Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o mirnom rješavanju sporova
|
Redni broj
|
Komentar | Odgovor | |||
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | PETAR PETRIĆ | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Opći komentar Petar Petrić, odvjetnik i medijator Poštovani, kao dugogodišnji odvjetnik, medijator i trener medijatora, predložio bih da ovako važan zakon kojim se želi regulirati područje mirnog rješenja sporova, bude raspravljen i što je još važnije usaglašen od strane svih onih koji imaju znanje i iskustvo na ovom važnom području pružanja usluga građanima i poslovnim subjektima, dakle sa svim dionicima medijacije u Republici Hrvatskoj. Radi se o iznimno velikoj medijacijskoj zajednici koja najbolje poznaje potrebe za mirnim rješavanjem sporova i još više poznaje blagodati koje medijacija donosi i može donijeti. Razlozi za potrebni konsenzus su slijedeći. Svi poznavatelji medijacije znaju da se radi o svijetu tolerantne komunikacije, kulturnog i sadržajnog dijaloga, strukturiranog pregovaranja s ciljem da sve strane budu zadovoljna postignutim rješenjima, o svijetu građenja i čuvanja odnosa. Odvjetnici, suci, medijatori ali najvažnije, svi ljudi koji su doživjeli takav način komunikacije i rješavanja dugogodišnijh sporova će me sigurno razumjeti. Onima koji su imali sreću upoznati medijaciju, osobito steći znanja o medijaciji, poznat je taj svijet u kojem se postižu rješenja koja su nekima, tijekom godina sporenja, bila nezamisliva. Kada se nakon dugogodišnjeg sukoba i spora, u medijaciji postigne rješenje kojim se ne samo okonča dotadašnji spor već omogućuje nastavak ili obnova ljudskog, životnog, poslovnog, susjedskog, partnerskog odnosa, tada oni koji su to doživjeli više ne moraju nikome dokazivati koje su prednosti medijacije kao mirnog rješenja spora. Zakonom uređeni sustav mirenja odnosno medijacije koji trenutno postoji u Republici Hrvatskoj, zadovoljava najveći broj zahtjeva koji se postavljaju pred medijaciju i one koji je provode. Takav sustav mogao bi se eventualno nadograditi nekim sadržajnim dopunama koje bi osigurale bolje upoznavanje i informiranje većeg broja korisnika usluga s ovim načinom rješavanja sporova u kojima stranke same nalaze rješenje naravno uz nužnu pomoć medijatora koji svoja znanja i iskustva stječu dugogodišnjim edukacijama, svakodnevnim učenjem i radom. U daljnjem tekstu iznosim neke prijedloge kojima bi se postojeći sustav mogao dopuniti i poboljšati a kojima se došlo do željenih rezultata i u nekim državama u EU i izvan EU. Smatram da ne bi trebalo mijenjati cjelokupni postojeći sustav medijacije i institucija koje je provode te da ne bi trebalo uvoditi cijeli niz potpuno novih instituta koji do sada nikada nisu bili prisutni u hrvatskom pravnom sustavu. Činjenica je da je u hrvatskom sustavu prisutan relativno mali broj medijacija u odnosu na broj predmeta u sudovima, što se naravno mora promjeniti. Navedenu prisutnost malog broja medijacija, osobito u građanskim i trgovačkim sporovima moglo bi se promjeniti sa nekoliko mjera koje bi se mogle uvoditi postupno i oprezno. 1) S jedne strane, može se zadržati dobrovoljnost medijacije koja je osnovno polazište i načelo medijacije a koja se može kontinuirano osigurati na način da su stranke uvijek, u svim sporovima koji su u tijeku kao i prije nego što oni budu pokrenuti, u mogućnosti same predložiti pokretanje medijacije (jednostrani prijedlog ili suglasni prijedlog) odnosno da im može biti predložena mogućnost rješenja spora medijacijom (od strane suda ili upravnog ili drugog tijela pred kojim se vodi postupak). U medijaciji bi, pored nužnosti sudjelovanja medijatora i stranaka koje su je pokrenule, bilo učinkovito predvidjeti i sudjelovanje njihovih odvjetnika koji su u medijaciji zapravo savjetnici stranaka. Sudjelovanje odvjetnika kao savjetnika stranaka, prema mom iskustvu, često je presudno za uspjeh medijacije jer postojeći odnos stranaka i odvjetnika utemeljen na međusobnom povjerenju ima vrlo važnu ulogu u mirnom rješenju spora i postizanju sporazuma odnosno nagodbe. Dakle, ta dobrovoljnost pruža strankama mogućnost da uvijek svoj budući ili tekući spor pokušaju rješiti u medijaciji. 2) S druge strane, da bi se osigurala veća prisutnost medijacije kao načina mirnog rješenja spora, može se predvidjeti medijacija s prvim informativnim sastankom koje bi stranke održale s medijatorom. Takva moguća obveznost prvog informativnog sastanka mogla bi se uvesti u ograničenom broju građanskih i trgovačkih sporova, bez obzira na vrijednost i uz uvođenje nekog probnog razdoblja radi ocjene učinkovitost tog instituta Jedna stranka, očekivano tužitelj, morao bi podnijeti prijedlog za pokretanje medijacije koji bi bio upućen pružatelju usluge medijacije (institucija, centar, medijator) nakon čega bi uslijedio prvi medijacijski sastanak i sa potencijalnim tuženikom, sve prije pokretanja sudskog postupka. Jedan od osnovnih ciljeva tog prvog sastanka bio bi informiranje svih strana u budućem sporu o mogućnosti mirnog rješenja spora u medijaciji. Uz stranke bi bili prisutni i njihovi pravni savjetnici odnosno odvjetnici. Ukoliko su obje strane prisutne na sastanku, medijator bi stranama objasnio postupak medijacije i kako taj postupak njima može biti od koristi, a potom od strana i odvjetnika zatražio ili predložio da porazgovaraju o mogućnosti započinjanja postupka medijacije. Ukoliko obje strane ili čak jedna od strana odluče da nakon prvog sastanka ne nastave sa medijacijom, i odustanu od postupka medijacije, smatra se da su ispunile uvjet za pokretanje postupka pred sudom. Stranama koje prisustvuju prvom sastanku i potom odluče da odustanu od medijacije ne bi bile nametnute nikakve sankcije ili posljedice zbog odustajanja. Materijalni troškovi prvog sastanka morali bi biti dovedeni u korelaciju s informativnom ulogom tog prvog sastanka odnosno ne bi trebali biti opterećujući za sudionike u postupku. Ukoliko bi se stranke nakon tog prvog sastanka odlučile za medijaciju kao način potencijalnog rješavanja njihovog spora, tada bi i troškovi odnosno naknade za sudionike u tom postupku trebali biti dovedeni u srazmjer sa vrijednošću spora. 3) Pored navedenih načina, i dalje bi medijacija mogla biti provedena po uputi suda, a koji način je i sada prisutan uvođenjem te mogućnosti izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019) koje su stupile na snagu 01. rujna 2019. godine a kojima se članak 186.d mijenja i glasi: »Sud može uvažavajući sve okolnosti, posebno interes stranaka i trećih osoba vezanih uz stranke te trajnost njihovih odnosa i upućenost jednih na druge, na ročištu ili izvan ročišta rješenjem uputiti stranke da u roku od osam dana pokrenu postupak mirenja ili rješenjem strankama predložiti rješavanje spora u postupku mirenja. Istim člankom sada je propisano da „stranka koja je upućena pokrenuti postupak mirenja, a ne pristupi sastanku radi pokušaja mirenja, gubi pravo tražiti naknadu daljnjih troškova postupka pred sudom prvog stupnja.“ 4) Češća praksa ugovaranje klauzula o medijaciji dovela bi do situacije da u slučaju kada ugovor ili statut uključuju klauzulu o medijaciji, stranke moraju pokušati spor riješiti medijacijom prije nego što rješavanje spora predaju arbitraži ili sudu. Ukoliko ne dođe do pokušaja rješenja spora medijacijom, arbitar ili sudac bi mogli dati strankama rok od 15 dana da podnesu zahtjev za medijacijom. 5) Trgovački i građanski sporovi u kojima bi se spor prije pokretanja sudskog postupka pokušao riješiti medijacijom na način da se održi prvi medijacijski (informativni sastanak) mogli bi biti ograničeni na neke predmete sporova 6) Moglo bi se propisati da se prvi sastanak održava u kratkom roku (npr 30 dana) od dana primitka zahtjeva za medijaciju, a trajanje čitavog postupka medijacije ne bi trebalo trajati duže od 60 ili maksimalno 90 dana osim ako obje strane suglasno ne predlože duže trajanje. Ako se suprotna strane ne pojavi na prvom sastanku, medijator bi izdao potvrdu u kojoj se to konstatira a temeljem čega bi onda bilo moguće pokrenuti sudski postupak ako je to bio uvjet za njegovo pokretanje. Prisutnost pravnih savjetnika stranaka mogla bi se propisati kao obvezna osim možda u slučajevima alternativnog rješavanja potrošačkih sporova reguliranih Direktivom EU. I na kraju ponovno pozivam na dogovor svih dionika uključujući suce, odvjetnike, medijatore i nužno potrebni konsenzus o ovako važnim pitanjima za sve navedene profesije a u prvom redu za stranke kojima pružamo svoje usluge. | Djelomično prihvaćen | Nacrtom prijedloga zakona odabran je koncept kojim se šire definira područje mirnog rješenja sporova. Osniva se Centar za mirno rješavanje sporova te se jasno određuje djelatnost Centra. Radi se o novom konceptu kojim će se sustav medijacije dodatno osnažiti i potaknuti, institucionalno unaprijediti te građanima učiniti pristupačnijim. I prema važećem uređenju ne postoji zapreka da odvjetnici savjetuju stranke i u pitanjima koja uređuje Nacrt prijedloga zakona, dok honoriranje takvog rada sa strankama nije predmet uređenja ovog Nacrta prijedloga zakona. Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije, već se radi o dužnosti pokušaja riješiti spor mirnim putem. Provođenje postupka medijacije uvijek ovisi o sporazumu stranaka. Već naziv članka 9. govori da se radi o dužnosti prije pokretanja sudskih postupaka, dok faza upućivanja na informativni sastanak o medijaciji dolazi nakon podnošenja tužbe, odnosno po primitku odgovora na tužbu te je iz navedenog jasno da se ne radi o procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe jer je tužba u toj fazi već podnesena. Sadržaj informativnog sastanka o medijaciji je jasnije propisan Nacrtom. |
| 2 | Radmila Bonifačić | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Odvjetnica Radmila Bonifačić U ovom komentiranju pridužila bih se HUM-u, prijedlozima kolegice Tafre i Pavletić te svakako prijedlogu kolege Grahek. Smatram kako je postojeći Zakon o mirenju dobar te eventualno, zaslužuje doradu. Kao što je rečeno imamo medijatora, ali, nedostaje predmeta. Godinama niz medijatora je upravo, zahvaljujući, osobito HUM -u , stjecao potrebna znanja. Imam dojam kako postaji baza osposobljenih medijatora koji nemaju priliku pokazati što mogu, znaju i žele. Stoga smatram kako bi HUM trebao biti krovna udruga medijatora i nema potrebe osnivati novi Centar , već proširiti djelatnost HUM-a, povjeriti mu veće ovlasti kao npr. vođenje registra, podatka o medijatorskim spisima, dodjela spisa.... HUM se permanentno bavi i edukacijom novih medijatora, stalnim usavršavanjem postojećih. Nadalje, medijatori nisu samo pravnici, a ovaj Nacrt Prijedloga Zakona o mirnom rješavanju sporova je pravnički , normiran zakon koji će obeshrabriti medijatore drugih profesija. Medijacija treba postati u određenim sporovima , timski posao u kojem će se na tržištu medijacije ponuditi dobra usluga angažiranjem stručnjaka iz određenih područja. Jedan od prijedloga je da odvjetnici prije pokretanja spora, upute stranke u mogućnost medijacije ( Irska ) te potom popunjavanjem obrasca o tome obavijeste sud . Navedeno , opet, ne bi trebalo biti obaveza, već preporuka koju bi trebalo honorirati u smislu ugrađivanja navedenog u Odvjetničku tarifu i u ZPP . Dio kolega ne želi niti čuti za medijaciju, ovako bi počeo razmišljati o istoj. PROCJENITELJI- ovo je naprosto loše. Tko će u roku 60 dana na izraditi Procjenu spora te će čl. 31. Nacrta pravna i činjenična utvrđenja biti obvezujuća i da će se nakon njene izrade i dostave smatrati nespornim. Ovo je pravni vrač ( kolega Grahek ), šta je to ?! Ili npr. tzv . rana neutralna procjena u kojoj procjenitelj na temelju sporazuma daje ocjenu spornih činjenica i pravnih pitanja ! Navedeno je opasno jer će zavesti stranke u medijaciji, a potencijalni procjenitelji morali bi biti osobe s velikim iskustvom i znanjem. Imamo običaj sve prenormirati, učiniti složenim. Za novim Zakonom, nema potrebe , poboljšajmo postojeće i, iskoristimo ono što imamo HUM, centre koji su oformljeni s medijatorima koji znaju svoj posao i radimo na marketingu medijacije. Nije jasna niti žurba s ovim Zakonom. Koliko mi je poznato, poboljšan je i prosjek dužine rješavanja spisa pri sudovima, smanjeni je priliv spisa ( određeni sudovi ) te u takvoj situaciji ne treba brzati. Nizozemska nema zakon iz područja medijacije, medijacije se odvijaju! " Veliki generator novih sudskih sporova su Vlada, Ministarstva, ustanove, agencije tvrtke u državnom ili lokalnom vlasništvu čije uprave ne žele rješavati sporove sami, već ih isključivo prevaljuju na sudove, nadajući se da će se s presudama ni njihovim posljedicama, a kada nakon niza godina budu donesene suočavati oni koji dolaze na njihova mjesta ( Predsjednik Vrhovnog suda Radovan Dobronić u Izvješću za 2021. godinu )". To je problem. Vjerujem kako će se uvažiti dati prijedlozi i nastaviti poboljšavati postojeći zakon te iskoristiti resursi koji postoje. Osnivanje novih centara, traži dodatne troškove, osoblje, a vrijeme je za štednju i upotrebu obnovljih izvora , a to je postojeći Zakon o mirenju koji se kroz radnu skupinu može uvijek učiniti boljim. . | Nije prihvaćen | Reforma i jačanje instituta mirenja kroz normativne izmjene predviđena je u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti kojima se osigurava provedba reformske mjere C2.5. R1 – povećanje učinkovitosti pravosudnog sustava za veće povjerenje građana u dijelu koji se odnosi na reformu instituta mirenja. U tom smislu, propisuje se osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova koji će u cilju ostvarenja svrhe zakona obavljati propisane poslove. Navedeno ne znači da će se dosadašnja iskustva i rezultati na području razvoja medijacije poništiti ili obezvrijediti, već upravo suprotno, smatra se kako će se postojeći sustav unaprijediti. Kao što je navedeno, cilj je i dalje olakšati pristup medijaciji, osigurati njezinu raspoloživost, jačati svijest o medijaciji kroz poticanje primjene medijacije te osigurati uravnotežen odnos između medijacije i sudskog postupka, ali i proširiti područje mirnog rješavanja sporova, sve kako bi se u konačnici postiglo navedeno. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 3 | Hrvatska udruga za medijaciju | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Prijedlozi Hrvatske udruge za medijaciju (HUM) na Nacrt prijedloga Zakona o mirnom rješavanju sporova (savjetovanje) U najboljoj vjeri i u medijacijskom duhu te u duhu medijatora i medijatorica te mirotvoraca, nakon ozbiljnog razmatranja Nacrta ovog Zakona u čijem sastavljanju HUM nije sudjelovao želimo prvo dati određene teze, a potom viđenja i prijedloge, te ih obrazložiti. Teze: 1. Postojeći Zakon o mirenju je kreiran u skladu s najboljim medijacijskim praksama i punom smislu u medijacijskom duhu. Sve njegove malobrojne i minimalne odredbe su gotovo besprijekorne u svojoj dostatnosti u postupovnom smislu u pogledu medijacije kao neformalnog postupka (u tom smislu Zakonu o mirenju baš ništa ne treba dodavati), osim možda u dijelu koji uređuje pitanje zastare (čl. 17.) kojeg ćemo radi otklanjanja velikih nedoumica u praksi predložiti mijenjati. Jednako tako moguće mu je dodati određene nove odredbe koje će ga samo po nekim pitanjima dopuniti u željenom pravcu. Ovim Zakonom medijacija besprijekorno organizacijski i provedbeno u praksi bez suviše reguliranja funkcionira već 20 godina bez ikakvog problema. Broj medijacija sam po sebi nije razlog za drastično mijenjanje postojećeg Zakona, pogotovo ne u dijelu u kojem se sada sasvim bespotrebno pokušava formalizirati medijacija u svakom njenom segmentu i eventualno je pretvoriti samo u još jedan novi strogo formalni postupak. U prilog toga pozivamo se na nizozemsku praksu koja ima najrazvijeniju medijaciju u EU i u kojoj se jednostavno ne želi donijeti Zakon o medijaciji kako bi sačuvali njenu neformalnost, elastičnost i iznimne prednosti u odnosu na formalne pravne postupke. To bi mogao biti dovoljan razlog da zadržimo u pretežnom dijelu postojeći Zakon o mirenju u neizmijenjenom obliku uz određene dopune. Ministarstvo može jednostavno odlukom Ministra ili Zakonom osnovati Državni medijacijski centar i njegove podružnice. Taj Centar, bio on pred sudovima ili samostalna ustanova, bi trebao biti sa sasvim jednakim ovlaštenjem i djelatnostima kao i svi drugi medijacijski centri, odnosno akreditirane medijacijske institucije u Hrvatskoj, bez regulatornih ovlaštenja, o čemu će više niže biti riječi. Jedina razlika bi bila u tome što će njegov osnivač biti RH. 2. Zakon o medijaciji Medijacija je sinonim za sve oblike mirnog rješavanja sporova i njihov najrašireniji oblik potvrđen u praksi. Držimo da nije produktivno rasipati snage na podržavanje drugih, javnosti sasvim nepoznatih oblika, mirnog rješavanja sporova kada je upravo medijacija glavni cilj Nacionalnog plana oporavka i otpornosti iz srpnja 2021. kao i Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008., a ni ona sama po sebi još nije dovoljno poznata. Zato predlažemo ovaj Zakon o mirenju umjesto Zakon o mirnom rješavanju sporova, nazvati Zakon o medijaciji. Takva nepodijeljena podrška medijaciji može mnogo snažnije pridonijeti njenom razvoju i širenju. 3. Medijacija nije samo način rješavanja konflikata i sporova, već način života i poslovanja utemeljen na multidisciplinarnim znanjima uključujući posebno ljudske vještine koje predstavljaju dodatak pravnim, i uz koje je moguće uvećati stupanj rješavanja konflikata i posredno, uvećati međusobno razumijevanje i harmoniju u društvu. 4. Jedan od važnih ciljeva medijacije je pravo stranaka na samo-određenje u pitanjima koja se samo njih tiču i koja su samo njima važna. Zato medijaciju uspoređuju s uvođenjem demokracije u sporenje - demokracije za sudionike konflikata kao njegovih jedinih vlasnika. 5. Drugi važni cilj medijacije je samo-osnaženje sudionika konflikta u smislu podrške njima u osvještavanju da itekako imaju kapacitete i sposobnost da ih rješavaju aktivno i izravno na za njih pogodniji način te da postignu zajedničko rješenje po njihovoj mjeri bez da im ga bilo tko nametne. U medijaciji sudionici konflikta dolaze do vlastitog rješenja kojeg zato smatraju pravednim. 6. Daljnji cilj medijacije je pozvati sve sudionike konflikta da preuzmu odgovornost za rješavanje svog konflikta i da se u njegovo rješavanje izravno i aktivno uključe uz odgovarajuću podršku i pomoć. Pri tome je nužno obeshrabriti brojne i kreativne agresivne i suprotstavljačke pristupe usmjerene na pobjeđivanje i poražavanje te produbljivanje i produžavanje konflikta, te stimulirati suradničke i konsenzualne pristupe usmjerene na rješenje i gašenje konflikta te na trajni mir između njegovih sudionika, o čemu će niže više biti riječi. Uz takve pristupe, korištenje sudova u konfliktima u kojima doista nije nužno suđenje, trebalo bi postati posljednja, a ne prva opcija. Sudovi koji bi se bavili predmetima koji se nužno moraju nalaziti kod njih, mogli bi uvećati svoju efikasnost i na mnogo bolji način ostvarivati svoju važnu društvenu svrhu. 7. Cilj medijacije je također pored postojećeg temeljnog ili ustavnog ljudskog prava na pristup sudovima, osigurati i temeljno pravo na mirno rješenje spora (čl. st. 3. Prijedloga). Što to znači? Ako nas primjerice netko tuži, mi nemamo izbora do uključiti se u parnicu koja je tegobna u svakom pogledu. Međutim, ako mi drugoj strani predložimo mirno rješenje konflikta (uključujući i medijaciju), druga strana jednostavno može odbiti naš prijedlog i mi baš ništa više ne možemo učiniti, osim možda tužiti. Navedeno se uvelike zloupotrebljava i sudovi su prepuni sporova samo zato što jedna ili obje strane u konfliktu svjesno ili nesvjesno nisu htjele ili nisu znale izložiti se mirnim metodama rješavanja sporova. Dakle, ako jedna strana iskaže ozbiljnu namjeru riješiti spor mirnim putem trebalo bi osmisliti elemente poticaja koji bi češće nego do sada potakli drugu stranu da prihvati medijaciju. Ono što se nedovoljno percipira je činjenica da medijacija nije alternativa suđenju, već neuspjelim pregovorima (ova rečenica je značajan doprinos u pogledu razumijevanja medijacije). Čak 50% samostalnih pregovora ne uspijeva. Neuspjeli pregovori nisu signal da je vrijeme za parnicu, već za medijaciju, pa i odatle produžena odgovornost sudionika konflikta za rješavanje njihovog spora. Načelni komentari i prijedlozi 1. Medijacija je strukturirani postupak (predstavlja strukturirane i potpomognute pregovore) koji ima svoja pravila. Međutim, medijacija nije strogo formalni postupak i to ne smije postati. Brojni prijedlozi pristigli tijekom savjetovanja o Nacrtu zakona, su pravi alarm da nastojanja da se medijacija nametne kao bezuvjetna obveza, proizvode potrebu, posebno kod pravnika, da medijaciju pretvore u strogi formalni detaljno uređeni postupak. Zašto bi to činili kada medijacija u hrvatskoj praksi u provedbenom smislu dobro funkcionira već 20 godina. MEDIJACIJA U HRVATSKOJ NEMA PROBLEMA S FUNKCIONIRANJEM U POGLEDU NJENOG POSTUPKA, NI U JEDNOM POGLEDU, BILO U SUDOVIMA ILI IZVAN SUDOVA. IMA „PROBLEM“ JEDINO S BROJEM MEDIJACIJA. Za uvećanje broja medijacija ne treba nam uvećanje formaliziranja medijacije! Zato predlažemo ne dopustiti aktivnosti usmjerene na formaliziranje medijacije kako u predloženom Nacrtu, tako i mimo njega. Neformalnost, odsutnost stroge forme rezervirane za sudske postupke i njena elastičnost, među najvećim su prednostima medijacije. Tako oni koji predlažu izmjene Nacrta idu tako daleko da se u Zakonu propiše čak kakav sadržaj treba imati nagodba, tko je treba potpisati itd., premda je sve to tako jasno i funkcionira besprijekorno već 20 godina. MEDIJACIJA NE SMIJE POSTATI JOŠ JEDAN STROGO FORMALNI POSTUPAK, JER ONA TO NIJE. Medijacija je smišljena kako bi se drugačijim pristupima odgovorilo na zahtjeve 21. stoljeća u rješavanju konflikata i kako bi se sudionicima konflikata osigurao izbor između više mogućnosti. Zato predlažemo odustati od formaliziranja medijacije više od onog u postojećem zakonu. 2. U medijaciji se zato koriste termini drugačiji od onih u parničnom postupku. Tako se umjesto ročišta koristi sastanak; umjesto podneska, „pismo“ itd. Zato predlažemo da se iz svih predloženih odredbi uz riječ medijacija ispusti svojevrsni prefiks „postupak.“ (čl. 4. st. 1. podstavak 2; čl. 13., 15., 16., 17., 19., 20., 21., 22., 23., 24.). Dovoljno je npr. umjesto „Početak postupka medijacije“ staviti „Početak medijacije /čl. 13/. ili umjesto Dovršetak postupka medijacije, samo Dovršetak medijacije /čl. 19./ itd. (na drugim mjestima na kojima se spominje postupak, tu riječ ispustiti). 