Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Doris Marie Greppin NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo sljedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
2 Hrvatska udruga radnih terapeuta NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Članak 110. postojećeg Zakona u stavku (2) nužno je nadopuniti i radnu terapiju u kući. Naime, projekta Integriran pristup skrbi za starije osobe u kući CrossCare koji se provodio od 2018. godine, a završio u kolovozu 2020. godine, a čiji je nositelj bio je Zavod za oskrbo na domu Ljubljana, a partneri -Grad Zagreb, Ustanova za zdravstvenu njegu u kući Zagreb, Centar za pomoč na domu Maribor, Mestna občina Ljubljana i Dom zdravlja Čakovec pokazali su višestruku učinkovitost implementacije i usluga radne terapije u zajednici. Kvalitetniji pristup uslugama zdravstvene i socijalne zaštite te provedbom integriranog pristupa skrbi u kući, koja uključuje zdravstvenu njegu, fizikalnu terapiju i radnu terapiju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
3 Marija Klarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Komentar na samo još jednu u nizu, doskora bezuspješnu reformu, iznijet ću kao liječnik praktičar sa dugogodi šnjim stažom u obiteljskoj medicini kroz slijed pitanja: - kako se itko usudi reformirati temeljnu primarnu ZZ a da ne krene od njenog "temelja" vremensko kadrovskih normativa koji se definiraju sa glavnim dionicima PZZ. "Izvršioci" te djelatnosti u timu liječnik- sestra 3/4 radnog vremena rade isključivo administrativno-telefenske usluge koje bi da postoje gore navedeni normativi 8 h/dan obavljao dodatni administrator u timu. Jer jednostavnim "zbrojem" utrošenog vremena na pisanu prijepisku sa osiguranicima koja je očekivana u eri informatizacije, na propisivanje kronične th koje nije i ne smije biti puko "klikanje" nego proaktivno praćenje kroničara, brojne najčešće nepotrebne liječničke "placete" na zahtjev što osiguranika, što institucija. Nelogičnosti je bezbroj, samo jedan primjer "adminstrativnog ludila", stacionarno fiz liječenje u pravilu se čeka više od 3 mjeseca, a odobrenje LPa HZZOa ističe nakon 3 mj i iznova uključuje istu proceduru i vrijeme i liječnika i osiguranika. Gotovo 2/3 RADNOG VREMENA DNEVNO SPECIJALISTA OBITELJSKE MEDICINE TROŠI NA PREPISIVANJE TERAPIJE, UPUTNICA I NARUČIVANJE!!!! U KOJE PROPISUJE KONZILIJARNI BOLNIČKI LIJEČNIK ISTOG RANGA SAMO DRUGE SPECIJALIZACIJE!!ZAMISLITE OBRATNU SITUACIJU KADA BI BOLNIČKI PULMOLOG NPR TEMELJEM MOG NALAZA PREPISIVAO MOJU PREPORUČENU TH, MOJE UPUTNICE I TEMELJEM ISTIH E NARUČIVAO PACIJENTA!!! Što je još nevjerovatnije uglavnom sve pretrage se rade u istoj toj kući konzilijarnog liječnika, u KBC.u. Dakle u eri informatizacije jedan specijalista opslužuje kolegu istog ranga, i služi kao njegov pisar, čak je i koeficijent po kojem je plaćen za isti rang niži desetljećima!! Kako smo došli do toga da bolnički liječnik ne propisuje svoju terapiju, svoju traženu dijagnostiku, i ne "zlorabi" osiguranika koji nepotrebno gubi vrijeme i novac, a istovremeno degradira struku i zvanje obiteljskog liječnika! —kako je uopće moguće da samo i isključivo jedan liječnik u sustavu odlučuje o potrebi bolovanja, kad su bolesti, osobito ozbiljne, teške, a time i poštedno vanredno duge!, subspecijalističke i i to su onkološki, pulmološki, etc pacijenti! Tim činom sa sva odgovornost I NONSENS NOVČANOG KAŽNJAVANJA svalila na leđa isključivo i samoj jedne struke obiteljske medicine!! Koliki je to nonsens govori i sama činjenica da su bolovesti koje riješavaju obiteljski liječnici dakle bolesti koje liječimo od početka do kraja na primarnoj razini uglavnom pokrivena kratkim bolovanjima! Onkološkog pacijenta prati onkolog, i on indicira trajanje i potrebu poštede, i samim tim odgovara za isto. Isto je sa traumama koje prati traumatolog, etc. -kako je moguće da su enormbi iznosi kazni u zdr. suatavu naplaćeni isključivo od primaraca poradi gore navedenih bolovanja KOJA NISU I NE SMIJU BITI U INGERENCIJI JEDNE SPECIJALNOSTI, poradi PUTNIH NALOGA koji su stvar osiguravatelja i osiguranika, A NE I OPET IDGOVORNOST OBITELJSKE ISKLJUČIVO -Kako je moguće da se specijalistički pregled INO osiguranika plaća 58 kn!!, manje nego sam dolazak majstora na kućni prag bez rada!!, a istovremeno jesvima nedostupan podatak o naplati istog od INO osiguravatelja -kako uopće netko tko pročita fore navedeno može pomislit da uopć postoji u HR nešto #šo se smije zvati obiteljskom medicinom -kako itko u MZ može promislit da to mladi liječnik ne prepoznaje i ne doživljava kao razlog za odlazak iz PZZ a i ove i ovakve države sa ovom i ovakvom administracijom koja je iznjedrila ovu i ovakvu reformu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
4 MIRNA ROTTER NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se s komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem sljedeće izmjene:   Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo sljedeći komentar.  U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za  istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti.   Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22):  1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite  u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece,  medicine rada i sporta  te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti.  2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa.     5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“  3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki.  4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”.  5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“   Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
5 Ivan Ševeljević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI (Pre)dugoočekivana i dugonajavljivana reforma zdravstva (očito) je pisana bez konzultacije sa "ljudima s terena"- zdravstvenim radnicima. Ovakvi prijedlozi izmjene Zakona samo će dodatno potaknuti osipanje zdravstvenog kadra u inozemstvo i daljnju devastaciju javnog zdravstva (poglavito PZZ, koju vidim kao najveći problem našeg zdravstvenog sustava) te "guranje" prema privatizaciji. Ponajviše sam razočaran nepostojanjem ikakvog stimulativnog pristupa prema zdravstvenim radnicima; umjesto toga dobili smo najavu novih kažnjavanja i prisila. U konačnici, stanje će (p)ostati neizdrživo, kako za pacijente, tako i za zdravstvene djelatnike; nažalost, kao mladi liječnik i sam sve češće razmišljam o budućnosti i radu izvan RH. Za kraj, dodao bih da se u potpunosti slažem sa Priopćenjem HLK, kao i komentarima KOHOM-a. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
6 Vedrana Grgić - predstavnica grupe roditelja djece s teškoćama u razvoju NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U ime grupe roditelja djece s teškoćama u razvoju podržavamo komentare Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta, predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti edukacijske rehabilitatore uvrsti kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi psihološke djelatnosti“, „edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti“ znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa, kliničkih psihologa, edukacijskih rehabilitatora, poglavito u zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 2. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Dopunu članka 30. stavka 2. na način da glasi: „Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti: obiteljske (opće) medicine; zdravstvene zaštite predškolske djece; školske i adolescentne medicine u vidu preventivno-odgojnih i specifičnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata; javnog zdravstva; zdravstvene zaštite žena; dentalne zdravstvene zaštite; dentalnih laboratorija; higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite; medicine rada/medicine rada i sporta; zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti; logopedije; edukacijske rehabilitacije; patronažne zdravstvene zaštite; zdravstvene njege u kući; primaljske skrbi; fizikalne terapije; radne terapije; hitne medicine; sanitetskog prijevoza; palijativne skrbi; ljekarništva; radiološke dijagnostike; laboratorijske dijagnostike; telemedicine; zdravstvene ekologije; sanitarnog inženjerstva;“. 4. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ 5. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 1. Adela Blažević 2. Adrijana Kalcic Salonja 3. Aida Karačić 4. Akeksandra Ribić 5. Alma Artić 6. Amela Junuzovic 7. Ana Blagus 8. Ana Grahovac 9. Ana Katarina Lastavec 10. Ana Krklec 11. Ana Lalović Kostreš 12. Ana Marija Miličević 13. Ana Nikolić Malora 14. Ana Peranović 15. Ana Ravlić 16. Ana Zrno 17. Anamarija Pokas 18. Andrea Blažević 19. Andriana Guštović 20. Anđelina Pluščec 21. Anita Finek 22. Anita Juanita 23. Ankica Škundrić 24. Ann Maria Geceg 25. Anna-Carmen Barišić 26. Ante Dadić 27. Antonia Jeramaz 28. Antonija Hrvojević Sučec 29. Antonija Paladinic 30. Antonija Radić 31. Benisa Bešo Hodžić 32. Biljana Ivanović 33. Blazenka Gabud 34. Borka Andlar Kezele 35. Božena Bogoje 36. Božica Fišter Pogačić 37. Branka Barešić 38. Brankica Vasilic Jurakić 39. Daliborka Božić 40. Danica Boban Petrovic 41. Daniel Hudina 42. Daniela Bišćan Pagadur 43. Daniela Miloš 44. Danijela Baričić 45. Danijela Cibilić 46. Danijela Ded-Vdović 47. Danijela Devčić 48. Danijela Matešić 49. Danijela Vidović 50. Darija Lukinić-Paun 51. Dario Srpak 52. Dario Živić 53. Darko Matešić 54. Diana Ipša 55. Dijana Jurić 56. Dijana Rihtar 57. Dora Vukadin 58. Dorotea Pavlić 59. Dragan Matić 60. Dragica Lukavečki 61. Dražen Aušperger 62. Dubravka Horak 63. Dubravko Franjin 64. Dunja Tomašević 65. Džana Suljević Dilberović 66. Eva Pavić 67. Filipa Dadić 68. Filipa Dadić 69. Gabrijela Balaško 70. Gabrijela Tvrdojević 71. Greta Posavec 72. Helena Suk 73. Indira Zdjelar 74. Ira Giaschi 75. Iva Jurman 76. Iva Lončar 77. Iva Puntarić 78. Iva Ratkajec 79. Iva Stambolija Mužić 80. Iva Sukalić 81. Iva Vlahović 82. Ivan Višnjarić 83. Ivana Anić- Ivičić 84. Ivana Bogadi 85. Ivana Burazin 86. Ivana Cvitanović 87. Ivana Čvek 88. Ivana Erjavec 89. Ivana Gregurek 90. Ivana Hrabušicki 91. Ivana Majenović 92. Ivana Maričić 93. Ivana Mrđa 94. Ivana Prižmić 95. Ivana Sudar 96. Ivana Štimac Šudar 97. Ivana Tokić Horvat 98. Ivanka Vrljić 99. Ivona Bratić 100. Ivona Čančar 101. Ivona Josić 102. Jasmina Brna 103. Jasmina Goles 104. Jasmina Goles 105. Jasmina Morača 106. Jasmina Pest 107. Jasna Srpak 108. Jasna Usmijani 109. Jelena Baković 110. Jelena Bogdanović 111. Jelena Cerovec 112. Jelena Jeremić 113. Jelena Radej Lesic 114. Jelena Sever 115. Jelena Vukoja Juričević 116. Josip Crnković 117. Josip Rastovac 118. Josipa Budak 119. Josipa Galavić 120. Josipa Grubišić 121. Josipa Vištica 122. Jovana Herman 123. Karla Sabolek Lovrec 124. Karla Trzija 125. Karmen Bubic 126. Karmen Rastovac 127. Karolina Puzek Horvatić 128. Katarina Ergović 129. Katarina Topić 130. Katarina Višnjarić 131. Katica Crnković 132. Kristina Bubičić 133. Kristina Dovranić 134. Kristina Đuraš 135. Kristina Jakovčić 136. Kristina Kiš Sikirica 137. Kristina Mravak 138. Kristina Muškić 139. Kristina Selenić 140. Kristina Zeba 141. Lana Palić 142. Lara Brenko 143. Laura Širol 144. Lejla Čolo 145. Leonarda Brestovac 146. Lidija Buhin Bublić 147. Lidija Mikina 148. Lidija Slivar 149. Lidija Špiljak 150. Lovorka Kaić Matešić 151. Lucija Hudina 152. Lucija Matić Jujnović 153. Lucija Prelec Ptujec 154. Magdalena Babić 155. Magdalena Makar 156. Maja Biscan 157. Maja Bolfek Šalković 158. Maja Draženović 159. Maja Glavak 160. Maja Greganović 161. Maja Iva Buzov 162. Maja Knežević Djak 163. Maja Maretić 164. Maja Mezga 165. Maja Milić 166. Maja Penava 167. Maja Sobol 168. Maja Tonšić 169. Maja Vrčković Župetić 170. Mandalina Pivčević 171. Maric Gorica 172. Marica Mikulić 173. Marija Čađavčan Šlat 174. Marija Jujnović 175. Marija Meglajec 176. Marija Petković 177. Marija Pintarić 178. Marija Poplašen 179. Marija Rebić Gradištanac 180. Marija Rohaček 181. Marijan Šarić 182. Marijana Babic Šerifi 183. Marijana Bauman 184. Marijana Došen 185. Marijana Sekulić 186. Marijana Zrinšćak Jurić 187. Marijana Živić 188. Marina Franjin 189. Marina Kartalija 190. Marina Kovač Jurković 191. Marina Mina 192. Marina Njire Bratičević 193. Marina Šušel 194. Marina Živanović 195. Marinela Mihina 196. Mario Šimić 197. Marta Fajfarić 198. Marta Kucelj 199. Marta Radoš 200. Martina Andrić Šipuš 201. Martina Benjak Brezjan 202. Martina Ivanušić 203. Martina Kljajić 204. Martina Kunštek Smiljanec 205. Martina Malenica 206. Martina Moslavac 207. Martina Nikolić 208. Martina Volk 209. Mateja Čikor 210. Mateja Vonić 211. Matić Kristina 212. Mia Stepinac Perković 213. Mia Šarić 214. Mihaela Crnoja 215. Milena Maletić 216. Mirela Ramic 217. Mirela Šimić 218. Mirela Zrno 219. Mirjana Sršan Tkalec 220. Monika Gelenčer 221. Monika Kašnar 222. Monika Križić Sever 223. Monika Matijašić 224. Monika Mišić 225. Morana Špilek 226. Natali Magdić 227. Natalija Štrokač 228. Nataša Čukelj 229. Nataša Špoljar 230. Nataša Tošanović 231. Naza Idrizovic 232. Neira Hadžismajlović 233. Nikolina Božinec 234. Nikolina Franjković 235. Nikolina Križaić 236. Nikolina Nerat Jukić 237. Nikolina Vukasović 238. Nimac Nina 239. Ornela Duilo 240. Petar Slivar 241. Petra Gregurić 242. Petra Hlodik 243. Petra Hrenar Jelenski 244. Petra Lončar 245. Petra Prekupec 246. Petra Regelja 247. Petra Sabađija 248. Radmila Đujić 249. Ramiza Bejtic 250. Rea Giaschi Kichl 251. Renata Staraj 252. Renato Grgić 253. Rogina Rozalija 254. Roza Bura 255. Sandra Čukić-Jozinović 256. Sandra Jeren 257. Sandra Piljuzan 258. Sanela Vukušić 259. Sanja Erdeš 260. Sanja Halovanić 261. Sanja Orešković Penko 262. Sanja Sladojevic Vasic 263. Saša Kovačec 264. Saša Sadlovski 265. Silvija Lukić 266. Silvija Penić 267. Sinda Aušperger 268. Slađana Golek Zakinja 269. Slađana Musa 270. Slađana Patković 271. Slavica Divković 272. Slavica Fudurić 273. Snježana Komes 274. Suzana Caplić 275. Suzana Pavlinić 276. Štefanija Grđan 277. Tajana Bucković 278. Tajana Lenhard Šimundić 279. Tajana Majić Vidaković 280. Tamara Huzanić 281. Tamara Sadlovski 282. Tanja Horvat 283. Tanja Karimović 284. Tanja Radić 285. Tihana Marciuš 286. Tihana Medved 287. Valentina Cerovečki 288. Valentina Matić 289. Valentina Štivičić 290. Valentina Žeželić 291. Valter Draščić 292. Vedrana Grgić 293. Veljka Marion 294. Veronica Ricciardi 295. Veronika Pirija 296. Veseljko Jujnović 297. Vesna Jakuš 298. Zdravka Ćavar 299. Zrinka Vukoja 300. Zunic Edisa 301. Željka Drašković 302. Željka Vučko 303. Željko Jozinović Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
7 VALENTINA VIDAKOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo sljedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
8 ZLATKO PAPEŠ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Telemedicina je prezahtjevna razvojna komponenta zdravstvenog postupka suvremenog digitalnog društva da bi se njome, na razini RH bavio isključivo Zavod za hitnu medicinu sa svojim kompetencijama koji ju, iako imenovan za to baš i nije u proteklom razdoblju u RH razvio. Ako nije moguće drugačije valja sve ustanove od kliničkih centara do primarne zdravstvene zaštite ovlastiti za uspostavu, a one koje su zainteresirane i za razvoj, telemedicinskih postupaka kada je god to moguće i opravdano. (HUPNOZ) Također, kao član Hrvatskog društva za medicinsku informatiku (HDMI) podsjećam na neophodnost da se informatičare zaposlene u zdravstvenim ustanovama uključi u popisu struka u članku 155. u zdravstvene radnike kako im je to u više navrata obećavano ili "uzimano na znanje" jer kao klinički informatičari (a isto se odnosi i na kliničke bibliotekare) osiguravaju kliničke procese i odgovorni su za lokalni rad informacijskih sustava koji zdravstvene aktivnosti u suvremenom digitalno podržanom zdravstvenom okružju uopće čine mogućim i kvalitetnim. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
9 Damjan Ivetta NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
10 Romina Kalesić Čulina NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI 1. Komentar na ocjenu stanja, osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći Iz ocjene stanja i pregleda svih izmjena i dopuna koje su predmet ovog zakona, ne možemo nego zaključiti da ministarstvo unatoč našim brojnim upozorenjima i dalje nije svjesno kadrovske devastacije koja prijeti u općoj/obiteljskoj medicini. U tom smislu, ponovno skrećemo pozornost zdravstvenoj administraciji da sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine, a kad se tome pridoda podatak da je 26 % manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100), nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Apsolutno niti jedan prijedlog KoHOM-a, ne samo da nije uvažen već je jednostavno izignoriran bez ikakvog obrazloženja stoga još jednom ukazujemo Ministarstvu zdravstva na sljedeće prijedloge koje smo u nekoliko navrata prezentirali: 1/ Rad u privatnoj praksi do 68. godine života bez posebnog odobrenja Ministarstva zdravstva KoHOM predlaže izmjenu postojećeg članka 67. st. 2. ZZZ koji glasi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 65 godina života.” na način da glasi kako slijedi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 68 godina života.” Obrazloženje: Naime, uzimajući u obzir činjenicu da na tržištu rada postoji značajan deficit liječnika te da istovremeno s druge strane postoji veliki broj liječnika starije životne dobi (pred mirovinu) ili s već navršenih 65 godina koji svake godine moraju posebno ishoditi suglasnost MiZ za nastavak rada, navedeni prijedlog za izmjenu ovog zakona vidimo kao efikasno rješenje koje će omogućiti daljnje ostvarivanje načela kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite pacijentima. Isto tako, treba imati u vidu i činjenicu da će svi liječnici s navršenih 65 godina života kao i do sada imati mogućnost ostvariti pravo na starosnu mirovinu ukoliko više ne budu htjeli obavljati privatnu praksu. 2/ Prijenos privatne prakse na drugog zdravstvenog radnika Predlaže se iza članka 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti dodati novi članak 50.a koji glasi kako slijedi: “Članak 50. a (1) Zdravstveni radnik iz članka 50. stavka 3. ovoga Zakona može prenijeti pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti koju obavlja u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika. (2) Zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava prijenos obavljanja zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ministarstvu podnosi zdravstveni radnik na kojeg se prenosi to pravo. (3) Uz zahtjev iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni radnik obvezan je ministarstvu podnijeti: - ugovor o prijenosu prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ovjeren kod javnog bilježnika - dokaz da je zdravstveni radnik najmanje godinu dana radio u radnom odnosu kod zdravstvenog radnika koji prenosi pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti - dokaz o osiguranju utvrđenog broja opredijeljenih osiguranih osoba Zavoda za djelatnosti propisanim općim aktima Zavoda - dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 47., odnosno članka 49. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (5) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.” Obrazloženje: Smatramo da bi se omogućavanjem prijenosa ordinacija privatnih zdravstvenih radnika na ovakav način (da zdravstveni radnik koji radi kod privatnog zdravstvenog radnika mora minimalno godinu dana raditi s pacijentima koje će preuzeti) osigurao bolji kontinuitet zdravstvene zaštite ali isto tako na ovaj način bi se motiviralo liječnike na ulaganje u opremu i znanje. Isto tako, navedeno bi stimuliralo i mlade liječnike da se odluče na rad u obiteljskoj medicini koja je doslovno “pred izumiranjem” kada uzmemo u obzir statističke podatke HLK iz Atlasa liječništva (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/ ). Imajući u vidu poražavajuće brojke iz navedenog dokumenta dolazimo do jasnog zaključka da će već za nekoliko godina Mreža biti ozbiljno ugrožena u cijeloj Hrvatskoj, dok je u ruralnim sredinama to već sada slučaj!!) 3/ Ukidanje obveze ishođenja suglasnosti jedinica područne samouprave kod preseljenja ordinacije Predlaže se brisanje postojećeg članka 51. st.2. ZZZ koji glasi: “(2) Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka zdravstveni radnik koji ima sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom, uz dokaze iz članka 50. stavka 2. podstavka 2. ovoga Zakona, obvezan je priložiti i suglasnost predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba za promjenu prostora obavljanja djelatnosti.” Obrazloženje: Postojećim odredbama jedinicama lokalne samouprave odnosno Gradu Zagreb je ostavljeno da po slobodnoj ocjeni izdaju ili uskrate navedenu suglasnost bez jasno definiranih kriterija što posljedično može dovesti do zloupotrebe tako širokih ovlasti i neželjenih sporova pogotovo ako se uzme u obzir da su upravo jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreb, osnivači domova zdravlja iz čijih prostora privatni zdravstveni radnici mahom traže preseljenje stoga u većini slučajeva prilikom donošenja suglasnosti dolazi do sukoba interesa. Pored toga, u slučaju udovoljenja svim prethodno postavljenim uvjetima iz ovog zakona smatramo suvišnim da jedinice lokalne samouprave odnosno Grad Zagreb praktički samovoljno odlučuju o premještaju ordinacije. 4/ Ukidanje “kažnjavanja” specijalizanata/specijalista koji ostaju raditi u istoj Mreži kao i zdravstvena ustanova u kojoj su imali prijašnji radni odnos Predlaže se dopuna članka 188. ZZZ novim stavkom koji glasi kako slijedi: “Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalizanta koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona“. Predlaže se dopuniti čl. 190. novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona.“ Obrazloženje: Naime, svrha specijalizacije je pružanje kvalitetnije zdravstvene skrbi, a postojeće odredbe djeluju destimulirajuće za mlade liječnike koji se imaju namjeru specijalizirati budući ih se pritom vrlo rigidno ograničava u daljnjoj karijeri. Smatramo da mijenjanje statusa liječnika iz radnika u domu zdravlja u status radnika kod privatnog zdravstvenog radnika ili samostalnog privatnog zdravstvenog radnika, na istom području javno zdravstvene mreže gdje je liječnik i do sada radio, sa istim pacijentima, ne može biti penalizirano kako je to predviđeno trenutno važećim zakonom budući domovima zdravlja, koji su mahom davatelji specijalizacija, ne nastaje nikakva šteta prvenstveno iz razloga što se mreža koju popunjavaju, na ovaj način održava ali isto tako i zbog činjenice što domovi zdravlja u velikom broju slučajeva za specijalizaciju nisu uopće utrošili vlastita sredstva. Iz izloženog se kao logično nameće pitanje da li je svrha specijalizacije liječnika kontinuirano i kvalitetnije pružanje zdravstvene zaštite na području određene mreže javne zdravstvene službe ili je svrha specijalizacije zadržavanje mladih liječnika u domovima zdravlja?! 5/ Postavljanje limita kod određivanja visine zakupnine u prostorima domova zdravlja Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 10. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb.” Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 8. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb”. Obrazloženje: Kao što je vidljivo iz našeg prijedloga, smatramo da je potrebno dopuniti odredbe koje se odnose na donošenje odluka jedinica lokalne samouprave iz razloga što su iste odredbe nedovoljno precizne i ostavljaju široku mogućnost zlouporabe odnosno nametanja viših cijena zakupnine i najma opreme, a što može rezultirati masovnim napuštanjem prostora domova zdravlja koji će vrlo vjerojatno i ostati prazni zbog očiglednog deficita liječnika. 6/ Usklađenje odredbi Zakona o zdravstvenoj zaštiti u pogledu rada privatnih zdravstvenih radnika na visokim učilištima te problem prijave ugovora o radu sklopljenih između visokih učilišta i privatnih zdravstvenih radnika na mirovinsko osiguranje Predlaže se izmjena postojećeg članka 47. st. 1. točka 7. ZZZ koji glasi: “Privatnu praksu u ordinaciji može obavljati zdravstveni radnik sa završenim sveučilišnim preddiplomskim i diplomskim studijem ili sveučilišnim integriranim preddiplomskim i diplomskim studijem ili specijalističkim diplomskim stručnim studijem ako: 7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost.” na način da glasi kako slijedi: “7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost osim u slučaju iz članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona.“ Obrazloženje: Navedena odredba je u koliziji s odredbom članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona kojom je propisano da privatni zdravstveni radnici kojima je odobrena privatna praksa u ordinaciji u mreži javne zdravstvene službe mogu ostvariti novčana sredstva ugovorom s visokim učilištem koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje. Naime, pojam ugovor u kontekstu navedene odredbe može biti i ugovor o radu na nepuno radno vrijeme stoga je potrebno izuzeti navedeni uvjet u takvim slučajevima, čime bi se ujedno izuzela i primjena prekršajne odredbe iz članka 246. st. 1. točka 10. ovog zakona u tom smislu. U pogledu članka 57. st. 1 alineje 7. ZZZ potrebno je skrenuti pozornost MiZ na probleme koji se događaju prilikom prijave ugovora privatnih zdravstvenih radnika skopljenih s visokim učilištima na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, a sve kako bi MiZ u dogovoru s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava otklonilo te probleme. Naime, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbija prijavu na mirovinsko osiguranje privatnih zdravstvenih radnika po osnovi sklopljenog ugovora o radu na nepuno radno vrijeme s visokim učilištem stoga smatramo bitnim da MiZ u suradnji s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava iskordinira u tom pogledu ostale relevantne zakone (Zakon o doprinosima i Zakon o mirovinskom osiguranju) koji trenutno faktički sprječavaju zaposlenje privatnih zdr. radnika na visokim učilištima unatoč njihovom zakonskom pravu iz odredbe čl. 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona. 7/ Ukidanje obveze mrtvozorstva za privatne zdravstvene radnike Predlaže se brisanje postojećeg članka 230. st. 2. ZZZ koji glasi: “Obveza utvrđivanja nastupa smrti, vremena i uzroka smrti osoba umrlih izvan zdravstvene ustanove, sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba iz stavka 1. ovoga članka, odnosi se i na privatne zdravstvene radnike – doktore medicine koji obavljaju zdravstvenu djelatnost u ordinaciji.” Alternativno se predlaže izmjena postojećeg članka 230. st. 2. ZZZ na način da glasi kako slijedi: “Ugovorom sklopljenim između privatnog zdravstvenog radnika i jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreb definiraju se prava i obveze u pogledu obavljanja poslova utvrđivanja nastupa smrti, vremena i uzroka smrti osoba umrlih izvan zdravstvene ustanove, sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba iz stavka 1. ovoga članka.” Obrazloženje: Uz sve moguće postojeće zakonske obveze koje su praktički nametnute privatnim zdravstvenim radnicima ovo je još jedna u nizu pa se ponovno postavlja pitanje kršenja odredbi Zakona o radu u smislu korištenja dnevnog i tjednog odmora privatnih zdravstvenih radnika i njihovih članova u timu? Kao alternativno rješenje predlaže se dopuna ovog članka tako da se ugovorom sklopljenim između privatnog zdr. radnika i jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreb definiraju prava i obveze u pogledu obavljanja tog posla što bi značilo da bi privatni zdravstveni radnici i dalje obavljali ove poslove, ali naravno, na dobrovoljnoj bazi. Prijedlozi iz ovog zakona, umjesto da idu u smjeru stimulacije mladih liječnika na rad u obiteljskoj medicini, proizvesti će upravo suprotan učinak. 2. Komentar na članak 1. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo brisati odredbu članka 1. Prijedloga koja se odnosi na novi članak 5. a. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Navedena odredba je prije svega potpuno suvišna budući je postojećim zakonom obveza pružanja hitne medicinske pomoći već dovoljno jasno i nedvosmisleno uređena. Osim toga, predmetna odredba je prilično općenita i apstraktna te ostavlja niz otvorenih pitanja kao što su: Tko je ovlašten zatražiti od zdravstvenih radnika pružanje hitne medicinske pomoći? Ministarstvo zdravstva, Zavod za hitnu medicinu, Dom zdravlja ili pak svaka osoba? Koje su to “iznimne situacije”? Da li je to nedostatak kadra u hitnoj medicinskoj pomoći ili pak ratno stanje? Što znači “izvan radnog mjesta”? Da li to znači pružanje hitne medicinske pomoći na ulici ispred ordinacije/bolnice ili neke druge zdravstvene ustanove ili primjerice korištenje svog osobnog vozila? Osim što navedena odredba niti približno nije jasna nije uređeno niti pitanje tko će za to vrijeme pružanja hitne medicinske pomoći izvan radnog mjesta biti zadužen za radno mjesto koje se napušta? A isto tako nije uređeno niti pitanje odgovornosti tih istih zdravstvenih radnika za pacijente kojima se eventualno nešto dogodi zbog odsustva s radnog mjesta uslijed pružanja hitne medicinske pomoći? Upravo zbog nejasnoće koja ostavlja široku mogućnost tumačenja stječe se dojam da se na ovaj način pokušava otvoriti mogućnost pozivanja i uključivanja svih liječnika u rad hitne medicinske pomoći što je ne samo nedopustivo već i s obzirom na preopterećenost rada liječnika obiteljske medicine jednostavno u praksi neizvedivo. 3. Komentar na članak 12. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo brisati prijedlog koji se odnosi na čl. 64. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Zdravstveni radnici privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe obvezni su u iznimnim okolnostima na poziv nadležnog tijela i/ili nadležnog doma zdravlja sudjelovati u radu posebno organiziranih ambulanti, odnosno u osiguravanju dostupnosti zdravstvene zaštite.“ Naime na ovu odredbu smo dali primjedbe još u radnoj skupini, međutim, glas struke se očigledno i dalje ignorira. Privatni zdravstveni radnici uz već postojeće obveze rada u okviru sklopljenog ugovora sa Zavodom, sudjeluju u radu COVID-19 ordinacija kao i u posebnim dežurstvima stoga dodatno obvezivanje na rad u posebnim ordinacijama u stvarnosti jednostavno nije izvediv. Navedenom odredbom se domovima zdravlja daju tolike ovlasti da su privatni zdravstveni radnici zapravo podčinjeni domovima zdravlja i praktički u tom dijelu imaju isti status kao i zaposlenici domova zdravlja čime se gubi svaki smisao privatne prakse definiran Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Što zapravo znači “sudjelovati u osiguravanju dostupnosti zdravstvene zaštite”? Privatni zdravstveni radnici u ovom trenutku više nego dovoljno osiguravaju dostupnost zdravstvene zaštite i to u vidu obveze osiguravanja zamjene kada izbivaju iz ordinacije (bolovanje, godišnji odmor i sl.) kao i kroz redovan rad subotama ujutro te sudjelovanje u posebnim dežurstvima subotom popodne, nedjeljom, praznicima i blagdanima pa se postavlja pitanje kada bi to još trebali osiguravati dostupnost zdravstvene zaštite??! Nametanjem dodatne obveze rada u posebno ustrojenim ordinacijama koje domovi zdravlja po vlastitom nahođenju mogu osnivati, zasigurno će doći do kolizije radnog vremena ugovorenog sa Zavodom ali i kršenja odredbi Zakona o radu zbog nepoštivanja dnevnog i tjednog odmora. Ukoliko je cilj ove odredbe bio da se zdravstveni radnici privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe obvežu na rad u iznimnim okolnostima onda skrećemo pozornost predlagatelju ovih izmjena i dopuna na članak 197. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim je već ostavljena mogućnost uređenja rada svih zdravstvenih radnika pa tako i zdravstvenih radnika privatne prakse u mreži u izvanrednim okolnostima, katastrofama i epidemijama, a na temelju koje odredbe je upravo ovo ministarstvo uređivalo rad svih ustanova i liječnika u posljednje tri godine pandemije pa zapravo iznenađuje dodatno uređenje nečega što već funkcionira. 4. Komentar na članak 25. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo izmjenu prijedloga koji se odnosi na članak 103. st. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i glasi: “Dom zdravlja obvezan je osigurati potreban broj ordinacija za obavljanje svake pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka sukladno odluci osnivača.” na način da glasi kako je propisano postojećim člankom 103. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Dom zdravlja obvezan je uz odluku osnivača osigurati da u svakoj djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka ima do 25 % ordinacija.” Naime, domovi zdravlja i do sada nisu poštivali navedenu odredbu zakona, a Ministarstvo zdravstva unatoč brojnim prigovorima i zahtjevima za provođenje nadzora do danas nije reagiralo na navedeno kršenje zakona stoga nije iznenađujuće da se sada ta odredba namjerava staviti izvan snage. Međutim, izmjena ove odredbe na način da se osnivačima domova zdravlja (odnosno županijama i gradu Zagrebu) daje ovlast da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite će biti krucijalan potez ovog ministarstva u daljnjem urušavanju primarne zdravstvene zaštite. Stupanjem na snagu ove odredbe članak 268. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kao i eventualno stupanje na snagu članka 50. iz Prijedloga novog zakona u prijelaznim i završnim odredbama, gubi bilo kakav pravni učinak i psotaje mrtvo slovo na papiru budući će osnivači domova zdravlja zasigurno odrediti maksimalan broj timova u svakoj od djelatnosti što znači da će domski liječnici biti potpuno onemogućeni u prelasku iz doma zdravlja u privatnu praksu. Brojke o mladim studentima medicine koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. Naime, sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine. Kad se k tome pridoda podatak da je 26 % posto manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100) nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Imajući u vidu opisane negativne trendove, Ministarstvo zdravstva bi trebalo ozbiljno razmisliti o donošenju stimulativnih mjera za obiteljsku medicinu, a ne pridonositi njezinom urušavanju. Isto tako, predlažemo da se briše prijedlog koji se odnosi na članak 103. st. 5. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Radi osiguranja dostupnosti zdravstvene zaštite dom zdravlja na svom području koordinira rad svih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe koji obavljaju djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka.” Jednako kao što je to slučaj s prijedlogom iz članka 64. st. 2. ovom odredbom se domovima zdravlja daju tolike ovlasti da su privatni zdravstveni radnici zapravo podčinjeni domovima zdravlja i praktički u tom dijelu imaju isti status kao i zaposlenici domova zdravlja. Privatni zdravstveni radnici u ovom trenutku više nego dovoljno osiguravaju dostupnost zdravstvene zaštite i to u vidu obveze osiguravanja zamjene kada izbivaju iz ordinacije (bolovanje, godišnji odmor i sl.) kao i kroz redovan rad subotama ujutro te sudjelovanje u posebnim dežurstvima subotom popodne, nedjeljom, praznicima i blagdanima pa se postavlja pitanje kada bi još trebali raditi??! 5. Komentar na članak 43. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo da se briše prijedlog iz članka 182. st. 1. koji propisuje dodatan uvjet za odobrenje specijalizacije doktorima medicine u vidu jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Mišljenja smo da je navedeni prijedlog Ministarstva zdravstva potpuno promašen iz više razloga. Prije svega, pristup rješavanju problema kadrovske devastacije primarne zdravstvene zaštite, a posebno obiteljske medicine, o čemu smo konstantno upozoravali te i dalje upozoravamo nadležne, je pogrešan s obzirom da ministarstvo očigledno problem pokušava riješiti metodom prisile mladih doktora na rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti umjesto da ih se stimulira. Osim toga, ovakvim pristupom predlagatelj zakona omalovažava specijalizaciju iz obiteljske medicine smatrajući da to može raditi bilo tko nakon završenog fakulteta. Ukoliko je resorno ministarstvo već smatralo da je doktorima medicine koji tek završe fakultet potrebno određeno iskustvo onda smatramo da se to moglo postići kroz obvezu rada pod nadzorom u trajanju od primjerice 6 mjeseci gdje bi ti mladi liječnici imali svog mentora, a ne na ovaj način uvjetovati dobivanje specijalizacije prethodnim samostalnim radom od godinu dana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz čega je zapravo vidljiva stvarna intencija ministarstva, da jednostavno “popuni kadrovske rupe”. 6. Komentar na članak 50. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo da članak 268. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ostane na snazi neizmijenjen. Prije svega KoHOM ističe da ova odredba koja regulira prelazak domskih liječnika u privatnu praksu praktički ostaje bez ikakvog učinka, s obzirom na prijedlog za izmjenu članka 103. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim se daje ovlast osnivačima domova zdravlja da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite te na taj način onemogućiti bilo kojeg domskog liječnika u ostvarivanju svojih prava iz ovog članka zakona. Dakle, bez obzira, da li domski liječnik ima godinu dana staža (što je uvjet po postojećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti) ili pet godina radnog staža po ovom prijedlogu, ishod u slučaju traženja prelaska u privatnu praksu će biti isti, negativan, iz jednostavnog razloga što domovi zdravlja više neće biti limitirani po broju timova u pojedinoj djelatnosti primarne zdravstvene zaštite. Izmjenom ove odredbe i odredbe članka 103. st. 4. liječnicima se ostavlja izbor, ili nastavak rad u domovima zdravlja ili odlazak u inozemstvo, a strahujemo da će potonja opcija biti sve učestalija. Brojke o mladim liječnicima koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja što će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. U prilog našim navodima iznosimo još jednom statističke podatke HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/ ) Isto tako KoHOM predlaže dopuniti ovu odredbu novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb„ Kao što je vidljivo iz našeg prijedloga, smatramo da je potrebno dopuniti odredbe koje se odnose na donošenje odluka jedinica lokalne samouprave iz razloga što su iste odredbe nedovoljno precizne i ostavljaju široku mogućnost zlouporabe odnosno nametanja viših cijena zakupnine i najma opreme, a što može rezultirati masovnim napuštanjem prostora domova zdravlja koji će vrlo vjerojatno i ostati prazni zbog očiglednog deficita liječnika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
11 Sanela Lozančić Suhina NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Poštovani, slažem se s kolegicom pa ću kopirati dio njenog komentara: "...podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl." Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
12 Lucija Loparić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI SEKCIJA SOCIJALNIH RADNIKA U ZDRAVSTVU HKSR Nužno je da se sustav upotpuni te da se uvrsti i djelatnost/usluge socijalnog rada. Uključivanje socijalnih radnika u sustav primarne zdravstvene zaštite u bitnome bi doprinijelo prevenciji životnih poteškoća pacijenata i njihovih obitelji, što je u skladu sa suvremenim standardima liječenja i propisima o osiguravanju kvalitete u pružanju zdravstvene zaštite. Važnost socijalnog radnika kao dio palijativnog tima prepoznaje se u pružanju psihosocijalne pomoći i podrške pacijentu i njegovoj obitelji, komunikaciji i koordinaciji s ustanovama i udrugama od važnosti za pacijenta, pomoći u suradnji pacijenta i obitelj s LOM, CZSS, domovima socijalne skrbi i drugim ustanovama, pomoći po pitanju ostvarenja prava i usluga u sustavu socijalne skrbi, pomoći u pokretanju postupaka od značaja za pacijenta, pružanju psihosocijalnog savjetovanja, usmjeravanja, informiranja, podršci u stvaranju novih i mobiliziranju postojećih resursa, pomoći u rješavanju kriznih intervencija, te nizu drugih usluga. Iskustva u radu s pacijentima i njihovim obiteljima ukazuju da je uključivanje socijalnih radnika od velike pomoći u zaštiti mentalnog zdravlja pacijenata, djece u potrebi i riziku, te pacijenata koji imaju zakonske osnove za ostvarivanje prava i usluga u sustavu zdravstvene i socijalne skrbi, osobito u vrijeme pandemije covid 19 koja je doprinijela povećanju životnih poteškoća. Uključivanje socijalnih radnika utjecalo bi na poboljšanje kvalitete života pacijenata što je u skladu s definicijom zdravlja koja podrazumijeva fizičko, psihičko i socijalno blagostanje. Pružanjem usluga socijalnih radnika utjecalo bi se i na rasterećenje sustava primarne zdravstvene zaštite ali i socijalne skrbi. Zakon o zdravstvenoj zaštiti ne smije izostaviti socijalne radnike koji svojim specifičnim znanjima i vještinama, kompetencijama i radnim iskustvom u području zdravstvene skrbi sudjeluju u procesu liječenja pacijenata, čiji je rad i primjena profesionalnih metoda u obliku preventivnog ili tretmanskog postupka u području zdravstva određen i Zakonom o djelatnosti socijalnog rada, koji su članovi multidisciplinarnih timova zdravstvenih ustanova u kojima rade, samostalno i/ili timski provode dijagnostičko-terapijske postupke i pružaju druge naplative usluge, te su aktivni u osnaživanju pacijenata i njihovih obitelji čime doprinose prevenciji bolesti i zaštiti zdravlja ljudi. Pored visokog stupnja obrazovanja dodatno se stručno usavršavaju, imaju odobrenje za samostalni rad (licencu) te su članovi Komore i time ujedno obvezni kontinuirano se educirati posebice u užem području svog rada, a poštujući pravila struke i važeće zakonske propise na kojima se temelji i ovaj komentar. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
13 Dora Kačer NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
14 Dina Levačić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao edukacijska rehabilitatorica podržavam komentar Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te Komora i Društava naših srodnih djelatnosti (psihologa, socijalnih pedagoga i dr.). Predlažemo sljedeće dopune i izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kako bi se stručnjacima edukacijskim rehabilitatorima zaposlenima u sustavu zdravstva omogućila njihova pripadajuća prava. Visokoškolsko obrazovanje edukacijskih rehabilitatora uključuje niz kolegija iz područja temeljnih i kliničkih medicinskih znanosti, kao i kliničkih praksi, koje osposobljava edukacijske rehabilitatore koji djeluju u sustavu zdravstva u pružanju zdravstvene zaštite stanovništva te svoja stečena znanja i izlazne kompetencije koriste u procesu dijagnostike i liječenja (rehabilitacije). Djelovanje edukacijskih rehabilitatora u zdravstvu proizlazi iz temeljnih zadataka edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti koji se odnose na rano otkrivanje, edukacijsko- rehabilitacijsku dijagnostiku i procjenu, provođenje terapijskih i (re)habilitacijskih intervencija, savjetovanje i promicanje zdravlja, sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. U okviru poimanja zdravstvene zaštite, ističemo kako se u aktualnom Planu i programu mjera zdravstvene zaštite 2020. – 2022., edukacijski rehabilitatori navode kao izvršitelji čak 73 mjere zdravstvene zaštite i to pretežito na području dječje i adolescentske psihijatrije i zaštite mentalnog zdravlja. Osim toga, postoji niz mjera zdravstvene zaštite koje edukacijski rehabilitatori provode na području prevencije, dijagnostike i (re)habilitacije djece s neurorazvojnim čimbenicima i/ili simptomima, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, gdje nisu navedeni kao izvršitelji ni kao suradnici. Nadalje, prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007., koja je još uvijek na snazi, edukacijsko-rehabilitacijska (prethodno defektološka) djelatnost razvrstava se u razred 86.90 Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite. Edukacijski rehabilitatori djeluju na području promicanja zdravlja, prevencije bolesti i očuvanja mentalnog zdravlja na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene djelatnosti. Možemo tako istaknuti da uz preventivnu zdravstvenu zaštitu djece, osoba s invaliditetom i rizičnih skupina, na primarnoj razini, edukacijski rehabilitatori obavljaju zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s poremećajima u tjelesnom i mentalnom razvoju. Isto tako provode složenije mjere i postupke prevencije i dijagnosticiranja kao i ambulantnu rehabilitaciju na sekundarnoj razini. Edukacijski rehabilitatori sudjeluju u timskoj dijagnostici, liječenju, habilitaciji i rehabilitaciji pacijenata – djece s neurorazvojnim čimbenicima rizika i simptomima, djece i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, poremećajem iz spektra autizma, motoričkim teškoćama, teškoćama vizualnog funkcioniranja, teškoćama u učenju, višestrukim teškoćama i osobama s kroničnim bolestima. Prema svojim izlaznim kompetencijama neophodni su u dijagnostičkom procesu svih razvojnih teškoća prema MKB-10, kao što su intelektualne teškoće, ADHD i ostali poremećaji, poremećaj iz spektra autizma, razvojni poremećaj koordinacije, kao i habilitacijskom procesu na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. U okviru procesa dijagnostike i liječenja, edukacijski rehabilitator obavlja zdravstvenu djelatnost kroz dijagnostičke i terapijske postupke i postupke medicinske rehabilitacije, a prema Hrvatskom kvalifikacijskom okviru nalazi se na razini 7.1.sv., u sektoru s psiholozima, logopedima i drugim socijalnim djelatnostima. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te premanačelu supsidijarnosti. Stoga predlažemo izmjene i dopunu sljedećih članaka: 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“, „edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti“ znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa, kliničkih psihologa, edukacijskih rehabilitatora, poglavito u zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 2. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Dopunu članka 30. stavka 2. na način da glasi: „Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti: obiteljske (opće) medicine; zdravstvene zaštite predškolske djece; školske i adolescentne medicine u vidu preventivno odgojnih i specifičnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata; javnog zdravstva; zdravstvene zaštite žena; dentalne zdravstvene zaštite; dentalnih laboratorija; higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite; medicine rada/medicine rada i sporta; zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti; logopedije; edukacijske rehabilitacije; patronažne zdravstvene zaštite; zdravstvene njege u kući; primaljske skrbi; fizikalne terapije; radne terapije; hitne medicine; sanitetskog prijevoza; palijativne skrbi; ljekarništva; radiološke dijagnostike; laboratorijske dijagnostike; telemedicine; zdravstvene ekologije; sanitarnog inženjerstva;“. 4. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ 5. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neuorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
15 Dorotea Vrbančić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
16 Mislav Šelendić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Od izrazitog je značaj da se prilikom ulaska u bilo koju zdravstvenu reformu vladajući posavjetuju sa strukom kroz njihove udruge i društva te da uvaže sve smislene prijedloge. Nažalost politička povijest RH je takva da se u velike reforme ulazi bez dosluha sa strukom te unatoč ovakih javnih savjetovanja se provedu zakoni koji nisu u skladu sa mišljenjima struke. Kao zdravstveni radnik mogu potvrditi da su problemni u našem sustavu mnogobrojni, da se gomilaju ne mjesecima, ne godinama već desetljećima. Nikakva ishitrena, ušminkana reforma (koju vode oni isiti koji su na rukovodećim pozicijama svih ovih godine uspjeli dovesti naše zdrasvstvo tamo gdje danas je) nas neće moći spasiti. Apeliram na vladajuće koji ovo čitaju da se zbog dobrobiti nacije, zdravlja pacijenata i zdravlja medicinskog osoblja ozbiljno posavjetuju sa svim nadležnim organizacijama, jer u suprotnome će stari liječnici otiću u mirovinu, mladi će sve više odlaziti van, a oni koji ostaju u sustavu će raditi dok ne puknu od iznemoglosti, sve na teret onih najosjetljivih, bolesnih, bespomoćnih.... Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
17 ANA PERKOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Poštovani, Molim vas pozitivnim zakonima omogućite i stimulirajte rad i ostanak liječnika u Hrvatskoj. Molim vas omogućite domovima zdravlja ugovaranje svih specijalističko/subspecijalističko konzilijarnih djelatnosti (uključujući i specijalističko/subspecijalističko konzilijarne djelatnosti za djecu) a nevezano uz mrežu javne zdravstvene zaštite (pogledajte liste čekanja). Hvala. Ana Perković Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
18 Andreja Marić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Predlažem izmjenu postojećeg Zakona, u članku 169. Mijenja se stavak 1) koji glasi: (1) Pripravnički staž za zdravstvene radnike iz članka 168.stavka 2.ovog Zakona traje do godinu dana. Ministarstvo zdravstva i Vlada Republike Hrvatske dužni su osigurati početak obavljanja plaćenog pripravničkog staža najkasnije godinu dana od završetka školovanja." Naime, sada mnogi čekaju po 2-3 godine na staž, premali je broj kvota, tj.pripravničkih mjesta, čeka na staž po 2500-3000 ljudi, u mnogim zdravstvenim ustanovama ne poštuju se kriteriji za prijem koje je dopisom zdravstvenim ustanovama ove godine uputilo Ministarstvo zdravstva (da prednost imaju oni koji duže čekaju na staž, kraće su studirali, imaju bolji prosjek ocjena itd..). Osim toga, potpuno je degradirajući i ograničavajući uvjet da, ukoliko se netko želi prijaviti na natječaj za staž, mora biti na Zavodu za zapošljavanje barem jedan dan, a za staž kod pripravnika 6 mjeseci. Mnogi, čekajući uzaludno na staž, da bi preživjeli, rade u Konzumu, Lidlu, Boltu i sl, dakle van struke, pa onda daju otkaz ne bi li mogli pristupiti stažu, a onda ne dobiju staž. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
19 HRVATSKA KOMORA MEDICINSKIH BIOKEMIČARA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Hrvatska komora medicinskih biokemičara daje komentare i na odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti koje nisu predmet Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti: Članak 54. stavak 6. Hrvatska komora medicinskih biokemičara napominje da dva tima medicinsko-biokemijskog laboratorija ne mogu u istom prostoru obavljati privatnu praksu u smjenskom radu kao što to mogu dva tima neke druge zdravstvene djelatnosti u istoj ordinaciji. Rad dva ili više medicinsko-biokemijskih timova u istom prostoru moguće je organizirati samo kroz grupnu praksu koja je već regulirano člankom 59. stavkom 1. Zakona o zdravstveno zaštiti. Obavljanje medicinsko-biokemijske djelatnosti u smjenskom radu nije moguće zbog pravila dobre laboratorijske prakse i sigurnosti pacijenata. Svi ugovoreni pacijenti moraju dolaziti na vađenje krvi ujutro između 7.00 i 9.00 sati zbog toga što moraju biti natašte, za taj vremenski interval su izrađeni harmonizirani referentni intervali a za brojne pretrage postoje dnevne varijacije koje su klinički značajne. Uz to medicinsko-biokemijski laboratorij ima normative prostora i opreme koja se sastoji od brojnih uređaja/analizatora i složene informatičke mreže koji moraju biti zajednički svim timovima koji rade u istom prostoru. Kao grupna privatna praksa već rade medicinsko-biokemijski laboratoriji koji imaju ugovorena dva i više timova a i u domovima zdravlja postoje medicinsko-biokemijski laboratoriji koji u jutarnjoj smjeni rade s dva i više ugovorenih timova. Članak 147. stavak 3. U medicinsko-biokemijskom laboratoriju mora raditi medicinski biokemičar (kao voditelja laboratorija) i to puno radno vrijeme obzirom da to zahtjeva proces rada u medicinsko-biokemijskom laboratoriju, standardi dobre laboratorijske prakse te Zakon o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti i Pravilnik o standardima i normativima za obavljanje zdravstvene djelatnosti. Stoga ova odredba u čl. 147. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti koja kaže da trgovačko društvo za obavljanje zdravstvene djelatnosti ne mora imati zdravstvene radnike u radnom odnosu nije primjenjiva na medicinsko-biokemijski laboratorij u sklopu trgovačkog društva pa ju je potrebno dopuniti na način da medicinsko-biokemijski laboratorij bez obzira je li u sklopu trgovačkog društva, poliklinike, doma zdravlja ili bolnice mora imati zaposlenog medicinskog biokemičara. Postoji praksa da trgovačka društva osnivaju i medicinsko-biokemijske laboratorije koja nemaju Zakonom o medicinsko-biokemijskoj djelatnosti propisanog voditelja medicinskog biokemičara što ugrožava pouzdanost laboratorijskih nalaza i sigurnost pacijenata. Komora je dobivala prijave građana zbog nezakonitog i nestručnog rada takvih laboratorija te smo obvezni naglasiti da ne može medicinsko-biokemijski laboratorij u sklopu trgovačkih društava i zdravstvenih ustanova i privatnih praksi imati različite normative i kriterije za rad. Članak 151. Hrvatska komora medicinskih biokemičara smatra da kvaliteta zdravstvene zaštite i sigurnost pacijenata mora biti ujednačena te da zbog toga trgovačko društvo za obavljanje zdravstvene djelatnosti treba ispunjavati iste uvjete prilikom osnivanja, kao i drugi organizacijski oblici obavljanja zdravstvene djelatnosti. Slijedom toga, predlažemo da se osnivači trgovačkog društva za obavljanje zdravstvene djelatnosti ovim zakonom obvežu da su zahtjevu za ocjenu sukladnosti ugovora, odnosno izjave o osnivanju (uz dokaz o raspolaganju prostorom) dužni priložiti prethodno mišljenje nadležne komore o opravdanosti osnivanja trgovačkog društva za obavljanje zdravstvene djelatnosti. Nema osnovanog razloga da druge zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni radnici unutar i izvan mreže javne zdravstvene službe budu prilikom osnivanja u drugačijem položaju u odnosu na trgovačka društva koja obavljaju zdravstvenu djelatnost. Osim toga, ovako bi se postigao jedinstven stručni nadzor nadležnih komora u otvaranju i radu ovakvih trgovačkih društava, a u konačnici i kvalitetnija zdravstvena zaštita pacijenata. S obzirom da su zdravstvene ustanove i privatni zdravstveni radnici i ovakva trgovačka društva gotovo identično regulirani, tako bi trebalo biti i u slučaju osnivanja trgovačkih društava koja obavljaju zdravstvenu djelatnost. Članak 257. točka 23. Treba navesti točan naziv pravilnika – Pravilnik o normativima i standardima za obavljanje zdravstvene djelatnosti („Narodne novine“, br. 52/20.). Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
