Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 5. Imajući u vidu različite životne okolnosti u kojima je potrebno efikasno osigurati sigurnost žrtava, predlažemo da se kao zakonski minimum odredi udaljenost od 100 m. U situacijama uhođenja koje može rezultirati teškim posljedicama, propisana minimalna udaljenost nije dovoljna. Podržavamo također argumente koji su dali ostali sudionici e-savjetovanja na temu potrebe propisivanja minimuma od 100 m. Prihvaćen Prihvaćen.
2 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 8. S obzirom na sadržaj predmetne odredbe i procesnu situaciju takvog okrivljenika, za kojeg je već ranije morao postojati viši stupanj vjerojatnosti –osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo, ponovno vraćanje na niži standard „ osnove sumnje „ otvara mogućnost zlouporaba pa Hrvatska odvjetnička komora smatra da se ne radi o prihvatljivom zakonskom rješenju. Prihvaćen Prihvaćen.
3 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 7. Svi suci kaznenog odjela VSRH „Nadležno tijelo“ može biti samo sud. Osim toga, predložena formulacija („će odmah, a najkasnije u roku od 24 sata donijeti rješenje o zamjeni mjere opreza istražnim zatvorom“) propisuje obvezu zamjene mjere opreza istražnim zatvorom, dakle, bez mogućnosti ispitivanja je li uistinu došlo do kršenja mjere opreza. Zato bi tu formulaciju trebalo zamijeniti obvezom suda da donese odluku o tome hoće li se mjera opreza zamijeniti istražnim zatvorom. Prihvaćen Prihvaćen.
4 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 5. Predlažemo da se minimalna udaljenost koju sud može odrediti osuđeniku prilikom izricanja sigurnosne mjere zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja povisi sa 50 metara na minimalno 100 metara. Žrtva s invaliditetom može na 50 metara vidjeti i raspoznati počinitelja te je životno za očekivati da će osjetiti strah, a zbog invaliditeta i nemoć, što počinitelj može zloupotrebljavat i na takav način dalje uznemiravat žrtvu s invaliditetom. Smatramo da bi propisivanje minimalne udaljenosti od 100 metara u većoj mjeri odvratilo počinitelja od žrtve te žrtvi pružilo veći osjećaj sigurnosti. Prihvaćen Prihvaćen.
5 Ivan Zidarević - Europska civilna inicijativa Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 5. Prema poslednjem popisu stanovništva iz 2021. godine dobijen je podatak o srednjoj gustini naseljenosti stanovnika po kilometru kvadratnom - 68,41, sa 128 gradova i 6.757 naselja. Usled jasnih podataka o višedecenijskoj depopulaciji stanovništva izmene u članku 73. stavku 1. bi trebale da idu na zabranu približavanja i uznemiravanja od minimalno 100 metara. Svako drugačije postupanje vodi ka verbalnom zastrašivanju i nema opravdanja glede gustoće stanovništva. Prihvaćen Prihvaćen.
