Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Kuća ljudskih prava Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Općeniti komentar uz Prijedlog Zakona: Kuća ljudskih prava Zagreb pozdravlja predložene izmjene Zakona. Iako je svrha ovog Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku usklađivanje domaćeg zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije kao i ostvarivanja načela ekonomičnosti te otklanjanja nedostataka i dvojbi koje proizlaze iz trenutno važećeg teksta, Kuća ljudskih prava Zagreb koristi priliku javnog savjetovanja u odnosu na izmjene ZKP-a kako bi ukazala na uočene nedostatke predloženih izmjena koje je nužno adresirati radi potpunog transponiranja Direktiva te učinkovitog i efikasnog vođenja kaznenog postupka usmjerenog na zaštitu procesnih prava osumnjičenika, okrivljenika, kao i žrtava. U nastavku se nalaze prijedlozi izmjena pojedinačnih članaka Zakona o kaznenom postupku kao i prijedlozi novog teksta: 1.) Članak 6. Predlaže se izmjena članka 6. stavka 1. ZKP-a na način da se iza riječi “vjeri” dodaje riječ “državljanstvu”. OBRAZLOŽENJE: S obzirom da članak 6. stavak 1. navodi zatvoren krug diskriminacijskih osnova, predlaže se dodavanje osnove “državljanstva” kao jedne od zabranjenih osnova diskriminacije. Budući da je smisao članka 6. zabrana svekolike diskriminacije i nesnošljivosti prema pripadnicama određenih društvenih skupina ili koji djele određene zajedničke karakteristike, smatramo da je osnova državljanstva neopravdano ispuštena. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 6. (1) U postupku uređenom ovim Zakonom, zabranjena je diskriminacija sukladno pripadnosti rasi, etničkoj pripadnosti, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, državljanstvu, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovnom stanju, članstvu u sindikatu, obrazovanju, društvenom položaju, bračnom ili obiteljskom statusu, dobi, zdravstvenom stanju, invaliditetu, genetskom naslijeđu, rodnom identitetu, izražavanju ili spolnoj orijentaciji. (2) Zabranjeno je da se prema okrivljeniku, svjedoku ili drugoj osobi primijene medicinske intervencije ili da im se daju takva sredstva kojima bi se utjecalo na njihovu volju pri davanju iskaza, niti se smije upotrijebiti sila, prijetnja ili druga slična sredstva. (3) Iskaz pribavljen protivno stavcima 1. i 2. ovoga članka, ne može se upotrijebiti kao dokaz u postupku. 2.) Članak 7. U članku 7. stavku 2. točki 3. briše se zarez te dodaju riječi “ili ako nema dovoljno financijskih sredstava da plati branitelja, imenovat će mu se branitelj na teret proračunskih sredstava u skladu sa zakonom.” OBRAZLOŽENJE: S obzirom da se člancima 72.a. i 72.b. osigurava da uhićenici, osumnjičenici odnosno okrivljenici slabog imovinskog stanja ne budu u nepovoljnijem položaju u odnosu na one boljeg imovinskog stanja, smatramo kako bi se sve uhićenike trebalo upozoriti da imaju pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, kako bi mogli ostvariti pravo na branitelja već u najranijoj fazi postupka u skladu sa zahtjevima Direktive 2016/1919/EU. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 7. (1) Sa svakim uhićenikom i okrivljenikom mora se postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo. (2) Uhićenik mora biti odmah: 1) na njemu razumljiv način obaviješten o razlozima uhićenja, 2) poučen da nije dužan iskazivati, 3) poučen da ima pravo na stručnu pomoć branitelja kojega može sam izabrati ili ako nema dovoljno financijskih sredstava da plati branitelja, imenovat će mu se branitelj na teret proračunskih sredstava u skladu sa zakonom, 4) poučen da će nadležno tijelo, na njegov zahtjev, o uhićenju izvijestiti njegovu obitelj ili drugu osobu koju on odredi, 5) poučen o drugim pravima propisanim ovim Zakonom. 3.) Članak 33. Mijenja se članak 33. stavak 1. na način da se brišu riječi “odrediti sebi zamjenika između sudaca tog suda, a ako to nije moguće”, briše se zarez te se iza riječi “zatražiti” briše riječ “će” i dodaje se nakon riječi “suda da” riječ “mu”. OBRAZLOŽENJE: Imajući u vidu smisao instituta “izuzeća sudaca” kao i osoba koje su ovlaštene o navedenom odlučivati kako bi se izuzele one osobe čija je nepristranost dovedena u pitanje odnosno osigurati objektivnost i nepristranost onog suca koji će odlučivati o zahtjevu, smatramo da u svim slučajevima kada se zahtijeva izuzeće predsjednika suda, da on sam ne bi trebao sebi imenovati zamjenika koji će odlučivati u navedenoj pravnoj stvari nego prepustiti predsjedniku neposredno višeg suda da imenuje takvu osobu, koja će objektivno i na nepristran način odlučiti o navedenom zahtjevu. Navedena odredba prema kojoj će predsjednik suda sam sebi imenovati zamjenika, protivna je Ustavu RH koji jamči neovisnost i nepristranost sudaca kada odlučuje o pojedinačnim pravima ili obvezama odnosno sumnji ili optužbi za kazneno djelo. Time se ozbiljno dovodi u pitanje nepristranost i objektivnost onog suca kojeg je predsjednik suda izabrao. Budući da smatramo da navedena odredba nije u skladu s Ustavom pa i samim ZKP-om, predlažemo njezino brisanje i analognu primjenu odredbi kada se traži izuzeće državnog odvjetnika (članak 37. stavak 3. ZKP-a) PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 33. (1) Sudac ili sudac porotnik čim sazna da postoji koji od razloga za isključenje iz članka 32. stavka 1. ovog Zakona, dužan je prekinuti svaki rad na tom predmetu i o tome izvijestiti predsjednika suda, koji će mu odrediti zamjenu. Ako je riječ o isključenju predsjednika suda, on će zatražiti od predsjednika neposredno višeg suda da mu odredi zamjenu. (2) Ako sudac ili sudac porotnik smatra da postoje druge okolnosti koje opravdavaju njegov otklon (članak 32. stavak 2.), izvijestit će o tome predsjednika suda. 4.) Članak 35. U članak 35. stavku 1. iza riječi “predsjednika suda” dodaje se točka, a brišu se riječi “ili sudac kojeg je predsjednik suda sebi odredio kao zamjenika između sudaca tog suda.” OBRAZLOŽENJE: Vidi obrazloženje uz članak 33. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 35. (1) O zahtjevu za izuzeće iz članka 34. ovog Zakona odlučuje predsjednik suda. Ako se traži izuzeće i predsjednika suda, odluku o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika donosi zamjenik predsjednika suda. (2) Ako se traži izuzeće predsjednika suda, odluku o izuzeću donosi predsjednik neposredno višeg suda, a ako se traži izuzeće predsjednika Vrhovnog suda, odluku o izuzeću donosi vijeće od pet sudaca tog suda. Protiv tih odluka žalba nije dopuštena. (3) Prije donošenja rješenja o izuzeću pribavit će se izjava suca, suca porotnika, odnosno predsjednika suda, a prema potrebi provest će se i drugi izvidi. (4) Protiv rješenja kojim je odlučeno o zahtjevu za izuzeće nije dopuštena posebna žalba. (5) Ako je zahtjev za otklon iz članka 32. stavka 2. ovog Zakona podnesen suprotno odredbama članka 34. stavka 4. i 5. ovog Zakona, zahtjev će se odbaciti u cijelosti, odnosno djelomično. Protiv rješenja kojim se zahtjev odbacuje žalba nije dopuštena. Rješenje kojim se zahtjev odbacuje donosi predsjednik suda, a na raspravi vijeće. U donošenju tog rješenja može sudjelovati sudac čije se izuzeće traži. 5.) Članak 65. U članku 65. stavak 3. iza riječi “drug” dodaju se riječi “životni partner ili neformalni životni partner”. OBRAZLOŽENJE: Iako Zakon o kaznenom postupku u nekoliko svojih članaka pravno izjednačava bračne i izvanbračne drugove sa životnim partnerstvom i neformalnim životnim partnerstvom, i dalje u pojedinim odredbama su potonji izostavljeni. Radi ujednačavanja zakonskog teksta kao i otklanjanja dvojbi koje bi mogle proisteći iz zakonskog teksta, predlaže se da izričito navedu životni partneri i neformalni životni partneri kao zajednice izjednačene s onom bračnom odnosno izvanbračnom. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 65. (1) Okrivljenik može imati branitelja prije početka i tijekom cijelog kaznenog postupka te postupka o izvanrednim pravnim lijekovima u skladu s ovim Zakonom, kao i u postupku izvršenja kazne, mjera upozorenja ili sigurnosnih mjera sukladno posebnim propisima. (2) Okrivljenika se odmah po uhićenju ili poduzimanju druge radnje za koju to predviđa ovaj Zakon, mora poučiti da ima pravo uzeti branitelja i da branitelj može biti prisutan njegovu ispitivanju. Okrivljenika koji izjavi da ne želi uzeti branitelja, tijelo kaznenog postupka dužno je upoznati na jednostavan i razumljiv način sa značenjem prava na branitelja i posljedicama odricanja od tog prava. Ako okrivljenik i nakon toga ne želi uzeti branitelja, može se nastaviti s poduzimanjem radnje, osim kada okrivljenik po zakonu mora imati branitelja. Odricanje od prava na branitelja mora biti izričito, nedvosmisleno i u pisanom obliku. (3) Branitelja okrivljeniku, osim ako se on tome izričito protivi, mogu uzeti i njegov zakonski zastupnik, bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, srodnik u ravnoj lozi, brat, sestra, posvojitelj, posvojenik, uzdržavatelj, uzdržavani, smještena osoba ili udomitelj. (4) Za branitelja se može uzeti samo odvjetnik, a odvjetnika može zamijeniti odvjetnički vježbenik s položenim pravosudnim ispitom u postupku pred općinskim sudom za kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina. Pred županijskim sudom branitelj može biti samo odvjetnik. U postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora branitelj po službenoj dužnosti ili na teret proračunskih sredstava može biti samo odvjetnik koji ima praksu od najmanje osam godina kao odvjetnik ili kao dužnosnik u pravosudnom tijelu. 6.) Članak 70. U članku 70. stavku 1. iza riječi “drug” dodaju se riječi “životni partner ili neformalni životni partner”. OBRAZLOŽENJE: Vidi obrazloženje uz članak 65. