Izvješće o provedenom savjetovanju - Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu
|
Redni broj
|
Komentar | Odgovor | |||
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O OBVEZNIM OSIGURANJIMA U PROMETU | Članak 12. stavak 3. “Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora kao predujam,u roku od 7 dana od dana slanja obrazložene ponude ili utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva” Nejasna je potreba za navedenim rokom odnosno temeljem čega je utvrđeno da se naknada štete ili predujam iste ne isplaćuje budući da ne postoji nikakvi prigovori/predstavke po tom osnovu. Ovakvom odredbom se sugerira da postoji neki zastoj u likvidaciji ili se dovodi u pitanje nečija mogućnost isplaćivanja šteta,što je zasigurno neosnovano. Cjelokupni sustav naknade štete posebno u segment isplate je stvar dogovora više strana posebno osiguratelja i oštećene osobe (fizičke ili pravne osobe (npr. leasing društvo)) te je vrlo često slučaj da oštećena osoba samo želi primjerice popravak svog vozila odnosno ne želi niti ima potrebu primati novčane iznose koje onda samo mora dalje transferirati trećim osobama (npr. servisnoj radionici) ili postoje slučajevi kada osiguratelju nisu dostavljen podaci za plaćanje (IBAN). S druge strane, i same servisne radionice koje u velikoj mjeri imaju uređene poslovne odnose sa osigurateljima ne žele primati novčane iznose bez izdanih (pred)računa te ne žele imati administrativno računovodstvene poteškoće vezane na uplate određenih sredstava koje ne mogu povezati sa određenim poslovnim događajem. Ovakvim zakonskim prijedlogom pokušava se postaviti pravilo te odmah predvidjeti drugo pravilo za “iznimku” bez da je itko na temelju sustavne analize utvrdio kojih situacija ima više te da li nam bilo kakvo pravilo vezano za rok za isplatu treba. Nemoguće je predvidjeti razne situacije pa će ovakvo “prenormiranje” samo dodatno otežati komunikaciju između osiguratelja i oštećene osobe te stvoriti niz nepotrebnih komunikacijskih ili administrativno- računovodstvenih poteškoća koje svakako neće ići u korist oštećene osobe. Članak 12. stavak.5. “U postupku pred odgovornim osigurateljem oštećena osoba ima pravo priložiti nalaz i mišljenje neovisnog vještaka, a u slučaju prometne nesreće nastale upotrebom vozila i ponudu servisne radionice za popravak štete, a koje je osobno izabrala.“ Oštećena osoba imala je i dosad pravo priložiti sve činjenice i dokaze u bilo kakvoj formi kojima argumentira osnovanost odštetnog zahtjeva, a osiguratelju je u interesu zaprimiti što više informacija kako bi mogao što prije donijeti utemeljenu odluku. Ovim prijedlogom stavljaju se u fokus prava osoba oštećenih u slučaju prometne nesreće upotrebom vozila te im se omogućuje dostava ponude servisne radionice, dok se u drugi plan stavljaju osobe koje su oštećene primjerice brodicom ili jahtom, na koje se također odnosi čl. 12., a za njih nije predviđeno neko posebno pravo na dostavu. Potrebno je istaknuti kako postoji niz slučajeva kada se upotrebom vozila ošteti zid, zgrada ili neka druga imovina, te se postavlja pitanje što je s tim osobama. Ističemo još jednom kako oštećena osoba ima pravo na dostavu bilo kakve dokumentacije kojom može argumentirati osnovanost odštetnog zahtjeva te je navođenje „ponude servisne radionice“ potpuno nepotrebno i suvišno. Članak 12. stavak 7. “Osiguratelj je dužan, po primitku odštetnog zahtjeva, bez odgode upoznati oštećenu osobu s njenim pravima i obvezama, kao i s obvezama osiguratelja te aktivno i bez odugovlačenja poduzimati potrebne radnje radi ispunjavanja obveza iz ovoga članka, postupajući pri tome stručno, učinkovito i pošteno.” Prijedlogom izmjena stavka 7. ponovno se pokušavaju normirati već poznata i uvriježena postupanja osiguratelja u sustavu naknade štete. Osiguratelju je u interesu da poduzima potrebne radnje bez odugovlačenja kao što mu je interesu da oštećena osoba ima saznanja o njenim pravima i obvezama jer će o tome ovisiti brzina rješavanja odštetnog zahtjeva. Budući da osiguratelji djeluju pod teretom zakonskih rokova za određena postupanja, ne dolazi do odugovlačenja sa strane osiguratelja. Interes je osiguratelja da odštetni zahtjev bude razumljiv sa kompletiranim činjenicama i dokazima. Osiguratelji su usmjereni na brzu prijavu štete te pružaju niz korisnih informacija i olakšavaju postupak svim oštećenim osobama pa stoga nije jasno što bi se uvođenjem obveze „stručno, učinkovito i pošteno“ željelo postići jer društva za osiguranje upravo tako i postupaju. Članak 12. stavak 8. “Nadzorno tijelo donosi pravilnik kojim će detaljnije propisati način rješavanja odštetnog zahtjeva, sadržaj obrazložene ponude i utemeljenog odgovora, informiranje oštećene osobe o obvezama osiguratelja i potrebnim podacima u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva iz ovoga članka.“ Prijedlogom stavka 8. daje se ovlast nadzornom tijelu na donošenje pravilnika, kao podzakonskog akta, kojim bi se trebalo propisati: način rješavanja odštetnog zahtjeva, sadržaj obrazložene ponude i utemeljenog odgovora, informiranje oštećene osobe o obvezama osiguratelja i potrebnim podacima u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva. Nadzorno tijelo ima široke ovlasti u reguliranju pojedinih pitanja pa je tako temeljem čl. 204. Zakona o osiguranju te čl. 15. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga donijelo Smjernice i preporuke za postupanje po članku 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilu koje u detaljnoj formi reguliraju naprijed navedena pitanja te koje su postale sastavna odrednica prilikom nadzornog postupanja regulatora. U tom smislu, smatramo nepotrebnim detaljnije propisivanje drugim dodatnim (ili zamjenskim) aktom. Posebno ukazujemo na činjenicu da i oštećena osoba, ali i osiguratelj u tom izvanugovornom odnosu imaju pravo na zaštitu svojih prava te konačna ocjena o istima može jedino biti predmet sudske vlasti. | Djelomično prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. U odnosu na komentar u svezi stavka 3. te nakon dodatnog razmatranja, predlaže se rok od 15 dana za isplatu naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva. U odnosu na komentar u svezi stavka 5. odredba se dodatno uređuje na način da se stavak odnosi na sve vrste prijevoznih sredstava obuhvaćenih ovim Zakonom. U odnosu na komentar u svezi stavka 7., primjedba se prihvaća s obzirom da je točkom 3.2. Kodeksa poslovne osiguravateljne i reosiguravateljne etike propisano kako su u postupku obrade i naknade štete te isplate osigurane svote društva dužna postupati stručno, učinkovito i pravično, izbjegavajući poglavito svako odugovlačenje i/ili neisplatu neprijepornog dijela štete, imajući uvijek na umu socijalnu funkciju djelatnosti osiguranja, koja je osobito naglašena u obveznim osiguranjima od odgovornosti. U odnosu na komentar u svezi stavka 8., isti se ne prihvaća. Cilj izmjena stavka 8. jest povećanje zaštite oštećenih osoba kroz povećanje transparentnosti postupka rješavanja odštetnog zahtjeva koja se postiže upoznavanjem oštećene osobe s njezinim pravima te obvezama odgovornog osiguratelja. Ujedno, izmjene se odnose na daljnje uređivanje postupanja osiguravatelja prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva podzakonskim aktom, a što je Hanfa već u određenom dijelu propisala Smjernicama. Ovakvim normiranjem odnosno ovlaštenjem da se predmetna materija uredi Pravilnikom odnosno obvezujućim podzakonskim aktom osigurava se veći stupanj zaštite oštećenih osoba kroz obvezujući akt u odnosu na pravila sadržana u Smjernicama Hanfe, kao i veća razina pravne sigurnosti. |