6 ZLATA ĐURĐEVIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 17. Uvođenje tajnosti rezultata svih dokaznih radnji tijekom istraživanja, istrage i optuživanja odnosno kroz cijeli kazneni postupak sve do potvrđivanja optužnice predstavlja neustavno rješenje iz razloga kršenja članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda koja sadrži pravo javnosti da bude informirana o pitanjima od javnog interesa kao i zbog kršenja prava na učinkovitu istragu koja obuhvaća element transparentnosti odnosno konvencijski i ustavni zahtjev za kontrolom istrage i njezinih rezultata. Mora postojati javna kontrola istrage i njenih rezultata radi jačanja odgovornosti tijela nadležnih za istragu, i stvaranja tzv. vanjskog dojma neovisnosti i nepristranosti istrage u cilju jačanja povjerenja javnosti u zakonitost i učinkovitost rada. Ograničavanje čl. 10 EKLJP kroz tajnu istragu može postojati samo kada postoji legitiman razlog, a to su razlozi koji su i sada propisani čl. 231. st. 2. ZKP. U protivnom dolazi do nerazmjernog ograničavanja čl. 10. EKLJP. Posebno je nerazmjerno proširiti tajnost istrage na stadij optuživanja, s obzirom na čl. 6. EKLJP govori o pravu na javno suđenje nakon podizanja optužnice, i da se tada prelazi iz državnoodvjetničkog u sudski postupak. Daljnja nerazmjernost je ograničavati okrivljenika i žrtvu da ukazuju na eventualne nezakonitosti koje čine tijela kaznenog postupka u višegodišnjim istragama i optuživanjima. Prijedlog ne sadrži niti se drugim zakonima niti propisima ne osiguravaju dodatna jamstva kao što bi bila obveza obavještavanja javnosti, odgovaranje na novinarska pitanja usprkos nejavnosti postupka, držanje konferencija za medije. Javnost ima pravo znati ne samo da se vodi kazneni postupak prema visokim državnim dužnosnicima već i razloge zbog kojih se taj postupak vodi i to već u stadiju istrage i optuživanja. To pravo se ukida ovakvim prijelogom. Nije prihvaćen Intencija odnosno cilj propisivanja upozorenja o iznošenju sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka sukladno novom kaznenom djelu „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ u članku 307.a Kaznenog zakona prvenstveno se odnosi na sankcioniranje ponašanja određenih kategorija osoba koje dolaze u kontakt sa spisom predmeta s ciljem da ga učine javno dostupnim. Prvotno se želi ograničiti odnosno zaštititi dostupnost samog sadržaja radnji provedenih u tijekom nejavnog prethodnog kaznenog postupka, a ne javnosti uskratiti pravo na informiranje. Nejavnost prethodnog kaznenog postupka znači da javnost nema pravo biti prisutna radnjama kaznenog postupka te da je uvid javnosti u onome to se događa u kaznenom postupku ograničen na način da javnost nema pristup samom sadržaju provedenih izvida i dokaznim radnjama čije otkrivanje može kompromitirati i samu učinkovitost kaznenog postupka. Ostvarivanje prava javnosti da kroz slobodu medijskog djelovanja i izvještavanja sazna informacije od javnog interesa, posebice kada se radi o osobito teškim kaznenim djelima ili kada se kao okrivljenici pojavljuju javne osobe, a posebno nositelji visokih političkih dužnosti biti će ostvarena putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku čiji su sastanci u tijeku, a kojoj je cilj i zadatak analizirati institute kaznenog postupka kroz sve njegove stadije u svrhu ubrzanja i povećanja učinkovitosti kaznenog postupka razmotriti će potrebu da se intervenira u odredbe Zakona o kaznenom postupku na čiju se eventualnu dvojbenost ukazuje.
7 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 17. Smatramo da se radi o nepotrebnoj izmjeni jer je tajnost izvida propisana čl. 206 f. ZKP-a Nije prihvaćen Intencija odnosno cilj propisivanja upozorenja o iznošenju sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka sukladno novom kaznenom djelu „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ u članku 307.a Kaznenog zakona prvenstveno se odnosi na sankcioniranje ponašanja određenih kategorija osoba koje dolaze u kontakt sa spisom predmeta s ciljem da ga učine javno dostupnim. Prvotno se želi ograničiti odnosno zaštititi dostupnost samog sadržaja radnji provedenih u tijekom nejavnog prethodnog kaznenog postupka, a ne javnosti uskratiti pravo na informiranje. Nejavnost prethodnog kaznenog postupka znači da javnost nema pravo biti prisutna radnjama kaznenog postupka te da je uvid javnosti u onome to se događa u kaznenom postupku ograničen na način da javnost nema pristup samom sadržaju provedenih izvida i dokaznim radnjama čije otkrivanje može kompromitirati i samu učinkovitost kaznenog postupka. Ostvarivanje prava javnosti da kroz slobodu medijskog djelovanja i izvještavanja sazna informacije od javnog interesa, posebice kada se radi o osobito teškim kaznenim djelima ili kada se kao okrivljenici pojavljuju javne osobe, a posebno nositelji visokih političkih dužnosti biti će ostvarena putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku čiji su sastanci u tijeku, a kojoj je cilj i zadatak analizirati institute kaznenog postupka kroz sve njegove stadije u svrhu ubrzanja i povećanja učinkovitosti kaznenog postupka razmotriti će potrebu da se intervenira u odredbe Zakona o kaznenom postupku na čiju se eventualnu dvojbenost ukazuje.