3. Čl. 6. Jasna je namjera predlagatelja Zakona osnivanje državnog tijela koje bi bilo nositelj medijacija, edukacija, zatim svojevrsno centralno mjesto zaduženo za razvoj i promociju medijacije, vođenje registra i ujedno regulatorno tijelo za medijatore i institucije za medijaciju. Tako se predlaže osnivati državni Centar za medijaciju i njegove podružnice. HUM načelno taj prijedlog podržava. Ono što HUM ne podržava (i nije usamljen u tome) i što se ne bi se smjelo dopustiti sukladno načelu slobode tržišne ekonomije i jednakosti početnih položaja na njemu, je to da državni Centar za medijaciju koji će ujedno i provoditi medijacije i edukacije, bude i regulatorno tijelo koje će odobravati ili ne odobravati rad svih drugih medijacijskih institucija koji se bave istom djelatnošću kao i državni centar i zbog čega su konkurenti na tržištu. Uz takva ovlaštenja državni Centar za medijaciju bi bio u očiglednom sukobu interesa, što je vjerujemo neodrživo i u ustavno pravnom pogledu. To bi bilo slično kao da se HANFA koja je regulatorno tijelo za financijske institucije ujedno bavi osiguranjem i bankarskim poslovima. Zato predlažemo da regulatorno tijelo za medijacijske institucije ostane Ministarstvo pravosuđa i uprave i da ono i dalje vodi Registar medijatora, a da državni medijacijski centar osnovan od RH ima sasvim jednaka ovlaštenja kao i druge institucije za medijaciju. ALTERNATIVA 1: Pored državnog medijacijskog centra osnovati državni Institut za medijaciju koji će biti regulatorno tijelo i voditi Registar medijatora. Premda je budućnost medijacije i njene regulacije buduća Komora medijatora. ALTERNATIVA 2: Razvijati sudsku medijaciju umjesto medijacije u državnom Centru. 4. Čl. 6. Sve sadašnje akreditirane institucije za medijaciju u Hrvatskoj već imaju svoje Centre za medijaciju. Predlaganjem da se samo državni centar za medijaciju tako zove, izazvalo bi zabune i otežalo uvriježeno i uhodano poslovanje Centara za medijaciju medijacijskih institucija koji već više godina djeluju. Zato predlažemo ako se već osniva Državni Centar za medijaciju da se sačuva i mogućnost da akreditirane Institucije za medijaciju mogu kao ustrojstvenu jedinicu zadržati kao i do sada vlastite Centre za medijaciju. 5. Čl. 20. st. 2. . 4. i 3. Homologacija nagodbe je sasvim neprikladni termin za medijaciju kako po nazivu tako i po njegovom sadržaju. Ovršni zakon, čl. 24. st. 1. t. 6. Ovršna isprava je nagodba sklopljena pred sudovima časti u komorama u Republici Hrvatskoj te nagodba sklopljena u postupku mirenja u skladu s odredbama zakona s kojim se uređuje postupak mirenja. Sadašnji Zakon o mirenju i Ovršni zakon omogućili su medijaciji u Hrvatskoj vrhunsko postignuće uz koje sudionici konflikta ostvaruju pravo na samo-određenje i samo-osnaženje i dopuštenim pravnim okvirima im se dopušta osnažiti njihov dogovor nakon ozbiljnog truda i pregovora. Za ovršnost takvog njihovog dogovora (njima ovršnost nije važna /važna je pravnicima/, jer stranke dobrovoljno odmah izvršavaju ono što su samostalno dogovorile) potrebna im je samo ovršna klauzula u skladu sa Zakonom o mirenju i ništa i nitko drugo/i. Ta se praksa pokazala iznimno efikasnom. Stranke odmah dobivaju svoj primjerak nagodbe i u pravilu već sutradan dogovoreno izvršavaju dobrovoljno. Nema potrebe da bilo tko nagodbu koja je u skladu s prisilnim propisima, moralom društva i nije protivna interesima trećih koji nisu uključeni u medijaciju, naknadno provjerava i odobrava. Strankama je veoma tegobno u svakom pogledu podnositi kontrolu onih koji s njihovim sporom nisu u bilo kakvom odnosu. Ovakav prijedlog je protivan biti medijacije. Pored navedenog, u 98% slučajeva stranke su i u medijacijama zastupane po odvjetnicima koji paze na zakonitost dogovora, kao i medijatori. U Crnoj Gori čeka se tako na potvrdu nagodbe u medijaciji od suda ponekad čak i do 8 mjeseci (takva mogućnost znači totalno zakrčenje i odgađanje okončanja medijacije i njenih rezultata). Takva praksa nosi ozbiljan potencijal da se Državni centar za medijaciju i sve ostale medijacijske institucije pretvore u potpuno neefikasna tijela, a jedna od najznačajnijih prednosti medijacije je baš efikasnost. Strankama ne treba u medijaciji dodatna kontrola suda ili državnog Centra za ono što su oni mukotrpno stvorili sami. Za slučaj rijetke potrebe za ovrhom nagodbe u medijaciji, medijacijska institucija ili Državni centar samo u svojim predmetima, izdat će potvrdu ovršnosti, a sud koji će prisilno provoditi taj sporazum ionako mora provjeriti udovoljava li sporazum zakonskim pretpostavkama za ovrhu. Pri tome će sud te svoje ovlasti vrlo usko koristiti i odobravat će većinu takvih nagodbi, a što potvrđuje praksa drugih zemalja (primjerice Irska). Zato predlažemo u cijelosti brisati odredbe prijedloga Zakona pod Glavom Učinci nagodbe, čl. 20. i ne dodavati ih postojećem Zakonu o mirenju. Pitanje, eventualno samo po neke, ovrhe nagodbe u medijaciji kod FINE koju ona sada ne dopušta, treba rješavati kroz promjene Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima koji se treba uskladiti s Ovršnim zakonom. 6. Kako je sastavni dio Nacionalnog plana oporavka i otpornosti iz srpnja 2021. kada je u pitanju pravosuđe te Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008., zapravo isključivo razvoj mirenja/medijacije kojoj treba posvetiti posebnu i pojačanu pažnju, prije nego što se osnaži medijacija po našem mišljenju je bespotrebno i kontraproduktivno uvoditi dva nova načina rješavanja sporova – rana neutralna medijacija i strukturirani pregovori. Razloge koji to potkrjepljuju dali su i mnogi drugi predlagači tijekom savjetovanja. Medijacija je već po definiciji strukturirano pregovaranje u kojoj medijator unosi strukturu i vodstvo u pregovore koji ranije bez medijatora među strankama nisu uspjeli. Riječ je o naprednoj verziji pregovora uz pomoć treće osobe u sredini od povjerenja stranaka. Zato nam ne treba dupliranje kapaciteta i zbunjivanje korisnika medijacija koji sve više počinju koristiti medijaciju i tek je trebaju u većoj mjeri prihvatiti, a što je cilj ovog Zakona koji bi se dodatnim opcijama kao što je sa strukturirano pregovaranje, bespotrebno doveo u pitanje. Uvođenje rane neutralne pravne ocjene držimo također bespotrebnim u ovoj fazi razvoja medijacije. Takvu ocjenu strankama već daju odvjetnici i stranke nitko ne priječi da takvu ocjenu traže i bez ovog zakona. Zato držimo prijedlog u ovom pravcu preuranjenim. Predlaže se iz ovog Zakona ispustiti kako odredbe o ranoj neutralnoj procjeni (čl. 28. do 32., kao i čl. 4. st. 1. podstavak 3., 6. i 8.) i strukturiranim pregovorima (čl. 11. i čl. 4. st. 1. podstavak 4.) koji čak i u Norveškoj u kojoj formalno postoje, se apsolutno ne koriste u praksi i ne dodavati ih postojećem Zakonu o mirenju. Predlažemo sve snage usmjeriti na medijaciju kao dokazano najefikasniji alat u rješavanju sporova. 7. Posebnu pozornost zahtijeva odredba čl. 24. vezana uz učinke medijacije na zastarne rokove i rokove na podnošenje tužbe. Ova odredba je prepisana iz postojećeg Zakona o mirenju. Ona je i prije bila nejasna, dovodi u dvojbu i uvelike je odbila mnoge potencijalne korisnike medijacije u sumnji da će izgubiti pravo na podnošenje tužbe. Ova odredba zahtijeva potpunu izmjenu koja se u biti svodi na to da medijacija ne prekida zastaru niti isključuje mogućnost podnošenja tužbe u zastarnom roku. Naš prijedlog: Članak 24. (1) Ako prije početka medijacije nije nastupila zastara u odnosu na zahtjeve koji su predmet spora medijacije, zastara ne može nastupiti tijekom trajanja medijacije. (2) Ako zakonom koji određuje rokove za podnošenje tužbe ili izvršenje određene radnje pod prijetnjom gubitka prava nije drugačije određeno, stranke neće tijekom trajanja medijacije izgubiti mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka u odnosu na predmet spora medijacije. Naime, upitno je značenje koje „Prescription Period“ iz Direktive 2008/52 daje tom pojmu kad ga se smatra prekluzivnim rokom. Smisao (strogih) prekluzivnih rokova za ostvarivanje zaštite u sudskom postupku upravo i jest da se na njihov tijek ne može utjecati, a pravna zaštita (barem deklaratorno) često se ogleda u hitnosti provođenja parničnog postupka (radni spor radi otkaza, smetanje posjeda…). Zašto „gurati“ medijaciju između strogih rokova za traženje sudske zaštite kad je medijacija uvijek moguća, pa i nakon podnošenja tužbe. Ako se želi postići utjecaj medijacije na posebnim zakonima određene rokove za podnošenje tužbe (pod prijetnjom gubitka prava) onda su upravo takvi posebni zakoni mjesto za uređenje takve situacije. Da se medijacija doista želi uravnotežiti sa sudskim postupkom, tada bi se (kao i za tužbu podnesenu sudu u pogledu prekida zastare) takvo što već i propisalo zakonom kojim se uređuju osnove obveznih odnosa - ugovorni i izvanugovorni obvezni odnosi (ZOO). Direktiva 2008/52 osigurava da stranke koje izaberu medijaciju ne budu naknadno spriječene pokretanju drugih postupaka u vezi sa sporom radi isticanja zastarnih rokova ili „prescription periods“ tijekom medijacije. Teško da je intencija Direktive bila takva da i samo želja jedne strane da u medijaciji pokuša riješiti spor omogući toj strani da joj ne teku zastarni (čak i prekluzivni) rokovi u vremenu u kojem je tek nastojala da medijacija počne. 8. U čl. 13. st. 1. spominje se na neodgovarajući način – stranke mogu unaprijed sklopiti sporazum o medijaciji kojim se obvezuju da će sve ili neke buduće sporove rješavati medijacijom (sporazum o medijaciji). Umjesto toga ako Nacrt zakona opstane, što se ne preporučuje, treba pisati – Stranke mogu unaprijed ugovoriti da će sve ili neke sporove rješavati medijacijom (ugovorna klauzula o obveznoj medijaciji). 9. čl. 13. st. 2. je važan, jer od određenja trenutka početka medijacije uvelike ovisi računanje kratkog roka za provedbu medijacije. Predloženo rješenje da to bude od imenovanja medijatora, može biti neprikladno, jer nakon imenovanja medijatora stranke mogu zbog raznih razloga odgađati prvi medijacijski sastanak što može proizvesti protek vremena predviđen za medijaciju koji se strankama treba dopustiti da ga produlje njihovom suglasnošću volja. HUM će po potrebi predložiti drugačiji sadržaj ovog članka. Ovo pitanje na prikladan način uređuje bez ikakvih dvojbi u praksi Zakon o mirenju (čl. 6.). Predlažemo kao i ranije držati se i sačuvati postojeći Zakon o mirenju. Trenutak početka medijacije (a ne trenutak nastojanja pokretanja medijacije od jedne strane) determinira smislenost ostalih instituta propisanih zakonom (npr. utjecaj na rokove za podnošenje tužbe i/ili zastare), pa je potrebno da bude jasno određen. HUM će se o tome naknadno po potrebi jasnije odrediti kao i pitanju Dovršetka medijacije. I početak i dovršetak medijacije sjajno su uređeni postojećim Zakonom o mirenju, pa se još jednom predlaže održati ga na snazi. 10. Čl. 9. Nacrta izaziva najviše prijepora i otpora, pa zaslužuje posebnu elaboraciju od strane HUM-a. U razmatranju obveznosti medijacije sasvim se zanemaruje pitanje obveznosti i dugotrajnosti sudskog postupka koji kada jednom započne stranke ne mogu okončati kad njima padne na pamet. Kao i to da se u sudskom postupku ne rješava konflikt (problem u odnosu) među strankama, već pravni problem koji je za njih od sporedne važnosti u rješavanju njihovog problema u odnosu (konflikta). Definitivno je „san“ mnogih medijatora u cijelom svijetu obvezna medijacija. Premda takva nastojanja u pojedinim zemljama polučuju određene rezultate, ona su dosta u suprotnosti s osnovnim načelom dobrovoljnosti medijacije, na što upućuju mnogi predlagatelji tijekom savjetovanja o Nacrtu. Premda je i HUM iznimno zainteresiran za povećanje broja medijacija, nije za sada zainteresiran za prisilno guranje stranaka u medijaciju. Čini nam se da je u ovom trenutku, kada hrvatsko društvo i hrvatski sveukupni sustav rješavanja sporova, još nisu spremni za takav zahvat, ovaj prijedlog preuranjen i postoje izgledi da će za sada vjerojatno polučiti pravi lom u medijacijskom i sudskom sustavu. Mnogo potencijalnih problema izaziva obvezno upućivanje stranaka u svim sporovima u medijaciju. I. Kao što vidimo to je već rezultiralo zahtjevima predlagača da se medijacija prenormira u svakom mogućem segmentu sve do toga tko će potpisati nagodbu premda je sasvim jasno tko to može učiniti. Prenormiranje medijacije ne smije biti cilj zakonodavca. Ono bi značilo stvaranje mastodonta od Zakona o medijaciji i njen kraj. II. Ovo prenormiranje stvara tenziju između sudskog parničnog postupka i medijacije, pa se tako medijaciji bez dubljeg promišljanja nameću enormno kratki rokovi od 8, 30 i 60 dana premda je jasno da je te rokove moguće poštivati u svakom pojedinačnim predmetu samo ako Centar za medijaciju nema stotine i tisuće potencijalnih medijacijskih obveznih predmeta. Uz veliki broj predmeta i uz te rokove, svi medijacijski centri će postati usko grlo i postat će sasvim neefikasni. To se dogodilo u Crnoj Gori. III. Pored navedenog, uporno se inzistira da se vođenje medijacije ne odražava na vođenje parnice koja se mora odvijati paralelno. To je nemoguća misija koja poništava pogodnosti medijacije. Nemoguće je suradnjom u medijaciji doći do nagodbe u medijaciji ako sutradan te iste stranke se nastave suprotstavljati u parnice. Parnične aktivnosti stranaka poništavaju sve efekte miroljubivih napora stranaka u medijaciji. IV. Ako se svi sporovi gurnu u obveznu medijaciju, pokazalo se u svjetskoj praksi da je kod takvih sustava uspjeh oko 50%. To se čini velikim brojem, međutim to znači ogromno administriranje s velikim brojem drugih 50% medijacija zbog stranaka koji ne žele medijaciju (pozivi, imenovanja medijatora, sastanci, potvrde i dr.) Rezultat je zakrčenje sustava koji nema kapacitete. Pored toga na ovaj način se zna unaprijed da će rješavanje najmanje 50% predmeta u kojima stranke ne žele medijaciju, odgoditi njihovo rješavanje u sudovima, makar bilo riječ i o nekoliko mjeseci. V. Ustrajanje u obveznom obliku medijacije izaziva enormni otpor, pa čak i onih koji su za medijaciju, što će dodatno otežati razvoj medijacije. VI. Nedostupnost centara za medijaciju izvan velikih gradova, za sada će strankama iz tih gradova i naselja stvoriti velike troškove i gubitak vremena, premda se ti troškovi mogu izbjeći online medijacijom. Cilj medijatora i medijacijskih institucija nije nametnuti obvezu svima na medijaciju, već stvoriti preduvjete da se s medijacijom upozna što veći broj ljudi sa sporovima. Kako potaknuti ljude u sporovima i njihove punomoćnike da stranke u većoj mjeri preuzmu odgovornost za njihovo rješavanje umjesto da se oslanjaju samo na sudove te da postanu odgovorne oko mogućnosti da izravno i osobno saznaju postoji li prikladniji postupak za njih od sudskog i je li to medijacija? Taj cilj je moguće postići na više načina, a bez da se stranke na bilo koji način ozbiljno na nešto prisiljava: I. Prva mogućnost je predviđena odredbom čl. 9. st. 2. podstavak 2. Nacrta – razmjena podnesaka s točno specificiranim sadržajem s ciljem mirnog rješenja spora (to svakako nisu uobičajene prijeteće opomene pred tužbu koje same po sebi automatski generiraju parnicu). Ova mogućnost ne predstavlja nešto ipak drugačije od onog što za stranke rade često njihovi punomoćnici. Ova odredba zahtijeva bolje uređenje. II. Druga prikladna mogućnost koja nije tegobna za stranke je da se umjesto da su obvezne započeti s medijacijom ili prvim sastankom u medijaciji, obvežu ili im se samo preporuči informativni sastanak s medijatorom po izboru. Taj model je najrazvijeniji u Italiji. Pretpostavlja obvezu (u Italiji, u određenim vrstama predmeta) ili moguće je i preporuku strankama u sporu da se prije podnošenja tužbe osobno obrate medijatoru kako bi one medijatora upoznale s njihovim sporom, a on ili ona njih s medijacijom i njenim pogodnostima. Na taj način stranke konačno imaju priliku izravno i osobno saznati što je to medijacija i donijeti informiranu odluku hoće li je prihvatiti (s istim ili drugim medijatorom) ili ne, bez ikakve njihove obveze bilo u jednom bilo u drugom pogledu (tzv. opt-out mogućnost). Za neprihvaćanje medijacije ne postoji bilo kakva sankcija. Pokazalo se da ovaj pristup može značajno povećati korištenje medijacije. Cilj ove odredbe je potaknuti stranke da ne traže od sudova pozornost baš u svakom sporu. Pod pretpostavkom da se radi o obveznom informativnom sastanku s medijatorom, njihovo obvezno prisustvovanje tom sastanku smatra se procesnom pretpostavkom za tužbu. Stranka koja odbije prisustvovati ovom sastanku neće imati pravo na tužbu, odnosno tužba će se odbaciti kao nedopuštena. Zakon o parničnom postupku ide dalje, pa se stranci koja je odbila prisustvovati u medijaciji koja joj je naložena, uskraćuju daljnji parnični troškovi neovisno u njenom uspjehu u parnici. III. Daljnja sjajna mogućnost je ona za koju smo saznali u Irskoj kroz Projekt “Unaprjeđenje sustava sudskog mirenja“. Naime u Irskoj počevši od 2017. odvjetnici imaju obvezu prije podnošenja tužbe svoju stranku veoma detaljno upoznati s medijacijom. Postoji uniformirani obrazac u tom pogledu na više stranica koji sadrži podrobne podatke o medijaciji i njenom pogodnostima, stranke ga moraju pročitati i svojim potpisom potvrditi da su to učinile i razumjele njegov sadržaj. Nisu dužne prihvatiti medijaciju i ako je ne prihvate dužne su sucu predati taj obrazac potpisan kako bi potvrdili da su informirane o mogućnosti medijacije. Ova jednostavna praksa nije tegobna ni za odvjetnike ni za stranke, a stvorila je pravi boom medijacije u Irskoj. IV. Daljnja mogućnost stimuliranja medijacije za predmet u sudovima je oslobođenje od snošenja troškova sudskih pristojbi (ili vraćanja već uplaćenog iznosa) i/ili drugih troškova do zaključenja pripremnog ročišta pod uvjetom da do tada prihvate medijaciju i riješe spor nagodbom. Jednako je moguće i primjerice za tužbu koju je stranka podnijela radi očuvanja zastarnog roka, pa će joj se vratiti uplaćena pristojba tužbe ili joj se neće naplatiti ako predmet riješe nagodbom u medijaciji. V. I konačno ako zakonodavac ipak bude ustrajao u određenom obliku obvezne medijacije, predlaže se razmotriti da se takva obveznost početno uvede samo za određene vrste sporova (primjerice radni, ili obiteljski, ili naknade štete, ili sporovi iz ugovora). Na taj način dobila bi se prilika provjeriti funkcioniranje u praksi s planiranim ograničenim brojem predmeta, a stvorila bi se mogućnost da se kroz određeno vrijeme po potrebi medijacijski centri kapacitetima osnaže 11. Čl. 9. st. 4. Već po nekoj inerciji se pokušava zabraniti medijacija u konfliktima i sporovima u čijoj je pozadini nasilje. Premda nasilje otežava dogovaranje, ono ga samo po sebi ne isključuje. Čak i najveći ratovi nakon velikog nasilja se dovršavaju s pregovorima i MIROM. Zato predlažemo nasilje iz bilo koje verzije Zakona ne smatrati zaprekom za medijaciju. Gotovo ne postoje zapreke za medijaciju za stranke koje žele doći u medijaciju, bez obzira na povijest njihovog odnosa. Upravo njihov odnos u medijaciji dobiva priliku zaliječiti i obnoviti se. To u sudovima nije moguće. Ovo potvrđuje praksa restorativne pravde u Norveškoj. Broj recidivista - ponavljanja djela nasilja, nakon medijacije i medijacijskih pristupa, je najmanji u odnosu na sva druga kaznena djela. Trebamo i nasilju pružiti priliku i podršku da se učini sve da se nikad više ne ponovi. Isključivo kažnjavanje bez ovakvih napora, gotovo da ne postiže svrhu njegovog neponavljanja u budućnosti. 12. Čl. 1. u Zakonu o medijaciji; postojeći Zakon o mirenju predlaže se uključiti i prekršaje i moguće sporove proizašle iz njih kao mogućnost njihovog rješavanja medijacijom. 13. Za slučaj stvaranja novog Zakona o medijaciji što HUM ocjenjuje nepotrebnim i kontraproduktivnim, predlaže se u prijelaznim i završnim odredbama da stoji da medijacijske institucije koje su stekle akreditacije po dosadašnjim propisima i dalje zadržavaju to svoje pravo i stupanjem na snagu ovog zakona. Vjerujemo da bi tako trebalo biti i u odnosu na medijatore u sadašnjem Registru izmiritelja čija će se prava prenijeti u eventualno novi Registar medijatora, koji će svoj status u njemu održavati ispunjavanjem uvjeta u zadanom vremenu ubuduće, računajući od stupanja na snagu ovog Zakona. 14. HUM će sukladno navedenom naknadno dostaviti Ministarstvu detaljni prijedlog teksta izmjena bilo da je riječ o samo mogućim određenim izmjenama postojećeg Zakona o mirenju što se iskreno potiče bilo da je riječ o novom Zakonu o medijaciji. | Djelomično prihvaćen | Nacrtom prijedloga zakona obuhvaćeno je mirno rješavanje sporova, čime se nastoji omogućiti širi spektar načina na koji stranke mogu spor riješiti mirnim putem. Pravo izbora načina mirnog rješenja spora je na strankama. Također, organizacija i poslovi Centra ni na koji način ne utječu na rad već postojećih centara koji provode postupke medijacije, već upravo suprotno, uvodi se organizacija koja će stranke uputiti i potaknuti na primjenu mirnih načina rješavanja sporova čime će se, u konačnici, i rad svih koji provode postupke mirenja pospješiti. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe u vezi s homologacijom nagodbi te su brisane odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije, već se radi o dužnosti pokušaja riješiti spor mirnim putem. Provođenje postupka medijacije uvijek ovisi o sporazumu stranaka. Već naziv članka 9. govori da se radi o dužnosti prije pokretanja sudskih postupaka, dok faza upućivanja na informativni sastanak o medijaciji dolazi nakon podnošenja tužbe, odnosno po primitku odgovora na tužbu te je iz navedenog jasno da se ne radi o procesnoj pretpostavci za podnošenje tužbe jer je tužba u toj fazi već podnesena. Sadržaj informativnog sastanka o medijaciji je jasno propisan. U Nacrtu prijedloga zakona radi jasnijeg i kvalitetnijeg propisivanja izmijenjen je članak 24. koji sada, između ostalog, propisuje da zastara ne teče za vrijeme trajanja medijacije, kao i da ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok medijacija traje. Također, U Nacrtu prijedloga zakona članak 9. stavak 1. je izmijenjen te je propisano da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, dakle, sužen je opseg sporova u odnosu na koje se navedena dužnost propisuje. |