| 2 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 3. | Terminološka neusklađenost termina vozila - prijedlozi izmjena članka 3. st. 1. toč. 35. i čl. 22. st. 1. Čl. 3. st. 1. t. 35. ZOOP-a „Vozilo je: Svako motorno vozilo koje pokreće isključivo mehanička snaga na kopnu, ali koje se ne kreće po tračnicama: -najvećom konstrukcijskom brzinom većom od 25 km/h; ili -najvećom neto masom većom od 25 kg i najvećom konstrukcijskom brzinom većom od 14 km/h Čl. 22. st. 1. ZOOP-a „Vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, u skladu s odredbama ovog Zakona, osim u slučaju upotrebe osobnih prijevoznih sredstava koja nisu razvrstana ni u jednu kategoriju vozila sukladno posebnim propisima, bez sjedećeg mjesta, čiji radni obujam motora nije veći od 25 cm3 ili čija radna snaga nije jača od 0,6 kW i koje na ravnoj cesti ne može razviti brzinu veću od 25 km/h, odnosno čija najveća konstrukcijska brzina ne prelazi 25 km/h, koja ne podliježe obvezi tehničkog pregleda i izdavanja prometne dozvole, i to: -vozilo koje se može samo uravnotežiti, -monocikl s motornim ili električnim pogonom, -romobil s motornim ili električnim pogonom.“ Obrazloženje: U članku 3. stavak 1. točka 35. predlagatelj je definirao koja prometna sredstva nisu vozila. Nejasna je terminologija odredbe članka 22. stavka 1. po kojoj je „vlasnik vozila“ dužan sklopiti ugovor o osiguranju „osim u slučaju upotrebe osobnih prijevoznih sredstava“, odnosno osim u slučaju upotrebe prijevoznih sredstava koja uopće nisu vozila u smislu prijedloga Zakona. Ukoliko je predlagatelj nastojao izuzeti vlasnike osobnih prijevoznih sredstava od obveze sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, dovoljno je bilo da ih u članku 3. stavku 1. točka 35. izuzme iz pojma „vozila“, a što i jest uneseno u prijedlog izmjene zakona. U tom smislu predlaže se i brisati dio rečenice u predloženom članku 22. stavak 1. iza riječi „Zakona“, jer je već u članku 3. stavku 1. točka 35. određeno da osobna prijevozna sredstva nisu vozila. U članku 3. pod „Pojmovi“ treba jasnije naznačiti da se osobna prijevozna sredstva ne smatraju vozilima, a definiciju preuzeti iz ZSPC-a te na taj način i terminološki uskladiti oba zakona. | Prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. |
| 3 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 7. | Članak 12. stavak 3. “Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora kao predujam,u roku od 7 dana od dana slanja obrazložene ponude ili utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 dana od primitka odštetnog zahtjeva” Nejasna je potreba za navedenim rokom odnosno temeljem čega je utvrđeno da se naknada štete ili predujam iste ne isplaćuje budući da ne postoji nikakvi prigovori/predstavke po tom osnovu. Ovakvom odredbom se sugerira da postoji neki zastoj u likvidaciji ili se dovodi u pitanje nečija mogućnost isplaćivanja šteta,što je zasigurno neosnovano. Cjelokupni sustav naknade štete posebno u segment isplate je stvar dogovora više strana posebno osiguratelja i oštećene osobe (fizičke ili pravne osobe (npr. leasing društvo)) te je vrlo često slučaj da oštećena osoba samo želi primjerice popravak svog vozila odnosno ne želi niti ima potrebu primati novčane iznose koje onda samo mora dalje transferirati trećim osobama (npr. servisnoj radionici) ili postoje slučajevi kada osiguratelju nisu dostavljen podaci za plaćanje (IBAN). S druge strane, i same servisne radionice koje u velikoj mjeri imaju uređene poslovne odnose sa osigurateljima ne žele primati novčane iznose bez izdanih (pred)računa te ne žele imati administrativno računovodstvene poteškoće vezane na uplate određenih sredstava koje ne mogu povezati sa određenim poslovnim događajem. Ovakvim zakonskim prijedlogom pokušava se postaviti pravilo te odmah predvidjeti drugo pravilo za “iznimku” bez da je itko na temelju sustavne analize utvrdio kojih situacija ima više te da li nam bilo kakvo pravilo vezano za rok za isplatu treba. Nemoguće je predvidjeti razne situacije pa će ovakvo “prenormiranje” samo dodatno otežati komunikaciju između osiguratelja i oštećene osobe te stvoriti niz nepotrebnih komunikacijskih ili administrativno- računovodstvenih poteškoća koje svakako neće ići u korist oštećene osobe. Članak 12. stavak.5. “U postupku pred odgovornim osigurateljem oštećena osoba ima pravo priložiti nalaz i mišljenje neovisnog vještaka, a u slučaju prometne nesreće nastale upotrebom vozila i ponudu servisne radionice za popravak štete, a koje je osobno izabrala.“ Oštećena osoba imala je i dosad pravo priložiti sve činjenice i dokaze u bilo kakvoj formi kojima argumentira osnovanost odštetnog zahtjeva, a osiguratelju je u interesu zaprimiti što više informacija kako bi mogao što prije donijeti utemeljenu odluku. Ovim prijedlogom stavljaju se u fokus prava osoba oštećenih u slučaju prometne nesreće upotrebom vozila te im se omogućuje dostava ponude servisne radionice, dok se u drugi plan stavljaju osobe koje su oštećene primjerice brodicom ili jahtom, na koje se također odnosi čl. 12., a za njih nije predviđeno neko posebno pravo na dostavu. Potrebno je istaknuti kako postoji niz slučajeva kada se upotrebom vozila ošteti zid, zgrada ili neka druga imovina, te se postavlja pitanje što je s tim osobama. Ističemo još jednom kako oštećena osoba ima pravo na dostavu bilo kakve dokumentacije kojom može argumentirati osnovanost odštetnog zahtjeva te je navođenje „ponude servisne radionice“ potpuno nepotrebno i suvišno. Članak 12. stavak 7. “Osiguratelj je dužan, po primitku odštetnog zahtjeva, bez odgode upoznati oštećenu osobu s njenim pravima i obvezama, kao i s obvezama osiguratelja te aktivno i bez odugovlačenja poduzimati potrebne radnje radi ispunjavanja obveza iz ovoga članka, postupajući pri tome stručno, učinkovito i pošteno.” Prijedlogom izmjena stavka 7. ponovno se pokušavaju normirati već poznata i uvriježena postupanja osiguratelja u sustavu naknade štete. Osiguratelju je u interesu da poduzima potrebne radnje bez odugovlačenja kao što mu je interesu da oštećena osoba ima saznanja o njenim pravima i obvezama jer će o tome ovisiti brzina rješavanja odštetnog zahtjeva. Budući da osiguratelji djeluju pod teretom zakonskih rokova za određena postupanja, ne dolazi do odugovlačenja sa strane osiguratelja. Interes je osiguratelja da odštetni zahtjev bude razumljiv sa kompletiranim činjenicama i dokazima. Osiguratelji su usmjereni na brzu prijavu štete te pružaju niz korisnih informacija i olakšavaju postupak svim oštećenim osobama pa stoga nije jasno što bi se uvođenjem obveze „stručno, učinkovito i pošteno“ željelo postići jer društva za osiguranje upravo tako i postupaju. Članak 12. stavak 8. “Nadzorno tijelo donosi pravilnik kojim će detaljnije propisati način rješavanja odštetnog zahtjeva, sadržaj obrazložene ponude i utemeljenog odgovora, informiranje oštećene osobe o obvezama osiguratelja i potrebnim podacima u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva iz ovoga članka.“ Prijedlogom stavka 8. daje se ovlast nadzornom tijelu na donošenje pravilnika, kao podzakonskog akta, kojim bi se trebalo propisati: način rješavanja odštetnog zahtjeva, sadržaj obrazložene ponude i utemeljenog odgovora, informiranje oštećene osobe o obvezama osiguratelja i potrebnim podacima u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva. Nadzorno tijelo ima široke ovlasti u reguliranju pojedinih pitanja pa je tako temeljem čl. 204. Zakona o osiguranju te čl. 15. Zakona o Hrvatskoj agenciji za nadzor financijskih usluga donijelo Smjernice i preporuke za postupanje po članku 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva za naknadu štete na vozilu koje u detaljnoj formi reguliraju naprijed navedena pitanja te koje su postale sastavna odrednica prilikom nadzornog postupanja regulatora. U tom smislu, smatramo nepotrebnim detaljnije propisivanje drugim dodatnim (ili zamjenskim) aktom. Posebno ukazujemo na činjenicu da i oštećena osoba, ali i osiguratelj u tom izvanugovornom odnosu imaju pravo na zaštitu svojih prava te konačna ocjena o istima može jedino biti predmet sudske vlasti. | Djelomično prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. U odnosu na komentar u svezi stavka 3. te nakon dodatnog razmatranja predlaže se rok od 