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 70. (1) Branitelj ne može biti žrtva, oštećenik, bračni, odnosno izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner žrtve ili oštećenika, privatnog tužitelja ili oštećenika kao tužitelja ni njihov srodnik u ravnoj lozi do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj lozi do četvrtog stupnja ili po tazbini do drugog stupnja. (2) Branitelj ne može biti ni osoba koja je pozvana kao svjedok, osim ako je prema ovom Zakonu oslobođena dužnosti svjedočenja i izjavila da neće svjedočiti ili ako se branitelj ispituje kao svjedok u slučaju iz članka 284. točke 2. ovog Zakona. (3) Branitelj ne može biti ni osoba koja je u istom predmetu postupala kao sudac, državni odvjetnik, istražitelj ili policijski službenik, ili je u istom predmetu osumnjičena. (4) Branitelj ne može biti odvjetnik protiv kojeg je započeo kazneni postupak zbog osnovane sumnje da je primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca. (5) Ako podaci iz spisa ukazuju na ozbiljnu vjerojatnost da je branitelj primanjem novca ili imovine od okrivljenika počinio ili bio sudionik u kaznenom djelu pranja novca iz članka 265. stavka 1. do 4. Kaznenog zakona, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika, sud mu može rješenjem uskratiti pravo na zastupanje u tom predmetu. 7.) Članak 98. Iza stavka 1. dodaje se stavak 2. koji glasi: (2) Mjere opreza mogu se odrediti i ako je potrebno spriječiti nasilje, osigurati zaštitu zdravlja i sigurnosti žrtve te otkloniti okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela, a izriču se radi otklanjanja ugroženosti žrtve. Dosadašnji stavci 2., 3., 4., 5., 6., 7. postaju 3., 4., 5., 6., 7., 8. U dosadašnjem stavku 3. koji je postao stavak 4. iza riječi “drugom” dodaju se riječi “životnim partnerom ili neformalnim životnim partnerom”. OBRAZLOŽENJE: Iako je važeći Zakon o kaznenom postupku i dalje većinski orijentiran na pravima osumnjičenika, nesporno je da se zadnjih nekoliko izmjena ZKP-a sve veća važnost pridaje prepoznavanju prava i potreba žrtava kaznenih djela. U svjetlu navedenog, žrtve se više ne promatra samo kao sredstvo za utvrđivanje činjenica već kao sudionike kaznenog postupka koja imaju određena prava i zajamčenu zaštitu od zastrašivanja i odmazde. Upravo zbog navedenog, Kuća ljudskih prava Zagreb predlaže izmjenu čl. 98. na način da se doda dodatni stavak koji će se odnositi na izricanje mjera opreza s ciljem zaštite žrtava kaznenih djela. U tom smislu predlaže se stavak dva koji će se isključivo odnositi na zaštitu žrtava kada nužno ne egzistira neki od razloga za izricanje mjere istražnog zatvora protiv osumnjičenika odnosno okrivljenika. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 98. (1) U slučaju kad postoje okolnosti iz članka 123. ovog Zakona zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor ili je taj zatvor već određen, sud i državni odvjetnik će, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, obrazloženim rješenjem odrediti primjenu jedne ili više takvih mjera. Pritom će se okrivljenik upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom. (2) Mjere opreza mogu se odrediti i ako je potrebno spriječiti nasilje, osigurati zaštitu zdravlja i sigurnosti žrtve te otkloniti okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog kaznenog djela, a izriču se radi otklanjanja ugroženosti žrtve. (3) Mjere opreza jesu: 1) zabrana napuštanja boravišta, 2) zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja, 3) obveza redovitog javljanja određenoj osobi ili državnom tijelu, 4) zabrana približavanja određenoj osobi, 5) zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, 6) zabrana obavljanja određene poslovne aktivnosti, 7) privremeno oduzimanje putne i druge isprave za prijelaz državne granice, 8) privremeno oduzimanje dozvole za upravljanje motornim vozilom, 9) zabrana uhođenja ili uznemiravanja žrtve ili druge osobe, 10) udaljenje iz doma. (4) Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti dom te pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim ili izvanbračnim drugom, životnim partnerom ili neformalnim životnim partnerom, roditeljima, djecom, posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog na štetu neke od tih osoba. Zabrana obavljanja poslovne aktivnosti može obuhvatiti i zakonitu profesionalnu djelatnost ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog u okviru te djelatnosti. (5) Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na nesmetano komuniciranje s braniteljem. (6) Mjere opreza mogu biti naložene prije i tijekom kaznenog postupka. Prije podizanja optužnice mjere opreza određuje, produljuje i ukida rješenjem državni odvjetnik, a sudac istrage kad odlučuje o istražnom zatvoru. Državni odvjetnik ili sudac istrage koji je mjeru odredio nadležan je za njezino produljenje ili ukidanje. Nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti odnosno izvršnosti presude te mjere određuje, produljuje i ukida prvostupanjski sud. (7) Mjere opreza mogu trajati dok za to postoji potreba, a najdulje do izvršnosti presude kada se radi o mjerama opreza koje su određene zbog postojanja okolnosti iz članka 123. stavka 1. točaka 1., 3. i 4. ovoga Zakona, odnosno najdulje do pravomoćnosti presude kada se radi o mjerama opreza koje su određene zbog postojanja okolnosti iz članka 123. stavka 1. točaka 2. i 5. ovoga Zakona. Trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora. Svaka dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, tijelo koje je odredilo mjeru opreza prije podizanja optužnice odnosno prvostupanjski sud, ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Ako je mjera opreza određena kao uvjet jamstva, kontrola produljenja mjere neće se provoditi. (8) Protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida mjera opreza stranke mogu izjaviti žalbu, koja ne zadržava izvršenje mjere. O žalbi do podizanja optužnice odlučuje sudac istrage odnosno izvanraspravno vijeće. 8.) Članak 100. U stavku 1. briše se veznik “i” i točka te se dodaju riječi “i žrtvi iz članka 98. stavka 2. ovog zakona. OBRAZLOŽENJE: Vidi obrazloženje iz čl. 98. PRIJEDLOG NOVOG TEKSTA: Članak 100. (1) Rješenje kojim nalaže mjeru opreza nadležno tijelo dostavlja, tijelu koje izvršava mjeru opreza i žrtvi iz članka 98. stavka 2. ovog zakona. (2) Mjeru opreza zabrane napuštanja boravišta, zabrane posjećivanja određenog mjesta ili područja, zabrane približavanja određenoj osobi i zabrane uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, privremenog oduzimanja putne i druge isprave za prijelaz državne granice, zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili druge osobe, udaljenja iz doma te privremenog oduzimanja dozvole za upravljanje motornim vozilom koju je odredio sud ili državni odvjetnik, izvršava policija. (3) Mjeru opreza obveze okrivljenika da se povremeno javlja određenoj osobi ili državnom tijelu izvršava policija ili drugo državno tijelo označeno u rješenju kojemu se okrivljenik mora javljati. (4) Mjeru opreza zabrane poduzimanja poslovnih aktivnosti izvršava tijelo nadležno za nadzor nad poslovnom aktivnosti. (5) Rješenje kojim se nalaže mjera opreza kod kaznenih djela kaznenopravne zaštite djece dostavlja se i nadležnom tijelu socijalne skrbi prema mjestu boravišta djeteta. (6) Ministar nadležan za pravosuđe, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za unutarnje poslove i ministra nadležnog za obranu, donosi propise kojima se uređuje način izvršenja mjera opreza. Nije prihvaćen Ministarstvo pravosuđa daje sljedeće odgovore: U odnosu na članak 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) Zakon o kaznenom postupku je usklađen s međunarodnim dokumentima koji reguliraju navedenu materiju te je predlagatelj mišljenja kako predmetnu odredbu nije potrebno mijenjati. U odnosu na članak 7. Zakonom o kaznenom postupku u pouci o pravima uhićenika u članku 108.a propisano je da se uhićenika obavještava o pravu na branitelja postavljenog s liste dežurnih branitelja. Predloženom odredbom stavka 4. članka 72.a Nacrta prijedloga propisano je da se uhićenika mora upoznati s pravom na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava prilikom uhićenja, odnosno čim je prije moguće nakon uhićenja, a osumnjičenika prilikom poduzimanja radnji za koje mu se priznaje navedeno pravo. U odnosu na članak 33. Predmetni članak 33. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku propisuje situaciju u kojoj će predsjednik suda čim sazna za koji od razloga za isključenje iz članka 32. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku prekinuti rad na tom predmetu te odrediti drugog suca tog suda koji će dalje postupati u tom predmetu. Zamjenik predsjednika suda nije osoba koja odlučuje o zahtjevu za izuzeće predsjednika suda nego se predsjednik sam isključuje od postupanja u tom predmetu. Članak 35. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku propisuje da o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika odlučuje predsjednik suda. Ako je istovremeno zatraženo i izuzeće predsjednika suda, odluku o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika donosi zamjenik predsjednika suda ili sudac kojeg je predsjednika suda sebi odredio kao zamjenika između sudaca tog suda, a odluku o izuzeću predsjednika suda donosi predsjednik neposredno višeg suda. Slijedom navedenoga, zamjenik predsjednika suda ne odlučuje o zahtjevu za izuzeće predsjednika suda. U odnosu na članak 35. Predmetni članak 35. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku propisuje da o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika odlučuje predsjednik suda. Ako je istovremeno zatraženo i izuzeće predsjednika suda, odluku o zahtjevu za izuzeće predsjednika vijeća, suca ili suca porotnika donosi zamjenik predsjednika suda ili sudac kojeg je predsjednika suda sebi odredio kao zamjenika između sudaca tog suda, a odluku o izuzeću predsjednika suda donosi predsjednik neposredno višeg suda. Slijedom navedenoga, zamjenik predsjednika suda ne odlučuje o zahtjevu za izuzeće predsjednika suda. U odnosu na članak 65. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2011. (Narodne novine broj 80/11) u članku 48. propisano je da se odredbe članka 49., članka 55. stavka 6., članka 65. stavka 3., članka 70. stavka 1., članka 98. stavka 3., članka 285. stavka 1. točke 1., članka 389. stavka 2., članka 464. stavka 2., članka 552. stavka 1. i članka 555. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 152/08. i 76/09.) primjenjuju na članove svih zajednica iz članka 18. ovog Zakona kojim se mijenja članak 202. stavak 33. (sadašnji stavak 34.), a kojim je definiran pojam zajednice koji obuhvaća izvanbračnu i istospolnu zajednicu. Prema definiciji koja proizlazi iz posebnih propisa koji reguliraju formalno i neformalno partnerstvo, navedena partnerstva se ubrajaju u istospolnu zajednicu. U odnosu na članak 70. Vidi odgovor uz članak 65. U odnosu na članak 98. Zaštita žrtve kaznenog djela omogućena je primjenom mjera opreza iz kataloga mjera opreza propisanog u članku 98. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku koje se, radi zaštite žrtve, mogu odrediti iz osnove utvrđene opasnosti od ponavljanja djela ili opasnosti da će okrivljenik dovršiti pokušano kazneno djelo, što će državni odvjetnik i sud u svakoj pojedinoj situaciji procijeniti te mjeru opreza konkretizirati i odrediti ju sukladno okolnostima određenog predmeta. U vezi stavka 3. koji je postao stavak 4. ističemo da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2011. (Narodne novine broj 80/11) u članku 48. propisano je da se odredbe članka 49., članka 55. stavka 6., članka 65. stavka 3., članka 70. stavka 1., članka 98. stavka 3., članka 285. stavka 1. točke 1., članka 389. stavka 2., članka 464. stavka 2., članka 552. stavka 1. i članka 555. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (»Narodne novine«, br. 152/08. i 76/09.) primjenjuju na članove svih zajednica iz članka 18. ovog Zakona kojim se mijenja članak 202. stavak 33. (sadašnji stavak 34.), a kojim je definiran pojam zajednice koji obuhvaća izvanbračnu i istospolnu zajednicu. Prema definiciji koja proizlazi iz posebnih propisa koji reguliraju formalno i neformalno partnerstvo, navedena partnerstva se ubrajaju u istospolnu zajednicu. U odnosu na članak 100. S obzirom na povezanost s primjedbom na članak 98. Zakona o kaznenom postupku, upućujemo na odgovor koji je Ministarstvo pravosuđa dalo uz navedeni članak.
2 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Hrvatska odvjetnička komora iznosi primjedbe u odnosu na članke 20., 21., 34. i 40. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. 1) U odnosu na članak 20. i 21. ZID ZKP-a (članak 123. st. 2. i 133.a ZKP) Predloženom dopunom stavka 2. članka 123. ZKP-a i novim člankom 133.a ZKP-a ukidaju se rokovi obligatornog istražnog zatvora u situaciji kad je protiv okrivljenika donesena nepravomoćna osuđujuća kazna zatvora u trajanju od pet godina ili teža. U tim slučajevima neovisno o najduljim rokovima trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP-a, dakle i po njihovom proteku, uvijek će se odrediti ili produljiti istražni zatvor te će taj istražni zatvor trajati do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne. Smatramo da predloženo rješenje nije u skladu s postojećim sustavom rokova koji služe da discipliniraju kako prvostupanjske tako i drugostupanjske sudove. Naime, ovime se krši načelo razmjernosti i smisao istražnog zatvora koji ni u kom slučaju ne može biti istoznačan s izdržavanjem kazne jer se u svim odlukama Ustavnog suda RH naglašava da se mora paziti da osoba u istražnom zatvoru provede najkraće nužno vrijeme. Na ovaj način, ukidanjem rokova obligatornog istražnog zatvora i novim člankom 133.a zadržavanje u istražnom zatvoru i prije pravomoćnosti presude pretvara se u izdržavanje kazne zatvora formulacijom “ …a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne .” 2) U odnosu na članak 34. ZID ZKP-a ( čl.350. st. 2. i 3. ZKP) Predloženom izmjenom u članku 350. ZKP-a iza stavka 1. dodaju se novi stavci 2. i 3. prema kojima se prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza mora staviti tijekom izlaganja pred optužnim vijećem dok u kasnijoj fazi postupanja pred optužnim vijećem takav prijedlog mogu staviti samo ako su za razloge izdvajanja saznali nakon stavljanja prijedloga za izdvajanje. Ujedno se propisuje subjektivni rok od osam dana od primitka optužnice za podnošenje prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza u situaciji kada se postupak pred optužnim vijećem vodi po optužnici koja se odnosi na kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina a objektivni rok u tom slučaju je najkasnije prije početka sjednice optužnog vijeća. Hrvatska odvjetnička komora smatra da ne smije biti prekluzije kod podnošenja prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza. Naime, stranke ne smiju biti prekludirane u tome da podnesu prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza iz razloga što navedeni prijedlog nisu iznijele u izlaganju. Do propuštanja podnošenja navedenog prijedloga tijekom izlaganja može doći npr. zbog kratkoće vremena u kojem se imale na raspolaganju uvid u spis predmeta pa do prve sjednice optužnog vijeća nisu uočile da su određeni dokazi nezakoniti. Navedeno prvenstveno dolazi u obzir kod velikih spisa kao što su predmeti u radu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta gdje govorimo o spisma od nekoliko tisuća pa i desetina tisuća stranica. Ujedno se uvođenjem prekluzije na podnošenje prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza krši pravo na obranu odnosno pravo na pravično suđenje. Objektivni rok za podnošenje prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza kad se postupak vodi pred optužnim vijećem po optužnici koja se odnosi na kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, vezan je uz datum održavanja sjednice optužnog vijeća na koje se ne pozivaju stranke, pa je obrani nepoznato za kada je određena sjednica vijeća. Zato formulacija “…a najkasnije prije početka sjednice”, iako dobro zvuči jer je rok produžen, obrani (i okrivljenom) ništa ne znači. Stoga je u tom članku čl. 348. st. 2. još trebalo dodati da se o datumu sjednice mora obavijestiti obrana 8 dana prije sjednice. Također nije jasno je li u slučaju kad je nakon vraćanja optužnice, podignuta nova optužnica, stranke mogu isticati prigovore glede nezakonitosti dokaza i po novoj optužnici ili je to pravo iscrpljeno ako na prethodnom opužnom vijeću na kojem se ispitivala ranija optužnica bili odbijeni sa prijedlogom za izdvajanje nezakonitih dokaza. Stav je Hrvatske odvjetničke komore da se mora omogućiti isticanje tog prigovora jer se radi o novoj optužnici. Na tempu se ne bi gubilo jer ako su prigovori isti nema odugovlačenja (isti čas se odbijaju), a ako je nova optužnica doživjela bitne izmjene u bilo kojem pravcu onda obrana mora imati pravo na takav prigovor što je u skladu s načelo prava na obranu i pravično suđenje. 3) U odnosu na članak 40. ZID ZKP-a (čl.431. ZKP) U ZID ZKP predložena je dopuna članka 431. ZKP-a, dodavanjem nove točke 8. da se zapisnici o iskazima svjedoka odnosno zapisnici ili drugi dopisi o nalazu ili mišljenju vještaka mogu po procjeni novog predsjednika vijeća pročitati odnosno reproducirati, ako su vještak ili svjedoci ranije konfrotirani i ispitani na raspravi u prisutnosti stranaka, ali pred drugim predsjednikom vijeća. Smatramo da je neprihvatljivo da odluka o tome hoće li se svjedok ponovno ispitati ili će se njegov raniji iskaz koji je dan pred drugim predsjednikom vijeća pročitati odnosno reproducirati ovisi o procjeni suca. Naravno da je neodgovorno od strane obrane tražiti ponovno ispitivanje svjedoka pa kad se pojave pred sudom nemati niti jedno pitanje, no ovom predloženom dopunom grubo se krši načelo pravičnog suđenja i načelo neposrednosti. Načelo ekonomičnosti, na koje se poziva predlagatelj u obrazlaganju navedenog prijedloga, ne može i ne smije imati prednost pred načelima pravičnog suđenja i neposrednosti. Načelo neposrednosti moralo bi vrijediti i za novog suca ( vijeće ) jer on ocjenjuje ne samo iskaz nego i dojam koji netko ostavlja pri davanju iskaza a posebno ako sudac ili stranke imaju koje dodatno pitanje o meritumu. Rješenje bi bilo audio vizuelno snimanje rasprava na koji način bi se očuvalo načelo neposrednosti uz ovakvu dopunu čl.431. ZKP-a. Djelomično prihvaćen Ministarstvo pravosuđa daje sljedeće odgovore: U odnosu na članak 20. i 21. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Stavak 2. članka 123. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) dopunjuje se s obzirom na uočene dvojbe u praksi vezano uz mogućnost određivanja odnosno produljenja istražnog zatvora protiv okrivljenika kojemu se presudom izriče kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, te se, eksplicite, navodi da će se u tom slučaju, neovisno o najduljim rokovima trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP/08, dakle i po njihovom proteku, uvijek odrediti ili produljiti istražni zatvor protiv okrivljenika kojemu se presudom izriče kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Novim člankom 133.a otklanjaju se dvojbe uočene u praksi oko mogućnosti trajanja istražnog zatvora. Naime, kada je pri izricanju presude protiv okrivljenika određen obligatorni istražni zatvor pa najdulji rokovi trajanja istražnog zatvora isteknu, a presuda nije postala pravomoćna, okrivljenik će ostati u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne. U odnosu na članak 34. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Imajući u vidu da se u postupcima u kojima se optužnica odnosi na kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, sjednica optužnog vijeća održava bez pozivanja stranaka, smatramo opravdanim prihvatiti primjedbu u dijelu koji se tiče roka u kojem se može podnijeti prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza te propisati instruktivni rok od 15 dana od primitka optužnice za podnošenje prijedloga, a koji se smatra pravovremenim ako je podnesen do početka sjednice vijeća. U odnosu na novu optužnicu smatramo da predloženom izmjenom nije isključena mogućnost isticanja prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza. U odnosu na članak 40. Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Predloženom izmjenom nastoji se izbjeći odugovlačenje postupka ponovnim pozivanjem i ispitivanjem svjedoka koji su konfrontirani i ispitani na raspravi, ali pred drugim predsjednikom vijeća ne dovodeći pri tome u pitanje načelo pravičnog suđenja ni načelo neposrednosti jer su ti svjedoci već ranije neposredno ispitani. U praksi se želi izbjeći situacija u kojoj sud, zbog toga što stranke nisu suglasne da se iskazi svjedoka i vještaka pročitaju, ponovno ih poziva, a njihovo ponovno ispitivanje se, u konačnici, svodi na ponavljanje već danog iskaza bez ijednog novog pitanja ili nove okolnosti.