20 Nediljko vojković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Ovzim komentarom i mojim skromnim opservacijama i prijedlozima želim doprinijeti izradi što kvalitetnijeg i boljeg Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama o zdravstvenoj zaštiti,a posebno Zakona o psihološkoj djelatnosti.Bolji zakon jest kvalitetnija zdravstvena zaštita,zdravije društvo i kvalitetniji život.Psihološka pomoć znači osjećaj brige društva za svakog svoga člana što već po tome znači osjećaj pomoći.Zato smatram da bi psihološku struku trebalo dići na novu razinu stvarajući mrežu psihološke pomoči kroz PZZ,druge razine institucija za zaštitu javnog zdravlja,preko obrazovnih ustanova od vrtića do škola.Doduše,možda bi u tom slučaju nešto manje profitirala farmaceutska industrija,ali bi zato društvo u cjelini sigurno bilo na dobitku.U današnjem atomiziranom svijetu,čega nije pošteđeno ni naše društvo,stanovništvo je sve starije sa sve višeotuđenih samaca sa sve više zdravstvenih,egzistencijalnih i emocionalnih problema.Isto tako u današnjem svijetusve većih negativnih utjecaja,i raznih iskušenja,rizičnih ponašanja,klimatskih promjena,pandemije,nasilja i rata,ugrožene egzistencije i sve raširenijeg siromaštva,djeca,adolescenti i mladi,taj tako dragocijeni i deficitarni resurs društva,nikada nisu bili potrebitiji psihološke pomoći i potpore kao danas.U ovakvoj konstelaciji,istiskivanj i,ne daj Bože,omalovažavanja ove struke činilo bi se kao programirana šteta,a ne rad i djelovanj za opće dobro.Iskreno se nadam da će oni koji rade na Nacrtu navedenog zakona bitisavjesni i svjesni svoje odgovornosti za dobrobit cijelog našeg društva i naše domovine! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
21 DINA DEŽMAR NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao edukacijska rehabilitatorica zaposlena u sustavu zdravstva više godina, podržavam komentar Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te Komora i Društava naših srodnih djelatnosti (psihologa, socijalnih pedagoga i dr.). Predlažemo sljedeće dopune i izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kako bi se stručnjacima edukacijskim rehabilitatorima zaposlenima u sustavu zdravstva omogućila njihova pripadajuća prava. Visokoškolsko obrazovanje edukacijskih rehabilitatora uključuje niz kolegija iz područja temeljnih i kliničkih medicinskih znanosti, kao i kliničkih praksi, koje osposobljava edukacijske rehabilitatore koji djeluju u sustavu zdravstva u pružanju zdravstvene zaštite stanovništva te svoja stečena znanja i izlazne kompetencije koriste u procesu dijagnostike i liječenja (rehabilitacije). Djelovanje edukacijskih rehabilitatora u zdravstvu proizlazi iz temeljnih zadataka edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti koji se odnose na rano otkrivanje, edukacijsko-rehabilitacijsku dijagnostiku i procjenu, provođenje terapijskih i (re)habilitacijskih intervencija, savjetovanje i promicanje zdravlja, sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. U okviru poimanja zdravstvene zaštite, ističemo kako se u aktualnom Planu i programu mjera zdravstvene zaštite 2020. – 2022., edukacijski rehabilitatori navode kao izvršitelji čak 73 mjere zdravstvene zaštite i to pretežito na području dječje i adolescentske psihijatrije i zaštite mentalnog zdravlja. Osim toga, postoji niz mjera zdravstvene zaštite koje edukacijski rehabilitatori provode na području prevencije, dijagnostike i (re)habilitacije djece s neurorazvojnim čimbenicima i/ili simptomima, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, gdje nisu navedeni kao izvršitelji ni kao suradnici. Nadalje, prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007., koja je još uvijek na snazi, edukacijsko-rehabilitacijska (prethodno defektološka) djelatnost razvrstava se u razred 86.90 Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite. Edukacijski rehabilitatori djeluju na području promicanja zdravlja, prevencije bolesti i očuvanja mentalnog zdravlja na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene djelatnosti. Možemo tako istaknuti da uz preventivnu zdravstvenu zaštitu djece, osoba s invaliditetom i rizičnih skupina, na primarnoj razini, edukacijski rehabilitatori obavljaju zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s poremećajima u tjelesnom i mentalnom razvoju. Isto tako provode složenije mjere i postupke prevencije i dijagnosticiranja kao i ambulantnu rehabilitaciju na sekundarnoj razini. Edukacijski rehabilitatori sudjeluju u timskoj dijagnostici, liječenju, habilitaciji i rehabilitaciji pacijenata – djece s neurorazvojnim čimbenicima rizika i simptomima, djece i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, poremećajem iz spektra autizma, motoričkim teškoćama, teškoćama vizualnog funkcioniranja, teškoćama u učenju, višestrukim teškoćama i osobama s kroničnim bolestima. Prema svojim izlaznim kompetencijama neophodni su u dijagnostičkom procesu svih razvojnih teškoća prema MKB-10, kao što su intelektualne teškoće, ADHD i ostali poremećaji, poremećaj iz spektra autizma, razvojni poremećaj koordinacije, kao i habilitacijskom procesu na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. U okviru procesa dijagnostike i liječenja, edukacijski rehabilitator obavlja zdravstvenu djelatnost kroz dijagnostičke i terapijske postupke i postupke medicinske rehabilitacije, a prema Hrvatskom kvalifikacijskom okviru nalazi se na razini 7.1.sv., u sektoru s psiholozima, logopedima i drugim socijalnim djelatnostima. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Stoga predlažemo izmjene i dopunu sljedećih članaka: 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“, „edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti“ znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa, kliničkih psihologa, edukacijskih rehabilitatora, poglavito u zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. 2. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Dopunu članka 30. stavka 2. na način da glasi: „Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti: obiteljske (opće) medicine; zdravstvene zaštite predškolske djece; školske i adolescentne medicine u vidu preventivno-odgojnih i specifičnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata; javnog zdravstva; zdravstvene zaštite žena; dentalne zdravstvene zaštite; dentalnih laboratorija; higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite; medicine rada/medicine rada i sporta; zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti; logopedije; edukacijske rehabilitacije; patronažne zdravstvene zaštite; zdravstvene njege u kući; primaljske skrbi; fizikalne terapije; radne terapije; hitne medicine; sanitetskog prijevoza; palijativne skrbi; ljekarništva; radiološke dijagnostike; laboratorijske dijagnostike; telemedicine; zdravstvene ekologije; sanitarnog inženjerstva;“. 4. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ 5. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neuorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
22 DORJA VOČANEC NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI PRIJEDLOG ČLANKA 12. važećeg ZZZ: U Članku 12. iza stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glasi: „(4) Savjet za zdravlje se najmanje dva puta godišnje sastaje s Nacionalnim zdravstvenim vijećem radi izvještavanja o ostvarivanju prava, obveza, zadaća i ciljeva na području zdravstvene zaštite na području svoje jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba i koordinacije aktivnosti u području zdravstvene zaštiti.“ Članak 2. U članku 13. iza riječi: “dostupnosti“ dodaje se zarez i riječ: „kvaliteti“. NOVI PRIJEDLOG ČLANKA: U članku 13. iza riječi: “dostupnosti“ dodaje se zarez i riječ: „kvaliteti“ te ispred riječi: „integracije“ briše se riječ: „funkcionalne“. Briše se riječ funkcionalne jer je to samo jedan uski segment integracije. Integraciju razlikujemo prema: Širini – horizontalna, vertikalna Vrsti – funkcionalna, organizacijska, stručna, klinička Stupnju – povezanost, koordinacija, integracija Procesu – strukturalna, kulturalna, socijalna Brisanjem riječi funkcionalna, stavljaju se sve vrste integracije kao načelo, a koje će biti detaljno opisane pravilnikom. IZVORI: WHO Regional Office for Europe. Integrated care models: an overview. [Internet] Copenhagen: WHO Regional Office for Europe; 2016 Dostupno na: http://www.euro.who.int/en/health-topics/Health-systems/health-services-delivery/publications/2016/integrated-care-models-an-overview-2016 Članak 4. U članku 20. dodaje se oznaka stavka 1. Iz stavka 1. dodaje se stavak 2. koji glasi: „(2) Način i mjerila suradnje zdravstvenih ustanova na svim razinama zdravstvene djelatnosti kroz funkcionalnu integraciju, te način praćenja provedbe funkcionalne integracije pravilnikom propisuje ministar.“. NOVI PRIJEDLOG ČLANKA: U članku 20. ispred riječi: „integracije“ briše se riječ: „funkcionalne“ i dodaje se oznaka stavka 1. Iz stavka 1. dodaju se stavci 2. i 3. koji glase: „(2) Način i mjerila suradnje zdravstvenih ustanova na svim razinama zdravstvene djelatnosti kroz integraciju, te način praćenja provedbe integracije pravilnikom propisuje ministar.“ (3) Načelo integracije uključuje i suradnju zdravstvenih ustanova na svim razinama zdravstvene djelatnosti sa ustanovama socijalne skrbi prema modelu 24/7/365, posebice u području dugotrajne skrbi te skrbi za kompleksne pacijente. Obrazloženje: Opis načela u članku 20. je puno širi od funkcionalne integracije, odnosno uključuje i druge vrste integracije (vidi obrazloženje u tablici uz članak 13). U skladu s bio-psihosocijalnim modelom zdravlja, novela zakona prepoznaje da unutar sustava socijalne skrbi rade mnogi radnici zdravstvenih struka te u okviru tog sustava pružaju mnogo zdravstvene skrbi, te jednako tako prepoznaje da unutar zdravstvenog sustava rade socijalni radnici koji u okviru tog sustava pružaju socijalnu skrb. Također, mnoge poslovne i kliničke odluke u zdravstvu neminovno se donose uzimajući u obzir pacijentove socijalne okolnosti, a primjer za to su planirani otpust, socijalna anamneza, socijalna rehabilitacija u sklopu liječenja teških kroničnih duševnih bolesti itd. Navedeni pojmovi, uključujući načelo integracije uvršteni su u NPRZ 2021-27 u Posebnom cilju 2 te odgovaraju zdravstvenoj i socijalnoj politici i strategijama EU i Svjetske banke. Definicije: Dugotrajna skrb je spektar zdravstvenih i ne-zdravstvenih aktivnosti, namijenjenih osobama koje su zbog dobi, bolesti ili drugog stanja u riziku od značajnog i trajnog gubitka sposobnosti, kako bi mogle održati razinu funkcionalne sposobnosti u skladu sa svojim osnovnim pravima, temeljnim slobodama i ljudskim dostojanstvom. Kompleksni pacijent je pacijent koji trpi od stanja koja se međusobno pogoršavaju. Kompleksnost pacijenta čine medicinski, socioekonomski i/ili psihološki čimbenici specifični za osobu, koji ometaju pružanje uobičajene skrbi te odlučivanje u vezi bilo kojeg pacijentovog stanja. Model 24/7/365 odnosi se na osiguravanje cjelovite, kontinuirane i koordinirane skrbi u različitim okruženjima i od različitih pružatelja skrbi, za cijelog vremena trajanja potrebe. Članak 15. stavak 10. NOVI PRIJEDLOG STAVKA (10) Mandat članova upravnog vijeća traje četiri godine, a ne može biti dulji od ukupno 2 mandata odnosno ukupno 8 godina. Članak 17. U članku 85. iza stavka 10. dodaje se stavak 11. koji glasi: „(11) Uz uvjete propisane stavcima 6. i 7. ovoga članka ravnatelj zdravstvene ustanove i njegov zamjenik mora imati završenu dodatnu edukaciju iz područja upravljanja u zdravstvu.“ NOVI PRIJEDLOG ČLANKA: U članku 85. stavku 1. iza riječi: „Ravnatelj“ dodaju se riječi: „uz pomoć članova Uprave zdravstvene ustanove“ Iza stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glasi: „(4) Ravnatelj, zamjenik ravnatelja, te pomoćnici iz stavaka 2. i 3. ovog članka su članovi Uprave zdravstvene ustanove.“ Dosadašnji stavci 4. – 10. postaju stavci 5. – 11. Iza stavka 11. dodaju se stavci 12. i 13. koji glase: „(12) Uz uvjete propisane stavcima 6. i 7. ovoga članka, članovi Uprave zdravstvene ustanove moraju imati dodatne kompetencije iz područja upravljanja u zdravstvu. (13) Opseg kompetencija za pojedinu funkciju iz stavaka 2. i 3. ovog članka i vrstu zdravstvene ustanove pravilnikom propisuje ministar.“ Dodatni prijedlog: U stavku 11. iza riječi: „natječaja“ briše se riječ: „ponovno“ te se dodaju riječi: „još jednom“. Obrazloženje: Jačanje upravljačkih kapaciteta zdravstvenih ustanova te formiranje kvalitetnijih upravljačkih timova zdravstvenih ustanova. Kompetencije su skup znanja i vještina koje osoba zna primijeniti u praksi, a podrazumijeva i pripadajuću samostalnost i odgovornost u radu. Propisivanje kompetencija stvara zahtjev za unapređenjem kvalitete edukacijskih programa iz područja upravljanja u zdravstvu te čini podlogu za njihovu evaluaciju, za razliku od bujanja količine i vrste tečajeva, diktiranog mogućnostima provoditelja edukacije. PRIJEDLOG Članak 93. važećeg ZZZ: U članak 93. iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: „(3) Stručni kolegij osigurava koordinaciju i integraciju aktivnosti dugotrajne skrbi unutar doma zdravlja te s drugim dionicima u zdravstvenoj zaštiti, socijalnoj skrbi te pacijentima i njihovim njegovateljima.“ NOVI PRIJEDLOG ČLANKA: Članak 25. Članak 103. mijenja se i glasi: „(1) Dom zdravlja je nositelj zdravstvene zaštite na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti. (2) Dom zdravlja pruža zdravstvenu zaštitu obavljanjem djelatnosti obiteljske (opće) medicine, dentalne zdravstvene zaštite, dentalne tehnike, zdravstvene zaštite žena, zdravstvene zaštite predškolske djece, medicine rada / medicine rada i sporta, logopedije, laboratorijske, radiološke i druge dijagnostike, ljekarničke djelatnosti, fizikalne terapije, patronažne zdravstvene zaštite, zdravstvene njege, dugotrajne skrbi te palijativne skrbi, kao i obavljanjem specijalističko-konzilijarne djelatnosti. (3) Dom zdravlja može obavljati zdravstvenu njegu u kući i fizikalnu terapiju u kući. (4) Dom zdravlja obvezan je osigurati potreban broj ordinacija za obavljanje svake pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka sukladno odluci osnivača. (5) Radi osiguranja dostupnosti zdravstvene zaštite dom zdravlja na svom području koordinira rad svih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe koji obavljaju djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka. (6) Dom zdravlja mora osigurati provođenje djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka ako obavljanje tih djelatnosti sukladno mreži javne zdravstvene službe nije drukčije organizirano te mora osigurati provođenje specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite sukladno mreži javne zdravstvene službe zapošljavanjem ili sklapanjem ugovora o funkcionalnoj integraciji doma zdravlja poslovnoj suradnji s bolničkom ustanovom. (7) Dom zdravlja može ustrojiti i dispanzerske djelatnosti prema potrebama stanovnika na području doma zdravlja. (8) U okviru dispanzerske djelatnosti iz stavka 7. ovoga članka provode se sveobuhvatne mjere zdravstvene zaštite u zajednici koje uključuju prevenciju, liječenje, socijalno-medicinsku skrb te skrb za specifične potrebe pružanja zdravstvene zaštite stanovnika na određenom području. (9) Dom zdravlja može organizirati radne jedinice za obavljanje djelatnosti iz stavaka 1., 2. i 3. ovoga članka, u skladu s mrežom javne zdravstvene službe. (10) Dom zdravlja može organizirati, u skladu s mrežom javne zdravstvene službe, radne jedinice za obavljanje pojedinih specijalističkih djelatnosti, ako to zahtijevaju posebne potrebe s obzirom na zdravstveno stanje stanovništva i kada bi pružanje zdravstvene zaštite u poliklinici ili bolnici otežavalo provođenje te zaštite. (11) Odluku o organiziranju radne jedinice iz stavka 10. ovoga članka donosi župan odnosno gradonačelnik Grada Zagreba, uz prethodno pribavljeno mišljenje Zavoda. (12) Dom zdravlja, u skladu s mrežom javne zdravstvene službe, osigurava koordinatora za kompleksne pacijente, uključujući palijativnu skrb koji povezuje i koordinira radom mobilnog palijativnog tima i svih drugih dionika u skrbi za kompleksne pacijente i palijativnoj skrbi u jedinici područne (regionalne) samouprave odnosno Gradu Zagrebu (ordinacije, ustanove na primarnoj razini zdravstvene zaštite, bolničke zdravstvene ustanove, ustanove socijalne skrbi, udruge, posudionice pomagala, volonteri). (13) Uz koordinatora za kompleksne pacijente i palijativnu skrb iz stavka 12. ovoga članka dom zdravlja organizira mobilni palijativni tim sukladno standardima i normativima utvrđenim pravilnikom iz članka 76. stavka 6. ovoga Zakona, koji pruža specijalističku palijativnu skrb bolesniku u njegovu domu te pruža podršku obitelji na temelju cjelovitog i multidisciplinarnog pristupa. (14) Raspored i način rada koordinatora za kompleksne pacijente i palijativnu skrb i mobilnih palijativnih timova odlukom određuje župan odnosno gradonačelnik Grada Zagreba. (15) Na područjima sa specifičnim potrebama pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu, u skladu s mrežom javne zdravstvene službe u domu zdravlja mogu se organizirati i rodilište te stacionar za dijagnostiku i liječenje. (16) Dom zdravlja može sukladno ugovoru o provođenju zdravstvene zaštite sklopljenom sa Zavodom obavljati djelatnost iz stavka 3. i 4. ovoga članka i u prostoru koji se nalazi na potpomognutom području ili području s razvojnim posebnostima. (17) Ministarstvo na zahtjev doma zdravlja donosi rješenje kojim utvrđuje da su ispunjeni uvjeti za obavljanje zdravstvene djelatnosti u prostoru iz stavka 16. ovoga članka, sukladno pravilniku o normativima i standardima iz članka 50. stavka 6. ovoga Zakona. (18) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 17. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (19) Protiv rješenja iz stavka 17. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom. (20) Dom zdravlja može sukladno ugovoru o provođenju zdravstvene zaštite sklopljenom sa Zavodom na potpomognutom području ili području s razvojnim posebnostima obavljati zdravstvenu djelatnost i u vozilu koje ispunjava uvjete sukladno pravilniku o normativima i standardima iz članka 50. stavka 6. ovoga Zakona. (21) Ministarstvo na zahtjev doma zdravlja donosi rješenje kojim utvrđuje jesu li ispunjeni uvjeti za obavljanje zdravstvene djelatnosti u posebnom vozilu, sukladno pravilniku o normativima i standardima iz članka 50. stavka 6. ovoga Zakona. (22) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 21. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (23) Protiv rješenja iz stavka 21. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. (24) Dom zdravlja, radi osiguranja dostupnosti zdravstvene zaštite, može oformiti timove u kojima je uz liječnika zaposleno više medicinskih sestara i administratora, koji pokrivaju rad na više lokacija. (25) Dom zdravlja može organizirati sestrinske ordinacije i savjetovališta za pružanje osnovne skrbi za određene kronične bolesti. (26) Dom zdravlja može organizirati farmakoterapijska savjetovališta. (27) Dom zdravlja može organizirati provedbu aktivnosti za jačanje uloge i pružanje podrške neformalnim njegovateljima. Obrazloženje: U ruralnim, izoliranim i drugim lokacijama gdje je prisutan manjak liječnika, omogućiti da u ambulanti radi medicinska sestra bez stalne prisutnosti liječnika, a liječnik nadzire rad i provodi konzultacije u više takvih ambulanti. Te timove dodatno ojačati administratorom. Obrazloženje: Otvaranje sestrinskih savjetovališta (ili sestrinskih ambulanti) u kojima diplomirane medicinske sestre samostalno pružaju osnovnu skrb za određene kronične bolesti. Npr. hipertoničaru mjere tlak, savjetuju o higijensko-dijetetskim mjerama, educiraju, te savjetuju o pridržavanju terapije. Nadalje, vode sestrinsko savjetovalište za prevenciju (prim., sek. terc.) za kronične nezarazne bolesti, te naročito maligne bolesti (ca. kolona i ostalo iz nacionalnih programa). Obrazloženje/Definicija: Farmakoterapijsko savjetovalište predstavlja novi model pružanja cjelovite skrbi unutar kojeg ambulantni ljekarnici u suradnji s liječnicima obiteljske medicine pružaju ljekarničku djelatnost upravljanja farmakoterapijom. To dovodi do postizanja boljih definiranih terapijskih ciljeva, pri čemu se pacijenti aktivno uključuju u svoje liječenje te započinju redovitije i preciznije koristiti svoju terapiju. Svrha Savjetovališta je pružiti cjelovitu, integriranu skrb usmjerenu na pacijenta omogućujući pritom dostupnost bolje zdravstvene zaštite, poboljšano zdravlje pacijenata te smanjenje i kontrolu troškova. Takvo savjetovalište već radi pri DZ Zagreb-Centar https://dzz-centar.hr/savjetovalista/farmakoterapijsko-savjetovaliste/ Obrazloženje/Definicija: Neformalni njegovatelj je osoba koja pruža skrb za člana ili članove svoje obitelji, prijatelje ili zajednicu. Može pružati redovitu ili povremenu skrb ili biti uključena u organiziranje skrbi koju pružaju drugi. Neformalni njegovatelji se razlikuju od pružatelja usluga u formalnom sustavu skrbi i najčešće pružaju neplaćenu skrb. SZO i Europska komisija naglašavaju važnost prepoznavanja neformalnih njegovatelja te organiziranja sustavne podrške za njih, s obzirom na sve veću ulogu koju imaju a koja je komplementarna zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi, posebice za kompleksne pacijente u dugotrajnoj skrbi. Pojedine zemlje (npr. Portugal) imaju poseban zakon o neformalnim njegovateljima. Izvori: Framework for countries to achieve an integrated continuum of long-term care. Geneva: World Health Organization; 2021. Licence: CC BY-NC-SA 3.0 IGO. Available at: https://www.who.int/publications/i/item/9789240038844 European Commission, A European Care Strategy for caregivers and care receivers. Available at: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?langId=en&catId=89&furtherNews=yes&newsId=10382 Long-term care report: Trends, challenges and opportunities in an ageing society, 2021. European Commission. Available at: https://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=738&langId=en&pubId=8396 PRIJEDLOG ČLANKA 115 važećeg ZZZ: U članku 115. iza stavka 3. dodaje se stavak 4. koji glasi: „(4) Specijalne bolnice se organiziraju u funkcionalne regije kroz umrežavanje s općim bolnicama i drugim zdravstvenim ustanovama prema gravitacijskom području pacijenata, a s obzirom na vrstu zdravstvenog problema ili dobnu skupinu koju zbrinjavaju.“ Obrazloženje: S obzirom na mjesta otkud dolaze pacijenti koji se liječe u specijalnim bolnicama, specijalne bolnice pokrivaju veće regije od samih područnih jedinica u kojima su osnovane. Npr. u području psihijatrije postoji 5 specijalnih bolnica: Popovača – pokriva regiju od Vukovara do Zagreba, bolnica Sv. Ivan – Zagreb i središnja Hrvatska, bolnica Ugljan – Dalmacija do Dubrovnika, bolnice Rab i Lopača – Primorje, Istra. Psihijatrijska bolnica za djecu je samo jedna, u Zagrebu te je njezino gravitacijsko područje cijela RH. Pritom je potrebno umrežavanje specijalnih bolnica sa općim bolnica i drugih zdravstvenim ustanovama iz kojih pacijenti dolaze, kako bi se osigurala boja skrb te veća efektivnosti i efikasnost sustava (unaprijeđen menadžment i put pacijenta), sukladno načelima koja propisuje ovaj zakon. PRIJEDLOG ČLANKA 117 važećeg ZZZ: Iza članka 117. dodaje se članak 117.a koji glasi: „Članak 117.a Opća i specijalna bolnica osiguravaju zdravstvenu zaštitu prema modelu „bolnice bez zidova“ koji uključuje mobilnost djelatnika da u dijelu radnog vremena rade na različitim radilištima u zdravstvenim ustanovama na svim razinama djelatnosti i socijalnim ustanovama, kroz ugovore o poslovno-tehničkoj suradnji ustanova.“ Obrazloženje/Definicija: Bolnica bez zidova je koncept zdravstvene skrbi koji uključuje: - Ujednačena skrb pruža se bez obzira na okruženje: bolnica, starački dom, kućna skrb… - Brzo spuštanje na nižu razinu skrbi uz zadržavanje monitoringa - Zajednička platforma komunikacije među raznim okruženjima skrbi U skladu je s EU investicijskom politikom 21-27 koja ne financira bolnica per se već ulaganja u skrb u kući i zajednici te dugotrajnu skrb. Takav model je u praksi isproban i formaliziran pri Kliničkom zavodu za integriranu zdravstvenu skrb KBC-a Split i Kliničkom zavodu za integriranu i palijativnu skrb KBC-a Rijeka. PRIJEDLOG ČLANKA 146. važećeg ZZZ: U Članku 146. iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: „(3) Nacionalno zdravstveno vijeće se najmanje dvaput godišnje sastaje sa Savjetima za zdravlje jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba radi koordinacije aktivnosti u području zdravstvene zaštite.“ Dosadašnji stavci 3. – 7. postaju stavci 4. – 8. Obrazloženje: Jačanje uloga županije u organizaciji i koordinaciji zdravstvene zaštite na svom području i jačanje uloge NZV-a. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
23 Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske iznosi prijedloge vezane za Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji se nalazi u postupku savjetovanja s javnošću od 19. listopada do 8. studenog 2022. godine: Smatramo da Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (dalje u tekstu: Nacrt prijedloga Zakona) vodi u dobrom smjeru. Između ostalog, podržavamo osnaživanje primarne zdravstvene zaštite i domova zdravlja, zadržavanje pravnih osobnosti zavoda za javno zdravstvo i zavoda za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave uz osnaživanje uloge Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, zadržavanje mogućnosti da županije, gradovi i općine i nadalje mogu biti osnivači specijalnih bolnica, uvođenje radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti prije specijalizacije, daljnje uređenje javno-privatnog rada, kao i, uz određene prijedloge za unaprjeđenje - uređenje određenih pitanja iz područja sprječavanja sukoba interesa te uvođenje edukacije za menadžment zdravstvenih ustanova. Prijenos osnivačkih prava općih bolnica sa županija na Republiku Hrvatsku, u trenutnim uvjetima poslovanja ovih bolnica razumljivo je, no samo po sebi neće donijeti dugoročno pozitivne rezultate, već je potrebno provesti i niz drugih mjera, kako bi to proizvelo dugoročne stabilne učinke. Istovremeno, nužno je urediti uvjete poslovanja odnosno utvrditi realnije cijene zdravstvene usluge, te u skladu s time, utvrditi odgovarajuće limite, a menadžmentu zdravstvenih ustanova pružiti adekvatne alate upravljanja tako da može više utjecati na uvjete poslovanja i upravljati istima. Glede pripajanja općih bolnica tako da na području županije bude samo jedna opća bolnica, smatramo da je u provedbi nužno osigurati da bolnice koje budu pripojene odnosno koje gube pravnu osobnost, pritom ne izgube na kvaliteti zdravstvene zaštite u pogledu prostora, opreme, provedbe i financiranja projekata, specijalizacija i dr. Prijedlog dopune članka 103. Zakona o zdravstvenoj zaštiti Predlažemo dopuniti članak 103., stavak 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, tako da glasi: ''Dom zdravlja je temeljni nositelj zdravstvene zaštite na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti.'' Prema Zakonu, dom zdravlja mora osigurati provođenje djelatnosti iz stavka 1. tog članka ako obavljanje tih djelatnosti sukladno mreži javne zdravstvene službe nije drukčije organizirano, a također, izmjenama i dopunama Zakona dobit će i dodatne obveze u smislu osiguravanja specijalističko-konzilijarne zdravstvene zaštite i koordinacije zdravstvenih radnika u mreži na svojem području. Stoga temeljem obveza i zadaća doma zdravlja, predlažemo ponovno zakonom utvrditi da je dom zdravlja temeljni nositelj zdravstvene zaštite na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti, kako je to bilo propisano Zakonom o zdravstvenoj zaštiti do izmjene iz 2018. godine. Drugim riječima, upravo predloženim odredbama ovog Zakona, dom zdravlja ponovno dobiva ulogu temeljenog nositelja primarne zdravstvene zaštite. Članak 24. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 24. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se u članku 102. briše stavak 3., koji propisuje da se na području Grada Zagreba osnivaju najmanje tri doma zdravlja, predlažemo sljedeće: Predlažemo ne brisati članak 102. stavak 3. Zakona odnosno zadržati mogućnost da i nadalje na području Grada Zagreba mogu biti osnovana tri doma zdravlja. Spajanjem/pripajanjem tri doma zdravlja koji trenutno djeluju u Gradu Zagrebu, stvorit će se pravna osoba s 2100 zaposlenika, na 139 lokacija. Pitanje je hoće li biti moguće iz jednog središta učinkovito i brzo upravljati tako dislociranom ustanovom i s tolikim brojem zaposlenika. Svaki dom zdravlja najbolje poznaje potrebe svojeg područja i specifičnosti organizacije zdravstvene zaštite na istome te može promptno donositi odluke i provoditi ih, u cilju što efikasnije organizacije rada na dobrobit pacijenata i korisnika zdravstvene zaštite, a što će postati tromije objedinjavanjem velikog broja zaposlenika, koji su rasprostranjeni na velikom broju lokacija. Stoga predlažemo zadržati trenutno stanje. Prijedlog dopune članka 70. Zakona o zdravstvenoj zaštiti U članku 70., Zakona o zdravstvenoj zaštiti, predlažemo dodati: ''Dom zdravlja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske osniva Republika Hrvatska.'' Obzirom da je osnivač Doma zdravlja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske upravo Republika Hrvatska, navedena dopuna potrebna je radi usklađivanja sa stvarnim stanjem stvari, nomotehničkog ujednačavanja i preciziranja te povezivanja predložene zakonske odredbe sa zakonskom odredbom članka 26. stavka 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Dom zdravlja Ministarstva unutarnjih poslova ustanova je primarne zdravstvene zaštite osnovana od strane Republike Hrvatske davne 1953. godine. Članak 10. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 10. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se dodaje članak 39.c., stavak 2., koji glasi: ''Turistička ambulanta se organizira izvan mreže javne zdravstvene službe'', predlažemo sljedeće: Predlažemo dopuniti ovu odredbu na način da se omogući ugovaranje turističkih ambulanti s Hrvatskim zavodom za zdravstveno osiguranje, u svrhu izdavanja uputnica, recepata, otvaranja bolovanja, DTP-ova te provedbe sličnih radnji. Tek uz ugovor s osiguravateljem radi provedbe navedenih radnji, turistička ambulanta postaje u potpunosti funkcionalna. S obzirom da turističke ambulante trenutno ne mogu provoditi navedeno, velik broj turista ne dolazi u turističke ambulante, već zdravstvenu zaštitu traži u ugovornim subjektima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, u kojima je njihova zdravstvena iskaznica (hrvatska ili EU) prihvaćena i vrijedi, što dovodi do preopterećenosti rada ordinacija obiteljske medicine čime se otežava dostupnost pružanja zdravstvene zaštite turista i domaćeg stanovništva, a što sve u konačnici utječe na kvalitetu zdravstvene zaštite. Prijedlog dopune članaka 129. i 134. Zakona o zdravstvenoj zaštiti Predlažemo dopunama članaka 129. i 134. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kao i drugih povezanih članaka, Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i zavodima za javno zdravstvo jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba, omogućiti obavljanje djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta. Navedeno predlažemo jer, imajući u vidu ostale djelatnosti i poslove koje obavljaju ovi zavodi, a osobito vezano za preventivne aktivnosti, promicanje zdravlja, poslove vezane za specifičnu zdravstvenu zaštitu i dr., prirodno je, kompatibilno i logično da obavljaju i djelatnost medicine rada/medicine rada i sporta. Zavodi za javno zdravstvo imaju razvijenu mrežu, te smatramo da bi omogućavanjem obavljanja i ove djelatnosti, došlo do daljnjeg razvoja djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, njenog približavanja stanovništvu te povećanja dostupnosti i kvalitete usluga iz ove djelatnosti, preventivnih programa i dr. Članak 15. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 15. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se mijenja članak 83., stavak 5., koji glasi: ''(5) Iznimno od stavka 4. ovoga članka, upravno vijeće bolničke zdravstvene ustanove, zavoda za javno zdravstvo i zavoda za hitnu medicinu čiji je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb ima sedam članova i čine ga predstavnici: – osnivača (predsjednik i tri člana) – Republike Hrvatske (jedan član) – radnika ustanove (dva člana).'', predlažemo sljedeće: Predlažemo zadržati sadašnji sastav upravnih vijeća zavoda za javno zdravstvo čiji je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb te zavoda za hitnu medicinu čiji je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave i Grad Zagreb. Povećanjem broja članova ovih upravnih vijeća dolazi do znatnog povećanja troškova rada upravnih vijeća, a koje troškove snose zdravstvene ustanove iz vlastitih sredstava (gotovo 2.300 eura). Također, dolazi i do povećanja administrativnih poslova vezanih za sjednice, povećanja količine materijala i sl. Mišljenja smo da predmetna upravna vijeća i uz sadašnji broj članova kvalitetno izvršavaju svoju ulogu. Ukoliko će ipak doći do povećanja broja članova ovih upravnih vijeća, predlažemo da se troškovi rada upravnih vijeća ne isplaćuju na teret sredstava zdravstvenih ustanova, već da se sredstva osiguraju iz drugih izvora. Članci 71. i 72. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članke 71. i 72. Nacrta prijedloga Zakona, kojima se predviđa rok od šest mjeseci od stupanja Zakona na snagu, dakle do 1. srpnja 2023. godine, za prelazak djelatnosti sanitetskog prijevoza iz domova zdravlja u zavode za hitnu medicinu, predlažemo sljedeće: Predlažemo da djelatnost sanitetskog prijevoza prijeđe iz domova zdravlja u zavode za hitnu medicinu do 1. siječnja 2024. godine, s obzirom na rokove za izradu i predaju financijskih izvještaja. Također, 1. srpnja bit će u tijeku turistička sezona i povećani opseg poslova, stoga predlažemo ovaj kompleksan proces provesti izvan tog perioda, radi neometanog pružanja zdravstvene zaštite za vrijeme povećanog opsega poslova. Članak 36. nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 36. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se mijenja članak 138. stavak 4., koji glasi: ''Djelatnost sanitetskog prijevoza obuhvaća prijevoz bolesnika u svrhu pružanja zdravstvenih usluga vozilom za sanitetski prijevoz s propisanom medicinsko-tehničkom opremom za siguran prijevoz bolesnika.'', predlažemo sljedeće: Predlažemo u opisu djelatnosti sanitetskog prijevoza navesti i da se osigurava zdravstvena skrb pacijentu prilikom prijevoza. Ukoliko se navede da se vrši samo prijevoz bolesnika, ne navodi se osnovna funkcija sanitetskog prijevoza u odnosu na redovni prijevoz, a to je skrb o bolesniku tijekom prijevoza. Članak 38. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 38. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se u članku 140. stavku 1. dodaje točka: ''– može provoditi postupke zajedničke nabave opreme za potrebe zavoda za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba sukladno propisu kojim se uređuje javna nabava'', predlažemo sljedeće: U navedenu točku predlažemo dodati i mogućnost zajedničke nabave vozila. S obzirom da je nabava vozila jedno od najvećih financijskih opterećenja zavoda za hitnu medicinu, predlažemo omogućiti i zajedničku nabavu vozila, kako bi se postigli još značajniji financijski učinci. Članak 58. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 58. Nacrta prijedloga Zakona, kojim je predviđeno da će se Mreža hitne medicine i sanitetskog prijevoza donijeti u roku od jedne godine od dana stupanja na snagu Zakona, predlažemo da se Mreža hitne medicine i sanitetskog prijevoza donese u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona, radi što skorijeg uređenja ove Mreže, a radi povećanja kvalitete i dostupnosti zdravstvene zaštite. Članak 17. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 17. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se u članku 85. iza stavka 10. dodaje stavak 11. koji glasi: „(11) Uz uvjete propisane stavcima 6. i 7. ovoga članka ravnatelj zdravstvene ustanove i njegov zamjenik mora imati završenu dodatnu edukaciju iz područja upravljanja u zdravstvu.“, podržavamo uređenje edukacije menadžmenta zdravstvenih ustanova, no uz dodatno uređenje ove odredbe. Predlažemo u stavak 11. dodati da edukacija mora biti odobrena od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja. Predlažemo dodati novi stavak 12. kojim bi se propisalo da predmetnu edukaciju ne moraju imati osobe koje su barem jedan puni mandat odnosno barem četiri godine bile na mjestu ravnatelja zdravstvene ustanove ili državnog dužnosnika u sustavu zdravstva (ministar zdravstva, državni tajnik u Ministarstvu zdravstva, ravnatelj Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, njegov zamjenik i njegovi pomoćnici), a za mjesto zamjenika ravnatelja, da se pored navedenog iskustva, uvažava i iskustvo na mjestu zamjenika ravnatelja zdravstvene ustanove u gore navedenom trajanju. Mišljenja smo kako cilj ove odredbe nije upućivanje ravnatelja i zamjenika ravnatelja zdravstvenih ustanova, koji imaju potrebna znanja i iskustva s obzirom da su već određeno vrijeme obavljali poslove upravljanja na određenim funkcijama, na dodatne edukacije, već je cilj osobama bez iskustva na navedenim mjestima, pružiti znanja o zdravstvenom sustavu i vještine upravljanja. Članak 18. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 18. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se dodaje članak 85.a, u stavku 3., koji glasi: ''(3) Ravnatelj zdravstvene iz stavka 1. ovoga članka smije za vrijeme mandata ravnatelja obavljati poslove iz zdravstvene djelatnosti u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je ravnatelj sukladno ugovoru o radu i potrebama posla.'', predlažemo sljedeće: Predlažemo iza riječi: ''obavljati poslove iz zdravstvene'', dodati: ''i druge'', tako da ravnatelj zdravstvene ustanove kojoj je osnivač Republika Hrvatska ili jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, smije za vrijeme mandata ravnatelja obavljati poslove iz zdravstvene i druge djelatnosti u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je ravnatelj sukladno ugovoru o radu i potrebama posla. Iz prijedloga članka 18. proizlazi da samo ravnatelj koji je zdravstvene struke smije obavljati i druge poslove iz djelatnosti ustanove, budući da navedeni stavak implicira isključivo zdravstvenu djelatnost. Ravnatelji zdravstvenih ustanova ne moraju nužno biti zdravstveni radnici, međutim iz navedenog prijedloga članka 18. proizlazi da ukoliko su ravnatelji neke druge struke, a ne zdravstvene, ne bi smjeli obavljati druge poslove iz djelatnosti zdravstvene ustanove. Na primjer, ako je ravnatelj ekonomist ili pravnik, ne bi mu bilo dozvoljeno da obavlja neke druge poslove u ustanovi, a koje se tiču njegove struke kao ekonomista ili pravnika. Na taj način dovode se ravnatelji, koji su drugih struka, a nisu zdravstvene struke, u neravnopravan položaj odnosno dolazi do njihove diskriminacije. Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12) u članku 1. propisuje da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe, između ostalog, po osnovi obrazovanja, dok u članku 9. stavku 1. propisuje da je diskriminacija u svim oblicima zabranjena. Također, u članku 18. Nacrta prijedloga Zakona, predlažemo dodati stavak 4.: ''(4) Zdravstvena ustanova može ravnatelju platiti edukaciju u zemlji i inozemstvu vezanu za obavljanje poslova ravnatelja i unaprjeđenje obavljanja poslova upravljanja u zdravstvu.''. S obzirom na ograničenja koja proizlaze iz Zakona o sprječavanju sukoba interesa, kao i, između ostalog, prijedlog uvođenja obvezne dodatne edukacije iz područja upravljanja u zdravstvu kao uvjeta za obavljanje poslova ravnatelja zdravstvenih ustanova, predlažemo dodati predmetnu odredbu. Članak 22. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 22. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se u članku 98. stavku 2. iza podstavka 2. dodaje novi podstavak 3. koji glasi: „- prava, obveze i odgovornosti ravnatelja i upravnog vijeća u vezi s financijskim poslovanjem u zdravstvenoj ustanovi u cilju zakonitog, namjenskog i svrhovitog korištenja financijskih sredstava“, predlažemo sljedeće: Predlažemo jasnije i konkretnije napisati ovu odredbu. Podržavamo propisivanje i reguliranje konkretnih obveza odgovornih osoba s ciljem unaprjeđenja financijskog poslovanja zdravstvenih ustanova. Međutim, u predmetnoj odredbi nije jasno o kojim odgovornostima je riječ – o materijalnoj odgovornosti, radno-pravnoj odgovornosti (u slučaju ravnatelja), prekršajnoj odgovornosti, odgovornosti koja proizlazi iz naravi mandatnih radnih mjesta i sl. Sve prethodno navedene odgovornosti moraju se propisati pozitivnim pravnim propisima, tj. ne mogu se ostaviti ustanovama za samostalno reguliranje. Takvo samostalno reguliranje statutima ustanova rezultiralo bi pravnim neusklađenostima između zdravstvenih ustanova. Osim toga, pravno je upitna mogućnosti zakonitog reguliranje određenih odgovornosti općim aktima pravne osobe. Stoga smatramo kako se predmetno pravno pravilo treba konkretizirati. Članak 85. trenutnog Zakona o zdravstvenoj zaštiti propisuje kako je ravnatelj odgovoran za zakonitost rada, a u članku 88. propisuje razloge za razrješenje ravnatelja iz kojih se može zaključiti kako je ravnatelj već sada odgovoran za financijsko poslovanje zdravstvene ustanove. Stoga je nejasno o kakvoj je dodatnoj odgovornosti ravnatelja riječ u predmetnom članku 22. Nacrta prijedloga Zakona. Članak 43. Nacrta prijedloga Zakona Vezano za članak 43. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se u članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše točka te dodaje zarez i riječi: „a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“, predlažemo da se u provedbi omogući primjena ove odredbe u svim zdravstvenim ustanovama koje obavljaju djelatnosti primarne razine zdravstvene zaštite. Predlagali smo da predmetni rad traje dvije godine, ali s obzirom na okolnosti, trajanje od jedne godine je razumljivo. Prijedlog novog članka 40.a: Predlažemo dodati novi članak: ''Zdravstvene ustanove koje koriste geotermalnu vodu kao prirodni činitelj liječenja, a radi korištenja iste na cjelovit, energetski učinkovit i svrsishodan način, mogu koristiti geotermalnu vodu i u druge svrhe te obavljati djelatnosti koje služe obavljanju tih svrha.'' Predlažemo dopunu Zakona o zdravstvenoj zaštiti koja bi podrazumijevala omogućavanje da zdravstvene ustanove koje koriste geotermalnu vodu za balneoterapiju i zdravstveni turizam mogu crpiti, odnosno iskorištavati geotermalnu vodu i u svrhu grijanja prostora i potrošne tople vode u kontekstu energetski učinkovitog, ekološkog te ekonomskog iskorištavanja prirodnih resursa, a što uključuje i djelatnosti funkciju kojih ustanova obavlja u kontekstu potpunog, cjelovitog i povijesnog iskorištavanja prirodnih resursa, što bi podrazumijevalo zadobivanje dozvole za istraživanje i eksploataciju u smislu kako propisuje Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika. Obzirom da se u sklopu javnih poziva, odnosno natječaja, za obavljanje određene djelatnosti traži upis u sudski registar, predlažemo ovu dopunu kako bi se omogućila registracija zdravstvenih ustanova i za djelatnosti koje su potrebne za navedeno. Na ovaj način, također bi se zdravstvenim ustanovama omogućili i pozitivni financijskih učinci. Prijedlog novog članka 40.b Predlažemo dodati novi članak kojim bi se ljekarne kojima je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave oslobodile obveze provođenja javne nabave radi daljnje prodaje/izdavanja/opskrbe. S obzirom na dužinu trajanja postupaka javne nabave, dovodi se u pitanje mogućnost pravovremenog osiguranja pacijentima potrebnih lijekova, pomagala i dr. Način pružanja zdravstvene zaštite država članica Europske unije, uređuju same države članice sukladno članku 168. stavku 7. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, iz kojeg proizlazi da će se pri djelovanju Europske unije poštivati odluke članica u utvrđivanju njihove zdravstvene politike te organizaciji i pružanju zdravstvenih usluga i zdravstvene zaštite. Stoga predlažemo ljekarne kojima je osnivač jedinica područne (regionalne) samouprave, koje nisu u registru proračunskih ni izvanproračunskih korisnika, već svoje prihode ostvaruju na tržištu i djeluju pod gospodarskim uvjetima, a u cilju osiguranja dostupnosti zdravstvene zaštite, izuzeti od postupaka javne nabave radi daljnje prodaje/izdavanja/opskrbe, kako je to i kod ljekarni koje osnivaju druge pravne i fizičke osobe. Prekršajne odredbe Vezano za članke Nacrta prijedloga Zakona, kojima su utvrđeni financijski iznosi kazni, predlažemo kazne za odgovorne osobe u zdravstvenim ustanovama utvrditi u manjim iznosima, razmjernima njihovim primanjima, s obzirom da su kazne utvrđene u nerazmjerno visokim iznosima u odnosu na primanja. Također, u nastavku dostavljamo i dodatne prijedloge zdravstvenih ustanova – članica Udruge poslodavaca u zdravstvu Hrvatske: 1. Zavod za hitnu medicinu Osječko-baranjske županije Članak 1. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 100/18, 125/19, 147/20 i 119/22) iza članka 5. dodaje se članak 5. a koji glasi: „Članak 5. a Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“. Prijedlog: Kako se otvara mogućnost potrebe utvrđivanja što je iznimna situacija i tko od liječnika treba zatražiti hitnu pomoć, konstrukciju u zakonu bi trebalo precizirati ili izbaciti. Obrazloženje: Članak je u koliziji s člankom 18. Zakona o liječništvu (NN 121/03, 117/08) kojim je propisano: „U hitnim stanjima liječnik je dužan pružiti pomoć svakom bolesniku bez odlaganja, a ostale bolesnike dužan je primati prema stupnju medicinskog prioriteta, odnosno prema listi čekanja. Hitnim stanjima iz stavka 2. ovoga članka smatraju se ona stanja kod kojih bi zbog nepružanja liječničke pomoći mogle nastati trajne štetne posljedice po zdravlje (invalidnost) ili po život bolesnika. Liječnik može odbiti pružanje liječničke pomoći osobi koja mu prijeti ili je prema njemu, odnosno drugim zdravstvenim radnicima fizički agresivna, osim u hitnim stanjima. U slučaju iz stavka 4. ovoga članka liječnik je dužan osobi pružiti neophodnu hitnu liječničku pomoć ako mu je osigurana zaštita policije ili neki drugi oblik zaštite.“ Također je člankom 246. utvrđeno „Novčanom kaznom u iznosu od 660,00 do 1.320,00 eura kaznit će se za prekršaj privatni zdravstveni radnik ako: 3. uskraćuje osobama prvu pomoć i hitnu medicinsku pomoć kada im je ona potrebna, osim kad im je pomoć potrebna zbog opasnosti od nastupanja trajne štetne posljedice za njihovo zdravlje ili za njihov život (članak 26. stavak 1. točka 4.)“ Navedeno je također neusklađeno s odredbama članka 5. a. U obrazloženju članka stoji „Uz članak 1. Uređuje se da je svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Obrazloženjem također nije navedeno koje su to iznimne situacije i tko treba zatražiti pružanje hitne medicinske pomoći. Članak 15. Članak 83. mijenja se i glasi: „...(8) Članovi upravnog vijeća moraju imati završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski studij. (9) Uvjet iz stavka 8. ovoga članka ne odnosi se na člana upravnog vijeća kojeg imenuje radničko vijeće zdravstvene ustanove.“ Prijedlog: izmjene stavka 9. staviti iznimno da se ne odnose uvjeti iz stavka 8. ovog članka. Obrazloženje: U cilju kvalitetnije stručne strukture upravnog vijeća kojim bi se u sastav upravnog vijeća imenovali predstavnici sa stručnom spremom adekvatnijom potrebnim znanjima u upravljačkim funkcijama. Članak 38. Članak 140. mijenja se i glasi: Alineja „– utvrđuje opremljenost zavoda za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba sukladno standardima i normativima te o tome jednom godišnje obavještava osnivače zavoda za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba“ Prijedlog: daje smjernice osnivačima zavoda za hitnu medicinu jedinica područne (regionalne samouprave odnosno Grada Zagreba za poboljšanje opremljenosti zavoda sukladno standardima. Obrazloženje: Ukoliko se osnivač od strane HZHM samo obavještava o opremljenosti bez da se daju smjernice o potrebitim poboljšanjima, gubi se smisao izvješćivanja. Alineja: „– koordinira i stručno usmjerava rad zdravstvenih ustanova koje obavljaju djelatnost hitne medicine“ Prijedlog: dodati i sanitetskog prijevoza Obrazloženje: Sanitetski prijevoz je također potrebno koordinirati i stručno usmjeravati rad zdravstvenih djelatnika. Alineja: „– koordinira, stručno usmjerava i prati kvalitetu rada u djelatnosti hitne medicine“ Prijedlog: dodati i sanitetskog prijevoza Obrazloženje: Djelatnost sanitetskog prijevoza je nužno koordinirati, stručno usmjeravati i pratiti kvalitetu rada, s posebnim osvrtom na korištenje sanitetskog prijevoza mimo zakonskih odredbi o pravima pacijenata. Alineja: „– prikuplja, analizira i objavljuje podatke iz djelatnosti hitne medicine i dostavlja ih Ministarstvu, Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i Zavodu“ Prijedlog: dodati i sanitetskog prijevoza Obrazloženje: Podaci o vrsti prijevoza, načinu korištenje, kao i liječnicima koji izdaju naloge za sanitetski prijevoz su nužni kako bi sustav funkcionirao na racionalnoj osnovi. Podatci mogu biti osnova za sustave kontrole i nadzora u djelatnosti sanitetskog prijevoza. Prijedlog: dodati alineju „Sudjeluje u analizi i utvrđivanju uvjeta zaključivanja ugovora s HZZO-om za obavljanje djelatnosti hitne medicine i sanitetskog prijevoza“ Obrazloženje: Kako prilikom zaključivanja ugovora s HZZO-om, temeljem kojeg se ostvaruje osnova financiranja zavoda, zavodi nemaju uvida u strukturu ugovorene cijene, kao ni utjecaj na visinu ugovorenih cijena, podizanje (spuštanje) cijena ugovorenih timova, nego se ugovor određuje jednostrano (sve parametre utvrđuje HZZO), promjenom zakona je moguće utvrditi da ugovorne partnere „zastupa“ HZHM putem sudjelovanja u određivanju parametara ugovora. 2. Zavod za hitnu medicinu Brodsko-posavske županije -čl. 11. , st.3. i 4. -redefinirati mogućnosti financiranja iz decentraliziranih sredstava (proširiti opseg) - čl. 18. - smatram da je u ovom članku nužno regulirati i sudjelovanje ravnatelja u radu županijskih skupština, gradskih vijeća, općinskih vijeća, upravnih vijeća i nadzornih odbora na načina da se ravnateljima to omogući uz pripadajuću naknadu i uvjet da ustanova koju zastupa ravnatelj nije u vlasništvu nekog od predstavničkih tijela u čijem radu ravnatelj sudjeluje. Ograničiti mogućnost rada na max. 4 pozicije. - čl. 83. - možda je vrijeme da se redefinira (poveća) i naknada za rad u Upravnom vijeću sukladno odgovornostima koje ta pozicija nosi 3. Dom zdravlja Krapinsko-zagorske županije Čl. 12. : Nejasno je što znači sudjelovanje radnika privatne prakse u osiguravanju dostupnosti zdravstvene zaštite. Čl. 25.: Stavak 2.- Prema kojim kriterijima je iz djelatnosti Doma zdravlja izuzet sanitetski prijevoz? Stavak 5.- Dom zdravlja može koordinirati rad svojih zaposlenika, ali je nejasno kako može koordinirati rad nositelja privatnih ordinacija koji imaju ugovor samo sa HZZO-m, a koji imaju i svoje radnike. Stavak 6.- Prijedlog je nedorečen jer bolnički liječnik koji će dio vremena raditi u Domu zdravlja opet neće obraditi pacijente koji bi dolazili u bolničku ambulantu, dakle broj obrađenih pacijenata se po prirodi stvari ne može povećati. Stavak 14. Smatramo da raspored i način rada koordinatora palijativne skrbi i mobilnih timova treba određivati ravnatelj ustanove. Čl. 33.: Obzirom da prijedlogu brisanja sanitetskog prijevoza iz djelatnosti domova zdravlja nije priloženo nikakvo obrazloženje ili analiza iz koje bi proizlazilo da će pružanje djelatnosti sanitetskog prijevoza izvan domova zdravlja omogućiti bolju, kvalitetniju, dostupniju zdravstvenu zaštitu te financijske uštede, predlažemo ne mijenjati trenutno stanje. Sanitetski prijevoz služi prvenstveno pacijentima ordinacija obiteljske medicine te bi njegova organizacija i ustroj trebala ostati na procjeni jedinice područne/regionalne samouprave – županije. Također, prema važećem pravilniku, sanitetski prijevoz ne vrši hitne prijevoze nego one koji su unaprijed naručeni od strane ordinacija ili bolnica. Čl. 43.: Smatramo da bi svaki liječnik tih godinu dana trebao odraditi upravo u ordinaciji obiteljske medicine, a ne općenito u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, kako bi shvatio način funkcioniranja cjelokupnog zdravstvenog sustava te upoznao svog pacijenta cjelovito i holistički. Čl. 50.: Smatramo da se bez prethodne pozitivne odluke osnivača ne može uputiti zahtjev ministarstvu za izdavanje rješenja o obavljanju privatne prakse. Čl. 62.: Smatramo da je nepotrebno ponovno ishoditi rješenje Ministarstva kako je to navedeno u stavku 4. jer se samo nastavlja dotadašnja djelatnost sukladno mreži i ugovoru sa HZZO-m. 4. Dom zdravlja Novalja Članak 10. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se dodaje članak 39.c Izmijeniti stavak 2. članka 39.c. u smislu da se turističke ambulante organiziraju unutar mreže javne zdravstvene službe, odnosno da nositelji EKZO (plave) kartice imaju pravo na usluge pružene u turističkoj ambulanti u okviru dosadašnjeg pokrića koje imaju nositelji EKZO kartice. Na taj način rješava se nekoliko problema koji se događaju tijekom ljetne sezone kod ugovorenih ordinacija: -Problem preopterećenosti ugovorenih ordinacija, koje su u obvezi prihvatiti nositelja EKZO kartice. U turističkim mjestima, tijekom ljetne sezone, u pravilu od 2 – 4 mjeseca, broj turista i nositelja EKZO kartice iznosi i do 10 puta više od stalnih osiguranika. Kako i na koji način da ugovorena ordinacija pruži zadovoljavajuću zdravstvenu uslugu uz 10 puta više osiguranika? -Problem dostupnosti zdravstvene zaštite / usluge za nositelje EKZO kartice. Da bi dobili zdravstvenu zaštitu / uslugu, nositelji EKZO kartice ponekad trebaju čekati i više dana, zbog velikog broja osiguranika koji čekaju na uslugu. -Problem dostupnosti zdravstvene zaštite / usluge za „redovne“ osiguranike. Da bi dobili zdravstvenu zaštitu / uslugu, „redovni“ osiguranici trebaju čekati i više dana, zbog velikog broja osiguranika koji čekaju na uslugu. Članak 24. nacrta prijedloga Zakona, kojim se mijenja članak 102. stavak 4. Stavak 4. članka 102. ne treba mijenjati, ostaviti kao i do sada: „Jedinica područne (regionalne) samouprave može zbog specifičnosti pružanja zdravstvene zaštite osnovati dom zdravlja na otoku“. Ako su osnivači domova zdravlja županije, njima treba ostaviti mogućnost da same odrede broj domova zdravlja na svom području, jer će tako na najbolji mogući način njima upravljati. Treba imati na umu da nisu sve županije jednako razvijene, pa tako ni pojedina naselja unutar županija. Neki gradovi / općine pomažu domove zdravlja s većim iznosima nego što to rade županije. Lokalnoj samoupravi bitno je kakvu zdravstvenu zaštitu imaju njezini stanovnici, pa sukladno tome i pomažu domovima zdravlja. Iz dosadašnjih primjera okrupnjavanja javnih ustanova sigurno je samo, da će se povećati „administracija“ u središtu ustanove. Članak 25. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se mijenja članak 103. stavak 2. Odluku tko će upravljati sanitetskim prijevozom treba prepustiti osnivaču – županiji koja će odluku donijeti nakon detaljne analize pozitivnih i negativnih aspekata doma zdravlja i HMS. Članak 26. Nacrta prijedloga Zakona, kojim se mijenja članak 104. Uzimajući u obzir stavak 2. članka 25. ovog nacrta i ovog članka (26.), za sanitetski prijevoz može se reći: -Domovi zdravlja nemaju pravo obavljati sanitetski prijevoz, a svi drugi, koji zadovoljavaju uvjete, mogu! Ako znamo da sanitetski prijevoz služi isključivo primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koji je smisao i svrha ovog članka? 5. Dom zdravlja Senj Dom zdravlja-Senj se ne slaže s člankom 102. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti koji govori o osnivanju jednog doma zdravlja na nivou Županije. Dom zdravlja-Senj pokriva 658 km² sa tri područne ambulante Sveti Juraj, Jablanac i Krasno smatramo da će biti puno teže upravljati iz dislocirane uprave. Smatramo da postojeći način upravljanja uz financijsku pomoć Grada Senja jako dobro zadovoljava pružanje zdravstven zaštite stanovnicima na području Grada Senja. Obzirom na geografski položaj grada i udaljenosti 70 km do Rijeke (Gospić 100 km, Ogulin 80 km) sekundarni i tercijarni nivo zdravstvene zaštite obavlja se uglavnom u Rijeci, a HZZO priznaje naknadu putnih troškova do najbližeg mjesta a to je Rijeka (tako se i dijaliza obavlja u Rijeci). Ujedinjavanjem domova zdravlja ne bi bilo 5 ravnatelja, ali bi bio jedan ravnatelj i 5 voditelja ispostava tako da ne vidimo preveliku financijsku uštedu. Ujedinjavanjem domova zdravlja ne bi bilo 5 Upravnih vijeća već jedno, ali i to bi se moglo riješiti na način da naknada za članove Upravnih vijeća ne bude 700,00 kuna neto i predsjednika 900,00 kuna neto, čime proizlazi da je ista naknada za Upravno vijeće npr. u Domu zdravlja-Senj koji ima 50 zaposlenih i Županijski dom zdravlja PGZ koji ima cca 800 zaposlenih radnika. Zašto ne bi kao i u mnogim drugim javnim ustanovama naknada bila simbolična ili volontiranje. Posao Upravnog vijeća svodi se na održavanje jedne sjednice mjesečno gdje od strane ustanove dobiju go Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
