Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Tomislav Pavošević PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA Predlažem da se izmjena Kaznenog zakona iskoristi i za izmjenu Članka 8. tako da se doda Stavak 3.: (3) Za opravdanu sumnju i ocjenu da je kazneno djelo počinjeno odlučujuća je sama činjenica da je u nekom vremenskom razdoblju postojala okolnost iz Stavka 1. ovog članka, koja je mogla dovesti do nepripadne imovinske ili druge koristi. Obrazloženje: Radi pomoći Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske prilikom njegove ocjene je li kazneno djelo počinjeno, potrebno bi bilo preciznije postaviti kvalifikaciju da je kazneno djelo počinjeno i kada su elementi kaznenog djela postojali u nekom vremenskom razdoblju, iako su se okolnosti poslije možda promijenile. Tako bi se izbjegle situacije kao što bio slučaj u predmetu koji se vodio pod brojem: K-DO-338/ 2017-4, kada je Općinsko DORH u Osijeku odbacilo kaznenu prijavu za kaznena djela prijevare i lihvarskog ugovora uz obrazloženje da je jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju (s elementima lihvarskog ugovora) sporazumno raskinut i zamijenio ga je darovni ugovor za istu nekretninu i da je s drugim davateljem uzdržavanja potpisan drugi ugovor o doživotnom uzdržavanju na novčana sredstva, kao da su se događaji dogodili u jednom danu, a zapravo su bili vremenski odvojeni godinu i pol. U konkretnom je slučaju mjesec dana nakon iznenadne smrti njezinog sina jedinca sa staricom od 90 godina potpisan prvi ugovor o doživotnom uzdržavanju na trosoban stan u Osijeku u vrijednosti većoj od milijun kuna. Dvije godine kasnije smjestili su je u udomiteljsku obitelj, iako takva mogućnost nije bila predviđena Ugovorom o doživotnom uzdržavanju. Približno šest mjeseci kasnije sklopljen je dodatak ugovoru kojim je omogućen smještaj kod treće osobe, a s udomiteljicom je potpisan još jedan ugovor o doživotnom uzdržavanju, ali na novčana sredstva koja će poslije smrti primateljice uzdržavanja preostati na njezinom tekućem računu. Dakle, u isto su vrijeme postojala dva važeća ugovora za istu stvar, doživotno uzdržavanje jedne te iste osobe. Godinu dana kasnije, kada se u sve uključio Centar za socijalnu skrb u Osijeku, raskinut je prvi ugovor o doživotnom uzdržavanju na stan, a zamijenio ga je darovni ugovor za istu nekretninu. Međutim, u Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku cijeli su slučaj opisali kao da se dogodio u istom danu, odnosno kao da je prvo raskinut prvi ugovor o doživotnom uzdržavanju na stan pa je nakon toga potpisan drugi na novčana sredstva i da je nakon toga potpisan darovni ugovor na stan. Da je primateljica uzdržavanja kojim slučajem umrla u razdoblju od godine i pol kada je bila smještena kod treće osobe protivno prvom ugovoru o doživotnom uzdržavanju i kada je za istu stvar postojao važeći i drugi ugovor o doživotnom uzdržavanju, davateljici uzdržavanja pripao bi u vlasništvo trosoban stan a da sama nije doprinosila uzdržavanju. U razdoblju od godine i pol postojala su obilježja kaznenih dijela prijevare i lihvarskog ugovora, što možda zbog nepreciznosti odredbi u Članku 8. Kaznenog zakona u Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku nisu prepoznali kao počinjenje kaznenog djela. Nakon što je prošlo još godinu dana primateljica uzdržavanja je umrla, a sahranjena je u tajnosti, što nikako nije bila njezina želja jer je imala druge rodbine i puno prijatelja. Nije prihvaćen Nije predmet izmjena i dopuna.
2 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova II.OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI , Osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom Iako pozdravlja postroženje zakonske politike kažnjavanja u vidu većih posebnih minimuma i maksimuma zatvorskih kazni, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i dalje ukazuje na okolnost ekstenzivne primjene odredaba o sudskom ublažavanju kazne i blagu politiku sudskog kažnjavanja nasilja prema ženama. Pravobraniteljica primjećuje da predlagatelj nije intervenirao u definiciju bliskih osoba, a što je nužno u cilju dosljedne implementacije definicije nasilja u obitelji iz čl. 3.b. Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Naime, navedena konvencijska definicija pod nasiljem u obitelji smatra i nasilje između bivših ili sadašnjih partnera, neovisno o tome dijeli li počinitelj ili je dijelio isto prebivalište sa žrtvom. Međutim, prema važećem rješenju iz Kaznenog zakona, osobe u sadašnjoj ili bivšoj intimnoj vezi koja nema bitnih elemenata izvanbračne zajednice, odnosno osobe koje nemaju zajedničko dijete i ne žive u istom kućanstvu, zakonodavac ne smatra bliskim osobama, što ima važne posljedice u vidu izostanka teže kvalifikacije, a samim tim i sankcije, ali i u vidu načina progona. Primjerice, počinitelja koji je počinio kazneno djelo tjelesne ozljede iz čl.117. Kaznenog zakona prema osobi s kojom je u intimnoj vezi, ali izvan kategorije bliskih osoba, progoni se za osnovni oblik i to po privatnoj tužbi. S tim u vezi, potrebno je ukazati na obvezu „ex officio“ progona kaznenih djela utvrđenih u skladu s člancima 35. (tjelesno nasilje), 36. (seksualno nasilje), 37.(prisilni brak), sakaćenje ženskih spolnih organa) i 39. (prisilni pobačaj i prisilna sterilizacija) Konvencije sadržanu u čl. 55. Konvencije. Slijedom navedenog, Pravobraniteljica predlaže da se razmotri proširenje definicije bliskih osoba iz čl.87. Kaznenog zakona u smislu da se obuhvate i osobe u sadašnjoj ili bivšoj intimnoj vezi bez obzira da li imaju ili nemaju zajedničku djecu te neovisno o tome da li je počinitelj (ikada) dijelio ili dijeli isto prebivalište sa žrtvom. Pritom, Pravobraniteljica ukazuje da pojam „intimne veze“ Kazneni zakon već koristi kod kaznenog djela nametljivog ponašanja iz čl. 140., i to kao kvalifikatornog obilježja, pa je sasvim opravdano takvu zaštitu žrtava očekivati i kod nasilnih kaznenih djela. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. KZ/11 u članku 87. stavku 9. navodi osobe koje se za potrebe KZ-a smatraju bliskim osobama. To su članovi obitelji (bračni ili izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner, njihova zajednička djeca te djeca svakog od njih, srodnik po krvi u ravnoj lozi, srodnik u pobočnoj lozi zaključno do trećeg stupnja, srodnici po tazbini do zaključno drugog stupnja, posvojitelj i posvojenik), ali i bivši bračni ili izvanbračni drug, bivši životni partner ili neformalni životni partner, osobe koje imaju zajedničko dijete i osobe koje žive u zajedničkom kućanstvu. Ovakvo je određenje u skladu sa definicijom obiteljskog nasilja u Istanbulskoj konvenciji (članak 41. stavak 3.) koja se odnosi na „nasilje intimnih partnera. I dalje, kada se govori o obiteljskom nasilju kao nasilju intimnih partnera ono se isključivo odnosi na nasilje između sadašnjih ili bivših bračnih drugova, kao i sadašnjih ili bivših izvanbračnih drugova odnosno životnih partnera ili neformalnih životnih partnera. Dakle, krug bliskih osoba prema Kaznenom zakonu činiti će odnos između bračnih i izvanbračnih i istospolnih partnera i to kako sadašnjih tako i bivših, a povrh toga i na odnose osoba koje iako nisu u navedenim kategorijama, imaju zajedničko dijete, te onih osoba koje žive u zajedničkom kućanstvu. Iz navedenog proizlazi da se radi o osobama koje su u nekom obliku (formalne ili neformalne) zajednice ili pak kod kojih takva zajednice ne postoji ili je prestala postojati, ali su zbog drugih okolnosti (kao što je zajedničko dijete, nerazriješeni imovinsko-pravni odnosi nakon razvoda braka ili raskida izvanbračne zajednice, činjenica suživota u istome stambenom objektu) neraskidivo povezani ili neovisno o svojoj slobodnoj volji upravljeni jedno prema drugome. I osobe koje nemaju svojstvo bliske osobe u smislu članka 87. stavka 9. Kaznenog zakona, zaštićene su kroz niz kaznenih djela u katalogu kaznenih djela propisanih Kaznenim zakonom.