3 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM Opći komentar Iako članak 292. Zakona o kaznenom postupku nije predmet predloženih izmjena predlažemo propisati da se pogodnosti svjedočenja (ispitivanje bez prisutnosti suca i stranaka u posebnoj prostoriji putem tehničkih uređaja za prijenos slike i zvuka uz pomoć stručne osobe u prisutnosti osobe od povjerenja) odnose na svu djecu do 18 godine, kako to uređuju međunarodni dokumenti osobito Konvencija o pravima djeteta, Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci te Direktiva 2012/29/ EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela. Ujedno predlažemo da se propiše mogućnost ispitivanja djeteta svjedoka izvan suda, u vlastitom domu ili drugom posebno opremljenom prostoru, i u slučajevima koji nisu obuhvaćeni odredbama Zakona o sudovima za mladež. Nije prihvaćen Ministarstvo pravosuđa smatra da je Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) usklađen s navedenim međunarodnim dokumentom i Direktivom. Zakonom o kaznenom postupku je predviđeno da se u odnosu na djecu od 16 do 18 godina, uvijek može odrediti ispitivanje putem audio – video uređaja ako sud to ocijeni potrebnim, pri tome uvijek vodeći računa o zaštiti djeteta i njegovoj zrelosti.
4 Kuća ljudskih prava Zagreb IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 2. Predlaže se da se u članku 2. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a iza članka 3. ZKP-a doda novi članak 3.a i 3.b koji glasi: “Članak 3.a. Sud i druga državna tijela poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da se, dok god se osumnjičeniku ili optuženiku ne dokaže krivnja u skladu sa zakonom, u izjavama za javnost tijela javne vlasti i sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za tu osobu ne navodi da je kriva. Time se ne dovode u pitanje radnje kaznenog progona kojima je cilj dokazati krivnju osumnjičenika ili optuženika ni privremene odluke postupovne prirode koje donose sudska ili druga nadležna tijela i koje se temelje na sumnji ili inkriminirajućim dokazima. U slučaju kršenja obveze određene u stavku 1. ovog članka da se za osumnjičenike ili optuženike ne navodi da su krivi, provode se nezavisne istrage u skladu sa zakonom. Obveza utvrđena u stavku 1. ovog članka da se za osumjičenike ili optuženike ne navodi da su krivi ne sprečava tijela javne vlasti da u javnosti šire informacije o kaznenom postupku ako je to izričito potrebno iz razloga povezanih s kaznenom istragom ili s javnim interesom. Članak 3.b Sud i druga državna tijela poduzimaju odgovarajuće mjere kako bi se osiguralo da se osumnjičenici ili optuženici i u javnosti upotrebom mjera tjelesnog ograničenja slobode ne predstavljaju kao krivi. Svaka mjera tjelesnog ograničenja slobode mora biti razmjerna naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju, a koje se odnose na sigurnost ili opasnost od bijega, otpora ili napada osumnjičenika ili optuženika, njegovog samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe.” OBRAZLOŽENJE: Imajući u vidu obvezu usklađivanja domaćeg kaznenog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, konkretno Direktivom 2016/343/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati u kaznenom postupku, koja je trebala biti prenijeta do 1. travnja 2018., ukazuje se na potrebu transponiranja određenih zakonskih članaka, koji nisu preneseni. Iako hrvatsko nacionalno zakonodavstvo u bitnome proklamira ono što je sadržaj Direktive (EU) 2016/343, i dalje je razvidno kako niti predloženim izmjenama određene obveze nadležnih tijela nisu transponirani. Naime, Direktiva nalaže da se nadležna državna tijela i organi vlasti trebaju suzdržavati od prikazivanja osumnjičenika ili okrivljenih osoba kao već krivih, kako u sudnici, tako i u javnosti. Navedeno znači da različite mjere uhićenja, poput lisica, lanaca na nogama, pokrivala za glavu, kao i danih izjave za javnost od strane tijela javne vlasti, trebaju biti korištene samo u onim slučajevima u kojima su takve mjere opravdane, o čemu se odlučuje posebno o svakom pojedinom slučaju. S obzirom da ne postoje izričite zakonske odredbe kojima se zabranjuju javna upućivanja na krivnju osumnjičenika, kao i njihovim predstavljanjem na sudu i u javnosti, već se fragmentarno nalaze u više zakona i/ili podzakonskih akata, predlaže se dodavanje gore navedenih zakonskih članaka kako bi prava osumnjičenih odnosno optuženih osoba bila u potpunosti poštivana i u skladu sa spomenutom Direktivom. Nije prihvaćen Pretpostavka okrivljenikove nedužnosti sadržana je, kao opće načelo, u članku 3. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku, a prožeta je i kroz mnoge druge odredbe Zakona o kaznenom postupku, u svim stadijima postupka, kroz različita procesna pravila.
5 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 2. Suglasan sam sa prvim dijelom rečenice iz novododanog stavka 2. koji osnažuje pretpostavku nedužnosti optuženika. Međutim, drugi dio rečenice koji tužitelju stavlja u dužnost dokazivanje "činjenica .... o kojima ovisi primjena kaznenog zakona" je upitna. Naime, nerijetko se sud bavi dokazivanjem činjenica koje idu u prilog optuženiku (nužna obrana, krajnja nužda, olakotne okolnosti i sl.). Staviti u dužnost državnog odvjetnika obavezu dokazivanja i onih činjenica koje dovode u pitanje pravne oznake iz optužnice, mislim da bi bilo pogrešno. Predlažem da se ostavi mogućnost izvođenja dokaza od strane samog suda u odnosu na činjenice koje bi bile u korist optuženika. Nije prihvaćen Ukazujemo kako je istaknuto obuhvaćeno dijelom odredbe koja upućuje da je potrebno uzeti u obzir i ostale odredbe Zakona o kaznenom postupku, što proizlazi iz dijela zakonskog teksta „osim ako zakonom nije drukčije propisano“. Ukazivanje na tužiteljevu dužnost snošenja tereta dokaza predloženom odredbom ne isključuje inkvizitornu ovlast suda da po svojoj inicijativi odlučuje o izvođenju određenih dokaza i kod odlučivanja upotrijebi i takve dokaze koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao, sve u cilju pravilnog, potpunog i istinitog utvrđenja činjeničnog stanja. Sukladno članku 9. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) državno odvjetništvo, kao i druga nadležna tijela, dužno je s jednakom pažnjom prikupljati podatke o krivnji i nedužnosti okrivljenika.
