravanja boravka, neposjedovanje isprava ne smije se uzimati u obzir prilikom odobravanja ulaska), važno je za napomenuti da građani EGP-a kojima je određena detencija u svrhu prisilnog udaljenja više nemaju slobodu kretanja. Naime, takvim strancima je prethodno već doneseno rješenje o protjerivanju kojim im je ukinuto pravo na zakoniti boravak u RH (članak 46. stavak 1.), koje rješenje se mora temeljiti na pravomoćnoj presudi suda (članak 46. stavak 4.).