3 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA AŽKZ predlaže da se aktualne izmjene i dopune KZ prošire i na pitanje kaznenopravne politike u odnosu na djecu. Svoj prijedlog temelji na čl. 64. Ustava RH i praksi u radu sa ženama koje su kao djevojčice bile žrtve seksualnog zlostavljanja. 1. U tom smislu predlaže preispitati propisane kazne zatvora iz glave - kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta i to na način da se postrože zakonski propisani okviri kažnjavanja. 2. Nadalje ,predlaže ozbiljno propitati pitanje zastare u odnosu na kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, s obzirom na razorne posljedice na život djece i njihovu kasniju sposobnost podnošenja kaznene prijave u zadanim zastarnim rokovima. Mirovanje tijeka zastare do nastupa punoljetnosti za kaznena djela iz čl. 154. st. 1.t.2., 158, 159. i čl. 166 . KZ , nije dovoljno dobro iz aspekta zaštite prava žrtava koje su nasilje pretrpjele kao djeca. Institut zastare naime postoji radi konačnosti i pravne sigurnosti, a temelji se na utvrđenju da primjena kaznene sankcije poslije duže vremena postaje nesvrsishodnom. No kod žrtava seksulanog nasilja koji su nasilje pretpjeli kao djeca odgođena je sposobnost pokretanja postupka, s obzirom na niz posljedica koje trpe. S obzirom da su djeca prema Ustavu RH pod posebnom zaštitom države ( čl. 64) potrebno je ojačati pravni okvir koji će zlostavljanoj djeci omogućiti pokretanje kaznenog postupka u kasnijoj fazi života kada će za prijavu biti sposobni i pri tome ukloniti ograničavajući faktor zastarnog roka. U tom smislu AŽKZ predlaže promjenu čl. 81 st. 2, 82. st.3. i 83. st.2, KZ na način da se propiše da kazneni progon i izvšenje kazne ne zastarjevaju za kaznena djela 154. st.1.t.2. i st. 2. - teško kaznano djelo protiv spolne slobode u odnosu na žrtve posebno ranjive zbog njezne dobi , 158 - spolna zloupotreba djeteta mlađeg od petnaest godina; čl. 159 - spolna zlooupotreba djeteta starijeg od petnaest godina; čl. 166 - teška kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Razlozi: Hrvatska je ratificirala Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i Konvenciju VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji pa su stoga Konvencije dio unutarnjeg pravnog poretka i izvor prava koji je po svojoj pravnoj snazi iznad zakona. Presuda Sttubbings i drugi protiv Velike Britanije relevatna je za ovaj prijedlog budući je razmatrana u predmetu ženske osobe koja je kao dijete bila zlostavljana, a nije mogla prijaviti zlostavljanje zbog nastupa zastare. Zaštitu je osba pokušala ostvariti pred Ustavnim sudom i pred Europskim sudom, no nije je uspjela dobiti budući je potrebno izvršiti promjene pravnog okvira koji se tiču zastare u odnosu na seksualno zlostavljanje djece. Podnositeljica u predmetu Sttubings v. GB je žena koja je u djetinjstvu sexualno zlostavljana od svog usvojitelja i njegovog sina. Zbog toga je tijekom mladenaštva i kao odrasla žena trpila ozbiljne psihičke probleme. Nije mogla funkcionirati u vezama. Pokušala je suicid. Tek kao odrasla osoba , u tretmanu kod kod psihijatra, po prvi puta je shvatila da postoji veza između seksualnog zlostavljanja koje je pretrpila kao dijete i njezinih psihičkih problema koji je onesposobljavaju u normalnom življenju života . Podnijela je tužbu protiv počinitelja nasilja tražeći naknadu štete zbog zlostavljanja. Tužba joj je odbačena zbog proteka zastarnog roka. Druga tužiteljica ( u istom predmetu) J.L. kao dijete je bila zlostavljana od svog oca. Kao žena patila je od depresije, nesanice, naglih promjena raspoloženja, nije mogla ostvariti normalnu parntersku vezu. Kada je u jednom trenutku zatržaila pomoć psihijatra zbog nemogućnosti uspostave balansa u svom životu , tijekom terapije je shvatila da njezini problemi proizlaze iz činjenice da je kao dijete bila seksualno zlostavljana. Pokušala je samoubojstvo. Pokrenula je postuak radi naknade štete , a njezina tužba je odbačena zbog nastupa zastare. Treća tužiteljica (u istom predmetu) J.P. zlostavljana je u ranom djetinjstvu od učitelja u školi. Patila je od depresije i noćnih mora, osjećala se drugačijom jer nije mogla ostvariti partnersku vezu. Tek kada je kao tridesetogodišnjakinja teško podnjevši očevu smrt zatražila pomoć psihijatra, povratila je dio potisnutih sjećanja te je tijekom terapije shvatila da je uzrok njezinih problema seksulano zlostavljanje koje je proživjela kao dijete. Pokrenula je postuak radi naknade štete, a njezina tužba je odbačena zbog nastupa zastare. Svi tužitelji su tvrdili da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Kod svih tužitelja zajedničko je bilo dugo razdoblje neshvaćanja da je njihovo ozbiljno narušeno zdravlje posljedica seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu. U okviru pozitivnih obveza Države koja proizlaze iz ratificiranih Konvencija ali i Ustava RH, zakonodavac bi trebao prepoznati važnost nezastarjevanja kaznenih djela seksualnog zlostavljanja djece. Kazneni zakon međutim ne propisuje nezastarijevanje kaznenih djela seksualnog zlostavljanja djece, premda je notorno da se radi o izvanredno teškim kaznenim djelima koja ostavljaju trajne posljedice za žrtve. Početak tijeka zastare od nastupa punoljetnosti nije dovoljan u zaštiti osoba koje su pretrpjele seksualno zlostavljanje u djetinjstvu jer su posljedice traume često takve da onemogućuju žrtvu da u duljem razdoblju pokrene odgovarajući sudski postupak. Zlostavljanje u djetinjstvu dovodi do promjena na mozgu žrtava koje se prema „Kanadskoj studiji“ , Gallup, mogu prenositi na potomke. Naučnici su do rezultata došli pregledom moždanog tkiva 18 osoba koje su počinile samoubojstvo, a za koje je bilo poznato da su zlostavljanje u djetinjstvu. U genomu svih 18 žrtava samoubojstva došlo je do promjena u jednoj substanci koja utječe na produkciju proteina u živčanim stanicama. Do promjena ne dolazi u samim genima nego u dijelovima DNK koji reguliraju aktivnost gena. Istraživanje je dokazalo da je mozak u djetinjstvu dok se razvija vrlo osjetljiv, te da iskustva iz tog razdoblja mogu imati trajne posljedice na reakcije mozga. Stoga AŽKZ predlaže promjenu zakoskog okvira in favorem žrtava. . Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 118/18) pooštrena je zakonska kaznenopravna politika kažnjavanja za sva kaznena djela iz Glave (XVII.) Kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta. Dodatno, navedenim izmjenama i dopunama proširen je i katalog kaznenih djela za koja kazneni progon ne zastarijeva propisanih u članku 81. stavku 2. Kaznenog zakona, s teškim kaznenim djelom spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz članka 166. stavka 3. Kaznenog zakona. Sukladno ovoj izmjeni izvršena je izmjena i u članku 83. stavku 2. Kaznenog zakona koji propisuje nezastarijevanje izvršenja kazne.