6 izv. prof. dr. sc. Igor Martinović IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 2. Predložena odredba o teretu dokazivanja zanemaruje ovlasti i dužnosti raspravnog suda u utvrđivanju odlučnih činjenica. Kada kazneni postupak dospije u stadij rasprave, sud je ovlašten, pa i dužan, pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje jer je to preduvjet ispravne primjene materijalnog prava. Stoga i postoji žalbena osnova pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ista se zamisao očituje i u odredbi čl. 418. st. 1. ZKP-a u kojoj se navodi da „dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje.“ Mješoviti kazneni postupci, npr. hrvatski i njemački, inkvizitorno (istražno) načelo (Untersuchungsgrundsatz) sadrže kao jedno od ključnih načela. Ono se manifestira u čl. 419. st. 3., prema kojoj raspravno vijeće može odlučiti da se izvedu dokazi koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao, a i u različitim drugim odredbama, npr. u odredbi čl. 420. st. 2. koja propisuje da i predsjednik vijeća, a ne samo stranke, može postavljati pitanja svjedoku i vještaku. Notorno je da se tom ovlašću hrvatski sudovi često služe, što je i logično kada se ima u vidu njihova spomenuta dužnost. U njemačkom pravnom poretku, odredba poput predloženog čl. 3. st. 2. ZKP-a ne postoji. U formalnom smislu, pod teretom dokazivanja (formelle Beweislast) misli se na pitanje „tko je dužan dokazati određenu činjenicu“. Prema uobičajenom poimanju, u kaznenom postupku formalni teret dokazivanja postoji „uvijek na strani suda, a nikada na strani procesnih stranaka“ (Schwabenbauer, Der Zweifelssatz im Strafprozessrecht, str. 21). Po tome se kazneni postupak u mješovitom kontinentalnom modelu razlikuje od građanskog postupka, kao i od onih modela kaznenog postupka koji su (u raspravnom stadiju) strogo stranački koncipirani. To, naravno, nije rezultat samo različitih procesnopravnih tradicija, nego i razlika u shvaćanju uloge države u društvenom životu, o čemu je opširno pisao Damaška. U materijalnom smislu, pojam tereta dokazivanja ima nešto drugačije značenje. Materijalni ili stvarni teret dokazivanja (materielle oder eigentliche Beweislast) određuje učinke neizvjesnosti o određenoj činjenici, tj. određuje u čiju će korist odnosno na čiju štetu sud postupiti u slučaju da odlučna činjenica ostane neutvrđena. U tom smislu, pojam tereta dokazivanja svodi se u suvremenim kaznenim postupcima na pravilo in dubio pro reo (odnosno in dubio „non contra“ reum), koje ne vrijedi jedino u iznimnim slučajevima. Zbog različitih shvaćanja pojma tereta dokazivanja u kaznenom postupku, kod pojedinih kaznenopravnih autora postoji „averzija“ prema tom pojmu (tako Schwabenbauer op. cit., str. 23, referirajući se na Eb. Schmidta), koji svoje puno značenje i smisao ima u građanskom, ali ne i u kaznenom pravu (kao niti u upravnom pravu, gdje također vrijedi inkvizitorna maksima). Sve i ako se prihvati pojam tereta dokazivanja u čisto materijalnom smislu, što sudeći prema sadržaju ovdje kritizirane odredbe očito i jest bila intencija pri izradi Nacrta, formulacija predložena u Nacrtu i dalje je neprecizna jer teret dokazivanja nije samo na tužitelju, nego je – kao što je rečeno – i na raspravnom sudu. To navodi i Krapac u svojem udžbeniku: „Prema Zakonu, teret dokazivanja leži ne samo na tužitelju, već i na raspravnom sudu koji služeći se svojom inkvizitornim ovlastima na raspravi može samoinicijativno utvrđivati činjenice u prilog tužiteljeve u optužnici iznesene teze o počinjenom kaznenom djelu“ (Krapac, Kazneno procesno pravo, Institucije, 7. izdanje, str. 421, bilj. 20). Zbog navedenih različitih mogućih shvaćanja predloženog čl. 3. st. 2. ZKP-a, smatram da bi njegovo uvođenje dugoročno moglo dovesti do difuznog shvaćanja odgovornosti sudske vlasti za utvrđenje činjenica i primjenu prava. U slučajevima nepotpunog utvrđenja odlučnih činjenica, sudovi bi se mogli „braniti“ time da je onus probandi na tužitelju, a ne na sudu; drugim riječima, u slučajevima tužiteljeve dokazne pasivnosti procesna bi inicijativa suda potencijalno izostala, a samim time bi izostala i mogućnost ispravne primjene materijalnog prava. Iz navedenih razloga, smatram da bi predloženu odredbu trebalo izostaviti iz prijedloga zakona. Ako je predlagatelj ipak smatra potrebnim zadržati, trebalo bi je drugačije uobličiti, npr. tako da se nakon riječi „tužitelju“ dodaju riječi „i sudu“. Nije prihvaćen Ukazujemo kako je istaknuto obuhvaćeno dijelom odredbe koja upućuje da je potrebno uzeti u obzir i ostale odredbe Zakona o kaznenom postupku, što proizlazi iz dijela zakonskog teksta „osim ako zakonom nije drukčije propisano“. Ukazivanje na tužiteljevu dužnost snošenja tereta dokaza predloženom odredbom ne isključuje inkvizitornu ovlast suda da po svojoj inicijativi odlučuje o izvođenju određenih dokaza i kod odlučivanja upotrijebi i takve dokaze koji nisu predloženi ili od kojih je predlagatelj odustao, sve u cilju pravilnog, potpunog i istinitog utvrđenja činjeničnog stanja.
7 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 6. Mislim da stavak1. toč. 1. ovog članka treba glasiti: - odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. Naime, ostala je prvostupanjska nadležnost županijskih sudova za postupke revizije, a zakonom je u čl. 570e ZKP/08 izrijekom propisano da o žalbi odlučuje Vrhovni sud Republike Hrvatske. Mislim da bi ova norma trebala ostati neizmijenjena, a onda je potreban dodatak u čl. 19e. st. 1. toč. 1. ZKP/08 kako sam predložio. Ova nadležnost Vrhovnog suda bila bi pokrivena u čl. 19.f. izričajem "obavljati druge poslove propisane zakonom", a moglo bi se i izričito propisati odlučivanje o žalbi na odluku u predmetu revizije. Osim toga postoje i druge odluke županijskog suda o kojima se u drugom stupnju odlučuje pred tim sudom (izvanraspravno vijeće) Prihvaćen Prihvaćen.
8 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 9. Mogućnost odbačaja treba predvidjeti i za slučaj da zahtjev podnese osoba koja nije stranka u postupku (npr. oštećenik ili svjedok) Također, radi ekonomičnost postupka predlažem da se pravo na odluku o odbačaju dade "vijeću u zasjedanju" kako je to riješeno u čl. 127. st. 5.ZKP/08. Time se u situacijama kada rasprava još nije počela (stranke ušle u sudnicu ali još nije pročitana optužnice, čime počinje rasprava) ubrzava odlučivanje bez slanja spisa predsjedniku suda, što nužno dovodi do odgode rasprave. Nije prihvaćen Člankom 33. i 34. Zakona o kaznenom postupku propisano je tko je ovlašten tražiti isključenje odnosno otklon ili podnijeti zahtjev za izuzeće, a to su sudac, sudac porotnik, predsjednik suda ili stranke (tužitelj i okrivljenik). Iz navedenog proizlazi da ostali sudionici u postupku nisu ovlašteni na podnošenje zahtjeva za izuzeće.
9 Marija Pleić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 10. Na ovom mjestu treba ukazati na još jednu omašku koja se ne nalazi u ovom članku međutim vezana je uz čl. 44 ZKP. Naime, čl. 388. ZKP, navodeći razloge za isključenje javnosti, pogrešno se poziva se na čl. 45. ZKP. Članak 45. je brisan ZID ZKP/2017 te je njegov sadržaj prenesen u čl. 44. pa bi u tom smislu trebalo izvršiti i izmjenu čl. 388. ZKP-a. Katedra za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Splitu Prihvaćen Prihvaćen.
10 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 11. Predlažem da se ovaj stavak dopuni rečenicom. "Branitelja pretpostavljenog po službenoj dužnosti, u poduzimanju radnji, uz suglasnost okrivljenika pri poduzimanju pojedine radnje može zamjeniti drugi odvjetnik koji ispunjava zakonske uvjete za postavljenje po službenoj dužnosti." U praksi je prijepor može li branitelja po službenoj dužnosti zamijeniti drugi odvjetnik. Neki sudovi takve zamjene nisu dozvoljavali, a ako bi one ipak postojale pred prvostupanjskim sudom, takvog odvjetnika tretirali su u drugom stupnju "kao zrak" i ukidali presudu zbog povrede prava na obranu, jer je rasprava održana bez branitelja, obzirom da odvjetnikk koji je bio prisutan po njihovom stavu nije mogao zamijeniti postavljenog branitelja po službenoj dužnosti Nije prihvaćen Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) u pojedinim odredbama, propisuje tko je ovlašten pružiti pravnu pomoć i u kojima fazama postupka te uz ispunjenje kojih zakonskih pretpostavki.