24 PETRA KNEŽEVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
25 SARA MEDVED NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Hrvatski sabor dana 5. veljače 2021. donio je Nacionalnu razvojnu strategiju Republike Hrvatske do 2030. godine. U istoj se navodi kako je jedan od strateških ciljeva "sustav integracije preventivne medicine, kurativne medicine i ljekarničke skrbi s rehabilitacijom i palijativnom skrbi" te da će se intervencije koordinirati sa onima "koji podržavaju skrb u kući i zajednici, po modelu 24 dostupnosti kroz sve dane u godini". Mobilni psihijatrijski timovi predstavljaju upravo takvu intervenciju, a u razvijenim zemljama poznati su već duzi niz godina te je njihova učinkovitost znantveno i dokazana (npr. u Cochrane-u još 2015...). Međutim, ovaj Prijedlog uopće ne uzima u obzir znanstvene spoznaje iz područja psihijatrije, iako se zna kako su duševne teškoće jedan od vodećih uzroka dizabiliteta u svijetu bez tendencije pada (upućujem na članak iz veljače 2022. u Lancetu). Bez daljnjeg razvoja psihijatrije i psihijatrijske skrbi ne možemo niti očekivati poboljšanje zdravstvene slike u Republici Hrvatskoj. Stoga smatram nužnim uvođenje novog članka u ovaj Zakon i definiranje mobilnog psihijatrijskog tima. Time bi se (napokon) potaknulo unaprjeđenje i modernizacija (također dva česta termina u Strategiji) naših usluga te bi (napokon) pacijent bio u središtu medicinske skrbi. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
26 LEA KLEPAČ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. + Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
27 Andrijana Žderić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Rad i usluge koje pruža edukacijski rehabilitator u zdravstvu prelaze ulogu suradnika u zdravstvu te stoga predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te se na taj način omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije u svrhu poboljšanja sustava zdravstvene zaštite i interesa djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. GI "Pomozimo djeci s invaliditetom" Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
28 Katarina Zgombić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Komentar na ocjenu stanja, osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom te posljedice koje će donošenjem zakona proisteći Iz ocjene stanja i pregleda svih izmjena i dopuna koje su predmet ovog zakona, ne možemo nego zaključiti da ministarstvo unatoč našim brojnim upozorenjima i dalje nije svjesno kadrovske devastacije koja prijeti u općoj/obiteljskoj medicini. U tom smislu, ponovno skrećemo pozornost zdravstvenoj administraciji da sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine, a kad se tome pridoda podatak da je 26 % manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100), nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Apsolutno niti jedan prijedlog KoHOM-a, ne samo da nije uvažen već je jednostavno izignoriran bez ikakvog obrazloženja stoga još jednom ukazujemo Ministarstvu zdravstva na sljedeće prijedloge koje smo u nekoliko navrata prezentirali: 1/ Rad u privatnoj praksi do 68. godine života bez posebnog odobrenja Ministarstva zdravstva KoHOM predlaže izmjenu postojećeg članka 67. st. 2. ZZZ koji glasi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 65 godina života.” na način da glasi kako slijedi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 68 godina života.” Obrazloženje: Naime, uzimajući u obzir činjenicu da na tržištu rada postoji značajan deficit liječnika te da istovremeno s druge strane postoji veliki broj liječnika starije životne dobi (pred mirovinu) ili s već navršenih 65 godina koji svake godine moraju posebno ishoditi suglasnost MiZ za nastavak rada, navedeni prijedlog za izmjenu ovog zakona vidimo kao efikasno rješenje koje će omogućiti daljnje ostvarivanje načela kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite pacijentima. Isto tako, treba imati u vidu i činjenicu da će svi liječnici s navršenih 65 godina života kao i do sada imati mogućnost ostvariti pravo na starosnu mirovinu ukoliko više ne budu htjeli obavljati privatnu praksu. 2/ Prijenos privatne prakse na drugog zdravstvenog radnika Predlaže se iza članka 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti dodati novi članak 50.a koji glasi kako slijedi: “Članak 50. a (1) Zdravstveni radnik iz članka 50. stavka 3. ovoga Zakona može prenijeti pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti koju obavlja u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika. (2) Zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava prijenos obavljanja zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ministarstvu podnosi zdravstveni radnik na kojeg se prenosi to pravo. (3) Uz zahtjev iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni radnik obvezan je ministarstvu podnijeti: – ugovor o prijenosu prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ovjeren kod javnog bilježnika – dokaz da je zdravstveni radnik najmanje godinu dana radio u radnom odnosu kod zdravstvenog radnika koji prenosi pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti – dokaz o osiguranju utvrđenog broja opredijeljenih osiguranih osoba Zavoda za djelatnosti propisanim općim aktima Zavoda – dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 47., odnosno članka 49. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (5) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.” Obrazloženje: Smatramo da bi se omogućavanjem prijenosa ordinacija privatnih zdravstvenih radnika na ovakav način (da zdravstveni radnik koji radi kod privatnog zdravstvenog radnika mora minimalno godinu dana raditi s pacijentima koje će preuzeti) osigurao bolji kontinuitet zdravstvene zaštite ali isto tako na ovaj način bi se motiviralo liječnike na ulaganje u opremu i znanje. Isto tako, navedeno bi stimuliralo i mlade liječnike da se odluče na rad u obiteljskoj medicini koja je doslovno “pred izumiranjem” kada uzmemo u obzir statističke podatke HLK iz Atlasa liječništva (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/ ). Imajući u vidu poražavajuće brojke iz navedenog dokumenta dolazimo do jasnog zaključka da će već za nekoliko godina Mreža biti ozbiljno ugrožena u cijeloj Hrvatskoj, dok je u ruralnim sredinama to već sada slučaj!!) 3/ Ukidanje obveze ishođenja suglasnosti jedinica područne samouprave kod preseljenja ordinacije Predlaže se brisanje postojećeg članka 51. st.2. ZZZ koji glasi: “(2) Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka zdravstveni radnik koji ima sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom, uz dokaze iz članka 50. stavka 2. podstavka 2. ovoga Zakona, obvezan je priložiti i suglasnost predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba za promjenu prostora obavljanja djelatnosti.” Obrazloženje: Postojećim odredbama jedinicama lokalne samouprave odnosno Gradu Zagreb je ostavljeno da po slobodnoj ocjeni izdaju ili uskrate navedenu suglasnost bez jasno definiranih kriterija što posljedično može dovesti do zloupotrebe tako širokih ovlasti i neželjenih sporova pogotovo ako se uzme u obzir da su upravo jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreb, osnivači domova zdravlja iz čijih prostora privatni zdravstveni radnici mahom traže preseljenje stoga u većini slučajeva prilikom donošenja suglasnosti dolazi do sukoba interesa. Pored toga, u slučaju udovoljenja svim prethodno postavljenim uvjetima iz ovog zakona smatramo suvišnim da jedinice lokalne samouprave odnosno Grad Zagreb praktički samovoljno odlučuju o premještaju ordinacije. 4/ Ukidanje “kažnjavanja” specijalizanata/specijalista koji ostaju raditi u istoj Mreži kao i zdravstvena ustanova u kojoj su imali prijašnji radni odnos Predlaže se dopuna članka 188. ZZZ novim stavkom koji glasi kako slijedi: “Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalizanta koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona“. Predlaže se dopuniti čl. 190. novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona.“ Obrazloženje: Naime, svrha specijalizacije je pružanje kvalitetnije zdravstvene skrbi, a postojeće odredbe djeluju destimulirajuće za mlade liječnike koji se imaju namjeru specijalizirati budući ih se pritom vrlo rigidno ograničava u daljnjoj karijeri. Smatramo da mijenjanje statusa liječnika iz radnika u domu zdravlja u status radnika kod privatnog zdravstvenog radnika ili samostalnog privatnog zdravstvenog radnika, na istom području javno zdravstvene mreže gdje je liječnik i do sada radio, sa istim pacijentima, ne može biti penalizirano kako je to predviđeno trenutno važećim zakonom budući domovima zdravlja, koji su mahom davatelji specijalizacija, ne nastaje nikakva šteta prvenstveno iz razloga što se mreža koju popunjavaju, na ovaj način održava ali isto tako i zbog činjenice što domovi zdravlja u velikom broju slučajeva za specijalizaciju nisu uopće utrošili vlastita sredstva. Iz izloženog se kao logično nameće pitanje da li je svrha specijalizacije liječnika kontinuirano i kvalitetnije pružanje zdravstvene zaštite na području određene mreže javne zdravstvene službe ili je svrha specijalizacije zadržavanje mladih liječnika u domovima zdravlja?! 5/ Postavljanje limita kod određivanja visine zakupnine u prostorima domova zdravlja Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 10. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb.” Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 8. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb”. Obrazloženje: Kao što je vidljivo iz našeg prijedloga, smatramo da je potrebno dopuniti odredbe koje se odnose na donošenje odluka jedinica lokalne samouprave iz razloga što su iste odredbe nedovoljno precizne i ostavljaju široku mogućnost zlouporabe odnosno nametanja viših cijena zakupnine i najma opreme, a što može rezultirati masovnim napuštanjem prostora domova zdravlja koji će vrlo vjerojatno i ostati prazni zbog očiglednog deficita liječnika. 6/ Usklađenje odredbi Zakona o zdravstvenoj zaštiti u pogledu rada privatnih zdravstvenih radnika na visokim učilištima te problem prijave ugovora o radu sklopljenih između visokih učilišta i privatnih zdravstvenih radnika na mirovinsko osiguranje Predlaže se izmjena postojećeg članka 47. st. 1. točka 7. ZZZ koji glasi: “Privatnu praksu u ordinaciji može obavljati zdravstveni radnik sa završenim sveučilišnim preddiplomskim i diplomskim studijem ili sveučilišnim integriranim preddiplomskim i diplomskim studijem ili specijalističkim diplomskim stručnim studijem ako: 7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost.” na način da glasi kako slijedi: “7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost osim u slučaju iz članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona.“ Obrazloženje: Navedena odredba je u koliziji s odredbom članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona kojom je propisano da privatni zdravstveni radnici kojima je odobrena privatna praksa u ordinaciji u mreži javne zdravstvene službe mogu ostvariti novčana sredstva ugovorom s visokim učilištem koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje. Naime, pojam ugovor u kontekstu navedene odredbe može biti i ugovor o radu na nepuno radno vrijeme stoga je potrebno izuzeti navedeni uvjet u takvim slučajevima, čime bi se ujedno izuzela i primjena prekršajne odredbe iz članka 246. st. 1. točka 10. ovog zakona u tom smislu. U pogledu članka 57. st. 1 alineje 7. ZZZ potrebno je skrenuti pozornost MiZ na probleme koji se događaju prilikom prijave ugovora privatnih zdravstvenih radnika sklopljenih s visokim učilištima na Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, a sve kako bi MiZ u dogovoru s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava otklonilo te probleme. Naime, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje odbija prijavu na mirovinsko osiguranje privatnih zdravstvenih radnika po osnovi sklopljenog ugovora o radu na nepuno radno vrijeme s visokim učilištem stoga smatramo bitnim da MiZ u suradnji s Ministarstvom rada i mirovinskog sustava iskordinira u tom pogledu ostale relevantne zakone (Zakon o doprinosima i Zakon o mirovinskom osiguranju) koji trenutno faktički sprječavaju zaposlenje privatnih zdr. radnika na visokim učilištima unatoč njihovom zakonskom pravu iz odredbe čl. 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona. 7/ Ukidanje obveze mrtvozorstva za privatne zdravstvene radnike Predlaže se brisanje postojećeg članka 230. st. 2. ZZZ koji glasi: “Obveza utvrđivanja nastupa smrti, vremena i uzroka smrti osoba umrlih izvan zdravstvene ustanove, sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba iz stavka 1. ovoga članka, odnosi se i na privatne zdravstvene radnike – doktore medicine koji obavljaju zdravstvenu djelatnost u ordinaciji.” Alternativno se predlaže izmjena postojećeg članka 230. st. 2. ZZZ na način da glasi kako slijedi: “Ugovorom sklopljenim između privatnog zdravstvenog radnika i jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreb definiraju se prava i obveze u pogledu obavljanja poslova utvrđivanja nastupa smrti, vremena i uzroka smrti osoba umrlih izvan zdravstvene ustanove, sukladno odluci predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba iz stavka 1. ovoga članka.” Obrazloženje: Uz sve moguće postojeće zakonske obveze koje su praktički nametnute privatnim zdravstvenim radnicima ovo je još jedna u nizu pa se ponovno postavlja pitanje kršenja odredbi Zakona o radu u smislu korištenja dnevnog i tjednog odmora privatnih zdravstvenih radnika i njihovih članova u timu? Kao alternativno rješenje predlaže se dopuna ovog članka tako da se ugovorom sklopljenim između privatnog zdr. radnika i jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreb definiraju prava i obveze u pogledu obavljanja tog posla što bi značilo da bi privatni zdravstveni radnici i dalje obavljali ove poslove, ali naravno, na dobrovoljnoj bazi. Prijedlozi iz ovog zakona, umjesto da idu u smjeru stimulacije mladih liječnika na rad u obiteljskoj medicini, proizvesti će upravo suprotan učinak. Komentar na članak 1. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo brisati odredbu članka 1. Prijedloga koja se odnosi na novi članak 5. a. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Navedena odredba je prije svega potpuno suvišna budući je postojećim zakonom obveza pružanja hitne medicinske pomoći već dovoljno jasno i nedvosmisleno uređena. Osim toga, predmetna odredba je prilično općenita i apstraktna te ostavlja niz otvorenih pitanja kao što su: Tko je ovlašten zatražiti od zdravstvenih radnika pružanje hitne medicinske pomoći? Ministarstvo zdravstva, Zavod za hitnu medicinu, Dom zdravlja ili pak svaka osoba? Koje su to “iznimne situacije”? Da li je to nedostatak kadra u hitnoj medicinskoj pomoći ili pak ratno stanje? Što znači “izvan radnog mjesta”? Da li to znači pružanje hitne medicinske pomoći na ulici ispred ordinacije/bolnice ili neke druge zdravstvene ustanove ili primjerice korištenje svog osobnog vozila? Osim što navedena odredba niti približno nije jasna nije uređeno niti pitanje tko će za to vrijeme pružanja hitne medicinske pomoći izvan radnog mjesta biti zadužen za radno mjesto koje se napušta? A isto tako nije uređeno niti pitanje odgovornosti tih istih zdravstvenih radnika za pacijente kojima se eventualno nešto dogodi zbog odsustva s radnog mjesta uslijed pružanja hitne medicinske pomoći? Upravo zbog nejasnoće koja ostavlja široku mogućnost tumačenja stječe se dojam da se na ovaj način pokušava otvoriti mogućnost pozivanja i uključivanja svih liječnika u rad hitne medicinske pomoći što je ne samo nedopustivo već i s obzirom na preopterećenost rada liječnika obiteljske medicine jednostavno u praksi neizvedivo. Komentar na članak 12. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo brisati prijedlog koji se odnosi na čl. 64. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Zdravstveni radnici privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe obvezni su u iznimnim okolnostima na poziv nadležnog tijela i/ili nadležnog doma zdravlja sudjelovati u radu posebno organiziranih ambulanti, odnosno u osiguravanju dostupnosti zdravstvene zaštite.“ Naime na ovu odredbu smo dali primjedbe još u radnoj skupini, međutim, glas struke se očigledno i dalje ignorira. Privatni zdravstveni radnici uz već postojeće obveze rada u okviru sklopljenog ugovora sa Zavodom, sudjeluju u radu COVID-19 ordinacija kao i u posebnim dežurstvima stoga dodatno obvezivanje na rad u posebnim ordinacijama u stvarnosti jednostavno nije izvediv. Navedenom odredbom se domovima zdravlja daju tolike ovlasti da su privatni zdravstveni radnici zapravo podčinjeni domovima zdravlja i praktički u tom dijelu imaju isti status kao i zaposlenici domova zdravlja čime se gubi svaki smisao privatne prakse definiran Zakonom o zdravstvenoj zaštiti. Što zapravo znači “sudjelovati u osiguravanju dostupnosti zdravstvene zaštite”? Privatni zdravstveni radnici u ovom trenutku više nego dovoljno osiguravaju dostupnost zdravstvene zaštite i to u vidu obveze osiguravanja zamjene kada izbivaju iz ordinacije (bolovanje, godišnji odmor i sl.) kao i kroz redovan rad subotama ujutro te sudjelovanje u posebnim dežurstvima subotom popodne, nedjeljom, praznicima i blagdanima pa se postavlja pitanje kada bi to još trebali osiguravati dostupnost zdravstvene zaštite??! Nametanjem dodatne obveze rada u posebno ustrojenim ordinacijama koje domovi zdravlja po vlastitom nahođenju mogu osnivati, zasigurno će doći do kolizije radnog vremena ugovorenog sa Zavodom ali i kršenja odredbi Zakona o radu zbog nepoštivanja dnevnog i tjednog odmora. Ukoliko je cilj ove odredbe bio da se zdravstveni radnici privatne prakse u mreži javne zdravstvene službe obvežu na rad u iznimnim okolnostima onda skrećemo pozornost predlagatelju ovih izmjena i dopuna na članak 197. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim je već ostavljena mogućnost uređenja rada svih zdravstvenih radnika pa tako i zdravstvenih radnika privatne prakse u mreži u izvanrednim okolnostima, katastrofama i epidemijama, a na temelju koje odredbe je upravo ovo ministarstvo uređivalo rad svih ustanova i liječnika u posljednje tri godine pandemije pa zapravo iznenađuje dodatno uređenje nečega što već funkcionira. Komentar na članak 25. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo izmjenu prijedloga koji se odnosi na članak 103. st. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i glasi: “Dom zdravlja obvezan je osigurati potreban broj ordinacija za obavljanje svake pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka sukladno odluci osnivača.” na način da glasi kako je propisano postojećim člankom 103. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Dom zdravlja obvezan je uz odluku osnivača osigurati da u svakoj djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka ima do 25 % ordinacija.” Naime, domovi zdravlja i do sada nisu poštivali navedenu odredbu zakona, a Ministarstvo zdravstva unatoč brojnim prigovorima i zahtjevima za provođenje nadzora do danas nije reagiralo na navedeno kršenje zakona stoga nije iznenađujuće da se sada ta odredba namjerava staviti izvan snage. Međutim, izmjena ove odredbe na način da se osnivačima domova zdravlja (odnosno županijama i gradu Zagrebu) daje ovlast da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite će biti krucijalan potez ovog ministarstva u daljnjem urušavanju primarne zdravstvene zaštite. Stupanjem na snagu ove odredbe članak 268. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kao i eventualno stupanje na snagu članka 50. iz Prijedloga novog zakona u prijelaznim i završnim odredbama, gubi bilo kakav pravni učinak i postaje mrtvo slovo na papiru budući će osnivači domova zdravlja zasigurno odrediti maksimalan broj timova u svakoj od djelatnosti što znači da će domski liječnici biti potpuno onemogućeni u prelasku iz doma zdravlja u privatnu praksu. Brojke o mladim studentima medicine koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. Naime, sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine. Kad se k tome pridoda podatak da je 26 % posto manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100) nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Imajući u vidu opisane negativne trendove, Ministarstvo zdravstva bi trebalo ozbiljno razmisliti o donošenju stimulativnih mjera za obiteljsku medicinu, a ne pridonositi njezinom urušavanju. Isto tako, predlažemo da se briše prijedlog koji se odnosi na članak 103. st. 5. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Radi osiguranja dostupnosti zdravstvene zaštite dom zdravlja na svom području koordinira rad svih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe koji obavljaju djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka.” Jednako kao što je to slučaj s prijedlogom iz članka 64. st. 2. ovom odredbom se domovima zdravlja daju tolike ovlasti da su privatni zdravstveni radnici zapravo podčinjeni domovima zdravlja i praktički u tom dijelu imaju isti status kao i zaposlenici domova zdravlja. Privatni zdravstveni radnici u ovom trenutku više nego dovoljno osiguravaju dostupnost zdravstvene zaštite i to u vidu obveze osiguravanja zamjene kada izbivaju iz ordinacije (bolovanje, godišnji odmor i sl.) kao i kroz redovan rad subotama ujutro te sudjelovanje u posebnim dežurstvima subotom popodne, nedjeljom, praznicima i blagdanima pa se postavlja pitanje kada bi još trebali raditi??! Komentar na članak 43. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo da se briše prijedlog iz članka 182. st. 1. koji propisuje dodatan uvjet za odobrenje specijalizacije doktorima medicine u vidu jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Mišljenja smo da je navedeni prijedlog Ministarstva zdravstva potpuno promašen iz više razloga. Prije svega, pristup rješavanju problema kadrovske devastacije primarne zdravstvene zaštite, a posebno obiteljske medicine, o čemu smo konstantno upozoravali te i dalje upozoravamo nadležne, je pogrešan s obzirom da ministarstvo očigledno problem pokušava riješiti metodom prisile mladih doktora na rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti umjesto da ih se stimulira. Osim toga, ovakvim pristupom predlagatelj zakona omalovažava specijalizaciju iz obiteljske medicine smatrajući da to može raditi bilo tko nakon završenog fakulteta. Ukoliko je resorno ministarstvo već smatralo da je doktorima medicine koji tek završe fakultet potrebno određeno iskustvo onda smatramo da se to moglo postići kroz obvezu rada pod nadzorom u trajanju od primjerice 6 mjeseci gdje bi ti mladi liječnici imali svog mentora, a ne na ovaj način uvjetovati dobivanje specijalizacije prethodnim samostalnim radom od godinu dana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz čega je zapravo vidljiva stvarna intencija ministarstva, da jednostavno “popuni kadrovske rupe”. Komentar na članak 50. Prijedloga izmjena i dopuna ZZZ Predlažemo da članak 268. st. 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ostane na snazi neizmijenjen. Prije svega KoHOM ističe da ova odredba koja regulira prelazak domskih liječnika u privatnu praksu praktički ostaje bez ikakvog učinka, s obzirom na prijedlog za izmjenu članka 103. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim se daje ovlast osnivačima domova zdravlja da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite te na taj način onemogućiti bilo kojeg domskog liječnika u ostvarivanju svojih prava iz ovog članka zakona. Dakle, bez obzira, da li domski liječnik ima godinu dana staža (što je uvjet po postojećem Zakonu o zdravstvenoj zaštiti) ili pet godina radnog staža po ovom prijedlogu, ishod u slučaju traženja prelaska u privatnu praksu će biti isti, negativan, iz jednostavnog razloga što domovi zdravlja više neće biti limitirani po broju timova u pojedinoj djelatnosti primarne zdravstvene zaštite. Izmjenom ove odredbe i odredbe članka 103. st. 4. liječnicima se ostavlja izbor, ili nastavak rad u domovima zdravlja ili odlazak u inozemstvo, a strahujemo da će potonja opcija biti sve učestalija. Brojke o mladim liječnicima koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja što će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. U prilog našim navodima iznosimo još jednom statističke podatke HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/ ) Isto tako KoHOM predlaže dopuniti ovu odredbu novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb“ Kao što je vidljivo iz našeg prijedloga, smatramo da je potrebno dopuniti odredbe koje se odnose na donošenje odluka jedinica lokalne samouprave iz razloga što su iste odredbe nedovoljno precizne i ostavljaju široku mogućnost zlouporabe odnosno nametanja viših cijena zakupnine i najma opreme, a što može rezultirati masovnim napuštanjem prostora domova zdravlja koji će vrlo vjerojatno i ostati prazni zbog očiglednog deficita liječnika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
29 MELITA KLAIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
30 IRIS PAVOŠEVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kad će prestati neumjesni komentari ministra Beroša na račun obiteljskih liječnika? Hvala mu na motiviranju mene i mladih kolega da ostanemo u ovoj grani. Gdje je u prijedlogu novog zakona omogućavanje obiteljskom liječniku da daje preporuku za preventivnu kolonoskopiju,UZV srca,da na SVOJU preporuku izdaje Ciprofloksacin i još mnoge druge antibiotike,gdje je potreba za smanjivanjem lista čekanja,potreba i želja za smanjivanjem administrativnih poslova kojima se bave obiteljski liječnici i sestre,kako promijeniti mišljenje pacijenta koji dolazi kod obiteljskog liječnika po uputnicu za specijalistu (jer obiteljska je kvazi-specijalizacija,a u bolnici su pravi specijalisti),gdje je poštivanje struke,zna li ministar Beroš kako izgleda rad u obiteljskoj? Postoji li podcjenjenija grana medicine od obiteljske? Tko izdaje naredbu za hitnu intervenciju,da li će to biti opet kolege liječnici drugih specijalizacija koji su za vrijeme COVID-a davali naredbe obiteljskim liječnicima? Sramotno!!! Žalim mlade kolege i sebe iz VPŽ u kojoj ionako kronično fali obiteljskih liječnika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
31 Anita Brandalik NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI "Jačanje" primarne studentima/mladim liječnicima koji tamo ne žele biti, izjave da studenti s boljim prosjekom neće morati raditi u primarnoj, namjera da će obiteljski liječnici po potrebi na poziv (čiji ?) izlaziti na teren u slučaju hitnih stanja, kazne za nepravilno (po čijim mjerilima kad normativa nema) vođenje bolovanja i niz sličnih prijedloga su anti reforma. Ovo je degradacija i pljuvanje po jednoj struci koja ima svoju priznatu specijalizaciju i djelokrug rada. Tko ne shvati da je jaka primarna temelj zdravstvenog sustava i zdravstvene zaštite neće imati reformu nego dogledno urušavanje zdravstvenog sustava, od primarne pa na dalje kao domino-efekt. Ne znam ništa o neurokirurgiji, ali mi isto tako ne pada na pamet gurati svoju glavu u operacijsku salu i pametovati onima koji znaju raditi. Kadar, trebate ljude... da ih slušate i poštujete, a ne da ih tjerate iz struke ili Hrvatske. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
32 MAŠA MITROVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
33 Vlatka Hajdinjak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI čl5a brisati. Već je definirano Zakonom o lječništvu i brojnim drugi zakonima. Ovako kako je napisano iznimne sutacije se mogu tumačiti na štetu zdravstvenih radnika ali i korisnika. čl 3 - čl 16a brisati ili preformulirati. Kvaliteta u zdravstvu se osigurava točno određenim parametrima za čiju kontrolu je bila zadužena Agencija za kontrolu kvalitete u zdravstu. Agencija je ukinuta i njene zadatke je preuzelo Ministarsvo zdravstva, te od tada nema nikakvih aktivnosti na području kontrole kvalitete u zdravstu. čl.5. - u čl 22 - definirati rok za donošenje pravilnika čl9 - rok čl12 - brisati čl 2. Iznimne situacije nisu jasno definirane i kao takav člana podliježe tumačenjima na štetu zdravstvenih radnika ali i korisnika. Također nije definirano u kome vremenu bi se takav rad odvijao: da li izvan radnog vremena radnika ili u njhovom redovnom radnom vremenu. Nije mogući rad za drugog poslodavca u radno vrijeme kada je radnik na svom radnom mjestu. čl 18. - jasno definirati da li ravnatelj može obaljati drugu djelatnost. čl 25 - radom palijativnih timova ne može koordinirati osoba na političkoj funkciji već to mora biti voditelj koji će biti upoznat sa svim ostalim zdravstvenim procesima koji između ostalog uključuju i palijativnu skrb. Palijativni timovi su u sastavu Domova zdravlja a ne županijskih uprava. čl 26 - ako sanitetski prijevoz mogu obavljati i druge zdravstvene ustanove - zašto se sanitetski prijevoz izdvaja iz DOmova zdravlja i pripajau Zavodima za HM? čl 33 - vidi prije čl 36 - sanitetski prijevoz? ako se može osnivati i u drugim ustanovama? čl 43. brisati uvjet rada u primarnoj zdravstvenoj zaštit. Diploma završenog fakulteta mora biti dovoljan kvalifikacija za daljnje stručno usavršavanje kao što je aplikacija za natječaj za specijalizaciju. čl 63 - omogućiti zdravstvenom radnioku prenos ordinacije na drugog zdravstvenog radnika Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
34 Ingrid Sarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Slijedom telefonskog poziva da na Vašu e-mail adresu dostavimo svoje primjedbe i prijedloge u svezi s najavljenim izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti, mi dolje potpisani liječnici obiteljske/opće medicine, željni stvarne i korijenite reforme zdravstva na dobrobit pacijenata i zdravstvenih djelatnika, predlažemo i apeliramo na sljedeće: - iz prijedloga zakona brisati odredbu po kojoj u izvanrednim situacijama možemo biti pozvani na rad izvan redovnog mjesta rada, jer uz opseg posla koji se samo povećava jedva stižemo uz nadljudske napore pokriti i svoja radilišta. - iz prijedloga zakona brisati odredbu po kojoj se privatni zdravstveni radnici po pozivnu nadležnih tijela i nadležnih domova zdravlja moraju odazvati na rad u posebnim ambulantama te radi osiguravanja pružanja kontinuirane zdravstvene zaštite, jer uz ovakav opseg posla koji mi radimo (a uz to cijepimo, dežuramo u posebnim dežurstvima) mi jedva pokrivamo i svoje radilište - iz prijedloga zakona brisati odredbe o obveznom jednogodišnjem radu mladih liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti prije dobivanja bolničke specijalizacije, jer takav prijedlog vodi iseljavanju mladih liječnika iz RH te padu kvalitete zdravstvene usluge na razini PZZ, pojačanom priljevu pacijenata na OHBP te povećavanju listi čekanja na dijagnostičke pretrage te specijalističke preglede u bolnici - iz prijedloga zakona brisati kaznene odredbe za liječnike kod utvrđenog neopravdanog bolovanja, jer često nikakvim nama dostupnim alatima ne možemo utvrditi subjektivne smetnje na koje se pacijent žali, a i liste čekanja na dijagnostičke pretrage i specijalističke preglede su iznimno duge. Zbog svega navedenog i mi smo potencijalne žrtve manipulacija od strane pacijenata te ne možemo biti odgovorni u takvim situacijama. Ukoliko lažira tegobe za isto odgovornost može snositi isključivo pacijent, a nikako njegov izabrani liječnik! - prepuštanje propisavanja i određivanja opsega zdravstvene njege u kući bolesnika patronažnoj službi, samostalno ili na prijedlog izabranog liječnika PZZ - prepuštanje prepisivanja/produžavanja kronične terapije ljekarnicima, uz uvjet da najmanje svakih 12 mj izabrani liječnik napravi kontrolni pregled i reviziju terapije - prepustiti prepisivanje/produžavanje ortopedskih pomagala ljekarnicima - omogućiti slanje recepata za narkotike i privatnih recepata na CEZIH u vidu e-recepata, bez potrebe za papirnatim izdavanjem istih - ukidanje obveze papirnatog vođenja knjige narkotika i nastavak vođenja iste isključivo u vidu e-knjige koja je sastavni dio svih naših programskih rješenja - izjednačavanje koeficijenata specijalista u PZZ s onima bolničkih specijalista - značajno podizanje iznosa hladnog pogona koji se isplaćuje domovima zdravlja i privatnim zdravstvenim radnicima, a u skladu s porastom troškova režima, rastom plaća i inflacijom u zemlji! - obavezno u standardni tim obiteljske medicine i pedijatrije uključiti dodatnu medicinsku sestru ili administratora - zakonski propisati obvezu poslodavaca da povlače e-doznake umjesto da iste printamo i pacijenti papirnato nose poslodavcima - zakonski propisati obveznu HZJZ za spajanje na CEZIH, te povlačenje e-prijava zaraznih i malignih bolesti bez potrebe za printanjem i slanjem istih u HZJZ - zakonski propisati obvezu HZJZ za samostalnim provođenjem neobaveznih cijepljenja, a da onim liječnicima primarne zdravstvene zaštite koji se odluče da žele sami procijepiti svoje pacijente HZJZ ima zakonsku obvezu dostave cjepiva u ordinaciju izabranog liječnika - uvođenje zakonske obveze bolničkog specijalista koji indicira fizikalnu terapiju u kući bolesnika ili fizikalnu rehabilitaciju u toplicama da odmah za osiguranika napiše prijedlog LP HZZO-a za odobrenje navedenog - uvođenje zakonske obveze primarnim stomatolozima da samostalno vode bolovanja za svoje pacijente, a ne da ih vode izabrani obiteljski liječnici po preporuci stomatologa - uvođenje zakonske obaveze primarnim pedijatrima da umjesto preporuke za bolovanje roditelja radi njege djeteta (za što mi nemamo druge nego provoditi), primarni pedijatri sami otvaraju i vode takva bolovanja roditelja, što se sigurno u programskim rješenjima može vrlo lako riješiti. - izuzeti putne naloge iz domene dužnosti i odgovornosti liječnika primarne zdravstvene zaštite i vratiti to u domenu HZZO-a koji jedini zna koja zdravstvena ustanova ima ugovorenu koju djelatnost, zna tumačiti ima li pacijent pravo na putni nalog radi skraćenja liste čekanja, ima li adekvatnu preporuku za pregled/liječenje u udaljenijoj zdravstvenoj ustanovi i dr. - smanjenje standardnog tima obiteljske medicine ili uvođenje prava obiteljskih liječnika koji imaju preko 1700 pacijenata da mogu odbiti upisati nove pacijente, a uz uvjet da je pacijentu jednako dostupan liječnik koji ima manje od 1700 pacijenata ili drugi liječnik koji je pacijenta voljan primiti. Naime mnogi su timovi prenapregnuti i jedva izdržavaju dnevno opterećenje, a HZZO ih prisiljava da i dalje primaju nove pacijente do popunjenja tima (2125 pacijenata), dok istovremeno postoje drugi dostupni timovi obiteljske medicine sa znatno manjim brojem pacijenata i posljedično tome znatno manjim dnevnim opterećenjem. - omogućiti izabranim primarnim liječnicima da pacijente upućuju na laboratorijske pretrage u bilo koji primarni laboratorij, a ne nužno onaj "kojemu pripada" po mjestu rada izabranog obiteljskog liječnika. Sadašnja je situacija takva da bi pacijent primjerice na OGTT trebao ići u laboratorij udaljen 30 kilometara, jer živi na administrativnoj granici između dva primarna laboratorija i mora putovati u onaj značajno udaljeniji jer mu izabrani liječnik pripada tom laboratoriju. (npr. pacijent živi u Osijeku, a ima izabranog liječnika u Bilju koje je udaljeno 5.5 km od Osijeka, a na OGTT mora ići u laboratorij u Beli Manastir koji je od Osijeka udaljen 31 km) - omogućiti ordinacijama u privatnoj praksi apliciranje na specijalizacije iz obiteljske medicine financirane sredstvima EU fondova pod istim uvjetima kakve imaju domovi zdravlja Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
35 Oskar Franjić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Potrebno je u PZZ/OM smanjiti/izbaciti administraciju (vođenje bolovanja, putni nalozi i sl.), smanjiti broj pacijenta po timu, kao i dnevno (pre)opterećenje, postaviti ispravne cijene DTP-a i priznati odrađeno. Svima omogućiti da rade SVOJ posao (neke i natjerati), a ne sve drugo. S druge strane, greške i nesposobnost u organiziranju i vođenju sustava se pokušava rješavati prisilom i kažnjavanjem onih koji rade. Što i ne čudi s obzirom na jasan omalovažavajući i sramotan stav ministra (i zdr. administracije) prema PZZ, osobito obiteljskoj medicini. KOHOM i dosta kolega iz PZZ su dali dobre i konkretne prijedloge, koji vjerojatno ni ovaj put neće biti uvaženi. Nažalost, slično vrijedi i za bolnički sustav, koji je financijski vjerojatno i znatno veći problem. Do sada nije riješena niti povezanost i vidljivost podataka u sustavu, ili neki “jednostavni“ problemi, npr. u istom DZ-u (OBŽ) neki djelatnici dežuraju 3-4x godišnje, neki 12-13 puta, a ne neki drugi, veći problemi. Ali, eto, sve je to normalno. Pacijente treba educirati, upoznati ih sa svojim pravima i obvezama, ali moraju preuzeti i svoj dio odgovornosti. PZZ i OM moraju imati ravnopravan i priznat položaj u sustavu. Umjesto toga se omalovažava uz nametanje dodatnih poslova i aktivnosti, pa i ne čudi da se dobar dio PZZ-a osjeća iscrpljeno, diskriminirano i zlostavljano (od strane onih „koji brinu o nama“). Često se komentira i kao argument koristi sudjelovanje i „vođenje krize“ (od početka COVID-a), za koje (ako je kriza) nema razloga da ne sudjeluju svi jednako i ravnopravno, a obezvrjeđuje se uloga OM bez čijeg sudjelovanja od početka, (unatoč nejasnim uputama i preporukama) preuzimanja i odrađivanja najvećeg dijela poslova i pacijenata, od rješavanja krize ne bi bilo riješeno niti prvo slovo. I sada se želi dodatno opteretiti baš PZZ/OM. 2 prijedloga zakona koja ne djeluju dobronamjerno, korisno niti ravnopravno, koja teško mogu poslužiti popravljanju sustava, a eventualno mogu poslužiti za opravdavanje funkcije/postojanja predlagatelja (ili za skupljanje neke druge vrste bodova..). Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
36 Aleksandar Potkrajac NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U potpunosti se slažem s kolegama i mislim da ovaj prijedlog dopuna i izmjena zakona o zdravstvenoj zaštiti neće donijeti željeni učinak nego upravo suprotno. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
37 Ured pučke pravobraniteljice NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kako se navodi u Zakonu, Programom Vlade Republike Hrvatske 2020. - 2024., kao jedan od prioriteta i ciljeva utvrđen je održiv zdravstveni sustav. Dobra organiziranost zdravstvenih usluga, učinkovitost sustava i dostupnost svim građanima pod jednakim uvjetima, temelj je financijske održivosti sustava koji zahtijeva modernizaciju. Jačanje otpornosti zdravstvenog sustava kako bi mogao adekvatno odgovoriti na izazove kroničnih nezaraznih i zaraznih bolesti te osigurati pravičnu dostupnost skrbi svim stanovnicima Hrvatske utvrđeno je kao jedan od općih ciljeva u Nacionalnom planu za oporavak i otpornost, što je cilj koji svakako pozdravljamo. Navedeni opći cilj ujedno je sadržan i u Preporukama Vijeća Europske unije za Hrvatsku, Nacionalnom programu reformi za 2022., kao i u Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine. U cilju dostizanja navedenog cilja, u NPOO se spominju ciljevi koji se odnose na razvoj telemedicine i medicinske robotike, unaprjeđenje učinkovitosti, kvalitete i dostupnosti zdravstvenog sustava, uvođenje novih modela skrbi za ključne zdravstvene izazove, uvođenje sustava strateškog upravljanja ljudskim resursima u zdravstvu i osiguranje financijske održivosti zdravstvenog sustava, a sve u cilju osposobljavanja sustava za pravovremenu, odgovarajuću i učinkovitu skrb o pacijentima te dostizanja onih ishoda liječenja kakvi se postižu u razvijenim zemljama EU. Ovim putem pozdravljamo nastojanje da se kroz reorganizaciju zdravstvenog sustava njegovi nedostaci i slabosti uklone, međutim smatramo da je za donošenje reforme koja odgovara na potrebe građana nužno da se predložena rješenja ne svode na organizacijske promjene za koje nije pojašnjeno kako će doprinijeti zadanim ciljevima, prije svega onima koji se odnose na osiguranje prava na zdravlje, već je to potrebno činiti kroz osiguranje bolje dostupnosti zdravstvene usluge za sve građane i učinkovitiji sustav zdravstvene zaštite koji može zadovoljavajuće odgovoriti na potrebe stanovništva te prilagodbu hrvatskih bolnica suvremenim trendovima u medicini uz jačanje kontrole zdravstvene i financijske učinkovitosti, a kako bi se sustav učinio dugoročno održivim. Pri tome je nužno istaknuti da je javno savjetovanje u trajanju od 20 dana prekratko obzirom na važnost ovog zakona odnosno najavljivane reforme. Razmatrajući potrebna poboljšanja sustava zdravstvene zaštite koje bi reforma trebala adresirati ukazujemo na porast broja pritužbi građana pučkoj pravobraniteljici vezanih upravo uz ostvarivanje prava na zdravstvenu zaštitu i prava iz obveznog zdravstvenog, ali i dodatnog zdravstvenog osiguranja, koje nam ukazuju na brojne izazove s kojima se ovaj sustav suočava odnosno probleme s kojima se iz svoje perspektive suočavaju građani u pristupu pravu na zdravlje. Pri tome je, kao što smo već navodili i u izvješćima pučke pravobraniteljice, epidemija bolesti COVID-19 dodatno je razotkrila slabosti hrvatskog zdravstvenog sustava - od nedovoljnih smještajnih kapaciteta u bolnicama, nedostatnih smjernica, nedostataka opreme, pa do nedostatka zdravstvenog kadra i nedostatnih troškova vezano uz liječenja te ih je učinila još vidljivijima. Iz pritužbi vidimo da osjećaj nepravde, nemoći i nezadovoljstva vezano za pristup zdravstvenoj zaštiti naročito prati najosjetljivije društvene skupine, poput umirovljenika, nezaposlenih, osoba koje ne primaju plaću te pacijenata s teškim dijagnozama. Na probleme u sustavu zdravstva koje bi ova reforma trebala adresirati ukazuju i medijski praćeni, ali ne i usamljeni slučajevi kao što je to smrt dječaka Gabrijela Bebića u Metkoviću, slučaj prekida trudnoće gđe Mirele Čavajda ili smrt novinara g. Vladimira Matijanaća. Problemi primarne zdravstvene zaštite, naročito obiteljske medicine, iako su bili najvidljiviji tijekom epidemije COVID-19, prisutni su niz godina. U nekim dijelovima zemlje i dalje bilježimo manjak liječnika, medicinskih sestara i nepopunjene ambulante, naročito u ruralnim područjima i na otocima, te veoma visok prosječan broj pacijenata po liječniku (oko 1,700 ljudi). Istovremeno samoprijavljene nezadovoljene potrebe zbog zemljopisne udaljenosti veće su nego u bilo kojoj drugoj državi članici, a samoprijavljene nezadovoljene potrebe među starijim osobama veće su od prosjeka EU. Također, samoprijavljene nezadovoljene potrebe za zdravstvenom skrbi u Republici Hrvatskoj značajno su više u osoba nižeg ekonomskog statusa što ukazuje na nejednakost u pristupu skrbi koja je uvjetovana socio-ekonomskim položajem građana. Problem geografske dostupnosti naročito je izražen u ruralnim i otočkim područjima u kojima dominira starije stanovništvo slabe mobilnosti. U kontekstu potresa, anketa o položaju ranjivih skupina u SMŽ, koju smo provodili s Koordinacijom humanitarca SMŽ pokazala je da čak 37% ispitanika smatra kako im je zdravstvena zaštita nedostupna, a da čak 67% ispitanika treba podršku za doći do liječnika i bolnice. Nadalje, 54% ispitanika boluje od kronične bolesti dok 51 % nema lako dostupne lijekove koji se ne izdaju na recept. Ono što im posebno otežava situaciju je udaljenost – prosječna udaljenost do mjesta gdje se pruža zdravstvena zaštita je 8,3 km. 60% ispitanih navodi kako ima psihološke teškoće nakon potresa, poput poremećaja ravnoteže, iritabilnosti, emocionalne nestabilnosti, razdražljivosti, napadaja panike s gušenjem, osjećaja gubitka kontrole i sl. te im je nužno osigurati pružanje kontinuiranu psihosocijalnu podršku. Analiza sadržaja ukupno 73 članka Zakona ukazuje da se gotovo 40% predloženih izmjena odnosi na tehničke norme koje se odnose na prekršajne te prijelazne i završne odredbe, a dio preostalih odredaba odnosi se i primjerice na djelatnost zdravstvenog turizma, što iako je područje koje valja zakonski urediti, nisu odredbe kojima se smjera adresirati ozbiljne probleme koji muče građane vezano za pristup zdravstvenoj zaštiti u RH. Rješenja koja se odnose na međusobni odnos pojedinih javnozdravstvenih dionika te njihovu vertikalnu i horizontalnu strukturu nisu pojašnjena niti je ponuđeno obrazloženje o tome kako će predložene promjene doprinijeti boljem i učinkovitijem pružanju zdravstvene zaštite i poboljšanju ishoda liječenja. Nisu nadalje niti ponuđena konkretna rješenja koja bi se odnosila na popunjavanje Mreže javne zdravstvene službe i povećavanje udjela specijalista obiteljske medicine u ukupnom broju doktora ugovorenih u timovima obiteljske/opće medicine i osnaživanje liječnika primarne zdravstvene zaštite na koje se, prema NPOO želi usmjeriti obavljanje i do 80% slučajeva. Nema niti naznaka na koji način bi se pratili, a onda i poboljšali kao što znamo izuzetno važni - ishodi liječenja. Primjećujemo da se obrazloženja pojedinih normi svode na prepričavanje njihova sadržaja, što nije u skladu s pravilima nomotehnike i Poslovnikom Hrvatskog sabora koji u članku 175. propisuje da se u obrazloženju zakona daju objašnjenja pojedinih odredbi koje sadrži prijedlog zakona. Prepričavanjem sadržaja zakonskih odredbi, a bez dodatnog pojašnjenja očekivanog učinka i smisla predložene norme onemogućava se informirani uvid u nova zakonska rješenja te otežava njihova buduća primjena. Stoga predlažemo doraditi obrazloženje na način da se njime doista i pojasne ponuđena zakonska rješenja kao i njihov učinak vezano uz ciljeve razvoja zdravstva. Smatramo da bi za stvarni prikaz učinaka predloženog Zakona trebalo priložiti i projekcije iz kojih bi bilo jasno vidljivo kako svaka od predloženih izmjena doprinosi ostvarivanju ciljeva razvoja zdravstva koji su definirani nacionalnim politikama. S obzirom da se u prijedlogu Zakona navodi da za njegovu provedbu neće biti potrebno osigurati dodatna financijska sredstva u Državnom proračunu Republike Hrvatske, nejasno je iz kojih će se sredstava pokriti troškovi koji proizlaze iz ustrojstvenih promjena pojedinih dionika sustava. Primjerice, spajanje domova zdravlja u jedinstveni županijski dom zdravlja sa sobom donosi dodatne troškove koji su vezani uz praktičnu provedbu spajanja (primjerice tiskanje i postavljanje novih ploča, izradu pečata, štambilja i obrazaca javnih isprava i dokumenata i sl.) Iste troškove prouzročiti će i spajanje bolnica, uspostava mobilnih ambulanti i mobilnih ljekarna, dodatne edukacije ravnatelja i zamjenika ravnatelja iz područja upravljanja u zdravstvu i drugo. Nadalje, zaštita i briga o mentalnom zdravlju, prije svega mladih i osoba starije životne dobi, također trebaju zauzeti značajno mjesto u reformi sustava zdravstvene zaštite, posebno imajući u vidu podatke o broju pokušaja samoubojstava među djecom i mladima u proteklih godinu dana. Kako je istaknuto na tematskoj sjednici Odbora za ravnopravnost spolova i Odbora za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora održanoj u srpnju ove godine pod nazivom „Mentalno zdravlje djece i mladih“, čak 20% od ukupne populacije djece i mladih pati od narušenog mentalnog zdravlja, a od toga svega njih 20% prima pomoć i liječi se. Također, Zakon se ne osvrće na članak 206. kojim se propisuje da (viši) zdravstveni inspektor zaključkom imenuje stručnjake (zdravstvene radnike odgovarajućih djelatnosti) potrebne za obavljanje pojedinih stručnih radnji u vezi s inspekcijskim poslovima koji donose stručno mišljenje koje, ovisno o svojem sadržaju, može biti podloga za daljnje postupanje nadležnih tijela. Naime, Zakonom nisu propisani kriteriji prema kojima se odlučuje o načinu postupanja temeljem pritužbi na stručnost rada zdravstvenih radnika koje zaprimi zdravstvena inspekcija pa ona samo u pojedinim slučajevima (čini se uglavnom medijski eksponiranim) nakon obavljanja zdravstveno-inspekcijskog nadzora, temeljem čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN broj 100/18, 125/19, 147/20), zaključkom imenuje gore navedene stručnjake koji donose stručno mišljenje o tijeku liječenja pacijenta, dok se temeljem većine ovakvih pritužbi, cjelokupna dokumentacija u predmetima prosljeđuje Hrvatskoj liječničkoj komori radi donošenja stručnog mišljenja. Stoga smatramo da bi trebalo definirati kriterije prema kojima zdravstvena inspekcija postupa prema čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i kriterije prema kojima pritužbe građana ustupa Hrvatskoj liječničkoj komori radi donošenja stručnog mišljenja. Dodatno, nejasna je situacija kada zdravstvena inspekcija postupi temeljem čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštitu i osnuje stručno povjerenstvo koje donese stručno mišljenje tijeka medicinskog zbrinjavanja određenog pacijenta koje se zajedno s cjelokupnom medicinskom dokumentacijom i zapisnikom o provedenom nadzoru prosljeđuje Hrvatskoj liječničkoj komori koja temeljem navedene dokumentacije donosi svoje stručno mišljenje. Tada nastaje situacija da Hrvatska liječnička komora zapravo donosi svoje stručno mišljenje na temelju stručnog mišljenja stručnog povjerenstva Ministarstva zdravstva iz čl. 206. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Kako pokazuju pritužbe koje zaprimamo, sveobuhvatna reforma trebala bi se pozabaviti i ulogom strukovnih komora u zdravstvu, vodeći računa o tome da je riječ o organizacijama koje su osnovane s ciljem zaštite prava, interesa i ugleda svojih članova i struke, a što nije nužno uvijek u skladu s ovlasti koja im je dodijeljena u cilju pružanja podrške pacijentima i zaštite njihovih prava kroz nadzor struke. Primjerice, upravo ovi problemi i svojevrsna podvojenost uloge komora došli su do izražaja i u medijski popraćenom slučaju smrti djeteta Gabrijela Bebića u Metkoviću. Sve navedeno ukazuje da je sustavu zdravstvene zaštite u RH potreba sveobuhvatna reforma kojom bi se kroz učinkovito rješavanje svih uočenih problema, a koji uključuju i položaj, uvjete rada i plaće liječnika u sustavu javnog zdravstva, čime bi se spriječio njihov daljnji odlazak iz RH te kroz financijsku održivost sustava stvorili uvjeti za izgradnju dostupnog, funkcionalnog i učinkovitog javnog zdravstva čije je stvaranje najavljeno i kroz NPOO, a što ovaj Zakon, kao dio potrebne reforme, nažalost ne predstavlja u dovoljnoj mjeri. Dodatno, podsjećamo na preporuku koju smo, vezano uz zdravstvenu zaštitu, uputili Vladi Republike Hrvatske u Godišnjem izvješću pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru za 2020. godinu da se propiše koje je tijelo nadležno za obavljanje usluge smještaja pokojnika u rashladne komore te način, uvjeti, financiranje i nadzora pružanja navedene usluge. Isto tako, podsjećamo na preporuku koju smo u Godišnjem izvješću pučke pravobraniteljice Hrvatskom saboru za 2020. i 2021. g. uputili Ministarstvu zdravstva da se definira obveza zdravstvenih ustanova da o smrti u određenom roku obavijeste obitelj, što ovaj Zakon trenutno ne sadrži. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