4 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA AŽKZ smatra da Republika Hrvatska de iure i de facto nije u cijelosti prepoznala strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja. Problem neprepoznavanja strukturalne naravi ovog oblika nasilja dovodi do daljnjih problema u inkriminacjiama, pa i u dualitetu prekršajnog i kaznenog uređenja problematike nasilja jer zakonodavac ne razlikuje rodno uvjetovano nasilje od drugih oblika nasilja do kojih može doći u obitelji. Na različitim stručnim raspravama, u radnim skupinama, vrlo se često miniorizira problematika rodno uvjetovanog nasilja, ignorira se i stavlja u opći kontekst nasilja unatoč postojanju niza međunarodnih dokumenata koji Državu obvezuju da osobitu pozornost usmjeri na rodno uvjetovano nasilje ( razloge vidjeti u preambuli Istamulske konvencije). S obzirom da je rodno uvjetovano nasilje ono koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa ženu ( čl. 3 t.d. Konvencije), mehanizmi Države trebaju biti efikasniji, a promicanje pune ravnopravnosti znatno snažnije izraženo i kroz pravni okvir i kroz dobre prakse. Vijeće Europe ( u daljnjem tekstu : VE) je svrhu Konvencije definiralo nakon što je prethodno prepoznalo da je ostvarenje de iure i de facto ravnopravnosti žena i muškaraca ključan element u sprječavanju nasilja nad ženama, da je nasilje nad ženama rezultat povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca koji su doveli do dominacije nad ženama i do diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena. VE je prepoznalo strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te jednog od ključnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce. VE je prepoznalo da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci, te da nasilje u obitelji nesrazmjerno pogađa žene. S obzirom da se svrha Konvencije i svrha Kaznenog zakona vezano uz problematiku nasilja podudaraju, AŽKZ kontinuirano ustraje u svom prijedlogu da se u čl. 87. KZ uvrste definicije iz čl. 3. t. a i d. Konvencije, te da se na adekvatan način ugrade u relevantna kaznena djela: a) nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu , psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. b) rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa ženu. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Kazneni zakon propisuje kazneno djelo nasilja u obitelji u članku 179.a, koje kazneno djelo je blanketne naravi, odnosno modaliteti počinjenja su navedeni u članku 10. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Dodatna zaštita bliskim osobama osigurana je kroz niz kaznenih djela kod kojih je učin prema bliskoj osobi kvalificirani oblik djela kažnjiv strožom kaznom (npr. tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, prijetnja itd.). Kazneni zakon također poznaje definiciju zločina iz mržnje. Zločin iz mržnje je kazneno djelo počinjeno zbog, između ostalog, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe. Počinjenje kaznenog djela iz mržnje predviđeno je kao kvalificirani oblik kod niza kaznenih djela (npr. teško ubojstvo, sakaćenje ženskih spolnih organa, tjelesna ozljeda, teška tjelesna ozljeda, osobito teška tjelesna ozljeda, prijetnja itd.). U slučajevima gdje Kaznenim zakonom nije izričito propisano teže kažnjavanje kroz kvalificirani oblik djela, počinjenje kaznenog djela iz mržnje uzet će se kao otegotna okolnost prilikom izbora vrste i mjere kazne.
5 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA Radnici na svojim radnim mjestima sve češće doživljavaju napade zbog posla koji obavljaju, a ponekad se dogode i napadi s tragičnim ishodom. I dok neki od napada imaju obilježja prekršajnih djela, većina napada su kaznena djela, koja nerijetko ostavljaju posljedice na zdravlje napadnutih radnika. Napadi na radnike izražavaju se kao verbalne prijetnje, pljačke, prepadi, oružani napadi, nanošenje tjelesnih ozljeda i slično. Kako bi se navedeni napadi sveli na što manju mjeru i time zaštitili radnici koji obavljaju svoj posao, dva su moguća i nužna pravca djelovanja. Jedan, onaj preventivni, odnosi se na jačanje mjera zaštite na radu te njihovo provođenje. U tom smislu skrećemo pozornost na nedavno donesenu Konvenciju br. 190 o suzbijanju nasilja i uznemiravanja u svijetu rada Međunarodne organizacije rada, kojom se također naglašava važnost preventivnog provođenja mjera i politika na razini svakog poslodavca u cilju suzbijanja svih oblika nasilja i uznemiravanja. Drugi mogući pravac djelovanja je pooštravanje kažnjavanja počinitelja kaznenih djela na štetu osoba na radu ili u vezi s njihovim radom. Kazneno zakonodavstvo RH štiti određene kategorije osoba i određena zanimanja na način da propisuje posebne kvalificirane oblike kaznenih djela, ako su počinjena prema tim osobama, pa tako posebnu zaštitu imaju službene osobe, odgovorne osobe u obavljanju javnih ovlasti, novinari, odvjetnici, zdravstveni radnici. Sve navedeno ukazuje kako Kazneni zakon propisuje teže kazne za počinjenje određenih kaznenih djela prema uskom krugu osoba (službena osoba, odgovorna osoba u obavljanju javnih ovlasti), ako je kazneno djelo počinjeno zbog posla koji te osobe obavljaju, dok počinjenje kaznenih djela prema svim ostalim osobama zbog posla koji obavljaju podliježe redovnim kaznama. To znači da će počinjenje kaznenog djela prijetnje na radu ili u vezi s radom trgovca, vozača ili kontrolora karata u javnom ili međumjesnom prijevozu ili blagajnika u priređivaču igara na sreću, banci, pošti, Fini, komunalnog redara ili osobe koja obavlja poslove naplate parkiranja biti blaže sankcionirano nego ako je ono počinjeno prema službenoj osobi ili odgovornoj osobi u obavljanju javnih ovlasti u vezi s njihovim radom ili položajem. Isto će se dogoditi u slučaju da roditelj nekog učenika, primjerice, počini kazneno djelo napada na nastavnika zbog posla koji obavlja u odnosu na napad na službenu osobu. Sve češći zahtjevi za posebnom zaštitom i drugih zanimanja ukazuju na potrebu predlaganja sveobuhvatnog rješenja u pogledu počinjenja bilo kojeg kaznenog djela protiv osoba na radu ili u vezi s radom. Prijedlozi da određene kategorije radnika koje su češće izložene raznim napadima u obavljanju svog posla budu dodatno „izdvojene“ u kaznenom zakonodavstvu kroz propisivanje kvalificiranih oblika kaznenih djela čini se neodrživim, jer je nemoguće pobrojati sva zanimanja ili poslove prema kojima se takvi napadi mogu dogoditi i izvjesno je da bi u takvom nabrajanju došlo do izostavljanja. Drugi pristup bi bio da se pokušaju izdvojiti određena kaznena djela koja se najčešće počine prema osobama na radu ili u vezi s njihovim radom te da se u njih ugrade kvalificirani oblici. Međutim, i ovaj pristup ima nedostatak u tome što je nemoguće znati u kojim bi sve kaznenim djelima trebalo propisati takve kvalificirane oblike, jer je nemoguće znati koja bi sve kaznena djela mogla biti počinjena prema osobama na radu ili u vezi s njihovim radom. Dakle, i jedan i drugi pristup bi u svom končanom ishodu mogli biti selektivni, što je svakako nužno izbjeći. Kada se, zbog posla koji obavlja, dogodi napad na osobu na radu