11 Marija Pleić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 13. Članak 72. stavak 4. ZKP nije usklađen s čl. 6. u vezi s toč. 24. Recitala Direktive 2016/1919/EU o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike, prema kojemu bi nadležno tijelo za odlučivanje o odobravanju pravne pomoći trebalo biti neovisno tijelo ili sud, uključujući suca pojedinca, a u hitnim situacijama je dopušteno sudjelovanje policije i tužiteljstva. Ova je odredba Direktive transponirana u novom članku 72.a stavku 6. na način da je propisano da o privremenoj pravnoj pomoći koja se može dodijeliti prije donošenja rješenja o provođenju istrage odnosno prije provođenja istraživanja odlučuje sudac istrage. Međutim, odlučivanje o osnovanosti zahtjeva za imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstava sukladno čl. 72. st. 4. nakon primitka rješenja o provođenju istrage ili obavijesti o provođenju dokaznih radnji iz čl. 213. st. 2. ZKP, ostalo je u nadležnosti državnog odvjetnika, odnosno predsjednika vijeća ili suca pojedinca. Radi usklađivanja s Direktivom trebalo bi brisati dio odredbe stavka 4. koji se odnosi na državnog odvjetnika te umjesto državnom odvjetniku odlučivanje o osnovanosti zahtjeva povjeriti sudu. (Katedra za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Splitu) Nije prihvaćen Zahtjev Direktive 2016/1919/EU je da se odlučivanje o zahtjevu za odobravanje pravne pomoći povjeri neovisnom tijelu ili sudu. Predlagatelj je odredio sud, kao nadležno tijelo za odlučivanje o postavljanju branitelja na teret proračunskih sredstava u najranijim fazama kaznenog postupka, točnije, suca istrage koji je, zbog prirode posla, u mogućnosti žurno djelovati i odlučiti o postavljanju branitelja.
12 Kuća ljudskih prava Zagreb IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 14. Predlaže se da se u članku 14. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a u dodanom članku 72.a stavku 2. iz riječi “u” brišu riječi “postupku koji se vodi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina” te se briše zarez i dodaje riječ “postupcima”. OBRAZLOŽENJE: Kuća ljudskih prava Zagreb pozdravlja uvođenje instituta priznavanja privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava uhićenicima odnosno osumnjičenicima koji nemaju dovoljno financijskih sredstava za angažiranje branitelja po vlastitom izboru, u slučajevima kada nije obvezna obrana odnosno za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina. Međutim, smatramo kako su navedenim izmjenama i dalje ostaju u nepovoljnijem položaju oni osumnjičenici odnosno okrivljenici slabog imovinskog stanja u slučajevima kada nije obvezna obrana a propisana kazna zatvora ne prelazi 5 godina. Naime, sukladno Direktivi 2013/44/EU kao i Direktivi 2016/1919/EU, uhićenicima kao i osumnjičenicima u najranijoj fazi postupka (dakle prilikom policijskog ispitivanja) zajamčeno je pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava. Prema tome, smatramo kako predloženi zakonski okvir nije zadovoljavajući budući da dovodi do diskriminacije građana lošijeg imovnog stanja i nejednakosti građana pred zakonom, a posljedično i do povrede prava na pristup sudu budući da je kriterij za privremenu pravnu pomoć uvjetovan visinom propisane kazne. Takav predloženi zakonski okvir je u suprotnosti za zahtjevima koje nalažu gore spomenute Direktive, a i Ustavom RH, uključujući i drugim međunarodnim instrumentima koji proklamiraju jednakost svih pred zakonom. TEKST ODREDBI VAŽEĆEG ZAKONA KOJE SE MIJENJAJU ODNOSNO DOPUNJUJU „Članak 72.a (1) Pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, ima uhićenik iz članka 107. točaka 2. i 3. ovog Zakona od trenutka uhićenja, ako izjavi da prema svom imovinskom stanju ne može podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja svoje obitelji ili osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. (2) Pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava u postupcima kada obrana nije obvezna, pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka, prilikom poduzimanja radnje u kojoj sudjeluju, imaju i: 1) osumnjičenik iz članka 208.a ovog Zakona, koji to pravo stječe prije ispitivanja od strane policije 2) osumnjičenik koji je status stekao u skladu s člankom 208. stavkom 5. ovog Zakona, koji to pravo stječe prije ispitivanja od strane policije 3) osumnjičenik koji sudjeluje u dokaznim radnjama prepoznavanja, suočenja, rekonstrukcije događaja, koji to pravo stječe prije poduzimanja navedenih radnji 4) osumnjičenik kojeg je potrebno ispitati prije podizanja optužnice u skladu s člankom 341. stavkom 3. ovog Zakona, koji to pravo stječe prije ispitivanja od strane državnog odvjetnika ili istražitelja 5) osumnjičenik protiv kojeg je predloženo određivanje istražnog zatvora, koji to pravo stječe prije održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora. (3) Uhićeniku i osumnjičeniku iz stavka 2. ovog članka koji su, u skladu sa stavkom 1. i. 2. ovog članka, ostvarili pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, a nisu podnijeli zahtjev iz članka 72. stavka 1. ovog Zakona, to pravo prestaje istekom roka od 15 dana nakon primitka rješenja o provođenju istrage ili obavijesti o provođenju dokaznih radnji iz članka 213. stavka 2. ovog Zakona, odnosno nakon primitka optužnice iz članka 341. stavka 3. ovog Zakona. (4) Uhićenik mora biti upoznat s pravom na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava prilikom uhićenja, odnosno čim je prije moguće nakon uhićenja, a osumnjičenik iz stavka 2. ovog članka prilikom poduzimanja radnje iz stavka 2. ovog članka. Prilikom obavještavanja o tom pravu, uhićenik ili osumnjičenik će biti upozoren da će ga se naknadno, u potpunosti ili djelomično, obvezati na snošenje troškova privremene pravne pomoći, ako se u kasnijem tijeku postupka ustanovi da s obzirom na svoje imovinsko stanje može podmiriti troškove obrane. (5) Ako uhićenik ili osumnjičenik iz stavka 2. ovog članka pred tijelom koje je poduzelo mjeru uhićenja ili onim koje će poduzeti radnju iz stavka 2. ovog članka izjavi da s obzirom na svoje imovinsko stanje ne može podmiriti troškove obrane te da želi ostvariti pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, to će tijelo odmah obavijestiti suca istrage radi donošenja odluke o postavljanju branitelja. (6) Branitelja postavlja rješenjem sudac istrage. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena. Prihvaćen Predmetna Direktiva ne postavlja, eksplicite, kao uvjet da se pravo na pravnu pomoć na teret proračunskih sredstava osigura svim osumnjičenicima odnosno okrivljenicima.
13 Marija Pleić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 14. Novi članak 72.a stavak 2. nije u cijelosti usklađen s člankom 2. Direktive 2016/1919/EU. Prema čl. 2. Direktiva se primjenjuje na osumnjičenike i okrivljenike koji imaju pravo na pristup odvjetniku na temelju Direktive 2013/48/EU i: a) kojima je oduzeta sloboda, b) kojima mora pomagati odvjetnik u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom (obvezna obrana) te c) od kojih se traži ili kojima se dopušta da prisustvuju dokaznim radnjama prepoznavanja, suočavanja te rekonstrukcije događaja. U odnosu na ovu posljednju kategoriju osumnjičenika (čl. 72.a st. 2. t. 3.) predlagatelj je pravo na privremenu pravnu pomoć zajamčio samo u kaznenim postupcima koji se vode za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina premda Direktiva ne postavlja takvo ograničenje, pa je time suzio područje primjene Direktive. Tako dolazimo do paradoksalne situacije da predlagatelj u jednom dijelu ide i iznad zahtjeva postavljenih Direktivom jamčeći ovo pravo i osumnjičenicima koji nisu uhićeni odnosno koji nisu obuhvaćeni područjem primjene Direktive, dok istovremeno sužava ovo pravo u odnosu na kategoriju osumnjičenika za koju Direktiva zahtijeva da se osigura pravo na pravnu pomoć. (Katedra za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Splitu) Nije prihvaćen Predmetna Direktiva ne postavlja, eksplicite, kao uvjet da se pravo na pravnu pomoć na teret proračunskih sredstava osigura svim osumnjičenicima odnosno okrivljenicima.
14 Pravobranitelj za djecu RH IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 16. Uz čl. 16. Prijedloga (čl.98.ZKP) Potaknuti nizom slučajeva u kojima zamjećujemo kako pravni okvir ne osigurava efikasnu zaštitu djece žrtava kaznenih djela seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, predlažemo dopuniti odredbu članka 98. Zakona o kaznenom postupku kako bi se osiguralo izricanje mjera opreza radi zaštite žrtve kaznenog djela osobito u slučaju počinjenja kaznenog djela seksualnog zlostavljanja ili iskorištavanja djeteta ili drugog kaznenog djela počinjenog na štetu djeteta. Predlažemo stoga da se u čl. 98. iza st.1. doda novi stavak koji bi glasio: Kad je to nužno radi zaštite žrtve kaznenog djela, sud ili državni odvjetnik, će odrediti mjeru opreza. Ujedno predlažemo da se proširi katalog mjera opreza kojima bi se osigurala zaštita djece novom mjerom opreza: zabrane obavljanja djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom, Također predlažemo da se mjera opreza zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja dopuni i zabranom posjećivanja određenih događanja poput kulturnog i sportskog događaja na kojem sudjeluju djeca te mjera opreza zabrane približavanja određenoj osobi dopuni i zabranom približavanja određenoj skupini ili grupi primjerice djeci. Nije prihvaćen Zaštita žrtve kaznenog djela omogućena je primjenom mjera opreza iz kataloga mjera opreza propisanog u članku 98. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) koje se, radi zaštite žrtve, mogu odrediti iz osnove utvrđene opasnosti od ponavljanja djela ili opasnosti da će okrivljenik dovršiti pokušano kazneno djelo, što će državni odvjetnik i sud u svakoj pojedinoj situaciji procijeniti te mjeru opreza konkretizirati i odrediti ju sukladno okolnostima određenog predmeta.