15 dana za isplatu naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva. U odnosu na komentar u svezi stavka 5. odredba se dodatno uređuje na način da se stavak odnosi na sve vrste prijevoznih sredstava obuhvaćenih ovim Zakonom. U odnosu na komentar u svezi stavka 7., primjedba se prihvaća s obzirom da je točkom 3.2. Kodeksa poslovne osiguravateljne i reosiguravateljne etike propisano kako su u postupku obrade i naknade štete te isplate osigurane svote društva dužna postupati stručno, učinkovito i pravično, izbjegavajući poglavito svako odugovlačenje i/ili neisplatu neprijepornog dijela štete, imajući uvijek na umu socijalnu funkciju djelatnosti osiguranja, koja je osobito naglašena u obveznim osiguranjima od odgovornosti. U odnosu na komentar u svezi stavka 8. isti se ne prihvaća. Cilj izmjena stavka 8. jest povećanje zaštite oštećenih osoba kroz povećanje transparentnosti postupka rješavanja odštetnog zahtjeva koja se postiže upoznavanjem oštećene osobe s njezinim pravima te obvezama odgovornog osiguratelja. Ujedno, izmjene se odnose na daljnje uređivanje postupanja osiguravatelja prilikom rješavanja odštetnih zahtjeva podzakonskim aktom, a što je Hanfa već u određenom dijelu propisala Smjernicama. Ovakvim normiranjem odnosno ovlaštenjem da se predmetna materija uredi Pravilnikom odnosno obvezujućim podzakonskim aktom osigurava se veći stupanj zaštite oštećenih osoba kroz obvezujući akt u odnosu na pravila sadržana u Smjernicama Hanfe, kao i veća razina pravne sigurnosti. |
| 4 | Zvonimir Matić | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 7. | Prijedlog dopuna i izmjene odredbe čl. 12. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu sukladno problemima u praksi odvjetnika koji zastupaju oštećene osobe u postupcima naknade štete po odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Tekst napisao: odvjetnik Zvonimir Matić, Zagreb, Ulica Jurja Žerjavića 9. Prije donošenja ZOOP-a, Vlada RH je na svojoj sjednici 17.11.2005., objavila prijedlog Zakona o osiguranju u kojem navodi da je poseban problem nastajao kod rješavanja zahtjeva za naknadu šteta koju su počeli kao djelatnost obavljati društva za osiguranje, citira se: „bez ikakvog odobrenja i nadležnosti nadzornog tijela, kao i kadrovske osposobljenosti, samo sa ciljem stjecanja iznosa dijela štete koji pripada oštecenoj osobi“, navodi se u Prijedlogu zakona. Također, na istoj sjednici je objavljen prijedlog donošenja ZOOP-a u kojem su istaknuti razlozi za donošenje novog Zakona koji će uređivati obvezna osiguranja u prometu, a jedan od je i postupak izvršavanja obveza društava za osiguranje prema oštećenim osobama za naknadu štete, citira se: „u kojem su uočeni problemi nekorektnih postupaka društava za osiguranje u vidu sporog i neprofesionalnog rješavanja zahtjeva za naknadu štete, uz nerealno utvrđivanje visine naknade.“ Nadalje, u Prijedlogu se navodi kako bi taj Zakon trebao urediti prava i obveze stranaka u ugovoru o osiguranju, a osobito se ističu prava oštećene osobe kao žrtve u prometu, tako da je fokus na zaštiti oštećenih osoba, žrtava u prometu, zbog nastanka štete koju je prertrpjela, ali i na financijskoj i socijalnoj zaštiti osiguranika kao odgovorne osobe za štetu, čime se tim osiguranjima priznaje veliki značaj za društvo u cijelini, citira se: „...važno gospodarsko, socijalno i psihološko značenje.“ Zakonodavac navodi da u odnosu na dosadašnje pravno uređenje, ZOOP donosi novine koje bi trebale ići u prilog zaštite oštećenih osoba, a kao što su povećanje osigurane svote po policama obveznog osiguranja, proširenje osigurateljnog pokrića u vidu prava na naknadu štete na stvarima za osobe koje su oštećene od nepoznatog vozila ili vozila koje je izuzeto od obveze osiguranja po svom staništu, novo uređenje postupka pred osigurateljem po zaprimanju odštetnog zahtjeva u smislu davanja jasnih rokova za rješavanje zahtjeva. Navedeni ciljevi u skladu su s preambulom iz Direktive 2009/103/EZ, koja u toč. 2. Preambule navodi kako je osiguranje od građanskopravne odgovornosti u pogledu upotrebe motornih vozila posebno važno kako za ugovaratelje osiguranja tako i za žrtve nezgoda te ima veliki značaj za društva za osiguranje budući čine znatan dio poslova neživotnog osiguranja, dok se u toč. 5. navodi kako bi trebalo uvesti obvezu država članica EU-a u vidu jamčenja osiguravateljnog pokrića za tjelesne ozljede tako da se za svaku tjelesnu ozljedu jamči barem neki minimalni iznos, dok se sve žrtve koje su vrlo teško ozlijeđene, navodi se, treba jamčiti da će se pružiti nadoknada šteta u cijelosti i primjereno, uzimajući u obzir nisku učestalost nezgoda koje uključuju više žrtava i mali broj nezgoda u kojima više žrtava biva vrlo teško ozlijeđeno. Direktivom 2009/103/EZ uvodi se minimalan iznos pokrića po žrtvi ili po odštetnom zahtjevu. Rezolucija Europskog parlamenta od 2. rujna 2008. godine o određenim pitanjima u odnosu na osiguranje motornih vozila, br. 2007/2258(INI), koja je donesena netom prije donošenja Direktive 2009/103/EZ, naglašava kako se za odredbe koje uređuju postupak s obrazloženom ponudom još uvijek zahtjeva daljnje uređenje, budući među Državama članicama postoje značajne razlike u odnosu na sustav kaznenih odredbi koje se odnose na postupak obrazložene ponude/odgovora, osobito kada se uzme u obzir da neke države članice ne predviđaju posebne sankcije i oslanjaju se isključivo na dužnost osiguravatelja da plati zakonske kamate na iznos naknade ako se obrazložena ponuda/odgovor ne dostavi u roku od tri mjeseca. U toč. 30. Preambule Direktive 2009/103/RZ navodi se kako je izravno pokretanje odštetnog zahtjeva prema društvu za osiguranje od velike važnosti za žrtve prometnih nezgoda, vođeni idejom da će se po zaprimanju zahtjeva provesti učinkovita i brza likvidacija šteta i u što većoj mjeri izbjeći skup pravni postupak. Toč. 31. navedene Preambule navodi da je za zaštitu žrtve prometne nesreće potrebno omogućiti postupak „obrazložene ponude” na sve vrste prometnih nezgoda, a oštećena osoba, sukladno navodima iz Toč. 32. navedene Premabule u skladu s člankom 11. stavkom 2., koji se čita u vezi s člankom 9. stavkom 1. točkom (b) Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. godine o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, može pokrenuti sudski postupak protiv osiguravatelja od građanskopravne odgovornosti u državi članici u kojoj ima domicil. Ta „obrazložena ponuda“ za naknadu štete prema Toč. 40. navedene Preambule trebala bi biti u pisanom obliku i trebala bi sadržavati razloge na temelju kojih je procijenjena odgovornost i šteta, a da će se odštetni zahtjev riješiti bez odlaganja potrebno je osigurati jamstva kroz odredbe nacionalnog prava koje treba donijeti odredbe o odgovarajućim učinkovitim i sustavnim financijskim ili istovjetnim upravnim kaznenim sankcijama, time da Toč. 41. navodi kako bi osim tih sankcija primjereno biti predvidjeti plaćanje kamate na iznos naknade štete koji oštećenoj osobi ponudi društvo za osiguranje ili dodijeli sud kada ponuda nije dana unutar propisanog roka, a ako već postoje nacionalni propisi koji propisuju obvezu plaćanja zateznih kamata od zahtjeva, kao što je to primjerice u RH odredba čl. 1103. ZOO-a, tada bi provedba Direktive u tom dijelu mogla provesti upućivanjem na postojeći nacionalni propis. Iako stavak 2. istog članka propisuje kako se tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka ima smatrati preuranjenom, izostala je odredba da će u tom slučaju redovni nadležni sud odbaciti tužbu, a kako odredbe postupovnih zakona, prije svega ZPP, također ne uređuju odbačaj tužbe u takvim slučajevima, može se zaključiti, a što je potvrđeno i sudskom praksom, da nepodnošenje odštetnog zahtjeva prije podnošenja tužbe nije razlog za odbačaj tužbe, čak i ako se u smislu navedene odredbe ZOOP-a ima smatrati preuranjenom. Također, nije jasno zašto se zakonodavac odlučio da se oštećena osoba prvenstveno upućuje na