nužno je osigurati primjereno kažnjavanje počinitelja kako bi se primjerenom visinom kazne počinitelja odvratilo od budućih kaznenih djela te istovremeno djelovalo na javnost u cilju odvraćanja ostalih od činjenja kaznenih djela (specijalna i generalna prevencija). Također, nužno je propisati progon počinitelja tih kaznenih djela po službenoj dužnosti, kako žrtva kaznenog djela ne bi ostala prepuštena sama sebi te kako bi društvo pokazalo brigu za svakog svog pojedinca koji je stradao samo zbog činjenice da je obavljao svoj posao. Zbog toga kao moguće rješenje navedene situacije predlažemo da se razmotri mogućnost ugradnje opće odredbe u Kazneni zakon kojom bi bilo propisano kako počinjenje bilo kojeg kaznenog djela prema osobi na radu zbog posla ili u vezi posla koji ona obavlja predstavlja njegov kvalificirani oblik koji će biti teže sankcioniran i koji će biti gonjen po službenoj dužnosti. Takvim uređenjem bila bi obuhvaćena sva zanimanja i poslovi, ne bi bilo potrebe za povremenim „ubacivanjem“ u zakon određenih zanimanja, što se do sada činilo, a što je imalo za posljedicu selektivni pristup u kojem su određeni poslovi i njihovi izvršitelji imali veću zaštitu od ostalih. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Člankom 47. Kaznenog zakona propisano je odmjeravanje kazne. Pri izboru vrste i mjere kazne sud će ocijeniti sve okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža. Ovo je opća odredba Kaznenog zakona, koja se sukladno članku 6. istoga primjenjuje na sva kaznena djela propisana ovim Zakonom. Propisivanje kvalifikatornih okolnosti, ne može biti opći institut primjenjiv po gore opisanoj pravnoj osnovi na sva kaznena djela, već se kvalifikatorne okolnosti mogu vezati uz temeljni oblik počinjenja kaznenog djela, koje ga onda čine težim od temeljnog oblika počinjenja.
6 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA Ured pravobraniteljice za djecu se od 2006. godine snažno zalaže za unapređenje sustava zaštite djece od seksualnog zlostavljanja tražeći između ostaloga i stvaranje normativne podloge za odgovarajuće procesuiranje, sankcioniranje i nadziranje počinitelja seksualnog nasilja nad djecom. U tom pravcu u nekoliko navrata inicirali smo izmjene zakonodavstva, uključujući i kaznenog zakonodavstva, kako bi se osigurao kvalitetniji sustav zaštite djece od seksualnog nasilja koji, kako praksa dokazuje u brojnim primjerima, pokazuje brojne slabosti o čemu, iz godine u godinu, obavještavamo Hrvatski sabor prilikom podnošenja godišnjih izvješća o radu. Seksualno zlostavljanje i seksualno iskorištavanje djece, uključujući dječju pornografiju, predstavljaju teška kršenja temeljnih prava, posebno prava djece na zaštitu i brigu za njihovu dobrobit, te zahtijevaju cjelovit pristup, uključujući progon počinitelja, zaštitu djece žrtava i sprečavanja takvih pojava. To podrazumijeva i odgovornost društva da na odgovarajući način osudi, spriječi i onemogući takva djela. Nažalost, svjedoci smo sudske prakse da se za počinjenje spolnih delikata na štetu djece izriču vrlo blage kazne, kao i da se izrečene kazne zatvora zamjenjuju radom za opće dobro ili uvjetnom kaznom. Sudska praksa pokazuje kako se vrlo rijetko izriču sigurnosne mjere zabrane obavljanje određene dužnosti ili djelatnosti u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom te zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora Stoga smatramo da su ove izmjene Kaznenog zakona prilika da se unaprijedi kazneno zakonodavstvo te predlažemo da se uz najavljene izmjene pristupi i izmjeni članka 55., čl. 71. i čl. 76. Kaznenog zakona. Nedavnim izmjenama Kaznenog zakona (NN 118/18) koje su stupile na snagu 4. siječnja 2019. pooštren je zakonski minimum, ali i zakonski maksimum kažnjavanja u odnosu na kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta propisana u Glavi XVII. Kaznenog zakona, no i dalje je za neka od tih kaznenih djela moguće izreći kaznu zatvora u trajanju do jedne godine (Upoznavanje djece s pornografijom, Mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba; Počinjenje spolnog delikta u prisutnosti djeteta mlađeg od 15 godina; Zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od 15) te sukladno tome izrečenu kaznu zamijeniti radom za opće dobro. Iz izvješća o radu Državnog odvjetništva za 2018. godinu proizlazi da je za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta 2018. u 12,5 % slučajeva kod osuđujućih presuda izrečen rad za opće dobro čime se zasigurno ne izražava društvena osuda zbog počinjenja kaznenog djela, niti jača svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Presudama kojima se počinjenje spolnog delikta na štetu djeteta kažnjava radom za opće dobro ne utječe se na počinitelja, ali i na sve druge da ne čine kaznena djela niti se jača povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, a najgore od svega je što se djeci šalje poruka da odraslima nije doista stalo da ih se zaštiti od ovakve vrste nasilja. Stoga predlažemo da se u čl. 55. propiše kako se rad za opće dobro ne može izreći za počinjenje kaznenog djela iz Glave XVII. Kaznenog zakona. S obzirom na to da je uočeno kako se vrlo rijetko izriču sigurnosne mjere zabrane obavljanje određene dužnosti ili djelatnosti u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom (čl. 71. st. 3. KZ) što potvrđuju i podaci Državnog odvjetništva za 2018., prema kojima je od 88 osuđujuće presude za počinjeni spolni delikt na štetu djeteta izrečena samo 1 mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, iako se ona može izreći i kad djelo nije počinjeno u obavljanju dužnosti i djelatnosti, predlažemo da se u čl. 71. KZ propiše obveza izricanja ove mjera prilikom izricanje presude. Samo na taj način spriječit će se da osuđeni počinitelji spolnog nasilja nad djetetom dolaze u redoviti kontakt s djecom u okviru sustava odgoja i obrazovanja, sporta, zdravstva, socijalne skrbi i sl. te ih time izlažu riziku da postanu žrtve seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, a što je imperativ koji postavlja Konvencija VE o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja. Također predlažemo i izmjenu čl.76. KZ kako bi se omogućilo izricanje zaštitnog nadzora neovisno o visini izrečene kazne te njegovo automatsko provođenje po puštanju iz zatvora počinitelja kaznenog djela iz Glave XVII. Kaznenog zakona, osim ako sud izričito uz presudu navede da zaštitni nadzor nije potreban. Osim izmjena u pogledu zaštite djece od seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja koristimo priliku da predložimo i izmjene Kaznenog zakona u čl. 177. Povreda djetetovih prava, na način da se uz grubo zanemarivanje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta inkriminira i grubo zanemarivanje brige o zdravlju djeteta. Naime prema čl. 93. Obiteljskog zakona (NN 103/15) roditelji su dužni i odgovorni skrbiti se o zdravlju djeteta te mu omogućiti korištenje mjera za očuvanje te unaprjeđenje zdravlja i ozdravljenje u slučaju bolesti, sukladno propisima kojima se uređuje zdravstvo i zahtjevima medicinske znanosti. Nažalost, u praksi se sve češće događa da roditelji odbijaju preventivne i dijagnostičke postupke te liječenje djeteta koje liječnici smatraju nužno potrebnim, čime je dovedeno u pitanje ostvarivanje zdravstvenih prava djeteta u njegovom najboljem interesu sukladno čl. 24. i čl. 3. Konvencije o pravima djeteta UN-a. Kako u takvim slučajevima nerijetko druge metode uvjeravanja i prisile roditelja ne daju rezultate, prijetnja kaznenim progonom ponekad predstavlja jedini put da se osigura pravo djeteta na zdravstvenu uslugu koja mu je potrebna kako bi se djetetu pružilo pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja. Međutim, u praksi se događa da se kazneni postupci ne pokreću zbog dosljednog tumačenja odredbe čl. 177. u kojem se izričito ne navodi zanemarivanje brige o zdravlju djeteta kao povreda djetetovih prava. Stoga predlažemo da se u tom pravcu izmijeni ova odredba kako bi se nedoumice u tumačenju propisa izbjegle. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Vezano uz dopunu članka 55. KZ/11 (rad za opće dobro) kroz propisivanje formalne prepreke njegova izricanja osobama osuđenim za kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta iz Glave sedamnaest (XVII) Kaznenog zakona, ukazujemo kako su Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Narodne novine, broj 101/17) ograničene pretpostavke za izricanje rada za opće dobro iz članka 55. Kaznenog zakona i to na način da se rad za opće dobro može izreći kao modifikacija za izrečenu novčanu kaznu u iznosu manjem od tristo šezdeset dnevnih dohodaka te za izrečenu kaznu zatvora u trajanju manjem od jedne godine. Daljnje ograničenje propisano je u stavku 2. predmetnog članka kroz onemogućavanje izricanja rada za opće dobro već osuđenim osoba na kaznu zatvora u trajanju duljem od šest mjeseci. Propisivanje daljnjih zakonskih ograničenja u izricanju rada za opće dobro u odnosu na pojedina kaznena djela ili grupe kaznenih djela ne ukazuje se opravdanim jer se na taj način suzuje prostor individualizacije sankcioniranja prema konkretnim okolnostima i težini počinjenog kaznenog djela, a upravo ta mogućnost individualizacije kazne je nužna za ostvarenje ciljeva kažnjavanja i nalazi se u samim temeljima modernog funkcioniranja kaznenog pravosuđa. U odnosu na obligatorno izricanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja dužnosti ili djelatnosti iz članka 71. Kaznenog zakona, ukazujemo kako se prije svega ova mjera može izreći samo ako na strani počinitelja postoji opasnost da će zlouporabom dužnosti ili djelatnosti ponovno počiniti kazneno djelo, kao i onda kada postoji opasnost od ponovnog počinjenja kaznenog djela, a radi se o počinitelju nekog od kaznenih djela iz članka 71. stavka 3. Kaznenog zakona, koje nije počinjeno u obavljanju dužnosti ili djelatnosti, ali koji dolazi u redoviti kontakt s djecom. Predmetna opasnost koju procjenjuje sud, mora postojati ne u trenutku počinjenja kaznenog djela, već u trenutku izricanja sigurnosne mjere. Upravo ta opasnost razlikuju sigurnosnu mjeru od kazne, koja mora biti utemeljena na krivnji i koja mora postojati u trenutku počinjenja kaznenog djela. Kada sud utvrdi postojanje takve opasnosti, dužan je prema članku 71. Kaznenog zakona izreći sigurnosnu mjeru, a što je i razvidno iz stipulacije: “sud će izreći“. Ovako propisana sigurnosna mjera u skladu je s načelom razmjernosti iz članka 16. stavka 2. Ustava, a koje svoju razradu nalazi u članku 67. Kaznenog zakona, propisujući kako svaka sigurnosne mjere mora biti u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela i kaznenih djela koje se mogu očekivati, kao i stupnju počiniteljeve opasnosti. U odnosu na zaštitni nadzor po punom izvršenju iz članka 76. Kaznenog zakona, ukazujemo kako je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (NN br. 118/18) u predmetnom članku u odnosu na spolne delikte iz Glave XVI. Kaznenog zakona (kaznena djela protiv spolne slobode) ili XVII. Kaznenog zakona (kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta) propisano izricanje sigurnosne mjere zaštitnog nadzora po punom izvršenju kazne zatvora neovisno o visini izrečene kazne, uz zadržavanje njenog provođenja samo nad osobama koje nisu bile puštene na uvjetni otpust, s obzirom da je kod njih prognoza oko uključivanja u normalan život nepovoljnija. Stavkom 2. ovoga članka produljeno je vrijeme provjeravanja na tri godine, osim za kaznena djela iz Glave XVI. (kaznena djela protiv spolne slobode) ili XVII. (kaznena djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta) Kaznenog zakona kada vrijeme provjeravanja traje pet godina. U odnosu na predloženu dopunu članaka 177. Kaznenog zakona (povreda djetetovih prava), skrećemo pažnju kako je temeljni oblik ovog kaznenog djela grubo zanemarivanje dužnosti podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta, a koje može počiniti roditelj, posvojitelj, skrbnik, ali i druga osoba koja grubo zanemaruje citirane dužnosti. Obiteljski zakon (NN 103/15, dalje u tekstu: OZ/15) u članku 92. stavku 1. kao jedno od temeljnih sadržaja iz roditeljske skrbi, propisuje pravo djeteta na zdravlje, razvoj, njegu i zaštitu, a koje pravo je razrađeno člankom 93. OZ/15. S tim u svezi, roditelji su dužni i odgovorni skrbiti se o zdravlju djeteta te mu omogućiti korištenje mjera za očuvanje i unaprjeđenje zdravlja i ozdravljenja u slučaju bolesti, sukladno propisima kojima se uređuje zdravstvo i zahtjevima medicinske znanosti. Kako je grubo zanemarivanje dužnosti podizanja djeteta, već jedan od modaliteta počinjenja ovog kaznenog djela, uz ogradu kako se normativni element grubog zanemarivanja, utvrđuje u svakom pojedinom slučaju posebno, mišljenja smo kako je nesvrsishodno u biće ovog kaznenog djela uvoditi element grubog zanemarivanja zdravlja djeteta, budući da je isti već obuhvaćen inkriminacijom iz članka 177. stavka 1. Kaznenog zakona.
7 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 2. Uz čl. 2. Prijedloga (čl. 71 KZ) staviti ovaj tekst: S obzirom na to da je uočeno kako se vrlo rijetko izriču sigurnosne mjere zabrane obavljanje određene dužnosti ili djelatnosti u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom (čl. 71. st. 3. KZ) što potvrđuju i podaci Državnog odvjetništva za 2018., prema kojima je od 88 osuđujuće presude za počinjeni spolni delikt na štetu djeteta izrečena samo 1 mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, iako se ona može izreći i kad djelo nije počinjeno u obavljanju dužnosti i djelatnosti, predlažemo da se u čl. 71. KZ propiše obveza izricanja ove mjera prilikom izricanje presude. Samo na taj način spriječit će se da osuđeni počinitelji spolnog nasilja nad djetetom dolaze u redoviti kontakt s djecom u okviru sustava odgoja i obrazovanja, sporta, zdravstva, socijalne skrbi i sl. te ih time izlažu riziku da postanu žrtve seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, a što je imperativ koji postavlja Konvencija VE o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Mutatis mutandis vrijedi rečeno uz komentar 6., u dijelu koji se odnosi na obligatorno izricanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti iz članka 71. Kaznenog zakona.