38 Nevena Valić Marjanac NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao dugogodišnji ob liječnik, na selu i u gradu, podržavam prijedloge KOHOM-a i užasnuta sam novim prijedlozima, gdje se stup zdravstvene zaštite PZZ i OM kriminalizira kažnjavanjem i narušavanjem dugogodišnjeg procesa odnosa liječnik-pacijent. Mladi liječnik s fakulteta ima veliko znanje o medicini ali nema dovoljno praktičnog znanja oko zakona i pravilnika kojih se treba pridržavati prilikom administrativnih poslova za koje slijede kazne, te dok ih se ne upozna s tim ne mogu samostalno započeti raditi. - obaveza izlaska izvan radnog mjesta po pozivu radi pružanja hitne pomoći (vjerojatno kad dispečer hitne tako procijeni) - obaveza privatnih zdravstvenih radnika da po pozivu nadležnih tijela ili nadležnog DZ-a u iznimnim situacijama (?), ali i zbog osiguranja kontinuirane zdravstvene zaštite (sic!) radimo na radilištima na koja nas rasporede (OHBP, ispostave HMP, upražnjene PZZ amb.??) *Napomena da OBŽ na eSavjetovanju traži jasno propisivanje iznosa kazne za priv. zdr. radnike koji se ne odazovu pozivu - kazne do 20.000 kn za bolovanja za koja kontrolori procijene da su neopravdano otvorena ili neopravdano dugo traju - kažnjavanje zdravstvenih ustanova i privatnih zdr. radnika ukoliko pacijentu ne pruže zdr. uslugu za koju su sklopili ugovor s HZZO-om (vrlo vrlo nejasno napisano i podložno različitim tumačenjima... Može li pacijent po tome zahtjevati bilo što bez obzira jel medicinski indicirano ili ne, a samo zato što je nešto po ugovoru naša obveza ??) - otežani odlazak u privatnu praksu za domske doktore - obaveza mladih liječnika da kao uvjet za dobivanje bolničke specke najmanje jednu godinu moraju raditi u pzz - dodatno opterećenje obiteljske medicine obavljanjem sistematskih pregleda Slijedom telefonskog poziva da na Vašu e-mail adresu dostavimo svoje primjedbe i prijedloge u svezi s najavljenim izmjenama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i Zakona o zdravstvenoj zaštiti, mi dolje potpisani liječnici obiteljske/opće medicine, željni stvarne i korijenite reforme zdravstva na dobrobit pacijenata i zdravstvenih djelatnika, predlažemo i apeliramo na sljedeće: - iz prijedloga zakona brisati odredbu po kojoj u izvanrednim situacijama možemo biti pozvani na rad izvan redovnog mjesta rada, jer uz opseg posla koji se samo povećava jedva stižemo uz nadljudske napore pokriti i svoja radilišta. - iz prijedloga zakona brisati odredbu po kojoj se privatni zdravstveni radnici po pozivnu nadležnih tijela i nadležnih domova zdravlja moraju odazvati na rad u posebnim ambulantama te radi osiguravanja pružanja kontinuirane zdravstvene zaštite, jer uz ovakav opseg posla koji mi radimo (a uz to cijepimo, dežuramo u posebnim dežurstvima) mi jedva pokrivamo i svoje radilište - iz prijedloga zakona brisati odredbe o obveznom jednogodišnjem radu mladih liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti prije dobivanja bolničke specijalizacije, jer takav prijedlog vodi iseljavanju mladih liječnika iz RH te padu kvalitete zdravstvene usluge na razini PZZ, pojačanom priljevu pacijenata na OHBP te povećavanju listi čekanja na dijagnostičke pretrage te specijalističke preglede u bolnici - iz prijedloga zakona brisati kaznene odredbe za liječnike kod utvrđenog neopravdanog bolovanja, jer često nikakvim nama dostupnim alatima ne možemo utvrditi subjektivne smetnje na koje se pacijent žali, a i liste čekanja na dijagnostičke pretrage i specijalističke preglede su iznimno duge. Zbog svega navedenog i mi smo potencijalne žrtve manipulacija od strane pacijenata te ne možemo biti odgovorni u takvim situacijama. Ukoliko lažira tegobe za isto odgovornost može snositi isključivo pacijent, a nikako njegov izabrani liječnik! - prepuštanje propisavanja i određivanja opsega zdravstvene njege u kući bolesnika patronažnoj službi, samostalno ili na prijedlog izabranog liječnika PZZ - prepuštanje prepisivanja/produžavanja kronične terapije ljekarnicima, uz uvjet da najmanje svakih 12 mj izabrani liječnik napravi kontrolni pregled i reviziju terapije - prepustiti prepisivanje/produžavanje ortopedskih pomagala ljekarnicima - omogućiti slanje recepata za narkotike i privatnih recepata na CEZIH u vidu e-recepata, bez potrebe za papirnatim izdavanjem istih - ukidanje obveze papirnatog vođenja knjige narkotika i nastavak vođenja iste isključivo u vidu e-knjige koja je sastavni dio svih naših programskih rješenja - izjednačavanje koeficijenata specijalista u PZZ s onima bolničkih specijalista - značajno podizanje iznosa hladnog pogona koji se isplaćuje domovima zdravlja i privatnim zdravstvenim radnicima, a u skladu s porastom troškova režima, rastom plaća i inflacijom u zemlji! - obavezno u standardni tim obiteljske medicine i pedijatrije uključiti plaćanje dodatnog liječnika za vrijeme godišnjih odmora, a ne da se rade 2-3 ambulante - zakonski propisati obvezu poslodavaca da povlače e-doznake umjesto da iste printamo i pacijenti papirnato nose poslodavcima - zakonski propisati obveznu HZJZ za spajanje na CEZIH, te povlačenje e-prijava zaraznih i malignih bolesti bez potrebe za printanjem i slanjem istih u HZJZ - zakonski propisati obvezu HZJZ za samostalnim provođenjem neobaveznih cijepljenja, a da onim liječnicima primarne zdravstvene zaštite koji se odluče da žele sami procijepiti svoje pacijente HZJZ ima zakonsku obvezu dostave cjepiva u ordinaciju izabranog liječnika - uvođenje zakonske obveze bolničkog specijalista koji indicira fizikalnu terapiju u kući bolesnika ili fizikalnu rehabilitaciju u toplicama da odmah za osiguranika napiše prijedlog LP HZZO-a za odobrenje navedenog - uvođenje zakonske obveze primarnim stomatolozima da samostalno vode bolovanja za svoje pacijente, a ne da ih vode izabrani obiteljski liječnici po preporuci stomatologa - uvođenje zakonske obaveze primarnim pedijatrima da umjesto preporuke za bolovanje roditelja radi njege djeteta (za što mi nemamo druge nego provoditi), primarni pedijatri sami otvaraju i vode takva bolovanja roditelja, što se sigurno u programskim rješenjima može vrlo lako riješiti. - izuzeti putne naloge iz domene dužnosti i odgovornosti liječnika primarne zdravstvene zaštite i vratiti to u domenu HZZO-a koji jedini zna koja zdravstvena ustanova ima ugovorenu koju djelatnost, zna tumačiti ima li pacijent pravo na putni nalog radi skraćenja liste čekanja, ima li adekvatnu preporuku za pregled/liječenje u udaljenijoj zdravstvenoj ustanovi i dr. - smanjenje standardnog tima obiteljske medicine ili uvođenje prava obiteljskih liječnika koji imaju preko 1700 pacijenata da mogu odbiti upisati nove pacijente, a uz uvjet da je pacijentu jednako dostupan liječnik koji ima manje od 1700 pacijenata ili drugi liječnik koji je pacijenta voljan primiti. Naime mnogi su timovi prenapregnuti i jedva izdržavaju dnevno opterećenje, a HZZO ih prisiljava da i dalje primaju nove pacijente do popunjenja tima (2125 pacijenata), dok istovremeno postoje drugi dostupni timovi obiteljske medicine sa znatno manjim brojem pacijenata i posljedično tome znatno manjim dnevnim opterećenjem. - omogućiti izabranim primarnim liječnicima da pacijente upućuju na laboratorijske pretrage u bilo koji primarni laboratorij, a ne nužno onaj "kojemu pripada" po mjestu rada izabranog obiteljskog liječnika. Sadašnja je situacija takva da bi pacijent primjerice na OGTT trebao ići u laboratorij udaljen 30 kilometara, jer živi na administrativnoj granici između dva primarna laboratorija i mora putovati u onaj značajno udaljeniji jer mu izabrani liječnik pripada tom laboratoriju. (npr. pacijent živi u Osijeku, a ima izabranog liječnika u Bilju koje je udaljeno 5.5 km od Osijeka, a na OGTT mora ići u laboratorij u Beli Manastir koji je od Osijeka udaljen 31 km) - omogućiti ordinacijama u privatnoj praksi apliciranje na specijalizacije iz obiteljske medicine financirane sredstvima EU fondova pod istim uvjetima kakve imaju domovi zdravlja Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
39 Inovativna farmaceutska inicijativa NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Zdravstveni sustav je jedan od stupova društva i važan segment društvenog interesa s izravnim utjecajem na gospodarstvo i blagostanje nacije. Razvoj znanosti i tehnologije, posebice u posljednjih 20 godina, rezultirao je novim terapijskim opcijama koje su promijenile tijekove mnogih bolesti i učinile ih izlječivima ili pacijentima podnošljivima. Hrvatska bi trebala koristiti civilizacijske dosege razvijenog svijeta. Primjer zdravstva kojem težimo nam mogu biti razvijene zemlje zapadne Europe i ka takvim sustavima trebamo zdravstvo usmjeravati. Naime, Hrvatska za zdravstvo izdvaja 6,9 posto BDP-a, dok je u razvijenim EU zemljama taj postotak 10 ili više. Također, četiri godine zaostajemo za EU prosjekom u očekivanom trajanju života te bi nam s ovim stopama izdvajanja za zdravstvo trebalo 15 godina da dosegnemo EU prosjek od 82 godine. Reforma zdravstva ne smije se bazirati na uštedama koje mogu dovesti do ireverzibilnih problema s dalekosežnim posljedicama po zdravlje nacije nego na viziji. Zdravstveni sustav 2030. godine mora biti moderan i dostupan, funkcionalan i održiv, orijentiran na bolesnike i ishode liječenja. Svim dionicima je cilj da zdravstveni sustav bude uređen i da pacijenta u najkraćem mogućem roku dovede do pozitivnog ishoda. Kroz suradnju administracije i industrije, pacijenata i njihovih liječnika osigurava se pravi lijek u pravo vrijeme u pravoj dozi pravom pacijentu. Ultimativni cilj svakog pacijenta je što povoljniji ishod liječenja - izlječenje ili kvalitetan život s bolešću. Zdravstvo koje je orijentirano na postizanje najboljeg ishoda liječenja za pacijenta, bez obzira da li se radi o izlječenju ili kvalitetnom životu s bolesti, jest zdravstveni sustav u kojem se cijene stručnjaci i kvaliteta skrbi te zdravstveni sustav u kojem stručnjaci imaju priliku razvijati svoje vještine, raditi u centrima izvrsnosti i etablirati se na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Moderno zdravstvo podrazumijeva širok dijapazon dijagnostičkih i terapijskih opcija za liječnike koji na taj način imaju priliku napredovati i primjenjivati najnovija medicinska dostignuća u praksi. Radno okruženje koje je poticajno u svakom smislu; od bolnica „nove generacije“ do procesa, smjernica i procedura, tehnologija, te stručnih usavršavanja, čini i stručnjake zadovoljnijima, ali i kvalitetnijima u obavljanju svoga posla. Sadašnji sistem financiranja zdravstva iz plaća zaposlenih ne zadovoljava potrebe sustava i stoga treba naći nove modele financiranja iz poreznih prihoda. Također nam je potrebna akreditacija bolnica kako bi svaka bolnica bila certificirana za usluge koje pruža. Svi parcijalni zahvati koji ne vode ka sustavnom rješenju postojećih izazova, predstavljaju opasnost za pogoršanje ionako uzdrmanog zdravstvenog sustava. Moderna medicina počiva na inovacijama, a važan segment inovacija su lijekovi. Od iznimne je važnosti osigurati hrvatskim građanima i liječnicima ranu dostupnost novih tehnologija i povećati konkurentnost Hrvatske u privlačenju kliničkih ispitivanja. Ovo je generacijska prilika da reformiramo zdravstvo u sustav u kakvom se želimo liječiti mi, ali i naša djeca, koristeći najnovija civilizacijska dostignuća znanosti i tehnologije. Zdravstvo kao rijetko koja tema dotiče i ostavlja dubinski trag na sve građane u društvu i zaista zaslužuje poseban tretman. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
40 HRVATSKA LIJEČNIČKA KOMORA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI DODATNI KOMENTARI I PRIMJEDBE HLK NA ODREDBE ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI KOJI NISU PREDMETOM UREĐIVANJA NACRTA PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Članak 11. Predlažemo da se u čl. 11. unese novi st. 5. koji bi glasio: „Jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb i jedinica lokalne samouprave osiguravaju sredstva u svrhu privlačenja zdravstvenih radnika za rad na svom području, a radi popunjavanja mreže javne zdravstvene službe.“ Dosadašnji st. 5.-9. postali bi st. 6. – 10. Članak 31. Ističemo da do današnjeg dana nije donesen pravilnik iz čl. 31. st. 4. ZZZ-a koji bi trebao uređivati kadrovske standarde za određivanje timova na primarnoj razini zdravstvene djelatnosti. Navedeni pravilnik trebao je biti donesen do kraja lipnja 2019. te predlažemo požuriti njegovo donošenje. Unutar tog pravilnika predlažemo regulirati kadrovski sastav timova ovisno o opterećenosti odnosno broju osiguranih osoba u skrbi te regulirati uvođenje dodatne medicinske sestre u tim obiteljske (opće) medicine za skrb o kroničnim bolesnicima odnosno dodatnog zdravstvenog/ili nezdravstvenog radnika kao člana koji ulazi u kadrovski sastav tima. Smatramo da bi se kroz navedeni akt moglo regulirati i postupno smanjenje maksimalnog broja osiguranih osoba po izabranom liječniku. Sredstva za plaćanje dodatnog člana tima mogu se osigurati iz sredstava dopunskog osiguranja koja se prikupljaju u ordinacijama obiteljske medicine i ginekologije. HZZO bi jedino za djelatnost pedijatrije trebao osigurati dodatna sredstva. Članak 38.a. Predlažemo iza članka 38. uvrstiti novi članak 38.a. koji bi glasio: „Iznimno, od odredaba članka 38. ovog Zakona doktor medicine s važećim odobrenjem za samostalni rad u okviru izobrazbe određene tim odobrenjem, može samostalno i izvan mreže telekomunikacijskih centara obavljati djelatnost telemedicine pod uvjetima i na način propisan člankom 159. ovog Zakona.“ Članak 48. HLK predlaže da se u čl. 48. st. 1. doda rečenica koja bi glasila: „Zdravstveni radnik koji nije doktor medicine ili doktor dentalne medicine, a obavlja samostalno privatnu praksu u medicinskom laboratoriju može samostalno izraditi i izdati samo analitički dio laboratorijskog nalaza.“ Članak 50.a. Predlažemo iza čl. 50. ZZZ dodati novi čl. 50.a. koji će uređivati mogućnost prenošenja prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika, kako slijedi: Članak 50. a (1) Zdravstveni radnik iz članka 50. ovoga Zakona može prenijeti pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti koju obavlja u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika. (2) Zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava prijenos obavljanja zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ministarstvu podnosi zdravstveni radnik na kojeg se prenosi to pravo. (3) Uz zahtjev iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni radnik obvezan je ministarstvu podnijeti: - ugovor o prijenosu prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ovjeren kod javnog bilježnika - dokaz da je zdravstveni radnik najmanje godinu dana radio u radnom odnosu kod zdravstvenog radnika koji prenosi pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti - dokaz o osiguranju utvrđenog broja opredijeljenih osiguranih osoba Zavoda za djelatnosti propisanim općim aktima Zavoda - dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 47., odnosno članka 49. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (5) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor. Smatramo da bi se omogućavanjem prijenosa ordinacija privatnih zdravstvenih radnika na ovakav način (da zdravstveni radnik koji radi kod privatnog zdravstvenog radnika mora minimalno godinu dana raditi s pacijentima koje će preuzeti) osigurala kontinuiranost zdravstvene zaštite te bi se dodatno motiviralo liječnike na ulaganje u medicinsko-tehničko opremu i znanje. Članak 59. Predlažemo da se Ministarstvo zdravstva jasno odredi oko instituta grupne privatne prakse i donošenja posebnog pravilnika koji će urediti standarde, odnosno uvjete za njeno osnivanje. Naime, grupna privatna praksa uvedena je u zdravstveni sustav Republike Hrvatske još Zakonom o zdravstvenoj zaštiti iz 1993. Od donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2003. bilo je predviđeno kako će se uvjeti za osnivanje grupne privatne prakse propisati posebnim pravilnikom od strane ministra nadležnog za zdravstvo, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora. Identična odredba bila je sadržana i u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti iz 2008. Navedeni pravilnici nikad nisu doneseni. Važeći ZZZ iz 2018. u čl. 59. propisuje da će se standardi za osnivanje grupe privatne prakse propisati posebnim pravilnikom od strane ministra nadležnog za zdravstvo, uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora. Navedeni pravilnik također do današnjeg dana nije donesen, što znači da u zdravstvenom sustavu već gotovo 20 godina nije donesen odgovarajući podzakonski propis koji bi uredio pitanje grupnih privatnih praksi. Donošenje potrebnog propisa značajno bi olakšao rad liječnicima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i pojednostavio organizaciju zamjena. Članak 62. Kao i u slučaju pravilnika iz članka 59. ZZZ predlažemo da se Ministarstvo zdravstva jasno odredi oko mogućnosti rada liječnika privatne prakse u zdravstvenim ustanovama i trgovačkim društvima koja obavljaju zdravstvenu djelatnost i donošenja pravilnika koji će urediti postupak i način obavljanja tih poslova. Radi se o mogućnosti rada koja je u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti prisutna od 1993. međutim do današnjeg dana nije donesen predviđeni podzakonski akt koji bi uređivao uvjete, postupak i način obavljanja poslova. Budući da je odnos javnog i privatnog sektora zdravstva predmetom predloženih zakonskih promjena smatramo potrebnim napokon pristupiti izradi davno predviđenog podzakonskog propisa. Članak 67. Predlažemo izmjenu članka 67. st. 2 na način da glasi: "Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 68 godina života." Naime, uzimajući u obzir činjenicu da na tržištu rada postoji značajan deficit liječnika te da istovremeno s druge strane postoji veliki broj liječnika starije životne dobi (pred mirovinu) ili s već navršenih 65 godina koji svake godine moraju posebno ishoditi suglasnost za nastavak rada, navedeni prijedlog za izmjenu ovog zakona vidimo kao efikasno rješenje koje će omogućiti daljnje ostvarivanje kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite pacijentima. Isto tako, treba imati u vidu i činjenicu da će svi liječnici s navršenih 65 godina života kao i do sada imati mogućnost ostvariti pravo na starosnu mirovinu ukoliko više ne budu htjeli obavljati privatnu praksu. Članci 100./101. U navedenim člancima predlažemo uvrstiti dodatan stavak koji će propisati da je mandat odgovornih osoba ustrojstvenih jedinica u kliničkim bolničkim centrima, kliničkim bolnicama i u klinici kao samostalnoj zdravstvenoj ustanovi ograničen na najviše dva mandata od četiri godine na istoj razini upravljanja. Također, predlažemo propisati i dodatan uvjet za imenovanje - da mandat odgovornoj osobi ustrojstvene jedinice istekne do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu sukladno posebnom propisu. HLK snažno zagovara uvođenje instituta ograničenja broja mandata u zdravstvene ustanove. I to kroz preciznu, jasnu i nedvosmislenu zakonsku odredbu, a ne kroz neki podzakonski akt, pravilnik, koji svaki ministar može promijeniti kada god poželi. Odredbu koja će vrijediti za sve razine upravljanja u zdravstvenim ustanovama, od ravnatelja i upravnih vijeća do šefova klinika, zavoda i odjela. Na taj će se način, mišljenja smo, promijeniti paradigma upravljanja u hrvatskom zdravstvu. Promijenit će se logika, motivacija i način obnašanja voditeljskih funkcija. Činjenica „prolaznosti“ svih voditelja trebala bi izvući najbolje od njih u pozitivnom, kreativnom smislu, a eliminirati negativne učinke koje sa sobom nosi vječno šefovanje. Negativnih strana je mnogo, od koruptivnog potencijala koji s vremenom raste, preko izostanka preispitivanja i objektivne evaluacije rada do vođenja negativne i nekompetitivne kadrovske selekcije. HLK podržava prijedlog Dekanske konferencije medicinskih fakulteta da u čl. 100. st. 2. glasi: „ U klinikama se ustrojavaju zavodi i odjeli.“. Također, podržavamo i prijedlog da st. 3. glasi: „U kliničkim zavodima ustrojavaju se odjeli, centri i laboratoriji.“ HLK podržava prijedlog Dekanske konferencije medicinskih fakulteta da u čl. 101. st. 1. glasi: „U općim i specijalnim bolnicama ustrojavaju se odjeli, centri i laboratoriji.“ Članak 125. HLK podržava prijedlog Dekanske konferencije medicinskih fakulteta da se u st. 2. riječi: „ kliničkog bolničkog centra, kliničke bolnice odnosno klinike“ zamijene riječima: „visokog učilišta zdravstvenog usmjerenja“. Podržavamo i prijedlog da se iza st. 3. dodati novi st. 4. koji bi glasio: „Visoko učilište zdravstvenog usmjerenja može izvoditi dijelove kliničke nastave u zdravstvenim ustanovama u inozemstvu uz prethodnu suglasnost ministra i na temelju sklopljenog ugovora“. Članak 126. HLK podržava prijedlog Dekanske konferencije medicinskih fakulteta da se u čl. 126. iza st.1. doda novi st.2. koji bi glasio: „Uredbom iz članka 162. ovog Zakona određuje se dodatak na osnovne plaće nastavnika i osoba u suradničkim zvanjima - zdravstvenih radnika koji izvode nastavu u zdravstvenim ustanovama za potrebe visokih učilišta zdravstvenog usmjerenja te koji imaju zasnovan radni odnos istodobno sa zdravstvenom ustanovom i s visokim učilištem na način da u zdravstvenoj ustanovi, odnosno visokom učilištu obavljaju poslove s nepunim radnim vremenom (klinički dodatak za nastavu).“ Članak 127. Hrvatska liječnička komora podržava inicijativu Dekanske konferencije medicinskih fakulteta da se u zakonskom prijedlogu dodatna pozornost posveti organizaciji zdravstvene zaštite redovitih studenata. Članak 158. Nejasno je zašto se za mogućnost sklapanja posla za svoj račun za obavljanje poslova iz zdravstvene djelatnosti poslodavca u čl. 158. st. 1. traži da zdravstvena ustanova, trgovačko društvo ili privatni zdravstveni radnik kod kojeg se obavlja takav rad nema nepodmirene obveze s osnova poreza, prireza i doprinosa odnosno nema druge dospjele obveze prema Republici Hrvatskoj, dok je u st. 2. od ispunjavanja tog uvjeta (urednost podmirenja obveza s osnova poreza, prireza i doprinosa odnosno drugih obveza prema Republici Hrvatskoj) oslobođena zdravstvena ustanova čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave. Navedeno razlikovanje smatramo diskriminatornim te smatramo da se taj uvjet treba ili ukinuti ili jednako primjenjivati na sve pružatelje zdravstvenih usluga. Članak 159. U čl. 159. ZZZ nejasna je svrha pojedinih odredbi ugovora o međusobnim pravima i obvezama između poslodavca i drugog pružatelja zdravstvenih usluga obavlja dodatan/dopunski rad. Primjerice, nejasna je obvezna „odredba o naknadi za rad zdravstvenog radnika koji obavlja poslove za svoj račun, a koja po satu rada ne smije biti niža od bruto iznosa satnice prosječne mjesečne plaće koja je zdravstvenom radniku isplaćena kod poslodavca u posljednjih šest mjeseci prije sklapanja ugovora“. Razlog zašto se zdravstveni radnici odlučuju na sklapanje dodatnih poslova iz djelatnosti poslodavca je nedostatna razina plaća u javnom sektoru, pri čemu je za očekivati da nitko dobrovoljno ne prihvaća dodatni radni angažman koji je manje plaćen od onoga u javnom zdravstvenom sustavu. Odredba je dodatno nelogična budući da se naknada za dodatni rad ne isplaćuje putem poslodavca iz matične zdravstvene ustanove zaposlenja, pa nije jasno iz kojeg razloga bi poslodavac trebao znati za iznos naknade za rad koji njegov radnik ostvaruje u dopunskom/dodatnom radu. Potaknuti brojnim nejasnoćama i upitima koji se javljaju u praksi smatramo da se u ZZZ-u precizira o kakvoj vrsti rada za svoj račun se doista radi, budući da su u praksi prisutna različita rješenja. Radi li se o posebnom obliku rada pa u tom pogledu ugovor o međusobnim pravima i obvezama predstavlja posebnu vrstu ugovora, radi li se možda zapravo o dopunskom radu iz čl. 61. st. 3. i čl. 62. st. 3. Zakona o radu pa radnik pored ugovora o međusobnim pravima i obvezama radnik mora sklapati i dodatan ugovor o radu te radi li se o obliku rada koji je ograničen brojem sati na tjednoj/godišnjoj razini, kako to trenutno još uvijek propisuje Zakon o radu. Naime, ZZZ ne koristi termin „dopunski rad“ u smislu kako to čini Zakon o radu, dok i dalje važeći Pravilnik o mjerilima za davanje odobrenja zdravstvenom radniku za sklapanje poslova iz djelatnosti poslodavca koristi opetovano upravo termin „dopunski rad“. Članak 180. Do postizanja preduvjeta za predloženi povratak pripravničkog staža po novom modelu, HLK predlaže dodatno osnaživanje rada pod nadzorom na način da se uvede njegovo strukturirano provođenje uz obvezu rotacije (npr. 2 mj. PZZ, 2 mj. OHBP i 2 mj. HMP), uz osnaživanje sustava mentorstva. Rad pod nadzorom trebalo bi posebno stimulativno vrednovati u sklopu mjerila/budućih standarda za prijem specijalizanata. Posebno ukazujemo na potrebu provođenja obveze iz čl. 14. Pravilnika o načinu provođenja rada pod nadzorom doktora medicine bez specijalizacije, koja se odnosi na obvezu završetka edukacijskih programa u izvanbolničkoj hitnoj medicini koje provode zavodi za hitnu medicinu jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba, prije donošenja mentora, što se trenutno u praksi uglavnom ne provodi. Za provedbu rada pod nadzorom, HLK predlaže da se administriranje istog kao javna ovlast prebaci s Ministarstva zdravstva na HLK. Članci 181.-191. HLK dugi niz godina ukazuje na brojne probleme i propuste u organizaciji specijalističkog usavršavanja doktora medicine. 2016. dostavila je Ministarstvu zdravstva prijedlog novog koncepta specijalističkog usavršavanja, povodom kojega je 2017. održan i sastanak u Ministarstvu. HLK je tada predstavila rezultate provedene ankete iz kojih se vidjelo kako je 58% anketiranih članova nezadovoljno ulogom mentora, a svega 6% ispitanika izjavilo je kako je najviše znanja i iskustva steklo od mentora. Zabrinjavajući podaci provedene ankete potaknuli su HLK da predloži Ministarstvu zdravstva cjelokupni koncept reforme specijalističkog usavršavanja ponajviše kroz centralizaciju planiranja, raspisivanja, dodjeljivanja, financiranja, upravljanja i kontrolu provedbe specijalizacija. HLK je naglašavala nužnost stvaranja nacionalnog registra ustanova u kojima se može provoditi specijalističko usavršavanje, nužnost poboljšanja sustava kontrole i evaluacije rada i stjecanja kompetencija specijalizanta, ali i rada mentora. Nažalost, danas, šest godina kasnije tek je jedan manji dio od ukupno traženih reformskih mjera u pogledu specijalističkog usavršavanja proveden. Nužnost hitne reforme specijalističkog usavršavanja naglasili su i brojni mladi liječnici sudionici prosvjeda u organizaciji Inicijative mladih liječnika koji je održan 24. rujna 2022. ispred Ministarstva zdravstva, koji prosvjed je HLK podržala u cijelosti. Ističemo da je HLK u 2022. provela do sada najopsežniju i najcjelovitiju „Godišnju studiju hrvatskog liječništva“, koja daje dragocjene podatke u pogledu specijalizanata. Analizom prikupljenih podatke, utvrđeno je kako preko 70% liječnika specijalizanata smatra da nema osigurano vrijeme za edukaciju, više od 60% specijalizanata nezadovoljno je količinom administrativnog posla, a oko 60% njih je nezadovoljno i vremenom koji ima na raspolaganju za pacijente. Nadalje, preko 80% specijalizanata je izjavilo kako smatra da nije postiglo kompetencije u skladu s planom specijalizacije, a preko 50 % je izjavilo kako tijekom specijalističkog usavršavanja nikada nije razgovaralo s glavnim mentorom. Izneseni podaci zabrinjavajući su i jasni pokazatelji alarmantnog stanja u procesu specijalističkog usavršavanja. Nezadovoljstvo specijalizanata je sve veće, a kako Studija pokazuje čak 39% njih je u posljednje tri godine pretraživalo mogućnosti rada u inozemstvu. Budući da je u tijeku javna rasprava oko Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, HLK želi predložiti provođenje kompletne sistemske reforme sustava specijalizacija doktora medicine na način da se nadležnost oko izdavanja odobrenja za specijalizaciju, priznavanja specijalizacija iz inozemstva (uz nužnu promjenu Zakona o reguliranim profesijama i priznavanju inozemnih stručnih kvalifikacija) i provođenja nadzora dodijeli u nadležnost HLK (u tome dijelu nužna bi bila i izmjena Zakona o liječništvu). HLK je stava kako liječnicima treba omogućiti rad, napredovanje i obrazovanje u uređenom, funkcionalnom i motivirajućem sustavu te temeljnu zakonsku promjenu u smislu traženog delegiranja nadležnosti za dodjelu i provođenje specijalističkog usavršavanja na HLK smatra početkom dugo očekivane kompletne reforme specijalističkog usavršavanja. Slijedom prethodno navedenog HLK iznosi prijedlog izmjena i dopuna odredbi ZZZ koji se odnose na specijalističko usavršavanje, kako slijedi: Članak 181. Predlažemo st. 3. izmijeniti na način da glasi: „Na prijedlog predstavničkih tijela jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba te pravnih i fizičkih osoba iz članka 182. stavaka 1. i 2. ovoga Zakona, uz prethodno pribavljeno mišljenje Zavoda i suglasnost nadležnih komora, ministar odlukom donosi Nacionalni plan specijalističkog usavršavanja zdravstvenih radnika za petogodišnje i desetogodišnje razdoblje (u daljnjem tekstu: Nacionalni plan specijalističkog usavršavanja).“ Predlažemo st. 4. izmijeniti na način da glasi: (4) Grane specijalizacije, trajanje i program specijalizacija i užih specijalizacija te akreditacijskih područja utvrđuje pravilnikom ministar uz prethodno pribavljenu suglasnost nadležnih komora. Predlažemo st. 5. brisati. Članak 182. U čl. 182. predlažemo dodati stavak 8. koji glasi: „,Odredbe ovog članka ne primjenjuju se na doktore medicine.“ Članak 182.a Iza članka 182. predlažemo dodati novi članak 182.a. koji glasi: „1) Specijalizacija se može odobriti doktoru medicine kojem je izdano odobrenje za samostalan rad te koji je u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi ili trgovačkom društvu koje obavlja zdravstvenu djelatnost ili ima privatnu praksu ili radi kod doktora medicine specijaliste prakse sa završenim sveučilišnim diplomskim studijem. (2) Doktor medicine iz stavka 1. ovoga članka koji nije u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi niti u trgovačkom društvu koje obavlja zdravstvenu djelatnost niti ima privatnu praksu odnosno ne radi kod doktora medicine specijalista u privatnoj praksi sa završenim sveučilišnim diplomskim studijem, Hrvatska liječnička komora može odobriti specijalizaciju za vlastite potrebe, za potrebe Ministarstva, ministarstva nadležnog za obranu, ministarstva nadležnog za pravosuđe, ministarstva nadležnog za unutarnje poslove, ministarstva nadležnog za hrvatske branitelje, ministarstva nadležnog za znanost i obrazovanje, ministarstva nadležnog za okoliš, Agencije za lijekove i medicinske proizvode, visokog učilišta koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, znanstvenih pravnih osoba, pravnih osoba koje obavljaju proizvodnju i promet lijekova i medicinskih proizvoda, pravnih osoba koje obavljaju poslove zdravstvenog osiguranja te upravnih tijela jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba nadležnih za zdravstvo. (3) Odobrenje za specijalizaciju i užu specijalizaciju doktoru medicine iz stavka 1. ovoga članka daje Hrvatska liječnika komora. (4) Odobrenje iz stavka 3. ovoga članka daje se na temelju godišnjeg plana potrebnih specijalizacija i užih specijalizacija koji donosi ministar na temelju Nacionalnog plana specijalističkog usavršavanja te prijedloga predstavničkih tijela jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba i prijedloga pravnih i fizičkih osoba iz stavaka 1. i 2. ovoga članka. (5) Doktor medicine iz stavka 1. ovoga članka Hrvatskoj liječničkoj komori podnosi zahtjev za donošenje rješenja o odobrenju specijalizacije odnosno uže specijalizacije. (6) Hrvatska liječnička komora donosi rješenje o odobrenju specijalizacije odnosno uže specijalizacije iz stavka 3. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (7) Protiv rješenja iz stavka 6. ovoga članka nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti upravni spor. Članak 183. U čl. 183. iza st.3. predlažemo dodati novi st. 4. koji glasi: „(4) Iznimno, od stavka 3. ovog članka standarde za prijam specijalizanata doktora medicine i način polaganja specijalističkog ispita odnosno ispita iz uže specijalizacije te za određivanje ovlaštenih zdravstvenih ustanova, trgovačkih društava i zdravstvenih radnika koji obavljaju privatnu praksu za provođenje specijalističkog staža pravilnikom propisuje Hrvatska liječnika komora.“ Članak 184. U čl. 184. predlažemo izmijeniti st. 3. , 4., 6. i 7. na način da glase: „(3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka, status uže specijalizacije priznat će se pod mjerilima koje pravilnikom utvrđuje ministar, a status uže specijalizacije doktora medicine specijaliste priznat će se pod mjerilima koje pravilnikom utvrđuje Hrvatska liječnika komora. (4) Članove ispitne komisije iz stavaka 1. i 2. ovoga članka imenuje ministar iz redova priznatih stručnjaka određenih specijalnosti, a članove ispitne komisije iz stavaka 1. i 2. za specijalističke ispite koje polažu doktori medicine imenuje Hrvatska liječnika komora. (6) Ministar donosi listu ispitivača na specijalističkim ispitima, a listu ispitivača na specijalističkim ispitima doktora medicine donosi Hrvatska liječnička komora. (7) Hrvatska liječnika komora pravilnikom utvrđuje mjerila za priznavanje doktorima medicine specijalistima jedne specijalističke djelatnosti kao stečena prava kompetencije druge specijalističke djelatnosti te njihovo izjednačavanje u nazivu, pravima i kompetencijama." Iza članka 184. dodaje se članak 184.a koji glasi: „Članak 184.a (1) Iznimno od članka 184. ovoga Zakona kandidat, doktor medicine, može polagati europski specijalistički ispit pred Europskom udrugom medicinskih specijalista (UEMS). (2) Kandidat iz stavka 1. ovog članka obvezan je provesti cjelokupni propisani program specijalističkog usavršavanja, a stečene kompetencije potvrđuju glavni mentor i mentor. (3) Hrvatska liječnika komora rješenjem priznaje europski specijalistički ispit položen pred Europskom udrugom medicinskih specijalista (UEMS) i daje pravo na korištenje specijalističkog naziva propisanog u Republici Hrvatskoj. (4) Uz zahtjev za donošenje rješenja iz stavka 3. ovog članka podnositelj zahtjeva dostavlja dokaz o položenom europskom specijalističkom ispitu UEMS i o obavljenom cjelokupnom programu specijalističkog usavršavanja. (5) Hrvatska liječnika komora rješenje o priznavanju europskog specijalističkog ispita položenog pred Europskom udrugom medicinskih specijalista (UEMS) donosi u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva iz stavka 4. ovog članka. (6) Protiv rješenja iz stavka 5. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom.“. Članak 185.a Iza čl. 185. predlažemo dodati članak 185.a. koji glasi: „(1) Iznimno od odredbe članka 185. ovog Zakona, Hrvatska liječnika komora može specijalizaciju odnosno užu specijalizaciju obavljenu u inozemstvu priznati doktoru medicine sukladno zakonu kojim se uređuju regulirane profesije i priznavanje inozemnih stručnih kvalifikacija. (2) Doktor medicine iz stavka 1. ovoga članka Hrvatskoj liječničkoj komori podnosi zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju specijalizacije odnosno uže specijalizacije. (3) Hrvatska liječnička komora donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od tri mjeseca od dana podnošenja urednog zahtjeva iz stavka 2. ovoga članka. (4) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti upravni spor.“ Članak 186. U čl. 186. predlažemo izmijeniti st. 1. na način da glasi: „(1) Ako je zdravstveni radnik iz članka 182. stavka 1. i članka 182. a, stavka 1. ovoga Zakona u radnom odnosu u zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave, zahtjevu za donošenje rješenja o odobrenju specijalizacije obvezan je priložiti ugovor o međusobnim pravima i obvezama vezanim uz specijalističko usavršavanje, sklopljen s poslodavcem.“ Predlažemo dodati novi st. 2. Pri sklapanju ugovora iz stavka 1. ovoga članka troškovi specijalizacije moraju biti ugovoreni na način kako su isti definirani odredbama članaka od 187. do 191. ovog Zakona te ugovor ne smije sadržavati dodatne troškove i financijske obveze za zdravstvenog radnika. Dosadašnji st. 2 postao bi st. 3. Članak 187. U čl. 187. predlažemo izmijeniti st. 2., 3., 5., 8. i 9. na način da glase: (2) Iznimno, od odredbe stavka 1. ovog članka doktor medicine obvezan je zatražiti suglasnost Hrvatske liječničke komore. (3) Uz zahtjev za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. i 2. ovoga članka specijalizant je obvezan priložiti suglasnost zdravstvene ustanove u kojoj će zasnovati radni odnos. (5) Iznimno, od odredbe stavka 4. ovog članka Hrvatska liječnička komora je obvezna odlučiti o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, uzimajući u obzir pritom sljedeća mjerila: - potrebu za zdravstvenim radnikom u specijalističkoj djelatnosti za koju se specijalizant usavršava na području osnivača zdravstvene ustanove iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona - odobreni plan specijalizacija zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant namjerava zasnovati radni odnos i - ugovorenu specijalističku djelatnost poslodavca kod kojeg specijalizant namjerava zasnovati radni odnos u mreži javne zdravstvene službe. (6) Protiv odluke Ministarstva iz stavka 4. i odluke Hrvatske liječničke komore iz stavka 5. ovoga članka nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti upravni spor. (8) Ako Hrvatska liječnička komora u roku iz stavka 5. ovog članka ne odluči o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti, smatra se da je prethodna suglasnost dana. (9) Raspisivanje javnog natječaja za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanovi nije potrebno kada specijalizant prelazi uz suglasnost Ministarstva odnosno Hrvatske liječničke komore na istu specijalizaciju iz jedne zdravstvene ustanove u drugu zdravstvenu ustanovu.“ Članak 188. U čl. 188. predlažemo izmijeniti st. 1. i 2. na način da glase: „(1) Zdravstvena ustanova u kojoj specijalizant zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva odnosno Hrvatske liječničke komore iz članka 187. stavka 1. ili 2. ovoga Zakona, obvezna je naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona stvarne troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona nastale do zasnivanja radnog odnosa i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalizantom. (2) Ako specijalizant otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona bez prethodne suglasnosti Ministarstva odnosno Hrvatske liječničke komore, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona nastale do otkaza ugovora o radu i naknadu iz stavka 1. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu.“ Članak 189. Čl. 189. predlažemo izmijeniti na način da glasi: „(1) Ako specijalist prije isteka vremena ugovorene obveze rada iz članka 186. stavka 2. ovoga Zakona namjerava otkazati ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona i zasnovati radni odnos u drugoj zdravstvenoj ustanovi čiji je osnivač Republika Hrvatska, jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb ili jedinica lokalne samouprave, obvezan je zatražiti prethodnu suglasnost Ministarstva odnosno Hrvatske liječničke komore. (2) Uz zahtjev za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka specijalist je obvezan priložiti suglasnost zdravstvene ustanove u kojoj će zasnovati radni odnos. (3) Ministarstvo je obvezno odlučiti o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, uzimajući u obzir pritom sljedeća mjerila: - potrebu za zdravstvenim radnikom specijalistom na području osnivača zdravstvene ustanove iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona i - ugovorenu specijalističku djelatnost poslodavca kod kojeg specijalist namjerava zasnovati radni odnos u mreži javne zdravstvene službe. (4) Iznimno od odredbe iz stavka 3. ovog članka za doktore medicine Hrvatska liječnička komora je obvezna odlučiti o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti iz stavka 1. ovoga članka najkasnije u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva, uzimajući u obzir pritom sljedeća mjerila: - potrebu za zdravstvenim radnikom specijalistom na području osnivača zdravstvene ustanove iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona i - ugovorenu specijalističku djelatnost poslodavca kod kojeg specijalist namjerava zasnovati radni odnos u mreži javne zdravstvene službe. (5) Protiv odluke Ministarstva iz stavka 3. ovoga članka nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti upravni spor. (6) Protiv odluke Hrvatske liječničke komore iz stavka 4. ovoga članka nije dopuštena žalba, već se može pokrenuti upravni spor. (7) Ako Ministarstvo u roku iz stavka 3. ovoga članka ne odluči o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti, smatra se da je prethodna suglasnost dana. (8) Ako Hrvatska liječnička komora u roku iz stavka 4. ovoga članka ne odluči o zahtjevu za davanje prethodne suglasnosti, smatra se da je prethodna suglasnost dana.“ Članak 190. U čl. 190. predlažemo izmijeniti st. 1. i 2. na način da glase: „(1) Zdravstvena ustanova u kojoj specijalist zasnuje radni odnos temeljem prethodne suglasnosti Ministarstva odnosno Hrvatske liječničke komore, obvezna je naknaditi zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona stvarne troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu u iznosu jedne proračunske osnovice za obračun naknada i drugih primanja u Republici Hrvatskoj po mjesecu neodrađene ugovorene obveze rada nakon završene specijalizacije, u roku od godine dana od dana sklapanja ugovora o radu sa specijalistom. (2) Ako specijalist otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovoga Zakona bez prethodne suglasnosti Ministarstva odnosno Hrvatske liječničke komore, obvezan je naknaditi troškove specijalizacije iz članka 191. ovoga Zakona i naknadu iz stavka 1. ovoga članka, u roku od godine dana od dana otkaza ugovora o radu.“ Članak 191. U čl. 191. predlažemo izmijeniti st. 3. na način da glasi: „(3) Troškove iz stavka 1. ovoga članka snosi podnositelj prijedloga za odobrenje specijalizacije iz članka 182. stavaka 1. i 2. i članka 182.a. ovoga Zakona.“ Članak 192. Predlažemo u čl. 192. izmijeniti st.2. na način da glasi: „O priznavanju naziva primarijus odlučuju povjerenstva koje imenuju strukovne komore iz redova nastavnika medicinskog i dentalnog fakulteta i primarijusa“ PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE Predlažemo u prijelazne i završne odredbe unijeti dodatan članak koji će izričito propisivati obvezu zdravstvenih ustanova da u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog Zakona, specijalizantima i specijalistima ponude sklapanje izmijenjenih ugovora o međusobnim pravima i obvezama, koji će u pogledu obveze rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalizacije, troškova specijalizacije i obveze naknade troškova vezanih uz specijalističko usavršavanje biti sastavljen sukladno člancima 186.-191. ZZZ-a. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
41 Županijska bolnica Čakovec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Centralizacijom zdravstvenog sustava i prijenosom osnivačkih prava nad bolnicama otežava se mogućnost prilagodbe bolnice potrebama lokalnog stanovništva i manjinama koje žive na području Međimurske županije. Pa se tako u Županijskoj bolnici Čakovec zbrinjavaju Romi kao najveća manjina, a čije se zbrinjavanje, kao i naplativost usluga građana RH bez zdravstvenog osiguranja, rješava na lokalnoj razini uz pomoć Međimurske županije, s obzirom da isti u pravilu nemaju zdravstveno osiguranje. Uz to se u Županijskoj bolnici Čakovec uz pomoć osnivača Međimurske županije osigurava nadstandard usluga za pacijente korisnike Županijske bolnice Čakovec. Pa se tako zahvaljujući Međimurskoj županiji sufinancira boravak roditelja uz dijete u bolnici, izgrađeni su prostori za smještaj uređaja za magnetnu rezonancu iz sredstava Međimurske županije, u tijeku je energetska obnova bolnice iz EU fondova, kao i daljnja rekonstrukcija odjela bolnice radi podizanja kvalitete pruženja zdravstvene zaštite pacijentima. Prijavljeni su projekti kojima se planira obnova i dogradnja prostora bolnice, a koji bi se sufinacirali sredstvima EU i osnivača Međimurske županije. Prijenosom osnivačkih prava postavlja se pitanje da li će država umjesto županije preuzeti dio sufinanciranja projekata iz EU umjesto Međimurske županije? Smatramo kako se centralizacijom sustava i prijenosom osnivačkih prava neće riješiti problem dugova u hrvatskom zdravstvu. Ono što smatramo da je potrebno napraviti je da se uspostavi sustav plaćanja rada u bolnicama po stvarno odrađenom radu s obzirom na činjenicu da Županijska bolnica Čakovec svake godine odradi (izuzimajući COVID godine) usluge iznad limita u milijunskoj vrijednosti, a za što, za utrošeni potrošni materijal, lijekove, opremu, utrošeni rad radnika, bolnica ostaje bez prihoda jer se pružene usluge otpisuju sukladno postojećim ugovorima s HZZO-om. Nije moguće održati sustav financijski stabilnim i zdravim ukoliko se ne pokriju i plaćaju ulazni troškovi u bolnici, a rad koji se ostvari u obliku usluge pružene zdravstvene zaštite pacijentu se ne može naplatiti od HZZO-a, već se više fakturiran rad otpisuje. Također smatramo da je potrebno povisiti cijenu usluga u bolničkom zdravstvenom sustavu, a koje bi trebale biti popraćene povećanjem limita bolnicama koje bi bile plaćane prema stvarno izvršenom radu i na taj način bi se ostvario bolji financijski rezultat bolnica i omogućilo pozitivno poslovanje bolnica i održivo upravljanje zdravstvenim sustavom. Nadalje jedan od razloga lošeg poslovanja bolnica je i neisplata različitih potraživanja od strane radnika i to refundacije za isplate po tužbama za razliku osnovice plaće iz 2016. godine čime bi se znatno smanjila dugovanja i podmirile obveze prema dobavljačima. Također je važno napomenuti da podizanjem plaća u sustavu zdravstva, a koje je prijeko potrebno, dodjelom koeficijenata u sustavu zdravstva, kao i ugovaranjem prava radnicima kroz kolektivne ugovore, obaveze bolnice prema radnicima se neprestano povećavaju na godišnjoj razini zbog rasta cijena, te taj povećani dio cijene rada također pada na bolnicu koja isti mora isplatiti iz onako premalog limita, koji ne prati izvršenje rada i usluga u bolnici. Slažemo se sa promjenama i smatramo da su iste potrebne, međutim ono što smatramo da je potrebno napraviti su gore predložene promjene u samom sustavu upravljanja zdravstvom jer bi se na taj način smanjila dugovanja bolnica i omogućila financijska stabilnost. Što se tiče javne nabave lijekova, opreme i potrošnog materijala podržavamo sustav objedinjene javne nabave u cilju smanjenja cijena lijekova i potrošnog materijala i nabavu kvalitetnije opreme, i kao takav se već djelomično provodi u bolnicama, ali je iz istog vidljivo da tim sustavom nisu obuhvaćene sve specifične potrebe bolnice, a što je još jedan od pokazatelja teškim upravljanjem velikog i tromog sustava koji bi se stvorio prijenosom osnivačkih prava nad bolnicama državi. Smatramo da je postojeći način upravljanja da su bolnice u vlasništvu jedinica lokalne i područne samouprave opravdan i adekvatan, s obzirom na činjenicu da osnivači na lokalnoj razini gotovo momentalno prate potrebe bolnica. Pa tako Međimurska županija prati potrebe Županijske bolnice Čakovec, posebice kroz prijavu različitih EU projekata koje u dijelu sufinancira i osnivač Međimurska županija. Nadalje zahvaljujući lokalnom patriotizmu koja se vidi kroz povezanost i identifikaciju lokalnog stanovništva s bolnicom kao županijskom ustanovom, fizičke i pravne osobe nesebično doniraju bolnicu, a posebice je to bilo za vrijeme krize izazvane virusom COVID-19. Kroz usku i lokalnu povezanost osnivača, bolnice i lokalnog stanovništva omogućuje se efikasno vođenje bolnicom prilagođenom potrebama lokalnog stanovništva i brza prilagodba na novo nastale situacije kojima treba automatski upravljati. To je nabolje bilo vidljivo za vrijeme COVID pandemije u kojoj je Županijska bolnica Čakovec u suradnji sa Međimurskom županijom tri godine zaredom herojski postavila zdravstveni sustav i omogućila održavanje stabilnog sustava liječenja i pružanja zdravstvene zaštite svojim korisnicima. Važno je na kraju napomenuti da Županijska bolnica Čakovec iako je u vlasništvu županije, blisko surađuje i sa drugim zdravstvenim ustanovama na kako na lokalnoj, tako i na nacionalnoj razini. Pa tako ginekolozi iz Županijske bolnice Čakovec odlaze raditi u primarnu zdravstvenu zaštitu u ambulantu u Prelog (Dom zdravlja Čakovec), pedijatri u ambulante Doma zdravlja Varaždin u Ludbreg i Dom zdravlja Križevačko-Koprivničke županije, radiolozi u Dom zdravlja Varaždin, a inženjeri radiologije u Dom zdravlja Čakovec. Psihijatri odlaze raditi u zavode za javno zdravstvo Međimurske županije i Varaždinske županije te u domove za starije i nemoćne. Specijalistice patologije i citologije odlaze raditi u Opću bolnicu Varaždin, kao i pedijatar za subspecijalističku razinu. Županijska bolnicu Čakovec blisko surađuje s drugim zdravstvenim ustanovama pa tako u bolnicu dolaze raditi neurokirurzi, interventni kardiolozi, dječji kirurzi, anesteziolozi, radiolozi, patolozi, onkolog. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