| 4 | Nezavisni hrvatski sindikati | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | NHS podržava nastojanje predlagatelja Zakona u promicanju alternativnih načina rješavanja sporova, naročito mirenja, kao učinkovitog i brzog postupka kojim se na kvalitetan način rješavaju odnosi među strankama. Međutim, ne možemo se oteti dojmu da su predlagatelji, prilikom oblikovanja zakonskih rješenja, u potpunosti smetnuli s uma radne sporove, individualne i kolektivne, odnosno posljedice koje će primjena tih rješenja imati u radnim sporovima, koji bi po svojoj definiciji trebali biti hitni, sve radi zaštite radnika kao slabije stranke. U radnim sporovima rješavaju se egzistencijalna pitanja radnika slijedom čega je nedopušteno svako odgađanje ostvarenja tih prava, pa makar to bilo i radi provođenja mirenja. Za početak, nužno je da nam predlagatelj razjasni odnos odredbi članka 9. ovog prijedloga zakona i odredbi članka 133. stavak 4. Zakona o radu, naročito s obzirom na tumačenje da se obveza iz članka 9. stavka 2. alineja 2. prijedloga ispunjava podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava radnika. Naročito spornom nalazimo i odredbu članka 26. stavak 2. prema kojoj troškovi neuspjelog mirenja čine pretprocesni trošak. Naime, prema iskustvu sindikata udruženih u NHS, onih koji u kolektivnim ugovorima imaju ugovorenu obvezu pokretanja postupka mirenja u individualnim radnim sporovima prije podnošenja tužbe nadležnom sudu, poslodavci se pozivu na mirenje ne odazivaju te u potpunosti ignoriraju ovu obvezu iako su ju ugovorili. Za očekivati je kako će se ti isti poslodavci na jednak način odnositi i prema obvezi mirenja prije pokretanja sudskog spora iz ovog prijedloga zakona, jer njihovo nesudjelovanje u mirenju nije sankcionirano. Trošak neuspjelog mirenja, prema gore spomenutom članku, ulazi u parnični trošak kojeg će na kraju postupka, očito snositi stranka koja spor izgubi. Ukoliko ovaj prijedlog zaista želi promicati mirenje, ne bi li pravi način bilo sankcioniranje one stranke koja u istom odbije sudjelovati i to na način da troškovi mirenja u svakom slučaju padaju na njezin teret. (Samo podsjećamo kako je i u Zakonu o parničnom postupku za stranku koja ne ispuni obvezu sudjelovanja u postupku mirenju propisana sankcija gubitka prava na naknadu daljnjih parničnih troškova bez obzira na mogući uspjeh u parnici.) Svakako je nužno ukazati i na odredbu članka 13. stavak 4. prema kojoj je rok za očitovanje o pristanku ili nepristanku na predloženo mirenje 30 dana. Smatramo kako bi rok od 15 dana bio primjereniji te je to dovoljno vremena da stranka kojoj je predloženo mirenje odluči želi li u njemu sudjelovati, dok bi se drugoj stranci omogućilo brže ostvarenje prava pred sudom. | Prihvaćen | U Nacrtu prijedloga zakona članak 9. stavak 1. je izmijenjen te je propisano da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, dakle, sužen je opseg sporova u odnosu na koje se navedena dužnost propisuje. Ističe se kako se Nacrtom prijedloga zakona ne derogiraju se odredbe Zakona o radu. Također, u Nacrtu prijedloga zakona izmijenjen je članak 13. stavak 3. koji sada propisuje da se sporazum iz stavka 1. smatra sklopljenim i kad jedna stranka drugoj stranci podnese prijedlog za provođenje medijacije koji sadržava sastojke iz stavka 1., a druga stranka u roku od petnaest dana od dana kada je primila prijedlog, ili u drugom roku naznačenom u prijedlogu, prihvati rješavanje spora medijacijom. |
| 5 | Ured pučke pravobraniteljice | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Sukladno podatcima Europske Komisije, predstavljenim u Pregledu stanja u području pravosuđa u EU za 2022., Republika Hrvatska je među zemljama članicama EU s većim brojem novih građanskih, trgovačkih, upravnih i ostalih predmeta u razdoblju 2018-2020, dok je, s druge strane, pri samome kraju ljestvice kada su u pitanju promicanje i poticanje primjene alternativnih načina rješavanja sporova. Stoga je evidentno potrebno poduzeti dodatne napore radi rasterećenja pravosudnog sustava te korištenja alternativnih načina rješavanja sporova koji će omogućiti strankama brže i obostrano zadovoljavajuće okončanje sporova. Međutim, pritom je također potrebno voditi računa o specifičnostima pojedinih sporova, spremnosti stranaka da pristupe rješavanju spora mirenjem te učincima koje neuspjeli pokušaji mirenja mogu imati za stranke spora. U Ocjeni stanja i osnovnim pitanjima koja se uređuju Prijedlogom Zakona, uz navođenje ciljeva koje se donošenjem zakona žele postići, između ostaloga, navodi se kako se istim želi olakšati pristup mirenju, osigurati raspoloživost mirenja, jačati svijest kao i osigurati uravnotežen odnos između mirenja i sudskog postupka, koje ciljeve pozdravljamo jer pretpostavljaju osiguranje dodatnog načina okončanja sporova. Međutim, ujedno ukazujemo da rješavanje sporova mirenjem pretpostavlja određeni stupanj dobrovoljnosti stranaka da pristupe pokušaju takvog načina rješavanja spora, o čemu je potrebno voditi računa ukoliko se poticanjem primjene mirenja namjerava osigurati povećanje ažurnosti i efikasnosti sudova. Nedostatnom korištenju instituta mirenja zasigurno je doprinio nedostatak povjerenja u tu vrstu rješavanja spora. Međutim osim toga, izostanak pokušaja mirenja u nekim sporovima posljedica je prirode odnosa stranaka i time izostanka volje za pokušajem mirnog rješenja spora. Stoga smatramo važnim ukazati kako u nekim sporovima nije izgledno da bi se nametanjem obveze građanima da pristupe mirnom rješavanju spora postigao cilj koji se time želi postići, već upravo suprotno, produljenjem trajanja i dodatnim troškovima postupka, građani bi mogli biti dodatno opterećeni, a spor će se u konačnici riješiti sudskom odlukom, ali s vremenskim odmakom koji korespondira trajanju neuspješnog pokušaja mirnog rješenja spora. Nadalje, nastavno na sam tekst Prijedloga zakona, ukazujemo da je osiguranje dvosmjernosti procesa javnog savjetovanja, kako je to definirano Kodeksom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata (NN, br. 140/09), moguće ostvariti ukoliko se javnosti pruže odgovarajuća pojašnjenja predloženih odredbi, kako bi bili upoznati s njihovim sadržajem, ciljem i planiranim učincima. Stoga bi u cilju razumijevanja predloženih odredbi i razloga zašto se predlagatelj odlučio za pojedina rješenja, trebalo iste adekvatno obrazložiti, u skladu sa čl. 175. Poslovnika Hrvatskog sabora kojim se propisuje da se u obrazloženju zakona daju objašnjenja pojedinih odredbi koje sadrži Prijedlog Zakona. Stoga smatramo potrebnim uložiti dodatne napore u smjeru kvalitetnog obrazloženja odredbi Prijedloga Zakona, što će ujedno pomoći ujednačenoj primjeni zakona nakon njegovog stupanja na snagu te većem stupnju pravne sigurnosti stranaka na koje se zakon bude primjenjivao. | Primljeno na znanje | U Nacrtu prijedloga zakona članak 9. stavak 1. je izmijenjen te je propisano da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, dakle, sužen je opseg sporova u odnosu na koje se navedena dužnost propisuje. Također, smatra se da odredbama Nacrta prijedloga zakona dobrovoljnost stranaka ni na koji način nije dovedena u pitanje. U odnosu na povjerenje građana kada je u pitanju korištenje mirnih načina rješavanja sporova, smatra se važnim ukazati na sadržaj odredbe kojom se uređuje svrha zakona, ali i kojom se uređuju djelatnosti koje će obavljati Centar za mirno rješavanje sporova, gdje je navedeno kako će Centar, između ostalog, poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova i korištenje postupaka uređenih ovim zakonom. |
| 6 | Savez samostalnih sindikata Hrvatske | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | SSSH načelno podržava namjeru uvođenja obveznog postupka mirnog rješavanja sporova. Obvezno mirenje svoje utemeljenje nalazi u samoj Direktivi koja ne ograničava nacionalno zakonodavstvo u propisivanju obveznog mirenja prije ili nakon početka sudskog postupka te dopušta sankcioniranje stranaka radi nepoštivanja navedene norme, pod uvjetom da ih to ne sprječava u ostvarivanju njihovog prava na pristup sudu iz članka 6. stavka 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Obzirom da Sud zauzima stajalište da nametanje strankama obveznog pokušaja mirnog rješenja spora prije podnošenja tužbe ne predstavlja povredu prava na učinkovitu sudsku zaštitu, stavljajući pri tom naglasak na smanjenje opterećenosti sudova kao i smanjenje troškova postupka, ovakav zakonski prijedlog ne bi bio protivan Direktivi. Mišljenja smo, međutim, da je Zakon nužno učiniti jasnijim ujednačenosti u postupanju. | Prihvaćen | U izmijenjenom članku 10. stavku 1. navedeno je da sud ne upućuje stranke u postupak medijacije, već na informativni sastanak o medijaciji. Svrha sastanka je također navedena u Nacrtu prijedloga zakona. |
| 7 | HOK | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Smatramo da nije svrsishodno Zakon opterećivati novim definicijama i glavama kao što su rana neutralna procjena, strukturirani pregovori, procjenitelj, institucija za ranu neutralnu procjenu jer to komplicira postupak mirenja, a građani će steći dojam dodatne birokratizacije cijelog postupka čime se neće ojačati faktor povjeranja građana u mogućnost rješavana sporova mirnim putem nego upravo suprotno. Nadalje, smatramo da nema potrebe da Centar za mirno rješavanje sporova organizira provođenje postupka mirnog rješavanja sporova da bi ostvario svrhu Zakona jer već postoje tijela sa educiranim zaposlenicima koja uspješno rješavaju postupke mirenja. Predlažemo Pravilnikom, a na Zakonom riješiti odredbe koje se odnose na uvjete stjecanja certifikata medijatora kako se Zakon ne bi nepotrebno prenormirao. U odnosu na dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskog postupka predlažemo brisati odredbu kojom bi strankama bilo omogućeno prije podnošenja tužbe slati obavijest o svojim zahtjevima i prigovorima te ostaviti samo obvezu aktivnog i u dobroj vjeri sudjelovanja u postupku mirnog rješavanja sporova jer smatramo da se samo takvom odredbom uistinu ispunjava svrha Zakona i potiče primjena mirenja bez mogućnosti izbjegavanja i zlouporabe instituta. Smatramo da učinak nagodbe odnosno svojstvo nagodbe sklopljene u postupku mirenja kao ovršne isprave ne treba uvjetovati stavljanjem potvrde ovršnosti od strane Centra za mirno rješavanje sporova nego od tijela koje je provelo postupak mirenja. Također je potrebno „osnovu za naplatu“ koja je definirana Zakonom o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima proširiti na nagodbu sklopljenu u postupku mirenja i time ju uskladiti s Ovršnim zakonom. | Djelomično prihvaćen | Nacrtom prijedloga zakona obuhvaćeno je mirno rješavanje sporova, uključujući medijaciju, čime se nastoji omogućiti širi spektar načina na koji stranke mogu spor riješiti mirnim putem, a što je opravdano i radi uvođenja dužnosti strankama da prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranka spor pokušaju riješiti mirnim putem. Pravo izbora načina mirnog rješenja spora je na strankama. Također, organizacija i poslovi Centra ni na koji način ne utječu na rad već postojećih centara koji provode postupke medijacije, već upravo suprotno, uvodi se organizacija koja će stranke uputiti i potaknuti na primjenu mirnih načina rješavanja sporova čime će se, u konačnici, i rad svih koji provode postupke mirenja pospješiti. Omogućavanjem strankama da svoju dužnost pokušati spor riješiti mirnim putem mogu ispuniti na načine kako je to u članku 9. stavku 2. Nacrta prijedloga zakona predviđeno smatra se odgovarajućim za sve situacije i moguće reakcije stranaka na takav pokušaj. Dakle, kako na situaciju kad je jedna stranka eventualni tužitelj drugu stranku eventualnog tuženika obavijestila, tako i na situaciju kad se postupak mirnog rješavanja spora i provodio, međutim, bez postignutog sporazuma. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 8 | HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Hrvatska odvjetnička komora smatra da je izgledno kako se propisivanjem obveze postupka mirenja, odnosno dužnosti stranaka da pokušaju riješiti svoj spor mirnim putem prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka neće postići intencija povećanja učinkovitosti pravosudnog sustava koja se donošenjem predmetnog zakona želi postići. Upravo suprotno, izgledno je da bi se time strankama ograničilo pravo na pristup sudu te bi navedeno utjecalo na dodatno prolongiranje postupaka i odgađanje trenutka u kojem su stranke u mogućnosti od nadležnih tijela tražiti zaštitu i ostvarenje svojih prava. Ujedno, imajući u vidu odredbe Nacrta prijedloga zakona u odnosu na prekluzivne rokove te zastaru, izgledno je kako bi se strankama u kontekstu obveznosti postupka mirenja onemogućio pristup sudu te da bi se stranke dovelo do gubitka mogućnosti pokretanja sudskih postupaka. Nadalje, obzirom na odredbe prema kojima samo medijacija utječe na tijek zastarnih rokova i rokova za podnošenje tužbe, izgledno je da bi dodatna prolongacija postupanja proizašla iz opterećenosti Centra za mirno rješavanja sporova, premda je intencija navedenog olakšati i ubrzati postupanje. Slijedom svega iznesenog, predlaže se da se postupak mirenja ne propisuje kao obvezan za sve postupke, odnosno da se ne predviđa dužnost stranaka da prije pokretanja bilo kojeg parničnog ili drugog sudskog postupka spor pokušaju riješiti mirnim putem, nego da se takav postupak uredi kao isključivo dobrovoljan, sve u skladu sa Direktivom 2008/52/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje: Direktiva 2008/52/EZ). Ukoliko bi se postupak mirenja predviđao kao obvezan predlaže se da se izrijekom i taksativno odredi za koje bi postupke isti bio obvezan te da se sam postupak mirenja dodatno precizira i da se uklone niz nedorečenosti i kontradiktornosti koje sadrži predmetni Nacrt, a na koje će se ukazati u nastavku ovog dopisa. Ujedno, Hrvatska odvjetnička komora predlaže da se propiše da odvjetnici upisom u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore ispunjavaju sve uvjete za upis u odgovarajući registar medijatora u smislu predmetnog zakona. Također se predlaže dodatno precizirati troškove postupka mirenja kao i predvidjeti da isti obuhvaćaju i troškove drugih načina pokušaja mirnog rješavanja osim medijacije. Slijedom navedenog, kao ključna pitanja u svezi predmetnog Nacrta prijedloga zakona ukazuju se sljedeća pitanja: 1. upitna dopustivost i provedivost propisivanja dužnosti pokušaja mirnog rješenja spora, 2. ograničavanje prava na pristup sudu, 3. utjecaj na prekluzivne rokove za podnošenje tužbe i zastaru 4. utjecaj na hitne postupke te nedovoljna preciziranost samog postupka mirenja i moguće poteškoće u primjeni, 5. troškovi postupka mirenja u slučaju ne postizanja mirnog rješenja. Ad. 1.) Upitna dopustivost i provedivost propisivanja dužnosti pokušaja mirnog rješenja spora Člankom 2. Nacrta prijedloga zakona predviđeno je da se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi spomenuta Direktiva 2008/52/EZ dok je člankom 9. Nacrta prijedloga zakona propisana dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskog postupka, odnosno određeno je da je postupak mirnog rješenja spora obvezan prije pokretanja sudskog postupka. Točkom 13. Direktive 2008/52/EZ, između ostalog, propisano je: „Mirenje predviđeno ovom Direktivom trebalo bi biti dobrovoljan postupak u smislu da stranke same vode postupak i da ga mogu urediti po svojoj volji i okončati u bilo kojem trenutku. Međutim, trebalo bi biti moguće da sudovi prema nacionalnom pravu određuju rokove za postupke mirenja. Osim toga, sudovi trebaju imati mogućnost obavješćivanja stranaka o mogućnosti mirenja kad god je to primjereno.“. Članak 5. stavkom 1. predmetne Direktive propisano je: „1. Sud kojem je podnesena tužba može, kada je to primjereno, i uvažavajući sve okolnosti slučaja, pozvati stranke da za rješavanje spora upotrijebe mirenje. Sud također može pozvati stranke da prisustvuju informativnom sastanku o upotrebi mirenja ako se takav sastanak održava i ako je lako dostupan.“. Dakle, premda je u Nacrtu prijedloga zakona predviđeno da se istim u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi Direktiva 2008/52/EZ, nacrt je u ključnom elementu – dobrovoljnosti/obveznosti postupka mirenja, kontradiktoran predmetnoj Direktivi budući da je Direktivom mirenje izrijekom predviđeno kao dobrovoljno dok Nacrt prijedloga Zakona postupak mirenja predviđa kao obvezan prije pokretanja svih sudskih postupaka. Nadalje, člankom 10. Nacrta prijedloga Zakona predviđena je obveza suda da u slučaju da utvrdi da stranke nisu pokušale spor riješiti mirnim putem uputi stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješenja spora. Člankom 288. a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.) propisano je: „Sud će tijekom pripremnog ročišta upoznati stranke s mogućnostima da spor riješe sudskom nagodbom ili u postupku mirenja i obrazložiti im te mogućnosti. Sud će postavljanjem pitanja i na drugi svrsishodan način nastojati da se tijekom pripremnog ročišta iznesu sve odlučne činjenice, da se dopune nepotpuni navodi stranaka o važnim činjenicama, da se označe ili dopune dokazna sredstva koja se odnose na navode stranaka i, uopće, da se daju sva razjašnjenja potrebna za utvrđenje činjeničnog stanja važnog za odluku ili postizanje mirnog rješenja spora. U mjeri u kojoj je to potrebno radi ostvarivanja toga cilja, sud će sa strankama razmotriti i pravna pitanja spora.“. Dakle, Zakonom o parničnom postupku predviđena je obveza suda da stranke upozna s mogućnostima da spor riješe u postupku mirenja, odnosno nije predviđena obveza da iste uputi na pokretanje postupka mirenja, slijedom čega je članak 10. Nacrta prijedloga zakona kontradiktoran članku 288.a Zakona o parničnom postupku. Zaključno se vezano za obvezatnost postupka mirnog rješavanja sporova ukazuje na komparativna rješenja iz Mađarske i Italije. Tako iz komparativnih rješenja navedenih država članica Europske unije proizlazi da je postupak mirenja u Mađarskoj bio predviđen kao obvezan, međutim obveznost takvog postupka je ukinuta budući da je isti u praksi utvrđen kao nesvrsishodan i da isti predstavlja samo formalnu zamjenu korespondencije bez stvarnog postizanja mirenja između stranaka. Dakle, postupak mirenja je u Mađarskoj u izvjesnom razdoblju prije stupanja na snagu Zakona o parničnom postupku (2017. godine) bio obvezan, međutim obveznost postupka mirenja je isključena čak i prije stupanja na snagu navedenog zakona, a predmetni, trenutno važeći, zakon ne predviđa obveznost postupka mirenja. Postupak mirenja u Italiji nije predviđen kao obvezan prije pokretanja svih parničnih ili drugih sudskih postupaka u kojima se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka, nego je odredbom članka 5. stavak 1-bis Zakonodavne odlukom br. 28 iz 2010. godine izrijekom propisano za koje je postupke takav postupak mirenja obvezan, pa je tako određeno je obvezan za: pojedine postupke u svezi suvlasništva (npr. razvrgnuće), stvarnih prava, ostavinski postupak, pojedine postupke u svezi obiteljskog prava, postupke u svezi najma i zakupa, postupke u svezi naknade štete u kontekstu zdravstva, povrede časti i u gleda putem medija ili drugih sredstava oglašavanja te postupke u svezi ugovora o osiguranju te ugovora s bankama i financijske ugovore. Ad. 2.) Ograničavanje prava na pristup sudu Direktiva 2008/52/EZ u točki 5. između ostalog, propisuje kako slijedi: „Cilj osiguravanja boljeg pristupa pravosuđu, kao dio politike Europske unije za uspostavljanje područja slobode, sigurnosti i pravde, trebao bi obuhvaćati pristup sudskim i izvansudskim načinima rješavanja sporova. Ova bi Direktiva trebala doprinijeti pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, posebno što se tiče raspoloživosti usluga mirenja.“. Točkom 14. predmetne Direktive propisano je: „Ništa u ovoj Direktivi ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno zakonodavstvo koje određuje da je upotreba mirenja obvezna ili povezana s poticajima ili sankcijama pod uvjetom da takvo zakonodavstvo ne sprečava stranke u ostvarivanju njihovog prava pristupa pravosudnom sustavu. Također, ništa u ovoj Direktivi ne bi trebalo dovoditi u pitanje postojeće samoregulirane sustave mirenja ako se oni odnose na aspekte koji nisu obuhvaćeni ovom Direktivom.“. Također je člankom 5. stavkom 2. navedene Direktive propisano: „Ovom se Direktivom ne dovodi u pitanje nacionalno zakonodavstvo prema kojem je prije ili nakon početka sudskog postupka upotreba mirenja obvezna ili je predmet poticaja ili sankcija, pod uvjetom da takvo zakonodavstvo ne sprečava stranke u ostvarivanju njihovog prava pristupa pravosudnom sustavu.“. Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Vijeća Europe, u članku 6. stavku 1., zajamčeno je pravo na pravično (pošteno) suđenje, koje obuhvaća pravo na sud, a kojem je važan aspekt pravo na pristup sudu, odnosno pravo pokretanja postupka pred sudom budući da je ostvarenje prava na pristup sudu pretpostavka svih drugih jamstava propisanih navedenim člankom. Uvažavajući praksu Europskog suda za ljudska prava koji je izveo pravo na pristup sudu kao implicitno pravo iz članka 6. stavka 1. Konvencije, postoji rizik da bi se propisivanje postupka mirenja kao obveznog prije pokretanja bilo kojeg parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka (kako je to previđeno u članku 9. Nacrta prijedloga zakona), ograničilo pravo stranaka na pristup sudu, osobito imajući u vidu da je Direktivom 2008/52/EZ (koja je predviđena u članku 2. Nacrta prijedloga zakona) izrijekom određeno da nacionalno zakonodavstvo u kontekstu propisivanja upotrebe mirenja kao obvezna ne smije sprečavati stranke u ostvarivanju njihovog prava pristupa pravosudnom sustavu. K tome, ograničavanje prava na pristup sudu ogleda se i u utjecaju postupka mirenja, koji se dakle predviđa kao obvezan predmetnim Nacrtom prijedloga zakona, na zastaru i na prekluzivne rokove za podnošenje tužbe kako je to izneseno u točki 2.4.3. u nastavku. Ad. 3.) Utjecaj na prekluzivne rokove za podnošenje tužbe i zastaru Točkom 24. Direktive 2008/52/EZ, između ostalog, propisano je: „Kako bi potaknule stranke da koriste mirenje, države članice bi trebale osigurati da njihova pravila u vezi s rokovima zastare i prekluzivnim rokovima ne sprečavaju stranke da pristupe sudu ili arbitraži, ako njihov pokušaj mirenja ne uspije. Države članice bi trebale osigurati postizanje ovog cilja iako ovom Direktivom nisu usklađena nacionalna pravila o rokovima zastare i prekluzivnim rokovima. Ova Direktiva ne bi trebala utjecati na odredbe o rokovima zastare i prekluzivnim rokovima u međunarodnim sporazumima kako su provedeni u državama članicama, na primjer u području prometnog prava.