8 Ured pučke pravobraniteljice PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 14. 2. Uz članak 14. Nacrta Zakona Navedenim člankom Nacrta Zakona predlaže se dopuniti članak 183. trenutno važećeg Zakona na način da se iza stavka 6. doda novi stavak 7. koji glasi “osoba kojoj je dopušten uvid u spis tijekom prethodnog postupka upozorit će se da je neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka s ciljem da ih se učini dostupnim javnosti, kazneno djelo”. Imajući na umu potrebu da se propišu upozorenja za neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidnih i dokaznih radnji u okviru prethodnog kaznenog postupka koji završava potvrđivanjem optužnice, odnosno nužnost da se javnost ograniči kako bi se zaštitila presumpcija nedužnosti okrivljenika, nepristrano utvrđivanje činjenica te neovisnost suda, smatramo potrebnim propisati iznimke od navedene odredbe. Naime, budući su spisom obuhvaćeni i iskazi okrivljenika, ali i žrtve, ovakvim ograničenjem proizlazi da okrivljenik ne može strategiju svoje obrane formirati kao ranije, a što uključuje i javno/medijsko izražavanje o onome o čemu je dao iskaz u okviru izvidnih i dokaznih radnji prethodnog postupka. Nametanje (prijetnje) kaznene odgovornosti svim osobama kojima je dopušten uvid u spis, ukoliko otkriju sadržaj pojedinih radnji tijekom nejavnog prethodnog postupka, predstavljala bi ograničenje ne samo okrivljeniku već i žrtvi koja ne bi mogla javno iskazivati o svojoj perspektivi postupanja povodom kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret, budući bi je se moglo i moralo, sukladno predloženim izmjenama ovog zakona te Kaznenog zakona, procesuirati. Navedeno je dvojbeno također uzimajući u obzir da se nejavni prethodni postupak, predloženim izmjenama proteže do trenutka potvrđivanja optužnice, a što ponekad traje iznimno dugo, pa i nekoliko godina, u kojem razdoblju je moguća situacija da inkriminirajući spis dospije u javnost i time našteti presumpciji nevinosti okrivljenika, a da je pritom okrivljenik spriječen javno istupati o svojim saznanjima kako ne bi (dodatno) kazneno-pravno odgovarao. Nadalje, otkrivanje sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka može biti povezano s prijavljivanjem nepravilnosti temeljem Zakona o zaštiti prijavljivanja nepravilnosti (Narodne novine broj 46/22, dalje: ZZPN), koje postupanje je u javnom interesu. Člankom 10. ZZPN-a regulirana je odgovornost prijavitelja nepravilnosti u slučaju prijavljivanja ili javnog razotkrivanja, situacije kada se ne smatra da su prijavitelji nepravilnosti prekršili bilo kakvo ograničenje u vezi s otkrivanjem informacija, kao i situacije kada snose odgovornost. Kako bi se prevenirale dvojbe oko toga uživa li prijavitelj nepravilnosti zaštitu, ukoliko je za potrebe prijave nepravilnosti ili za potrebe javnog razotkrivanja informacije temeljem ZZPN-a otkrio sadržaj izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka, predlažemo navedeno propisati kao iznimku od primjene predložene zakonske odredbe. Time će se otkloniti strah od kaznenog progona osoba koje imaju saznanja o nepravilnostima za čije prijavljivanje ili javno razotkrivanje je potrebno navesti sadržaj izvidnih i dokaznih radnji iz nejavnog prethodnog postupka te će se prevenirati odustajanje od prijavljivanja, kao i eventualno kasnije pogrešno tumačenje primjene predložene kaznene odredbe prilikom eventualno pokrenutog postupka radi ocjene postoji li odgovornost prijavitelja zbog otkrivanja navedenog sadržaja. Stoga smatramo da bi uvažavajući cilj predloženog članka 187. stavka 7. Nacrta zakona trebalo propisati i iznimke u kojima se navedena odredba ne primjenjuje, odnosno navedenu odredbu predloženog stavka 7. predlažemo dopuniti na način da glasi: “osoba kojoj je dopušten uvid u spis tijekom prethodnog postupka upozorit će se da je neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka s ciljem da ih se učini dostupnim javnosti, kazneno djelo, osim u slučajevima kada je navedeno spojivo s interesima žrtve i obrane okrivljenika te kada je riječ o prijavljivanju nepravilnosti temeljem posebnog zakona”. Nije prihvaćen Intencija odnosno cilj propisivanja upozorenja o iznošenju sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka sukladno novom kaznenom djelu „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ u članku 307.a Kaznenog zakona prvenstveno se odnosi na sankcioniranje ponašanja određenih kategorija osoba koje dolaze u kontakt sa spisom predmeta s ciljem da ga učine javno dostupnim. Prvotno se želi ograničiti odnosno zaštititi dostupnost samog sadržaja radnji provedenih u tijekom nejavnog prethodnog kaznenog postupka, a ne javnosti uskratiti pravo na informiranje. Nejavnost prethodnog kaznenog postupka znači da javnost nema pravo biti prisutna radnjama kaznenog postupka te da je uvid javnosti u onome to se događa u kaznenom postupku ograničen na način da javnost nema pristup samom sadržaju provedenih izvida i dokaznim radnjama čije otkrivanje može kompromitirati i samu učinkovitost kaznenog postupka. Ostvarivanje prava javnosti da kroz slobodu medijskog djelovanja i izvještavanja sazna informacije od javnog interesa, posebice kada se radi o osobito teškim kaznenim djelima ili kada se kao okrivljenici pojavljuju javne osobe, a posebno nositelji visokih političkih dužnosti biti će ostvarena putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku čiji su sastanci u tijeku, a kojoj je cilj i zadatak analizirati institute kaznenog postupka kroz sve njegove stadije u svrhu ubrzanja i povećanja učinkovitosti kaznenog postupka razmotriti će potrebu da se intervenira u odredbe Zakona o kaznenom postupku na čiju se eventualnu dvojbenost ukazuje.
9 Ured pučke pravobraniteljice PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITIZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI 1. Uz Posljedice koje će donošenjem zakona proisteći U dijelu Nacrta zakona “Osnovna pitanja koja se trebaju urediti ovim zakonom” predlagatelj se referira na pravo javnosti da kroz slobodu medijskog djelovanja i izvještavanja sazna informacije od javnog interesa, posebice kada je riječ o osobito teškim kaznenim djelima ili kada se kao okrivljenici pojavljuju javne osobe, dužnosnici i političari. Istovremeno se navodi da bi javnost te informacije trebala primati putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. No, pitanje je što kada se procjenjuje da priopćenja nisu dostatna i/ili pravovremena da javnost sazna informacije od javnog interesa, pa dolazi do medijskog djelovanja, koje obuhvaća i djelovanje koje se može smatrati istraživačkim radom u javnom interesu, u okviru kojeg novinar može pribaviti saznanja o sadržaju spisa u fazi nejavnog prethodnog postupka. Pritom je, s jedne strane, razumno vjerovati da novinari najčešće takve informacije pribavljaju posredstvom osoba koje imaju ovlaštenje pristupa spisu, a to su pravosudni i policijski dužnosnici, državni službenici u pravosudnim tijelima, policijski službenici, vještaci, prevoditelji, tumači, okrivljenici, odvjetnici, odvjetnički vježbenici, dok je s druge strane očekivano da će na taj način pribavljene informacije i objaviti, procjenjujući da je isto u interesu obavještavanja javnosti. Kako novinar, sukladno čl. 30. st. 1. Zakona o medijima, nije dužan otkriti izvor objavljene informacije ili informacije koju namjerava objaviti, postavlja se pitanje balansiranja cilja koji se ovim izmjenama želi postići naspram ustavnopravnog jamstva slobode medije te prava građana da primaju informacije. Stoga, iako cijenimo okolnost da svako tzv. 