15 Kuća ljudskih prava Zagreb IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 17. Predlaže se da se u članku 17. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama ZKP-a u dodanom članku 98.a u stavku 1. iza riječi “iz” doda predloženi novi stavak 2. članka 98.,dok se u drugoj rečenici brišu riječi “je nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza kazneno djelo” te dodaje rečenica “će se u slučaju nepridržavanja izrečene samostalne mjere opreza, ona zamijeniti istražnim zatvorom”. OBRAZLOŽENJE: Kuća ljudskih prava smatra da je predloženo rješenje kojim bi se nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza predstavljalo novo kazneno djelo, suprotno ustavno zajamčenom načelu presumpcije okrivljenikove nevinosti. Smatramo da da bi i dalje trebao ostati važeći zakonski tekst da se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere opreza, ona zamjenjuje istražnim zatvorom. Nadalje, sukladno prijedlogu Kuće ljudskih prava Zagreb za dodavanjem novog stavka (2) članku 98. važećeg ZKP-a koji se odnosi na izricanje mjera opreza s ciljem isključive zaštite žrtava kaznenih djela, u stavku 1. dodanog članka 98.a dodaje se članak 98. stavak 2. s ciljem određivanja istražnog zatvora u slučaju nepridržavanja izrečenih mjera opreza. TEKST ODREDBI VAŽEĆEG ZAKONA KOJE SE MIJENJAJU ODNOSNO DOPUNJUJU Članak 98.a (1) U slučaju kada postoje okolnosti iz članka 98. stavka 2. i 123. ovog Zakona, a istekli su rokovi trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ovog Zakona, sud može rješenjem odrediti mjere opreza i kao samostalne mjere opreza. Pritom će sud okrivljenika upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene samostalne mjere opreza, ona zamijeniti istražnim zatvorom. (2) Protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida mjera opreza stranke mogu izjaviti žalbu, koja ne zadržava izvršenje rješenja. Nije prihvaćen Ministarstvo pravosuđa je Nacrtom prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku propisalo da će posljedica nepridržavanja izrečene samostalne mjere opreza biti kazneno djelo u okviru postojećeg kaznenog djela neizvršenja sudske odluke koje je predloženo izmjenama i dopunama Kaznenog zakona koje su u tijeku. Nadalje, propisanim katalogom mjera opreza iz članka 98. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku pruža se i zaštita žrtve kaznenog djela.
16 Autonomna ženska kuća Zagreb IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 17. Predlažemo izmjenu čl. 98. ZKP-a , mjere opreza, na način da se mjere opreza iz st. 2. t. 2 zabrana posjećivanja određenog mjesta ili područja, t. 4 – zabrana približavanja određenoj osobi; t. 5-zabrana uspostavljanja ili održavanja veze s određenom osobom, mogu izricati sa svhom zaštite žrtve kaznenog djela i drugih osoba ako je to potrebno ( mlt. djeca) , a ne samo kada postoje okolnosti iz čl. 123. ZKP-a ( osnove za određivanje istražnog zatvora). Nije prihvaćen Zaštita žrtve kaznenog djela omogućena je primjenom mjera opreza iz kataloga mjera opreza propisanog u članku 98. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) koje se, radi zaštite žrtve, mogu odrediti iz osnove utvrđene opasnosti od ponavljanja djela ili opasnosti da će okrivljenik dovršiti pokušano kazneno djelo, što će državni odvjetnik i sud u svakoj pojedinoj situaciji procijeniti te mjeru opreza konkretizirati i odrediti ju sukladno okolnostima određenog predmeta.
17 Marija Pleić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 17. Dvojbeno je predloženo rješenje novog članka 98.a. ZKP po kojemu bi nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza predstavljalo novo kazneno djelo. Prije svega nejasno je i nelogično razlikovanje pravnih posljedica za nepridržavanje mjera opreza kada su određene kao zamjena za istražni zatvor od pravnih posljedica samostalno određenih mjera opreza. Dakle, u prvom slučaju će posljedica nepridržavanja mjere opreza biti određivanje istražnog zatvora kao mjere procesne prisile dok u drugom slučaju nepridržavanje mjere opreza znači vođenje novog postupka i osudu za posebno kazneno djelo za koje se prema prijedlogu izmjena Kaznenog zakona može izreći kazna zatvora do dvije godine. Takva nejednakost s obzirom na učinke nije opravdana ni utemeljena pogotovo imajući u vidu karakter kaznenog prava koje bi trebalo biti ultima ratio. Ovako predloženo rješenje dovodi u pitanje pretpostavku okrivljenikove nedužnosti, a u konačnici je upitno i postizanje željenog učinka odnosno neposrednog i pravodobnog sprječavanja opasnosti koja se mjerama opreza htjela otkloniti budući da se takav okrivljenik može kratkotrajno lišiti slobode (uhititi) a pitanje je kada će se provesti i okončati kazneni postupak za to novo kazneno djelo. S obzirom na svrhu mjera opreza odnosno općenito svrhu mjera osiguranja prisutnosti okrivljenika u kaznenom postupku, bilo bi učinkovitije predvidjeti posebnu osnovu za određivanje istražnog odnosno disciplinskog zatvora (ograničenog trajanja) kada se okrivljenik ne pridržava određenih mjera opreza a istekli su rokovi iz čl. 133. Katedra za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Splitu Nije prihvaćen Ministarstvo pravosuđa smatra opravdanim propisivanje samostalnih mjera opreza kojima bi se riješile nedoumice u praksi oko karaktera mjera opreza odnosno oko mogućnosti njihova samostalnog izricanja te njihova određivanja i po proteku najduljih rokova trajanja istražnog zatvora.
18 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 17. Mislim da ova izmjena nije potrebna. Pitanje je o kojem kaznenom djelu bi se tu radilo, a ako govorimo o novom kaznenom djelu.. postavlja se dogmatsko pitanje prava države da sankcionira osobu za koju vrijedi pretpostavka njegove nedužnosti kaznom za nepoštivanje mjera osiguranja prisutnosti na raspravi. Članak 311 "Neizvršavanje sudske odluke" govori o neizvršavanju odluke kojom se rješava meritum (st. 1.) odnosno pravomoćno izrečena sankcija-sigurnosna mjera, nakon pravomoćno utvrđene krivnje. Nije prihvaćen Nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza predloženo je Nacrtom prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, kao kazneno djelo u okviru postojećeg kaznenog djela neizvršenja sudske odluke.
19 Pravobranitelj za djecu RH IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 19. Uz čl. 19. Prijedloga (čl. 100. ZKP) Uz izricanje mjera opreza važno je propisati da se o izrečenoj mjeri opreza obavještavaju poslodavci i institucije koje organiziraju djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom, odnosno koje provode mjere za njihovu zaštitu kako bi oni mogli poduzeti odgovarajuće aktivnosti radi zaštite djece. Stoga predlažemo i dopunu čl. 100. Zakona o kaznenom postupku kako bi se tijelo koje je nadležno za provedbu mjere opreza obvezalo da o izrečenoj mjeri opreza izvijesti i tijelo obvezno za osiguranje zaštite djece te izradi zajednički program i plan aktivnosti provođenja izrečene mjere opreza. Nije prihvaćen Potrebno je istaknuti da je u članku 100. stavku 5. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) propisano da se rješenje kojim se nalaže mjera opreza kod kaznenih djela kaznenopravne zaštite djece dostavlja i nadležnom tijelu socijalne skrbi prema mjestu boravišta djeteta.