8 Tomislav Krtinić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 3. Pohvalno je što se (konačno) ovim Nacrtom (poglavito člancima 3. i 18.) usvojilo opće mišljenje o potrebi veće kaznenopravne zaštite državnih i lokalnih službenika i namještenika te djelatnika javnih službi i djelatnosti. Slobodan sam podsjetiti što sam predlagao 2018. godine za posljednje javne rasprave na ovu temu, a Radna skupina je to uporno odbijala: "Potrebno je objekt zaštite proširiti i na sve ostaje djelatnike javnih službi i djelatnosti kad obavljaju takvu djelatnost ili u vezi njihovog obavljanja takve djelatnosti. Također, umjesto naziva kaznenog djela "Prisila prema ..." svrhovitije je i životno realnije koristiti naziv "Napad na ..." te ga nomotehnički urediti na način sličan kao što je uređen članak 315. postojećeg Kaznenog zakona. Naime, pored zdravstvenih radnika počesto su napadnuti i djelatnici drugih javnih službi koji trenutno ili uglavnom nisu posebno štićeni, kao što su djelatnici odgojno-obrazovnih ustanova i visokoškolskih ustanova, vatrogasne zajednice, djelatnici javnog prijevoza, djelatnici javnih komunalnih službi i dr. Vezano uz predloženu izmjenu pojma "Prisla prema ..." u "Napad na ..." valja imati u vidu da su u stvarnosti češći oblici napada na te kategorije osobe, nago prisila u smislu sprječavanja obavljanja njihove službe. Time bi se ujedno izbjegle i dvojbe u rubnim slučajevima.". Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Napominjemo kako se članak 315. stavak 1. KZ-a (Napad na službenu osobu) odnosi samo na određene (ne i sve) kategorije službenih osoba koje su prepoznate kao posebno izložene osobe. Upravo zbog prepoznate izloženosti taksativno navedenih službenih osoba iz članka 315. stavka 1. Kaznenog zakona (vojne osobe, policijski službenici, ovlaštene službene osobe Vojne policije i službene osobe kojima je povjereno čuvanje osoba kojima je na temelju zakona oduzeta sloboda) uvjetovane poslom koji obavljaju osigurana im je kaznenopravna zaštita od bilo koje osobe koja ih napadne pri obavljanju opisanih poslova, bez da se ide za tim kako bi se napadom spriječilo obavljanje službene radnje.
9 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 12. Aktualne izmene i dopune KZ nisu obuhvatile čl.156. KZ - spolno uznemiravanje, stoga AŽKZ predlaže da se promjenama obuhvati i ovo kazneno djelo. AŽKZ je u sudjelovanjem u e-savjetovanju vezano uz prijedlog izmjena ZZNO predložila da spolno uznemiravanje ne bude predmetom razmatranja u prekršajnim nego u kaznenim postupcima, budući dovodi do nepotrebnog dualiteta i daljnjih problema razgraničenju u primjeni zakona i pravila ne bis in idem. Čl. 40. Istambulske konvencije nalaže obvezu Državi da poduzme mjere kojima će osigurati da svaki oblik neželjenog verbalnog, neverbalnog ili tjelesnog ponašanja seksualne naravi s ciljem ili učinkom povrede dostojanstva neke osobe, osobito ako stvara zastrašujuće, neprijateljsko, degradirajuće, ponižavajuće ili uvredljivo ozračje, bude predmet kaznenih ili drugih pravnih sankcija. Spolno uznemiravanje na koje se primjenjuje ZZNO i čl. 156.. KZ predstavlja protupravna djela koja nesrazmjerno pogađaju žene, stoga AŽKZ smatra da promjene zakonskog okvira, nedugo nakon ratifikacije Konvencije, trebaju dovesti do željenih promjena u vidu snažnijeg i jasnijeg odgovora države na rodno uvjetovano nasilje. Stoga, AŽKZ predlaže da se u čl. 156. uskladi sa Istambulskom konvencijom te da da čl. 40 Istamublske konvncije bude ugrađen kao osnovni oblik djela, a da sadašnji čl. 1. postane kvalifikatorno oblik djela, time da su dodane i riječi : prema bliskoj osobi i ako je djelo počinjeno iz mržnje. Predloženi tekst izmjene i dopune glasi: 1. Tko spolno uznemirava drugu osobu kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine 2. Tko spolno uznemirava drugu osobu kojoj je nadređen ili koja se prema njemu nalazi u odnosu zavisnosti ili koja je posebno ranjiva zbog teške bolesti, invaliditeta, ovisnosti, trudnoće, teške tjelesne ili duševne smetnje, ili prema bliskoj osobi ili je djelo počinjeno iz mržnje kaznit će se kaznom tavora od jedne do pet godina 3. Kazneno djelo iz st 1. progoni se po prijedlogu. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Kazneno djelo iz članka 156. KZ/11 javlja se samo ako je spolno uznemiravanje ponovljeno (proizlazi iz uporabe trajnog glagola „uznemirava“), a upravo radi razgraničenja od prekršaja. Ovako propisana odredba u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji prema kojem je spolno uznemiravanje prekršaj ne predstavlja preklapanje s kaznenim djelom spolnog uznemiravanja iz članka 156. KZ/11, koje za ostvarenje bića djela zahtjeva ponavljanje protupravnog i skrivljenog postupanja počinitelja. Slijedom navedenog, nema niti povrede nacionalnog ne bis in idem iz članka 4. Protokola 7. uz Europsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz navedeno, skrećemo pažnju kako Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji u svom pojašnjavajućem Izvješću u odnosu na članak 40. kojim se od država Stranaka zahtjeva da sankioniraju seksualno uznemiravanje eksplicite navodi: „Ovaj članak utvrđuje načelo da je seksualno uznemiravanje predmet kaznenih ili drugih pravnih sankcija, što znači da su priređivači Nacrta odlučili ostaviti mogućnost Strankama da same odaberu vrstu posljedice s kojim će se počinitelj suočiti nakon počinjenja ovog specifičnog prijestupa“. Radi razgraničenja od prekršaja uz kontinuitet, propisano je da se kazneno djelo javlja samo ako je počinjeno zlouporabom odnosa nadređenosti bilo na poslu ili u provođenju odgojno-obrazovne ili sportske djelatnosti ili drugdje, odnosno odnosa zavisnosti zbog primjerice:imovinskog, zdravstvenog, obiteljskog ili drugog stanja ili je ponovljeno spolno uznemiravanje počinjeno prema vulnerabilnim osobama iz članka 156. stavka 1. Kaznenog zakona.