podnošenje tužbe redovnom sudu, dok se alternativno rješavanje sporova u smislu Direktive (EU) 2016/97 o distribuciji u osiguranju uopće ne razmatra kao opcija. U ovom dijelu treba primjerice istaknuti Zakon o platnom prometu koji sadrži odredbu stavka 4. čl. 72., s naslovom „alternativno rješavanje potrošačkih sporova“, koji propisuje da korisnik platnih usluga – potrošač ima pravo u svim sporovima s pružateljem platnih usluga koji nastanu u primjeni odredbi glave II i III ovoga Zakona pokrenuti postupak pred bilo kojim tijelom za alternativno rješavanje potrošačkih sporova, dok je pružatelj platnih usluga dužan sudjelovati u postupku alternativnog rješavanja spora koji je potrošač pokrenuo pred izabranim tijelom za alterativno rješavanje sporova, a koje pravo korisnika platnih usluga iz stavka 4. ovoga članka ne utječe na njegovo pravo na pokretanje sudskog postupka. Direktiva (EU) 2016/97 sadrži smjernice za alternativno rješavanje sporova, Alternative Dispute Resolution, ADR, kako bi osigurala adekvatnu zaštitu prava potrošača na pristup pravdi u slučaju nastanka spora s osigurateljima, sve kao nadopunu zaštite prava u redovnom sudskom postupku. Radi se o afirmaciji rješavanja sporova van suda, bilo kroz arbitražne postupke, a koja bi se nadleženost mogla ugovoriti u samim uvjetima ugovora, odnosno razne medijacije. Navedena inicijativa rješavanja sporova mirnim putem dio je sveopće EU inicijative u primjeni ADR budući je cilj EU institucja posvetiti se jačanju mirnog rješavanja sporova, out-of-court procedure, te na taj način učiniti pristup pravdi još dostupnijim. U trenutku donošenja ove Direktive između država članica postojale su značajne razlike u primjeni rješavanja sporova u arbitražnim i medijacijskim postupcima, slijedom čega je cilj iste harmonizirati ADR barem na nekoj minimalnoj razini u svim državama članicama. Taj proces je dugotrajan, tako da je prva komparativna studija je Green Paper, studija Europske komisije EU-a iz 1993. godine, Preporuka 98/257/EC, od 30. ožujka 1998. preporučuje kako bi proces rješavanja sporova izvan suda trebao imati barem sedam načela, kao što su neovisnost od utjecaja stranke koja treba donijeti odluku o postavljenom odštetnom zahtjevu, indepedence of the decisionmaking body, potom načela raspravljanja, debate between the parties, zakonitosti, transparentnosti, učinkovitosti, slobode i reprezentativnosti, freedom and representasion. Slijedeća preporuka 2001/310/EC od 04. travnja 2001. godine svodi popis načela na nestranačnost, impartiality, transparentnost, transparancy, učinkovitost i poštenje, effectiveness and fairness. 2002. godine. Europska komisija EU-a napravila je određene korekcije Green Paper, promovirajući metode ADR kako politički prioritet za EU institucije, slijedom čega se u centar pažnje stavlja uključivanje neutralne treće strane, neutral third party, u postupak rješavanju spora, što je u praksi dovelo do primjene postupka medijacije po samoj inerciji, a koji je model medijacije kodificiran Direktivom 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od od 21. svibnja 2008.godine o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima. Direktiva 2013/11/EU o alternativnim rješavanjima sporova, ADR Direktiva, trebala je predstavljati jamstvo potrošačima da će se pravno teoretski standardi pragmatično primjenjivati u praksi u svim Državama Članicama EU-a, ali praksa je pokazala da ADR pravila nisu jednako zaživjela i nisu se jednako razvila slijedom čega postoje značajne razlike u primjeni istih u nacionalnim sustavima, što može imati za posljedicu da izostanak visoko kvaliltetnih postupaka po pravilima ADR izazove barijere na internom tržištu te države a što neminovno ima daljnju posljedicu u smislu da ta država postaje nekonkurentna u odnosu na druge države članice. Na prethodnu Direktivu nadovezuje se Uredba EU broj 524/2013 o online sporovima, od 09. siječnja 2016. godine kojom se želi pomoći u postavljanju europske online platforme koja bi potrošačima i trgovcima ponudila rješavanje spora van suda, kroz ADR tijela koja su povezana s tom platformom. Konačno, Direktiva (EU) 2016/97 je u kronologiji implementacije ADR legislative posljednji dokument koji pruža, ili bi to trebao, ustroj adekvatnog out-of-court complaint, postupci u kojim bi se učinkovito rješavali sporovi između potrošača i posrednika u osiguranju. Na kraju je potrebno naglasiti kako se odredbe ove Direktive mogu svesti u slijedeće grupe normi, citira se: „ Key provisions included in the IDD include: (i) proper product oversight and governance, (ii) demands and needs analysis, suitability and appropriateness assessment; (iii) appropriate information to customers (PID—Insurance Product Information Document); (iv) more strict professional requirements, (v) Transparency on the existence of conflicts of interest (intermediaries must clearly state whether they are acting on behalf of the customer or the insurer), and (vi) Remuneration and incentive mechanisms (intermediaries must disclose the type and origin, the nature and basis of the compensation they receive in relation to a given contract of insurance)“ Obrazložena ponuda po ZOOP-u nema unaprijed definiranu formu ili obvezan sadržaj, kao što ne postoji obvezna forma obrazloženog odgovora, međutim, veći je izazov što u slučajevima kada odgovorni osiguratelj ponudi neprimjeren iznos naknade, ili otkloni svoju obvezu bez valjanih razloga. Do sada nije razjašnjeno, ni u pravnoj teoriji ni u praksi, da li bi osiguratelj u slučajevima kada ne isplati nesporni dio nkanade, ili ga isplati u neprimjerenom iznosu, bio u situaciji odgovarati oštećenoj osobi za povredu ugovorne obveze iz ugovora o osiguranju iz čl. 943. st. 1. i st. 3. ZOO/05, u kojem slučaju, primjenom st. 4. istog članka, pored zakonske zatezne kamate, osiguratelj odgovara za naknadu štete koja je oštećenoj osobi nastala uslijed neisplate primjerene naknade u zakonom propisanom roku, citira se stavak 4. čl. 943. ZOO-a: „Ne ispuni li osiguratelj svoju obvezuu rokovima iz ovog članka, duguje osiguraniku zatezne kamate od dana primitka obavijesti o osiguranom slučaju, kao i naknadu štete koja mu je uslijed toga nastala.“ Isplata osigurnine osnovna je glavna obveza odgovornog osiguratelja po ugovoru o osiguranju i ako tu obvezu ne ispuni u zakonskom roku, dolazi do povrede ugovora zbog koje osiguranik ima pravo na naknadu štete, pozivom na odredbei čl. 943. ZOO/05. Ako se uzme u obzir odredba čl. 924. ZOO/05, koja propisuje da je odredba čl. 943. ZOO/05 kogentne, prisilne, naravi koja se primjenjuje u svim ugovorima o osiguranju, moglo bi se zaključiti kako nema zapreka da se na ugovore o osiguranju koji su sklopljeni sukladno odredbama ZOOP-a, primjeni odredba čl. 943. ZOO/05. Međutim, pravo na naknadu štete iz čl. 943. ZOO/05 nije u dovoljnoj mjeri normotehnički uređeno, osobito u dijelu kada dospijeva, kada nastupa zastara, da li obuhvaća i imovinsku i neimovinsku štetu, predmnijeva uzročne veze u takvim slučajevima itd. Potom nije uređeno da li se trećoj osobi po ugovoru o osiguranju od odgovornosti može priznati pravo na povredu ugovorne obveze po ugovoru u kojem nije ugovorna strana, koje se, po toj odredbi, priznaje normotehnički samo osiguraniku, ne i trećoj osobi koja ima pravo na izravnu tužbu protiv osiguratelja. Nadalje, u komentarima odredbe čl. 943. st. 4. ZOO/05 se navodi kako bi pravilo o kumulaciji prava na zateznu kamatu i naknadu štete, po kojem osiguranik može zahtijevati naknadu štete samo ako je ona veća od iznosa koju je dobio na ime zateznih kamata, koje je pravilo sadržano u odredbi čl. 30. st. 2. ZOO-a, koja propisuje da u slučaju ako je šteta koju je vjerovnik pretrrpio zbog dužnikova zakašnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zateznih kamata, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade. Imajući u vidu navedeno, zakonodavac od odgovornog osiguratelja u kreiranju obrazložene ponude ili