20 Pravobranitelj za djecu RH IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 20. Uz čl. 20. prijedloga (čl. 123.ZKP) Također predlažemo da se dopuni odredba čl. 123. ZKP-a, na način da se propiše određivanje istražnog zatvora ako je to nužno radi neometanog odvijanja postupka za kaznena djela počinjena na štetu djeteta. Postojanje osnove za određivanje istražnog zatvora preduvjet je za primjenu jedne ili više mjera opreza. Budući da važeće odredbe kao osnovu za moguće određivanje istražnog zatvora ne predviđaju postupanja vezana uz kaznena djela počinjena na štetu djeteta sukladno tome izostaje i zakonska obveza određivanja mjere opreza od strane pravosudnih tijela. Propuštanje određivanja mjera opreza javlja se kao veliki problem, a posebice u periodu do podizanja optužnice, odnosno do formalnog pokretanja kaznenog postupka. Ovaj problem do izražaja naročito dolazi u situacijama kada je počinitelj u mogućem daljnjem kontaktu s djecom, primjerice, kao osoba koja obavlja poslove u sportu ili kao zaposlenik odgojno-obrazovne ustanove, djelatnik ustanove koja skrbi o djeci i sl., što pokazuju i slučajevi iz prakse (slučaj profesora koji je, unatoč vođenju istrage zbog sumnje na seksualno zlostavljanje, nastavio raditi u školi, kao i slučaj trenera koji je, nastavio obavljati poslove u sportu u neposrednom kontaktu s djecom). Naime, odredbe posebnih propisa (Zakon o sportu, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Zakon o predškolskom odgoju i obrazovanju, Zakon o socijalnoj skrbi) propisuju zabranu obavljanja poslova osobama protiv kojih je pokrenut kazneni postupak, no ove zabrane usko su vezane uz potvrđivanje optužnice, odnosno, za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora i uz osuđujuću presudu. U periodu do potvrđivanje optužnice osoba za koju postoji sumnja da je počinila kazneno djelo na štetu djeteta i nadalje može nastaviti obavljati poslove u kojima dolazi u kontakt s djecom. To se može spriječiti jedino određivanjem mjere opreza koja se može izreći i prije formalnog pokretanja kaznenog postupka i podizanja optužnice te stoga predlažemo dopunu odredbe čl. 123. kako bi se stvorili preduvjeti za njezino izricanje na način da se doda nova točka koja bi glasila: „je istražni zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka za kaznena djela počinjena na štetu djeteta, i to kaznenih djela iz glave X., XI., XIII., XIV. i XVI. Kaznenog zakona (NN 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 11/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11.). te kaznenih djela iz glave IX., X., XIII., XVI., XVII., XVIII. Kaznenog zakona NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - Ispravak, 101/17 i 118/18.“ Na ovaj način bi se ne prejudicirajući ishod kaznenog postupka zaštitila djeca od moguće ugroze, što je zahtjev koji pred državu postavlja i Konvencija VE o zaštiti djece od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja. Nije prihvaćen Napominjemo da se za određivanje istražnog zatvora zahtijeva kumulativno postojanje osnovane sumnje da je određena osoba počinila kazneno djelo (opća osnova) i vjerojatnost postojanja razloga istražnog zatvora (posebna osnova), a sve u skladu s odredbom članka 5.4 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navedene osnove se uzimaju u obzir pri odlučivanju o istražnom zatvoru u odnosu na sva kaznena djela, uključujući i kaznena djela počinjena na štetu djece. Preporukom Odbora ministara Vijeća Europe R(80)11 su za istražni zatvor postavljeni opći uvjeti da je nužan (kao iznimna mjera), da nije nikad apsolutno obvezatan, da se ne smije primijeniti u svrhu „prerušenog“ kažnjavanja i da mora biti u razmjeru s djelom i drugim zakonom predviđenim okolnostima. Preporuka R(80)11 u točki 3. kao osnove primjene istražnog zatvora navodi: opasnost bijega, ometanje tijeka postupka, opasnost počinjenja teškog kaznenog djela. Prema točki 4. iste Preporuke istražni zatvor se može odrediti i „…kad je to iznimno opravdano u određenim slučajevima posebno teških kaznenih djela“ kojima je iznimno opravdan istražni zatvor, izvan postojanja općeprihvaćene tri osnove. Ta je istražnozatvorska osnova ograničena na posebno teške okolnosti počinjenja kaznenog djela, koje se ocjenjuje kao konkretnu okolnost, zbog čega je, kao objektivni uvjet, postojećim zakonodavnim uređenjem propisano da se mora raditi o kaznenom djelu za koje je propisan dugotrajni zatvor. Slijedom navedenoga, mjere opreza se određuju kao blaža mjera u odnosu na istražni zatvor uz uvjet postojanja prethodno navedenih zakonskih pretpostavki koje se primjenjuju u odnosu na sva kaznena djela, uključujući i kaznena djela počinjena na štetu djece.
21 Marija Pleić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 21. Uvođenjem novog članka 133.a. trajanje istražnog zatvora određenog na temelju čl. 123. st. 2. više nije vezano uz rokove iz čl. 133. već je ograničeno isključivo maksimalnom duljinom izrečene kazne zatvora što dovodi u pitanje pretpostavku okrivljenikove nedužnosti. Ovako postavljena odredba ne predstavlja poticaj za tijela kaznenog postupka (konkretno za drugostupanjski sud) da okonča kazneni postupak u što kraćim rokovima, naprotiv ukidanjem ograničenja trajanja istražnog zatvora otvara se prostor za odugovlačenje postupka budući da ono više ne povlači za sobom rizik da okrivljenih bude pušten na slobodu do pravomoćnog okončanja postupka. Vezivanje obligatornog istražnog zatvora uz najdulje rokove trajanja istražnog zatvora iz čl. 133. ne ide samo u prilog pravima okrivljenika već smjera i ubrzanju postupka tj. učinkovitom pravosuđu. Prijedlog nove odredbe također gubi iz vida razliku u načinu izvršenja i uvjetima izvršenja istražnog zatvora i kazne zatvora. Dopuštajući da istražni zatvor traje koliko bi trajala izrečena kazna zatvora, onemogućava se postizanje svrhe kažnjavanja, resocijalizacije zatvorenika budući da režim izvršenja istražnog zatvora nije jednak, naprotiv, nepogodniji je od režima izvršenja kazne zatvora. Katedra za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Splitu Nije prihvaćen Novim člankom 133.a otklanjaju se dvojbe uočene u praksi oko mogućnosti trajanja istražnog zatvora. Naime, kada je pri izricanju presude protiv okrivljenika određen obligatorni istražni zatvor pa najdulji rokovi trajanja istražnog zatvora isteknu, a presuda nije postala pravomoćna, okrivljenik će ostati u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.
22 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 21. Mislim da je izmjena dobra, ali ona zahtjeva izmjenu čl. 133. st. 5. ZKP/08 koja govori o produljenju najduljeg trajanja istražnoga zatvora u situacijama kada postoji žalba na treći stupanj. To je primarno kod kazne dugotrajnog zatvora, kada po ovom izmjeni iz čl. 133a istražni zatvor ne podliježe vremenskim ograničenjima iz čl. 133. Međutim, treći stupanj postoji i onda kada drugostupanjski sud preinači oslobađajuću presudu u osuđujuću. U tim situacijama teoretski je moguć istražni zatvor, pa bi postojeći čl. 133. st. 5. ZKP/08 valjalo ograničiti samo na slučaj preinačujuće presude u drugom stupnju . Međutim i ova situacija je samo teoretska jer bi drugostupanjski sud mogao odrediti pritvor samo kada bi izrekao kaznu od pet ili više godina, a tada ponovno ulazi u okvir obligatornog istražnog zatvora kojem trajanje nije ograničeno. Zaključno - brisati čl. 133. st. 5. ZKP/08 jer je uz predloženu izmjenu besmislen. Nije prihvaćen Brisanjem stavka 5. članka 133. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) ne bi bila obuhvaćena, teoretski moguća, situacija u kojoj sud drugog stupnja preinačujući oslobađajuću u osuđujuću presudu izrekne kaznu zatvora u trajanju kraćem od pet godina, a pri tome odredi istražni zatvor zbog postojanja osnova predviđenih u članku 123. stavku 1. ZKP-a. Stoga, smatramo opravdanim navedenu odredbu zadržati.
23 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 22. Predložena izmjena da se riječi Vrhovni sud zamijeni riječima Visoki kazneni sud ne pokriva sve moguće slučajeve. naime, ako bi u žalbenom postupku preinačujući prvostupanjsku presudu Visoki kazneni sud okrivljenika koji je na slobodi osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet ili više godina, on mu mora odrediti istražni zatvor. Iako je apsurdno, i do sada je postojalo pravo žalbe na obligatorni istražni zatvor, pa bi se to pravo moralo priznati osobi kojoj je istražnizatvor određen i nakon konstituiranja Visokog kaznenog suda. Do sada je njegovo pravo na žalbu bilo isključeno činjenicom da je odluku o istražnom zatvoru donio najviši sud, što sada ne bi bio slučaj. Predlažem da se riječi "Vrhovni sud", umjesto riječi Visoki kazneni sud zamijeni riječima "viši sud". Prihvaćen Prihvaćen.
24 Marija Pleić IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 36. Ukidanjem pripremnog ročišta za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do petnaest godina (čl. 371. ZKP) u tim je postupcima onemogućeno sporazumijevanje stranaka o kazni i drugim mjerama te donošenje presude na temelju sporazuma stranaka nakon stadija potvrđivanja optužnice. Stoga bi za slučajeve kada se ne provodi pripremno ročište trebalo propisati mogućnost sporazumijevanja stranaka o kazni i nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije do početka rasprave. Katedra za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Splitu Nije prihvaćen Navedena izmjena nastala je kao posljedica neprimjene instituta pripremnog ročišta u praksi u postupcima za kaznena djela u kojima je propisana kazna zatvora do 15 godina i činjenice da su stranke postizale sporazum većinom prije održavanja sjednice optužnog vijeća, a najkasnije na sjednici optužnog vijeća. U tom pogledu, o procesnopravnom institutu pripremnog ročišta provedena je stručna rasprava u okviru Radne skupine, a kao rezultat navedene rasprave, predlagatelj je uredio navedeni institut na način predviđen Nacrtom prijedloga.
25 Damir Kos IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM, Članak 37. Uvažavajući kadrovsku problematiku državnih odvjetništava, smatram da ova norma dovodi do mogućeg odugovlačenja postupaka i to upravo na najblažim oblicima kriminaliteta. Naime, radi se o procesnoj situaciji koju smo imali ranije kada je raspravu bilo moguće voditi i bez državnog odvjetnika ili njegovog zamjenika, ako se radilo o kaznenim djelima sa zapriječenom kaznom do pet godina. Upravo u tim predmetima pojavio se problem "suglasnog prijedloga stranaka" za čitanje određene dokazne građe, koji je sudska praksa tretirala na način da ukoliko na raspravi nije bilo zamjenika državnog odvjetnika, tada nije bilo niti suglasnosti stranaka. To posebno se problematizira kroz novo predviđeni čl. 431. st. 1. toč. 8 ZKP/08 (čl. 40 priedlog anacrta ovih izmjena), gdje se predviđa mogućnost čitanja iskaza svjedoka i bez suglasnog prijedloga stranaka ako se radi o svjedoku ili vještaku ispitanom na raspravu u prisutnosti stranaka Dopustimo li raspravu za djela do pet godina bez tužitelja, ta norma za ova djela postaje mrtva norma. Također, bez nazočnog tužitelja nikada neće biti suglasnog prijedloga stranaka, pa će i ova okolnost dovesti do odugovlačenja postupka nepotrebnim odgodama rasprava. Stoga, protivim se ovoj izmjeni jer će izravno dovesti do odugovlačenja postupaka. RJEŠENJE - kadrovska ekipiranost tužiteljstava Prihvaćen Prihvaćen.