10 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 12. S obzirom da je temeljni element kaznenog djela silovanja nedobrovoljnost (ECHR: M.C. v Bugarska; čl. 36 Konvencije VE o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i drugog nasilja u obitljei) pozitivno je obuhvaćanje svih oblika silovanja u jedno kazneno djelo i tu promjenu AŽKZ podržava . No, AŽKZ predlaže da propisana kazna za osnovni oblik djela bude od tri do osam godina imajući u vidu teške pojavne oblike ovog kaznenog djela koji upućuju na potrebu propisivanja strožjeg kažnjavanja, osobito kada se ima u vidu osobito blaga kaznenopravna praksa kroz izricanje kazni koje se kreću oko zakonskog minimuma. Podizanje zakonskog minimuma sa 6 mjeseci na 1 godinu za osnovni oblik djela nije dovoljno budući je politika itzricanja zakonskih minimuma i ublažavanja kazni u praksi snažno prisutna. Sukladno članku 49. KZ ako je za neko kazneno djelo propisana minimalna kazna zatvora od 1. g. ona se može ublažiti do šest mjeseci, a ako je propisan minimum od tri godine, kazna se može ublažiti do jedne godine. Imajući u vidu potrebu snaženja odgovora države na rodno uvjetovano nasilje i iskazanu političku volju da se upravo ovim izmjenama pridonese boljoj zaštiti žrtava i oštrijem progonu počinitelja budući se na taj način suzbijaju svi oblici diskriminacije žena i promiče puna ravnopravost žena i muškaraca, kaznu je potrebno propisati u trajanju od tri do osam godina. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Ističemo da će se predmetno razmotriti u okviru rada Radne skupine između dva čitanja zakonskog teksta.
11 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 13. U odnosu na čl.13.st.3. Nacrta prijedloga, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova predlaže da se, radi nomotehničke dosljednosti, zadnja riječ u rečenici („dva“) izrazi brojčano („2“). Prihvaćen Prihvaća se.
12 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 14. U odnosu na čl. 14. Nacrta prijedloga kojim se mijenjaju odredbe vezane uz kazneno djelo bludnih radnji iz čl.155., Pravobraniteljica ukazuje na okolnost da je kazna zatvora za kazneno djelo bludnih radnji u vezi s kaznenim djelom silovanja iz čl. 153.st.3. pogrešno dvostruko normirana i u st.1. (do dvije godine) i u st.2. (do tri godine), pa je potrebno ispustiti normiranje u jednom od stavaka, dok je propušteno normiranje sankcije za bludnu radnju u odnosu na čl.153.st.4. Prihvaćen Prihvaća se.
13 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 15. Uz čl. 15 prijedloga (čl. 156 KZ) staviti ovaj tekst: Predlažemo da se u čl. 156. KZ Spolno uznemiravanje propiše da se u slučaju spolnog uznemiravanja djeteta kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Spolna ponašanja koja dijete dovode u neugodan i ponižavajući položaj poput neprimjerene seksualne primjedbe i prijedloga, neprikladne pažnje, širenje seksualnih glasina, pokazivanje uvredljivog vizualnog materijala, neželjeni fizički kontakt i sl., počinjena od strane osobe u odnosu prema kojoj se dijete nalazi u odnosu zavisnosti zbog imovinskog, obiteljskog, društvenog, zdravstvenog ili nekog drugog stanja ili su počinjena zloupotrebom odnosa u provođenju odgojno-obrazovne, sportske, umjetničke ili neke druge djelatnosti, a koje ne spadaju u obilježja drugih kaznenih djela opisana u Glavi XVII. Kaznenog zakona, trebaju se progoniti po službenoj dužnosti. Prihvaćen Prihvaća se.
14 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 16. AŽKZ predlaže da se rodno uvetovani oblici nasilja u obitelji ne procesuiraju u ZZNO nego u kaznenom zakonu. U tom smislu je iznjela svoje prijeldoge u e-savjetovanju vezano uz izmjene i dopune ZZNO: AŽKZ smatra da fizičko nasilje koje je rodno uvjetovano mora biti sankcionirano primjenom Kaznenog zakona, a ne primjenom Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ( u daljnjem tekstu: ZZNO) iz više važnih razloga: 1. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ( u daljnjem tekstu: Istambulska konvencija/Konvencija) člankom 35. nalaže poduzimanje potrebnih zakonodavnih mjera kako bi se osiguralo inkriminiranje namjernog počinjenja djela tjelesnog nasilja nad drugom osobom. Kada govori o potrebi osiguravanja inkriminacije citirana Konvencija govori o kaznenom, a ne prekršajnom zakonodavstvu budući je svrha Konvencije zaštiti žene od svih oblika nasilja, te spriječiti, progoniti i ukloniti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, stoga bi nadležnost kaznenog zakonodavstva proizlazila i iz čl. 55. Konvencije. Daljnja svrha je pridonijeti suzbijanju svih oblika diskriminacije žena i promicanje pune ravnopravnosti žena i muškaraca. Vijeće Europe ( u daljnjem tekstu : VE) je gore citiranu svrhu Konvencije definiralo nakon što je prethodno prepoznalo da je ostvarenje de iure i de facto ravnopravnosti žena i muškaraca ključan element u sprječavanju nasilja nad ženama, da je nasilje nad ženama rezultat povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca koji su doveli do dominacije nad ženama i do diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena. VE je prepoznalo strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te jednog od ključnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce. VE je prepoznalo da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci, te da nasilje u obitelji nesrazmjerno pogađa žene. Stoga, stvarnu implementaciju ratificirane Konvencije, te pridonošenje suzbijanju, proganjanju i uklanjanju nasilja, Republika Hrvatska ne može efikasno činiti kroz prekršajno pravni okvir, ako ima snažniji kaznenopravni mehanizam sa snažnijom specijalnom i generalnom prevencijom. Pozitivna obveza Državi nalaže da koristi snažne i efikasne mehanizme progona, ako želi postići svrhu koja u ovom povijesnom trenutku nije postignuta, što znači da trebamo učiniti pozitivne promjene. Ogromna društvena opasnost koju sa sobom nosi takav vid nasilja trebala bi biti notorna činjenica jer kontinuirano proizlazi iz niza međunarodnih dokumenata ( vidjeti Preambulu Intambulske konvencije) , nacionalnih statističkih podataka, iz izvještaja nevladinih organizacija, izvještaja nadležnog ureda Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. 2. AŽKZ kao bitan ističe problem da Republika Hrvatska nije prepoznala strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja. Problem neprepoznavanja strukturalne naravi ovog oblika nasilja dovodi do daljnjih problema u inkriminacjiama jer zakonodavac ne razlikuje rodno uvjetovano nasilje od drugih oblika nasilja do kojih može doći u obitelji. Na različitim stručnim raspravama, u radnim skupinama, vrlo se često miniorizira problematika rodno uvjetovanog nasilja, ignorira se i stavlja u opći kontekst nasilja kao da ne postoji niz međunarodnih dokumenata koji Državu obvezuju da čini razliku u postupanju , u odnosu na rodno uvjetovano nasilje. No, kako je rodno uvjetovano nasilje ono koje je usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nesrazmjerno pogađa ženu ( čl. 3 t.d. Konvencije), mehanizmi Države trebaju biti efikasniji, a promicanje pune ravnopravnosti puno snažnije i kroz pravni okvir i kroz dobre prakse. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Temeljna odredba Kaznenog zakona propisana člankom 1. propisuje kako se kaznena djela i kaznenopravne sankcije mogu propisati samo za ona ponašanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prava čovjeka koja su zaštićena Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom, a čija se zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Iz navedene odredbe jasno proizlazi funkcija kaznenog prava, koja se kroz propisivanje kaznenih djela i kaznenopravnih sankcija, očituje u ograničenju kaznenopravne prisile samo za one oblike protupravnih i skrivljenih postupanja kojima se povređuju ili ugrožavaju osobne slobode i prva čovjeka te druga prava, koja se bez kaznenopravne prisile ne bi mogla zaštiti. U kontekstu tjelesnog kažnjavanja, ističemo kako se Prijedlogom zakona o izmjenama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji mijenja definicija nasilja u obitelji iz članka 10. točke 1. i to način da se među ostalim, kao jedan od pojavnih oblika nasilja u obitelji predlaže primjena fizičke sile koja je takve naravi da njenim djelovanjem nije ostvareno biće kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11. Predlagatelj je mišljenja kako će ovakav prijedlog doprinijeti jasnoći zakonskog teksta te lakšem razumijevanju i procijeni pravne kvalifikacije protupravnog postupanja kao prekršaja od kaznenog djela tjelesne ozljede iz članka 117. KZ/11, čija se radnja sastoji u tjelesnom ozljeđivanju odnosno narušavanju zdravlja žrtve odnosno oštećenika. Počinjenje kaznenog djela tjelesne ozljede prema bliskoj osobi rezultirat će kaznenim progonom ex offo.