“. Člankom 8. predmetne Direktive propisano je: „1. Države članice osiguravaju da stranke koje odaberu mirenje u pokušaju rješavanja spora nisu spriječene u započinjanju sudskog postupka i arbitraže u odnosu na taj spor, zbog isteka prekluzivnih rokova ili rokova zastare u postupku mirenja. 2. Stavak 1. ne dovodi u pitanje odredbe o rokovima zastare i prekluzivnim rokovima u međunarodnim sporazumima kojima su države članice stranke.“. Članak 9. Nacrta prijedloga Zakona predviđa da su stranke prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka dužne pokušati riješiti svoj spor mirnim putem, dok članak 4. Nacrta prijedloga Zakona mirno rješavanje spora definira kao svaki izvansudski ili sudski postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor, uključujući medijaciju, ranu neutralnu procjenu te strukturirane pregovore. Iz navedenog je razvidno da su stranke ovlaštene spor pokušati riješiti mirnim putem na bilo koji od ponuđenih načina, uključujući npr. medijacijom ili ranom neutralnom procjenom. Članak 24. Nacrta prijedloga Zakona u stavku 2. predviđa da se pokretanjem postupka medijacije zastara prekida, dok članak 28. Nacrta prijedloga Zakona predviđa da pokretanje postupka rane neutralne procjene ne utječe na tijek zastarnih rokova i rokova za podnošenje tužbe. Dakle, postupak mirenja predviđen je kao obvezan pri čemu je strankama dan izbor načina mirenja, međutim samo jedan od predviđenih načina mirenja – medijacija, utječe na tijek zastarnih rokova i rokova za podnošenje tužbe. Pored činjenice da je navedeno kontradiktorno prednje navedenim odredbama Direktive 2008/52/EZ, unatoč okolnosti da su propisane višestruke mogućnosti na koji način stranke mogu riješiti spor mirnim putem iste se u naravi primorava da koriste medijaciju kao sredstvo pokušaja mirnog rješenja budući da samo medijacija utječe na tijek zastarnih rokova i rokova za podnošenje tužbe čime se strankama dodatno ograničava pravo stranaka na pristup sudu. Navedeno je od osobitog značaja u svezi postupaka za koje su predviđeni prekluzivni rokovi za podnošenje tužbe što je primjerice regulirano odredbama kako slijedi: Člankom 21. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 94/17., 152/14., 81/15.) propisano je: „(3) Pravo na zaštitu posjeda prestaje protekom roka od trideset dana od dana kad je smetani saznao za čin smetanja i počinitelja, a najkasnije godinu dana od dana nastaloga smetanja.“. Članak 71. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.) propisuje: „(1) Tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz članka 67. stavka 1. ovoga Zakona, a za ostale slučajeve u roku od tri godine.“. Dakle, postupak mirenja propisuje se kao obvezan, a neminovno je da će isti utjecati na prolongiranje trenutka kada su ispunjeni formalni uvjeti za pokretanje postupka, međutim za pojedine postupke zakonom su propisani rokovi u kojima je potrebno podnijeti tužbu (pod prijetnjom gubitka prava na pokretanje postupka) slijedom čega je upitan učinak propisivanja obveznosti postupka mirenja u kontekstu udovoljavanja prekluzivnim rokovima za pokretanje postupka, sve imajući u obzir da samo medijacija utječe na tijek zastarnih rokova i rokova za podnošenje tužbe. Ad. 4.) Utjecaj na hitne postupke te nedovoljna preciziranost samog postupka mirenja i moguće poteškoće u primjeni Propisivanjem postupka mirenja kao obveznog, kao što je prethodno navedeno, svakako se utječe na trenutak kada su ispunjeni formalni uvjeti za pokretanje postupka, odnosno neminovno je da će udovoljavanje obveznom pokušaju mirnog rješenja biti od značaja na trenutak kada će biti moguće pokrenuti sudski postupak. Međutim, pojedini postupci su zakonima propisani kao hitni, kao primjerice: Člankom 13. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20., 114/22.) propisano je: „(1) U ovršnom postupku i postupku osiguranja sud je dužan postupati hitno.“. Člankom 434. Zakona o parničnom postupku propisano je: „U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.“. Člankom 440. Zakona o parničnom postupku propisano je: „Pri određivanju rokova i ročišta po tužbama zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakoga pojedinog slučaja.“. Člankom 275. Zakona o parničnom postupku propisano je: „Sud može u hitnim slučajevima odrediti da izvođenje dokaza započne i prije nego što se rješenje kojim se prihvaća prijedlog za osiguranje dokaza dostavi protivniku.“. Člankom 22. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisano je: „(1) Posjednik kojemu je posjed samovlasno smetan ovlašten je svoj posjed štititi putem suda, zahtijevajući da se utvrdi čin smetanja njegova posjeda, naredi uspostava posjedovnoga stanja kakvo je bilo u času smetanja, te zabrani takvo ili slično smetanje ubuduće. (2) Sud pruža ovu zaštitu posjeda u posebnom, hitnom postupku (postupku za smetanje posjeda), prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, bez obzira na pravo na posjed, pravni temelj posjeda, poštenje posjednika, kao i bez obzira na to koliko bi smetanje posjeda bilo u kakvu društvenom, javnom ili sličnom interesu.“. Dakle, pojedinim je zakonima propisano hitno postupanje u određenim postupcima pa se nameće pitanje utjecaja obveznosti pokušaja mirnog rješenja na hitnost postupanja te svrsishodnost pokušaja mirnog rješenja spora u takvim situacijama. Ujedno u kontekstu pojedinih postupaka, kao npr. postupaka radi osiguranja dokaza ili postupka zaustavljanja broda prema Pomorskom zakoniku ("Narodne novine" br. 181/04., 76/07., 146/08., 61/11., 56/13., 26/15., 17/19.) upitna je svrsishodnost obveznosti postupka mirnog rješenja budući da se radi o postupcima čija se svrha ostvaruje isključivo temeljem okolnosti da sud u istima radnje poduzima u roku od svega nekoliko dana od zaprimanja prijedloga. Nadalje, iz Nacrta prijedloga Zakona nejasno je da li je nužno pokušati riješiti spor mirnim putem i u slučaju npr. pokretanja ovršnog postupka temeljem vjerodostojne isprave, osobito imajući u vidu da je formulacija iz članka 9. stavka 1. Nacrta prijedloga Zakona „postupci u kojima se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka“ nejasna te su „sporni zahtjevi stranaka“ podložni različitim interpretacijama pa je upitno koje bi sve zahtjeve stranaka navedeno obuhvaćalo. U tom smislu upitan je i odnos obveze pokušaja rješavanja spora mirnim putem sa pojedinim zakonima kao u slučajevima poput razvoda braka kad bračni drugovi imaju zajedničko maloljetno dijete budući da je navedeno regulirano člankom 54. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" br. 103/15., 98/19., 47/20.) kojim je određeno: „(1) Bračni drugovi koji imaju zajedničko maloljetno dijete dužni su prije pokretanja sudskog postupka radi razvoda braka sudjelovati u obveznom savjetovanju sukladno odredbama članaka 321. do 328. ovoga Zakona. (2) Ako se bračni drugovi iz stavka 1. ovoga članka namjeravaju razvesti na temelju sporazuma, dužni su sastaviti plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi iz članka 106. ovoga Zakona. (3) Ako ne sastave plan o zajedničkoj roditeljskoj skrbi do okončanja obveznog savjetovanja, bračni drugovi su dužni pristupiti prvom sastanku obiteljske medijacije, osim u slučajevima iz članka 332. ovoga Zakona. (4) Bračni drug koji ne pristupi prvom sastanku obiteljske medijacije sukladno odredbi stavka 3. ovoga članka ne može podnijeti tužbu radi razvoda braka.“. Daljnja nedovoljna preciziranost postupka mirenja prema Nacrtu prijedloga Zakona kao i moguće poteškoće u primjeni istog ogleda se i u potencijalnim poteškoćama u pogledu dostave. U tom smislu ukazuje se kako je nejasna terminologija iz članka 9. stavka 4. Nacrta prijedloga Zakona gdje je predviđeno da dužnost da se pokuša riješiti spor mirnim putem ne postoji kad stranka koja postupak pokreće unatoč „poduzetim razumnim naporima“ nije saznala prebivalište ili boravište druge stranke budući da je upitno što bi bili razumni napori te kako bi se isti dokazivali. Pored navedenog, daljnja moguća poteškoća u postupanju ogleda se i u mogućnosti da protivna stranka nakon primitka obavijesti predviđene člankom 9. stavkom 2. Nacrta prijedloga Zakona (obavijest drugoj stranci prije podnošenja tužbe o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima kojima se utvrđuju te činjenice), u slučaju izostanka spremnosti da se spor riješi mirnim putem, poduzme radnje kako bi onemogućila dostavu tužbe, a time i vođenje sudskog postupka. Nadalje, budući da je člankom 10. Nacrta prijedloga Zakona predviđeno da će sud u parničnom postupku u slučaju da utvrdi da stranke nisu pokušale spor riješiti mirnim putem uoči pokretanja parničnog ili drugog postupka uputiti stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješenja spora, postoji mogućnost da će stranke podnositi tužbe bez prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora u kojem slučaju će sud poduzimati radnje sukladno navedenom članku, a što će dodatno utjecati na odugovlačenje postupaka. Ujedno, u pogledu navedenog članka 10. nejasno je koju bi drugu radnju pored medijacije stranke u tom slučaju bile ovlaštene poduzeti kako bi udovoljile predmetnom zahtjevu suda, odnosno navedeno je nedovoljno precizirano. Također, ukazuje se kako je članak 8. Nacrta prijedloga Zakona, koji previđa obveznost provođenja obuke za medijatore i procjenitelje i pribavu certifikata akreditirane institucije kao pretpostavke upisa u registar pri Centru za mirno rješavanje spora kao uvjeta za stjecanje svojstvo medijatora odnosno procjenitelja, u kontradiktornosti s člankom 4. Nacrta prijedloga zakona kojom je predviđeno da je medijator osoba koja na temelju sporazuma stranaka provodi postupak medijacije (a koji članak ne predviđa da bi predmetna osoba morala biti upisana pri bilo kakvom registru). Navedeno je pritom nesvrsishodno i u kontekstu zvanja i djelatnosti poput odvjetništva koje su regulirane i za koje postoje postupci upisa u odgovarajuće registre i imenike, gdje bi se odvjetnicima neosnovano nametala obveza dodatnog provođenja obuke pored procedure kojoj su isti morali udovoljiti da bi se upisali u Imenik odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore. Ad. 5.) Troškovi postupka mirenja u slučaju ne postizanja mirnog rješenja Obzirom na formulaciju članka 26. stavka 2. Nacrta prijedloga Zakona, ukazuje se na moguće nejasnoće u pogledu reguliranja troškova postupka mirenja. Naime, člankom 26. stavkom 2. Nacrta prijedloga Zakona određeno da troškovi postupka medijacije koja nije dovršena sklapanjem nagodbe ulaze u parnične troškove. Pritom je nejasno prema kojoj odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.) te koja bi se vrijednost predmeta spora uzimala kao mjerodavna za određivanje istih. U pogledu navedenog postavlja se pitanje što je sa troškovima drugih načina pokušaja mirnog rješenja spora, koji su Nacrtom prijedloga Zakona predviđeni kao mogući, budući da je člankom 26. Nacrta prijedloga Zakona određeno da samo troškovi postupka medijacije ulaze u parnične troškove. Dakle, Nacrtom prijedloga Zakona strankama se daje mogućnost izbora svakog sudskog ili izvansudskog postupka radi pokušaja mirnog rješenja spora (prema članku 4.), kao i mogućnost obavještavanja druge strane o zahtjevima uz ostavljanje primjerenog roka (prema članku 9. stavku 2.) na koji se način udovoljava dužnosti pokušaja mirnog rješenja spora koja je predviđena u članku 9. stavku 1., a za što je izgledno da će generirati troškove, međutim nije predviđeno da bi troškovi takvih radnji, u slučaju da isti ne rezultiraju rješenjem spora, bili uključeni u parnične troškove. Na opisani se način stranke primorava da kao način pokušaja rješavanja spora mirnim putem koriste medijaciju čime se dodatno ograničava pravo na ostvarivanje pravne zaštite, ali i utječe na prolongiranje postupka budući da će navedeno rezultirati opretećenošću Centra za mirno rješavanje spora. | Djelomično prihvaćen | U Nacrtu prijedloga zakona izmijenjen je članak 9. stavak 1. tako što se propisuje da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, a čime je propisana dužnost ograničena na određenu vrstu spora. Smatra se da pitanje prava na pristup sudu Nacrtom prijedloga zakona nije dovedeno u pitanje te da propisivanje dužnosti strankama da u određenim slučajevima pokušaju spor riješiti mirnim putem prije pokretanja postupka neće dovesti u pitanje ni kvalitetu niti efikasnost u provođenju postupaka, a da će se svrha i cilj Nacrta prijedloga zakona ostvariti. Naime, dužnost pokušaja mirnog rješenja spora nije dužnost provođenja medijacije, a kako to neosnovano proizlazi iz komentara. U tom smislu, komentari su bespredmetni. Prijedlog u odnosu na upis u Imenik odvjetnika u kontekstu ovog Nacrta prijedloga zakona je bespredmetan te se ne vidi opravdanost takvog prijedloga. Nacrt prijedloga zakona u skladu je s Direktivom 2008/52/EZ te je dobrovoljnost medijacije osigurana i u okviru navedenog Nacrta prijedloga zakona. Postupak medijacije ne može biti proveden u slučaju da stranke nisu suglasne s provođenjem istog. Obveza pokušati spor riješiti mirnim putem neće dovesti do zastoja i onemogućavanja stranaka da svoja prava ostvare i pred sudom. U odnosu na pojedine zakone, napominje se kako se odredbama Nacrta prijedloga zakona ne derogiraju odredbe ostalih propisa. Pitanje troškova i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nije predmet uređenja Nacrta prijedloga zakona. U Nacrtu prijedloga zakona izmijenjen je članak 9. stavak 4. koji sada jasnije propisuje da dužnost pokušaja mirnog rješenja spora ne postoji u slučajevima kad zbog nasilja nije razumno očekivati da će stranke ispunjenjem te dužnosti postići mirno rješenje spora, ili kad stranka koja postupak pokreće nije saznala prebivalište odnosno boravište druge stranke iako se sukladno stavku 5. obratila Centru. Također, u Nacrtu prijedloga zakona izmijenjena je i odredba članka 10. stavka 1. tako što sada propisuje da će sud stranke uputiti da pod propisanim uvjetima sudjeluje na informativnom sastanku o medijaciji. U odnosu na trošak, izmijenjen je i članak 26. koji je sada uključio i trošak informativnog sastanka o medijaciji. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 9 | Sonja Majetić Pavlinić | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Zajedno s kolegicom Sanjom Tafrom kao odvjetnice u Zagrebu dajemo svoj komentar jer smatramo da Prijedlog ovog zakona nije dobar za provedbu u praksi, a iz slijedećih razloga: Potrebu donošenja novog Zakona o mirnom rješavanju sporova obrazlaže se sa dva osnovna razloga : 1. Izmiritelji se ne bave profesionalno mirenjem 2. Medijacija nije dovoljno medijski eksponirana pa građani ne prepoznaju mirenje kao primarni način rješavanja sporova I pri tome se ponajprije ističe namjera osnivanja Centra za mirno rješavanje sporova koji će poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, akreditirati institucije za mirno rješavanje sporova, akreditirati programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova, provoditi samostalno ili u suradnji s akreditiranim institucijama stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora i procjenitelja, voditi Registar medijatora i procjenitelja i drugo. Ponajprije, vrlo je upitno da li je uopće takav jedan koncept rješavanja sporova u praksi provediv , s obzirom da bi to značilo ogromnu promjenu u funkcioniranju pravnog sustava, uvode se potpuno novi načini rješavanja sporova s time da su financije navodno osigurane do 2025. godine, a ne zna se što će se dešavati nakon toga. Osim toga, Zakon u biti predviđa osnivanje jednog novog državnog tijela, Centra za mirno rješavanje sporova, koji će povećati državni aparat, a sve u cilju da država ima pod svojom kontrolom mirno rješavanje sporova. Ne vidimo u biti nikakve koristi od toga, odnosno ne vidimo mogućnost korisnih promjene od stanja koje sada postoji. Uvode se i dva nova postupka: rana neutralna procjena i strukturirani pregovori Apsolutno je nejasno i nedorečeno: tko će moći biti procjenitelj ili savjetnik u pregovorima, kako će se takvi postupci provoditi, koliko će oni utjecati na eventualne buduće sporove na sudu. Osim toga, u biti je propisana obaveza pokušaja mirnog rješavanja spora prije pokretanja sudskog postupka. Time medijacija postaje prisilna i gubi se karakter dobrovoljnosti - ono što je strankama donosilo zadovoljstvo u dosadašnjim postupcima- nitko im nije nametao postupak rješavanja problema. Iz dosadašnjeg iskustva smatramo da bi takav pristup mirnom rješavanju sporova samo stvorio još veći otpor prema medijaciji, jer upravo je načelo dobrovoljnosti do sada u znatnoj mjeri utjecalo na stranke da se odluče na medijaciju i da ustraju u tom postupku upravo zato što ga same žele. Nažalost, građani su izgubili povjerenje u pravosuđe i upravo su zato sve više voljni na miran način rješavati sporove, ali kada im se nešto nametne kao prethodna faza sudskog spora, oni to više neće smatrati mirnim načinom rješavanja spora bez obzira na naziv, već fazom sudskog postupka i neće imati povjerenje u mirno rješenje, već će ga shvatiti kao prepreku u pravu na pristup sudu. Uz to što bi mirni načini rješavanja sporova ( a kako je to predloženo) u biti postali prisilni, čini nam se da bi to dovelo i do produljivanja postupka i njegovog poskupljivanja. Iz dosadašnjih iskustava (najviše se to očituje u medijacijama u kaznenom postupku) vidljivo je da stranke u situacijama kada moraju pokušati mirnim putem riješiti spor samo udovoljavaju zahtjevu Suda / Zakona, no nema iskrenosti i dobre vjere od strane stranaka u provođenju postupka, pa stoga smatramo da se nagodbe neće sklapati, i neće se steći pozitivna iskustva u vezi medijacije ili drugog postupka za mirno rješavanje spora. Predloženi postupci mirnog rješavanja sporova doživljavat će se isključivo u svjetlu produljivanja i otežavanja puta do uspjeha u sporu, budući da bez dobrovoljnosti za mirno rješavanje sporova neće biti niti nagodbi u medijaciji i neutralnoj procjeni. PRIMJEDBE PO ČLANCIMA Čl. 4 već bi ovdje trebalo biti određeno što znači pojam "aktivno sudjelovanje" u medijaciji jer taj pojam ničim nije određen, a vrlo je bitan za pravne učinke medijacije na sudski ili drugi postupak (čl 10 st.3, čl.19 st.2 ) Za sada je taj pojam neodređen, te se javlja opasnost od različitog tumačenja i arbitrarnosti u ocjenama medijatora što nikako ne bi smjelo biti dopušteno čl. 6 S obzirom na sve prethodno navedeno, cijeli ovaj članak koji regulira osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova je vrlo upitan! Također, a budući da bi Centar imao samo tri podružnice ; Osijek, Rijeka i Split, pojavljuje se i problem pristupanja Centru za sve stranke i odvjetnike koji ne žive u blizini Centra i ovih podružnica. Nadalje, Centar u Zagrebu bi imao potpuno kontrolu nad radom svih ostalih institucija za mirno rješavanje sporova, između ostalog i posredovanje u dodjeli predmeta na rješavanje institucijama za medijaciju i ranu neutralnu procjenu , te je pogotovo vrlo diskutabilno na koji način bi Centar odlučivao o tome koji predmet „ nije prikladno dodijeliti na rješavanje instituciji za medijaciju ili ranu neutralnu procjenu“ čl. 7 određuje da su Institucije za medijaciju one koje su Zakonom ovlaštene ili koje su dobile suglasnost Centra, ali nigdje se ne propisuje kada, kome i pod kojim uvjetima bi Centar davao tu suglasnost, a što otvara put k arbitrarnosti i omogućuje svojevoljnost u postupanju čl. 8 propisuje se dužnost dostavljanja certifikata o dopunskoj obuci svake dvije godine, ali nema propisa što ako se isti ne dostavi, a niti je jasno određeno da li se treba dostaviti dokaz o sudjelovanju u obuci kao trener čl. 9 Ovaj članak je vrlo diskutabilan – naime, opsežni uvjeti koji se nameću stranci koja ima zahtjev prema drugoj strani bi mogli potpuno „paralizirati“ sam parnični postupak! Potpuno je nejasno što bi sve trebala sadržavati obavijest koja bi se upućivala drugoj strani, koje bi se sve činjenice trebale navesti, koji dokazi, kako će se kasnije u sudskom postupku utvrđivati da li je tužitelj postupio sukladno ovom članku, kako spriječiti da se tijekom parničnog postupka ne troši previše vremena na utvrđivanje da li je tužitelj postupio sukladno ovom članku, koje su obveze tuženog ( koji će dobiti sve informacije prije samog sudskog postupka) jer on može, ali i ne mora, poduzeti zapravo ništa. čl. 10 Potpuno je nejasno da li se ovo obavezno upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora u tijeku parničnog postupka provodi kao sankcija za nepridržavanje obaveze iz čl 9 ili ispravljanje pogreški u postupanju tužitelja ! U usporedbi s provođenjem prethodnog mirenja, ovaj put iz čl. 10 se čak čini procesno bržim, jednostavnijim i jeftinijim. No, nigdje se ne navodi ništa o tome koje su posljedice ako sud propusti ovu obavezu čl. 11 u svezi i sa čl. 20. st. 4 i st. 5 Odredbe u svezi homologacije nagodbi kod strukturiranih pregovora kao i kod medijacije određuju samo tko je ovlašten za podnošenje zahtjeva i tko će izdavati potvrde ovršnosti, no otvara se put za zloupotrebe, jer nije propisano niti tko potpisuje nagodbu, na koji način, niti kako Centar provjerava da li je nagodba koja se daje na homologaciju upravo ono što su se stranke nagodile da li je nagodba potpisana od stranaka i ovlaštenih osoba čl. 13 Iako je naslovljen kao „ početak postupka medijacije “ ovaj članak se u biti odnosi na Sporazum o medijaciji između stranaka, dok je potpuno nedefiniran početak postupka medijacije ; istog se ne veže uz sporazum stranaka nego uz pristanak medijatora. Medijator daje posebnu pisanu izjavu kojom prihvaća sudjelovanje u medijaciji ( pretpostavljamo sa obaveznom naznakom datuma) no nema obaveze tu izjavu predavati stranama u postupku ili Centru ili nekom trećem, tako da se u biti ne zna kada bi točno medijacija započela. Početak medijacije je pak vrlo bitan za računanje rokova iz ovog zakona. čl. 14 Potpuno je nejasno kako bi se stranke sporazumjele o „ pravilima“ za imenovanje medijatora, zapravo je i nepotrebno, pa je stoga i stavak (1) nepotreban čl. 19 Ovaj je članak vrlo neprecizan jer ne daje odgovor na pitanja: što se dešava ako je jedna stranka uputila samo drugim strankama ili samo jednoj od stranaka ili samo medijatoru pisanu izjavu o odustajanju od postupka medijacije, a ne svima da li to što su stranke uputile medijatoru pisanu izjavu o dovršetku postupka znači da je problem riješen ili da su suglasno odustali od medijacije čl. 20 Ovaj članak - u svezi ovršnosti nagodbe - određuje između ostalog da je nagodba ovršna