42 HRVATSKA KOMORA ZDRAVSTVENIH RADNIKA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Dajemo sljedeći komentar na : Članak 47 Mogućnost obavljanja privatne prakse može obavljati i radni terapeut sa završenim prediplomskim stručnim studijem radne terapije. Prema i sukladno čl. 41 Zakona o djelatnostima u zdravstvu (NN 87/09) temeljno obrazovanje za obavljanje djelatnosti radne terapije stječe se uspješnim završavanjem stručnog studija za zanimanje stručni prvostupnik radne terapije. Sukladno članku 54.Zakona o djelatnostima u zdravstvu, privatnu praksu može obavljati stručni prvostupnik radne terapije koji ima odobrenje za samostalan rad izdano od Hrvatske komore zdravstvenih radnika. Na postupak osnivanja, privremene obustave i prestanka rada privatne prakse stručnog prvostupnika radne terapije primjenjuju se odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti. Slijedom navednog i sa činjenicom da još nisu osigurani uvjeti za vertikalno obrazovanje radnih terapeuta u Republici Hrvatskoj potrebno je u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti definirati provođenje privatne prakse i s razinom obrazovanja definiranom Zakonom o djelatnostima u zdravstvu. Nadalje: Osvrćemo se i na Članak 54 u kojemu stoji da: Zdravstveni radnik iz članaka 47. i 49. ovoga Zakona može primiti u radni odnos jednog zdravstvenog radnika iste struke te da ograničenje iz stavka 3. ovoga članka ne odnosi se na magistre farmacije, fizioterapeute te na dentalne tehničare koji obavljaju privatnu praksu. Predlažemo da se doda radni terapeut iza fizioterapeuta pa bi glasilo ovako: Ograničenje iz stavka 3. Ovoga članka ne odnosi se na magistre farmacije, fizioterapeute, radne terapeute te na dentalne tehničare koji obavljaju privatnu praksu. Upravo zbog specifičnosti u provođenju djelatnosti radne terapije, potrebno je dodati i radne terapeute. Članak 110 Ustanova iz stavka 1. Ovoga članka može obavljati radnu terapiju u kući. Predlažemo dodati osim fiziklane terapije u kući, dodati i radnu terapiju u kući. Radna terapija je zdravstvena djelatnost čiji je cilj omogućiti pojedincima i skupinama postizanjeoptimalnog funkcioniranja u aktivnostima dnevnog života koje uključuju samozbrinjavanje,produktivnost i slobodno vrijeme.(Zakon o djelatnostima u zdravstvu (NN 87/09) Istraživanja pokazuju da su usluge usmjerene na funkcionalnost i neovisnost osobe u aktivnostima dnevnog života učinkovitije od isključivomedicinskog modela skrbi (De Maeseneer, Boeckxstaens, 2012; EXPH, 2014) te su isto tako isplativije (Rexe i sur, 2013). Znanstveni dokazi potvrđuju da su radnoterapijske intervencije učinkovite u prevenciji padova, muskuloskeletalnih ozljeda i bolesti, rehabilitacije nakon preboljenog moždanog udara , traumatskih ozljeda mozga, respiratornoj rehabilitaciji, skrbi u domu korisnika te palijativnoj skrbi. Stoga je važno omogućiti dostupnost radne terapije u sklopu ustanove za zdravstvenu njegu koja pruža usluge rehabilitacije. Članak 174. U dijelu koji se odnosi na pripravnički staž dodati: „Pripravnici prvostupnici radne terapije obavljaju cjeline Plana i programa pripravničkog staža u ustanovama koje osiguravaju provedbu djelatnosti radne terapije i izvan sustava zdravstvene zaštite, s tim da su obvezni proći sve cjeline utvrđene Planom i programom pripravničkog staža. Pripravnici prvostupnici radne terapije stručni ispit polažu u Ministarstvu zdravstva.“ Stručni prvostupnici radne terapije mogu svoju djelatnost provoditi i izvan sustava zdravstvene zaštite, pod uvjetima iz članaka 45. i 46. Zakona o djelatnostima u zdravstvu (NN87/09). Smatramo važnim da se pripravnički staž obavlja u ustanovama u kojima se provodi djelatnost radne terapije, bez obzira kojem sektoru pripadaju, s tim da se stručni ispit polaže u nadležnom Ministarstvu zdravstva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
43 Hrvatski liječnički sindikat NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI OČITOVANJE HRVATSKOG LIJEČNIČKOG SINDIKATA NA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Članak 1. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 100/18, 125/19, 147/20 i 119/22) iza članka 5. dodaje se članak 5. a koji glasi: „Članak 5. a Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“. Članak 5.a je neprihvatljiv u obliku u kojem je predložen - potrebno je precizno definirati koje su to iznimne situacije i što znači izvan svog radnog mjesta. Ovakva konstrukcija može uzrokovati probleme u tumačenju Članak 5. U članku 22. iza stavka 2. dodaje se stavak 3. koji glasi: „(3) Način osiguranja medicinski prihvatljivog vremena za ostvarivanje mjera zdravstvene zaštite propisuje pravilnikom ministar.“ Predlažemo: na kraju rečenice iza riječi ministar staviti zarez i dodati: nakon prethodnog savjetovanja s krovnim liječničkim udrugama ili (barem) s Hrvatskom liječničkom komorom Dodatni prijedlog za dopunu članka 26. U članku 26. stavku 6. - iza (zadnje) riječi zdravlja staviti zarez i dodati: o čemu odluku donosi konzilij od najmanje 2 specijalista0 Članak 15. Članak 83. mijenja se i glasi: (8) Članovi upravnog vijeća moraju imati završen preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili integrirani preddiplomski i diplomski sveučilišni studij ili specijalistički diplomski studij. Predlažemo: u članku 83. stavak 8 brisati riječi preddiplomski i integrirani preddiplomski studij kao uvjet za članove upravnog vijeća. Držimo da članovi upravnog vijeća moraju imati završen diplomski studij.6 Dodatni prijedlog za dopunu članaka 90. i 91. U članku 90. dodati stavak 3. koji glasi: „Predsjednika stručnog vijeća i njegovog zamjenika biraju svi članovi stručnog vijeća tajnim glasovanjem“ U članku 91. dodati stavak 3. koji glasi: „Ravnatelj ne smije ni na koji način utjecati na izbor predsjednika i zamjenika Stručnog vijeća“ . Obrazloženje: U više slučajeva smo svjedočili naglim i iznenadnim promjenama Statuta ustanove da bi se na mjesto predsjednika stručnog vijeća postavila „podobna“ osoba, koju izabere sam ravnatelj. Stručno vijeće jeste i mora biti tijelo sastavljeno od stručnjaka zaposlenih u ustanovi i potpuno neovisno od politike! Članak 23. Iza članka 101. dodaje se članak 101.a koji glasi: Predlažemo: u članku 101. u stavku 1 dodati riječ „službe“, jer u općim i specijalnim bolnicama realno postoje odjeli i službe. Članak 29. Članak 114. mijenja se i glasi: (2) Za obavljanje djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka ovisno o potrebama pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu moguće je, u pojedinim djelatnostima umjesto posteljnih kapaciteta, osigurati pružanje zdravstvene zaštite u dnevnoj bolnici. Predlažemo: u članku 114. u stavku 2. potrebno je jasnije definirati što znači formulacija „moguće je“ , jer se „moguće je“ može tumačiti i kao „ne treba“ pa to treba jasno definirati. Članak 30. Iza članka 118. dodaje se članak 118.a koji glasi: „Članak 118.a (2) Ministarstvo, uz prethodno pribavljeno mišljenje stručnog društva Hrvatskog liječničkog zbora ili drugog odgovarajućeg društva, donosi rješenje o dodjeli i obnovi naziva centra iz stavka 1. ovoga članka u roku od 60 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. Predlažemo: u članku 118. u stavku 2. Izbrisati riječi „ili drugog odgovarajućeg društva“, jer je nejasno koje bi to bilo drugo odgovarajuće društvo? Stručna društva djeluju u sklopu Hrvatskog liječničkog zbora. Članak 36. Članak 138. mijenja se i glasi: „(1) Hrvatski zavod za hitnu medicinu jest zdravstvena ustanova za obavljanje djelatnosti hitne medicine, sanitetskog prijevoza i telemedicine. Predlažemo: u članku 138. u stavku 1. između riječi „djelatnost“ i „hitne“ dodati riječ izvanbolničke (3) Djelatnost hitne medicine obuhvaća provođenje mjera i postupaka hitnog izvanbolničkog medicinskog zbrinjavanja na mjestu događaja ili u prostoru za reanimaciju/ambulanti zavoda za hitnu medicinu ili tijekom prijevoza oboljelih i ozlijeđenih osoba prijevoznim sredstvima hitne medicinske službe u odgovarajuću zdravstvenu ustanovu te provođenje mjera i postupaka hitnog bolničkog medicinskog zbrinjavanja u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi. Predlažemo: u članku 138. u stavku 3 -u dijelu rečenice: „na mjestu događaja ili u prostoru za reanimaciju/ambulanti …“ .potrebno je riječ „ili“ zamijeniti s „ili/i“ , jer je potpuno nelogičan sadašnji način rada, prema kojem Zavodi za hitnu medicinu rade samo na terenu, a pacijente koji zatraže pregled u ambulantni prosljeđuju u OHBP. Ovakva organizacija rada (u primjeni nakon zadnje reforme hitne) je dovela do totalno iskrivljene prakse u kojoj poslove iz domene primarne zdravstvene zaštite obavljaju bolnički specijalisti na sekundarnoj ili čak tercijarnoj razini! S terena nam pristižu informacije i pritužbe liječnika (koji žele raditi!) da ravnateljica Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu čak zabranjuje rad liječnika u ambulantama izvanbolničke hitne(!?!) Potpuno je neprihvatljivo da djelatnost hitne medicine obuhvaća i hitno medicinsko zbrinjavanje u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi i još k tome da spada pod nadležnost Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu, jer to u stvarnosti znači, da hitno bolničko zbrinjavanje u bolničkoj zdravstvenoj ustanovi (OHBP-u) NIJE U NADLEŽNOSTI bolničke zdravstvene ustanove u kojoj je takva ustrojstvena jedinica (OHBP) formirana! Članak 37. Članak 139. mijenja se i glasi: „(1) Standarde za provođenje programa javno dostupne rane defibrilacije na prijedlog Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu pravilnikom propisuje ministar. (2) Standarde i normative u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme za obavljanje djelatnosti hitne medicine i sanitetskog prijevoza na svim razinama zdravstvene djelatnosti na prijedlog Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu pravilnikom propisuje ministar uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora. (3) Ako tijelo iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana kada je zatraženo ministru ne dostavi mišljenje iz stavka 2. ovoga članka, smatra se da je dalo pozitivno mišljenje.“. Članak 38. Članak 140. mijenja se i glasi: „(1) Hrvatski zavod za hitnu medicinu uz poslove iz članaka 138. i 139. ovoga Zakona obavlja sljedeće poslove: – koordinira i stručno usmjerava rad zdravstvenih ustanova koje obavljaju djelatnost hitne medicine – koordinira, stručno usmjerava i prati kvalitetu rada u djelatnosti hitne medicine Predlažemo: u članku 140. u stavku 1. točke 11. i 12. - između riječi „djelatnost“ i „hitne“ dodati riječ izvanbolničke – obrazloženje isto kao i uz članak 36. Članak 42. Iza članka 160. dodaje se članak 160.a koji glasi: „Članak 160.a U slučaju poteškoća u organizaciji rada zdravstvene ustanove i/ili nemogućnosti osiguranja medicinski prihvatljivog vremena za ostvarivanje zdravstvene zaštite pružanjem dijagnostičkih i terapijskih postupaka, ministar može zatražiti od ravnatelja uskratu i opoziv danih odobrenja iz članka 157. ovoga Zakona dok te okolnosti traju.“. Predlažemo: brisati prijedlog članka 160. a. Ovakav prijedlog je neprihvatljiv, zbog mogućih zlouporaba od strane ravnatelja, čemu smo već bili svjedoci. Zakon treba raditi na stvaranju optimalnih uvjeta rada i plaća liječnika u zdravstvenim ustanovama pa onda liječnici ne bi bili zainteresirani za dodatni rad u privatnim ustanovama. U slučaju izvanrednih okolnosti, za ovakav predloženi postupak, odluku treba donijeti sam ministar. Članak 43. U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“. U stavku 6. iza riječi: „članka“ dodaju se riječi: „i imenovanju glavnog mentora, odnosno mentora“. Iza stavka 7. dodaju se stavci 8. i 9. koji glase: „(8) Iznimno od stavka 4. ovoga članka ministar može godišnjim planom odobriti dodatni broj potrebnih specijalizacija i užih specijalizacija koje nisu obuhvaćene Nacionalnim planom specijalističkog usavršavanja ako te specijalizacije nije bilo moguće iz objektivnih razloga planirati u Nacionalnom planu specijalističkog usavršavanja.“. (9) Način i mjerila za stjecanje jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti kao uvjeta za odobrenje specijalizacije zdravstvenom radniku iz stavka 1. ovoga članka pravilnikom propisuje ministar.“. Predlažemo: u članku 182. u stavku 1. i 3. brisati prijedlog o obveznom jednogodišnjem radu u PZZ kao uvjet za dobivanje specijalizacije. Pitanje pripravništva mladih liječnika na ovakav način nije dobro rješenje. Za iznalazak dobrog, optimalnog rješenja predlažemo dodatnu konzultaciju sa svim meritornim udrugama. 31 U članku 182. u stavku 2. nakon zadnje riječi „usavršavanja“ staviti zarez i dodati: „ovisno o organizacijskim potrebama i dobnoj strukturi liječnika u pojedinim zdravstvenim ustanovama“. Dodatni prijedlog za članak 188. Predlažemo: postojeći članak 188. te ugovorne obveze specijalizanata te vraćanje troškova specijalizacije treba detaljno riješiti Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju. Ukoliko je specijalizant ili specijalist pod ugovornom obvezom s nekom zdravstvenom ustanovom, a prelazi raditi u drugu ustanovu koja ima istog vlasnika (Republika Hrvatska), nema nikakve logike da dotični liječnik mora vraćati sredstva matičnoj ustanovi. Ta sredstva ionako dolaze iz istog izvora! Rješavanje tog pitanja mora biti predmet sporazuma dvije zdravstvene ustanove koje imaju istog vlasnika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
44 Hrvatska komora socijalnih radnika NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 20. Zakona o socijalnopedagoškoj djelatnosti (Narodne Novine 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije poteškoće iz područja mentalnog zdravlja povećavaju se svugdje u svijetu i mogu imati značajan učinak na sva područja života osobe te isto tako utječu na pojavnost drugih somatskih poteškoća. Upravo stoga, Republika Hrvatska je tijekom svog predsjedavanja Vijećem Europe 2020. godine kao jedan od zdravstvenih prioriteta izdvojila - promicanje cjeloživotne skrbi za zdravlje pojedinca te unutar tog prioriteta naglasak stavila na zaštitu mentalnog zdravlja kao jednog od najvažnijih prioriteta u javnozdravstvenoj zaštiti. Također, je istaknuta važnost mentalnog zdravlja kao javnog dobra odnosno potreba za širom dostupnošću usluga koje imaju za cilj zaštitu mentalnog zdravlja pojedinaca. Posebice je važna dostupnost usluga iz područja mentalnog zdravlja na razini primarne zdravstvene zaštite i dodatno osnaživanje kapaciteta te resursa na toj razini zdravstvene zaštite. S ciljem osnaživanja primarne zdravstvene zaštite predlažemo da se omogući zapošljavanje socijalnih pedagoga pri domovima zdravlja odnosno obavljanje socijalnopedagoške djelatnosti na razini primarne zdravstvene zaštite. Prema Zakonu o socijalnopedagoškoj djelatnosti članak 3. stavak 2. socijalnopedagoška djelatnost obuhvaća spektar postupaka od preventivnih postupaka preko postupaka ranih intervencija, do tretmanskih i posttretmanskih postupaka s ciljem sprječavanja nastanka i razvoja problema u ponašanju odnosno emocionalnih i/ili psihičkih poremećaja koje se iskazuju kroz poteškoće u interpersonalnim odnosima i socijalnom funkcioniranju ili se iskazuju kroz ponašanja kojima osobe ugrožavaju sebe ili druge. Socijalni pedagozi, kao regulirana profesija (razina 7.1 Hrvatskog klasifikacijskog okvira), u sustavu zdravstva su sada zaposleni na sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite u području zaštite mentalnog zdravlja. Smatramo kako bi s obzirom na porast poteškoće iz područja mentalnog zdravlja posebice kod djece i mladih, nedostatan broj stručnjaka iz područja zaštite mentalnog zdravlja zaposlenih na razini primarne zdravstvene zaštite, a vodeći računa o racionalizaciji troškova sustava zdravstva, zapošljavanje socijalnih pedagoga na razini primarne zdravstvene zaštite osim povećane dostupnosti zdravstvene zaštite dovelo do rasterećenja zdravstvenog sustava na sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. Navedeno bi donekle ispunilo i preventivnu svrhu tj. spriječilo razvoj većih poteškoća/problema u ponašanju, posebice kod djece i mladih, odnosno razvoj emocionalnih i/ili psihičkih poremećaja. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim izmjenama i dopunama zakona ističemo kako u potpunosti podržavamo jačanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Ujedno, sukladno ranije pojašnjenom, posebno ističemo potrebu za ojačavanjem uloge socijalnih pedagoga na poslovima zaštite mentalnog zdravlja odnosno potrebu za njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite u skladu s potrebama stanovništva. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo nadopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „logopedije“ dodaju riječi „socijalne pedagogije“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite socijalnih pedagoga i to u: zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti. 2. Predlažemo nadopunu članka 155. stavka 2 u odredbama Glave I. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) tako da se iza riječi „nutricionisti“ dodaju riječi „socijalni pedagozi“ i znak točka. Predmetno obrazlažemo činjenicom da socijalni pedagozi već rade u sustavu zdravstva na poslovima dijagnostike i liječenja na sekundarnoj i tercijarnoj razini, a prema ranije obrazloženom postoji potreba i za njihovim zapošljavanjem na razini primarne zdravstvene zaštite posebice na poslovima u području zaštite mentalnog zdravlja. 3. U članku 30. stavku 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza podstavka 12. predlažemo dodati novi podstavak 13. koji glasi „- socijalne pedagogije“. Prijedlog je povezan sa dva ranija prijedloga tj. nadopunom članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i nadopunom članka 155. stavka 2 u odredbama Glave I. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) te bi predložena izmjena omogućila pružanje zdravstvene zaštite na primarnoj razini socijalnim pedagozima na poslovima zaštite mentalnog zdravlja, a u skladu s potrebama stanovništva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
45 nutricionizam.hr NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao predstavnik najvećeg nutricionističkog savjetovališta u regiji, a vezano na činjenicu o poraznim podacima stanja nacije po pitanju pretilosti odnosno prevalencije kroničnih nezaraznih bolesti koji su direktna posljedica iste, smatram kako veći angažman stručnjaka nutricionista treba postati jedan od imperativa javno-zdravstvenog sustava. S tim na umu, predlažem da se u Stavak 1 Članka 30. Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti sljedeće: - Unaprjeđenje ukupne kvalitete prehrane u svrhu prevencije i/ili bolje uspješnosti liječenja kroničnih nezaraznih bolesti od strane magistra nutricionizma Također, predlažem nadopunu Stavka 2 Članka 30. Zakona o zdravstvenoj zaštiti sa sljedećom djelatnošću: - Nutricionističko savjetovanje i nutricionističke edukacije provedene od strane magistra nutricionizma Na kraju, predlažem i nadopunu Stavka 2 Članka 38. Zakona o zdravstvenoj zaštiti na način da djelatnost telemedicine obuhvaća i nutricionističko savjetovanje odnosno pružanje „online“ usluga nutricionističkog savjetovanja i izrade programa prehrane putem informacijsko-komunikacijskog sustava. Gore predložene korektivne mjere osim što će unaprijediti zdravlje pacijenata, dugoročno će donijeti značajnu uštedu zdravstvenom sustavu. Prethodno će se u najvećoj mjeri osjetiti kroz: - smanjenu potrošnju odnosno potrebu za lijekovima - smanjenje troškova saniranja komplikacija liječenja Osim direktne novčane uštede smatramo kako će angažman nutricionista također rezultirati djelomičnim smanjenjem pritiska na liječnike specijaliste i liječnike opće medicine koji su trenutno izloženi iznimnim kadrovskim izazovima. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
46 Zrinka Huđek-Leskovar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Čitajući izmjene ZOZZ liječnici nimalo neće biti motivirani ostati u našoj državi, bilo početnici ili iskusni kolege. Sustav bez sustava, potpuno devastirana primarna zdr. zaštita , ogromne liste čekanja, sve vodi kraju cjelokupne zdr zaštite, pitaju li se političari (čast iznimkama) tko će i kako liječiti naše građane, svi smo pacijenti na kraju krajeva. U današnje vrijeme i dalje predlagati, podržavati i delegirati poslove obiteljskim liječnicima da budu skakači u HMP, OHBP, da rade posao epidemiologa, policajca , administratora HZZOa, šalterskog radnika u bolnici, brojača kilometara , svađalice s pacijentom ( zbog HZZovih pravila) , a kojem moraju biti najbolji zdr odvjetnik.... Dozvolite liječnicima u PZZ da odaberu hoće li biti privatne ordinacije ili pri Domu zdravlja, dozvolite prenašanje dobro uhodanih i uređenih praksi na mlade specijaliste !Smanjite timove u obiteljskoj medicini do maksimalno 1500 pacijenata jer sve preko tog broja je iscrpljujuće i demotivirajuće za liječnika. Motivirajte mlade liječnike većim plaćama, specijalizacijama, edukacijama, opremom, povoljnim rješavanjem stambenog pitanja da ostanu u obiteljskoj medicini!! A ne da ih vežete čudnovatim ugovorima za institucije u kojima neku uhljebi moraju dobivat plaću na račun zdravstvenog radnika! Slušajte struku!! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
47 BLANKA KLARIN NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 46. stavku 3. iza riječi „medicinsko-biokemijske laboratorije,“ dodaju se riječi: „privatnu praksu magistara logopedije,“. U članku 48. stavku 1. nakon riječi „doktor dentalne medicine“ dodaje se zarez i riječi: „te magistar logopedije“. Obrazloženje: Ovim nadopunama omogućio bi se samostalan rad magistara logopedije. Trenutno zakonsko rješenje to onemogućava stvarajući tako značajne nejasnoće i otežava sve segmente rada logopeda. Logopedija ima svoju šifru djelatnosti (2230000), ugovara se na svim razinama zdravstvene zaštite, a izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti 2020. god. omogućeno je otvaranje logopedske ambulante na razini PZZ. Navedene dopune nužne su u cilju reguliranja rada logopeda u privatnoj praksi i korak bliže konačnom reguliranju logopedske djelatnosti u cilju zaštite prava pacijenta. U članku 177. stavku 9. iza riječi „zdravstvenog radnika“ dodaju se riječi: „te magistra logopedije“ Obrazloženje: Nadopuna navedenog članka nužna je kako bi se omogućila kontrola nad inozemnim stručnim kvalifikacijama magistara logopedije. Logopedija je regulirana djelatnost u EU, a zakonodavni nedostatci u RH omogućavaju prostor za lošu praksu i nemogućnost kontrole tko i pod kojim uvjetima pruža logopedsku dijagnostiku i terapiju. Navedena izmjena potrebna je kako bi se premostio zakonodavni jaz do donošenja Zakona o logopedskoj djelatnosti. U članku 239. iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ dodaje se zarez te riječi: „Hrvatska logopedska komora“. Obrazloženje: S obzirom da se predlaže donošenje Zakona o logopedskoj djelatnosti kroz zakonodavne aktivnosti Ministarstva zdravstva u 2023.god., u skladu s tim potrebna je i dopuna navedenog članka. U dijelu Zakona Prijelazne i završne odredbe potrebno je dodati članak ili stavak članka koji glasi: „Ministar nadležan za zdravstvo će u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona donijeti Odluku o osnivanju Hrvatske logopedske komore.“ Obrazloženje: Uvažavanjem predloženih promjena Zakona omogućit će se nastavak pozitivnih promjena i konačno usklađivanje hrvatske sa svjetskom i europskom logopedskom praksom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
48 Mirella Lasić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao mlada doktorica zabrinuta za zdravlje mladih slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
49 Hrvatska udruga socijalnih pedagoga NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Hrvatska udruga socijalnih pedagoga podržava stav Hrvatske komore socijalnih pedagoga te predlaže:1. nadopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „logopedije“ dodaju riječi „socijalne pedagogije“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite socijalnih pedagoga i to u: zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti. 2. Predlažemo nadopunu članka 155. stavka 2 u odredbama Glave I. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) tako da se iza riječi „nutricionisti“ dodaju riječi „socijalni pedagozi“ i znak točka. Predmetno obrazlažemo činjenicom da socijalni pedagozi već rade u sustavu zdravstva na poslovima dijagnostike i liječenja na sekundarnoj i tercijarnoj razini, a prema ranije obrazloženom postoji potreba i za njihovim zapošljavanjem na razini primarne zdravstvene zaštite posebice na poslovima u području zaštite mentalnog zdravlja. 3. U članku 30. stavku 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza podstavka 12. predlažemo dodati novi podstavak 13. koji glasi „- socijalne pedagogije“. Prijedlog je povezan sa dva ranija prijedloga tj. nadopunom članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i nadopunom članka 155. stavka 2 u odredbama Glave I. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) te bi predložena izmjena omogućila pružanje zdravstvene zaštite na primarnoj razini socijalnim pedagozima na poslovima zaštite mentalnog zdravlja a u skladu s potrebama stanovništva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
50 Ustanova za zdravstvenu njegu u kući NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Članak 110. (1) Ustanova za zdravstvenu njegu jest zdravstvena ustanova koja provodi zdravstvenu njegu i rehabilitaciju bolesnika. (2) Ustanova iz stavka 1. ovoga članka može obavljati fizikalnu terapiju u kući. (3) Ustanova iz stavka 1. ovoga članka može sukladno izvješću patronažne sestre i prema nalogu doktora medicine privremeno stacionarno zbrinjavati bolesnike kojima je potrebna zdravstvena njega i rehabilitacija. Dopuna članka 110. (4) Ustanova iz stavka 1. ovoga članka može provoditi radnu terapiju u kući. Obrazloženje: Za stavak 4. Radna terapija je zdravstvena djelatnost čiji je cilj omogućiti pojedincima i skupinama postizanje optimalnog funkcioniranja u aktivnostima dnevnog života koje uključuju samozbrinjavanje, produktivnost i slobodno vrijeme. (Zakon o djelatnostima u zdravstvu (NN 87/09) Grad Zagreb već dulji niz godina razvija usluge usmjerene na funkcionalnost u svakodnevnom životu i maksimalnu moguću neovisnost pojedinca, čime se pruža veći učinak od isključivo medicinskog modela skrbi (De Maeseneer, Boeckxstaens, 2012; EXPH, 2014) te smanjuju troškovi moguće institucionalizacije pojedinca (Rexe i sur, 2013). Projekt “Integrirani pristup skrbi za starije osobe u kući“, koji se provodi 2020.-2022., zahvaljujući financijskoj podršci Grada Zagreba, direktna je sljednica projekta “Integrirani pristup skrbi za starije osobe u kući: CrossCare” koji je uspješno proveden u periodu od 05.09.2018.-05.06.2020. godine, a u sklopu kojeg je Ustanova za zdravstvenu njegu u kući po prvi puta u Hrvatskoj osigurala stručnu intervenciju radnog terapeuta u domu korisnika, na način na koji su do sada bile osigurane usluge fizikalne terapije te medicinske njege. Ovime je Grad Zagreb uskladio usluge dostupne starijim osobama te osobama s invaliditetom sa uslugama dostupnim građanima drugih Europskih gradova. Radni terapeuti neophodan su dio ljudskih resursa u zdravstvu, što je naznačeno i u Nacionalnoj strategiji razvoja zdravstva 2012.-2020., a što potvrđuju i istraživanja ekonomski i socijalno uspješnog i održivog zdravstvenog sustava („vrijednost za novac“), posebno kod limitiranih ekonomskih resursa. Naime, znanstveni dokazi, te sada i rezultati Interreg EU projekta “Integrirani pristup skrbi za starije osobe u kući: CrossCare” ukazuju da su radnoterapijske intervencije učinkovite nakon i u prevenciji ozljeda, te unapređenju zdravstvenih učinaka u prevenciji padova, muskuloskeletalnih ozljeda i bolesti (29,8%), rehabilitacije moždanog udara (33,63%), respiratornoj rehabilitaciji, skrbi u domu korisnika te palijativnoj skrbi. Tijekom trajanja projekta CrossCare (IKT, 2020 - 4. periodično izvješće), radne terapeutkinje su u svojim intervencijama obuhvatile 649 pacijenata, osoba starije životne dobi i osoba s invaliditetom pružajući radnoterapijske intervencije u trajanju ne kraćem od 60 minuta, dvaput tjedno. Od 2020. do danas radnoterapijske intervencije pružene su za još 1235 pacijenata. Tijekom pandemije COVID-19, radne terapeutkinje su uobličile niz virtualnih sadržaja namijenjenih starijim osobama te osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima. Ovo je segment koji je i biti će tražen sve više te je jedan od nadstandarda ovog nadstandarda i svakako će biti jedan od segmenata projekta u idućem vremenskom periodu osiguravajući dugoročnu održivost. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
51 DEJVID ZOMBORI NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U potpunosti podržavam prijedloge i komentar Hrvatske psihološke komore, smatram nužnim omogućiti širu dostupnost psihologa u zdravstvenom sustavu, posebice na razini PZZ-a uz ugovaranje sa HZZO-om. Ovime se jača uloga Domova zdravlja u okvirima predložene reforme na korist svih građana i na korist zdravstvenog sustava uz relativno male financijske izdatke. Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. Zdravlje općenito, a unutar njega mentalno zdravlje kao značajan aspekt zdravlja, preduvjet je i temeljna odrednica kvalitete života. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno se zdravlje opisuje kao „stanje u kojem osoba ostvaruje svoje sposobnosti, može se nositi sa stresom svakodnevnog života, raditi produktivno i plodno i pridonositi.“ U Hrvatskoj su mentalni poremećaji na drugom mjestu po broju dana bolničkog liječenja. Liječenje, smanjena produktivnost, bolovanja i invalidnost, psihološki i egzistencijalno opterećuju obitelj, ali dovode i do značajnog ekonomskog i socijalnog opterećenja cijelog društva. Znanstvenici ističu kako su mentalni problemi češći uzrok obolijevanja i preranog umiranja nego tjelesne bolesti te procjenjuju da će depresija kroz idućih deset godina biti drugi, a do 2030. godine, prvi vodeći uzrok globalnog opterećenja bolestima. Navedeno ukazuje na potrebu da se u okviru predložene reforme zdravstvenog sustava, koja osobito naglašava potrebu jačanja njegove otpornosti, posebna pozornost posveti zaštiti mentalnog zdravlja, prvenstveno ako uzmemo u obzir potrebu ublažavanja posljedica pandemije. S ciljem osnaživanja primarne zdravstvene zaštite (PZZ) pod geslom „Prva vrata za sve„ predlažemo da se ponovno omogući otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa, odnosno obavljanje psihološke djelatnosti na razini PZZ. Radna mjesta psihologa na razini PZZ ukinuta su 1994. godine čime je drastično smanjena dostupnost usluga zdravstvene zaštite psihologa. Trenutačno u zdravstvenom sustavu radi svega 375 psihologa/kliničkih psihologa, (od kojih 215 kliničkih psihologa) i to na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite. Pritom, od ukupnog broja psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu, njih gotovo pola (oko 40%) radi u zdravstvenim ustanovama u Gradu Zagrebu. Kako je broj zaposlenih psihologa/kliničkih psihologa na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite nedovoljan da bi se zadovoljile sve trenutačne potrebe za uslugama zdravstvene zaštite koje pružaju psiholozi/klinički psiholozi (psihijatrija, onkologija, neurologija, pedijatrija, ginekologija, rehabilitacija, palijativna skrb i dr.) potrebno je psihologe/kliničke psihologe zaposliti i na razini PZZ u skladu s načelom dostupnosti, načelom kvalitete koje se osigurava provođenjem mjera sukladno suvremenim spoznajama u zdravstvenim postupcima, a koje osiguravaju najviši mogući povoljan ishod liječenja i potrebom da se ojača specijalističko – konzilijarna zdravstvena zaštita izvan bolničkih zdravstvenih ustanova i unutar domova zdravlja. Isto tako, obzirom na nedostatan broj specijalista i specijalizanata dječje i adolescentne psihijatrije te vodeći računa o racionalizaciji troškova sustava zdravstva, klinički psiholozi u PZZ osim povećane dostupnosti zdravstvene zaštite doveli bi do rasterećenja na razinama sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite te bi preventivno djelovali u slučajevima koji ne zahtijevaju psihijatrijsko liječenje. Ujedno, veća dostupnost psihologa/kliničkih psihologa te liječenje psihičkih poremećaja koji se javljaju u dječjoj dobi rezultirali bi racionalizacijom troškova sustava zdravstva i u dugoročnom smislu. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenje podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 3. U članku 30. stavku 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza podstavka 12. predlažemo dodati novi podstavak 13. koji glasi „- psihološku djelatnost“. To stoga što je zakonodavac prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatske komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
52 Mirela Marković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao prvo, način ulaska u e-savjetovanje je sve samo ne prilagođeno svim građanima...zakomplicirali ste...no što je za očekivati od ove administracije koja radi sve samo da zadrži poziciju, a pod krinkom brige za sustav i građane. Sto se tiče ZOZZ, prvo, slažem se sa promjenama koje su detaljno opisane u prijedlogu KoHOM-a, a dodatno bi naglasila da se u radne skupine za izradu i promjene zakona uključe predstavnici onih koji taj posao rade i žive svaki dan. Prilikom izrade ovog zakona ukjljučeni smo samo kozmetski, ne uvažava se mišljenje struke kao ni gotovi prijedlozi. Koliko je još potrebno loših reformi da se do kraja unište zdravstveni djelatnici? Zar vam nije dosta? Skoro 30 godina jedni te isti "reformiraju" i opstaju u raznim radnim skupinama. Mudar ministar bi promjenio garnituru koja ga savjetuje, a ne bi bio poslušnik loših ideja koje su do sada donijele samo odljev mladih ljudi u zemlje EU gdje nas čekaju raširenih ruku. Obiteljska medicina je temelj zdravstvenog sustava u svim zemljama...jedino u RH se resorno ministarstvo trudi uništiti i to malo ljudi koji samo žele raditi u skladu sa strukom i na dobrobit svih građana/pacijenata. Loše je stanje u sustavu, a bit će i lošije. Odgovornost je samo na vama koji se gubite u prividu moći i na svojim pozicijama...varljivo je sve to, a prekasno će biti kada shvatite da ste ostavili narod na cjedilu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
53 Andreja Marić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Komentar na članak 3 (odnosi se na dodani članak 16.a), koji glasi: "Načelo kvalitete osigurava se provođenjem mjera sukladno suvremenim spoznajama u zdravstvenim postupcima, a koje osiguravaju najviši mogući povoljan ishod liječenja". Čime jamčite da se neće narušiti dostupnost zdr.zaštite i podjednaki uvjeti ako se budu ukidali odjeli po bolnicama? Ovdje se postavlja i pitanje putnih naloga i refundiranja putnih troškova. Primjerice, ukoliko budete gledali samo kilometražu (npr.Čakovec-Varaždin) i ukinuli neke postojeće odjele, tko će refundirati troškove odlaska npr. iz Štrigove u Varaždin (što je i dalje ispod 50 km, dakle postojeća granica za putni nalog), umjesto u Čakovec? Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
54 IVA POKLEČKI NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
55 Tali Horvat NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
56 Marko Rašković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
57 Elena Miklečić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
58 Karla Belina Posavec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
59 Amadea Tuden NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
60 Dora Cesarec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo sljedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
61 Dino Žujić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
62 Martina Bećarević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
63 SARA CAKTAŠ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
64 Paulo Rinčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
65 Emio Halilović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
66 Viktoria Bakić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
67 VINKA POTOČKI NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
68 MARTA STANČIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
69 Ema NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
70 Tihana Zubak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
71 Ana Borozan NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
72 Ivan Skorić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
73 Magdalena Višić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
74 Mislav Ščuric NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
75 DARIA PETRIČEVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
76 Ana-Marija Petani NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
77 Lea Hasnaš NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
78 Nikolina Vučemilo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U izmjenama Zakona predlaže se uvođenje instituta pravobranitelja za pacijente koji bi brinuo o zaštiti pacijenata na državnoj razini sukladno pozitivnoj praksi nekih europskih zemalja Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
79 MARIJA LALOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
80 Nikolina Vučemilo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U izmjena Zakona predlaže se definirati: - član upravnog vijeća i ravnatelj ne smiju biti članovi političke stranke (ukoliko želimo da javno zdravstvo bude nadstranačka tema) - izbor ravnatelja zdravstvene ustanove se provodi na način da zaposlenici ustanove na izborima biraju ravnatelja - članovi upravnog vijeća i ravnatelj moraju priložiti potvrdu o nekažnjavanju - definirati kaznenu i materijalnu odgovornost ravnatelja i članova upravnog vijeća ukoliko ne rade sukladno zakonskim propisima Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
81 Lucija Veršić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
82 Lucija Veršić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao student, slažem se sa komentarom Hrvatske psihološke komore i Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te sukladno tomu predlažem slijedeće izmjene: Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa te edukacijskih rehabilitatora njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi, kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 5. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 3. Zakonodavac je prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Također predlažemo uvrštavanje edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti, a nastavno na dopunu koju predlažemo u prethodnoj točki. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti te bi se utvrdio položaj edukacijskih rehabilitatora, uz uvaženu dopunu predloženu u prethodnoj točki. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. 5. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom te da se utvrdi položaj i ravnopravnost psihološke djelatnosti i psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
83 Nikolina Vučemilo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravni definira svojim člancima 17. do 25. prijam u službu gdje je zakonom definirano raspisivanje javnog natječaja, povjerenstvo, način provjere, rang liste, kako izgleda rješenje o prijmu u službu, te žalba protiv rješenja. Zašto slično ne postoji u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, gdje niti na jednoj odluci o izboru kandidata ne stoji uputa o žalbi!!! Zakon o državnim službenicima u čl. 64. također definira žalbu prilikom zaposlenja. Prethodno je žalba bila definirana samo prilikom raspisivanja natječaja za specijalizaciju, ali procedura natječaja i žalba nisu bile definira prilikom zaposlenja u javnom zdravstvenom sustavu Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
84 Nikolina Vučemilo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Vezano za odlazak na specijalizaciju izvan mjesta stanovanja. Zašto ne postoji članak u Zakonu o zdravstvenoj zaštiti sličan članku 77. Zakona o državnim službenicima kad se liječnike šalje na obavljanje dijela specijalizacije ili uže specijalizacije. Naknada za odvojeni život nije dovoljna liječnicima koji moraju iznajmljivati stan za svoju obitelj u mjestu stanovanja kao i stan u drugom mjestu gdje obavljanju specijalizaciju. Prema Zakonu o državnim službenicima, u čl. 77. je navedeno: (1) Državnom službeniku koji se premješta u drugo radno mjesto koje je udaljeno više od 100 kilometara od mjesta njegovog stanovanja mora se, najduže u roku od šest mjeseci, osigurati odgovarajući smještaj za njega i njegovu obitelj, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Troškovi smještaja terete državno tijelo. (2) Do osiguravanja uvjeta za smještaj njega i obitelji, službenik ima pravo na naknadu povećanih troškova zbog odvojenog života od obitelji, kao i naknadu troškova putovanja u mjesto stanovanja obitelji u vrijeme tjednog odmora, državnih blagdana i neradnih dana, sukladno uredbi Vlade ili odredbama kolektivnog ugovora. Službenik za preseljenje ima pravo na naknadu stvarnih troškova. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
85 Nikolina Vučemilo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Traži se UKIDANJE NOVČANE PENALIZACIJE zdravstvenih radnika i brisanje dijela čl. 188. i 190. koji se odnosi na nadoknadu troškova specijalizacije jer isto ograničava mobilnost zdravstvenih radnika (što nije u skladu s načelima EU), zato jer je specijalizacija edukacija uz rad, zato jer nametnuti penali su dogovorno određeni i ne predstavljaju realne troškove, zato što novčani penali ne mogu zakonska mjera za zadržavanje zdravstvenih radnika u sustavu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
86 MARKO KRKLEC NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
87 IVA DUJMOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Obiteljska medicina je temelj zdravstvenog sustava. Liječnik obiteljske medicine je nositelj posebnih kompetencija koje njegov rad s pacijentima čini specifičnim. Hrvatska je osnivač specijalizacije iz obiteljske medicine i važno je da našu struku cijenimo i time osiguravamo adekvatnu skrb naših pacijenata. Smatram da je važno da svatko tko radi u obiteljskoj medicini ima specijalizaciju iz obiteljske medicine jer se time povećava kvaliteta rada, smanjuje broj upućivanja pacijenata na obradu na sekundarnu razinu zdravstvene zaštite, smanjuju troškove u provođenju zdravstvene zaštite i, što je najvažnije, vodi stručno kontinuirana skrb o pacijentima. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
88 Hrvatska komora socijalnih pedagoga NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 20. Zakona o socijalnopedagoškoj djelatnosti (Narodne Novine 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije poteškoće iz područja mentalnog zdravlja povećavaju se svugdje u svijetu i mogu imati značajan učinak na sva područja života osobe te isto tako utječu na pojavnost drugih somatskih poteškoća. Upravo stoga, Republika Hrvatska je tijekom svog predsjedavanja Vijećem Europe 2020. godine kao jedan od zdravstvenih prioriteta izdvojila - promicanje cjeloživotne skrbi za zdravlje pojedinca te unutar tog prioriteta naglasak stavila na zaštitu mentalnog zdravlja kao jednog od najvažnijih prioriteta u javnozdravstvenoj zaštiti. Također, je istaknuta važnost mentalnog zdravlja kao javnog dobra odnosno potreba za širom dostupnošću usluga koje imaju za cilj zaštitu mentalnog zdravlja pojedinaca. Posebice je važna dostupnost usluga iz područja mentalnog zdravlja na razini primarne zdravstvene zaštite i dodatno osnaživanje kapaciteta te resursa na toj razini zdravstvene zaštite. S ciljem osnaživanja primarne zdravstvene zaštite predlažemo da se omogući zapošljavanje socijalnih pedagoga pri domovima zdravlja odnosno obavljanje socijalnopedagoške djelatnosti na razini primarne zdravstvene zaštite. Prema Zakonu o socijalnopedagoškoj djelatnosti članak 3. stavak 2. socijalnopedagoška djelatnost obuhvaća spektar postupaka od preventivnih postupaka preko postupaka ranih intervencija, do tretmanskih i posttretmanskih postupaka s ciljem sprječavanja nastanka i razvoja problema u ponašanju odnosno emocionalnih i/ili psihičkih poremećaja koje se iskazuju kroz poteškoće u interpersonalnim odnosima i socijalnom funkcioniranju ili se iskazuju kroz ponašanja kojima osobe ugrožavaju sebe ili druge. Socijalni pedagozi, kao regulirana profesija (razina 7.1 Hrvatskog klasifikacijskog okvira), u sustavu zdravstva su sada zaposleni na sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite u području zaštite mentalnog zdravlja. Smatramo kako bi s obzirom na porast poteškoće iz područja mentalnog zdravlja posebice kod djece i mladih, nedostatan broj stručnjaka iz područja zaštite mentalnog zdravlja zaposlenih na razini primarne zdravstvene zaštite, a vodeći računa o racionalizaciji troškova sustava zdravstva, zapošljavanje socijalnih pedagoga na razini primarne zdravstvene zaštite osim povećane dostupnosti zdravstvene zaštite dovelo do rasterećenja zdravstvenog sustava na sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. Navedeno bi donekle ispunilo i preventivnu svrhu tj. spriječilo razvoj većih poteškoća/problema u ponašanju, posebice kod djece i mladih, odnosno razvoj emocionalnih i/ili psihičkih poremećaja. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim izmjenama i dopunama zakona ističemo kako u potpunosti podržavamo jačanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Ujedno, sukladno ranije pojašnjenom, posebno ističemo potrebu za ojačavanjem uloge socijalnih pedagoga na poslovima zaštite mentalnog zdravlja odnosno potrebu za njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite u skladu s potrebama stanovništva. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo nadopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „logopedije“ dodaju riječi „socijalne pedagogije“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite socijalnih pedagoga i to u: zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti. 2. Predlažemo nadopunu članka 155. stavka 2 u odredbama Glave I. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) tako da se iza riječi „nutricionisti“ dodaju riječi „socijalni pedagozi“ i znak točka. Predmetno obrazlažemo činjenicom da socijalni pedagozi već rade u sustavu zdravstva na poslovima dijagnostike i liječenja na sekundarnoj i tercijarnoj razini, a prema ranije obrazloženom postoji potreba i za njihovim zapošljavanjem na razini primarne zdravstvene zaštite posebice na poslovima u području zaštite mentalnog zdravlja. 3. U članku 30. stavku 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza podstavka 12. predlažemo dodati novi podstavak 13. koji glasi „- socijalne pedagogije“. Prijedlog je povezan sa dva ranija prijedloga tj. nadopunom članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti i nadopunom članka 155. stavka 2 u odredbama Glave I. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) te bi predložena izmjena omogućila pružanje zdravstvene zaštite na primarnoj razini socijalnim pedagozima na poslovima zaštite mentalnog zdravlja, a u skladu s potrebama stanovništva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
89 Ema Katana NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
90 Nikolina Vučemilo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Predlaže se UKIDANEJ OBVEZE RADA za zdravstvene radnike koji se specijalistički usavršavanju, i BRISANJE st. 2. čl. 186. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim se predviđa obveza rada nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita u trajanju ne duljem od propisanog vremena trajanja specijalizacije. Naime, slične odredbe postoje i u Zakonu o državnim službenicima u članku 95. i Zakonu o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravni u članku 84. i odnose se samo na plaćeni studijski dopust kad državni službenik ili službenik ili namještenik dobiva dopust u trajnju od jedne akademske godine i nije na svom radnom mjestu (nego je na edukaciji), a dobiva naknadnu plaće bez dodataka. Liječnici tijekom svoje specijalizacije su na svom radnom mjestu uz pacijente (jedini period kad su na predavanjima je tijekom poslijediplomskog specijalističkog studija u trajanju od 3 mjeseca). Ukoliko bi se vodili jednakim postupanjem prema liječnicima kao i prema državnim službenicima liječnici bi imali obvezu rada samo za 3 mjeseca poslijediplomskog specijalističkog studija kad su na predavanjima i nisu uz pacijente, a ne za svih 5 godina koliko traje specijalističko usavršavanje. - Prema Zakonu o državnim službenicima (čl. 79.) i prema Zakonu o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj samoupravi (čl. 101.) postoji mogućnost premještaja po zamolbi službenika na drugo radno mjesto u istom ili drugom mjestu rada BEZ plaćanja penala. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
91 Nina Vuković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
92 Carla Perović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
93 Borna Katić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
94 Ana Srnović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Slažem se s prijedlozima KOHOM-a. Obiteljska medicina u RH nikada neće biti na razini zapadnih zemalja dokle god nas Vlada i Ministarstvo zdravstva ne počnu cijeniti. Sustavno i javno omalovažavanje, podcjenjivanje, kažnjavanje također tome ne pridonose. Obiteljska medicina u razvijenim zemljama je temelj zdravstva. Grana medicine koja obuhvaća, usuđujem se reći, sve druge grane medicine jer mi smo, osim liječnika obiteljske medicine, i kardiolozi i endokrinolozi i radiolozi i psihijatri i epidemiolozi i još mnogi drugi... Zanimljivo je kako u javnosti vlada predodžba da mi ništa ne radimo, a ispada da nitko ne želi "ne raditi" obzirom na sve manji interes prema obiteljskoj medicini. Određenim izmjenama zakona taj bi se interes dodatno smanjio. Vladajući nisu svjesni broja liječnika koji će otići u mirovinu kroz nekoliko godina, a već sada je problem naći zamjene za bolovanja, godišnje odmore, brojne ambulante nemaju svog stalnog liječnika. U jednoj smjeni se pokrivaju dvije, čak nekada i tri ambulante. Misli li netko zaista na pacijente zbog kojih smo mi tu? Na njihovo zdravlje... Što će biti kasnije, moram priznati da me strah, a tek sam na početku svog radnog vijeka. Krajnje je vrijeme da se počne slušati struka, a ne politika. U protivnom, jurimo u provaliju s 200km/h i pokvarenim kočnicama... Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
95 Ivana Kosmat NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
96 Anja Šium NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
97 FRANKA ŠINDLER NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
98 Paulo Rinčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
99 Nika Vidovic NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
100 Adnan Isaković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
101 Laura Pukanić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
102 Ema Kazazić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
103 Lucija Črnjević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
104 NATALIA MYTKO NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Smatram da se na predlozeni nacin ne mogu ostvariti navedeni ciljevi te da se problematici treba pristupiti drukcije. Dosta je kompleksan problem osiguravanja dostupnosti zdravstvene zastite, zato uvodenjem obveze staziranja nakon zavrsetka studija mislim da ce se uvesti vise poteskoca, nego pravih rjesenja i zajednicke koristi kako za zdravstvene djelatnike, tako i za pacijente. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
105 Klara Dukić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