15 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 16. Vezano uz čl.16. Nacrta prijedloga, kojim se kaznenom djelu nasilja u obitelji iz. čl.179.a, kao novo alternativno obilježje, dodaje stanje dugotrajne patnje i povećava posebni minimum, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ukazuje na problem razgraničenja kaznenog djela nasilja u obitelji od prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, br. 70/17.) koji proizlazi iz nejasnog blanketnog obilježja „teškog kršenja propisa o zaštiti od nasilja u obitelji“ koje zbog svoje neodređenosti rezultira neujednačenom sudskom praksom i dovodi u pitanje načelo zakonitosti. Imajući paralelno u vidu i predloženo novo rješenje u Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji prema kojem se prekršajem smatra primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova smatra da predviđene izmjene prema sadašnjoj formulaciji i dalje ne nude jasne kriterije policiji, državnom odvjetništvu i sudovima za distinkciju prekršaja i kaznenog djela u kontekstu nasilja u obitelji. Primljeno na znanje Primljeno na znanje. Ističemo da će se predmetno razmotriti u okviru rada Radne skupine između dva čitanja zakonskog teksta. Međutim, ističemo da se ovim Nacrtom prijedloga uvodi u cilju jasnijeg razgraničenja prekršajnog od kaznenog zakonodavstva stanje dugotrajne patnje, kao dodatno obilježje kaznenog djela nasilja u obitelji. Također, predložena izmjena pojavnog oblika nasilja u obitelji iz članka 10. ZZNO/17, prema kojem je nasilje u obitelji primjena fizičke sile uslijed koje nije nastupila tjelesna ozljeda, posredno će se reflektirati i na samo kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 179. a Kaznenog zakona budući da je isto blanketna dispozicija, koje u svom zakonskom opisu upućuje na teško kršenje propisa o zaštiti od nasilja u obitelji.
16 Tomislav Krtinić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA KAZNENOG ZAKONA, Članak 18. Uvrštenje članka 315.b omogućuje veću kaznenopravnu zaštitu pojedinih (koji nisu obuhvaćeni odredbama članaka 314., 315. i 315.a Kaznenog zakona) državnih i lokalnih službenika i namještenika, odnosno djelatnika javnih službi i djelatnosti. Međutim, radi cjelovite zaštite tih kategorija osoba neophodno je u Zakon uvrstiti i kazneno djelo napada na osobe iz članka 315.a te (predloženog) članka 315.b Kaznenog zakona. Naime, kaznena djela prisile prema tim osobama u trenutnim i predloženim zakonskim rješenjima obuhvaćaju samo situacije prisile "u obavljanju" njihovih poslova, ali ne i situacije izvan tih slučajeva do kojih može doći, odnosno do kojih i dolazi. Dakle, bilo bi potrebno primijeniti zakonsko rješenje istovjetno onom koje je primijenjeno u članku 315. Kaznenog zakona u pogledu službenih osoba. Time bi se ujedno izbjegle i dvojbe u rubnim slučajevima. Također, na isti način je potrebno (dodavanjem posebnog članka koji se odnosi na kaznena djela napada) učiniti i glede zaštite osoba iz članka 315.a Kazneog zakona (zdravstveni radnici). Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Mutatis mutandis vrijedi očitovanje uz komentar 8.
17 Pravobranitelj za djecu RH OBRAZLOŽENJE, Uz članak 2. Uz čl. 2. Prijedloga (čl. 71 KZ) staviti ovaj tekst: S obzirom na to da je uočeno kako se vrlo rijetko izriču sigurnosne mjere zabrane obavljanje određene dužnosti ili djelatnosti u kojima se dolazi u redoviti kontakt s djecom (čl. 71. st. 3. KZ) što potvrđuju i podaci Državnog odvjetništva za 2018., prema kojima je od 88 osuđujuće presude za počinjeni spolni delikt na štetu djeteta izrečena samo 1 mjera zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti, iako se ona može izreći i kad djelo nije počinjeno u obavljanju dužnosti i djelatnosti, predlažemo da se u čl. 71. KZ propiše obveza izricanja ove mjera prilikom izricanje presude. Samo na taj način spriječit će se da osuđeni počinitelji spolnog nasilja nad djetetom dolaze u redoviti kontakt s djecom u okviru sustava odgoja i obrazovanja, sporta, zdravstva, socijalne skrbi i sl. te ih time izlažu riziku da postanu žrtve seksualnog zlostavljanja i iskorištavanja, a što je imperativ koji postavlja Konvencija VE o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja. Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Mutatis mutandis vrijedi rečeno uz komentar 6., u dijelu koji se odnosi na obligatorno izricanje sigurnosne mjere zabrane obavljanja određene dužnosti ili djelatnosti iz članka 71. Kaznenog zakona.
18 DORIJAN JAGAČIĆ OBRAZLOŽENJE, Uz članak 12. U zakonu nije samo potrebno definirati ono što nije, već i ono što jest. Predlažem dakle uvesti definiciju za konsenzualni spolni odnošaj. "Konsenzualni spolni odnošaj je samo onaj spolni odnošaj kojem je prethodio odgovarajući ugovor koji je potpisan od obje strane i ovjeren od javnog bilježnika." Istu definiciju dodati u članak 87. te članak 152, Nije prihvaćen Ne prihvaća se. Člankom 12. Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona kojim se mijenja članak 153. Kaznenog zakona definiran je pristanak kako glasi: (5)Pristanak iz stavka 1. ovoga članka postoji ako je osoba svojom voljom odlučila stupiti u spolni odnošaj ili s njime izjednačenu spolnu radnju i bila je sposobna donijeti i izraziti takvu odluku.
19 Pravobranitelj za djecu RH OBRAZLOŽENJE, Uz članak 15. Uz čl. 15 prijedloga (čl. 156 KZ) staviti ovaj tekst: Predlažemo da se u čl. 156. KZ Spolno uznemiravanje propiše da se u slučaju spolnog uznemiravanja djeteta kazneni progon provodi po službenoj dužnosti. Spolna ponašanja koja dijete dovode u neugodan i ponižavajući položaj poput neprimjerene seksualne primjedbe i prijedloga, neprikladne pažnje, širenje seksualnih glasina, pokazivanje uvredljivog vizualnog materijala, neželjeni fizički kontakt i sl., počinjena od strane osobe u odnosu prema kojoj se dijete nalazi u odnosu zavisnosti zbog imovinskog, obiteljskog, društvenog, zdravstvenog ili nekog drugog stanja ili su počinjena zloupotrebom odnosa u provođenju odgojno-obrazovne, sportske, umjetničke ili neke druge djelatnosti, a koje ne spadaju u obilježja drugih kaznenih djela opisana u Glavi XVII. Kaznenog zakona, trebaju se progoniti po službenoj dužnosti. Prihvaćen Prihvaća se.