'curenje informacija' te objava istih nije u javnom interesu, smatramo da novinarsko izvještavanje u ovoj fazi postupka može djelovati u javnom interesu, osobito u kontekstu postojeće percepcije javnosti o neovisnosti pravosudnih tijela te stremljenju nultoj toleranciji na korupciju. Pri tome su upravo mediji ti kojima se pojedinci često obraćaju radi ukazivanja na koruptivna postupanja, smatrajući ih adekvatnim instrumentom za istupanje u javnom interesu. Stoga ukazujemo da se, s obzirom na sve navedeno, može očekivati da će se uvođenjem ovog kaznenog djela stvoriti dojam smanjivanja postojećih medijskih sloboda te isto može i negativno utjecati na percepciju javnosti u pogledu uviđanja važnosti učinkovite borbe protiv korupcije. Napokon, ukoliko se ustraje na izmjenama, smatramo da bi bilo potrebno propisati određene iznimke u odnosu na predloženo. Nije prihvaćen Intencija odnosno cilj propisivanja upozorenja o iznošenju sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka sukladno novom kaznenom djelu „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ u članku 307.a Kaznenog zakona prvenstveno se odnosi na sankcioniranje ponašanja određenih kategorija osoba koje dolaze u kontakt sa spisom predmeta s ciljem da ga učine javno dostupnim. Prvotno se želi ograničiti odnosno zaštititi dostupnost samog sadržaja radnji provedenih u tijekom nejavnog prethodnog kaznenog postupka, a ne javnosti uskratiti pravo na informiranje. Nejavnost prethodnog kaznenog postupka znači da javnost nema pravo biti prisutna radnjama kaznenog postupka te da je uvid javnosti u onome to se događa u kaznenom postupku ograničen na način da javnost nema pristup samom sadržaju provedenih izvida i dokaznim radnjama čije otkrivanje može kompromitirati i samu učinkovitost kaznenog postupka. Ostvarivanje prava javnosti da kroz slobodu medijskog djelovanja i izvještavanja sazna informacije od javnog interesa, posebice kada se radi o osobito teškim kaznenim djelima ili kada se kao okrivljenici pojavljuju javne osobe, a posebno nositelji visokih političkih dužnosti biti će ostvarena putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku čiji su sastanci u tijeku, a kojoj je cilj i zadatak analizirati institute kaznenog postupka kroz sve njegove stadije u svrhu ubrzanja i povećanja učinkovitosti kaznenog postupka razmotriti će potrebu da se intervenira u odredbe Zakona o kaznenom postupku na čiju se eventualnu dvojbenost ukazuje.
10 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 13. Anonimizacija podataka o žrtvi nije dovoljna i nije je dovoljno ograničiti se samo na optužnice. Na e-oglasnoj ploči objavljuju se rješenja o provođenju istrage, rješenja o mjerama opreza i presude itd... AŽKZ je komunicirala ovaj problem prema Ministarstvu jer se u savjetovalište javile izrazito uznemirene žrtve koja su sebe prepoznale u pisanju medija koji je prenio kompletan sadržaj optužnice, a pri tome je anonimizirao žrtvu. Prva žena javila se jer je novinarka nakon uvida u e-oglasnu ploču, objavila članak u visokotiražnom dnevnom listu. Pri tome je anonimizirala žrtvu , ali je detaljno objavljen njezin iskaz i podaci o njezinom životu i to na način da se u članku prepoznala sama žrtva, a prepoznali su je i njezini kolege i prijatelji. Daljnjim istraživanjem ove problematike, dobili smo uvide u više e-oglasnih ploča različitih sudova, te smo utvrdili da su doista na e-pločama dostupna rješenja o mjerama opreza, presude, optužnice i druge sudske odluke u predmetima rodno uvjetovanog nasilja i to na način da nije anonimizirano ime žrtve, nego eventualno ime djece. Uz ovu okolnost, vidljive su i adrese žrtava, kao i njihovi OIB-i. Štoviše , s obzirom da su odluke u cijelosti dostupne, dakle i obrazloženje odluke, vidljive su i sve okolnosti počinjenja kaznenog djela i drugi privatni i intimni detalji koji proizlaze iz iskaza žrtava čak i u postupcima u kojima je isključena javnost. Dakle, načinom na koji funkcionira e-oglasna ploča sudova teško se krše prava žrtava rodno uvjetovanog