ako je homologirana (stavljena potvrda ovršnosti od strane Centra) – iste primjedbe kao uz čl.11 čl. 24 Apsolutno potvrđuje već unaprijed spomenutu potrebu točnog određivanja trenutka početka i dovršetka postupka medijacije koji nisu u zakonu jasno određeni GLAVA III. - RANA NEUTRALNA PROCJENA Ovaj način mirnog rješavanja sporova nam se čini nepotrebnim, te u Prijedlogu Zakona potpuno nedorečenim i nejasnim. Odvjetnici u svojem poslu uvijek procjenjuju mogućnost uspjeha u postupku. Naravno da točnost procjene osim stručnosti odvjetnika ovisi i o saznanju o svim dokazima koji postoje i koji će se iznijeti na sudu kao i o osobi koja odluku donosi (njenim osobnim stavovima koji utječu na ocjenu izvedenih, odnosno postojećih dokaza). U tome svjetlu ne vidimo razlog zašto bi neki odvjetnik ili stranka radije prepustili procjenu osobi čije kvalifikacije i stručnost im nisu poznati, a naročito nam se čini neprihvatljivim da bi takva procjena bila za stranke obvezujuća. čl. 29 nije riješeno što će se desiti ako netko neopravdano izostane sa prvog sastanka čl. 30 Uloga procjenitelja se opisuje kao donošenje procjene (bez odgovornosti za svoje mišljenje), uz obrazloženo izjašnjenje o činjeničnim i pravnim pitanjima, što nužno nameće pitanje stručnosti procjenitelja, njegove upoznatosti sa propisima i praksom. Također nigdje nije propisana sankcija i kakav utjecaj ima ne iznošenje svih dokaza koje stranke posjeduju čl. 31 Ugovaranje obveze prihvaćanja procjene prije izrade iste je protivno osnovnim ustavnim načelima, s obzirom da se na taj način stranka u biti odriče prava na žalbu na odluku osobe koja je možda nedovoljno stručna, a kojoj se na ovaj način daju ovlasti veće i od onih koje imaju suci. Sve ovo je protivno i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava. | Djelomično prihvaćen | U Nacrtu prijedloga zakona članak 9. stavak 1. je izmijenjen te je propisano da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, dakle, sužen je opseg sporova u odnosu na koje se navedena dužnost propisuje. Propisivanjem obvezatnosti pokušaja mirnog rješenja ne utječe se na mogućnost podnošenja tužbe i pokretanja sudskog postupka. U sudskom postupku, sud će pod propisanim pretpostavkama uputiti stranke na sudjelovanje na informativnom sastanku o medijaciji. U tom dijelu, radi jasnijeg propisivanja izmijenjen je članak 10. stavak 1. Nacrta prijedloga zakona. S obzirom da je sud u upravljanju postupkom vezan odredbama zakona koji uređuje postupak koji provodi, a da se Nacrtom prijedloga zakona na navedene odredbe ne utječe, smatra se da se navedenim propisivanjem upućivanja stranaka na informativni sastanak o medijaciji neće negativno utjecati na tijek postupka i ostvarivanje prava stranaka, a da će se, naprotiv, stranke potaknuti na sporazumno rješenje. Stoga se ne radi o potencijalnom provođenju postupka medijacije pod prisilom i bez dobrovoljnosti te kao nametnutom, već upravo suprotno, stranke se potiče da zajednički razmotre korištenje opcije koja za njih može biti i brža i jeftinija, dok sud nastavlja rad na predmetima koji uistinu traže sudsku ocjenu predmeta spora. U konačnici, stranke i nakon što ocjene da nema mjesta dogovoru, mogu nastaviti s provođenjem postupaka. Benefiti koji se mogu polučiti iz takvog prethodnog razmatranja predmeta, čak i da do postupka medijacije i nagodbe u konačnici i ne dođe, svakako postoje za daljnji tijek eventualnog sudskog postupka. Uloga i djelokrug Centra je Nacrtom prijedloga zakona propisana, Centar se osniva kao javna ustanova u skladu s pozitivnim propisima koji uređuju navedeno. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. U Nacrtu prijedloga zakona u članku 6. stavku 1. radi jasnijeg propisivanja izmijenjena je alineja 9. koja je sada alineja 10. te propisuje da Centar provodi informativni sastanak o medijaciji i medijaciju kada informativni sastanak o medijaciji i medijaciju ne može u primjerenom roku i uz manje troškove provesti druga institucija za medijaciju. Također, Nacrt prijedloga zakona u članku 8. je izmijenjen na način da je brisana odredba stavka 3., međutim, u novoj odredbi stavka 4. propisuje se da je medijator dužan stalno stručno se usavršavati. Potreba stalnog usavršavanja je nužna radi kvalitetnog obavljanja obveza registriranog medijatora. U također izmijenjenom stavku 5. propisuje se da obvezu usavršavanja medijatora iz stavka 4. propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove pravosuđa. Također su brisane i odredbe o homologaciji nagodbi. Radi jasnijeg propisivanja izvršene su i izmjene u članku 13. koji uređuje početak medijacije. Početak medijacije zadržao je postojeće uređenje. Intervencije su radi jasnijeg propisivanja izvršene i u članku 19. gdje se u izmijenjenom stavku 2. propisuje da će medijator obavijestiti Centar o trajanju i načinu dovršetka medijacije. |
| 10 | Bojan Grahek | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Poštovani, pridružujem se ranijem komentaru kojim je vrlo kvalitetno obrazloženo zašto je prijedlog obveznog mirenja na predloženi način pogrešan. Prijedlog zakona pokazuje nerazumijevanje predlagatelja o pravnim i ekonomskim učincima zakona i interakciji s drugim propisima. Prije svega, ovakav zakon će prouzročiti velike i potpuno nepotrebne troškove postupka te će znatno utjecati na produženje sudskih postupaka. Efekt nepotrebne komplikacije postupka vidljiv je na primjeru ZID Ovršnog zakona gdje je rezultat dodavanja inače potpuno bespotrebne radnje slanja prethodne obavijesti ovršeniku u pravilu udvostručio troškove javnog bilježnika u predmetima s manjim VPS-om i produžio vrijeme ishođenja rješenja o ovrsi s nekoliko dana na u prosjeku 3 mjeseca. Tako će i obveza provođenja mirenja prije postupka, upućivanje stranaka na mirenje ako ono nije provedeno prije pokretanja postupka ili utvrđivanje da li postoje pretpostavke zbog kojih nije nužno provoditi mirenje produžiti sporove za barem 6 mjeseci te znatno uvećati troškove (osim ako će miritelji raditi besplatno). Dovoljno je samo zamisliti situaciju u kojoj sud da bi uopće smio raspravljati o tužbi ili prijedlogu za pokretanje bilo kojeg izvanparničnog postupka (čl. 9. "parničnog ili drugog postupka") prvo treba provesti dokaze na okolnost postojanja nasilja ili povijesti međusobnih odnosa (što god da taj pojam značio). Ili ako treba provesti dokaz na okolnost da li postoje opravdani razlozi zbog kojih jedna stranka odbija provođenje mirnog rješenja spora. To su minimalno dva ročišta (pripremno + ročište za provođenje dokaza) prije nego sud može provesti postupak koji se tiče merituma spora. Odredba da provođenje medijacije ne utječe na sudska ročišta (čl. 10. st. 5.) ukazuje na potpunu besmislenost obveznog mirenja jer uvodi paralelne postupke (kako je to slikovitim primjerom tunela opisao raniji komentator) pa u isto vrijeme postoji situacija da se održavaju sastanci u postupku medijacije i ročišta u sudskom postupku (koji se ne bi smio voditi ako je mirenje "obvezno"). To dovodi do nepotrebnog udvostručavanja troškova i stavljanja stranaka u kontradiktoran položaj (u isto vrijeme se mire i u sporu su), a izvjesno je da sudovi neće poduzimati radnje dok se ne dovrši postupak mirenja. Također, provođenje mirenja dovodi u pitanje mogućnost poštivanja sudskih rokova za postupanje koji su propisani posljednjim ZID ZPP. Obveza prethodnog pokušaja mirenja nije suglasna s propisima koji uređuju materijalne ili postupovne rokove. Dužnost prethodnog pokušaja mirnog rješenja spora iz čl. 9. st. 2. ne prekida zastarne rokove, ne utječe na rok za posjedovnu zaštitu i sl., stoga obveza pokušaja mirnog rješenja spora prije podnošenja tužbe u takvim postupcima nema smisla i za stranke predstavlja samo ograničenje i trošak. Ono nema smisla niti u svim postupcima koji su po zakonu hitni (radni sporovi, sporovi radi smetanja posjeda) jer se provođenjem mirenja obezvrjeđuje njihova hitnost. Npr. netko stranci oduzme posjed nekretnine, stranka mora reagirati tužbom u roku od 30 dana i onda je sud uputi u mirenje s osobom koja joj je oduzela posjed ili se sud upusti u raspravljanje da li uopće postoji obveza mirenja. I onda nakon 6 mjeseci dođe na red rasprava o smetanju posjeda. Zakon je nejasan i nedorečen i u smislu odluka koje sud donosi i mogućnosti pravnih lijekova. Na koji način sud odlučuje o postojanju opravdanog razloga iz čl. 9. st. 3. i st. 4.? Na koji način sud upućuje stranke u postupak mirenja (čl. 10. st. 1.)? Postoji li mogućnost žalbe? Tko određuje medijatora u sudskom postupku i kako će stranke uspjeti u roku od samo 8 dana pristupiti prvom sastanku medijacije? Koje su posljedice nepostupanja stranka? Čl. 9. propisuje: "stranke su dužne", a čl. 10. da će medijator obavijestiti Centar (zašto Centar ako se radi o sudskom postupku?) i sud jesu li stranke pristupile i aktivno sudjelovale na prvom sastanku medijacije. I što onda kad obavijesti sud da stranke nisu bile "dobre"? U svakom slučaju iz zakona treba izbaciti sve odredbe koje se tiču obveznog pokušaja mirnog rješenja spora. Zakon o parničnom postupku više nego u dovoljnoj mjeri predviđa mogućnosti mirnog rješenja spora i obvezu suda da nastoji da se spor riješi mirnim putem ili da stranke uputi na medijaciju. Predloženo rješenje nedorečeno je, nepotpuno, preširoko određeno (ne samo svi parnični postupci, već i "drugi" postupci - misli li tu predlagatelj i na ovršne postupke, izvanparnične kao što su razvrgnuća suvlasništva, oduzimanje poslovne sposobnosti, priznanja stranih isprava, ovrhe i sl.?), dovest će do nepotrebnog povećanja troškova i znatnog produženja sudskog postupka, a bez realne procjene učinka i bez ikakvih vidljivih prednosti po stranke. | Djelomično prihvaćen | U Nacrtu prijedloga zakona članak 9. stavak 1. je izmijenjen te je propisano da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, dakle, sužen je opseg sporova u odnosu na koje se navedena dužnost propisuje. Također, Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije već se radi o dužnosti pokušaja riješiti spor mirnim putem. Medijacija se uvijek provodi isključivo nakon što su se stranke sporazumjele o provođenju medijacije. Upravo u tom pokušaju stranke će biti usmjerene jedna na drugu u smislu da zajednički pokušaju razmotriti opravdanost ulaženja u sudski postupak, koji će u konačnici biti i dugotrajniji i puno skuplji od postupka u kojem će moći mirno riješiti spor. Komentar je koncipiran tako da je polazište stranaka u pravilu uvijek takvo da bilo kakvo razmatranje spora osim onog u sudskom postupku ne dolazi u obzir, pa se koncept Nacrta prijedloga zakona postavlja kao problematičan, a istovremeno se ne razmatraju dobrobiti koje ima postupak medijacije tako što stranke same razmatraju situaciju i pokušavaju pronaći rješenje izvan suda. Nacrt prijedloga zakona ne dovodi u pitanje pravo na zaštitu sudskim putem, ona je uvijek dostupna i osigurana. Svrha i cilj Nacrta prijedloga zakona nije da se stranke onemoguće u ostvarivanju prava na sudsku zaštitu i da im se stvore dodatni troškovi, već upravo suprotno. U vezi s odnosom postupka medijacije u tijeku i samog sudskog postupka u tijeku, kao i do sad, sud je taj koji upravlja postupkom te će kod upravljanja postupkom određivati tijek postupka zakazivanjem ročišta uzimajući u obzir okolnost da je između stranaka u tijeku postupak medijacije. Kao i do sad, postupak medijacije nije obvezatan, ona se i do sad provodila i provodi se te je sud već upoznat s načinom na koji provodi postupak u tom slučaju. U vezi s pitanjem zastarnih rokova, napominje se da pokušaj mirnog rješenja spora kako je to propisano izmijenjenim člankom 9. nije procesna pretpostavka za podnošenje tužbe. U odnosu na pitanje učinka na zastarne rokove i rokove za podnošenje tužbe u slučaju pokretanja postupka medijacije, u Nacrtu prijedloga zakona radi jasnijeg i kvalitetnijeg propisivanja izmijenjen je članak 24. koji u stavku 2. propisuje da zastara ne teče za vrijeme trajanja medijacije te je izmijenjen stavak 5. koji je sada novi stavak 3. kojim se propisuje da ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok medijacija traje. U odnosu na hitne postupke, ali i na one koji kao takvi nisu propisani, napominje se da obilježje koje nose načini rješavanja sporova mirnim putem upravo doprinose njihovom bržem rješavanju, dok istovremeno, stranke zadržavaju pravo na sudsku zaštitu u već sada propisanom opsegu. U izmijenjenom članku 10. stavku 1. sud ne upućuje stranke u postupak medijacije, već na informativni sastanak o medijaciji. Svrha sastanka je također navedena u Nacrtu prijedloga zakona. Uloga i djelokrug Centra su propisani Nacrtom prijedloga zakona. |
| 11 | Hrvoje Vukić | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | obvezatni postupak mirenja ovaj institut treba izbaciti jer je u suprotnosti sa samim postupkom medijacije (mirenja) kao dragovoljnim postupkom ako je medijacija postupak u kojem stranke mogu razgovarati / pregovarati kako bi riješile svoj problem izvan sudskog postupka tada to ne može biti postupak u kojeg stranke moraju ići kako bi riješile svoj problem prije sudskog postupka volja stranaka mora biti da pokušaju mirnim putem riještii svoj problem (da pokušaju razgovarati) i stoga se ne smije i ne može nametati takva procedura prije suda takvo što se pogotvo ne smije nametati u situaciji u kojoj postoje troškovi takve medijacije koji se uračunavaju u sudske postupke, u kojima dolazi do prekida prekluzivnih (sic!) rokova i u kojoj se od stranaka očekuje da pokažu stvarnu volju za medijacijom medijacija jednostavno ne smije biti nametnuta već samo predložena i moguća troškovi mirenja stvaranjem obvezujućeg postupka medijacije prije parničnog postupka se zapravo stvara paralelni sustav postupanja kojim se povećavaju troškovi ukupnog postupanja naravno, kako nema mogućnosti sudske odluke dolazi se do aspurdne situacije da se strankama nameće postupak medijacije u kojem nastaju troškovi koji se obračunavaju u troškovima sudskog postupka dakle, neuspjeli postupak obvezatne medijacije je zapravo skuplji za stranke nego što je to sudski parnični postupak jer nastaju troškovi obvezatne medijacije koji inače dosada ne bi postojali također, uslijed toga je i postupak dugotrajniji za stranke jer, umjesto da se stranke odmah u sudskom postupku posvete zaštiti svojih prava, ovdje imaju obvezatni postupak medijacije koji, obzirom na nema mogućnosti donošenja nesporazumne odluke u takvom postupku, samo predstavlja nepotrebni gubitak vremena za ostvarivanje prava stranaka procjenitelj Ovo je nevjerojatno.. Procjenitelj uspjeha u eventualnom sudskom postupku; nešto poput vještaka za pravne predmete, prognozera budućih hipotetkih sudskih postupaka, pravnog vrača.... I to na temelju onoga što stranke iznesu na zajedničkom sastanku.... To je poput dijagnioze u medicini samo na temelju anamneze. Baviti se pravom je ozbiljan posao. Baviti se rješavanjem spornih pitanja je još ozbiljniji posao. Za donijeti odluku je potrebno poznavati pravo i utvrditi činjencie te donijeti odluku na temelju analize činjenica nakon provedenih dokaza. To nije nagađanje, predviđanje niti procjena već utvrđivanje sa navjećim stupnjem vjerojatnosti. Uvođenjem "procjenitelja" i cijelog ovog postupka obvezatnog mirenja se dolazi do apsurdne situacije da se stvara "parasudski" postupak u kojem se netko ("procjenitelj") bavi procjenom potencijalnog uspjeha u nečemu što je sporno?! Naravno da svatko tko se bavi pravom može, na temelju iskustva i određenih spoznaja, dati svoju procjenu, ali to raditi u spornim stvarima kao zamjenu za sudovanje? Za to postoje sudovi, za to postoji sudski sustav. Taj sustav nije savršen jer ništa nikada nije savršeno, ali ako nešto treba popraviti tada se to ne radi tako da se radi novi, paralelni sustav. Zakrčeni tunel se ne rješava time da se napravi pola drugog tunela...a obvezatna medijacija nije ništa drugo već pola tunela iz kojeg, ako ne dođe do nagodbe, onaj tko je ušao opet mora ponovo, od početka, ići kroz "sudski" tunel. Ono što treba učiniti je ne stvarati obvezatni sustav medijacije kao polualternativu sudskom postupku već: ojačati status sudaca (poglavito prvostupanjskih) na način da se njihova primanja dovedu na pristojan, razuman nivo obzirom na školovanje i ozibljnost posla kojeg rade (tako da NKV radnik u građevinarstvu ne zarađuje više od prvostupanjskog suca) time ti suci neće imati jedinu motivaciju da budu jednog dana suci višeg stupnja već će raditi posao kojeg su odabrali i za to biti primjereno plaćeni pokušati promijeniti svakodnevnu i neobjašnjivu neopravdanu hajku na suce i sudovanje koja se radi zbog dnevnopolitičkih interesa, prodaje novina ili zadoviljavanja javnosti koja traži skandale te ukazati kako velika većina sudaca i savjesno i pošteno radi svoj posao, a da u sudskom postupku, kao i u životu, kao i sportu, nikada nisu svi zadovoljni te da sudovi niti u Engleskoj ne rješavaju predmete u razdoblju jedne epizode TV serije osnažiti procesnu disciplinu na način na koji je to uređeno prethodnim postupkom u Zakonu o parničnom postupku - limitirati mogućnosti odugovlačenja i svesti postupak na najbržu moguću razinu, ali uzimajući u obzir ono što je bitno i čega treba biti svjestan - ne žele nužno sve strane da se predmet riješi brzo i nemaju svi istu želju da se sve utvrdi onako kako "stvarno" jest - zato i jesu u spornom postupku prestati sa besmislenim svakogodišnjim izmjenama najbitnih zakona - Zakon o parničnom postupku, Obiteljski zakon, Ovršni zakon , Stečajni zakon kako bi se stvorili kratkoročna rješenja koja u konačnici predstavljaju samo veći problem (primjera ima previše, ne treba ih ni nabrajati) pojednostaviti postupak u svakom mogućem obliku (e- komunikacija je primjer takvog postupanja) Dakle, problem sudskog postupka nema rješenje u obvezatnoj medijaciji već u institutima kojima se taj postupak pojednostavnjuje (jako bitno) i time i ubrzava. Medijacija je dobra i poželjna, ali nije i ne može biti zamjena za sudski postupak. Stog i ne smije biti obvezatna, a "procjenitelji" ne mogu i ne smiju biti zamjena za suce. | Djelomično prihvaćen | Ističe se da Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije, već se radi o dužnosti pokušaja rješavanja spora mirnim putem. Provođenje samog postupka medijacije uvijek ovisi o sporazumu stranaka da se postupak provede te su komentari u tom smislu bespredmetni jer navedeno ne proizlazi iz Nacrta prijedloga zakona. U Nacrtu prijedloga zakona članak 9. stavak 1. je izmijenjen te je propisano da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem, dakle, sužen je opseg sporova u odnosu na koje se navedena dužnost propisuje. U odnosu na pitanje troškova postupka, napominje se da stranke dobrovoljno pristupaju provođenju postupka medijacije te da, u slučaju da se postigne nagodba, navedeno znači da sudskih troškova neće biti. Time će spor u konačnici biti riješen jeftinije i brže. Što se tiče medijacije nakon podnošenja tužbe, ista se može provesti i na sudu, a u kojem slučaju je besplatna. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 12 | ĐURO SESSA | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA | Ovaj Zakon može polučiti rezultate koji predlagač priželjkuje samo ako će paralelno s ovom Zakonom revidirati sustav na sudskih pristojbi tako da će ih povisiti i suziti krug osoba koje imaju pravo na oslobađanje od plaćanja pristojbi na vrlo uski krug fizičkih osoba iz kruga socijalno ugroženih osoba. Ovaj Zakon kao je koncipiran osim što predstavlja još jednu prepreku u pravu na pristup sudu pogoduje miriteljima kojih u RH ionako ima previše ali i institucijama koje , često iz lukrativnih razloga dodjeljuju "licence" za obavljanje mirenja. Pravilnim vrednovanjem i priznavanjem sucima truda oko postizanja sudskih nagodbi pokazalo bi se da u biti i nema velike potrebe za posebnim sustavom mirenja. | Primljeno na znanje | U odnosu na komentar u vezi s uređenjem sustava sudskih pristojbi, ističe se da navedeno nije predmet uređenja Nacrta prijedloga zakona. Nadalje, pravo pristupa sudu nije dovedeno u pitanje jer stranke ni na koji način nisu spriječene u ostvarivanju prava na podnošenje tužbe. Svi sporovi koji će biti riješeni mirnim putem prije pokretanja postupka pozitivno će utjecati na efikasnost i brzinu rada sudova u onim predmetima za koje se pokaže da doista zahtijevaju angažman suda. Pored koristi koja će se postići za efikasnost rada sudova, važna je i opća društvena korist koja će se na taj način ostvariti, a to je svakako osvještavanje građana i poslovnih subjekata o njihovoj aktivnoj ulozi u rješavanju vlastitih problema kao i pozitivna društvena i poslovna klima koja će se tako ostvariti. U odnosu na tijek i trajanje sudskog postupka u kontekstu dužnosti stranaka da prethodno pokušaju spor riješiti mirnim putem, ističe se kako je namjera povećati i potaknuti stranke na korištenje mirnih načina rješavanja sporova, ali istovremeno i osigurati brzo, kvalitetno i učinkovito ostvarivanje prava na sudsku zaštitu. Navedeno proizlazi i iz npr. odredbe kojom je propisano da trajanje medijacije ne smije biti od utjecaja na održavanje zakazanih ročišta. |
| 13 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | GLAVA I. - OPĆE ODREDBE, Definicije | U stavku 3 propisuje se mogućnost sporazumijevanja o načinima i uvjetima provedbe nadležnog tijela u sporu koja je pravomoćna i ovršna. Obzirom da u nekim postupcima kao npr. parnici zbog smetanja posjeda postoji rok za pokretanje postupka ovrhe to je potrebno propisati da pokretanje postupka tih pregovora ima za učinak da za to vrijeme ne teče rok za pokretanje postupka izvršenja odluke. | Nije prihvaćen | S obzirom na sadržaj članka koji nosi naziv „Definicije“, komentar je nejasan. |
| 14 | Savez samostalnih sindikata Hrvatske | Definicije, Članak 4. | Budući da je propisano da će postupak rane neutralne procjene provoditi procjenitelj, a njih se definira kao svaku koja provodi postupak rane neutralne procjene, to proizlazi kako nije nužno da to bude pravnik, no smatramo kako će praksa otvarati pitanje tko može biti ta osoba, zbog čega je nužno da Zakon u tom sijelu bude određeniji. | Primljeno na znanje | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 15 | HGK | Definicije, Članak 4. | Smatramo kako nije nužno u Zakon uvoditi nove definicije i glave kao što su rana neutralna procjena, strukturirani pregovori, procjenitelj i institucija za ranu neutralnu procjenu jer bi navedeno moglo otežati postupak mirenja te se neće ojačati faktor povjerenja građana u mogućnost rješavana sporova mirnim putem, već upravo suprotno. U skladu s time predlaže se brisati i Glavu III Nacrta u cijelosti. Definiciju „institucija za medijaciju“ predlažemo izmijeniti na način da glasi: „-institucija za medijaciju je akreditirana pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojstvena jedinica pravne osobe koja samostalno organizira i provodi postupke medijacije“. | Djelomično prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. Također, u Nacrtu prijedloga zakona izmijenjena je definicija „institucije za medijaciju“ te je sada definirana kao pravna osoba upisana u Registar institucija za medijaciju koja organizira medijaciju i druga pravna osoba za koju je posebnim propisom određeno da organizira medijaciju. |