106 Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao visokoškolska institucija u Republici Hrvatskoj koja ustrojava i izvodi sveučilišni studijski program edukacijske rehabilitacije (kao i logopedije i socijalne pedagogije) te razvija znanstveno-istraživački i visokostručni rad u navedenom području, predlažemo sljedeće dopune i izmjene Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kako bi se stručnjacima edukacijskim rehabilitatorima zaposlenima u sustavu zdravstva omogućila njihova pripadajuća prava. Visokoškolsko obrazovanje edukacijskih rehabilitatora uključuje niz kolegija iz područja temeljnih i kliničkih medicinskih znanosti, kao i kliničkih praksi, koje osposobljava edukacijske rehabilitatore koji djeluju u sustavu zdravstva u pružanju zdravstvene zaštite stanovništva te svoja stečena znanja i izlazne kompetencije koriste u procesu dijagnostike i liječenja (rehabilitacije). Djelovanje edukacijskih rehabilitatora u zdravstvu proizlazi iz temeljnih zadataka edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti koji se odnose na rano otkrivanje, edukacijsko-rehabilitacijsku dijagnostiku i procjenu, provođenje terapijskih i (re)habilitacijskih intervencija, savjetovanje i promicanje zdravlja, sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. U okviru poimanja zdravstvene zaštite, ističemo kako se u aktualnom Planu i programu mjera zdravstvene zaštite 2020. – 2022., edukacijski rehabilitatori navode kao izvršitelji čak 73 mjere zdravstvene zaštite i to pretežito na području dječje i adolescentske psihijatrije i zaštite mentalnog zdravlja. Osim toga, postoji niz mjera zdravstvene zaštite koje edukacijski rehabilitatori provode na području prevencije, dijagnostike i (re)habilitacije djece s neurorazvojnim čimbenicima i/ili simptomima, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, gdje nisu navedeni kao izvršitelji ni kao suradnici. Nadalje, prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007., koja je još uvijek na snazi, edukacijsko-rehabilitacijska (prethodno defektološka) djelatnost razvrstava se u razred 86.90 Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite. Edukacijski rehabilitatori djeluju na području promicanja zdravlja, prevencije bolesti i očuvanja mentalnog zdravlja na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene djelatnosti. Možemo tako istaknuti da uz preventivnu zdravstvenu zaštitu djece, osoba s invaliditetom i rizičnih skupina, na primarnoj razini, edukacijski rehabilitatori obavljaju zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s poremećajima u tjelesnom i mentalnom razvoju. Isto tako provode složenije mjere i postupke prevencije i dijagnosticiranja kao i ambulantnu rehabilitaciju na sekundarnoj razini. U okviru procesa dijagnostike i liječenja, edukacijski rehabilitator obavlja zdravstvenu djelatnost kroz dijagnostičke i terapijske postupke i postupke medicinske rehabilitacije, a prema Hrvatskom kvalifikacijskom okviru nalazi se na razini 7.1.sv., u sektoru s psiholozima, logopedima i drugim socijalnim djelatnostima. Edukacijski rehabilitatori sudjeluju u timskoj dijagnostici, liječenju, habilitaciji i rehabilitaciji pacijenata – djece s neurorazvojnim čimbenicima rizika i simptomima, djece i odraslih osoba s intelektualnim teškoćama, poremećajem iz spektra autizma, motoričkim teškoćama, teškoćama vizualnog funkcioniranja, teškoćama u učenju, višestrukim teškoćama i osobama s kroničnim bolestima. Prema svojim izlaznim kompetencijama neophodni su u dijagnostičkom procesu svih razvojnih teškoća prema MKB-10, kao što su intelektualne teškoće, ADHD i ostali poremećaji, poremećaj iz spektra autizma, razvojni poremećaj koordinacije, kao i habilitacijskom procesu na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. Stoga predlažemo izmjene i dopunu sljedećih članaka: 1. Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, edukacijski rehabilitatori, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ 2. Dopunu članka 30. stavka 2. na način da glasi: „Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti: obiteljske (opće) medicine; zdravstvene zaštite predškolske djece; školske i adolescentne medicine u vidu preventivno-odgojnih i specifičnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata; javnog zdravstva; zdravstvene zaštite žena; dentalne zdravstvene zaštite; dentalnih laboratorija; higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite; medicine rada/medicine rada i sporta; zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti; logopedije; edukacijske rehabilitacije; patronažne zdravstvene zaštite; zdravstvene njege u kući; primaljske skrbi; fizikalne terapije; radne terapije; hitne medicine; sanitetskog prijevoza; palijativne skrbi; ljekarništva; radiološke dijagnostike; laboratorijske dijagnostike; telemedicine; zdravstvene ekologije; sanitarnog inženjerstva;“. 3. Dopunu članka 32. stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. Podstavka 9., 11., 15., 19. i 26., ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, edukacijske rehabilitacije, fizikalne terapije i palijativne skrbi mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Zaključno, u okviru djelatnosti i mjera na razini zdravstvene zaštite koje pruža edukacijski rehabilitator u sustavu zdravstva predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije s ciljem unapređenja sustava zdravstvene zaštite djece s neuorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
107 JANA JELČIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
108 Bruna Zeljak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
109 JOSIP LIPOVAC NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
110 ANA ĐURAN NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
111 Inga Abramović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
112 Ivan Remaj NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI INICIJATIVA MLADIH LIJEČNIKA Članak 1. je besmislen i treba ga obrisati. Svaki zdravstveni radnik već ima obavezu pružiti neodgodivu hitnu pomoć (kako smo uostalom vidjeli na primjeru ministra kada je upucan policajac pred Saborom koliko se poštuje Zakon o liječništvu) Nadalje, članak je nedefiniran i stoga dodatno besmislen. Tko će tražiti radnika? Što će ga tražiti? Tko će pokrivati radnika na radnom mjestu koje obavlja? Organizirajte hitnu službu kako spada pa nećete morati predlagati ovako glupe članke zakona da bi štitili nerad HZHM nauštrb svih ostalih dionika zdravstvenog sustava. Članak 5. "Način osiguranja medicinski prihvatljivog vremena za ostvarivanje mjera zdravstvene zaštite propisuje pravilnikom ministar." Trenutni pravilnici i zakoni koji su na snazi se ne poštuju (Zakon o radu, vremensko-kadrovski normativi, pravilnik o izboru kandidata za specijalističko usavršavanje...) tako da nije jasna svrha još jednog pravilnika kojeg MiZ, HZZO i ravnatelji ustanova neće poštivati. Članak 15. 3/5 članova upravnog vijeća zdravstvenih ustanova bira osnivač, što je država ili županija. Dakle, to su 3 političke funkcije koje će nadzirati trenutna vlast. Članovstvo u urpavnom vijeću treba potpuno depolitizirati, omogućiti otvorene izbore i dati mandat na godinu dana. Nakon godine dana se rad evaluira te primjereno nagrađuje ili kažnjava. Upravna vijeća moraju imati odgovornost za svoje odluke i za loše rezultate koje ustanova napravi. Članak 18. Potrebno je regulirati kaznene odredbe za ravnatelje. Zdravstvene ustanove funkcioniraju an ogromnom broju prekovremenih sati koji su protuzakoniti i za to nitko ne odgovara. Uvesti odredbu koja će skidati određen dio plaće ravnatelju i zamjenicima za svaki prekovremeni sat koji se odrađuje u bolnici. Njihov je posao i odgovornost da organiziraju rad na način da prekovremeni rad bude iznimka (kao što je definirano u zakonu o radu), a ne pravilo. Ravnateljima je potrebno zabraniti svaki drugi rad osim funkcije ravnatelja ( rad na drugom radnom mjestu u istoj ustanovi, drugoj ustanovi, privatni rad, sjedenje u Saboru itd.) Članak 25. Potrebno je dopustiti izbor liječnicima PZZ žele li biti privatni ugovorni liječnici ili raditi za Dom zdralvja. Ne znam jeste li primjetili, ali za rad u PZZ nema interesa, možete zadržavati koliko god želite ordinacija pod Domom zdravlja, ali netko u tim ordinacijama mora i raditi. Tko će vam raditi? Nadalje, svi PUL imaju bolje opremljene ordinacije. Nejasno je na što Domovi zdravlja i Županije troše novac koji prihode ordinacije, jer ga ne troše na raspisivanje specijalizacija, organizaciju i dostupnost skrbi i novu opremu. Županije i Ravnateljska Domova zdravlja su veoma odgovorni za stanje PZZa u ovoj državi. Zašto im dajete više ovlasti, ako su se pokazali nesposobni da organiziraju zdravtsvenu zaštitu? Članak 29. Nepotrebno je određivati broj ustanova prizvoljnim granicama lokalne samouprave. Zdravstvena zaštita se organizira na području države tako da se u obzir uzmu posebnosti geografije, populacije i drugih varijabli. Županijske granice su glupost i treba ih zanemariti. Članak 30. Nejasno je kako se planira uspostaviti Centre izvrsnosti, ako država i MiZ nisu u stanju napraviti osnovnu kontrolu kvalitete rada u svim ustanovama. Ne postoje službene smjernice za liječenje, trenutno ne postoji način da se utvrdi tko dobro, a tko loše radi, tako da je nemoguće utvrditi gdje će biti Centar izvrsnosti. Prvo treba mjeriti kvalitetu po određenim standardima neko vrijeme. Dok to ne počnete raditi, Centar izvrsnosti ej samo pojam koji lijepo zvuči, ali nema nikakvo značenje. Članak 35. Hrvatska je mala zemlja tako da je nepotrebno imati 20 Zavoda za javno zdravstvo+krovna institucija. COVID pandemija vam je pokazala kako je taj ustroj trom i lijen (HZJZ šalje dopis, pa svaki Zavod šalje dopis dalje...). HZJZ treba dobiti ovlasti i odgovornost da vodi i organizira mrežu javnog zdravstva nevezano za županijske granice. Financira država. Članak 36. Ponovno ista stvar. Granice lokalnih samouprava ne bi trebale određivati zdravstvenu zaštitu. HZHM treba napraviti funkcionalnu mrežu sa dovoljno timova koji će pokrivati DRŽAVU. Tako se izbjegava rasipanje odgovornosti i stvara kompaktan, brz i efikasan sustav koji ako zakaže može vrlo brzo pokazati tko je kriv. Ako niste za opciju da HZHM vodi sve, onda ga ukinite, a ovlasti dajte Županijskim Zavodima. Članak 41. Iznimke kojima se omogućava voditeljima u bolnicama da rade privatno nisu definirane. Mjesto voditelja ustrojstvene jedinice je previše odgovorno da se pozornost tih ljudi rasipa na rad drugdje. Ovaj članak treba izbrisati i ostaviti zabranu rada voditeljima na drugim poslovima. Ako žele raditi uvijek se mogu povući sa mjesta voditelja. Članak 47. Nije jasno zašto se kažnjavaju Ustanove (koje se financiraju novcem poreznih obveznika) umjesto odgovorne osobe ili ravnatelja ako se odgovorna osoba ne može ustanoviti. Ne mogu porezni obveznici snositi trošak lošeg rada pojedinaca. Dodati odredbu da se kažnjava kršenje Pravilnika o mjerilima za prijam specijalizanata i Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine Članak 50.  Zdravstveni radnici koji su u radnom odnosu u domu zdravlja najmanje posljednjih pet godina i koji ispunjavaju uvjete za obavljanje privatne prakse iz članka 47. stavka 1. točaka 1. do 8. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 100/18, 125/19, 147/20 i 119/22) mogu podnijeti zahtjev Ministarstvu za izdavanje rješenja o obavljanju privatne prakse u ordinaciji sukladno članku 50. stavku 1. Zakona o zdravstvenoj zaštiti („Narodne novine“, br. 100/18, 125/19, 147/20 i 119/22) . Ovu odredbu izbrisati i omogućiti otvaranje privatne prakse svima koji žele raditi obiteljsku medicinu na takav način. Vremensko ograničavanje je nepotrebno. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
113 Anna Braniša NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve dok se nikome ne nameće kao obveza. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
114 Maria Banović NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
115 Ličko-senjska županija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Slijedom objavljenog predmetnog e-Savjetovanja na Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti iznose se opći komentari, kako slijedi: Željko Nekić, član Županijske skupštine Kao član županijske skupštine protivim se svim izmjenama koje su podloga da Grad Senj u skoroj budućnosti izgubi status Doma zdravlja-Senj, odnosno da postane ispostava. Grad Senj ima specifičan geografski položaj i zasigurno u ocjeni stanja spada u područje sa specifičnim potrebama pružanja zdravstvene zaštite stanovništvu te treba ojačati njegovu ulogu prema potrebama stanovništva i nikako smanjiti stupanj zdravstvene zaštite Broj zaposlenih ne treba smanjivati jer Dom zdravlja Senj posluje pozitivno ili sa minimalnim gubitkom, a specijalističke usluge sufinancira Grad Senj. Zbog specifičnosti Ličko-senjske županije smatram da svi Domovi zdravlja trebaju ostati u ovakvom organizacijskom obliku. Robert Lilion, član Županijske skupštine Članak 85., stavak 2. Pravedna Hrvatska smatra da ravnatelj bolnice treba imenovati pomoćnika ravnatelja za medicinska pitanja koji bi bio spona između pacijenata u općim bolnicama i KBC. To je posebno značajno za manje bolnice kao što je OB Gospić koja veliki broj pacijenata šalje na daljnje liječenje u veće bolnice. Da se izbjegne lutanje pacijenata po hodnicima bolnica i lutanje od liječnika do liječnika, medicinski pomoćnik ravnatelja imao bi zadaću dogovarati premještanje te daljnje liječenje svojih pacijenata Članak 103. navodi djelatnosti DZ. Pravedna Hrvatska smatra da sanitetski prijevoz treba ostati pri Domovima zdravlja jer primarna zdravstvena djelatnost najviše koristi i najuže surađuju sa sanitetskim prijevozom. Članak 156. kaže da ravnatelj zdravstvene ustanove, zamjenik ravnatelja,pomoćnici ravnatelja, predstojnici klinika,kliničkih zavoda,pročelnici zavoda ….ne mogu biti osnivači zdravstvenih ustanova niti trgovačkih društava koje obavlja zdravstvenu djelatnost u kojoj je zaposlen ,dok članak Članak 157. kaže da poslodavac tim istim vodećim ljudima zdravstvenih ustanova ipak može dati dozvolu za rad uz ispunjenje određenih uvjeta. Pravedna Hrvatska smatra da ravnatelji,vodeći ljudi odjela, zavoda ,klinika…ni pod kojim uvjetima ne mogu raditi van matične ustanove ,istu zdravstvenu djelatnost, jer se tu radi o direktnom sukobu interesa. Članak 182. govori o mladim liječnicima kojima se nameće staž u primarnoj zdravstvenoj zaštiti vjerojatno da bi se tako na silu neutralizirao manjak liječnika u PPZ. Pravedna Hrvatska smatra da mladim liječnicima odmah nakon završenog fakulteta treba dati priliku za specijalizacijama jer postoji kronični nedostatak liječnika u bolnicama i sve veći je odlazak mladih liječnika u inozemstvo upravo zbog ovakve zdravstvene politike. Za vrijeme fakulteta, na 6. godini, treba uvesti više praktičnog rada tako da budući liječnici budu spremni za sve izazove koji ih čekaju nakon diplome. A oni koji žele ,treba im omogućiti rad uz nadzor. Danijel Tušak, član Županijske skupštine Članak 103, stavak 2. navodi koje djelatnosti Dom zdravlja obuhvaća. Moj komentar je slijedeći: - Smatram da svi liječnici obiteljske medicine, pedijatrijske, ginekološke i stomatološke ambulante trebaju dobiti dozvole za privatne ambulante, a pod Domom zdravlja trebaju biti specijalističke ambulante u kojima bi Dom zdravlja sklapao ugovore sa bolničkim liječnicima te tako približio specijalističke preglede pacijentima i ujedno smanjio liste čekanja u bolnicama. - Te specijalističke ambulante trebaju biti pod županijama koja bi dodatno i plaćala taj rad. Članak 103, stavak 12. navodi da raspored i način rada koordinatora palijativne skrbi i mobilnog palijativnog tima određuje župan. - Smatram da plan rada mora i jedino može određivati ravnatelj Doma zdravlja i sam koordinator palijativnog tima koji je i odgovoran za rad tog tima. Ivan Furlan, v.d. ravnatelj Doma zdravlja Otočac Vezano za izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti vezanih uz reformu zdravstva mišljenja sam da: 1. U Zakonu treba ostaviti mogućnost da se na području jedinice područne regionalne) može osnivati NAJMANJE jedan dom zdravlja, što bi omogućilo da se sukladno potrebama i specifičnostima osnuje više domova zdravlja. Smatram da bi osnivanjem jednog doma zdravlja na području Ličko-senjske županije nastala velika šteta u razvoju primarne zdravstvene zaštite, njezinom sinkroniziranom djelovanju i organizacijskom vođenju. LSŽ je prostorno jako velika, a gradovi u istoj su jako udaljeni i rukovođenje iz jednog udaljenog centra bi bilo teško izvedivo i neprihvatljivo. Svi Domovi zdravlja u našoj županiji imaju svoje specifičnosti i dislocirane područne ambulante, u kojima i nije jednostavno organizirati pružanje zdravstvene zaštite, prijevoz zdravstvenih radnika, čišćenje i grijanje ordinacija itd. Sagledavajući naprijed navedeno, za funkcioniranje zdravstvene zaštite na području Ličko-senjske županije jedino svrsishodno bilo bi zadržavanje postojećeg stanja, jer bi eventualne uštede proizašle iz objedinjavanja domova zdravlja u županiji bile neznatne u razmjeru sa štetnim posljedicama takvog objedinjavanja. 2. Djelatnost sanitetskog prijevoza zbog svojih karakteristika prvenstveno treba na usluzi obiteljskoj medicini i drugim djelatnostima PZZ i najlogičnije je da bude organizirana u sklopu domova zdravlja i „funkcionalno integrirana“ sa drugim djelatnostima primarne zdravstvene zaštite. Djelatnost sanitetskog prijevoza treba biti najizravnije dostupna potrebama pacijenata koji svoje pravo ostvaruju putem ordinacija OM, u organizaciji elastična i prilagodljiva različitim situacijama.. Sanitetski prijevoz služi isključivo primarnoj zdravstvenoj zaštititi te bi njegova organizacija i ustroj trebala ostati na procjeni jedinice područne/regionalne samouprave – županije. Financijski doprinos sanitetskog prijevoza u poslovanju domova zdravlja nije zanemariv te bi se gubitkom tog segmenta domovi zdravlja koji posjeduju sanitetski prijevoz doveli u stanje negativnog poslovanja. Zoran Vidas, ranatelj Doma zdralja Novalja Članak Nacrta PZIDZZZ Članak 10. Tekst Nacrta PZIDZZZ „Iza članka 39. dodaju se članci 39.a, 39.b i 39.c koji glase: Članak 39.c (1) U svrhu provođenja mjera zdravstvene zaštite za povećani broj korisnika zdravstvene zaštite koje se pružaju turistima, može se organizirati rad turističke ambulante. (2) Turistička ambulanta se organizira izvan mreže javne zdravstvene službe. (3) Turističku ambulantu iz stavka 1. ovoga članka može organizirati jedinica područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb, jedinica lokalne samouprave, turistička zajednica, druga pravna i fizička osoba koja obavlja turističku djelatnost, zdravstvena ustanova, trgovačko društvo koje obavlja zdravstvenu djelatnost ili privatni zdravstveni radnik, u skladu sa člankom 11. stavcima 6. i 9. ovoga Zakona. (4) Pravne i fizičke osobe iz stavka 3. ovoga članka dužne su utvrditi i razdoblje rada turističke ambulante tijekom godine. (5) Ministarstvo rješenjem utvrđuje da turistička ambulanta ispunjava normative i standarde u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme. (6) Protiv rješenja iz stavka 5. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom. (7) Normative i standarde u pogledu prostora, radnika i medicinsko-tehničke opreme iz stavka 5. ovoga članka, pravilnikom propisuje ministar uz prethodno pribavljeno mišljenje nadležnih komora. (8) Ako tijelo iz stavka 7. ovoga članka u roku od 30 dana od dana kada je zatraženo ministru ne dostavi mišljenje iz stavka 7. ovoga članka, smatra se da je dalo pozitivno mišljenje.“ Komentar: Izmijeniti stavak 2. članka 39.c. u smislu da se turističke ambulante organiziraju unutar mreže javne zdravstvene službe, odnosno da nositelji EKZO (plave) kartice imaju pravo na usluge pružene u turističkoj ambulanti u okviru dosadašnjeg pokrića koje imaju nositelji EKZO kartice. Na taj način rješava se nekoliko problema koji se događaju tijekom ljetne sezone kod ugovorenih ordinacija: - Problem preopterećenosti ugovorenih ordinacija, koje su u obvezi prihvatiti nositelja EKZO kartice. U turističkim mjestima, tijekom ljetne sezone, u pravilu od 2 – 4 mjeseca, broj turista i nositelja EKZO kartice iznosi i do 10 puta više od stalnih osiguranika. Kako i na koji način da ugovorena ordinacija pruži zadovoljavajuću zdravstvenu uslugu uz 10 puta više osiguranika? - Problem dostupnosti zdravstvene zaštite / usluge za nositelje EKZO kartice. Da bi dobili zdravstvenu zaštitu / uslugu, nositelji EKZO kartice ponekad trebaju čekati i više dana, zbog velikog broja osiguranika koji čekaju na uslugu. - Problem dostupnosti zdravstvene zaštite / usluge za „redovne“ osiguranike. Da bi dobili zdravstvenu zaštitu / uslugu, „redovni“ osiguranici trebaju čekati i više dana, zbog velikog broja osiguranika koji čekaju na uslugu. Članak Nacrta PZIDZZZ Članak 24. Tekst Nacrta PZIDZZZ U članku 102. stavak 2. mijenja se i glasi: „(2) Na području jedinice područne (regionalne) samouprave i Grada Zagreba osniva se jedan dom zdravlja.“. Stavak 3. briše se. Stavak 4. koji postaje stavak 3. mijenja se i glasi: „(3) Zbog specifičnosti pružanja zdravstvene zaštite na pojedinim područjima te na otocima može se osnovati podružnica doma zdravlja.“ Komentar: Stavak 4. članka 102. ne treba mijenjati, ostaviti kao i do sada: „Jedinica područne (regionalne) samouprave može zbog specifičnosti pružanja zdravstvene zaštite osnovati dom zdravlja na otoku“. Ako su osnivači domova zdravlja županije, njima treba ostaviti mogućnost da same odrede broj domova zdravlja na svom području, jer će tako na najbolji mogući način njima upravljati. Treba imati na umu da nisu sve županije jednako razvijene, pa tako ni pojedina naselja unutar županija. Neki gradovi / općine pomažu domove zdravlja s većim iznosima nego što to rade županije. Lokalnoj samoupravi bitno je kakvu zdravstvenu zaštitu imaju njezini stanovnici, pa sukladno tome i pomažu domovima zdravlja. Iz dosadašnjih primjera okrupnjavanja javnih ustanova sigurno je samo, da će se povećati „administracija“ u središtu ustanove. Članak Nacrta PZIDZZZ Članak 25. Tekst Nacrta PZIDZZZ Članak 103. mijenja se i glasi: … (2) Dom zdravlja pruža zdravstvenu zaštitu obavljanjem djelatnosti obiteljske (opće) medicine, dentalne zdravstvene zaštite dentalne tehnike, zdravstvene zaštite žena, zdravstvene zaštite predškolske djece, medicine rada / medicine rada i sporta, logopedije, laboratorijske, radiološke i druge dijagnostike, ljekarničke djelatnosti, fizikalne terapije, patronažne zdravstvene zaštite, zdravstvene njege te palijativne skrbi, kao i obavljanjem specijalističko-konzilijarne djelatnosti. Komentar: Odluku tko će upravljati sanitetskim prijevozom treba prepustiti osnivaču – županiji koja će odluku donijeti nakon detaljne analize pozitivnih i negativnih aspekata doma zdravlja i HMS. Članak Nacrta PZIDZZZ Članak 26. Tekst Nacrta PZIDZZZ Članak 104. mijenja se i glasi: „Iznimno od odredbe članka 36. ovoga Zakona, sanitetski prijevoz mogu obavljati i druge zdravstvene ustanove sukladno uvjetima propisanim pravilnikom iz članka 138. ovoga Zakona.“. Komentar: Uzimajući u obzir stavak 2. članka 25. ovog nacrta i ovog članka (26.), za sanitetski prijevoz može se reći: - Domovi zdravlja nemaju pravo obavljati sanitetski prijevoz, a svi drugi, koji zadovoljavaju uvjete, mogu! Ako znamo da sanitetski prijevoz služi isključivo primarnoj zdravstvenoj zaštiti, koji je smisao i svrha ovog članka? Sandra Ćubelić, ravnateljica Opće bolnice Gospić Člankom 13. predmetnog prijedloga uređuje se prenošenje osnivačkih prava nad općim bolnicama na Republiku Hrvatsku uz odgovarajuće izmjene u odredbama o upravnim vijećima itd., mišljenja smo da izmjene tih odredbi i prenošenje osnivačkih prava neće riješiti financijske probleme u zdravstvu. Usklađivanje s istima samo će produžiti vrijeme reforme, a osim toga lokalne potrebe stanovništva-pacijenata bliže su jedinici područne (regionalne) samouprave nego centralnoj vlasti, gotovo cijelu regulaciju odnosa u zdravstvu već sada ima država, ovo je minimum utjecaja koji bi i dalje trebao ostati u ingerenciji lokalne samouprava koja osim navedenog utjecaja ostaje i bez dosta velike imovinske vrijednosti nekretnine i opreme u koju je ulagala. Dakle, nije ključ reforme u promjeni vlasništva već modela financiranja zdravstva, odgovornosti pacijenta za svoje zdravlje, smjernicama u liječenju te u redefiniranju „košarice“ usluga koje pokriva HZZO, a koje pacijent te cijeni zdravstvenih usluga odnosno zdravstvo treba promatrati u kontekstu gospodarskog stanja u državi i izdvajanja za isto u usporedbi s drugim državama. Cijela reforma je provediva i bez promjena titulara, a ta je stvar od posebnog značenja za manje razvijene županije i one koje su udaljenije od glavnog grada RH. Vezano za noveliranje odredbi o specijalizacijama svakako treba uz navedeno u nacrtu na određeni način utvrditi pregled situacije-napraviti mrežu iz koje je vidljivo gdje ima slobodnih specijalizacija, a gdje ima viška te je na tom mjestu i dalje moguće dobiti specijalizaciju unatoč višku. Osim uvođenja novog načela kvalitete – omogućuje najviši mogući povoljan ishod liječenja, u zakonu treba definirati rokove za provedbene akte kojima bi se navedeni ishodi doista i egzaktno pratili. Vezano za dodatne uvjete koje mora ispunjavati ravnatelj ustanove i njegov zamjenik, čl. 17 predmetnog zakona mišljenja smo da dodatne edukacije trebaju završiti oni kandidati koji nemaju iskustva u upravljačkim strukturama u zdravstvu, a oni koji npr. već dvije godine obavljaju poslove menadžmenta nema smisla da se educiraju za osnove iz područja upravljanja u zdravstvu. U tom kontekstu u članku 85. st. 6 ZZZ za ravnatelja – umjesto „radnog iskustva u struci“ logičnije je propisati uvjet radnog iskustva na rukovodećim funkcijama ili poslovima upravljanja budući da se radi o standardu koji je uvelike zaživio za rukovodeće osoblje u nizu institucija i tvrtki ili vrlo specifično “radno iskustvo u zdravstvu“ ili sve alternativno, a da Upravno vijeće odluči. Vezano za kategorizaciju odnosno nivo zdravstvene ustanove treba definirati članak kojim bi se utvrdili rokovi za provedbene akte kojima bi se uredila materija vezano uz provođenje postupaka i pretraga, da se jednostavniji postupci i pretrage provode u ustanovama niže kategorije, a nikako istovremeno i mogućnost u najvišima kategorijama ustanova, te tako dovode do stvaranja liste čekanja za kompliciranije zahvate. Neobično je bitno za stabilizaciju zdravstvenog sustava poštivanje načela supsidijarnosti koje je za sada deklarativno obzirno da pacijenti usluge razine primarne zdravstvene zaštite obavljaju u bolničkim OHBP-ima čime se bespotrebno povećava potrošnja bolnica te je stoga nužno vratiti pacijente na liječenje i obradu u domove zdravlja i hitnu medicinu, također zalažemo se za praćenje ishoda liječenja i osnivanja centara izvrsnosti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
116 Ličko-senjska županija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Ernest Petry, Župan Ličko-senjske županije Slijedom objavljenog predmetnog e-Savjetovanja na Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti (u daljnjem tekstu: Zakon) iznosimo opće komentare, kako slijedi: - U Nacrtu Zakona člankom 13. uređuje se prenošenje osnivačkih prava nad općim bolnicama, a člankom 14. osnivanje jednog doma zdravlja na području jedinice područne (regionalne) samouprave. Predložene izmjene Zakona u smislu nove reorganizacije su dobre ukoliko je promjena vlasništva u cilju efikasnijeg rješavanja financijske stabilnosti zdravstvenih ustanova kojih je do sada županija bila osnivač. Isto tako treba uzeti u obzir specifičnost pojedinih područja, kao što je i Ličko-senjska županija u pogledu prostora, odnosno prostorno najveće Županije, s najvećim brojem staračkog stanovništva, velikom disperzijom i udaljenosti, ne malim brojem otoka, kojim se omogućuje osnivanje doma zdravlja na otoku, zbog specifičnosti pružanja zdravstvene zaštite. - Izmjena članka 104. odredbom članka 26. Nacrta, kojim se predviđa mogućnost izdvajanja sanitetskog prijevoza iz primarne zdravstvene zaštite (doma zdravlja) treba preispitati budući bi istim to oslabilo prihode domova, koji nisu s te osnove zanemarivi (i do 2 mil kn). - Vezano za uvjete ravnatelja i njegovog zamjenika i pomoćnika zdravstvene ustanove člankom 17. Nacrta Zakona i dodatne edukacije za upravljanje ustanovom treba sagledati s osnova radnog iskustva na rukovodećim funkcijama. - Člankom 43. novelacijom odredbe o odobravanju specijalizacije uvođenjem novoga uvjeta za doktore medicine, jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti treba sagledati s obzirom na mogućnost zadržavanja mladih liječnika na specifičnim područjima, te bržeg uvođenja u tržište rada. Shodno prethodno navedenom, svaka izmjena Zakona o zdravstvenoj zaštiti (reforma zdravstva) treba imati za svrhu i cilj kvalitetu pružanja zdravstvene usluge koja je dostupna svima bez obzira u kojem području RH živjeli. Isto tako mora osigurati ostanak mladih liječnika na području RH i u zdravstvenim ustanovama, koje bez obzira na situaciju prate dostignuća moderne tehnologije i edukacije. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
117 IVONA ABRAMOVIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kao edukacijski rehabilitator zaposlen u zdravstvu u potpunosti podržavam stav i komentare Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora, Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta te Komora i Društava naših srodnih djelatnosti (psihologa, socijalnih pedagoga i dr.). Podržavam sljedeće izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti: Dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, edukacijski rehabilitatori ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ Visokoškolsko obrazovanje edukacijskih rehabilitatora uključuje niz kolegija iz područja temeljnih i kliničkih medicinskih znanosti, kao i kliničkih praksi, koje osposobljava edukacijske rehabilitatore koji djeluju u sustavu zdravstva u pružanju zdravstvene zaštite stanovništva te svoja stečena znanja i izlazne kompetencije koriste u procesu dijagnostike i liječenja (rehabilitacije). Ako se gleda sama klasifikacija djelatnosti, prema informacijama Državnog zavoda za statistiku, prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007. koja je stupila na snagu 01.01.2008. te je i dalje na snazi, defektološka (edukacijsko-rehabilitacijska) djelatnost razvrstava se u razred 86.90 Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite. Edukacijski rehabilitatori provode zdravstvenu zaštitu u skladu s člankom 4. i prema aktualnom Planu i programu mjera zdravstvene zaštite 2020.- 2022. edukacijski rehabilitatori se navode kao izvršitelji čak 73 mjere zdravstvene zaštite i kao suradnici u izvršavanju 30 mjera zdravstvene zaštite. Većinski su kao izvršitelji i suradnici prepoznati na području psihijatrije, dječje i adolescentne psihijatrije te na području zaštite mentalnog zdravlja i prevencije ovisnosti. Izuzev toga, postoji niz mjera zdravstvene zaštite na području prevencije, dijagnostike, rehabilitacije i liječenja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom koje provode, ali nisu navedeni kao izvršitelji, niti kao suradnici (19 mjera zdravstvene zaštite), kao i niz mjera koje provode, a koje nisu obuhvaćene Planom i programom mjera zdravstvene zaštite. Edukacijski rehabilitatori su stručnjaci koji sudjeluju u timskoj dijagnostici, liječenju, habilitaciji i rehabilitaciji pacijenata - djece s neurorazvojnim čimbenicima rizika i simptomima rizika; djece, mladih i odraslih osoba s: intelektualnim teškoćama, teškoćama učenja, ADHD-om, poremećajem iz spektra autizma (PSA), višestrukim teškoćama, motoričkim poremećajima, kroničnim bolestima, teškoćama vizualne percepcije; slijepe, slabovidne i gluhoslijepe djece, mladih i odraslih; kao i njihovog okruženja. U sustavu zdravstva neophodni su u dijagnostičkom procesu svih razvojnih teškoća prema MKB-10, kroz primarnu, sekundarnu i tercijarnu razinu zdravstvene zaštite u Republici Hrvatskoj. Dopunu članka 30., stavka 2., na način da glasi: „Zdravstvena zaštita na primarnoj razini pruža se kroz djelatnosti: obiteljske (opće) medicine; zdravstvene zaštite predškolske djece; školske i adolescentne medicine u vidu preventivno-odgojnih i specifičnih mjera za zdravstvenu zaštitu školske djece i studenata; javnog zdravstva; zdravstvene zaštite žena; dentalne zdravstvene zaštite; dentalnih laboratorija; higijensko-epidemiološke zdravstvene zaštite; medicine rada/medicine rada i sporta; zaštite mentalnog zdravlja, izvanbolničkog liječenja mentalnih bolesti i poremećaja, uključujući ovisnosti; logopedije; patronažne zdravstvene zaštite; zdravstvene njege u kući; primaljske skrbi; fizikalne terapije; radne terapije; hitne medicine; sanitetskog prijevoza; palijativne skrbi; ljekarništva; radiološke dijagnostike; laboratorijske dijagnostike; telemedicine; zdravstvene ekologije; sanitarnog inženjerstva; edukacijske rehabilitacije“. Također predlažemo dopunu članka 32., stavka 2. na način da glasi: „Iznimno od članka 30. stavka 2. podstavaka 9., 11., 15., 19. i 26. ovoga Zakona, djelatnosti medicine rada/medicine rada i sporta, logopedije, fizikalne terapije, palijativne skrbi i edukacijske rehabilitacije mogu se obavljati i na sekundarnoj razini.“ Dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“, „edukacijsko-rehabilitacijske djelatnosti“ znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenja podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa, kliničkih psihologa, edukacijskih rehabilitatora, poglavito u zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, u području školske i adolescentne medicine te u području zaštite mentalnog zdravlja sve u cilju prevencije primarnih i zdravstvenih teškoća djece s neurorazvojnim čimbenicima i simptomima rizika, djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatska komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“ te zarez i riječi “Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora”. Kroz priloženu argumentaciju vidljivo je kako rad i usluge koje pruža edukacijski rehabilitator u zdravstvu prelaze ulogu suradnika u zdravstvu te stoga predlažemo da se u izmjenu Zakona o zdravstvenoj zaštiti uvrsti edukacijske rehabilitatore kao zdravstvene radnike te se na taj način omogući ostvarivanje šifre djelatnosti edukacijske rehabilitacije u svrhu poboljšanja sustava zdravstvene zaštite i interesa djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom." Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
118 Željka Bogović Žabkar NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Prijedlozi Strukovnog razreda za zdravstvenu radiološko-tehnološku djelatnost Hrvatske komore zdravstvenih radnika Predlaže se u čl. 46. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izmjena st. 3. tako da isti glasi: "Odredbe ovoga Zakona koje se odnose na ordinacije odgovarajuće se primjenjuju na medicinsko-biokemijske laboratorije, privatne prakse za zdravstvenu njegu u kući, privatne prakse fizioterapeuta, privatne prakse primalja, privatne prakse dentalnih tehničara, privatne prakse sanitarnih inženjera, privatne prakse radnih terapeuta, privatne prakse radioloških tehnologa i ljekarne u kojoj se obavlja ljekarnička djelatnost kao privatna praksa." Obrazloženje: Utvrđuje se mogućnost obavljanja privatne prakse za radiološke tehnologe (stručni/sveučilišni prvostupnici radiološke tehnologije i magistri radiološke tehnologije) Predlaže se u čl. 49. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izmjena st. 1. tako da isti glasi: Zdravstveni radnik prvostupnik i zdravstveni radnik koji je stekao kvalifikaciju završetkom srednjoškolskog obrazovanja mogu, sukladno posebnom zakonu kojim se uređuju profesije u zdravstvu, obavljati privatnu praksu iz svoje kvalifikacije stečene obrazovanjem, i to: – medicinske sestre / medicinski tehničari – primalje – fizioterapeuti – dentalni tehničari – radni terapeuti - radiološki tehnolog . iza stavka 3. dodaje se stavak 4 koji glasi: „(4) Radiološki tehnolozi (stručni/sveučilišni prvostupnici radiološke tehnologije i magistri radiološke tehnologije) iz stavka 1. podstavka 1. ovoga članka poslove zdravstvene radiološko-tehnološke djelatnosti obavljaju samostalno sukladno normativima i standardima za obavljanje privatne prakse uz osiguranje izrade radiološkog nalaza od strane doktora - radiologa (telemedicina). Stavci 4,5,6,7 postaju stavci 5,6,7,8. Obrazloženje: Utvrđuje se mogućnost obavljanja privatne prakse za radiološke tehnologe (stručni/sveučilišni prvostupnici radiološke tehnologije i magistri radiološke tehnologije). Očitavanje radioloških nalaza od strane doktora – radiologa u privatnoj praksi ili kroz sustav telemedicine. Predlaže se izmjena čl. 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) tako da isti glasi: "Hrvatska liječnička komora, Hrvatska komora dentalne medicine, Hrvatska ljekarnička komora, Hrvatska komora medicinskih biokemičara, Hrvatska komora medicinskih sestara, Hrvatska komora primalja, Hrvatska komora fizioterapeuta, Hrvatska komora zdravstvenih radnika, Hrvatska komora radioloških tehnologa i ostale komore u zdravstvu (u daljnjem tekstu: komore) strukovne su organizacije zdravstvenih radnika sa statusom pravne osobe." Obrazloženje: Utvrđuje se osnivanje Hrvatske komore radioloških tehnologa (kroz donošenje izmjena i dopuna Zakona o djelatnostima u zdravstvu ili strukovnog zakona utvrditi će se postupak i rokovi izdvajanja Strukovnog razreda za zdravstvenu radiološko-tehnološku djelatnost iz Hrvatske komore zdravstvenih radnika te osnivanje Hrvatske komore radioloških tehnologa). Hrvatska komora zdravstvenih radnika iz čl. 239. ZZZ jedina je komora u sustavu zdravstva koja okuplja četiri struke. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
119 MIRJANA KUČINA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Mirjana Kučina Dopredsjednica Hrvatske komore zdravstvenih radnika Voditeljica Strukovnog razreda za djelatnost radne terapije Slijedom otvorenog javnog savjetovanja o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti dostavljamo vam prijedlog izmjene i dopune članka 174. koji se odnosi na pripravnički staž zdravstvenih radnika. U dijelu koji se odnosi na pripravnički staž dodati: Pripravnici prvostupnici radne terapije obavljaju cjeline Plana i programa pripravničkog staža u ustanovama koje osiguravaju provedbu djelatnosti radne terapije i izvan sustava zdravstvene zaštite, s tim da su obvezni proći sve cjeline utvrđene Planom i programom pripravničkog staža.Pripravnici prvostupnici radne terapije stručni ispit polažu u Ministarstvu zdravstva. Obrazloženje: Stručni prvostupnici radne terapije mogu svoju djelatnost provoditi i izvan sustava zdravstvene zaštite, pod uvjetima iz članaka 45. i 46.Zakona o djelatnostima u zdravstvu (NN87/09).Smatramo važnim da se pripravnički staž obavlja u ustanovama u kojima se provodi djelatnost radne terapije, bez obzira kojem sektor pripadaju, s tim da se stručni ispit polaže nadležnom Ministarstvu zdravstva. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
120 Matica umirovljenika Hrvatske NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Poštovani, Slijedom otvorenog javnog savjetovanja o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti dostavljamo vam primjedbe i prijedloge, kako slijedi: Matica umirovljenika Hrvatske u reformi zdravstvene skrbi zalaže se za ostvarenje sljedećih ciljeva: - ostvarivanje primjerene zdravstvene skrbi za umirovljenike i starije osobe, osobito samaca i onih čiji su prihodi ispod ili na granici siromaštva, - ravnomjernu i jednako dostupnu zdravstvenu skrb osobito starijim osiguranicima na ruralnim područjima Hrvatske, posebice u ruralnim područjima i otocima, - poboljšanje zdravstvene skrbi za starije osobe smještene u ustanovama socijalne skrbi, - omogućavanje i poticanje razvoja zdravstvenog turizma kojim će Hrvatska postati međunarodno prepoznatljiva destinacija što je moguće postići razvojem pružanja zdravstvenih usluga i usluga socijalne skrbi u dijelu smještajne skrbi starijim osobama (osobito stranim građanima) te proširenjem zdravstvenih usluga na stomatološke, ortopedske, sportske, estetsku kirurgiju, osobni rast i razvoj, tretmane protiv pretilosti i sl., - osiguranje i dostupnost palijativne skrbi za sve kojima je potrebna, - osiguranje dostupnosti određenog broja kreveta za osobe u terminalnoj fazi bolesti (hospicija), primjerice određeni postotak kreveta u svakoj općoj bolnici ili stacionaru namijeniti za te potrebe, - prihvaćanje i uređenje uloge nezdravstvenih struka koje mogu biti značajni rehabilitatori i dati doprinos prevenciji i očuvanju preostalog zdravlja (logopedi, edukacijski rehabilitatori, socijalni radnici, psiholozi,), - omogućavanje rada liječnicima, koji to mogu i žele, nakon 65. godina života, - osmišljavanje poticaja mladim liječnicima za rad u ruralnim sredinama i u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, umjesto prisile i kažnjavanja, - omogućavanje nad standarda osiguranicima koji to žele i mogu financirati. Slijedom navedenih ciljeva na tekstove nacrta zakona predlažemo slijedeće, u odnosu na : Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti I. U vezi s člankom 8. i glavom III: Zdravstveni turizam predlažemo fleksibilnije uređenje toga područja te povezivanje ne samo s propisima iz područja turizma, već i sporta, socijalne skrbi, ugostiteljstva i sl. kako bi se u većoj mjeri iskoristili potencijali Hrvatske za ostvarivanje zdravstvenih usluga i usluga socijalne skrbi u dijelu smještajne skrbi starijim osobama (osobito stranim građanima) te proširenjem zdravstvenih usluga na stomatološke, ortopedske, sportske, estetsku kirurgiju, osobni rast i razvoj, tretmane protiv pretilosti i sl., II. U članku 25. kojim se mijenja članak 103. predlažemo da se u: - stavku 3. doda da dom zdravlja zdravstvenu njegu u kući i fizikalnu terapiju u kući može obavljati i u domu socijalne skrbi i u udomiteljskoj obitelji. Time bi se osigurala zdravstvena zaštita i osiguranicima koji nisu u vlastitom domu, a ujedno bi se poboljšala zdravstvena skrb i indirektno kontrola skrbi o osobama na smještajnoj socijalnoj skrbi. - u stavku 15. predlažemo da se domu zdravlja omogući organiziranje stacionara za pružanje palijativne skrbi (hospicija). Na taj način bi se zaokružilo ostvarivanje zdravstvene zaštite od rođenja do smrti, a osim toga primjerena zdravstvena skrb mnogim osiguranicima u terminalnoj fazi bolesti ne može se pružati u vlastitom domu, - III. U vezi s člankom 43. kojim se propisuju uvjeti odobravanja specijalizacije predlažemo da se razmotre načini poticanja i nagrađivanja doktora medicine koji prije toga određeno vrijeme odrade u ruralnim sredinama, odnosno na otocima te da se tim doktorima medicine da prednost pri odobravanju i izboru vrste specijalizacije. IV. U članku 29. predlažemo dodati novi stavak koji glasi : „Opća bolnica 10% posteljnih kapaciteta osigurava za pružanje smještajne palijativne skrbi (hospicija).“ Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
121 MIRJANA KUČINA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Dopredsjednica Hrvatske komore zdravstvenih radnika Voditeljica Strukovnog razreda za djelatnost radne terapije Zdravstveni radnici iz članka 47. ovoga Zakona mogu imati samo jednu ordinaciju, ljekarnu ili medicinsko-biokemijski laboratorij, a zdravstveni radnici iz članka 49. ovoga Zakona samo jednu privatnu praksu u svojoj struci. Ograničenje iz stavka 3. članka 54 ne odnosi se na magistre farmacije, fizioterapeute te na dentalne tehničare koji obavljaju privatnu praksu. Potrebno u stavku 3.članka 54 dodati RADNI TERAPEUTI. Obrazloženje: Zbog specifičnosti u provođenju djelatnosti radne terapije, potrebno je dodati i radne terapeute. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
122 Dan Kudelić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
123 Borna Rupčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
124 Sanja Dokoza Matejčić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Podržavam prijedloge i primjedbe KOHOM-a. Istaknula bih one koje se odnose na rad u HMP-u "u izvanrednim okolnostima, na zahtjev, izvan radnog mjesta" bez jasnog kriterija tko zašto kada i kud zove- nepoštivanje ovog vuče ogromnu kaznu. Ne slažem se s obaveznom mirovinom sa 65 g. Ovakav zakon neće ojačati PZZ nego ju gura u propast. Nema rasterećenja administracije, nema trećeg člana tima, nema smanjenja broja osiguranika po timu, nema trajne edukacije, nema pristojnih primanja.. Ali ima robovlasničkog odnosa. Ima kažnjavanja i omalovažavanja već dovoljno izmrcvarene obiteljske medicine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
125 Laura Vuglec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
126 Kristijan Medarić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
127 Domagoj Blažević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Petar Šain 06.11.2022 19:110 0 U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
128 UDRUGA DENTALNIH TEHNIČARA REPUBLIKE HRVATSKE NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Podržavamo jako i pravedno javno zdravstvo koje će funkcionirati na dobrobit zaposlenika i pacijenata i smatramo Solidarni javni zdravstveni sustav najdragocjenijim i najhumanijim civilizacijskim dosegom. Dentalni tehničari su kao i pacijenti kolateralne žrtve nakaradne privatizacije kojoj je samo bitan profit i kojom lobisti tajkunizacije zbog vlastitih interesa i profita uništavaju i "melju" sve pred sobom u nastojanju da se dokopaju što više novca iz Solidarnog javnog zdravstvenog sustava (koji im služi kao bankomat iz kojeg grabe kad im se i koliko prohtije), a taj cilj ne bira sredstva. Takva praksa je i dovela do urušavanja zdravstvenog sustava. Zbog toga u potpunosti podržavamo prijedloge UHP (Udruga hrvatskih pacijenata) od 26.10.2021.g. i iznosimo ih u izvornom obliku: "1. Po svaku cijenu mora se sačuvati naše opće dobro - Solidarni javni zdravstveni sustav ( SJZS) jer je on najdragocjeniji i najhumaniji proizvod u povijesti civilizacije i nema alternativu. Molimo Vas, nemojte dopustiti da nas ti neki pohlepni lobisti tajkunizacije ( privatizacije) našeg općeg dobra SJZS, vraćaju u mrak privatnog zdravstva iz 19.st. u kojem je zdravlje bilo roba kao npr. cipele, odijelo ili drugo, pa ako imaš novca - kupi se i liječi, a ako nemaš novca - trpi i pati čekajući zakon biologije. To je potpuno neprihvatljivo u civilizaciji 21.st. 2. Cijelo poslovanje u SJZS staviti javno dostupnim na internetu. Treba detaljno svaki račun staviti javno na internet i to za svaku lipu po plaćenim računima, za svaki pojedini račun koji se plaća iz našeg solidarnog novca putem HZZO-a. To je tehnički moguće učiniti a da se pri tome strogo poštuju sva pravila o zaštiti podataka pacijenata. 3. Na jednom mjestu objediniti i centralizirati svu javnu nabavu za cijeli SJZS i podatke učiniti javno dostupnima na transparentan način. 4. Zabraniti miješanje praksi i omogućiti onima koji sada miješaju prakse da biraju hoće li raditi u SJZS ili privatnom zdravstvu. Privatno zdravstvo neka se razvija privatnim kapitalom na tržištu. 5. Depolitizirati javno zdravstvo ( kao što je to učinjeno s vojskom i policijom ). Zdravstvo je prevažno da bi bilo stranačka igračka i mjesto stranačkog uhljebljivanja. 6. Javno na internetu prikazati kada na vrijeme i koliko država uplaćuje svojih obveza prema solidarnom HZZO. 7. Izgraditi vlastite, državne, neprofitne tvornice generičkih lijekova koje bi imale velikog značaja po nacionalnu sigurnost pri svakoj malo većoj krizi i trajno nas riješile moguće korupcije i nepotrebne potrošnje koje su posljedice profitne proizvodnje lijekova. 8. Osnovati neovisni specijalizirani zdravstveni USKOK koji bi se bavio isključivo solidarnim javnim zdravstvom ( tko, koliko i što radi, kako se troše solidarni novci u SJZS i slično). Na ovaj način bi potakli odgovornost svakog pojedinca ( i oboljelih i zaposlenika) u sustavu. 9. Hitno propisati u kojim rokovima se mora dobiti svaka pojedina dijagnostička i druge usluge u SJZS. Bez jasno definiranih rokova u SJZS upitna je i dostupnost na liječenje u trenutku potreba, što može biti znak za preusmjeravanje oboljelih iz SJZS u privatno zdravstvo. 10. Uvesti da uz otpusno pismo oboljeli mora dobiti i specificiran račun prilikom otpusta iz zdravstvene ustanove. S otpusnim pismom i tim računom oboljeli se mora javiti svom liječniku u PZZ koji mu je i izdao uputnicu za liječenje. 11. Uvesti izdavanje računa za svaku uslugu koja se naplaćuje u SJZS ( npr. u PZZ stomatologiji, ginekologiji,.. itd.) Javno objaviti kako ti računi moraju izgledati i na taj način educirati sve nas, a onda propisati povrat poreza za usluge liječenja koje oboljeli mora plaćati u SJZS iz svog džepa. Uvođenjem povrata poreza za plaćene usluge u solidarnom javnom zdravstvu smanjila bi se siva ekonomija, a oboljeli bi bili motivirani za povrat novca....itd. 12. Pitamo Vas kako se formiraju cijene lijekova u Hrvatskoj? Na primjer, navodno je nedavno gospodin Šprajc javno iznio da je cijena lijeka Sumameda u Hrvatskoj 75 kn, u Sloveniji 61 kn, a u BIH 51 kn. ( taj podatak su mi javili, a nisam ga mogao provjeriti - ako je netočan, ispričavam se!). Pitamo Vas kako je moguće da je Sumamed skuplji u Hrvatskoj nego u bogatijoj Sloveniji? Pitamo Vas na koji način se formiraju cijene lijekova u Hrvatskoj? Predlažemo Vam da za formiranje cijena lijekova u Hrvatskoj uzmete referentne cijene lijekova u Sloveniji, Mađarskoj, BIH, Srbiji i onda formirajte cijene lijekova u Hrvatskoj. 13. Zabraniti smanjenje trenutnih prava osiguranika HZZO-a koji imaju osnovno i dopunsko osiguranje. Za sve osiguranike HZZO-a, na načelu solidarnosti zdravstvena usluga mora biti dostupna u trenutku potrebe na zlatnom standardu, a po odluci savjesnih, odgovornih, solidarnih i humanih zdravstvenih djelatnika. Mnogi koji poznaju poslovanje u SJZS kažu da novca , cca 27 milijardi kn, ima dovoljno, ali se mora reformirati sustav upravljanja s tim novcem i uvesti i osobnu odgovornost na svim razinama. " Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
129 KRISTINA TOMAK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
130 Rudika Gmajnič NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Nakon skandalozne ministrove izjave kako odlični studenti, pa još i znanstveno aktivni neeć morati na "robiju" od jedne godine u PZZ,ne znam koji bi komentar napisao, a da bude pristojno. Zar netko doista misli da će mladi liječnici pokrpati nedostatak liječnika u OM? Pa koju poruku šaljete građanima? Za vas su dobri i loši studenti bez radnog iskustva. Gdje su nestale floskule o PZZ kao temelju zdravstvenog sustava? A koju poruku šaljete studentima medicine? Ako ste loši i nitko vas neće uvijek ima mjesta u OM. Hitno kroz sustav DTP-a koji jamči raspon rada i kontrolu kvalitete, osigurajte da OM zaista odradi 80% potreba gtađana. Osloboditi čete 5- 6 miljardi kuna godišnje ( izračunali ekonomisti) i dobiti ono što i prosječni zdravstveni sustavi omoguomogućavaju: kvalitetu, dostupnost i ravnopravnost za sve građene kojima ste ministar. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
131 Zrinka Marušić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U potpunosti se slažem i podržavam prijedloge KoHOM-a iznesene u ovom e-savjetovanju. Smatram da ovakav Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenoj zaštiti ne pridonosi jačanju obiteljske medicine i primarne zdravstvene zaštite u Hrvatskoj. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
132 KLARA ŠERER NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
133 Vedran Jakšić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. . Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
134 Petar Šain NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
135 AFAN ALIŠIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NIKOME NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Smatram da bi svakom studentu svakog medicinskog fakulteta u Republici Hrvatskoj trebala biti pružena potpuno slobodna mogućnost izbora i opredjeljenja za opciju koja mu/joj najviše odgovara kako je već navedeno u ovom komentaru, neovisno o parametrima akademskog uspjeha poput prosjeka ocjena, broja znanstvenih publikacija i sl. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
136 Iva Topić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
137 Bartul Vuković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Student sam 5. godine medicine i razočaran sam predloženim promjenama u vidu "prisilnog rada" nakon završenih 6 godina fakulteta. Mislim da je trenutna situacija nakon fakulteta prihvatljiva i daje studentima izbor, ako se netko osjeća spremno za rad može odmah početi raditi, a ako ne onda može ići na sekundarijat i tu dobiti sigurnost u sebe. Mislim da se većina nas želi osamostaliti, početi samostalno raditi što prije i nitko ne želi raditi za ispodprosječnu plaću nakon toliko dugo studiranja. Ova promjena nam i odgađa vrijeme za traženje specijalizacije pa se može dogoditi da nam se željena specijalizacija raspiše, a ne možemo se prijaviti do sljedećeg raspisivanja. Ako već želite da studenti rade u PZZ možete povećati broj bodova koje rad u PZZ daje na natječaju za specijalizaciju. Ovako ispada kao da želite da odemo u inozemstvo . Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