odgovora očekuje brzo i učinkovito rješevanje zaprimljenih zahtjeva, međutim, ne propisuje nikakve sankcije za osiguratelja ako bez razloga ne isplaćuje nespori dio, odnosno ne daje ponude koje bi odgovarale stvarno pretrpljenoj šteti. U slučajevima kada je predmet zahtjeva neimovinska šteta, društvo za osiguranje nije zakonom obvezno vršiti procjenu neimovinske štete po stručnom mišljenju neovisnog vještaka. Odredba čl. 12. st. 5. ZOOP-a tek propisuje mogućnost prilaganja neovisnog vještačenja uz zahtjev za neimovinsku štetu, a što se može tumačiti utjecajem opće prihvaćenog shvaćanja kako procjena neimovinske štete uslijed povrede tijela ili zdravlja nije moguća bez stručnog mišljenja neovisnog vještaka Analiza sudskih predmeta naknade neimovinske štete pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu vjerojatno bi pokazala kako je glavni razlog za poketanje sudskih postupaka pred redovnim sudom upravo neslaganje oštećene osobe i osiguratelja oko opsega neimovinske štete. Međutim, ne postoje službene analize ni statistički podaci o razlozima postojanja velikog broja sudskih predmeta naknade štete u kojima je protivna strana odgovorni osigiuratelj, dok parcijalne analize predmeta odvjetnika koji zastupaju oštećene osobe u takvim predmetima, nedvojbeno pokazuju da je velika većina sporova prouzročena samo zbog neprovedenog neovisnog medicinskog vještačenja u postupku pred odgovornim osigurateljem, a što dokazuje činjenica da u praksi sudskih predmeta naknade neimovinske štete odgovorni osiguratelj u pravilu uvijek nakon provođenja medicinskog vještačenja ponovno pokreće postupak pregovaranja oko postizanja nagodbe, ali sada na temelju provedenog neovisnog vještačenja, što također, u pravilu i završava sklapanjem nagodbe. Imajući u vidu navedeno, obrazložena ponuda osiguratelja uvijek u sebi sadržava iznos koji je voljan platiti na ime pretrpljene neimovinske štete, a koji će iznos, u slučaju da nagodba nije zaključena, biti isplaćen kao nesporni iznos. Obrazloženi odgovor osiguratelja kojim obavještava oštećenu osobu kako odbija udovoljiti postavljenom zahtjevu u sebi sadržava razloge koji su bili osnova za takvu odluku. Oštećena osoba u tom postupku nema nikakve instrumente kojim bi mogla zatražiti ispitivanje ispravnosti obrazložene ponude ili odgovora, osim da temeljem svoje dispozicije podnese redovnom sudu tužbu radi naknade neimovinske štete, u kojem oštećena osoba može očekivati sudski stav da li je odluka osiguratelja bila ispravna ili ne. U slučaju da sud nađe da obrazložena ponuda ili odgovor nisu bili ispravni, naložit će odgovornom osiguratelju isplatu naknade štete, ali pri tome u odmjeravanju visine naknade uzeti u obzir štetu koju je oštećena osoba pretrpjela uslijed, sada dokazane sudskom odlukom, povrede osiguratelja da ponudi odgovarajuću ponudu na zaprimljeni zahtjev, niti će dosuditi veću stopu zateznih kamata. Objavljeni statistički podaci o pričuvama po ugovorima o osiguranju odgovornosti upućuju kako na kraju 2021. godine postoji pričuva za neriješene predmete u iznosu od preko 4,85 milijardi kuna, s ukupnim brojem neriješenih predmeta od čak 59.257, time da treba uzeti u obzir da se radi o podacima koji nisu obrađeni po vrsti naknade štete koja se potražuje, već brojke daju prikaz svih predmeta po svim ugovorima o osiguranju odgovornosti, ali bez obzira na nedostatne informacije, sve pokazuje kako odgovorni osiguratelj uslijed nesnošenja bilo kakvih sankcija za podnošenje neadekvatne ponude ili neutemeljenog odgovora, osim kamate, koju ionako mora platiti po odredbama ZOO-a, pruža mogućnost da u svom poslovanju s tim ugovorima ne isplaćuje pravovremeno primjerene naknade. U uvjetima visoke stope inflacije tijekom 2022. godine u RH, na godišnjoj razini od preko 10 % te propisane stope zatezne kamate od 5,61 %, oštećena osoba izložena je realnom gubitku vrijednosti novčane naknade tijekom te godine, iz razloga što će s osnova kamata primiti manji iznos od onoga kojeg je izgubila kroz realni pad vrijednosti naknade uslijed inflacije, dok je otvoreno pitanje da li je odgovorni osiguratelj u tom razdoblju iskoristio takvu situaciju i pokušao ostvariti za sebe nepripadajuću korist na način da ne izvrši isplatu naknade štete na dulje razdoblje, u kojem slučaju će realno isplatiti manji iznos naknade. Regulatorni okvir za moguća takva postupanja ne postoji, iako je zakonodavac još 2005. godine bio svjestan da se u praksi osiguravatelja pokazuju znakovi koji sugeriraju da se oštećenim osobama ne isplaćuje cijelovita i primjerena naknada. Druge države članice prepoznale su opasnost koja se krije u mogućoj manipulaciji osiguratelja u postupku odmjeravanja primjerene naknade ili pravno utemeljenog odgovora na zaprimljen zahtjev uvodeći uz rokove i određene građanskopravne posljedice za postupke koje nisu okončani u postupku pred osigurateljem. U Francuskoj je predviđena obveza za osiguratelja u vidu plaćanje dvosruke stope zakonske zatezne kamate koja teće od zahtjeva pa do isplate, a u slučaju da se oštećena osoba pozove na težak socijalni položaj sud može odrediti isplatu akontacije prije pravomoćnosti i ovršnosti sudske odluke, potom u Španjolskoj gdje je propisana obveza plaćanje zatezne kamate po stopi od 20 % počev od tri mjeseca nakon podnošenja zahtjeva pa do isplate, što je sudskom praksom korigirano na način da se tijek računa po proteku dvije godine od podnošenja zahtjeva, potom već prethodno u radu spomenuti pravni institut non payment damage kojim se uređuje obveza plaćanje štete koja je nastala uslijed neplaćanja štete u primjerenom roku, Non payment Damage Act. Prema podacima Hrvatskog ureda za osiguranje na tržištu osiguranja u RH postoji trend rasta naplaćene premije, broja prijavljenih zahtjeva, iznosa likvidiranih šteta te pričuve u zadnjih nekoliko godina. Zaračunata bruto premija neživotnih osiguranja ima kontinuirani rast tako da je 2017. godine iznosila je 6,1 milijardi kuna, 2018. godine 6,7 milijardi kuna, 2019. godine 7,4 milijardi kuna, 2020. godine 7,8 milijardi kuna, a 2021. godine 8,8 milijardi kuna. Istovremeno ukupni iznos likvidiranih šteta po tim ugovorima također je imao trend rasta tako da je 2017. godine isplaćeno 3,0 milijardi kuna, 2018. godine 3,2 milijardi kuna, 2019. godine 3,6 milijardi kuna, 2020. godine 3,7 milijardi kuna, a 2021. godine bio je i najveći skok od 2005. godine, za čak 12,4 %, 4,3 milijarde kuna. Omjer između zarađene bruto premije i izdataka za osigurane slučajeve, u 2017. godini iznosio je 51,7 %, 2018. godine 49,6 %, 2019. godine 52,2 %, 2020. godine 61,9 %, a 2021. godine 49,9 %. Kada su u pitanju ugovori o osiguranju odgovornosti, Hrvatski ured za osiguranje ne vrši obradu tih ugovora zasebno, već su podaci stavljeni u grupu neživotnih osiguranja, a podjela unutar te grupe osiguranja izvršena je na način da se prate podaci, između ostalih, za osiguranje odgovornosti motornih vozila, upotrebu zračnih letjelica, plovila te ostala osiguranja odgovornosti. Prema tim podacima, u razdoblju zadnjih godina postojao je rast prodanih polica osiguranja tako da je 2018. godine zaključeno 3,06 milijuna polica, 2019. godine 3,17 milijuna, 2020. godine 3,37 milijuna kuna a 2021,. godine 3,69 milijuna kuna. S rastom broja prodanih polica istovremeno je rastao i broj prijavljenih šteta, tako da je 2021. godine prijavljeno rekordnih, 151.101 šteta, dok je iz prethodne 2020. godine preneseno 49.966 neriješenih šteta, tako da bez obzira što je tijekom 2021. godine riješeno 115.505 slučajeva, ostalo je neriješeno čak 59.257 predmeta, što upućuje na zaključak da gotovo 40 % prijavljenih šteta nije bilo riješeno na dan 31.12.2021. godine. Kada je u pitanju pričuva, podaci pokazuju trend rasta ukupnih pričuva po neriješenim predmetima iz osiguranja odgovornosti, tako da je 2018. godine iznosila 4.69 milijardi kuna, 2019. godine 4,53 milijardi kuna, 2020. godine 4,70 milijardi kuna, a 2021. godine 4,85 milijardi kuna, a