| 16 | HOK | Definicije, Članak 4. | Prijedlog je brisati definicije: rana neutralna procjena, strukturirani pregovori, procjenitelj i institucija za ranu neutralnu procjenu u čl. 4. i svim ostalim dijelovima Zakona jer bez opravdanog razloga kompliciraju i nepotrebno formaliziraju postupak mirenja. Naime, neće se postići svrha donošenja Zakona nego će se građanima koji još nisu osvijestili niti osnovne pojmove kao što su mirenje(medijacija) i prednosti koje im donosi alternativno rješavanje sporova nametnuti niz postupaka i termina kojima se cijeli postupak birokratizira. Definiciju „institucija za medijaciju“ mijenjati na način da glasi: -institucija za medijaciju je akreditirana pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojstvena jedinica pravne osobe koja samostalno organizira i provodi postupke medijacije | Djelomično prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. Također, u Nacrtu prijedloga zakona izmijenjena je definicija „institucije za medijaciju“ te je sada definirana kao pravna osoba upisana u Registar institucija za medijaciju koja organizira medijaciju i druga pravna osoba za koju je posebnim propisom određeno da organizira medijaciju. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 17 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Definicije, Članak 4. | Mirno rješavanje sporova je definirano kao svaki izvansudski ili SUDSKI postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor. Navedena definicija je proturječna sama sebi jer stranke pokreću sudski postupak upravo zato jer nisu sporazumno rješile spor te se postavlja se pitanje kako se može definirati da sudski postupak predstavlja mirno rješenje spora? | Primljeno na znanje | Navedenom definicijom medijacije naglašeno je da je postupak medijacije moguće voditi ne samo izvan suda nego i na sudu. |
| 18 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Definicije, Članak 4. | Potrebno definirati tko može biti procjenitelj tj. koje kvalifikacije mora ima ti procjenitelj. | Primljeno na znanje | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 19 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Definicije, Članak 4. | Predlaže se u cijelom tekstu prijedloga Zakona o mirnom rješavanju sporova riječ "nagodba" zamijeniti adekvatnijim terminom, ovisno o primjerenosti i kontekstu pojedine zakonske odredbe - primjerice "dogovor/sporazum", "isprava o postignutom dogovoru", odluka... Naime, navedeno posebice iz razloga što termin "nagodba" stranke automatski asocira na popuštanje i odustajanje od zahtjeva, i često je upravo to razlog tijekom poticanja na primjerice medijaciju iz kojeg stranke odbijaju pristupiti takvom postupku jer na prvu smatraju da se nećega moraju odreći; s druge strane takvim dogovorom u postupku mirnog rješavanja spora nesporno se mogu riješiti/urediti i drugi (nekad i budući) odnosi koji u početku nisu vidljivi niti pak stranke polaze i od takvih mogućnsoti, slijedom čega svega smatramo da termin "nagodba" treba zamijeniti adekvatnijom rječju koja doista opisuje predmet rješavanja u postupcima mirnog rješavanja sporova; To se odnosi na sve članke u kojima se spominje nagodba. | Nije prihvaćen | Termin „nagodba“ već je prihvaćen i u važećem propisu koji uređuje postupak mirenja kao i u Zakonu o parničnom postupku te se smatra odgovarajućim. |
| 20 | Ured pučke pravobraniteljice | Centar za mirno rješavanje sporova, Članak 6. | U članku 6. definira se i propisuje djelokrug Centra za mirno rješavanje sporova (dalje u tekstu: Centar) način njegovog osnivanja, osnivač, nositelj osnivačkih prava, načela po kojima djeluje te njegove organizacijske jedinice. Stavkom 2. ovog članka Prijedloga Zakona definirano je da je Republika Hrvatska osnivač Centra. Slijedom okolnosti osnivača Centra, navedeno bi moglo potaknuti sumnju građana u postupak koji isti provodi, u onim slučajevima u kojima je jedna od stranaka postupka Republika Hrvatska (dalje u tekstu: RH). U tom bi slučaju, stranka postupka koja se nalazi u sporu sa RH, mogla isticati da se nalazi u neravnopravnom, subordiniranom položaju u postupku u kojem je nadležni Centar u sukobu interesa s vlastitim osnivačem te se kod građana može pojaviti sumnja u neovisnost i objektivnost Centra prilikom postupanja. Navedena primjedba osobito bi se mogla isticati i iz razloga što se stavkom 3. predmetnog članka, ali i općenito bilo gdje u Prijedlogu Zakona, kao načelo postupanja u postupcima mirnog rješavanja sporova, ne navodi i načelo neovisnosti, već se navode samo načela kooperativnosti, supsidijarnosti, transparentnosti i djelotvornosti. Stoga predlažemo da se u Prijedlog Zakona uvrste odredbe temeljem kojih je izričito propisano da u sporovima u kojima je jedna od stranaka Republika Hrvatska i/ili stranka koja je povezana s Republikom Hrvatskom (primjerice temeljem vlasničke strukture), druga stranka ili stranke imaju mogućnost zatražiti da se postupak mirenja provodi bez posredovanja Centra kao i da je u tim slučajevima isključena mogućnost organizacije provođenja postupka mirnog rješavanja sporova od strane Centra (koja mogućnost je navedena u članku 6. stavku 1. alineji 9. Prijedloga Zakona). Nadalje, u članku 6. stavku 1. alineji 9. Prijedloga Zakona propisano je da Centar organizira provođenje postupka mirnog rješavanja sporova u slučajevima u kojima predmet upućen Centru nije prikladno dodijeliti na rješavanje instituciji za medijaciju ili neutralnu procjenu. Iako smo svjesni nemogućnosti da zakonske odredbe propišu svaku situaciju u praksi glede ne prikladnosti dodjele predmeta na rješavanje instituciji za medijaciju ili neutralnu procjenu, navedeno je ipak potrebno detaljnije pojasniti barem kroz obrazloženje navedene odredbe. U protivnome će ovakve situacije biti prepuštene arbitrarnim procjenama, što može dovesti do neujednačene primjene ove odredbe te do sumnje stranaka u objektivnost i neovisnost postupanja Centra prilikom odluke o organiziranju postupka mirnog rješavanja sporova od strane Centra, umjesto dodjele predmeta drugoj instituciji. Navedeno nije u skladu s ciljem Prijedloga Zakona o poticanju i ohrabrivanju korištenja postupaka mirnog rješenja spora jer su preduvjeti ostvarenja toga cilja, između ostaloga, potpuna vjera u objektivnost, neovisnost i stručnost institucija koje provode mirno rješavanje sporova. | Djelomično prihvaćen | Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu u skladu s člankom 186.a Zakona o parničnom postupku, odnosno, ne obraća se prema odredbama ovog Nacrta prijedloga zakona. Nadalje, sudovi donose odluke u ime Republike Hrvatske te su unatoč tome neovisni, pa će i Centri, koji ne donose odluke već pomažu strankama mirno riješiti spor, biti neovisni u svom postupanju. U članku 6. stavku 1. u izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona jasnije je propisana alineja 9. koja propisuje da Centar provodi informativni sastanak o medijaciji i medijaciju kada informativni sastanak o medijaciji i medijaciju ne može u primjerenom roku i uz manje troškove provesti druga institucija za medijaciju. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 21 | HGK | Centar za mirno rješavanje sporova, Članak 6. | U odnosu na stavak 1., alineju 7., predlažemo iza zareza dodati tekst: „…osim kada su stranke u ugovorima ili općim uvjetima poslovanja već odredile instituciju za mirno rješavanje spora.“ Alineju 9. istoga stavka predlažemo brisati u cijelosti jer nije jasno koji bi bio razlog da predmet "nije prikladan" za dodjelu nekoj od institucija za medijaciju. Svrha Centra jest poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, a ne provoditi postupke mirnog rješavanja sporova za čije provođenje već postoje institucije koje isto godinama uspješno rade, koliko je to dopuštao zakonodavni okvir, a također imaju formirana i imenovana tijela (predsjednike, zamjenike, tajnike) te akte objavljene u Narodnim novinama. | Djelomično prihvaćen | Prijedlog za dopunom članka 6. stavka 1. alineje 7. smatra se nesvrsishodnim. U članku 6. stavku 1. u izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona jasnije je propisana alineja 9. koja propisuje da Centar provodi informativni sastanak o medijaciji i medijaciju kada informativni sastanak o medijaciji i medijaciju ne može u primjerenom roku i uz manje troškove provesti druga institucija za medijaciju. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 22 | HOK | Centar za mirno rješavanje sporova, Članak 6. | Uz čl. 6. st. 1. al. 9 Prijedlog je brisati alineju u cijelosti jer nije jasno koji bi to razlog bio da predmet "nije prikladan" za dodjelu nekoj od institucija za medijaciju. Svrha Centra je poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, a ne provoditi postupke mirnog rješavanja sporova za koje provođenje već postoje institucije koje to godinama uspješno rade, koliko je to dopuštao zakonodavni okvir, a također imaju i imenovana tijela (predsjednike, zamjenike, tajnike) te akte objavljene u Narodnim novinama. | Nije prihvaćen | U članku 6. stavku 1. u izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona jasnije je propisana alineja 9. koja propisuje da Centar provodi informativni sastanak o medijaciji i medijaciju kada informativni sastanak o medijaciji i medijaciju ne može u primjerenom roku i uz manje troškove provesti druga institucija za medijaciju. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 23 | HOK | Centar za mirno rješavanje sporova, Članak 6. | Uz čl. 6. st. 1. al. 7 Prijedlog je iza zareza dodati : osim kada su stranke u ugovorima ili općim uvjetima poslovanja već odredile instituciju za mirno rješavanje spora. | Nije prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. Centar će prilikom posredovanja u dodjeli predmeta na rješavanje institucijama za medijaciju voditi računa o interesima i eventualnom dogovoru stranaka. |
| 24 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Centar za mirno rješavanje sporova, Članak 6. | Centar za mirno rješavanje sporova između ostalog "organizira provođenje postupaka mirnog rješavanja sporova u slučajevima u kojima predmet upućen Centru nije prikladno dodijeliti na rješavanje instituciji za medijaciju ili ranu neutralnu procjenu". Navedeni izričaj zakonske odredbe je pravno neutemeljem. Nejasno je koji su to predmeti u kojima nije prikladno dodijeliti iste na rješavanje instituciji za medijaciju i koji su kriteriji prikladnosti ili neprikladnosti. | Djelomično prihvaćen | U članku 6. stavku 1. u izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona jasnije je propisana alineja 9. koja propisuje da Centar provodi informativni sastanak o medijaciji i medijaciju kada informativni sastanak o medijaciji i medijaciju ne može u primjerenom roku i uz manje troškove provesti druga institucija za medijaciju. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 25 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Centar za mirno rješavanje sporova, Članak 6. | Predviđeno je osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova koji između ostalog akreditira institucije za mirno rješenje sporova, ali nisu određeni uvjeti koje je intitucija mora ispunjavati da bi dobila suglasnost Centra za rad. | Primljeno na znanje | Uvjeti koje institucija mora ispunjavati da bi dobila suglasnost Centra za rad bit će propisani pravilnikom. |
| 26 | HGK | Medijatori i procjenitelji, Članak 8. | Predlažemo brisati stavak 3. u cijelosti jer pripada sadržaju Pravilnika o registru izmiritelja i standardima za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja („Narodne novine“, broj 59/11) . Ujedno, rok od 2 godine predlaže se povećati na 5 godina, pod uvjetom da izmiritelj nije u roku od 5 godina bio angažiran kao izmiritelj. | Djelomično prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona u članku 8. je izmijenjen na način da je brisana odredba stavka 3., međutim, u novoj odredbi stavka 4. propisuje se da je medijator dužan stalno stručno se usavršavati. Potreba stalnog usavršavanja je nužna radi kvalitetnog obavljanja obveza registriranog medijatora. U također izmijenjenom stavku 5. propisuje se da obvezu usavršavanja medijatora iz stavka 4. propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove pravosuđa. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 27 | HOK | Medijatori i procjenitelji, Članak 8. | Uz čl. 8. st. 3. Prijedlog je brisati st. 3 u cijelosti jer ne pripada sadržaju Zakona nego Pravilnika o načinu upisa u registar medijatora. Rok od 2 godine u Pravilniku predlaže se povećati na 5 godina, pod uvjetom da izmiritelj nije u roku od 5 godina bio angažiran kao izmiritelj pa je potrebno obnoviti stečena znanja i vještine. | Djelomično prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona u članku 8. je izmijenjen na način da je brisana odredba stavka 3., međutim, u novoj odredbi stavka 4. propisuje se da je medijator dužan stalno stručno se usavršavati. Potreba stalnog usavršavanja je nužna radi kvalitetnog obavljanja obveza registriranog medijatora. U također izmijenjenom stavku 5. propisuje se da obvezu usavršavanja medijatora iz stavka 4. propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove pravosuđa. Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe zakona, brisane su odredbe kojima se uređuje institut rane neutralne procjene. |
| 28 | Ured pučke pravobraniteljice | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | Odredbom st. 1. članka 9. Prijedloga Zakona, propisuje se dužnost stranaka da prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka pokušaju riješiti spor mirnim putem, dok se stavkom 3. određuje da se prijedlog provođenja postupka mirnog rješavanja spora može odbiti samo ako za to postoji opravdani razlog. Stavkom 4. zakonodavac propisuje iznimke od te dužnosti, primjerice, u postupcima nasilja ili kada nije razumno očekivati da će stranke postići mirno rješenje spora. Prvenstveno ukazujemo da je Prijedlogom Zakona potrebno pojasniti termin „opravdani razlog“ kako bi se jasnije definirano u kojim slučajevima neće postojati dužnost stranaka za pokušaj rješavanja spora mirnim putem. Navedeni termin moguće je pojasniti i kroz obrazloženje Prijedloga Zakona, kako bi se osigurala što ujednačenija primjena zakona. U protivnome, predloženom formulacijom omogućeno je arbitrarno tumačenje navedenog pojma, što narušava pravnu sigurnost stranaka. U slučaju neispunjavanja propisane „opravdanosti“ može se dalje prolongirati tijek postupka, a što je i predviđeno kroz čl. 10. u slučaju kada sud utvrdi da stranke nisu imale opravdani razlog te ih uputi da u roku osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu drugu radnju radi mirnog rješavanja spora. Stoga prvenstveno predlažemo u Prijedlogu Zakona i njegovom obrazloženju pojasniti koji su kriteriji utvrđivanja opravdanosti razloga za neprovođenje postupka mirenja. Nadalje, nametanje obveze strankama postupka da pokušaju spor riješiti mirnim putem nije u skladu s načelom dobrovoljnosti koje se navodi u članku 5. stavku 2. Prijedloga Zakona kao i s navodima iz Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i vijeća od 21. svibnja 2008. godine o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim sporovima (dalje: Direktiva), u kojoj se navodi njezina primjena na postupke u kojima stranke pokušavaju same, na dobrovoljnoj osnovi, postići prijateljski dogovor o rješavanju njihovog spora, uz pomoć miritelja. Pritom, iako se u Direktivi također navodi da se njome ne bi trebalo dovoditi u pitanje nacionalno zakonodavstvo koje određuje da je upotreba mirenja obvezna ili povezana s poticajima ili sankcijama, navedeno je uvjetovano s time da takvo zakonodavstvo ne smije sprječavati stranke u ostvarivanju njihovog prava pristupa pravosudnom sustavu. Također je bitno da Direktiva sadrži širi krug iznimki sporova na koje se ne primjenjuje, nego je to navedeno u Prijedlogu Zakona. Mišljenja smo kako nije za očekivati da će ovakva vrsta privole utjecati na volju stranaka za mirnim rješenjem spora jer da je volja za mirnim rješenjem spora postojala prije pokretanja parničnog ili drugog postupka, stranke bi to same inicirale. Prisiljavanjem stranaka da se prvo podvrgnu ovoj vrsti postupka, također može predstavljati prepreku građanima u pristupu sudu, kao sastavnici prava na pravično suđenje. Pritom, Europski sud za ljudska prava u predmetu Esim protiv Turske (br. zahtjeva 59601/09, presuda od 17. rujna 2013.) zauzeo je shvaćanje da je pravo na pristup sudu povrijeđeno ukoliko su procesna pravila prestala služiti ciljevima pravne sigurnosti i pravilnog djelovanja pravosudnog sustava te počnu predstavljati prepreku za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva, a sve zbog pretjeranog pravnog formalizma. Stoga, inicijativa i volja za mirnim rješavanjem spora treba biti dobrovoljna, a što će se postići, između ostaloga, kroz veće i značajnije poticanje kulture mirnog rješenja spora, informiranje građana o mogućnostima i prednostima mirnog rješavanja sporova, stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora i procjenitelja te ukazivanje na prednosti i primjere dobre prakse ovakvog načina rješavanja sporova. | Nije prihvaćen | Iz članka 10. stavka 1. proizlazi da su opravdani razlozi određeni u članku 9. stavku 4. Također, Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je radi jasnijeg propisivanja u članku 9. stavku 4. te se propisuje da dužnost pokušaja mirnog rješenja spora iz stavka 1. ne postoji u slučajevima kad zbog nasilja nije razumno očekivati d će stranke ispunjenjem te dužnosti postići mirno rješenje spora, ili kad stranka koja postupak pokreće nije saznala prebivalište odnosno boravište druge stranke iako se sukladno stavku 5. obratila Centru. Nadalje, smatra se da pravo pristupa sudu Nacrtom prijedloga zakona ni na koji način nije dovedeno u pitanje. Naime, Nacrt prijedloga zakona u članku 9. stavku 1. izmijenjen je na način da propisuje da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem te se ovdje radi o procesnoj dužnosti stranaka prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete, a ne o pretpostavci za podnošenje tužbe. Iz ranijeg stavka 5., sada stavka 4., jasno proizlazi da je pravo na pristup sudu zajamčeno, kao i da je zajamčena brža i efikasnija provedba sudskog postupka. Obraćanje protivnoj strani radi pokušaja mirnog rješenja spora ne smatra se suprotnim načelu dobrovoljnosti, već se navedenim potiče stranke da razmotre takvu opciju rješavanja svojih sporova. |
| 29 | Savez samostalnih sindikata Hrvatske | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | Odredbom stavka 2. točke 2. ovog članka strankama se nalaže da prije podnošenja tužbe obavijeste drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima. Navedeni zahtjev smatramo previše formalnim, jer upućuje da se u sadržaju radi o tužbi, budući da se radi o svim elementima koje sadržava i tužba. Kako se tu radi o postupku mirnog rješavanja spora, a ne sudskom postupku, smatramo kako je potrebno i manje formalizma. Odredbom stavka 3. ovog članka propisuje se kako prijedlog za provođenje postupka mirenja jedna strana može odbiti samo ako ima za to opravdani razlog, no mišljenja smo kako je ovako napisana odredba nedovoljno precizna. Naime, opravdanost razloga ovisit će od slučaja do slučaja, a ako je cilj zakona učiniti postupak mirnog rješavanja sporova obveznim, onda je nužno biti dovoljno jasan koje su to okolnosti uslijed kojih jedna strana može odbiti prijedlog druge strane za mirnim rješavanjem sporova. Odredba stavka 4. jasno navodi koje su to okolnosti u kojima nije razumno očekivati da stranke svoj spor riješe mirnim putem, što, čitajući stavak 3. i 4. zajedno, ukazuje da su okolnosti iz stavka 4. apsolutno isključujuće u smislu obveze mirnog rješavanja spora, dok je u stavku 3. nužno biti precizniji u smislu dodatnih okolnosti koje mogu biti razlogom za isključenjem obveze. | Nije prihvaćen | Obvezu iz članka 9. stavka 2. podstavka 2. Nacrta potrebno je razmatrati u kontekstu da se radi o radnji koja se poduzima prije pokretanja sudskog postupka. Nadalje, iz članka 10. stavka 1. Nacrta proizlazi da su opravdani razlozi određeni u članku 9. stavku 4. Nacrta. |
| 30 | HGK | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | Predlažemo izmijeniti stavak 1. na način da glasi: „(1) Stranke su prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka dužne pokušati riješiti svoj spor mirnim putem pred nekom od institucija za mirno rješavanje sporova.“ Stavak 2. alineju 2. predlažemo brisati u cijelosti jer stranke u praksi mogu odredbu zlorabiti s ciljem izbjegavanja aktivnog sudjelovanju u postupku mirnog rješavanja sporova pa se neće ispuniti razlog donošenja novog Zakona. Predlažemo brisati stavak 3. u cijelosti kako bi se otklonila mogućnost zbouporabe i ekstenzivnog tumačenja standarda „opravdani razlog“, a u cilju stvarnog poticanja mirnog rješavanja sporova. | Nije prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je u članku 9. stavku 1. tako što se propisuje da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem. Cilj je Nacrta prijedloga zakona potaknuti stranke na pokušaj mirnog rješavanja sporova te je ocjena da će propisivanje iz članka 9. stavka 2. alineje 2. doprinijeti navedenom cilju time što će se stranke međusobno obraćati već i prije samog podnošenja tužbe. |