138 Hrvatsko Psihijatrijsko Društvo NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Hrvatsko Psihijatrijsko Društvo donosi sljedeći komentar: Prema Nacionalnoj razvojnoj strategiji Republike Hrvatske do 2030. godine, strateški cilj 5 jasno se navodi da 1. Horizontalno će se u sustavu zdravstva razvijati sustavi integracije preventivne medicine, kurativne medicine i ljekarničke skrbi s rehabilitacijom i palijativnom skrbi. Intervencije će se aktivno koordinirati sa socijalnom skrbi i drugim dionicima koji podržavaju skrb u kući i zajednici, po modelu 24 dostupnosti kroz sve dane u godini. Vertikalno će se u sustavu koordinirati skrb s konzilijarnim, stacionarnim i jednodnevnim intervencijama u bolnicama kako bi se građanima osigurala primjerena skrb što bliže mjestu stanovanja. Kontinuitet i kvaliteta dugotrajne skrbi osigurat će se koordinacijom i integracijom svih dionika u zdravstvu i socijalnoj skrbi 2. Prioriteti politike na području zdravstva i zdravstvene skrbi: -modernizacija zdravstvenih usluga jačanjem primarne zdravstvene zaštite i razvojem modernog bolničkog sustava te njihovim povezivanjem -unaprjeđenje odgovora na krizne situacije u zdravstvenom sustavu -unaprjeđenje zdravstvene zaštite za ranjive skupine Kao društvo podržavamo referiranje na navedeno Strategiju, ali također predlažemo referiranje i na druge relevantne dokument, uključujući i Nacionalni plan razvoja zdravstva za razdoblje od 2021. do 2027. godine, u kojem se jasno definira (strateški cilj 5) da su „Temeljem tako utvrđenih potreba te provedenog mapiranja zdravstvenih potreba i konzultacija definirani su sljedeći prioriteti politike na području zdravstva i zdravstvene skrbi: -koordinacija i integracija sa sustavom socijalne skrbi te razvoj svih oblika potrebne dugotrajne skrbi kako bi se osiguralo načelo 24/7/365 - modernizacija zdravstvenih usluga jačanjem primarne zdravstvene zaštite i razvojem modernog bolničkog sustava te njihovim povezivanjem Pod unaprjeđenje zdravstvenog sustava jasno se navodi da je potrebno -formiranje različitih oblika multidisciplinarnih timova (ljekarnička skrb, nutricionizam, mentalno zdravlje, programi promocije zdravlja i prevencije bolesti, palijativna skrb itd.)“ -omogućiti poslovnu fleksibilnost u organizaciji zdravstvene zaštite unutar sustava te suradnju s ustanovama specijalističko-konzilijarnih djelatnosti. Pri tome kao ključne kriterije uzimati dobrobit pacijenata (dostupnost i kvaliteta skrbi) te održivost modela skrbi u specifičnim okolnostima na lokalnoj razini, ¬uspostaviti koordinaciju i integraciju zdravstvene zaštite sa socijalnom skrbi na razini skrbi u kući i u zajednici, •kao poseban program razvijati modele dugotrajne skrbi koji će se ovisno o vrsti i intenzitetu zdravstvenog problema provoditi u kući, ustanovi socijalne skrbi ili zdravstvenoj ustanovi, ali u kontinuitetu, koordinirano i s cjelovitim pristupom koji osigurava skrb po modelu 24/7/365. Sukladno navedenim dokumentima, kao i Planom i programom mjera zdravstvene zaštite 2020. – 2022. Ministarstva zdravstva objavljenom u NN 142/2020 21.12.2020. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2020_12_142_2753.html poglavlju 4.3. ZAŠTITA MENTALNOG ZDRAVLJA predlažemo da jedan od ciljeva zakona bude i jasna definicija organizacije multidisciplinarnih timova sastavljenih od zdravstvenih djelatnika, socijalnih radnika, psihologa i stručnjaka po iskustvu za provođenja kurative i rehabilitacije u kući u svrhu pružanja skrbi za ljude koji boluju od mentalnih poremećaja, na svim primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini zdravstvene zaštite. Naime, u tom dokumentu pod 4.3.4.,su navedeni izvršitelji prema takvom organizacijskom modelu (a to su mobilni psihosocijalni timovi, nevladine organizacije, sustav socijalne skrbi, lokalna zajednica u suradnji s ministarstvom nadležnom za zdravstvo, ministarstvom nadležnom za socijalnu skrb i ministarstvom nadležnom za rad, službe za mentalno zdravlje županijskih zavoda za javno zdravstvo. Iz toga je razvidno da model psihijatrijske skrbi putem mobilnih timova u zajednici upravo zadovoljava navedene prioritete u Strategiji na koju se ovaj Zakon poziva, te predlažemo to u zakonu i definirati. Nadalje, liječenje putem mobilnih timova pokazalo se i izrazito značajnim za sve ljude kojima je bilo potrebna pomoć nakon potresa u Petrinji 29.12.2020, kada je putem mobilnih timova u razdoblju od 4. siječnja 2021 do 1. kolovoza 2021 učinjeno 758 intervencija za ljude iz područja Sisačko-moslovačke županije. Od toga, 81% intervencija bila su radi poremećaja uzrokovanih stresom, 9,3% za osobe oboljele od težih psihičkih bolesti, a 6,1% kao pomoć oboljelima od demencije, alkoholizma, nesanice, intelektualnih poteškoća, te poremećaja s početkom u dječjoj dobi (Izvor: https://www.frontiersin.org/articles/10.3389/fpsyt.2021.795661/full). To je u skladu s prioritetom Nacionale razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine • unaprjeđenje odgovora na krizne situacije u zdravstvenom sustavu • unaprjeđenje zdravstvene zaštite za ranjive skupine Stoga predlažemo 1. uvođenje novog stava ili članka koji definira mobilni tim za provođenje psihijatrijske skrbi u zajednici, sukladno Planom i programom mjera zdravstvene zaštite 2020. – 2022. Ministarstva zdravstva objavljenom u NN 142/2020 21.12.2020. https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2020_12_142_2753.html sa sljedećim tekstom: Multidisciplinarni mobilni tim za psihijatrijsku skrb na području kurative i rehabilitacije uključuje minimalno specijalističko-konzilijarnu skrb te može provoditi u suradnji s liječnicima obiteljske medicine, kliničkim psihologom, socijalnim pedagogom, edukatorom/ rehabilitatorom, prvostupnikom radne terapije, socijalnim radnikom i stručnjacima po iskustvu (pomagač laik) s izobrazbom iz potrebne metode, a fleksibilno može uključivati i stručnjake drugih profila, u skladu s potrebama u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, nevladinim organizacijama, sustavom socijalne skrbi, sustavom ministarstva pravosuđa. Mobilni timovi se osnivaju u okviru specijalističko-konzilijarne zaštite za psihijatrijsko liječenje Mobilne timove može osnovati: svaka ustanova koja ima specijalističko konzilijarnu djelatnost zaštite mentalnog zdravlja Tekst može nadopuniti članak 21 postojećeg ZZZ https://www.zakon.hr/z/190/Zakon-o-zdravstvenoj-za%C5%A1titi Također članak članak 33, stavak 2, na način da se promjeni tekst u: Specijalističko-konzilijarna skrb iz stavka 1 može se obavljati u dnevnoj bolnici, domu zdravlja i putem mobilnog tima za psihijatrijsku skrb. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
139 Dom zdravlja Splitsko-dalmatinske županije NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Potrebno je mijenjanje i još nekih drugih članaka Zakona i to slijedećih: Članak 162. - dodavanje slijedećih stavaka: (1a) Za rad na potpomognutom području ili području s razvojnim potrebama radnici mogu ostvariti dodatak na plaću. (4)Mjerila utvrđivanja natprosječnih rezultata rada i način isplate dodatka za natprosječne rezultate rada radnika iz stavka 1.a. ovoga članka uređuje jedinica područne (regionalne) samouprave odlukom. Članak 188. i 190. u stavcima 1. iza riječi "jedne proračunske osnovice" dodati "odnosno tri proračunske osnovice za svaki mjesec koji specijalizant nije obavljao specijalizaciju u matičnoj Ustanovi" Članak 262. dodati slijedeće stavke: (1.a) U slučaju prestanka rada svih zdravstvenih radnika iz članka 261.stavka 5. ovog Zakona koji obavljaju djelatnost u privatnoj praksi u svom prostoru ili na osnovu zakupa u prostoru koji nije u vlasništvu doma zdravlja ili ljekarničke zdravstvene ustanove odnosno s kojim dom zdravlja ili ljekarnička zdravstvena ustanova ne raspolaže temeljem valjanog dokaza o pravu raspolaganja prostorom mjesto u mreži vraća/daje se domu zdravlja odnosno ljekarničkoj zdravstvenoj ustanovi. (5.a) Ako zakupcu iz članka 261. stavka 5. ovoga Zakona odnosno svim zakupcima u jedinici zakupa prestane pravo obavljanja privatne prakse sukladno članku 66. ovoga Zakona, ugovore o radu zdravstvenih radnika u timu tog/tih zdravstvenih radnika prenose se na dom zdravlja odnosno ljekarničku zdravstvenu ustanovu u okvirima propisanog kadrovskog normativa. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
140 Antonela Joza NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
141 Snježana Grgić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti (NN 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) Čl5. Stavak 1. Svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja Stavak 3. Nitko ne smije ugroziti zdravlje drugih Čl.155 Stavak1. Zdravstveni radnici su osobe koje imaju obrazovanje zdravstvenog usmjerenja i neposredno u vidu zanimanja pružaju zdravstvenu zaštitu stanovništvu. Stavak 2. Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja. Zdravstveni radnici osposobljavaju se školovanjem u punoj nastavnoj satnici teorijske i praktične nastave, kojom se postižu ishodi učenja i stječu kompetencije. Stavak 3. Obaveza je zdravstvenih radnika da pri pružanju zdravstvene zaštite postupaju prema pravilima zdravstvene struke tako da svojim postupcima ne ugroze život i zdravlje ljudi. Prema Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN 24/2015-510) Članak 3. Stavak 4. Primjereni programi odgoja i obrazovanja učenika su: – redoviti program uz individualizirane postupke, – redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke, – posebni program uz individualizirane postupke, – posebni programi za stjecanje kompetencija u aktivnostima svakodnevnoga života i rada uz individualizirane postupke. Članak 6. (1) Redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke određuje se učenicima koji s obzirom na vrstu teškoće ne mogu svladavati nastavni plan i program/kurikulum bez sadržajnog ograničavanja te im je zbog specifičnosti u funkcioniranju potreban individualizirani pristup u radu i sadržajna prilagodba. (2) Redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke je redoviti program koji se sadržajno i metodički prilagođava učeniku. (3) Sadržajna prilagodba podrazumijeva individualiziranu prilagodbu nastavnih sadržaja redovitog programa sukladno sposobnostima i sklonostima učenika, a zahtijeva smanjivanje opsega nastavnih sadržaja. Opseg nastavnih sadržaja može se umanjiti do najniže razine usvojenosti obrazovnih postignuća propisanih nastavnim planom i programom/kurikulumom za razred u koji je učenik uključen, a iznad razine posebnog programa. (4) Redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke može biti iz jednog, više ili svih predmeta, a izrađuju ga kao pisani dokument učitelji/nastavnici za svaki pojedini nastavni predmet u suradnji sa stručnim suradnicima škole te su ga dužni dati na uvid roditelju/skrbniku učenika tijekom prve polovice polugodišta. (5) Redoviti program uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke provodi se u redovitome razrednom odjelu škole, a provode ga učitelji/nastavnici koji izvode nastavu i ostalim učenicima u tom razrednom odjelu. Članak 7. (1) Provedba programa iz članka 5. i 6. ovoga pravilnika u srednjoj školi odnosi se na sve obrazovne predmete, strukovne predmete i praktičnu nastavu. (2) Prilagodba sadržaja srednjoškolskih programa mora učeniku omogućavati razinu usvojenosti programa potrebnu za polaganje državne mature i nastavak obrazovanja, stjecanje kompetencija potrebnih za pristup tržištu rada uz pridržavanje zahtjeva struke te se izrađuje u suradnji sa stručnjacima agencija nadležnih za odgoj i obrazovanje Prema navedenom trenutno je, učenicima s teškoćama u razvoju koji zbog svojih teškoća imaju rješenje o redovnom programu uz prilagodbu sadržaja i individualizirane postupke, omogućeno školovanje u srednjim strukovnim školama koje obrazuju zdravstvene radnike (medicinske sestre/tehničare, primalje, fizioterapeutice, dentalne tehničarke, radne terapeutice). Ti učenici imaju pravo te je srednja škola obvezna omogućiti im školovanje po redovnom programu uz prilagodbu sadržaja što podrazumijeva prilagodbu nastavnih sadržaja redovitog programa sukladno sposobnostima i sklonostima učenika, a zahtijeva smanjivanje nastavnih sadržaja. Provedba redovnog programa uz prilagodbu sadržaja u srednjoj školi odnosi se na sve obrazovne predmete, strukovne predmete i praktičnu nastavu. Što (ispravite me ako sam u krivu) znači da se budućim zdravstvenim radnicima smanjuje sadržaj iz anatomije i fiziologije, bakteriologije, virologije i parazitologije, opće zdravstvene njege, itd. Svjedodžbe koje steknu učenici koji završe obrazovanje za zdravstvenog djelatnika prema redovnom programu uz prilagodbu sadržaja ne razlikuju se od svjedodžbi učenika koji završe obrazovanje za zdravstvenog djelatnika bez prilagodbe sadržaja. Postavljaju se pitanja kako se na taj način osigurava da svaka osoba ostvari pravo na zdravstvenu zaštitu i na mogućnost ostvarenja najviše moguće razine zdravlja te kako se osigurava da zdravstveni djelatnik koji je obrazovan po smanjenom sadržaju iz strukovnih predmeta i praktične nastave neće svojim postupcima ugroziti zdravlje drugih? Molim Vas da pravno uskladite i izregulirate navedeno. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
142 Bojana Nikolić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Predložene izmjene trebaju doradu jer ukoliko se prihvate kako su predložene dovesti će do daljnej devastacije svih zdravstvenih djelatnosti u Hrvatskoj, a posebice obiteljske medicine koja je već sada urušena, devastirana i potpuno udaljena od onoga što bi trebala predstavljati. Specijalisti obiteljske medicine su postali administratori obveznom osiguravatelju, izvršitelji naloga centara za socijalnu skrb, provoditelji zadataka na terenu zavodima za javno zdravstvo. Specijalisti obiteljske medicine zatrpani navedenim administrativnim poslovima više nemaju vremena niti mogućnosti provoditi sveobuhvatnu zdravstvenu zaštitu odabranim pacijentima; ne bave se medicinom nego papirima. Ukoliko predlagatelj navedenih promijena želi postići unaprijeđenje zdravstvenig stanja građana ove države onda pod hitno treba omogućiti provoditeljima najavljenih mjera da se posvete pacijentu a ne administraciji. Osiguranici imaju pravo da ih odabrani liječnik pri posjetu pregleda, razgovara s njima, podijeli savjet. Ne postupanje na taj način predstavlja kršenje prava svih osiguranika i pacijenata. Osiguranici imaju pravo da ih pregledava odabrani liječnik kojeg su oni odabrali potpisivanjem izjave. Sve ordinacije na primarnoj razini treba rasteretiti pisanja SVIH administrativnih materijala: putnih naloga, uputnica, doznaka, potvrda , ispričnica, doznaka... Sve se to treba rijšiti na drugačiji način. Liječnici trebaju biti zaduženi za točno i ispravno vođenu medicinsku dokumentaciju, a sve ostalo treba biti uređeno odnosom između osiguranika i osiguravatelja. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
143 Ana Kilvain NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Podržavam prijedloge i primjedbe KOHOM-a vezane uz prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zdravstvenoj zaštiti. Posebno one koji se odnose na reguliranje privremene nesposobnosti za rad, izdavanje putnih naloga, mogućnost daljnjeg školovanja i usavršavanja u sklopu PZZ, te se u potpunosti slažem sa komentarima KOHOM-a vezano uz članak koji se odnosi na rad u HMP. Obzirom na opće i kadrovsko stanje u PZZ, smatram kako bi se trebale donositi stimulativne mjere za PZZ, a ne one koje potencijalno doprinose njezinu daljnjem urušavanju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
144 NATAŠA KILVAIN NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Predlaže se propisati donošenje Odluke o standardima i normativima zdravstvene zaštite za svaku kalendarsku godinu s tim da skrećemo pažnju da je potrebno na neki način i obvezati Zavod na donošenje navedene Odluke budući se Zavod trenutno ne pridržava navedene odredbe. Donošenje navedene odluke koja bi se potom dostavljala ugovornim partnerima omogućila bi jasan uvid liječnicima primarne zdravstvene zaštite o tome što pokriva osnovno, a što dopunsko zdravstveno osiguranje. Odlukom o standardima i normativima zdravstvene zaštite Zavod bi trebao definirati vremenski normative za određene postupke (KoHOM ima prijedlog). Predlaže da se članak 46. dopuni na način kako slijedi: “Kada privremena nesposobnost osiguranika za rad traje neprekidno 3 mjeseca zbog iste dijagnoze bolesti, pravo na privremenu nesposobnost i duljinu trajanja utvrđuje liječničko povjerenstvo područnog ureda Zavoda koje je obvezno donijeti nalaz i mišljenje o pravo osiguranika na privremenu nesposobnost za rad najkasnije u roku od 60 dana od dana proteka navedenog roka i o tome obavijestiti izabranog doktora u roku od osam dana od dana donošenja nalaza i mišljenja.” Drugi prijedlog na na članak 46. : Odrediti rokove do kojih može trajati privremena nesposobnost za rad (zbog bolesti, ozljeda, ...) po šiframa dijagnoza. Po isteku roka obavezno dalje produžavanje bolovanja po pregledu kontrolora tj liječničkog povjerenstva HZZO-a. Članak 65. st. 4. Vezan za ostvarivanje prava osiguranika na naknadu troškova prijevoza: Predlaže izmjenu na način da osiguranik pravo na troškove prijevoza ostvaruje putem nalaza specijaliste kojeg predaje Zavodu koji vrši provjeru i odlučuje o osiguranikovom pravu na troškove prijevoza. Predlažemo brisati odredbu članka 1. Prijedloga koja se odnosi na novi članak 5. a. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Navedena odredba je prije svega potpuno suvišna budući je postojećim zakonom obveza pružanja hitne medicinske pomoći već dovoljno jasno i nedvosmisleno uređena. Predmetna odredba je općenita i ne definirana, te se postavlja pitanje: Koje su to “iznimne situacije”? Da li je to nedostatak kadra u hitnoj medicinskoj pomoći,...? Što znači “izvan radnog mjesta”? Da li to znači pružanje hitne medicinske pomoći na ulici ispred ordinacije/bolnice ili neke druge zdravstvene ustanove ili primjerice korištenje svog osobnog vozila ili nekog drugog prijevoznog sredstva? Osim što navedena odredba niti približno nije jasna nije uređeno niti pitanje tko će za to vrijeme pružanja hitne medicinske pomoći izvan radnog mjesta biti zadužen za radno mjesto koje se napušta (s obzirom da se pretpostavlja da na takve iznimne situacije izlazi medicinski tim - liječnik i medicinska sestra)? A isto tako nije uređeno niti pitanje odgovornosti tih istih zdravstvenih radnika za pacijente kojima se eventualno nešto dogodi zbog odsustva s radnog mjesta uslijed pružanja hitne medicinske pomoći? Na ovakav nedefinirani način želi se uključiti sve liječnike primarne zdravstvene zaštite u rad hitne medicinske pomoći, dodaju se stalno nova opterećenja u svakodnevnom radu PZZ, što je u praksi jednostavno neizvedivo, s obzirom na već trenutnu preopterećenost u radu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
145 Snježana Grgić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI S ciljem osnaživanja primarne zdravstvene zaštite (PZZ) pod geslom „Prva vrata za sve„ predlažemo da se ponovno omogući otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa, odnosno obavljanje psihološke djelatnosti na razini PZZ. Radna mjesta psihologa na razini PZZ ukinuta su 1994. godine čime je drastično smanjena dostupnost usluga zdravstvene zaštite psihologa. Trenutačno u zdravstvenom sustavu radi svega 375 psihologa/kliničkih psihologa, (od kojih 215 kliničkih psihologa) i to na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite. Pritom, od ukupnog broja psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu, njih gotovo pola (oko 40%) radi u zdravstvenim ustanovama u Gradu Zagrebu. Kako je broj zaposlenih psihologa/kliničkih psihologa na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite nedovoljan da bi se zadovoljile sve trenutačne potrebe za uslugama zdravstvene zaštite koje pružaju psiholozi/klinički psiholozi (psihijatrija, onkologija, neurologija, pedijatrija, ginekologija, rehabilitacija, palijativna skrb i dr.) potrebno je psihologe/kliničke psihologe zaposliti i na razini PZZ u skladu s načelom dostupnosti, načelom kvalitete koje se osigurava provođenjem mjera sukladno suvremenim spoznajama u zdravstvenim postupcima, a koje osiguravaju najviši mogući povoljan ishod liječenja i potrebom da se ojača specijalističko – konzilijarna zdravstvena zaštita izvan bolničkih zdravstvenih ustanova i unutar domova zdravlja. Isto tako, obzirom na nedostatan broj specijalista i specijalizanata dječje i adolescentne psihijatrije te vodeći računa o racionalizaciji troškova sustava zdravstva, klinički psiholozi u PZZ osim povećane dostupnosti zdravstvene zaštite doveli bi do rasterećenja na razinama sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite te bi preventivno djelovali u slučajevima koji ne zahtijevaju psihijatrijsko liječenje. Ujedno, veća dostupnost psihologa/kliničkih psihologa te liječenje psihičkih poremećaja koji se javljaju u dječjoj dobi rezultirali bi racionalizacijom troškova sustava zdravstva i u dugoročnom smislu. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
146 TINA CIJUK NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
147 sanja kruger NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
148 Ana Marija Omejec Novaković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Podržavam u potpunosti sve prijedloge KoHom-a vezane uz ovaj zakon! Dobar dio prijedloga doveo bi do toga da bi mnogi moji kolege liječnici u obiteljskoj medicini, pa tako i ja, istog trena počeli tražiti bolničku specijalizaciju. Bio bi to po meni zadnji čavao u lijesu obiteljske medicine kao takve. O drugim aspektima i posljedicama ne usudim se niti razmišljati. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
149 Ivan Zečević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U potpunosti podržavam komentar i stav Hrvatske psihološke komore! Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. Zdravlje općenito, a unutar njega mentalno zdravlje kao značajan aspekt zdravlja, preduvjet je i temeljna odrednica kvalitete života. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno se zdravlje opisuje kao „stanje u kojem osoba ostvaruje svoje sposobnosti, može se nositi sa stresom svakodnevnog života, raditi produktivno i plodno i pridonositi.“ U Hrvatskoj su mentalni poremećaji na drugom mjestu po broju dana bolničkog liječenja. Liječenje, smanjena produktivnost, bolovanja i invalidnost, psihološki i egzistencijalno opterećuju obitelj, ali dovode i do značajnog ekonomskog i socijalnog opterećenja cijelog društva. Znanstvenici ističu kako su mentalni problemi češći uzrok obolijevanja i preranog umiranja nego tjelesne bolesti te procjenjuju da će depresija kroz idućih deset godina biti drugi, a do 2030. godine, prvi vodeći uzrok globalnog opterećenja bolestima. Navedeno ukazuje na potrebu da se u okviru predložene reforme zdravstvenog sustava, koja osobito naglašava potrebu jačanja njegove otpornosti, posebna pozornost posveti zaštiti mentalnog zdravlja, prvenstveno ako uzmemo u obzir potrebu ublažavanja posljedica pandemije. S ciljem osnaživanja primarne zdravstvene zaštite (PZZ) pod geslom „Prva vrata za sve„ predlažemo da se ponovno omogući otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa, odnosno obavljanje psihološke djelatnosti na razini PZZ. Radna mjesta psihologa na razini PZZ ukinuta su 1994. godine čime je drastično smanjena dostupnost usluga zdravstvene zaštite psihologa. Trenutačno u zdravstvenom sustavu radi svega 375 psihologa/kliničkih psihologa, (od kojih 215 kliničkih psihologa) i to na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite. Pritom, od ukupnog broja psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu, njih gotovo pola (oko 40%) radi u zdravstvenim ustanovama u Gradu Zagrebu. Kako je broj zaposlenih psihologa/kliničkih psihologa na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite nedovoljan da bi se zadovoljile sve trenutačne potrebe za uslugama zdravstvene zaštite koje pružaju psiholozi/klinički psiholozi (psihijatrija, onkologija, neurologija, pedijatrija, ginekologija, rehabilitacija, palijativna skrb i dr.) potrebno je psihologe/kliničke psihologe zaposliti i na razini PZZ u skladu s načelom dostupnosti, načelom kvalitete koje se osigurava provođenjem mjera sukladno suvremenim spoznajama u zdravstvenim postupcima, a koje osiguravaju najviši mogući povoljan ishod liječenja i potrebom da se ojača specijalističko – konzilijarna zdravstvena zaštita izvan bolničkih zdravstvenih ustanova i unutar domova zdravlja. Isto tako, obzirom na nedostatan broj specijalista i specijalizanata dječje i adolescentne psihijatrije te vodeći računa o racionalizaciji troškova sustava zdravstva, klinički psiholozi u PZZ osim povećane dostupnosti zdravstvene zaštite doveli bi do rasterećenja na razinama sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite te bi preventivno djelovali u slučajevima koji ne zahtijevaju psihijatrijsko liječenje. Ujedno, veća dostupnost psihologa/kliničkih psihologa te liječenje psihičkih poremećaja koji se javljaju u dječjoj dobi rezultirali bi racionalizacijom troškova sustava zdravstva i u dugoročnom smislu. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenje podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 3. U članku 30. stavku 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza podstavka 12. predlažemo dodati novi podstavak 13. koji glasi „- psihološku djelatnost“. To stoga što je zakonodavac prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatske komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
150 Hrvatska psihološka komora NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Povodom objavljenog savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, sukladno članku 22. Zakona o psihološkoj djelatnosti (Narodne novine broj 98/19, 18/22) dajemo slijedeći komentar. Zdravlje općenito, a unutar njega mentalno zdravlje kao značajan aspekt zdravlja, preduvjet je i temeljna odrednica kvalitete života. Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno se zdravlje opisuje kao „stanje u kojem osoba ostvaruje svoje sposobnosti, može se nositi sa stresom svakodnevnog života, raditi produktivno i plodno i pridonositi.“ U Hrvatskoj su mentalni poremećaji na drugom mjestu po broju dana bolničkog liječenja. Liječenje, smanjena produktivnost, bolovanja i invalidnost, psihološki i egzistencijalno opterećuju obitelj, ali dovode i do značajnog ekonomskog i socijalnog opterećenja cijelog društva. Znanstvenici ističu kako su mentalni problemi češći uzrok obolijevanja i preranog umiranja nego tjelesne bolesti te procjenjuju da će depresija kroz idućih deset godina biti drugi, a do 2030. godine, prvi vodeći uzrok globalnog opterećenja bolestima. Navedeno ukazuje na potrebu da se u okviru predložene reforme zdravstvenog sustava, koja osobito naglašava potrebu jačanja njegove otpornosti, posebna pozornost posveti zaštiti mentalnog zdravlja, prvenstveno ako uzmemo u obzir potrebu ublažavanja posljedica pandemije. S ciljem osnaživanja primarne zdravstvene zaštite (PZZ) pod geslom „Prva vrata za sve„ predlažemo da se ponovno omogući otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa, odnosno obavljanje psihološke djelatnosti na razini PZZ. Radna mjesta psihologa na razini PZZ ukinuta su 1994. godine čime je drastično smanjena dostupnost usluga zdravstvene zaštite psihologa. Trenutačno u zdravstvenom sustavu radi svega 375 psihologa/kliničkih psihologa, (od kojih 215 kliničkih psihologa) i to na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite. Pritom, od ukupnog broja psihologa/kliničkih psihologa u zdravstvenom sustavu, njih gotovo pola (oko 40%) radi u zdravstvenim ustanovama u Gradu Zagrebu. Kako je broj zaposlenih psihologa/kliničkih psihologa na razini sekundarne i tercijarne razine zdravstvene zaštite nedovoljan da bi se zadovoljile sve trenutačne potrebe za uslugama zdravstvene zaštite koje pružaju psiholozi/klinički psiholozi (psihijatrija, onkologija, neurologija, pedijatrija, ginekologija, rehabilitacija, palijativna skrb i dr.) potrebno je psihologe/kliničke psihologe zaposliti i na razini PZZ u skladu s načelom dostupnosti, načelom kvalitete koje se osigurava provođenjem mjera sukladno suvremenim spoznajama u zdravstvenim postupcima, a koje osiguravaju najviši mogući povoljan ishod liječenja i potrebom da se ojača specijalističko – konzilijarna zdravstvena zaštita izvan bolničkih zdravstvenih ustanova i unutar domova zdravlja. Isto tako, obzirom na nedostatan broj specijalista i specijalizanata dječje i adolescentne psihijatrije te vodeći računa o racionalizaciji troškova sustava zdravstva, klinički psiholozi u PZZ osim povećane dostupnosti zdravstvene zaštite doveli bi do rasterećenja na razinama sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite te bi preventivno djelovali u slučajevima koji ne zahtijevaju psihijatrijsko liječenje. Ujedno, veća dostupnost psihologa/kliničkih psihologa te liječenje psihičkih poremećaja koji se javljaju u dječjoj dobi rezultirali bi racionalizacijom troškova sustava zdravstva i u dugoročnom smislu. U odnosu na pitanja koja se namjeravaju urediti predloženim zakonom ističemo kako u potpunosti podržavamo ojačavanje uloge domova zdravlja i organizaciju zdravstvene zaštite prema potrebama stanovništva. Pritom, kako je prethodno obrazloženo, posebno ističemo potrebu za istovremenim ojačavanjem uloge psihologa/kliničkih psihologa njihovim zapošljavanjem na primarnoj razini zdravstvene zaštite, a u skladu s potrebama stanovništva pojedine jedinice područne (regionalne) samouprave te prema načelu supsidijarnosti. Slijedom navedenog, predlažemo iduće izmjene i dopune Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti odnosno Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22): 1. Predlažemo dopunu članka 25. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti tako da se iza riječi „ljekarničke djelatnosti“ dodaju riječi „psihološke djelatnosti“ i znak zareza. Predmetno obrazlažemo činjenicom da organizacija zdravstvene zaštite na razini primarne zdravstvene zaštite u skladu sa suvremenim standardima liječenje podrazumijeva i usluge zdravstvene zaštite psihologa i kliničkih psihologa, poglavito u zdravstvenoj zaštiti žena, zdravstvenoj zaštiti predškolske djece, medicine rada i sporta te palijativne skrbi kao i u obavljanju specijalističko-konzilijarne djelatnosti. 2. Vezano za uvodno obrazloženu potrebu omogućavanja otvaranja ordinacija psihologa/kliničkih psihologa odnosno obavljanja psihološke djelatnosti na razini PZZ, predlažemo da se u odredbama Glave II. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) izrijekom propiše iznimka od uvjeta odgovarajućeg obrazovanja zdravstvenog usmjerenja za psihologe/kliničke psihologe kako bi se omogućilo otvaranje ordinacija psihologa/kliničkih psihologa. 3. U članku 30. stavku 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza podstavka 12. predlažemo dodati novi podstavak 13. koji glasi „- psihološku djelatnost“. To stoga što je zakonodavac prilikom donošenja Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18) omaškom u djelatnostima na primarnoj razini zdravstvene zaštite propustio izrijekom navesti psihološku djelatnost koja je istovremeno u članku 155. stavku 2. istog propisa obuhvaćena prilikom definiranja zdravstvenih radnika. Prihvaćanjem predložene dopune otklonio bi se neravnopravan položaj psihologa/kliničkih psihologa u odnosu na ostale struke utvrđene odredbom članka 155. stavka 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti. 4. U članku 239. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/18, 125/19, 147/20, 119/22) iza riječi „Hrvatske komora zdravstvenih radnika“ predlažemo dodati zarez i riječi „Hrvatska psihološka komora“. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
151 Nikola Vuković NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Nikola Vuković Prijedlozi novog Zakona su bezvezni i vidljivo je da se medicinska struka ne pita ništa te su liječnici PZZ i nadalje samo izvršioci raznoraznih subjekata koji im samo uvaljuju sve više i više obveza. Treba pritisnuti lokalnu vlast i Županije da provode ono što je Zakonom propisano a ne da i dalje urušavaju sustav (raspisivanje specijalizacija u PZZ, motiviranje liječnika i med. sestara, itd.). Potrebno je svakako ukinuti monopol HZZO-a, uvesti više osiguravajućih kuća i stvoriti zdravu konkurenciju te liječnike tretirati kao partnere. Agonija ovakvog zdravstvenog sustava traje predugo i treba je što prije prekinuti te krenuti od početka. Kako može nekome uopće pasti na pamet da liječnici obiteljske med. sudjeluju u radu OHBP, da ih se izvlači iz ordinacija kako se nekome svidi. Što prije smanjiti broj pacijenata po 1 timu i ne dozvoliti im da nepotrebno konzumiraju zdravstvene djelatnike bez imalo odgovornosti. Pa nisu hrvati najbolesniji narod na kugli zemaljskoj kako to izgleda po prepunim čekaonicama ordinacija. Sustav dosadašnjih domova zdravlja je i doveo do ovog kaosa PZZ, treba ih ukinuti jer su ionako svi u debelom financijskom minusu. Deficit liječnika se ne smje rješavati nikakvim obvezama i prisilama jednogodišnjeg rada u PZZ nakon završenog studija već im treba stvoriti pristojne uvjete rada, dobru plaću, rješavanje stambenog pitanja. sudjeluju u Zakonom Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
152 Monika Tomin NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Slažem se sa svim prijedlozima KoHom-a vezanim uz ovaj zakon. Neizvedivo je da liječnici obiteljske medicine sudjeluju u radu drugih ustanova osim Doma zdravlja jer je u Hrvatskoj veliki deficit obiteljskih liječnika i jedva uspijevaju pokriti sve ambulante kojih je sve više i više bez nositelja tima. Uz sav svoj posao u ambulanti i pokrivanje drugih ambulanti za vrijeme godišnjeg, bolovanja te pokrivanje ambulanti bez nositelja tima, ne postoji vrijeme u kojem bi još išli raditi i na hitnu. Takav prijedlog i pritisak samo će dodatno smanjiti broj obiteljskih liječnika i dovesti do još većeg deficita i praznih ambulanti koje će trebati pokriti, a neće biti zainteresiranih mladih liječnika koji bi pristali raditi pod takvim uvjetima. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
153 BORNA ŠARIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Podržavam sve prijedloge KoHom-a vezane uz ovaj zakon! Dobar dio prijedloga doveo bi do devastacije, a ne unaprijeđenja obiteljske medicine. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
154 Filip Guzić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Slažem se sa svim prijedlozima KOHOM-a. Dodajem da je vidljivo da nadopune zakona donosi politička administracija a ne struka. Žalosno je da postoji ovoliko nepoznavanje i nepoštivanje obiteljske medicine kao struke od Ministarstva. Dugo najavljivana reforma zdravstva ne samo da nije donijela pozitivne pomake, nego svodi obiteljsku medicinu na robovlasnički sistem, gdje se govori samo o kaznama i zabranama, a da pritom nemamo rješenje niti jednog tekućeg problema. Nedostatak liječnika se misli krpati obaveznim radom tek diplomiranih liječnika u primarnoj i produženjem ionako iscrpljenih kolega pred mirovinu. Dragi moji, gradite kuću bez temelja, ako ne shvatite da je obiteljska medicina temelj zdravstvenog sustava i prevencija temelj ušteda i boljeg zdravstva, ništa niste napravili. Današnja obiteljska medicina je zatrpana birokracijom koju odrađujemo za nekoga, cijepimo, naručujemo, odručujemo, dostupni smo svakom pacijentu sa ulice, i da, pritom za nagradu imamo sve punije ambulante i najniži koeficijent u zdravstvu, a možda budemo i dežurni po noći na hitnom traktu ili kolima hitne pa ćemo biti još produktivniji. Možda takvi otvorimo i koje bolovanje koje Vam nije po volji pa ćemo još za nagradu ostaviti 2 plaće u državnom proračunu. Da nije žalosno i tužno bilo bi smiješno. Umjesto da uvodite pozitivnu diskriminaciju na temelju radnih postignuća i rezultata Vi prijetite kaznama i represijom, a o kontrolama da ne govorim. Kao da ova struka nije dovoljno kažnjena proteklih 20 godina kada ste specijalizacije davali na kapaljku a u isto vrijeme broj bolničkih specijalizacija je rastao. Nisam protiv bolničkih specijalizacija, dapače, ali ako mi na terenu ne preveniramo i na vrijeme ne prepoznamo bolest, izračunajte koliko košta liječenje takvog bolesnika. Ili već nemamo dovoljno dugova u zdravstvu. Raspišite specijalizacije, podignite koeficijente liječnicima, dajte izbor svakom da radi u domu zdravlja ili u privatnoj praksi, smanjite broj pacijenata po timu, ne tjerajte mlade liječnike iz države. Još se u medijima hvalite da ste donijeli dobre prijedloge, kao mi nemamo što reći. Nije problem u nama, VI nas ne želite čuti, odnosno slijepi ste i gluhi jer ovakvo stanje je plod birokracije koja vlada već dugo. Zakone nam donose ljudi koji ne slušaju struku, ljude sa terena. Možda imate i drugu logiku, kad su već radnici otišli, možda neka odu i obiteljski liječnici za njima. Moglo bi se dogoditi da naše sunarodnjake u inozemstvu liječe njihovi novi-stari obiteljski doktori. Ali u nekim drugim uvjetima, tada se možda, onako usput, dotaknu onih nekih zakona koji su se mijenjali tamo neke 2022. godine, kada kažu, da, naši nas nisu trebali, drugi su nas jedva dočekali. Oprostite mi na iskrenosti. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
155 GABRIELA JONJIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Članak 46. Nadopuna članka 46, stavak 3. čime bi se omogućio samostalan rad magistara logopedije. Trenutno zakonsko rješenje to onemogućava stvarajući tako značajne nejasnoće i otežava sve segmente rada logopeda. Logopedija ima svoju šifru djelatnosti (2230000), ugovara se na svim razinama zdravstvene zaštite, a izmjenama Zakona o zdravstvenoj zaštiti 2020. god. omogućeno je otvaranja logopedske ambulante na razini PZZ. Navedene dopune nužne su u cilju reguliranja rada logopeda u privatnoj praksi i korak bliže konačnom reguliranju logopedske djelatnosti u cilju zaštite prava pacijenta. Prijedlog stavka: - U stavku tri nakon „medicinsko biokemijske laboratorije“ dodati, privatnu praksu magistara logopedije. Članak 48. Prijedlog nadopune: dodati iza doktora medicine i doktora dentalne medicine – magistar logopedije Nadopuna Članka 177, stavaka 9. nužna je kako bi se omogućila kontrola nad inozemnim stručnim kvalifikacijama magistara logopedije. Logopedija je regulirana djelatnost u EU, a zakonodavni nedostatci u RH omogućavaju prostor za lošu praksu i nemogućnost kontrole tko i pod kojim uvjetima pruža logopedsku dijagnostiku i terapiju. Navedena izmjena potrebna je kako bi se premostio zakonodavni jaz do donošenja Zakona o logopedskoj djelatnosti. Članak 177, stavak 9. Nadopuna: Isto se primjenjuje i na priznavanje inozemne stručne kvalifikacije magistara logopedije. Predlaže se donošenje Zakona o logopedskoj djelatnosti kroz zakonodavne aktivnosti Ministarstva zdravstva u 2023.god., a u skladu s tim i dopuna članka 239. Članak 239. Nadopuna članka : iza Hrvatske komore zdravstvenih radnika dodati Hrvatska logopedska komora. U prijelaznim i završnim odredbama dodati: Ministar će u šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona donijeti Odluku o osnivanju Hrvatske logopedske komore. Uvažavanjem predloženih promjena Zakona omogućit će se nastavak pozitivnih promjena i konačno usklađivanje hrvatske sa svjetskom i europskom logopedskom praksom. Hrvatska logopedija je među prvih pet u EU, a stalnim šikaniranjem Ministarstva zdravstva jedna smo od rijetkih koja još uvijek nema svoj status zakonski reguliran! Ovim putem ističem kako su potrebe i potražnja u RH za logopedima ogromne i svakim danom sve veće, no ukoliko Zakon neće podržati logopede i logopedsku djelatnost i nastaviti nas odbijati kao do sada, onda svjesno narušavate kvalitetu i podcjenjujete logopeda kao stručnjaka i logopediju kao struke bez obzira na dugoročni trud i rad logopeda u RH! Nadamo se da ćete naše prijedloge razmotriti i uvažiti. S poštovanjem, Gabriela Jonjić Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
156 Iva Lisica Vučinić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Potpisujem sve prijedloge KoHom-a vezane uz ovaj zakon! Uz to nadodajem da je Ministarstvo u ovom sastavu od početka djelovanja, i svakim svojim novim prijedlogom pokazao potpuno ne poznavanje sustava obiteljske medicine i primarne zdravstvene zaštite u cijelosti, a o ne poštivanju, zanemarivanju i sustavnom uništavanju temeljne grane zdravstvenog sustava da ne govorim. Uz preopterećenost svakodnevnim zadacima, i nepotrebnim administriranjem (koje može dijelom odrađivati- HZZO) konstantno se dodaju novi zadaci, nameću i predlažu nove sankcije u sučaju ne pridržavanja već upitnih ideja za koje struka nije niti konzultirana niti ju se slušalo, a sada se i mladim kolegama nameće nešto za što očito nisu spremni. Nitko od njih ne želi za male novce biti samostalno odgovoran za cca 2000 osiguranika po završenom studiju, bez potrebne edukacije i bez ikakvog mentoriranja. Izabiru rad u bolnici gdje ipak imaju koliko/toliko mentoriranje uz i dalje katastrofalne uvjete rada. Prisilom ih se tjera ravno u inozemstvo, a naš sustav će i dalje održavati umirovljenici, samo je pitanje do kada? Razmislite radije o boljim stimulacijama i uvjetima za mlade liječnike pa će obiteljska možda postati traženija struka. A i sama pretpostavka da se obiteljska medicina može raditi bez dana radnog staža uz mentora, kao usputna stanica na putu do bolničke specijalizacije, pokazuje temeljno nepoznavanje ove grane medicine. Nažalost ako se ovo nastavi, doći će do potpunog kraha primarne, a tek tada će svima postati jasno da je krah primarne jednako i krah sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite. Već sad je kasno, šta će onda biti? Nadam se da ćete uvažiti konkretne prijedloge KOHOMa! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
157 Ivona Pongrac NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Zanima me do koje mjere ide nepoznavanje strukture OM i načina funkcioniranja zdravstvenog sustava u RH koji zapravo uopće ne funkcionira i u najvećoj mjeri se oslanja na OM koja je odavno na klimavim nogama. Svaki komentar na predložene članke zakona koji su nepromišljeni i površni je suvišan jer su isti neprihvatljivi svakom razumnom pojedincu unutar zdravstvenog sustava pa i šire. Žao mi je što se krah zdravstvenog sustava nije dogodio još prije par godina jer je to jedini način da se iz temelja promijeni sustav koji ne funkcionira. Obzirom na trenutne negativne trendove MIZ bi trebalo ozbiljno razmisliti o donošenju stimulativnih mjera za obiteljsku medicinu, a ne pridonositi njezinom urušavanju. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
158 Arifa Mahmić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Potpisujem sve prijedloge KoHom-a vezane uz ovaj zakon! Godinama se sustavno uništava PZZ ( samim time i SKZZ) umjesto "gate keeper-a" postali smo visokoobrazovani administratori u službi raznovrsnih potreba svih struktura. Ne date nam da radimo ono za što smo se školovali, naša dnevna izvješća od 100-150-200 kontakata pokazuju kakav sustav imamo gdje je mogućnost pogreške vrlo velika uslijed umora.Posao odrađujemo i od doma, ne zato jer smo nesposobni, već zato što ne stižemo u redovno vrijeme obaviti sve što treba uslijed brojnih paramedicinskih zahtjeva. Tjerate mlade, sposobne, pametne ljude da odlaze van, ne iz materijalnih pobuda, već zbog uređenog sustava. Zašto se ne pobrinete da imamo dovoljno gerijatrijskih centara, populacija nam je jako stara, zahtjevi su ogromni, članovi obitelji zbog egzistencijalnih potreba ne mogu se brinuti o roditeljima, zašto nema dovoljno kućnih njega, zašto nema dovoljno kola sanitetskog prijevoza a ne da moram zvati kola hitne zbog prijevoza pacijenta koji je pao i slomio kuk?? Liste čekanja na pregled će biti sve duže, pacijenti su primorani ostvarivati svoje potrebe preko privatnih poliklinika...zašto ne slušate ljude iz struke, jer upravo zbog tih ljudi opstaje ovaj nakaradni sustav! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
159 Adrijana Tomas NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Potpisujem sve prijedloge KoHom-a vezane uz ovaj zakon i mogu samo dodati sram vas bilo. Ovaj zakon je čavao u lijes obiteljske medicine koja je u svim normalnim državama temelj zdravstvenog sustava i odrađuje 80% zdravstvene problematike, a vi uporno svim promjenama ulažete sve manje i onda se čudom čudite da ne dobivate sve više. Ono što ćete dobiti je sve veće prelijevanje pacijenata u bolnice, sve dulje liste čekanja i sve više pacijenata koji ne mogu kvalitetnu uslugu dobiti u javnom zdravstvu već su prisiljeni liječiti se u privatnom sektoru. Ili je to cilj ili se jednostavno radi o lošem menađmentu, nema treće opcije. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
160 Zadarska županija NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Dopuna i izmjena zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/2018, 125/2019, 133/2020, 147/2020,136/2021,119/2022) koja nije obuhvaćena postojećim nacrtom u e-savjetovanju: Poštovani, postojećim nacrtom prijedloga Dopunu i izmjenu zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/2018, 125/2019, 133/2020, 147/2020, 136/2021, 119/2022) u kojemu smo sudjelovali kroz e savjetovanje, nisu obuhvaćene odredbe koje se odnose na nadležnosti županijskih upravnih tijela u organizaciji radnog vremena u mreži javne zdravstvene službe i organizaciji mrtvozorničke službe. Stoga predlažemo izmjene i dopune članka 194. i članka 230. na način kako sljedi: • Predlaže se u članku 194. promijeniti stavak 2. tako da glasi: “(2)Dom zdravlja na svom području koordinira i utvrđuje raspored radnog vremena privatnih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe sukladno pravilniku iz stavka 1. ovog članka i odluci nadležnog upravnog tijela za zdravstvo jedinica područne (regionalne) samouprave.” Obrazloženje: držimo nužnim ovlastiti ravnatelje nadležnih domova zdravlja za utvrđivanje rasporeda radnog vremena privatnih zdravstvenih radnika u mreži javne zdravstvene službe. Predložene izmjene sukladne su namjeri ovog članka da se koordinacijom rada svih radnika u mreži javne zdravstvene službe osigura bolja dostupnost zdravstvene zaštite, nadležno upravno tijelo će svojom odlukom detaljnije urediti ovlasti doma zdravlja (raspored rada za zdravstvene radnike u zakupu prostora doma zdravlja, za privatne ordinacije koje djelatnost obavljaju na istim lokacijama s timovima doma zdravlja itd.) • Predlaže se u članku 230. stavku 1. riječi: “na prijedlog općinskih odnosno gradskih vijeća“ zamijeniti riječima: “na prijedlog pročelnika upravnog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno Grada Zagreba nadležnog za zdravstvo”. Obrazloženje: Organizacija i rad mrtvozorničke službe u nadležnosti je županija i Grada Zagreba (člankom 11. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (Narodne novine broj 100/2018, 125/2019, 133/2020, 147/2020, 136/2021, 119/2022) utvrđena je obveza županije osigurati sredstva za organizaciju i rad mrtvozorničke službe, dok je člankom 5. (“Narodne novine” broj 46/2011, 6/2013, 63/2014, 100/2018) određeno da predstavničko tijelo jedinice područne (regionalne) samouprave utvrđuje potreban broj mrtvozornika za područje jedne ili više općina kao i uže područje na kojemu će svaki od njih obavljati pregled umrlih osoba. Stoga je davanje ovlasti pročelniku upravnog tijela županije odnosno Grada Zagreba nadležnog za poslove zdravstva, odnosno nadležnog za organizaciju i rad mrtvozorničke službe, predložiti predstavničkom tijelu imenovanje potrebnog broja doktora medicine u funkciji učinkovitosti i pojednostavljenja postupka imenovanja mrtvozornika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
161 KARLA LUŽAIĆ NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
162 EMA DEJHALLA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI na članak 16. Prijedloga izmjena i dopuna ZOZO Predlaže se propisati donošenje Odluke o standardima i normativima zdravstvene zaštite za svaku kalendarsku godinu s tim da skrećemo pažnju da je potrebno na neki način i obvezati Zavod na donošenje navedene Odluke budući se Zavod trenutno ne pridržava navedene odredbe. Donošenje navedene odluke koja bi se potom dostavljala ugovornim partnerima omogućila bi jasan uvid liječnicima primarne zdravstvene zaštite o tome što pokriva osnovno, a što dopunsko zdravstveno osiguranje. Odlukom o standardima i normativima zdravstvene zaštite Zavod bi trebao definirati vremenski normative za određene postupke (KoHOM ima prijedlog). na članak 21. Prijedloga izmjena i dopuna ZOZO KoHOM ističe da svi prijedlozi u pogledu ove odredbe potpuno ignorirani od strane Ministarstva zdravstva stoga KoHOM još jednom u nastavku dostavlja sljedeće prijedloge vezano za predmetnu odredbu. KoHOM predlaže da se članak 46. dopuni na način kako slijedi: “Kada privremena nesposobnost osiguranika za rad traje neprekidno 3 mjeseca zbog iste dijagnoze bolesti, pravo na privremenu nesposobnost i duljinu trajanja utvrđuje liječničko povjerenstvo područnog ureda Zavoda koje je obvezno donijeti nalaz i mišljenje o pravo osiguranika na privremenu nesposobnost za rad najkasnije u roku od 60 dana od dana proteka navedenog roka i o tome obavijestiti izabranog doktora u roku od osam dana od dana donošenja nalaza i mišljenja.” Predlaže se obvezno kontroliranje osiguranika koji su privremeno nesposobni za rad 3 mjeseca i duže, i to od strane liječničkih povjerenstava Zavoda. - Članak 46. vezan za utvrđivanje i vođenje privremene nesposobnosti za rad KoHOM predlaže obvezno kontroliranje osiguranika koji su privremeno nesposobni za rad 3 mjeseca, i to od strane liječničkih povjerenstava Zavoda. U okviru iste odredbe KoHOM predlaže da se pedijatrima omogući otvaranje i vođenje privremene nesposobnosti za rad roditelja djeteta kada je privremena nesposobnost uvjetovana potrebama djeteta kako bi se liječnici obiteljske medicine makar u tom pogledu administrativno rasteretili prepisivanja preporuka drugih liječnika. Osim toga, predloženo je i da u slučajevima kratkih i samoizlječivih bolesti, poslodavac u dogovoru s radnikom može do 5 radnih dana godišnje ostvariti prava na temelju privremene nesposobnosti za rad bez izdavanja doznaka od strane izabranog liječnika. KoHOM predlaže da se članak 46. dopuni na način kako slijedi: “Iznimno, pedijatar djeteta može utvrditi početak i dužinu trajanja privremene nesposobnosti za rad roditelja djeteta kada je privremena nesposobnost uvjetovana potrebama djeteta.” Intencija je omogućavanje pedijatrima da daju doznake za privremenu nesposobnost za rad roditeljima. Na taj način bi se omogućilo pedijatrima da sami odgovaraju o privremenim nesposobnistima za rad roditelja svojih pacijenata (pedijatrijska bolovanja za roditelje) kao što je to već učinjeno za ginekološka bolovanja tako da liječnici obiteljske medicine ne budu jedini odgovorni za sve izostanke s posla i nepotrebno prepisivanje tuđih preporuka. KoHOM predlaže da se članak 46. dopuni stavkom 12. koji glasi: “Iznimno, poslodavac osiguranika ima pravo umjesto izabranog doktora utvrditi privremenu nesposobnost za rad svog radnika u ukupnom trajanju do maksimalno 5 radnih dana godišnje.” Omogućiti radnicima da u dogovoru s poslodavcem ostvare prava proizašla zbog privremene nesposobnosti za rad u trajanju do 5 radnih dana godišnje (za kratke i samoizlječive bolesti) bez posredovanja izabranog liječnika i izdavanja doznaka. na članak 52. Prijedloga o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju: Predlažemo brisanje odredbe članka 152. st. 4. Naime, propisivanje novčanih kazni izabranim doktorima za svaki oblik nepravilnog vođenja privremene nesposobnosti za rad je prije svega potpuno suvišno budući je upravo tim zakonom predviđeno da je HZZO obvezan od liječnika PZZ potraživati naknadu štete nastalu uslijed pogrešnog vođenja PNR. Osim toga, svi ugovorni izabrani liječnici i ustanove obvezni su postupati u skladu sa ugovorima o provođenju PZZ u kojima je također definirana obveza liječnika da nadoknadi HZZO-u svaki oblik štete. Dakle, osim što je propisano kažnjavanje izabranih liječnika suvišno, isto je i potpuno destimulirajuće za sve liječnike koji možda i imaju namjeru raditi u obiteljskoj medicini stoga ovakvim odredbama resorno ministarstvo zasigurno neće postići jedan od ciljeva ove reforme kako uporno naglašava - jačanje PZZ - Članak 65. st. 4. vezan za ostvarivanje prava osiguranika na naknadu troškova prijevoza U tom smislu KoHOM predlaže izmjenu na način da osiguranik pravo na troškove prijevoza ostvaruje putem uputnice/nalaza kojeg predaje Zavodu koji potom vrši provjeru i odlučuje o osiguranikovom pravu na troškove prijevoza. Zamisao je da osiguranik putni nalog ne treba zatražiti od izabranog liječnika već da je dovoljno i da primjerice s nalazom bolničkog specijaliste (CEZIH registrira izdanu uputnicu i pregled realiziran temeljem izdane uputnice) dolazi na šalter Zavoda gdje se osiguraniku provjerava ima li pravo na naknadu troškova prijevoza. Naime, izabrani doktor ne može znati koja zdravstvena ustanova ima sklopljen ugovor sa Zavodom te potom koja ugovorna zdravstvena ustanova može pružiti potrebnu zdravstvenu zaštitu. - Članak 145. točka 1. vezano za obvezu zahtijevanja naknade štete od doktora primarne zdravstvene zaštite. Mišljenja smo da je ova odredba suvišna budući Zavod već ima propisanu zakonsku obvezu potraživanja naknade štete odnosno povrata sredstava od osiguranika sukladno članku 137. ovog Zakona. S obzirom na postojanje drugih mogućnosti da Zavod naplati eventualnu štetu, jednostavno nije potrebno obvezivati Zavod da štetu mora naplatiti od liječnika. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