kada se taj iznos podijeli na broj neriješenih predmeta, dobije se da je prosječna pričuva po neriješenom odštetnom zahtjevu cca 83.000,00 kn, pa, imajući u vidu da raste broj naplaćene premije, da raste čak i bruto zarada na premiji osiguranja od odgovornosti, nije bilo za očekivati da raste broj neriješenih predmeta i pričuva po tim predmetima. Najveći broj ugovora o osiguranju odgovornosti na tržištu RH nalazimo kod obveznih osiguranja od automobilske odgovornosti za motorna vozila, koji se zaključuju po Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu, tako da je 2018. godine zaključeno 2,21 milijuna polica, 2019. godine 2,29 milijuna polica, 2020. godine 2,40 milijuna i 2021. godine 2,59 milijuna, dok visina naplaćene premije u tom razdoblju nije dostigla najviše razine koje je imala po tim ugovorima tijekom 2012. i 2013. godine. Na žalost, Hrvatski ured za osiguranje ne pribavlja zasebne podatke o pričuvama u ovoj vrsti osiguranja, a osobito se ne prikupljaju podaci o neriješenim slučajevima, pa je tako nepoznato koliki je točan broj neriješenih predmeta i koliko iznosi pričuva po tim neriješenim predmetima, a koji podaci bi ipak bili korisni i potrebni, imajući u vidu da se radi o obveznom osiguranju te treba voditi računa o ravnoteži između naplaćene premije i iznosa ukupno isplaćenih šteta. Podaci o ostalim ugovorima o osiguranju odgovornosti također potvrđuju rast premije, broja police i iznosa likvidarnih šteta, tako da je 2018. godine zaključeno 200.509 polica s bruto premijom od 413.74 milijuna kuna, 2019. godine 224.303 polica s premijom od 468,75 milijuna kuna, 2020. godine 241.005 polica s premijom od 469,57 milijuna kuna, a 2021. godine 276.191 polica s premijom od 528,30 milijuna kuna, a u kojoj je godini isplaćeno i do sada najveći iznos šteta, 217,10 milijuna kuna, dok je u prethodnoj, 2020. godini isplaćen ukupan iznos od 180,14 milijuna kuna, time da se većina tih podataka odnosi na proizvod – osiguranje od opće odgovornosti. Svi ovi podaci pokazuju da kod ugovora o osiguranju od odgovornosti u RH postoji značajan broj predmeta koji nije riješen, a pričuva tih predmeta je veća od godišnje naplaćene bruto premije. Imajući u vidu navedeno, predlaže se u izmjeni i dopuni čl. 12. ZOOP-a dodati i slijedeće odredbe, označene crvenom bojom: Članak 12. mijenja se i glasi: „(1) Odgovorni osiguratelj je dužan bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu i to: • obrazloženu ponudu za naknadu štete, kada odgovornost odgovornom osiguratelju nije sporna i kada je utvrdio visinu štete ili • utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, kada je odgovornom osiguratelju sporna odgovornost ili kada visinu štete nije u potpunosti utvrdio. (2) Ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu, a tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe za naknadu štete prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom. Ako oštećena osoba izabere postupak mirenja pred jednim od tijela koja ima registrarnu djelatnost mirenja, odgovorni osiguratelj dužan je sudjelovati u njemu. (3) Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora kao predujam, u roku od 7 dana od dana slanja obrazložene ponude ili utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 od dana primitka odštetnog zahtjeva. (4) U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 3. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate po stopi od 20 % godišnje, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. (5) U postupku pred odgovornim osigurateljem oštećena osoba ima pravo priložiti nalaz i mišljenje neovisnog vještaka, a u slučaju prometne nesreće nastale upotrebom vozila i ponudu servisne radionice za popravak štete, a koje je osobno izabrala. Ako oštećena osoba koja priloži nalaz i mišljenje neovisnog vještaka, odgovorni osiguratelj dužan je platiti oštećenoj osobi trošak priloženog vještačenja sukladno Pravilniku koji određuju visinu novčane nagrade za vještačenje, osim u slučaju ako otkloni odštetni zahtjev u cijelosti. (6) Obrazložena ponuda za naknadu štete i utemeljen odgovor iz stavka 1. ovoga članka, trebaju najmanje sadržavati razloge na temelju kojih je donesena odluka iz stavka 1. ovoga članka i uputu o pravu na podnošenje prigovora protiv te odluke. (7) Odgovorni osiguratelj je dužan, po primitku odštetnog zahtjeva, bez odgode upoznati oštećenu osobu s njenim pravima i obvezama, kao i s obvezama odgovornog osiguratelja te aktivno i bez odugovlačenja poduzimati potrebne radnje radi ispunjavanja obveza iz ovoga članka, postupajući pri tome stručno, učinkovito i pravično. Na podneseni odštetni zahtjev s osnove povrede tijela i zdravlja, neimovinske tšete, odgovorni osiguratelj dužan je oštećenoj osobi uz obrazloženu ponudu dostaviti i nalaz i mišljenje liječnika cenzora o procjeni neimovinske štete. (8) Nadzorno tijelo donosi pravilnik kojim će detaljnije propisati način rješavanja odštetnog zahtjeva, sadržaj obrazložene ponude i utemeljenog odgovora, evidentiranja odštetnih zahtjeva te informiranje oštećene osobe o obvezama odgovornog osiguratelja i potrebnim podacima u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva, iz ovoga članka.“ S poštovanjem, Odvjetnik Zvonimir Matić Zagreb, Ulica Jurja Žerjavića 9 | Primljeno na znanje | Zahvaljujemo na komentarima koje ćemo imati u vidu prilikom budućeg unaprijeđenja zakonodavnog okvira u području obveznih osiguranja u prometu. Ujedno, skreće se pažnja na postojeću mogućnost mirnog rješavanja sporova čiji je cilj brzo i učinkovito rješavanje sporova među strankama kako bi se osigurala zaštita oštećenih osoba te rasteretio sudbeni sustav. Troškovi takvih postupaka koji se npr. provode u okviru Centra za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje, a koji obuhvaćaju troškove honorara izmiritelja i druge troškove postupka mirenja, snosi društvo za osiguranje koje je iniciralo odnosno pristalo na provođenje postupka mirenja. Također točka 3.2. Kodeksa poslovne osiguravateljne i reosiguravateljne etike kojeg su potpisnici sva društva za osiguranje propisuje da će društva trajno poduzimati mjere kako bi stranke što jednostavnije i što žurnije ostvarile svoja prava te da se svi mogući nesporazumi i prijepori, kada je to moguće, rješavaju mirnim putem, u izvansudskom postupku, izbjegavajući pritom nepotrebne troškove i puko administriranje. Stranke će se, prema okolnostima slučaja, uputiti i na mogućnost rješavanja prijepora mirenjem. |
| 5 | Zvonimir Matić | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 7. | Imajući u vidu navedeno, predlaže se u izmjeni i dopuni čl. 12. ZOOP-a dodati i slijedeće odredbe, označene crvenom bojom: Članak 12. mijenja se i glasi: „(1) Odgovorni osiguratelj je dužan bez odgađanja, a najkasnije u roku od 60 dana od dana primitka odštetnog zahtjeva utvrditi osnovanost i visinu toga zahtjeva te dostaviti oštećenoj osobi pisanu odluku o odštetnom zahtjevu i to: • obrazloženu ponudu za naknadu štete, kada odgovornost odgovornom osiguratelju nije sporna i kada je utvrdio visinu štete ili • utemeljen odgovor na sve točke iz odštetnog zahtjeva, kada je odgovornom osiguratelju sporna odgovornost ili kada visinu štete nije u potpunosti utvrdio. (2) Ako odgovorni osiguratelj u roku iz stavka 1. ovoga članka oštećenoj osobi ne dostavi obrazloženu ponudu za naknadu štete, odnosno utemeljeni odgovor, oštećena osoba može protiv njega podnijeti tužbu, a tužba podnesena protiv odgovornog osiguratelja ili odgovorne osobe za naknadu štete prije proteka roka iz stavka 1. ovoga članka smatrat će se preuranjenom. Ako oštećena osoba izabere postupak mirenja pred jednim od tijela koja ima registrarnu djelatnost mirenja, odgovorni osiguratelj dužan je sudjelovati u njemu. (3) Odgovorni osiguratelj je dužan isplatiti iznos naknade štete iz obrazložene ponude odnosno nesporni iznos naknade štete iz utemeljenog odgovora kao predujam, u roku od 7 dana od dana slanja obrazložene ponude ili utemeljenog odgovora, a najkasnije u roku od 60 od dana primitka odštetnog zahtjeva. (4) U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete ili nespornog iznosa naknade štete, u roku iz stavka 3. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, odnosno uz dužni nesporni iznos naknade štete ima pravo i na isplatu iznosa kamate po stopi od 20 % godišnje, i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. (5) U postupku pred odgovornim osigurateljem oštećena osoba ima pravo priložiti nalaz i mišljenje neovisnog vještaka, a u slučaju prometne nesreće nastale upotrebom vozila i ponudu servisne radionice za popravak štete, a koje je osobno izabrala. Ako oštećena osoba koja priloži nalaz i mišljenje neovisnog vještaka, odgovorni osiguratelj dužan je platiti oštećenoj osobi trošak priloženog vještačenja sukladno Pravilniku koji određuju visinu novčane nagrade za vještačenje, osim u slučaju ako otkloni odštetni zahtjev u cijelosti. (6) Obrazložena ponuda za naknadu štete i utemeljen odgovor iz stavka 1. ovoga članka, trebaju najmanje sadržavati razloge na temelju kojih je donesena odluka iz stavka 1. ovoga članka i uputu o pravu na podnošenje prigovora protiv te odluke. (7) Odgovorni osiguratelj je dužan, po primitku odštetnog zahtjeva, bez odgode upoznati oštećenu osobu s njenim pravima i obvezama, kao i s obvezama odgovornog osiguratelja te aktivno i bez odugovlačenja poduzimati potrebne radnje radi ispunjavanja obveza iz ovoga članka, postupajući pri tome stručno, učinkovito i pravično. Na podneseni odštetni zahtjev s osnove povrede tijela i zdravlja, neimovinske tšete, odgovorni osiguratelj dužan je oštećenoj osobi uz obrazloženu ponudu dostaviti i nalaz i mišljenje liječnika cenzora o procjeni neimovinske štete. (8) Nadzorno tijelo donosi pravilnik kojim će detaljnije propisati način rješavanja odštetnog zahtjeva, sadržaj obrazložene ponude i utemeljenog odgovora, evidentiranja odštetnih zahtjeva te informiranje oštećene osobe o obvezama odgovornog osiguratelja i potrebnim podacima u postupku rješavanja odštetnog zahtjeva, iz ovoga članka.“ S poštovanjem, Odvjetnik Zvonimir Matić Zagreb, Ulica Jurja Žerjavića 9 | Primljeno na znanje | Zahvaljujemo na komentarima koje ćemo imati u vidu prilikom budućeg unaprijeđenja zakonodavnog okvira u području obveznih osiguranja u prometu. Ujedno, skreće se pažnja na postojeću mogućnost mirnog rješavanja sporova čiji je cilj brzo i učinkovito rješavanje sporova među strankama kako bi se osigurala zaštita oštećenih osoba te rasteretio sudbeni sustav. Troškovi takvih postupaka koji se npr. provode u okviru Centar za mirenje pri Hrvatskom uredu za osiguranje, a koji obuhvaćaju troškove honorara izmiritelja i druge troškove postupka mirenja, snosi društvo za osiguranje koje je iniciralo odnosno pristalo na provođenje postupka mirenja. Također, točka 3.2. Kodeksa poslovne osiguravateljne i reosiguravateljne etike kojeg su potpisnici sva društva za osiguranje propisuje da će društva trajno poduzimati mjere kako bi stranke što jednostavnije i što žurnije ostvarile svoja prava te da se svi mogući nesporazumi i prijepori, kada je to moguće, rješavaju mirnim putem, u izvansudskom postupku, izbjegavajući pritom nepotrebne troškove i puko administriranje. Stranke će se, prema okolnostima slučaja, uputiti i na mogućnost rješavanja prijepora mirenjem. |
| 6 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 13. | Čl. 22. st. 1. ZOOP-a „Vlasnik vozila dužan je sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom vozila može nanijeti trećim osobama zbog smrti, tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, u skladu s odredbama ovog Zakona, osim u slučaju upotrebe osobnih prijevoznih sredstava koja nisu razvrstana ni u jednu kategoriju vozila sukladno posebnim propisima, bez sjedećeg mjesta, čiji radni obujam motora nije veći od 25 cm3 ili čija radna snaga nije jača od 0,6 kW i koje na ravnoj cesti ne može razviti brzinu veću od 25 km/h, odnosno čija najveća konstrukcijska brzina ne prelazi 25 km/h, koja ne podliježe obvezi tehničkog pregleda i izdavanja prometne dozvole, i to: -vozilo koje se može samo uravnotežiti, -monocikl s motornim ili električnim pogonom, -romobil s motornim ili električnim pogonom.“ Obrazloženje: U članku 3. stavak 1. točka 35. predlagatelj je definirao koja prometna sredstva nisu vozila. Nejasna je terminologija odredbe članka 22. stavka 1. po kojoj je „vlasnik vozila“ dužan sklopiti ugovor o osiguranju „osim u slučaju upotrebe osobnih prijevoznih sredstava“, odnosno osim u slučaju upotrebe prijevoznih sredstava koja uopće nisu vozila u smislu prijedloga Zakona. Ukoliko je predlagatelj nastojao izuzeti vlasnike osobnih prijevoznih sredstava od obveze sklapanja ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti, dovoljno je bilo da ih u članku 3. stavku 1. točka 35. izuzme iz pojma „vozila“, a što i jest uneseno u prijedlog izmjene zakona. U tom smislu predlaže se i brisati dio rečenice u predloženom članku 22. stavak 1. iza riječi „Zakona“, jer je već u članku 3. stavku 1. točka 35. određeno da osobna prijevozna sredstva nisu vozila. U članku 3. pod „Pojmovi“ treba jasnije naznačiti da se osobna prijevozna sredstva ne smatraju vozilima, a definiciju preuzeti iz ZSPC-a te na taj način i terminološki uskladiti oba zakona. | Prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. |
| 7 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 13. | Članak 13. stavak 7. U stavku 7. iza riječi „odgovornosti“ briše se točka i stavlja zarezi riječi „a ako je vučno ili priključno vozilo neosigurano ili nepoznato parvo na naknadu isplaćenog iznosa, kamata i troškova može zatražiti od Hrvatskog ureda za osiguranje.“ U stavak 7. prenosi se članak 1.točka 14. Direktive (EU) 2021/2118 i propisuje se društvo za osiguranje koje je na temelju stavka 5. ovoga članka oštećenoj osobi nadoknadilo štetu, ima pravo na naknadu isplaćenog iznosa, kamatu i troškove od osiguratelja vučnog, odnosno priključnog vozila ako postoji odgovornost njegovog osiguranika za štetu i u okviru njegove odgovornosti, a ako je vučno ili priključno vozilo neosigurano ili nepoznato pravo na naknadu isplaćenog iznosa, kamata i troškova može zatražiti od Hrvatskog ureda za osiguranje. Prigovaramo predloženoj izmjeni jer kod odgovornosti po nepoznatom počinitelju oštećena osoba ne može bezuvjetno ostvariti imovinsku štetu po čl. 30. pa posljedično tome i društvo za osiguranje ne može ostvariti pravo na regres od Hrvatskog ureda za osiguranje. Članak 13. stavak 10. točka 5. U točki 5. je predviđena slijedeća informacija: “5. broj odštetnih zahtjeva u vezi s odgovornošću za štetu nanesenu trećim osobama koji su podmireni na temelju ugovora o osiguranju ugovaratelja osiguranja u razdoblju obuhvaćenom potvrdom o odštetnim zahtjevima, uključujući datum svakog odštetnog zahtjeva;” Ovom odredbom propisuje se kako je društvo za osiguranje dužno izdati potvrdu o postojanju ili nepostojanju zahtjeva o eventualno postavljenim odštetnim zahtjevima, informacije koje takva potvrda mora sadržavati te kako se ova potvrda daje na propisanom obrascu čiji oblik i sadržaj će provedbenim aktom utvrditi Europska komisija. Društva za osiguranje internim pravilima određuju na koji način otvaraju štete povodom zaprimljenog odštetnog zahtjeva te je li se novi odštetni zahtjev (npr. zbog pogoršanja zdravstvenog stanja ili npr. rentni zahtjev) iz istog štetnog događaja prijavljuje pod istim brojem štete ili novim brojem, smatramo da je relevantnija informacija o broju štetnih događaja. Predlažemo da umjesto broja odštetnih zahtjeva bude navedena informacije o broju štetnih događaja po kojima je društvo za osiguranje izvršilo isplatu ili utvrdilo svoju obvezu jer je njegov osiguranik odgovoran za nastanak istoga. | Primljeno na znanje | Zahvaljujemo na komentaru. Napominjemo kako predmetna odredba Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji je objavljen na javnom savjetovanju, već adresira komentar u odnosu na članak 13. stavak 7. te isti glasi: „U stavku 7. iza riječi „odgovornosti“ briše se točka i stavlja zarez i riječi: „a ako je vučno ili priključno vozilo neosigurano ili nepoznato, pravo na naknadu isplaćenog iznosa, kamata i troškova ostvaruje se od Hrvatskog ureda za osiguranje u skladu s člancima 29. i 30. ovoga Zakona.” U odnosu na primjedbu vezano uz stavak 10. točku 5. primjedba se ne prihvaća. Naime, radi se o prijenosu odredbi Direktive (EU) 2021/2118, članak 1. t. 15. koja glasi: „(e) broj odštetnih zahtjeva u vezi s odgovornošću za štetu nanesenu trećim osobama koji su podmireni na temelju ugovora o osiguranju ugovaratelja osiguranja u razdoblju obuhvaćenom potvrdom o odštetnim zahtjevima, uključujući datum svakog odštetnog zahtjeva“. Republika Hrvatska obvezna je prenijeti predmetnu odredbu u nacionalno zakonodavstvo. |