| 31 | HOK | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | Uz čl. 9. st. 1. Prijedlog je izmijeniti st. 1. na način da glasi: Stranke su prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka dužne pokušati riješiti svoj spor mirnim putem pred nekom od institucija za mirno rješavanje sporova. Uz čl. 9. st. 2. al. 2. Predlažemo brisati u cijelosti jer stranke u praksi mogu odredbu zlorabiti s ciljem izbjegavanja aktivnog sudjelovanju u postupku mirnog rješavanja sporova pa se neće ispuniti razlog donošenja novog Zakona. Uz čl. 9. st. 3. Predlažemo brisati u cijelosti kao bi se otklonila mogućnost zlouporabe i ekstenzivnog tumačenja standarda „opravdani razlog“, a u cilju stvarnog poticanja mirnog rješavanja sporova. | Nije prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je u članku 9. stavku 1. tako što se propisuje da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati riješiti spor mirnim putem. Cilj je Nacrta prijedloga zakona potaknuti stranke na pokušaj mirnog rješavanja sporova te je ocjena da će propisivanje iz članka 9. stavka 2. alineje 2. doprinijeti navedenom cilju time što će se stranke međusobno obraćati već i prije samog podnošenja tužbe. |
| 32 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | stavak 3. Smatramo da je potrebno pojasniti koji bi to opravdani razlog bio. | Prihvaćen | Primjeri opravdanih razloga navedeni su u stavku 4. istog članka. U Nacrtu prijedloga zakona navedeni stavak 4. je radi jasnijeg propisivanja izmijenjen tako što propisuje da dužnost pokušaja mirnog rješenja spora iz stavka 1. ne postoji u slučajevima kad zbog nasilja nije razumno očekivati da će stranke ispunjenjem te dužnosti postići mirno rješenje spora, ili ad stranka koja postupak pokreće nije saznala prebivalište odnosno boravište druge stranke iako se sukladno stavku 5. obratila Centru. |
| 33 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | stavak 1. Postupak mirenja po svojoj prirodi je dobrovoljan te zahtjeva spremnost stranaka da spor riješe na navedeni način, zbog čega uvođenje instituta obvezne medijacije prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka smatramo nelogičnim i nepotrebnim te je za očekivati da bi takva praksa još više usporila sudsko rješavanje sporova, a ne bi značajno pridonijela popularnosti mirenja. | Primljeno na znanje | Ističe se da Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije, već se radi o dužnosti pokušaja rješavanja spora mirnim putem. Provođenje samog postupka medijacije uvijek ovisi o sporazumu stranaka da se postupak provede te su komentari u tom smislu bespredmetni jer navedeno ne proizlazi iz Nacrta prijedloga zakona. |
| 34 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | Odredbom članka 2 propisuje se kao jedan od postupaka za mirno rješavanje spora i razmjena obavijesti koja svojim sadržajem odgovara sadržaju tužbe, no ne regulira se dostava obavijesti te se stoga predlaže da se doda u točci 2 stavka 2 slijedeći tekst: "/a koja obavijest je protivnoj strani dostavljena preporučenom poštom ili na drugi dokaziv način." s obzirom da se očekuje da će redovna pošta biti još sporija, a e pretinci se koristiti sve više. U odnosu na predloženi stavak 3. istog članka, predlažemo detaljnije regulirati "opravdani razlog" za odbijanje mirnog rješenja spora. Osim toga, koje su konačne pravne posljedice ukoliko se ipak pojedina stranka potpuno ogluši ili odbije pristupiti mirnom rješenju spora. Naime, temelj mirnog rješenja spora je po prirodi dobrovoljnost. | Djelomično prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je u odnosu na članak 9. stavak 2. alineju 2. tako što se propisuje da ako posebnim propisom nije drukčije određeno, dužnost iz stavka 1. stranka će ispuniti ako je obavijestila drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelji te je pozvala suprotnu stranku na ispunjenje zahtjeva ili sudjelovanje u postupku mirnog rješavanja spora preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili na drugi način kojim se potvrđuje primitak te obavijesti, a suprotna stranka je odbila takav prijedlog ili se nije očitovala u roku od 15 dana od dana primitka prijedloga. Detaljnije reguliranje pojma „opravdani razlog“ smatra se da ne bi doprinio jasnijem propisivanju, već upravo suprotno od navedenog. Obavijest ima svrhu potaknuti stranke da razmotre eventualno druge načine rješavanja spora osim onog putem suda. Dobrovoljnost ni na koji način nije dovedena u pitanje već samim time što upravo bez tog elementa niti može biti proveden bilo koji postupak u svrhu mirnog rješenja spora. |
| 35 | Bojan Grahek | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | U vezi st. 2. al. 2. "-ako dokaže da je prije podnošenja tužbe obavijestila drugu stranku" Druga stranka npr. odbija primitak pismena. Kako će tužitelj/predlagatelj dokazati da ju je obavijestio kad može dokazati samo da ju je pokušao obavijestiti. U vezi st. 3. "Ako jedna stranka prije pokretanja parničnog postupka predloži provođenje postupka mirnog rješavanja spora, takav prijedlog druga stranka može odbiti samo ako za to postoji opravdani razlog." Vjerovnik predloži dužniku postupak mirnog rješenja spora. Dužnik to odbije bez opravdanog razloga. Koja je posljedica? Koji je smisao ove odredbe? U vezi st. 4. "zbog ... povijesti međusobnih odnosa" te "poduzetim razumnim naporima" Kako bi se izbjegle nejasnoće u primjeni predlažem dodati definiciju "povijesti međusobnih odnosa" i "razumne napore" u čl. 4. "Definicije" jer mi nije poznato da neki drugi propis definira te pojmove. U vezi st. 5. stranke se mogu obratiti Centru "radi pribavljanja adrese protivne stranke i pomoći u dostavi obavijesti i prijedloga". Nejasno je kakve podatke o adresama stranaka posjeduje Centar, kako ih pribavlja i temeljem čega ih smije (i kome) dostavljati. Nejasno je i što se podrazumijeva pod "pomoć u dostavi". Da li Centar obavlja poštanske/dostavne usluge za stranke i s kojim učinkom? | Nije prihvaćen | Ako stranka dužnost obavijesti neće moći ispuniti sama, moći će se obratiti Centru radi pribavljanja adrese protivne stranke i pomoći u dostavi obavijesti i prijedloga. Posljedice odbijanja mirnog rješenja spora sud će ocjenjivati na temelju odredaba Zakona o parničnom postupku te navedena materija nije predmet ovog Zakona. U Nacrtu prijedloga zakona radi jasnijeg propisivanja izmijenjen je članak 9. stavak 4. te je propisano da dužnost pokušaja mirnog rješenja spora iz stavka 1. ne postoji u slučajevima kad zbog nasilja nije razumno očekivati da će stranke ispunjenjem te dužnosti postići mirno rješenje spora, ili kad stranka koja postupak pokreće nije saznala prebivalište odnosno boravište druge stranke iako se sukladno stavku 5. obratila Centru. Na pitanja vezana uz rad Centra primjenjuje se Zakon o ustanovama, a s obzirom da se i Centar osniva kao javna ustanova. |
| 36 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka, Članak 9. | U odnosu na zahtjev iz stavka (2) druge alineje ovog članka - ovo je pretjeran zahtjev u odnosu na stranku koja ima zahtjev prema drugoj strani. Ovako opsežni uvjet može dovesti do dva potencijalna problema: 1. Postavlja se pitanje opsega takve obavijesti. Ako će se odredba tumačiti na način da je praktički potrebno drugoj strani unaprijed dostaviti nacrt tužbe i svih dokaza koji bi se koristili u postupku, tada bi se prethodni postupak u parnici mogao pretvoriti u raspravu oko toga da li je tužitelj zadovoljio sve uvjete ili nije jer npr. nije prethodno drugu stranu obavijestio baš o SVIM činjenicama i dokazima iz tužbe 2. Ako se očekuje da samo jedna strana prethodno dostavlja drugoj strani sve informacije, to se u budućoj parnici pretvara u neravnopravan položaj stranaka, s obzirom da tuženik može ali ne mora poduzeti ništa, a ima zakonom propisano pravo da prije početka postupka dobije sve potrebne informacije o sporu koji će se eventualno pokrenuti protiv njega, te da onaj tuženik koji i inače postupa u zloj vjeri unaprijed poduzme sve radnje kako bi otežao ili onemogućio tužitelju da ostvari svoj zahtjev. Stoga predlažemo da tekst stavka (2) alineje druge, radi zaštite načela razmjernosti i eliminacije potencijalnog "spora u sporu", glasi kako slijedi: "- ako dokaže da je prije podnošenja tužbe obavijestila drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, te joj je na razuman i jasan način ukratko prezentirala činjenice i opisala dokaze kojima bi se utvrdile te činjenice, te omogućila drugoj stranci da se u primjerenom roku o njenom zahtjevu i navodima izjasni ili dobrovoljno ispuni zahtjev" | Nije prihvaćen | Ne smatra se pretjeranim zahtjev da stranka treba prije podnošenja tužbe obavijestiti drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima kojima se utvrđuju te činjenice. Naime, s obzirom da stranka raspolaže svim činjenicama i dokazima na kojima temelji svoj zahtjev, može o njima obavijestiti i drugu stranu. Također, činjenica da druga stranka zaprimi obavijesti koje bi zaprimila i podnošenjem tužbe ne dovodi stranke u neravnopravni položaj. Ovakvo je zakonsko uređenje nužno kako bi se drugoj strani omogućilo uvid u predmet spora, a što je nužno radi odluke o rješavanju spora mirnim putem. |
| 37 | Savez samostalnih sindikata Hrvatske | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | Iz odredbe stavka 3. ovog članka proizlazi kako će medijator obavijestiti Centar jesu li stranke aktivno sudjelovale na prvom sastanku medijacije, no nije jasno kako će medijator procijeniti da su stranke aktivno sudjelovale u medijaciji. | Primljeno na znanje | Nacrt prijedloga zakona radi jasnijeg propisivanja izmijenjen je na način da je u članku 10. izmijenjen stavak 3. koji sada propisuje da će medijator obavijestiti Centar i sud jesu li stranke pristupile informativnom sastanku o medijaciji i jesu li prihvatile rješavanje spora medijacijom. |
| 38 | HGK | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | U stavku 6.predlažemo brisati dio odredbe koja glasi: „ili neki drugi postupak mirnog rješavanja spora.“ | Nije prihvaćen | Navedenim stavkom 6. koji je u izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona stavak 5. radi jasnijeg propisivanja propisano je da sud pred kojim je u tijeku parnični ili drugi postupak može na ročištu ili izvan ročišta tijekom cijelog postupka rješenjem uputiti stranke da u određenom roku pokrenu medijaciju ili da poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješavanja spora. Naime, time je omogućen izbor sudu da uputi stranke da u određenom roku pokrenu medijaciju ili da poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješavanja spora. |
| 39 | HOK | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | Uz čl. 10. st. 6. Predlaže se brisati dio odredbe koja glasi: „ili neki drugi postupak mirnog rješavanja spora.“ | Nije prihvaćen | Navedenim stavkom 6. koji je u izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona stavak 5. radi jasnijeg propisivanja propisano je da sud pred kojim je u tijeku parnični ili drugi postupak može na ročištu ili izvan ročišta tijekom cijelog postupka rješenjem uputiti stranke da u određenom roku pokrenu medijaciju ili da poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješavanja spora. Naime, time je omogućen izbor sudu da uputi stranke da u određenom roku pokrenu medijaciju ili da poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješavanja spora. |
| 40 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | stavak 6. Smatramo da bi se povećanje postotka rješavanja predmeta mirenjem trebalo postići na način sličan ovomu, a ne uvođenjem obveznog instituta mirenja prije svakog postupka. Naime, sudac koji sudi u konkretnom predmetu, a ne procjenitelj čija se funkcija određuje prijedlogom ovog zakona, je svakako u mogućnosti prepoznati jesu li predmet spora i stranke koje su u sporu adekvatni za pokušaj mirnog rješenja spora. Ako ocijeni da jesu te da bi mirenje u konkretnom slučaju moglo polučiti dobre rezultate sudac bi trebao moći stranke uputiti u obvezni pokušaj mirenja. Ovaj način bi svakako bio koristan jer prema našim saznanjima u praksi se događa sljedeća situacija: sudac prepozna da je određeni predmet „plodno tlo“ za postupak mirenja te strankama predlaže provođenje istoga, no odvjetnici se protive takvoj ideji te se stranke priklone mišljenju odvjetnika. Takvo mirenje bi se moglo provoditi pred sudskim izmiriteljima ili bi stranke mogle same imenovati izmiritelja s liste registriranih izmiritelja. Na taj način bi se vjerojatnije moglo doći do povećanja broja predmeta uspješno okončanih mirenjem, a bez nepotrebnog usporavanja pravosudnog sustava obveznim pokušajem mirenja prije pokretanja svakog postupka te osnivanjem još jednog tijela (Centar za mirenje) koje bi sudjelovalo u cjelokupnom postupku razrješenja spora. | Nije prihvaćen | Ističe se da Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije, već se radi o dužnosti pokušaja rješavanja spora mirnim putem. Provođenje samog postupak postupka medijacije uvijek ovisi o sporazumu stranaka da se postupak provede, te su komentari u tom smislu bespredmetni jer navedeno ne proizlazi iz Nacrta prijedloga zakona. Suci će i dalje upućivati stranke da mirno riješe spor u predmetima, a to prema članku 186.d Zakona u paničnom postupku i prema stavku 6. ovoga članka mogu tijekom cijeloga parničnog postupka. |
| 41 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | stavak 3. Trebalo bi dati detaljnije pojašnjenje aktivnog sudjelovanja na sastanku medijacije, mora li medijator zaista prepoznati strankinu želju da se spor riješi mirnim putem ili će biti dovoljno puko izvršavanje formalnosti, odnosno dolazak na sastanak i iznošenje svog stava. Svakako bi bilo protivno institutu mirenja od stranke zahtijevati da daje sve od sebe kako bi spor okončala mirenjem jer se takva želja stranci ne može nametnuti niti jednim propisom. Svakako je za očekivati da će institut obveznog mirenja strankama predstavljati samo još jednu formalnost koju je potrebno izvršiti kako bi dobile sudsku odluku o svom sporu. | Nije prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona radi jasnijeg propisivanja izmijenjen je na način da je u članku 10. izmijenjen stavak 3. koji sada propisuje da će medijator obavijestiti Centar i sud jesu li stranke pristupile informativnom sastanku o medijaciji i jesu li prihvatile rješavanje spora medijacijom. Ističe se da Nacrt prijedloga zakona ne sadrži institut obveznog postupka medijacije, već se radi o dužnosti pokušaja rješavanja spora mirnim putem. Provođenje samog postupak postupka medijacije uvijek ovisi o sporazumu stranaka da se postupak provede, te su komentari u tom smislu bespredmetni jer navedeno ne proizlazi iz Nacrta prijedloga zakona. |
| 42 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | U stavku 1 predlaže se nakon riječi "po primitku odgovora na tužbu" dodati slijedeći tekst: "i to u postupku pripremanja glavne rasprave". Nakon prve rečenice predlaže se dodati rečenica "Sud će u pozivu za dostavu odgovora na tužbu pozvati tuženika da se očituje da li je pokušano mirno rješavanje spora i da opiše na koji način je to pokušano, te će se isto očitovanje i zatražiti od tužitelja ukoliko on u tužbi već nije naveo i opisao da li je pokušano mirno rješavanje spora. U slučaju da su navodi stranaka proturječni, isto će se raspraviti na prvom ročištu prethodnog postupka." Naime na taj način se ne bi gubilo na dinamici parničnog postupka a opet bi se izbjeglo da se već održavanjem prethodnog postupka i na istome upućivanja na medijaciju ili drugi postupak mirnog rješavanja spora, a istovremeno na istom ročištu i donošenje plana upravljanja postupkom demotivira stranke da vode postupak mirenja odnosno da utječe na njihovo postupanje na način da samo ispunjavaju obavezu bez stvarne namjere da mirnim putem riješe spor budući da plan upravljanja postupkom sadrži čak i pravnu kvalifikaciju predmeta spora. U stavku 5 predlaže se dodati slijedeće a nakon riječi zakazanih ročišta: "ali samo u onim postupcima u kojima je potrebno da Sud hitno djeluje kako bi se otklonila opasnost po život i zdravlje ljudi kao i nastanak štete većih razmjera." Naime na pojedinim sudovima rad na predmetu je brz dok mirno rješavanje spora može i potrajati pa sam tijek postupka parničnog postupka može utjecati na stranke da u tijeku postupka mirnog rješavanja spora promijene svoj stav o sporu. | Nije prihvaćen | Iz Nacrta prijedloga zakona jasno proizlazi u kojoj fazi postupka sud utvrđuje jesu li stranke pokušale spor riješiti mirnim putem, kod tužitelja to je svakako već faza odmah po zaprimanju tužbe, a kod tuženika je to faza podnošenja odgovora na tužbu te se ne vidi kako bi predloženo više doprinijelo dinamici parničnog postupka u smislu bržeg postupanja. Također, svrha Nacrta prijedloga zakona nije samo omogućiti strankama da izbjegnu vođenje postupka uz rasterećenje sudova od provođenja postupaka gdje ima opravdanosti i mjesta za sporazumno rješavanje sporova, već omogućiti strankama da dođu do kvalitetnog rješenja međusobnih sporova kao temelj za očuvanje i budućih odnosa. Naime, predloženim se rješenjima nastoji utjecati ne samo na sudske postupke i sudski aparat u smislu isključivo poboljšanja brojki i statistika, već se pokušava ostvariti i šira društvena korist koja će pozitivno utjecati na povjerenje građana u pravosudni sustav i državne institucije. |
| 43 | Bojan Grahek | Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora , Članak 10. | U vezi st. 1. - po primitku odgovora na tužbu sud će uputiti stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješenja spora. Kako će sud utvrditi postojanje razloga iz čl. 9. st. 4. kad u trenutku primitka odgovora na tužbu stranke i dalje imaju pravo iznošenja novih činjenica i predlaganja dokaza (ZPP). Kako će sud utvrđivati da li postoje pretpostavke iz čl. 9. st. 4. kad dokazni postupak nije niti započeo. Kako će sud o tome odlučiti i postoji li pravo na žalbu? Što ako stranke ne mogu prisupiti u roku od 8 dana? Na koju "drugu radnju" ih sud može uputiti? U vezi st. 2. - stranke upućene na medijaciju dužne su pristupiti prvom sastanku medijacije. Što ako jedna stranka ne pristupi? Što ako niti jedna stranka ne pristupi? Zašto stranka mora ponovo iznositi zahtjeve, činjenice i dokaze kad je sve to već učinila u tužbi, odnosno odgovoru na tužbu? U vezi st. 3. - Medijator će obavijestiti Centar i sud jesu li stranke pristupile i aktivno sudjelovale na prvom sastanku medijacije. Što će Centar i sud napraviti s tom obavijesti? Predlažem dodati u čl. 4. definiciju aktivnog sudjelovanja - da li je dovoljno da stranka pristupi i tako pokaže da je aktivna ili da bi bila "aktivna" stranka mora pregovarati o mirnom rješenju spora iako ga ne želi ili iako su očekivanja stranaka toliko različita da ne može doći do rješenja spora. | Nije prihvaćen | Procesna prava stranaka koja proizlaze iz zakona koji uređuju sudske postupke ni na koji način nisu dovedena u pitanje te će stranke imati mogućnost iznošenja novih činjenica i dokaza sukladno odredbama zakona koji navedeno propisuju. Radi jasnijeg propisivanja izmijenjen je članak 10. stavak 1. tako što je propisano da će sud po primitku odgovora na tužbu uputiti stranke da u roku od petnaest dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji. Posljedice propuštanja sudjelovanja na informativnom sastanku o medijaciji sud će ocjenjivati na temelju odredaba zakona koji uređuje provođenje određenog sudskog postupka te navedena materija nije predmet ovog Zakona. Također, izmijenjen je i stavak 3. tako što je propisano da će medijator obavijestiti Centar i sud jesu li stranke pristupile informativnom sastanku o medijaciji i jesu li prihvatile rješavanje spora medijacijom. Time će Centar zaprimati obavijest radi sustavnog prikupljanja podataka o postupcima mirnog rješavanja spora, a sud radi daljnjeg postupanja. Ističe se kako informativni sastanak o medijaciji nije isto što i postupak medijacije jer je svrha tog sastanka da stranke odrede sporna pitanja te da im se pojasni prednost rješavanja spora medijacijom. Nadalje, sam postupak medijacije može biti proveden isključivo uz suglasnost stranaka. |
| 44 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | GLAVA I. - ODNOS MIRNOG RJEŠAVANJA SPORA I SUĐENJA PRED SUDOM, Provođenje strukturiranih pregovora | Za strukturirane pregovore se samo propisuje da se provode u skladu sa sporazumom stranaka te da se posebnim zakonom može propisati kada ih je potrebno pokrenuti i provesti radi ispunjenja dužnosti pokušaja mirnog rješenja spora pa nije do kraja jasno što se dodatno želi postići uvođenjem još jedne vrste postupka bez da se jasno odrede svrha i pravila tog postupka. | Nije prihvaćen | Strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno nastoje nagodbom riješiti svoj spor. Navedenim se prijedlogom postiže veći izbor koji stoji pred strankama za mirno rješenje spora. Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona i propisivanje u vezi sa strukturiranim pregovorima, iz definicije strukturiranih pregovora brisane su riječi „ili uz pomoć savjetnika“. |
| 45 | HGK | Provođenje strukturiranih pregovora , Članak 11. | Predlažemo članak brisati u cijelosti. | Nije prihvaćen | Strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno nastoje nagodbom riješiti svoj spor. Navedenim se prijedlogom postiže veći izbor koji stoji pred strankama za mirno rješenje spora. Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona i propisivanje u vezi sa strukturiranim pregovorima, iz definicije strukturiranih pregovora brisane su riječi „ili uz pomoć savjetnika“. |
| 46 | HOK | Provođenje strukturiranih pregovora , Članak 11. | Uz čl. 11. Predlaže se brisati u cijelosti. | Nije prihvaćen | Strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno nastoje nagodbom riješiti svoj spor. Navedenim se prijedlogom postiže veći izbor koji stoji pred strankama za mirno rješenje spora. Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona i propisivanje u vezi sa strukturiranim pregovorima, iz definicije strukturiranih pregovora brisane su riječi „ili uz pomoć savjetnika“. |
| 47 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | GLAVA II. - MEDIJACIJA, Medijacija i drugi postupci o biti spora | Potrebno je preciznije odrediti pravila postupka, kao što su pitanja dodjele predmeta od strane Centra za mirno rješavanje sporova, koji su kriteriji za dodjelu predmeta ili se radi o mogućnosti arbitrarnog postupanja Centra, pitanje mjesne nadležnosti podružnica Centra, izuzeće medijatora i sl., kako su uređena Zakonom o parničnom postupku. | Primljeno na znanje | Ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa donijet će rješenje kojim se osniva Centar, dok će ministar nadležan za poslove pravosuđa donijeti pravilnike čije je donošenje predviđeno Nacrtom prijedloga zakona. |