163 VERONIKA ŽIVIĆ TARIBA NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI prijedlozi na Zakon o zdravstvenoj zaštiti: Predlažemo brisati odredbu članka 1. Prijedloga koja se odnosi na novi članak 5. a. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Navedena odredba je prije svega potpuno suvišna budući je postojećim zakonom obveza pružanja hitne medicinske pomoći već dovoljno jasno i nedvosmisleno uređena. Osim toga, predmetna odredba je prilično općenita i apstraktna te ostavlja niz otvorenih pitanja kao što su: Tko je ovlašten zatražiti od zdravstvenih radnika pružanje hitne medicinske pomoći? Ministarstvo zdravstva, Zavod za hitnu medicinu, Dom zdravlja ili pak svaka osoba? Koje su to “iznimne situacije”? Da li je to nedostatak kadra u hitnoj medicinskoj pomoći ili pak ratno stanje? Što znači “izvan radnog mjesta”? Da li to znači pružanje hitne medicinske pomoći na ulici ispred ordinacije/bolnice ili neke druge zdravstvene ustanove ili primjerice korištenje svog osobnog vozila? Osim što navedena odredba niti približno nije jasna nije uređeno niti pitanje tko će za to vrijeme pružanja hitne medicinske pomoći izvan radnog mjesta biti zadužen za radno mjesto koje se napušta? A isto tako nije uređeno niti pitanje odgovornosti tih istih zdravstvenih radnika za pacijente kojima se eventualno nešto dogodi zbog odsustva s radnog mjesta uslijed pružanja hitne medicinske pomoći? Upravo zbog nejasnoće koja ostavlja široku mogućnost tumačenja stječe se dojam da se na ovaj način pokušava otvoriti mogućnost pozivanja i uključivanja svih liječnika u rad hitne medicinske pomoći što je ne samo nedopustivo već i s obzirom na preopterećenost rada liječnika obiteljske medicine jednostavno u praksi neizvedivo. Predlaže se izmjena postojećeg članka 47. st. 1. točka 7. ZZZ koji glasi: “Privatnu praksu u ordinaciji može obavljati zdravstveni radnik sa završenim sveučilišnim preddiplomskim i diplomskim studijem ili sveučilišnim integriranim preddiplomskim i diplomskim studijem ili specijalističkim diplomskim stručnim studijem ako: 7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost.” na način da glasi kako slijedi: “7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost osim u slučaju iz članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona.“ Predlaže se iza članka 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti dodati novi članak 50.a koji glasi kako slijedi: “Članak 50.a (1) Zdravstveni radnik iz članka 50. stavka 3. ovoga Zakona može prenijeti pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti koju obavlja u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika. (2) Zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava prijenos obavljanja zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ministarstvu podnosi zdravstveni radnik na kojeg se prenosi to pravo. (3) Uz zahtjev iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni radnik obvezan je ministarstvu podnijeti: - ugovor o prijenosu prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ovjeren kod javnog bilježnika - dokaz da je zdravstveni radnik najmanje godinu dana radio u radnom odnosu kod zdravstvenog radnika koji prenosi pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti - dokaz o osiguranju utvrđenog broja opredijeljenih osiguranih osoba Zavoda za djelatnosti propisanim općim aktima Zavoda - dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 47., odnosno članka 49. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (5) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.” Predlaže se brisanje postojećeg članka 51. st.2. ZZZ koji glasi: “(2) Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka zdravstveni radnik koji ima sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom, uz dokaze iz članka 50. stavka 2. podstavka 2. ovoga Zakona, obvezan je priložiti i suglasnost predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba za promjenu prostora obavljanja djelatnosti.” KoHOM predlaže izmjenu postojećeg članka 67. st. 2. ZZZ koji glasi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 65 godina života.” na način da glasi kako slijedi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 68 godina života.” Obrazloženje: Naime, uzimajući u obzir činjenicu da na tržištu rada postoji značajan deficit liječnika te da istovremeno s druge strane postoji veliki broj liječnika starije životne dobi (pred mirovinu) ili s već navršenih 65 godina koji svake godine moraju posebno ishoditi suglasnost MiZ za nastavak rada, navedeni prijedlog za izmjenu ovog zakona vidimo kao efikasno rješenje koje će omogućiti daljnje ostvarivanje načela kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite pacijentima. Isto tako, treba imati u vidu i činjenicu da će svi liječnici s navršenih 65 godina života kao i do sada imati mogućnost ostvariti pravo na starosnu mirovinu ukoliko više ne budu htjeli obavljati privatnu praksu. Predlažemo izmjenu prijedloga koji se odnosi na članak 103. st. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i glasi: “Dom zdravlja obvezan je osigurati potreban broj ordinacija za obavljanje svake pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka sukladno odluci osnivača.” na način da glasi kako je propisano postojećim člankom 103. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Dom zdravlja obvezan je uz odluku osnivača osigurati da u svakoj djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka ima do 25 % ordinacija.” Naime, domovi zdravlja i do sada nisu poštivali navedenu odredbu zakona, a Ministarstvo zdravstva unatoč brojnim prigovorima i zahtjevima za provođenje nadzora do danas nije reagiralo na navedeno kršenje zakona stoga nije iznenađujuće da se sada ta odredba namjerava staviti izvan snage. Međutim, izmjena ove odredbe na način da se osnivačima domova zdravlja (odnosno županijama i gradu Zagrebu) daje ovlast da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite će biti krucijalan potez ovog ministarstva u daljnjem urušavanju primarne zdravstvene zaštite. Stupanjem na snagu ove odredbe članak 268. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kao i eventualno stupanje na snagu članka 50. iz Prijedloga novog zakona u prijelaznim i završnim odredbama, gubi bilo kakav pravni učinak i psotaje mrtvo slovo na papiru budući će osnivači domova zdravlja zasigurno odrediti maksimalan broj timova u svakoj od djelatnosti što znači da će domski liječnici biti potpuno onemogućeni u prelasku iz doma zdravlja u privatnu praksu. Brojke o mladim studentima medicine koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. Naime, sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine. Kad se k tome pridoda podatak da je 26 % posto manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100) nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Imajući u vidu opisane negativne trendove, Ministarstvo zdravstva bi trebalo ozbiljno razmisliti o donošenju stimulativnih mjera za obiteljsku medicinu, a ne pridonositi njezinom urušavanju. Predlažemo da se briše prijedlog iz članka 182. st. 1. koji propisuje dodatan uvjet za odobrenje specijalizacije doktorima medicine u vidu jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Mišljenja smo da je navedeni prijedlog Ministarstva zdravstva potpuno promašen iz više razloga. Prije svega, pristup rješavanju problema kadrovske devastacije primarne zdravstvene zaštite, a posebno obiteljske medicine, o čemu smo konstantno upozoravali te i dalje upozoravamo nadležne, je pogrešan s obzirom da ministarstvo očigledno problem pokušava riješiti metodom prisile mladih doktora na rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti umjesto da ih se stimulira. Osim toga, ovakvim pristupom predlagatelj zakona omalovažava specijalizaciju iz obiteljske medicine smatrajući da to može raditi bilo tko nakon završenog fakulteta. Ukoliko je resorno ministarstvo već smatralo da je doktorima medicine koji tek završe fakultet potrebno određeno iskustvo onda smatramo da se to moglo postići kroz obvezu rada pod nadzorom u trajanju od primjerice 6 mjeseci gdje bi ti mladi liječnici imali svog mentora, a ne na ovaj način uvjetovati dobivanje specijalizacije prethodnim samostalnim radom od godinu dana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz čega je zapravo vidljiva stvarna intencija ministarstva, da jednostavno “popuni kadrovske rupe”. Predlaže se dopuna članka 188. ZZZ novim stavkom koji glasi kako slijedi: “Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalizanta koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona“. Predlaže se dopuniti čl. 190. novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona.“ Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 10. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb.” Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 8. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb”. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
164 Jasna Duišević NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI prijedlozi na Zakon o zdravstvenoj zaštiti: Predlažemo brisati odredbu članka 1. Prijedloga koja se odnosi na novi članak 5. a. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Navedena odredba je prije svega potpuno suvišna budući je postojećim zakonom obveza pružanja hitne medicinske pomoći već dovoljno jasno i nedvosmisleno uređena. Osim toga, predmetna odredba je prilično općenita i apstraktna te ostavlja niz otvorenih pitanja kao što su: Tko je ovlašten zatražiti od zdravstvenih radnika pružanje hitne medicinske pomoći? Ministarstvo zdravstva, Zavod za hitnu medicinu, Dom zdravlja ili pak svaka osoba? Koje su to “iznimne situacije”? Da li je to nedostatak kadra u hitnoj medicinskoj pomoći ili pak ratno stanje? Što znači “izvan radnog mjesta”? Da li to znači pružanje hitne medicinske pomoći na ulici ispred ordinacije/bolnice ili neke druge zdravstvene ustanove ili primjerice korištenje svog osobnog vozila? Osim što navedena odredba niti približno nije jasna nije uređeno niti pitanje tko će za to vrijeme pružanja hitne medicinske pomoći izvan radnog mjesta biti zadužen za radno mjesto koje se napušta? A isto tako nije uređeno niti pitanje odgovornosti tih istih zdravstvenih radnika za pacijente kojima se eventualno nešto dogodi zbog odsustva s radnog mjesta uslijed pružanja hitne medicinske pomoći? Upravo zbog nejasnoće koja ostavlja široku mogućnost tumačenja stječe se dojam da se na ovaj način pokušava otvoriti mogućnost pozivanja i uključivanja svih liječnika u rad hitne medicinske pomoći što je ne samo nedopustivo već i s obzirom na preopterećenost rada liječnika obiteljske medicine jednostavno u praksi neizvedivo. Predlaže se izmjena postojećeg članka 47. st. 1. točka 7. ZZZ koji glasi: “Privatnu praksu u ordinaciji može obavljati zdravstveni radnik sa završenim sveučilišnim preddiplomskim i diplomskim studijem ili sveučilišnim integriranim preddiplomskim i diplomskim studijem ili specijalističkim diplomskim stručnim studijem ako: 7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost.” na način da glasi kako slijedi: “7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost osim u slučaju iz članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona.“ Predlaže se iza članka 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti dodati novi članak 50.a koji glasi kako slijedi: “Članak 50.a (1) Zdravstveni radnik iz članka 50. stavka 3. ovoga Zakona može prenijeti pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti koju obavlja u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika. (2) Zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava prijenos obavljanja zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ministarstvu podnosi zdravstveni radnik na kojeg se prenosi to pravo. (3) Uz zahtjev iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni radnik obvezan je ministarstvu podnijeti: - ugovor o prijenosu prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ovjeren kod javnog bilježnika - dokaz da je zdravstveni radnik najmanje godinu dana radio u radnom odnosu kod zdravstvenog radnika koji prenosi pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti - dokaz o osiguranju utvrđenog broja opredijeljenih osiguranih osoba Zavoda za djelatnosti propisanim općim aktima Zavoda - dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 47., odnosno članka 49. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (5) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.” Predlaže se brisanje postojećeg članka 51. st.2. ZZZ koji glasi: “(2) Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka zdravstveni radnik koji ima sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom, uz dokaze iz članka 50. stavka 2. podstavka 2. ovoga Zakona, obvezan je priložiti i suglasnost predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba za promjenu prostora obavljanja djelatnosti.” KoHOM predlaže izmjenu postojećeg članka 67. st. 2. ZZZ koji glasi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 65 godina života.” na način da glasi kako slijedi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 68 godina života.” Obrazloženje: Naime, uzimajući u obzir činjenicu da na tržištu rada postoji značajan deficit liječnika te da istovremeno s druge strane postoji veliki broj liječnika starije životne dobi (pred mirovinu) ili s već navršenih 65 godina koji svake godine moraju posebno ishoditi suglasnost MiZ za nastavak rada, navedeni prijedlog za izmjenu ovog zakona vidimo kao efikasno rješenje koje će omogućiti daljnje ostvarivanje načela kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite pacijentima. Isto tako, treba imati u vidu i činjenicu da će svi liječnici s navršenih 65 godina života kao i do sada imati mogućnost ostvariti pravo na starosnu mirovinu ukoliko više ne budu htjeli obavljati privatnu praksu. Predlažemo izmjenu prijedloga koji se odnosi na članak 103. st. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i glasi: “Dom zdravlja obvezan je osigurati potreban broj ordinacija za obavljanje svake pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka sukladno odluci osnivača.” na način da glasi kako je propisano postojećim člankom 103. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Dom zdravlja obvezan je uz odluku osnivača osigurati da u svakoj djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka ima do 25 % ordinacija.” Naime, domovi zdravlja i do sada nisu poštivali navedenu odredbu zakona, a Ministarstvo zdravstva unatoč brojnim prigovorima i zahtjevima za provođenje nadzora do danas nije reagiralo na navedeno kršenje zakona stoga nije iznenađujuće da se sada ta odredba namjerava staviti izvan snage. Međutim, izmjena ove odredbe na način da se osnivačima domova zdravlja (odnosno županijama i gradu Zagrebu) daje ovlast da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite će biti krucijalan potez ovog ministarstva u daljnjem urušavanju primarne zdravstvene zaštite. Stupanjem na snagu ove odredbe članak 268. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kao i eventualno stupanje na snagu članka 50. iz Prijedloga novog zakona u prijelaznim i završnim odredbama, gubi bilo kakav pravni učinak i psotaje mrtvo slovo na papiru budući će osnivači domova zdravlja zasigurno odrediti maksimalan broj timova u svakoj od djelatnosti što znači da će domski liječnici biti potpuno onemogućeni u prelasku iz doma zdravlja u privatnu praksu. Brojke o mladim studentima medicine koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. Naime, sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine. Kad se k tome pridoda podatak da je 26 % posto manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100) nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Imajući u vidu opisane negativne trendove, Ministarstvo zdravstva bi trebalo ozbiljno razmisliti o donošenju stimulativnih mjera za obiteljsku medicinu, a ne pridonositi njezinom urušavanju. Predlažemo da se briše prijedlog iz članka 182. st. 1. koji propisuje dodatan uvjet za odobrenje specijalizacije doktorima medicine u vidu jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Mišljenja smo da je navedeni prijedlog Ministarstva zdravstva potpuno promašen iz više razloga. Prije svega, pristup rješavanju problema kadrovske devastacije primarne zdravstvene zaštite, a posebno obiteljske medicine, o čemu smo konstantno upozoravali te i dalje upozoravamo nadležne, je pogrešan s obzirom da ministarstvo očigledno problem pokušava riješiti metodom prisile mladih doktora na rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti umjesto da ih se stimulira. Osim toga, ovakvim pristupom predlagatelj zakona omalovažava specijalizaciju iz obiteljske medicine smatrajući da to može raditi bilo tko nakon završenog fakulteta. Ukoliko je resorno ministarstvo već smatralo da je doktorima medicine koji tek završe fakultet potrebno određeno iskustvo onda smatramo da se to moglo postići kroz obvezu rada pod nadzorom u trajanju od primjerice 6 mjeseci gdje bi ti mladi liječnici imali svog mentora, a ne na ovaj način uvjetovati dobivanje specijalizacije prethodnim samostalnim radom od godinu dana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz čega je zapravo vidljiva stvarna intencija ministarstva, da jednostavno “popuni kadrovske rupe”. Predlaže se dopuna članka 188. ZZZ novim stavkom koji glasi kako slijedi: “Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalizanta koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona“. Predlaže se dopuniti čl. 190. novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona.“ Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 10. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb.” Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 8. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb”. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
165 Ana Jurin Martić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se sa ovom izrazito lošom mjerom povećanja broja liječnika u ranijim lošim gospodarenjem već devastiranoj PZZ iz dva razloga: 1. ovaj prijedlog zakona prepun represivnih mjera i kazni, takav je i dosadašnji način komunikacije monopolističkog HZZO prema liječnicima u PZZ - kojim ih opterećuje administrativnim postupcima koje bi većim dijelom mogle i trebale (bar zdravorazumski) provoditi njihove stručne službe - primjerice odobravanje putnih naloga. Ne sumnjam kako kolege tijekom studija stječu adekvatne stručne kompetencije, no nisam sigurna koliko su pripremljeni na administrativni košmar kojeg HZZO priprema za svakog liječnika u ambulanti PZZ, počevši već od raznih šifri bolesti, postupala i šifri pomagala. Kažnjavanje mladih kolega u prvim radnim danima nisu poticajna mjera, već vode sigurnom odlasku mladih liječnika daleko od ovog zdravstvenog sustava. 2. prema mojem shvaćanju koncepta obiteljske medicine, bit prave i pravodobne primarne zdravstvene zaštite je upravo u kontinuiranom praćenju cijele obitelji, odnosno pojedinca (osiguranika) tijekom duljeg vremenskog perioda. Izmjenjivanje liječnika svakih nekoliko mjeseci u ambulanti svakako je u potpunoj suprotnosti toga, osobito ukoliko su tamo dovedeni prisilno i privremeno. Zaključno, ukoliko je cilj Ministarstva bio rastjerati postojeće liječnike u sustavu iz medicine ili iz Domovine, a kolege koji su na studiju natjerati na odustajanje od studija, ili odlazak van Hrvatske odmah po primitku diplome - čestitam, uspjeli ste! NEKA ZADNJI UGASI SVJETLO! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
166 Karla Sertić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a. Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b. Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c. Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d. Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e. Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2. Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a. Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b. Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3. Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4. Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a. Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b. Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. c. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
167 Lana Oštro NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
168 Ana-Marija Prepelec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Apsolutno se slažem s komentarima kolega i u potpunosti podržavam prijedlog Kohoma. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
169 Vinko Pešić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Svoju privatnu ordinaciju opće/obiteljske medicine sam otvorio po „jugoslavenskom zakonu“ 01.01.1992. i skrbim za 2300 osiguranika i nekoliko tisuća turista tijekom ljeta. U ovih trideset godina rada u Pakoštanima u prostor, opremu i moje dodatno obrazovanje, lokalna samouprava (općina, županija) i država nisu uložili niti jedne kune. U ovih trideset godina rada od prvog radnog dana svjedok sam da je svaka vlast u našoj državi bila ustrajna i dosljedna u otežavanju moga rada i devastaciji naše cjelokupne obiteljske medicine. U tome se posebno isticao i ističe HZZO, posebno prebacivanjem svojega administrativnog posla na naša leđa ili nešto što je nezamislivo u normalnom svijetu, kontrolu bolničkih liječnika (specijalista i subspecijalista) kod njihovog propisivanja lijekova ili dijagnostike, a za njihove „greške“ bi kažnjavali mene. U ovih trideset godina rada HZZO-u sam racionalnim propisivanjem lijekova i opterećivanjem specijalistike u bolnicama uštedio HZZU-u/državi po njihovim brojkama najmanje desetak miliona kuna! U ovih trideset godina nikada nitko iz zdravstvene administracije nije me pitao za savjet niti sam doživio da su ikad kod donošenja zakona uvažena mišljenja struka, posebno obiteljske medicine. U ovih trideset godina svaka „zdravstvena vlast“ (HZZO, ministarstvo, županija, dom zdravlja) je uvijek tražilo način za kažnjavanje kroz bezbrojne i besmislene kontrole, izricale kazne, nametale nove obveze. Nakon trideset godina ja i dalje radim u ordinaciji, a nakon mandata svih tih „vlastodržaca“ ostajali su repovi korupcije i kriminala. Nakon trideset godina potpune devastacije obiteljske medicine nadao sam se da je vrijeme za promjene, da se konačno saslušaju i poslušaju prijedlozi struke, obiteljskih liječnika koji najbolje poznaju sustav, koji svojim svakodnevnim „krvavim“ poslom odrađuju sve vaše dosadašnje "deforme" zdravstvenog sustava. Ove kozmetičke promjene, koju vi nazivate reformom, i dalje guraju obiteljsku medicinu prema kliničkoj smrti i devastaciji cjelokupnog zdravstvenog sustava. Nametanje obveze studentima medicine da prvo odrade godinu dana u obiteljskoj medicini je gotovo suluda i protuustavna. Tjeranje i dodatno šibanje isluženih obiteljskih liječnika koji svakodnevno odrađuju preko stotinu kontakata, da uskaču i pomažu hitnoj pomoći ili da dodatno rade na OHBP-ima ako se to nekome svidi, je samo zadnji udarac obiteljskoj medicini. Zar nije jednostavnije donijeti jedan jednostavan članak: „Ukida se obiteljska medicina u Republici Hrvatskoj“. Zato su tu nove novčane kazne za liječnike obiteljske medicine za „neopravdana bolovanja“ i visoku stopu bolovanja, na nešto što obiteljski liječnik nema nikakvog utjecaja. Naravno, po vašem mišljenju za to nije kriv nefunkcionalan zdravstveni sustav i liste čekanja kojih nema niti u „Africi sa strujom“. Pročitajte onaj vic o cigi koji je odlučio da nauči konja na gladovanje. Eto, taj konj vam je na izmaku snaga! Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
170 Vlatka Hajdinjak NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Kažnjavanje liječnika zbog „ lažnih i neopravdanih bolovanja“ smatram neprihvatljivim. Vođenje dugih bolovanja jako kompleksno i da ne bi trebalo biti u nadležnosti samo jednog liječnika, kojeg ćete na kraju kažnjavati i ponižavati. Za duža bolovanja bi trebalo vratiti liječnička povjerenstava Zavoda i timski odlučiti. Idealno bi bilo uključiti i poslodavca i medicinu rada ( ali ovo je možda samo utopija). U okolnostima koje planirate nametnuti obiteljskim liječnicima ne samo da neće biti moguće raditi i kvalitetno skrbiti o pacijentima već ćete i one koji sa srcem rade i vole obiteljsku medicinu otjerati iz Hrvatske. Nameću se samo dodatne obaveze u istoj jedinici vremena. I nadalje niste definirali standarde i normative, nadalje podcjenjujete obiteljskog liječnika, sa ciljem uništavate temelj hrvatskog zdravstva. Ako ne postoje uvjeti da se omogući kvalitetan rad ne znam kako se to misli postići novim nametima i kažnjavanjem. Kako sam prije par godina bila u sličnoj situaciji kao sad, a do danas se ništa nije promijenjeno na bolje, ove novčane kazne koje navodite od 660,00 EUR do 2.650,00 EUR i ne djeluju tako“ strašno“ u usporedbi sa strahom za vlastiti život jer nas drugi Zakon o sigurnosti prometa na cesti, za kojeg u dodiplomskoj, a niti postdiplomskoj nastavi većina liječnika nije znala ni da postoji, stavlja u puno gori položaj. Zar sve to navedeno predstavlja "jačanje PZZ" ? Smatram da bi u savjetovanje trebalo uključiti struku i predstavnike obiteljske medicine (KoHOM, DNOOM i dr.). donošenja bilo kojeg Zakona koji se odnosi na liječnike u PZZ-u. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
171 Vanja Pintarić Japec NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U navedenom prijedlogu zakona ne nalazim mjere koje bi dovele do jačanja primarne zdravstvene zaštite i obiteljske medicine. Baš suprotno, nalaze se nove destimulativne mjere, obaveze i kazne. Dodatni zadatci koji nisu dobrovoljni poput rada na drugim radilištima (hitna medicina), nova kažnjavanja za administrativne obaveze liječnika obiteljske medicine (subjektivna procjena neadekvatnog vođenja bolovanja) bez ikakvih stimulativnih mjera bilo po osnovi smanjenja opterećenja (broj pacijenata u timu), rasterećenja od administracije, izjednačavanja koeficijenata itd. dovest će samo do daljnje devastacije struke te su dokaz da se struka nije slušala pri formiranju ovog zakona. Jedna od ključnih stavki koje obiteljski liječnici kontinuirano naglašavaju jest da je ovu struku potrebno rasteretiti administracije. Administrativni zadatci se množe nekontrolirano, a potiskuju stručne koji se onda prenose na SKZZ - a što sve dovodi do neadekvatnog funkcioniranja zdravstvenog sustava. Nije normalno ni efikasno stručnjaka sa specijalizacijom iz obiteljske medicine trošiti na zadatke poput naručivanja pacijenata na preglede i pretrage, pisanje i ispunjavanje raznih potvrda i obrazaca, prepisivanje recepata i uputnica s nalaza drugih specijalista, pisanje putnih naloga, prepisivanje bolovanja koja su indicirali pedijatri ili stomatolozi, itd. Potrebno je uvođenje administratora kao 3. člana tima u ordinacije obiteljske medicine kako bi se liječnici rasteretili svih ovih zadataka i kako bi zajedno sa svojim medicinskim sestrama mogli raditi posao za koji su educirani (i koji silno i žele raditi) ali su u ovim uvjetima u tome onemogućeni! Uz rad s administratorom mogli bi ojačati preventivne aktivnosti koje su sada zapostavljene i potisnute administracijom, i postići značajan pozitivan učinak na zdravlje populacije i funkcioniranje zdravstvenog sustava. To bi zbilja bila mjera u smjeru jačanja obiteljske medicine, ali i ostalih dijelova zdravstvenog sustava. Pokušaj krpanja rupa u kadrovskom deficitu obiteljske medicine mladim liječnicima koji bi imali obavezu raditi godinu dana u obiteljskoj medicini dodatan je šamar ovoj struci jer je potrebno težiti upravo suprotnome - da nam u obiteljskoj medicini rade stručnjaci sa specijalističkim obrazovanjem koji su kompetentni pružiti kompleksnu skrb za pacijente. Rad mladih liječnika bez specijalizacije u obiteljskoj medicini narušiti će kontinuitet skrbi za pacijente, kao i ostale kompetencije koje su temelj ove struke, uz prenošenje većeg postotka zadataka na SKZZ s obzirom da se ne može oekivati da ovi mladi ljudi na početku karijere rješavaju 80% problematike bez daljnjeg upućivanja kao što bi trebao biti normativ. Također, ovakvo postupanje prema njima stvorit će samo dodatan revolt, kada se nađu u obilju administracije i zadataka koje su obavezni na tom radnom mjestu obavljati a za koje nisu educirani na fakultetu jer ni nisu dio njihove struke - a za koje im prijete visoke kazne - ovo će samo potaknuti njihov bijeg iz obiteljske medicine. Svakako se slažem da bi svaki bolnički specijalist trebao dio radnog vijeka provesti u PZZ kako bi bio upoznat s ovom temeljnom razinom zdravstvene zaštite, kao što se dobar dio specijalizacije iz obiteljske medicine provodi rotacijama na bolničkim odjelima, ali to se može postići vraćanjem staža s većinskim dijelom rotacija u PZZ. Po pitanju vođenja bolovanja, nikako nije dobar smjer uvođenje visokih kazni liječnicima obiteljske medicine, već je ukoliko se želi postići smanjenje neadekvatno vođenih bolovanja potrebno osigurati liječnicima pomoć u tom zadatku u smislu veće angažiranosti djelatnika osiguravatelja i obavezna liječnička povjerenstva za pacijente na dužim bolovanjima. Osim toga, velik dio opterećenja kontaktima u obiteljskoj medicini odnosi se na administrativne preglede koje su dužni obavljati radi reguliranja bolovanja a ne iz medicinske potrebe. Primjerice, pacijenti s akutnim respiratornim ili probavnim infekcijama koji se inače ne bi imali potrebu javiti na pregled jer se radi o samoograničavajućim stanjima koja se liječe simptomatskom terapijom ipak moraju doći na pregled u ambulantu radi reguliranja bolovanja i to često minimalno 2 puta - pri otvaranju i zatvaranju bolovanja. Svaki bi zaposlenik trebao imati mogućnost koristiti određen broj dana bolovanja u godini bez da radi toga mora ići kod liječnika i dostavljati poslodavcu doznake kao što je to slučaj u većini inozemnih zemalja. Ovakav aranžman poštedio bi liječnike obiteljske medicine velikog broja nepotrebnih konzultacija i pregleda koji su u svojoj svrsi administrativni. Na kraju ponavljam, potrebno je obiteljsku medicinu učiniti poželjnom strukom za rad kako bi ju se ojačalo kadrovski, a to se može samo uređenjem rada rasterećenjem od administracije - uvođenjem administratora, uvođenjem normativa, smanjenjem broja pacijenata po timu, izjednačavanjem koeficijenata, dok rad na drugim radilištima mora biti dobrovoljan. Sve mjere koje nose samo nove zadatke, obaveze i kazne bez ikakve stimulacije dovode u sigurnu propast struke obiteljske medicine što će se neminovno prenijeti na sve ostale razine zdravstvene zaštite. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
172 Zora Ripić NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
173 Miranda Copetti Modrčin NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O ZDRAVSTVENOJ ZAŠTITI Predlažemo brisati odredbu članka 1. Prijedloga koja se odnosi na novi članak 5. a. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, a glasi kako slijedi: “Svaki zdravstveni radnik u okviru svojih kompetencija, ako se to od njega zatraži u iznimnim situacijama, obvezan je pružiti hitnu medicinsku pomoć svakoj osobi kojoj je takva pomoć potrebna i izvan svog radnog mjesta.“ Navedena odredba je prije svega potpuno suvišna budući je postojećim zakonom obveza pružanja hitne medicinske pomoći već dovoljno jasno i nedvosmisleno uređena. Osim toga, predmetna odredba je prilično općenita i apstraktna te ostavlja niz otvorenih pitanja kao što su: Tko je ovlašten zatražiti od zdravstvenih radnika pružanje hitne medicinske pomoći? Ministarstvo zdravstva, Zavod za hitnu medicinu, Dom zdravlja ili pak svaka osoba? Koje su to “iznimne situacije”? Da li je to nedostatak kadra u hitnoj medicinskoj pomoći ili pak ratno stanje? Što znači “izvan radnog mjesta”? Da li to znači pružanje hitne medicinske pomoći na ulici ispred ordinacije/bolnice ili neke druge zdravstvene ustanove ili primjerice korištenje svog osobnog vozila? Osim što navedena odredba niti približno nije jasna nije uređeno niti pitanje tko će za to vrijeme pružanja hitne medicinske pomoći izvan radnog mjesta biti zadužen za radno mjesto koje se napušta? A isto tako nije uređeno niti pitanje odgovornosti tih istih zdravstvenih radnika za pacijente kojima se eventualno nešto dogodi zbog odsustva s radnog mjesta uslijed pružanja hitne medicinske pomoći? Upravo zbog nejasnoće koja ostavlja široku mogućnost tumačenja stječe se dojam da se na ovaj način pokušava otvoriti mogućnost pozivanja i uključivanja svih liječnika u rad hitne medicinske pomoći što je ne samo nedopustivo već i s obzirom na preopterećenost rada liječnika obiteljske medicine jednostavno u praksi neizvedivo. Predlaže se izmjena postojećeg članka 47. st. 1. točka 7. ZZZ koji glasi: “Privatnu praksu u ordinaciji može obavljati zdravstveni radnik sa završenim sveučilišnim preddiplomskim i diplomskim studijem ili sveučilišnim integriranim preddiplomskim i diplomskim studijem ili specijalističkim diplomskim stručnim studijem ako: 7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost.” na način da glasi kako slijedi: “7. nije u radnom odnosu odnosno ne obavlja drugu samostalnu djelatnost osim u slučaju iz članka 57. st. 1. alineja 7. ovog zakona.“ Predlaže se iza članka 50. Zakona o zdravstvenoj zaštiti dodati novi članak 50.a koji glasi kako slijedi: “Članak 50.a (1) Zdravstveni radnik iz članka 50. stavka 3. ovoga Zakona može prenijeti pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti koju obavlja u ordinaciji na drugog zdravstvenog radnika. (2) Zahtjev za izdavanje rješenja kojim se odobrava prijenos obavljanja zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ministarstvu podnosi zdravstveni radnik na kojeg se prenosi to pravo. (3) Uz zahtjev iz stavka 2. ovoga članka zdravstveni radnik obvezan je ministarstvu podnijeti: - ugovor o prijenosu prava na obavljanje zdravstvene djelatnosti u ordinaciji ovjeren kod javnog bilježnika - dokaz da je zdravstveni radnik najmanje godinu dana radio u radnom odnosu kod zdravstvenog radnika koji prenosi pravo na obavljanje zdravstvene djelatnosti - dokaz o osiguranju utvrđenog broja opredijeljenih osiguranih osoba Zavoda za djelatnosti propisanim općim aktima Zavoda - dokaze o ispunjavanju uvjeta iz članka 47., odnosno članka 49. ovoga Zakona. (4) Ministarstvo donosi rješenje iz stavka 2. ovoga članka u roku od 30 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva. (5) Protiv rješenja iz stavka 2. ovoga članka nije dopuštena žalba, ali se može pokrenuti upravni spor.” Predlaže se brisanje postojećeg članka 51. st.2. ZZZ koji glasi: “(2) Uz zahtjev iz stavka 1. ovoga članka zdravstveni radnik koji ima sklopljen ugovor o provođenju zdravstvene zaštite sa Zavodom, uz dokaze iz članka 50. stavka 2. podstavka 2. ovoga Zakona, obvezan je priložiti i suglasnost predstavničkog tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grada Zagreba za promjenu prostora obavljanja djelatnosti.” KoHOM predlaže izmjenu postojećeg članka 67. st. 2. ZZZ koji glasi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 65 godina života.” na način da glasi kako slijedi: “Zdravstvenim radnicima u mreži javne zdravstvene službe pravo na obavljanje privatne prakse po sili zakona prestaje kad navrše 68 godina života.” Obrazloženje: Naime, uzimajući u obzir činjenicu da na tržištu rada postoji značajan deficit liječnika te da istovremeno s druge strane postoji veliki broj liječnika starije životne dobi (pred mirovinu) ili s već navršenih 65 godina koji svake godine moraju posebno ishoditi suglasnost MiZ za nastavak rada, navedeni prijedlog za izmjenu ovog zakona vidimo kao efikasno rješenje koje će omogućiti daljnje ostvarivanje načela kontinuiteta pružanja zdravstvene zaštite pacijentima. Isto tako, treba imati u vidu i činjenicu da će svi liječnici s navršenih 65 godina života kao i do sada imati mogućnost ostvariti pravo na starosnu mirovinu ukoliko više ne budu htjeli obavljati privatnu praksu. Predlažemo izmjenu prijedloga koji se odnosi na članak 103. st. 4. Zakona o zdravstvenoj zaštiti i glasi: “Dom zdravlja obvezan je osigurati potreban broj ordinacija za obavljanje svake pojedine djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka sukladno odluci osnivača.” na način da glasi kako je propisano postojećim člankom 103. st. 3. Zakona o zdravstvenoj zaštiti: “Dom zdravlja obvezan je uz odluku osnivača osigurati da u svakoj djelatnosti iz stavka 2. ovoga članka ima do 25 % ordinacija.” Naime, domovi zdravlja i do sada nisu poštivali navedenu odredbu zakona, a Ministarstvo zdravstva unatoč brojnim prigovorima i zahtjevima za provođenje nadzora do danas nije reagiralo na navedeno kršenje zakona stoga nije iznenađujuće da se sada ta odredba namjerava staviti izvan snage. Međutim, izmjena ove odredbe na način da se osnivačima domova zdravlja (odnosno županijama i gradu Zagrebu) daje ovlast da mogu odrediti neograničen broj timova u svakoj od djelatnosti u okviru primarne zdravstvene zaštite će biti krucijalan potez ovog ministarstva u daljnjem urušavanju primarne zdravstvene zaštite. Stupanjem na snagu ove odredbe članak 268. Zakona o zdravstvenoj zaštiti kao i eventualno stupanje na snagu članka 50. iz Prijedloga novog zakona u prijelaznim i završnim odredbama, gubi bilo kakav pravni učinak i psotaje mrtvo slovo na papiru budući će osnivači domova zdravlja zasigurno odrediti maksimalan broj timova u svakoj od djelatnosti što znači da će domski liječnici biti potpuno onemogućeni u prelasku iz doma zdravlja u privatnu praksu. Brojke o mladim studentima medicine koji se nakon fakulteta odlučuju za rad i specijalizaciju u obiteljskoj medicini su već sada poražavajuće, a izmjenom ove odredbe koja će značiti onemogućavanje rada mladih liječnika u privatnoj praksi i zadržavanje postojećih liječnika u sklopu domova zdravlja će dovesti do daljnjeg deficita liječnika u djelatnosti obiteljske medicine i samim time urušavanja Mreže. Naime, sukladno podacima HLK (http://atlas.hlk.hr:8080/atlas/) 33 % nositelja timova obiteljske medicine ima preko 60 godina, dok je prosječna starost 52 godine. Kad se k tome pridoda podatak da je 26 % posto manje specijalizanata obiteljske medicine te značajan broj nositelja bez timova (kojih prema našim internim podacima trenutno ima čak oko 100) nedvojbeno se može zaključiti da kroz nekoliko godina veći broj stanovnika neće imati adekvatnu zdravstvenu zaštitu. Imajući u vidu opisane negativne trendove, Ministarstvo zdravstva bi trebalo ozbiljno razmisliti o donošenju stimulativnih mjera za obiteljsku medicinu, a ne pridonositi njezinom urušavanju. Predlažemo da se briše prijedlog iz članka 182. st. 1. koji propisuje dodatan uvjet za odobrenje specijalizacije doktorima medicine u vidu jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Mišljenja smo da je navedeni prijedlog Ministarstva zdravstva potpuno promašen iz više razloga. Prije svega, pristup rješavanju problema kadrovske devastacije primarne zdravstvene zaštite, a posebno obiteljske medicine, o čemu smo konstantno upozoravali te i dalje upozoravamo nadležne, je pogrešan s obzirom da ministarstvo očigledno problem pokušava riješiti metodom prisile mladih doktora na rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti umjesto da ih se stimulira. Osim toga, ovakvim pristupom predlagatelj zakona omalovažava specijalizaciju iz obiteljske medicine smatrajući da to može raditi bilo tko nakon završenog fakulteta. Ukoliko je resorno ministarstvo već smatralo da je doktorima medicine koji tek završe fakultet potrebno određeno iskustvo onda smatramo da se to moglo postići kroz obvezu rada pod nadzorom u trajanju od primjerice 6 mjeseci gdje bi ti mladi liječnici imali svog mentora, a ne na ovaj način uvjetovati dobivanje specijalizacije prethodnim samostalnim radom od godinu dana u primarnoj zdravstvenoj zaštiti iz čega je zapravo vidljiva stvarna intencija ministarstva, da jednostavno “popuni kadrovske rupe”. Predlaže se dopuna članka 188. ZZZ novim stavkom koji glasi kako slijedi: “Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalizanta koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona“. Predlaže se dopuniti čl. 190. novim stavkom koji glasi kako slijedi: „Obveza iz stavka 2. ovog članka ne odnosi se na specijalista koji otkaže ugovor o radu u zdravstvenoj ustanovi iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona, a zasnuje radni odnos kod zdravstvenog radnika privatne prakse ili nastavi rad u vlastitoj privatnoj praksi u mreži javne zdravstvene službe na istom području koje pokriva zdravstvena ustanova iz članka 186. stavka 1. ovog Zakona.“ Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 10. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb.” Predlaže se dopuniti članak 264. ZZZ novim stavkom, stavkom 8. na način da glasi kako slijedi: „Ministar će posebnim Pravilnikom propisati visinu maksimalnog iznosa zakupnine koju mogu donijeti predstavnička tijela jedinice područne (regionalne) samouprave odnosno Grad Zagreb”. ANDREJ RUBEŠA 03.11.2022 15:420 0 U članku 182. stavku 1. iza riječi: „studijem“ briše se točka te dodaje zarez i riječi: „ a doktoru medicine i uz uvjet jedne godine radnog iskustva u primarnoj zdravstvenoj zaštiti osim za odobrenje specijalizacije na primarnoj razini zdravstvene zaštite.“ Ne slažem se s navedenim prijedlogom članka Zakona iz sljedećih razloga: 1. Ukoliko je svrha uvođenja jednogodišnje radne obveze u PZZu kao nužnog uvjeta za sudjelovanje na natječajima za specijalizaciju pružiti mladim liječnicima dodatnu edukaciju nakon diplomiranja, smatram da ta svrha neće biti ispunjena. a.Naime, studenti tijekom šestogodišnjeg studija medicine stječu širok raspon znanja i praktičnih vještina iz područja većine medicinskih struka nastavom na Fakultetu i kliničkim bazama. Uz to, od prve godine studija studenti kroz sveobuhvatan kolegij „Temelji liječničkog umijeća“ usvajaju esencijalne komunikacijske kompetencije i ključne kliničke vještine poput postavljanja venskog puta, postupka kardiopulmonalne reanimacije, izvođenja poroda i sl. Također, na završnoj godini studija studenti imaju obvezu odrađivanja dežurstva na hitnim prijemima različitih medicinskih struka tijekom čega ponavljaju koncepte usvojene ranije tijekom akademskog obrazovanja. Osim dežurstava, studenti polažu ispite iz praktičnih modula „Racionalna primjena lijekova“, „Kliničko prosuđivanje“ i „Hitna medicina“ čija je svrha dodatna priprema studenata na rad u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. b.Navedene tvrdnje potvrđuju i članci 24 i 25 Direktive 2005/36/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija. Naime, navedeni se članci bave opisivanjem pojma osnovnog medicinskog osposobljavanja, koje podrazumijeva “5 500 sati teoretskog i praktičnog osposobljavanja koje se odvija na sveučilištu ili pod njegovim nadzorom”, a osigurava da je osoba stekla iduće vještine: “odgovarajuće poznavanje znanosti na kojima se temelji medicina i dobro razumijevanje znanstvenih metoda, uključujući i načela mjerenja bioloških funkcija, ocjenjivanja znanstveno utvrđenih činjenica i analize podataka; dostatno razumijevanje strukture, funkcija i ponašanja zdravih i bolesnih osoba, kao i odnosa između zdravstvenog stanja čovjeka te njegovog fizičkog i društvenog okruženja; odgovarajuće poznavanje kliničkih disciplina i postupaka, koje joj daje cjelovitu sliku o duševnim i tjelesnim bolestima, o medicini sa stajališta profilakse, dijagnoze i terapije te o ljudskom razmnožavanju; odgovarajuće kliničko iskustvo u bolnicama pod odgovarajućim nadzorom”. Članak 25, nadalje, potvrđuje da liječnik s diplomom medicinskog fakulteta uistinu posjeduje sve navedene vještine te ima pravo pristupanja specijalističkom usavršavanju: “Za pristupanje specijalističkom medicinskom usavršavanju zahtijeva se da je završen i potvrđen šestogodišnji studij kao dio programa osposobljavanja iz članka 24., tijekom kojega je polaznik stekao odgovarajuće znanje iz osnovne medicine.” c.Iako je obiteljska medicina jedna od grana medicine koje pokrivaju najširi spektar znanja i vještina, kompetencije stečene tijekom rada u PZZ nisu nužno prenosive niti relevantne u drugim medicinskim strukama za koje bi se u svom daljnjem radu mladi liječnik opredijelio. d.Nadalje, mogućnost opredjeljenja za dodatnu edukaciju nakon stjecanja diplome doktora medicine već postoji u obliku rada pod nadzorom (RPN), koji pruža dodatno usavršavanje pod konstantnim nadzorom mentora te omogućava novodiplomiranim liječnicima lakšu tranziciju iz statusa i obveza studenta prema radu u zdravstvenom sustavu u svojstvu doktora medicine. RPN je potpuno opcionalan te se pohađanje istog temelji na osobnim preferencijama i izboru mladog liječnika, što istom pruža fleksibilnost i praktičnost u oblikovanju vlastitog karijernog puta nakon diplomiranja. e.Zaključno, edukacijski ciljevi predviđeni tijekom jednogodišnjeg rada u PZZu su vrlo vjerojatno već naučeni kroz studij, a stjecanje je novih otežano. Također, medicinski su interesi mladih liječnika izrazito heterogeni što dovodi u pitanje korist ovakve edukacije. 2.Obiteljska je medicina zasebna medicinska struka sa svojim kurikulumom specijalizacije, popisom potrebnih kompetencija za samostalan rad te stručnom literaturom i skupovima. a.Iako su mladi netom diplomirani liječnici kvalitetno educirani te posjeduju širok raspon znanja i vještina, isti nije ni blizu dovoljan da ih izjednači sa specijalistima obiteljske medicine koji su uspješno položili specijalistički ispit te se kontinuirano usavršavaju. b.Takvo razmišljanje ide na štetu pacijenata, koji, prije svega, gube kontinuitet zdravstvene skrbi (koji se kroz više kliničkih istraživanja pokazao kao neovisan prediktor smanjenog mortaliteta i morbiditeta u PZZ). 3.Studenti su medicine upisali studij pod određenim uvjetima, očekivanjima te imajući na umu postojeće uređenje zdravstvenog sustava i postdiplomskog tijeka karijere mladog liječnika. Smatram da promjene ovakve magnitude iziskuju određene prilagodbe u samom programu svih 6 godina studija medicine koje nije moguće osmisliti te provesti u ovako kratkom vremenskom okviru. Tako nešto bi se trebalo napraviti na nacionalnoj razini u dogovoru Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih medicinskih fakulteta u Republici Hrvatskoj. 4.Završno, mišljenja sam da je trenutni sustav RPN-a među svim predloženim opcijama, najpogodnije rješenje za početak karijere i dodatnu edukaciju mladog liječnika ako on to želi. a.Postojeći model RPN može biti značajno poboljšan proširivanjem spektra ustanova i radnih mjesta na kojima se RPN može obavljati, time podižući broj dostupnih vrsta i područja medicinske edukacije. b.Nadalje, pozdravljam ideju rješavanja problema potkapacitiranosti PZZ brojem zaposlenika, ali iz gore navedenih razloga smatram da ovaj prijedlog ne donosi traženo rješenje. Naprotiv, bilo bi dobro da se rješavanju tekućeg problema pristupi kroz model stimulacije i poboljšanja uvjeta rada sveg osoblja u PZZ. Na kraju, podržavam svaku inicijativu, kojoj je cilj kvalitetna edukacija i dodatno osposobljavanje mladog liječnika, sve DOK SE NE NAMEĆE KAO OBVEZA. Hrvatska komora edukacijskih rehabilitatora 03.11.2022 15:290 0 Edukacijski rehabilitator/defektolog je stručnjak koji obavlja edukacijsko-rehabilitacijsku djelatnost u sustavu zdravstva, na radnim mjestima I. vrste, a reguliranu od strane Hrvatske komore edukacijskih rehabilitatora. Edukacijski rehabilitator obavlja zdravstvenu djelatnost kroz dijagnostičke i terapijske postupke i postupke medicinske rehabilitacije, a prema Hrvatskom kvalifikacijskom okviru nalazi se na razini 7.1.sv., u sektoru s psiholozima, logopedima i drugim socijalnim djelatnostima. Kao javno tijelo koje zastupa prava i interese edukacijskih rehabilitatora, predlažemo sljedeće izmjene i dopune Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kako bi se edukacijskim rehabilitatorima zaposlenima u sustavu zdravstva vratila njihova stečena i pripadajuća prava: Predlažemo dopunu članka 155., stavka 2. na način da glasi: „Zdravstveni radnici obrazuju se na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu te drugom visokom učilištu koje izvodi studijski program za zdravstveno zanimanje, kao i na učilištu te srednjim strukovnim školama koje imaju rješenje nadležnog Ministarstva o odobrenju za izvođenje pojedinog nastavnog plana i programa obrazovanja/strukovnog kurikuluma koji je razvrstan u obrazovni sektor u području zdravstva. Zdravstvenim radnicima smatraju se i logopedi, medicinski tehnolozi, biotehnolozi i biomedicinski inženjeri, biolozi u zdravstvu, klinički psiholozi, medicinski fizičari, fonetičari i nutricionisti, edukacijski rehabilitatori ako obavljaju zdravstvenu djelatnost u procesu dijagnostike i liječenja....“ S obzirom da se zdravstvenim radnicima smatraju i stručnjaci koji se ne obrazuju na medicinskom, dentalnom ili farmaceutsko-biokemijskom fakultetu i drugim programima za zdravstveno zanimanje, smatramo da svojim obrazovanjem, koje uključuje niz medicinskih kolegija i kliničkih praksi, edukacijski rehabilitatori kao i navedena zanimanja, svoja stručna znanja i kompetencije koriste u procesu dijagnostike i liječenja. Prema članku 28. ovog Zakona, zdravstvena djelatnost je „djelatnost od interesa za Republiku Hrvatsku koja se obavlja kao javna služba i koju po stručno-medicinskoj doktrini i uz uporabu medicinske tehnologije obavljaju zdravstveni radnici pri pružanju zdravstvene zaštite, pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom“, a iznimno ju „na području promicanja zdravlja, prevencije bolesti te zaštite mentalnog zdravlja mogu obavljati i nezdravstveni djelatnici“ (stavak 2). Zdravstvena djelatnost provodi se na primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini te na razini zdravstvenih zavoda, a sukladno propisanom, edukacijski rehabilitatori provode djelatnost na svim navedenim razinama. Prema članku 30., na primarnoj razini obavljaju praćenje zdravstvenog stanja stanovnika i predlažu mjere za zaštitu i unapređenje zdravlja stanovnika; dijagnostiku i rehabilitaciju; preventivnu i specifičnu preventivnu zdravstvenu zaštitu djece i mladeži; zdravstvenu zaštitu osoba s invaliditetom; preventivnu zdravstvenu zaštitu rizičnih skupina i ostalih stanovnika; savjetovanje, zdravstveno prosvjećivanje i promicanje zdravlja radi njegova očuvanja i unapređivanja; zdravstvenu rehabilitaciju djece i mladeži s poremećajima u tjelesnom i mentalnom razvoju; zaštitu mentalnog zdravlja zbog čega smatramo opravdanim da se i edukacijska rehabilitacija uvrsti u djelatnosti koje pružaju zdravstvenu zaštitu na primarnoj razini. Sekundarna razina obuhvaća specijalističko-konzilijarnu i bolničku djelatnost (čl.32.), a u odnosu na primarnu razinu ona obuhvaća složenije mjere i postupke u pogledu prevencije, dijagnosticiranja te liječenja bolesti i ozljeda, provođenja ambulantne rehabilitacije i medicinske rehabilitacije (čl.33.) - što edukacijski rehabilitatori također provode. Nadalje, ako se gleda sama klasifikacija djelatnosti, prema informacijama Državnog zavoda za statistiku, prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti 2007. koja je stupila na snagu 01.01.2008. te je i dalje na snazi, defektološka (edukacijsko-rehabilitacijska) djelatnost razvrstava se u razred 86.90 Ostale djelatnosti zdravstvene zaštite. 2011. godine edukacijski rehabilitatori su imali status zdravstvenih radnika, a tada je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi u Prijedlogu Zakona o edukacijsko-rehabilitacijskoj djelatnosti navelo da je djelatnost edukacijskih rehabilitatora kao sastavni dio odgojno-obrazovne, socijalne, zdravstvene i znanstvene djelatnosti od interesa za Republiku Hrvatsku. Kao daljnji argument navodimo da edukacijski rehabilitatori provode zdravstvenu zaštitu u skladu s člankom 4. i prema aktualnom Planu i programu mjera zdravstvene zaštite 2020.- 2022. edukacijski rehabilitatori se navode kao izvršitelji čak 73 mjere zdravstvene zaštite i kao suradnici u izvršavanju 30 mjera zdravstvene zaštite. Većinski su kao izvršitelji i suradnici prepoznati na području psihijatrije, dječje i adolescentne psihijatrije te na području zaštite mentalnog zdravlja i prevencije ovisnosti. Izuzev toga, postoji niz mjera zdravstvene zaštite na području prevencije, dijagnostike, rehabilitacije i liječenja djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom koje provode, ali nisu navedeni kao izvršitelji, niti kao suradnici (19 mjera zdravstvene zaštite), kao i niz mjera koje provode, a koje nisu obuhvaćene Planom i programom mjera zdravstvene zaštite. Zaključno, navodi se da zdravstveni radnici oba