| 8 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 15. | Članak 15. Članak 24. stavak 1. važećeg ZOOP-a naknada štete u slučaju gubitka prava iz osiguranja osigurane osobe Članak 24. stavak 1. točka 4. glasi: “Ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari,” Prijedlog izmjene članak 24. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu Članak 24. st. 1. toč. 4. mijenja se i glasi: „Ako je vozač upravljao vozilom pod utjecajem alkohola iznad ugovorene granice, droga te psihoaktivnih lijekova ili drugih psihoaktivnih tvari, odnosno ako se odbio podvrgnuti ispitivanju alkoholiziranosti ili ispitivanju prisustva droga, te psihoaktivnih tvari i psihoaktivnih lijekova odnosno ako je vozač napustio mjesto prometne nesreće prije nego što je: - popunio Europsko izvješće o prometnoj nesreći ili na drugi način razmijenio osobne podatke i podatke o vozilima u slučaju imovinske štete - obavijestio najbližu policijsku upravu ili policijsku postaju u slučaju prometne nesreće u kojoj je netko izgubio život ili je ozlijeđen Obrazloženje uz gore navedeni prijedlog Veliki broj štetnika napušta mjesto prometnih nesreća bez razmjene podataka i popunjavanja Europskog izvješća o prometnoj nesreći, odnosno bez obavještavanja nadležne policijske uprave ili postaje (u slučaju kada je neki sudionik prometne nesreće izgubio život ili je ozlijeđen). Štetnici na taj način izbjegavaju ispitivanje vlastite alkoholiziranosti, odnosno ispitivanje prisustva droga ili psihoaktivnih tvari, a sve kako bi zadržali prava iz osiguranja od automobilske odgovornosti. Sudska praksa opisane slučajeve ne smatra razlozima za gubitak prava iz osiguranja, te je stoga potrebno izmijeniti zakonsku odredbu o gubitku prava osiguranika, te ju proširiti i na slučajeve napuštanja mjesta prometne nesreće, odnosno na slučajeve izbjegavanja ispitivanja alkoholiziranosti i prisustva droga i psihoaktivnih tvari. Uvođenje predmetne odredbe moglo bi imati utjecaja i na smanjenje broja prometnih nesreća s obzirom na činjenicu da vozači pod utjecajem alkohola ili droga više ne bi imali mogućnost bijega s mjesta prometne nesreće kao okolnosti koja bi ih oslobodila od gubitka prava iz osiguranja. | Prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. |
| 9 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 19. | Članak 19. Stavcima od 1. do 9. ovoga članka ne dovodi se u pitanje pravo Hrvatskog ureda za osiguranje na naknadu isplaćenog iznosa naknade štete, kamata i troškova od osobe ili osoba koje su odgovorne za prometnu nesreću i drugih osiguravatelja ili tijela za socijalno osiguranje koji su dužni nadoknaditi štetu oštećenoj osobi u vezi s istom prometnom nesrećom. Izbačeni stavak 3. članka 31. važećeg ZOOP-a treba ostaviti ili dopuniti gore navedeni stavak tekstom iz dosadašnjeg stavka 3. „U slučaju isplate štete tijekom provođenja likvidacijskog postupka, Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu od društva za osiguranje nad kojim se provodi likvidacijski postupak i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova, a ako je nad društvom za osiguranje otvoren stečaj, Hrvatski ured za osiguranje ima pravo na naknadu tih iznosa iz stečajne mase društva za osiguranje.” Predloženim se dodanim tekstom (ili ostavljanjem dosadašnjeg stavka 3.) decidirano omogućuje Hrvatskom uredu za osiguranje regres od društva u likvidaciji, odnosno povrat novčanih sredstava iz stečajne mase. | Prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. |
| 10 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 28. | Čl. 44. st. 1. toč. 12. „Garancijski fond je imovina Hrvatskog ureda za osiguranje namijenjena izvršenju obveza po osnovi šteta nastalih nastala (nastalih) od upotrebe vozila za koje vlasnik vozila nije dužan sklopiti ugovor o osiguranju sukladno članku 22. st. 1. ovog Zakona.“ Odredba je nejasna i u praksi će dovesti to problematičnog tumačenja obveza Hrvatskog ureda za osiguranje / Garancijskog fonda. Prijedlog je da se iz odredbe izostavi dio rečenice „sukladno članku 22. st. 1. ovog Zakona“, jer samo dovodi do nejasnoća u pogledu tumačenja. Garancijski fond treba pokrivati štete isključivo od vozila, dakle štete prouzročene uslijed upotrebe onih električnih romobila koji ne spadaju u kategoriju „osobnih prijevoznih sredstava“. Vlasnici motornih vozila plaćanjem premije osiguranja od AO ne bi trebali “pokrivati” štete koje prouzroče vlasnici električnih romobila, posebno ne onih romobila koje je zakonodavac izuzeo od pojma „vozila“. | Nije prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. U stavku 1. u točku 12. važećeg Zakona prenosi se članak 5. stavak 2. Direktive 2009/103/EZ kojim se propisuje da je Garancijski fond imovina Hrvatskog ureda za osiguranje namijenjena izvršenju obveza po osnovi šteta nastalih od upotrebe vozila za koje vlasnik vozila nije dužan sklopiti ugovor o osiguranju sukladno članku 22. stavku 1. važećeg Zakona. |
| 11 | HRVATSKI URED ZA OSIGURANJE | III. OCJENA I IZVOR SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA, Članak 28. | Članak 28. Izmjene članka 44. stavak 11. koji je glasio “Sredstva koja se isplaćuju iz Garancijskog fonda na temelju stavka 1. točke 8. i točke 9. ovoga članka zbog nastanka razloga za prestanak društva za osiguranje, odnosno stečaja, ograničena su u jednoj kalendarskoj godini na 0,5% od ukupno zaračunate bruto premije obveznih osiguranja u prometu u prethodnoj kalendarskoj godini i isplaćuju se isključivo iz sredstava Garancijskog fonda koja su namijenjena izvršenju obveza iz stavka 1. točke 8. i točke 9. ovoga članka zbog nastanka razloga za prestanak društva za osiguranje, odnosno stečaja.” Sada glasi “Sredstva koja se isplaćuju iz Garancijskog fonda na temelju stavka 1. točke 8. i točke 9.ovoga članka zbog nastanka razloga za prestanak društva za osiguranje odnosno stečaja, isplaćuju se isključivo iz sredstava Garancijskog fonda koja su namijenjena izvršenju obveza iz stavka 1. točke 8. i točke 9. ovoga članka zbog nastanka razloga za prestanak društva za osiguranje odnosno stečaja.“ Predlaže se vraćanje članka 44. stavka 11. u njegov izvorni oblik - godišnje ograničenje izloženosti Ureda matične države članice na 0,5% godišnje zaračunate bruto premije njegovog nacionalnog tržišta osiguranja AO u funkciji zaštite stabilnosti tržišta. | Nije prihvaćen | Zahvaljujemo na komentaru. Predmetno ograničenje protivno je odredbi stavka 8. članka 10.a i 25.a Direktive (EU) 2021/2118 koja propisuje: 8. Ako se naknada štete duguje u skladu sa stavkom 7. drugim podstavkom točkom (a), tijelo iz stavka 1. naknadu štete oštećenoj osobi isplaćuje bez nepotrebne odgode, a u svakom slučaju u roku od tri mjeseca nakon što je oštećena osoba prihvatila obrazloženu ponudu za naknadu štete iz stavka 7. drugog podstavka točke (a). Ministarstvo financija je provelo savjetovanje s Europskom komisijom vezano uz zadržavanje ovoga ograničenja te je zaključak kako se isto treba ukloniti budući da predstavlja nepotrebno ograničenje prava oštećenih osoba na brzu naknadu. |