| 48 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Početak postupka medijacije, Članak 13. | U stavku 3 predlaže se dodati slijedeću rečenicu: "Prijedlog za provođenje medijacije jedna stranka upućuje drugoj stranci preporučenom poštom te rok za izjašnjavanje o prijedlogu za rješavanje spora medijacijom teče od dana dostave drugoj stranci." | Nije prihvaćen | S obzirom na prirodu i načela mirnih načina rješavanja sporova, ovakvo propisivanje smatra se nesvrsishodnim. |
| 49 | Bojan Grahek | Imenovanje medijatora, Članak 14. | U vezi st. 3. - sud će po čl. 10. st. 1. uputiti stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije. Stranke su u sporu i npr. ne žele se suglasiti o medijatoru. Kako će stranke u roku od 8 dana prisustvovati prvom sastanku medijacije ako prvo trebaju zatražiti da netko treći odredi medijatora? | Primljeno na znanje | Nacrt prijedloga zakona u članku 10. stavku 1. je radi jasnijeg propisivanja izmijenjen na način da sud pod propisanim uvjetima upućuje stranke da sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji. Informativni sastanak o medijaciji nije isto što i medijacija jer je svrha tog sastanka da se odrede sporna pitanja i pojasne im prednosti rješavanja spora medijacijom. Nadalje, sam postupak medijacije može biti proveden isključivo uz suglasnost stranaka te medijator može biti izabran i nakon prvog sastanka medijacije. |
| 50 | Bojan Grahek | Način provođenja medijacije, Članak 16. | Primjer - stranke je na medijaciju uputio sud sukladno čl. 10. st. 1. Na koji "način" se provodi medijacija ako se stranke o tome nisu i ne mogu sporazumjeti? | Primljeno na znanje | Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o provođenju medijacije, medijacija se neće provoditi. |
| 51 | Savez samostalnih sindikata Hrvatske | Dovršetak postupka medijacije, Članak 19. | Iz odredbe stavka 2. ovog članka nije jasno kako će medijator procjenjivati jesu li stranke aktivno sudjelovale u medijaciji. | Primljeno na znanje | Radi jasnijeg propisivanja Nacrt prijedloga zakona u članku 19. stavku 2. je izmijenjen na način da sada propisuje da će medijator obavijestiti Centar o trajanju i načinu dovršetka medijacije. |
| 52 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Dovršetak postupka medijacije, Članak 19. | Nepotrebno je propisivanje roka za dovršetak postupka medijacije, obzirom je medijacija po svojoj pravnoj prirodi prije svega dobrovoljni postupak i ovisi o dispozijama stranaka u postupku medijacije. | Nije prihvaćen | Propisivanje roka za dovršetak medijacije je nužno jer navedeno ima procesne učinke vezano uz eventualni sudski postupak kad spor nije riješen medijacijom. |
| 53 | HGK | Učinci nagodbe , Članak 20. | Mišljenja smo kako učinak nagodbe odnosno svojstvo nagodbe sklopljene u postupku mirenja kao ovršne isprave nije potrebno uvjetovati stavljanjem potvrde ovršnosti od strane Centra za mirno rješavanje sporova, već od tijela koje je provelo postupak mirenja. Stoga se predlaže izmijeniti stavak 2. na način da glasi: „(2) Nagodba koja je sklopljena u postupku medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe te na koju je institucija za medijaciju pred kojom je proveden postupak mirenja stavila potvrdu ovršnosti (klauzulu ovršnosti).“ Nadalje, predlažemo izmijeniti stavak 4. na način da glasi: „(4) Stranka je ovlaštena zatražiti od institucije za medijaciju pred kojom je proveden postupak mirenja da izda potvrdu o ovršnosti nagodbe sklopljene u postupku mirnog rješenja spora (dalje: homologacija nagodbe).“ | Nije prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe Zakona, u Nacrtu prijedloga zakona brisane su odredbe u vezi s homologacijom sklopljenih nagodbi. |
| 54 | HOK | Učinci nagodbe , Članak 20. | Uz čl. 20. st. 4. Prijedlog je izmijeniti st. 4. na način da glasi: Stranka je ovlaštena zatražiti od institucije za medijaciju pred kojom je proveden postupak mirenja da izda potvrdu o ovršnosti nagodbe sklopljene u postupku mirnog rješenja spora (dalje: homologacija nagodbe). | Nije prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe Zakona, u Nacrtu prijedloga zakona brisane su odredbe u vezi s homologacijom sklopljenih nagodbi. |
| 55 | HOK | Učinci nagodbe , Članak 20. | Uz čl. 20. st. 2. Prijedlog je izmijeniti st. 2. na način da glasi: Nagodba koja je sklopljena u postupku medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe te na koju je institucija za medijaciju pred kojom je proveden postupak mirenja stavila potvrdu ovršnosti (klauzulu ovršnosti). | Nije prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe Zakona, u Nacrtu prijedloga zakona brisane su odredbe u vezi s homologacijom sklopljenih nagodbi. |
| 56 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Učinci nagodbe , Članak 20. | U stavku 2 navodi se da Centar za mirenje stavlja potvrdu ovršnosti na nagodbu sklopljenu u postupku medijacije dok se propisuje da je nagodba ovršna isprava ako je u njoj utvrđena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži clausulu exequendi. Navedeno upućuje na regulaciju javnobilježničkog akta ili solemnizirane privatne isprave prema odredbama Ovršnog zakona no nedovoljno je jer je kod navedenih isprava potrebno pružiti dokaz da dužnik nije ispunio svoju obavezu. Dakle ako bi se radilo o obvezi na davanje i plaćanje potrebno je da protekne paricijski rok a za izračunavanje paricijskog roka potrebno je da se odredi od kada teče paricijski rok a isto tako može se raditi i o nekim činidbama koje su uvjetovane ispunjenjem uvjeta pa je potrebno i propisati da je dokazano ispunjenje uvjeta a sve kako bi se spriječilo pokretanje ovršnih postupaka prije isteka roka odnosno ispunjenja uvjeta za izvršenje neke druge činidbe. | Primljeno na znanje | Ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe Zakona, u Nacrtu prijedloga zakona brisane su odredbe u vezi s homologacijom sklopljenih nagodbi. |
| 57 | Bojan Grahek | Učinci nagodbe , Članak 20. | Predlažem da se propiše da se nagodbe sačinjavaju, a potvrde izdaju kao elektroničke isprave kako bi bile sukladne odredbama ZPP i omogućavale lakšu i sigurniju provedbu. Osim toga predlažem da se cijeli članak obriše i ponovo napiše. U članku se spominju dvije vrste nagodbe: - nagodba sklopljena u postupku medijacije (st. 1. i 2.) i - nagodba sklopljena u postupku mirnog rješenja spora (st. 4.), a vjerojatno se misli na nagodbu sklopljenu kao rezultat strukturiranih pregovora. Nagodba sklopljena u postupku medijacije (st. 1. i 2.) može biti ovršna isprava ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe te ako je Centar stavio potvrdu ovršnosti (klauzulu ovršnosti). U kojem slučaju, pod kojim uvjetima i gdje to točno Centar "stavlja" potvrdu ovršnosti nije propisano. Kakav sadržaj treba imati nagodba, tko je potpisuje i kako, nije propisano. No, propisano je da sud može odbiti ovrhu takve nagodbe u slučajevima iz st. 3. Postoji i nagodba sklopljena u postupku mirnog rješenja spora (st. 4.) za koju Centar izdaje (za razliku od nagodbe iz st. 2 na koju stavlja ) "potvrdu o ovršnosti" koja se dalje u tekstu naziva "homologacijom nagodbe", iako se pojam "homologacija nagodbe" ne spominje dalje u tekstu. Može se zaključiti da se misli na nagodbu koja je rezultat strukturiranih pregovora, iako se sad drugačije naziva. Za tu vrstu nagodbe Centar izdaje "potvrdu o ovršnosti" (a ne "potvrdu ovršnosti" kao u st. 2.) ako nema zapreka iz st. 3. Za tu nagodbu očito nije potrebno da sadržava izjavu obveznika o dopuštenju ovrhe i u njoj valjda ne treba biti utvrđena određena obveza. Inače se potvrda ovršnosti izdaje kad je isprava postala ovršna (protek roka za dobrovoljno ispunjenje) i ovo je vjerujem prvi put da se ovršnost ne veže za rok ispunjenja obveze. Koja su pravna sredstva ako Centar izda ili odbije izdati potvrdu nije propisano. Zašto se ta vrsta nagodbe homologira potvrdom o ovršnosti, a nagodba u postupku medijacije ne, ne može se zaključiti iz teksta zakona. Ujedno je propisano da sud ne može odbiti ovrhu po "nagodbi sklopljenoj u postupku mirnog rješenja spora" jer je tu nagodbu "homologirao" Centar, a to nije nagodba iz st. 2. čiju ovrhu može odbiti. Uglavnom u jedan članak su istovremeno ugurani pojmovi "nagodbe sklopljene u postupku medijacije" i "nagodbe sklopljene u postupku mirnog rješenja spora" (koja se tako ne naziva u drugom članku), pojmovi "potvrda ovršnosti", "potvrda o ovršnosti", "klauzula ovršnosti" i "homologacija nagodbe". Nomotehnika u punom sjaju. Općenito je nerazumljiva uloga Centra kad je samo sud ovlašten procjenjivati da li je neka nagodba valjana i sukladna zakonu ili nije. Ne postoji razlog zašto bi Centar "homologirao" nagodbe koje sud ionako mora cijeniti pri donošenju rješenja o ovrsi bez obzira kakva potvrda na njoj stajala. Ne postoji potreba izdavanja posebne potvrde ovršnosti jer sud može i mora iz teksta nagodbe utvrditi da li je ona ovršna, odnosno da li je protekao rok za dobrovoljno postupanje. Kakvog saznanja o ovršnosti ima Centar, a nema sud, da bi se opravdalo da baš Centar na nagdobe treba stavljati potvrdu ovršnosti? | Nije prihvaćen | Način kako će se nagodbe sačinjavati, a potvrde izdavati, kao i ostala pitanja vezana uz tehnička pitanja rada Centra, nije materija koja se propisuje ovim Zakonom. U ostalom dijelu su komentari primljeni na znanje. Također, ne dovodeći u pitanje ostvarenje svrhe Zakona, u Nacrtu prijedloga zakona brisane su odredbe u vezi s homologacijom sklopljenih nagodbi. |
| 58 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Dopuštenost dokaza, Članak 22. | U odnosu na dopuštenost uporabe dokaza bilo bi oportuno preciznije i strože ograničiti uporabu kako bi se izbjegle evenutalne manipulacije pribavljanja dokaza i iznošenje podataka. | Nije prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona jasno i detaljno navodi kada u sudskom, arbitražnom ili drugom postupku nije dopušteno davati izjave, predlagati dokaze ili podnositi drugi dokaz u bilo kojem obliku, a vezano uz postupak medijacije. |
| 59 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Nespojivost funkcije medijatora, Članak 23. | U stavku 1. se navodi da medijator ne može biti sudac ili arbitar u sporu koji je bio ili jest predmet postupka medijacije, ili u nekom drugom sporu koji je proizašao iz toga pravnog odnosa ili je s njim povezan - to je ista odredba kao i raniji čl. 6. Zakona o mirenju - tu bi osim suca ili arbitra trebalo svakako dodati i odvjetnike koji su zastupali jednu od strana koja sudjeluje u postupku medijacije te eventualno i svakog drugog medijatora (ranije izmiritelja) čija bi nepristranost mogla biti upitna; | Nije prihvaćen | Pitanje nepristranosti odvjetnika predmet je uređenja drugih propisa. Zbog uloge sudaca kao osoba koje obnašaju „javnu“ funkciju ovakvo propisivanje se smatra odgovarajućim. |
| 60 | Ured pučke pravobraniteljice | Učinak na zastarne rokove i rokove za podnošenje tužbe, Članak 24. | Prijedlogom Zakona reguliran je učinak pokretanja postupka medijacije na tijek zastarnih i prekluzivnih rokova, kako stranke, u slučaju neuspješnog pokušaja mirenja, ne bi izgubile mogućnost podnošenja tužbe ili poduzimanja drugih radnji pred sudom ili drugim tijelima radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Međutim, pritom je potrebno voditi računa da li predložene odredbe predstavljaju nerazmjerno opterećenje strankama i sudovima vezano uz računanje rokova zastare te prekluzivnih rokova, koja ocjena i očekivani učinci nisu navedeni u Prijedlogu Zakona, odnosno njegovom obrazloženju, a što smatramo da bi bilo korisno dodat. Također, u slučaju da se mirenje okonča bez zaključenja nagodbe, a kako se to navodi stavkom 3., smatrat će se da prekida nije bilo. Izgledno je da će predložena odredba u nekim slučajevima predstavljati pritisak na stranke radi sklapanja nagodbe uvjetovanjem gubitka pojedinih prava istekom roka i daljnjim troškovima postupka, a čime se ne doprinosi učinkovitom rješavanju spornog odnosa među strankama već ih se dodatno u materijalno pravnom i procesno pravnom smislu komplicira. Pritom ukazujemo da je u Direktivi izrijekom navedeno da kako bi se potaknule stranke da koriste mirenje, države članice bi trebale osigurati da njihova pravila u vezi s rokovima zastare i prekluzivnim rokovima ne sprječavaju stranke da pristupe sudu ili arbitraži, ako njihov postupak mirenja ne uspije. | Djelomično prihvaćen | Članak 24. Nacrta prijedloga zakona je izmijenjen na način da se u novom stavku 2. propisuje da zastara ne teče za vrijeme trajanja medijacije te je novim stavkom 3. propisano da ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok medijacija ne traje. |
| 61 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Učinak na zastarne rokove i rokove za podnošenje tužbe, Članak 24. | Predlaže se u stavku 3 pojam "mirenje" zamijeniti pojmom medijacija, obzirom se taj termin koristi u cijelom zakonu; | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 62 | Ured pučke pravobraniteljice | Odnos medijacije i drugih postupaka o istom predmetu spora, Članak 25. | Odredbom članka 25. Prijedloga Zakona regulirano je da ako su se stranke sporazumjele o provođenju medijacije i izrijekom obvezale da tijekom točno određenog razdoblja ili nastupanja određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke, takav sporazum ima obvezujući učinak. Također je propisano da će u tome slučaju sud, arbitri ili druga tijela kod kojih se pokrene postupak o istom predmetu spora, na zahtjev druge stranke, odbaciti tužbu ili drugi podnesak kojim se postupak pokreće ili nastavlja. Iako se navedenom odredbom poštuje volja stranaka vezano za regulaciju načina mirnog rješenja njihovog spora, radi pravne sigurnosti stranka u tim slučajevima, smatramo potrebnim izrijekom navesti da za vrijeme trajanja navedenog, točno određenog razdoblja ili nastupanja uvjeta, zastara se prekida, a kao što je to izrijekom propisano u članku 24. stavku 2. Prijedloga Zakona. | Nije prihvaćen | Smatra se kako predloženo uređenje koje je na isti način uređeno i važećim propisom u dovoljnoj mjeri pruža pravnu sigurnost strankama. |
| 63 | Ured pučke pravobraniteljice | Troškovi, Članak 26. | Nametanjem obveze strankama da prije pokretanja sudskog postupka pokušaju mirno riješiti svoje prijepore, osim što može produžiti sveukupno vrijeme trajanja postupka, ujedno uvećava i troškove. Naime, troškove stranke mogu snositi na način ili da svaka strana snosi svoje, na jednake dijelove, a u slučaju da postupak medijacije nije dovršen sklapanjem nagodbe, troškovi iste ulaze u parnične troškove. Potonji troškovi, u slučaju neuspjele medijacije bez sklapanja nagodbe, stvaraju dodatan financijski teret strankama koji inače nije postojao. Dakle, uz gubitak pojedinih prava u slučaju nesklapanja nagodbe, strankama se produljuje i vrijeme u kojem mogu očekivati rezoluciju svojih sporova, ali i povećavaju troškovi koje ionako percipiraju kao previsoke zbog čega je razvidno da bi navedene odredbe mogle dodatno poljuljati povjerenje građana u funkcioniranje sudbene vlasti. Navedeno predstavlja dodatni argument zašto bi pokušaj mirnog rješenja spora trebao biti reguliran na dobrovoljnoj bazi stranaka jer su u tome slučaju iste također spremne na dodatne troškove ukoliko mirenje ne uspije, umjesto da su im takvi troškovi nametnuti zbog obveze pokušaja mirnog rješenja spora. Slijedom navedenog, predlažemo da ovo mišljenje s primjedbama i prijedlozima uzmete u obzir u daljnjoj zakonskoj proceduri donošenja Zakona o mirnom rješavanju sporova. | Nije prihvaćen | Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je u odnosu na dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka na način da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati spor riješiti mirnim putem. Također, u skladu s navedenom izmjenom, usklađena je i odredba članka 10. koja u stavku 1. propisuje da ako sud u parničnom postupku utvrdi da stranke spor iz članka 9. stavka 1. ovoga Zakona nisu pokušale riješiti mirnim putem prije pokretanja sudskog postupka, a da za to ne postoji opravdan razlog iz članka 9. stavka 4. ovoga Zakona, po primitku odgovora na tužbu uputit će stranke da u roku od petnaest dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji. Međutim, o tome hoće li pokrenuti postupak medijacije odlučuju same stranke. U slučaju da odluče provesti postupak medijacije, nastaju i dodatni troškovi na koje su stranke svojom odlukom pristale. Također, u slučaju da sud stranke uputi na pokretanje postupka medijacije, napominje se kako je medijacija koja se provodi na sudu besplatna. |
| 64 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Troškovi, Članak 26. | Troškovi medijacije koja nije završila sklapanjem nagodbe ulaze u parnične troškove, ali nije propisano na temelju čega će se ti troškovi odrediti. Stranke se sankcioniraju dodatnim troškovima u parničnom postupku zato što su pokrenule postupak medijacije i pokušale riješiti svoj spor mirnim putem. | Primljeno na znanje | Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je u odnosu na dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka na način da su stranke prije pokretanja parničnog postupka radi naknade štete dužne pokušati spor riješiti mirnim putem. Također, u skladu s navedenom izmjenom, usklađena je i odredba članka 10. koja u stavku 1. propisuje da ako sud u parničnom postupku utvrdi da stranke spor iz članka 9. stavka 1. ovoga Zakona nisu pokušale riješiti mirnim putem prije pokretanja sudskog postupka, a da za to ne postoji opravdan razlog iz članka 9. stavka 4. ovoga Zakona, po primitku odgovora na tužbu uputit će stranke da u roku od petnaest dana sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji. Međutim, o tome hoće li pokrenuti postupak medijacije odlučuju same stranke. U slučaju da odluče provesti postupak medijacije, nastaju i dodatni troškovi na koje su stranke svojom odlukom pristale. Također, u slučaju da sud stranke uputi na pokretanje postupka medijacije, napominje se kako je medijacija koja se provodi na sudu besplatna. |
| 65 | Bojan Grahek | Troškovi, Članak 26. | Tko snosi troškove medijacije na koju je stranke uputio sud (čl. 10. st. 1.), ako jedna ili obje stranke nisu pristupile sastanku ili ne žele aktivno sudjelovati? Kako se naplaćuju ti troškovi? | Primljeno na znanje | Sud u navedenoj odredbi ne upućuje stranke u postupak medijacije, već, u sada izmijenjenom Nacrtu prijedloga zakona upućuje ih da sudjeluju na informativnom sastanku o medijaciji. Također, Nacrt prijedloga zakona izmijenjen je i u članku 26. stavku 1. tako što je uz trošak medijacije propisan i trošak informativnog sastanka o medijaciji. Međutim, o tome hoće li pokrenuti postupak medijacije odlučuju same stranke, u kojem slučaju je pitanje snošenja troška propisano. |
| 66 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Ovrha nagodbe postignute mirenjem izvan Republike Hrvatske, Članak 27. | U Naslovu ispred članka 27. kao i u stavku 1. čl. 27. predlaže se riječ "mirenjem" zamijeniti riječju "medijacijom" | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 67 | HOK | DIO DRUGI, GLAVA III. - RANA NEUTRALNA PROCJENA | Uz GLAVU III Predlaže se brisati u cijelosti. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 68 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Pokretanje postupka, Članak 28. | Nije jasno može li postupak rane neutralne procjene započeti neovisno o volji druge stranke s obzirom da je određeno da započinje kada procjenitelj prihvati sudjelovanje u tom postupku. Osim toga, postupak se može voditi neovisno o drugim postupcima pa se postavlja pitanje znači li to mogućnost paralelnog vođenja tri postupka – sudskog, medijacije i rane neutralne procjene? | Primljeno na znanje | Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona, brisane su odredbe u vezi s ranom neutralnom procjenom. |
| 69 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Pokretanje postupka, Članak 28. | Predlaže se unijeti stavak 3 koji glasi: "Procjenitelj može biti samo osoba koja je zavšila sveučilišni studij prava na Pravnom fakultetu u Republici Hrvatskoj i koja je položila pravosudni ispit u Republici Hrvatskoj. Ukoliko je radi razjašnjenja činjeničnih pitanja potrebno angažiranje vještaka, isti će se imenovati. Na imenovanje vještaka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe o imenovanju medijatora."U stavku 3. bi trebalo dodati kod definiranja tko može biti procijenitelj, uz uvjet završenog studija prava i pravosudnog ispita i godine iskustva na pravnim poslovima npr. najmanje 10/15 godina. | Nije prihvaćen | Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona, brisane su odredbe u vezi s ranom neutralnom procjenom. |
| 70 | Borna Tafra | Način provođenja, Članak 29. | Uvođenje osobe "procjenitelja", a za kojeg nije uopće jasno definirano tko to može biti, narušava se temeljno Ustavno pravo svake stranke iz članka 29. Ustava RH. Procjenitelj bi se tu našao u nezakonitoj poziciji suca koji bi davao ocjenu pravnih pitanja (iako nije određeno da isti uopće mora biti pravnik!) i to bez da su se proveli svi dokazi na način kako je to predviđeno ZPP-om. Dakle, radi se o prejudiciranju ishoda spora koji može negativno utjecati na prava svake stranke u sporu. Ovo tim više što se narušava temeljno načelo zakonitosti i narušava pravo svakog građanina da mu neovisni Sud odlučuje o njegovom uspjehu u sporu. Zaključno, na koji način se osigurava "neutralnost" procjene ili osobe procjenitelja? Što u slučaju ako je procjena kriva i protivna zakonu? U kojim slučajevima se može smatrati da je procjenitelj pristran? Takva osnovna pitanja nisu uređena zakonom, a što samo dokazuje kako su odredbe istog pisane paušalno, bez uzimanja u obzir praktičnih pitanja, primjene zakona u stvarnosti, kao i uzimajući u obzir osnovna načela i Ustavna prava svakog građanina. | Primljeno na znanje | Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona, brisane su odredbe u vezi s ranom neutralnom procjenom. |
| 71 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | Obvezujući učinak procjene, Članak 31. | Čl.31.st.2. određeno je da se posebnim zakonom može se propisati da su činjenična i pravna utvrđenja u postupku rane neutralne procjene obvezujuća za jednu od stranaka kad se time otklanja očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama stranaka. Znači li ta neravnopravnost onu u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima o tumačenju nejasnih ugovornih odredbi koja bi rezultirala situacijom da je prije pokretanja sudskog postupka zapravo utvrđeno primjerice obvezujuće tumačenje uvjeta osiguranja izvan sudskog postupka | Primljeno na znanje | Ne dovodeći u pitanje svrhu Zakona, brisane su odredbe u vezi s ranom neutralnom procjenom. |