nasilja što predstavlja strukturalno nasilje, daljnju povredu njihova integriteta i dostojanstva, te ujedno pridonosi njihovoj retraumatizaciji, . Ne treba posebno niti isticati da se na opisani način krši Opća Uredba o zaštiti podataka jer se osobni podaci stranaka koriste i čine dostupnim na način na koji oni nisu dali privolu. Ujedno se krši i Direktiva o minimalnim standardima za žrtve kaznenih djela 2012/29/EU. Predlažemo pronalaženje rješenja koje štiti pravo žrtava na privatnost i zaštitu njihovih osobnih podataka, te na poštivanje njihovog dostojanstva. Pri tome se ističem da nije dovoljno samo sakriti osobna imena, oib-e i adrese stranaka, već je potrebno onemogućiti opći javni uvid u detalje koji spadaju u sferu intimnog života. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je osiguravanje ravnoteža između zaštite prava žrtve na privatnost i zaštitu osobnih podataka, ali i svrhe samog oglašavanja akata na oglasnoj ploči, a to je omogućavanje primatelju da se upozna sa sadržajem pismena. Predmetno se ujedno uređuje i podzakonskim aktima, a to su Odluka o načinu korištenja informatičkih sustava u sudovima, KLASA: 011-01/15-01/8, URBROJ:514-03-02-15-01 od 23. siječnja 2015. koje je donijelo Ministarstvo pravosuđa te Uputama o načinu anonimizacije sudskih odluka broj: Su-748-IV/03-3 donesene od Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. prosinca 2003.
11 Autonomna ženska kuća Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 11. U odnosu na čl. 125.a. st.1. ZKP ustrajemo u protivljenju i nadalje predlažemo da se trebaju brisati riječi „osim ako bi time okrivljenik bio doveden u opasnost.“ Smatramo da citirani dio rečenice nije prikladan za nacionalni propis jer ovakvom formulacijom oštećenike ostavljamo nezaštićenima - što nije dobro zakonsko rješenje. Sudovi u odnosu na prava okrivljenika imaju razvijeniju svjesnost o obvezi poštivanja tih prava i procjeni rizika i nema sumnje da će primijeniti Direktivu. No, zbog patrijaharnih obrazaca razmišljanja , sudovi nemaju razvijenu svjesnost o potrebi zaštite žrtava, i upravo zbog toga se mijenja pravni okvir. Uvođenje spornog dijela rečenice upravo pokazuje da smo kao država spremni raditi nepotrebne i potencijalno opasne kompromise u borbi potiv nasilja prema ženama. Nije prihvaćen Zakon o kaznenom postupku propisuje kao jedno od temeljnih načela kaznenog postupka da žrtva i oštećenik u kaznenom postupku imaju prava u skladu sa Zakonom, s posebnim naglaskom na to da tijela kaznenog progona moraju postupati s posebnim obzirom prema žrtvi kaznenog djela, posebice ih upoznavati s njihovim pravima u postupku sukladno Zakonu i pri poduzimanju radnji na primjeren način skrbiti o njihovim pravima. Zakon o kaznenom postupku ( 43. i 44.) propisuje katalog prava koja tijekom kaznenog postupka pripadaju žrtvama kaznenih djela, tako uz tzv. opća prava koja pripadaju svakoj žrtvi svih kaznenih djela, klasificirana su i prava koja može ostvariti žrtva pojedinih kaznenih djela, a koja su posljedica osjetljivosti i specifičnosti položaja žrtve pojedinih kaznenih djela čime se ostvaruje sveobuhvatna zaštita žrtve kaznenog djela. Daljnje se ističe kako je navedeni članak rezultat transponiranja Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP (dalje u tekstu: Direktiva) u nacionalno zakonodavstvo, konkretno članak 6. stavak 6. Direktive.
12 Centar za žene žrtve rata -ROSA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 4. Predlažemo zakonsko rješenje prema kojem je moguće izreći "samostalne " mjere opeza u slučaju da je to potrebno radi zaštite žrtve i otklanjanja straha koji žrtva osjeća. Predlažemo da žrtva ima zakonsku mogućnost predlaganja mjera opeza i propisanu obvezu pravosudnih tijela da žrtvi odgovore na njezin prijedlog. U odnosu na mjere opreza , čl. 98.t.8. ZKP, predviđena je mogućnost izjavljivanja žalbe od strane žrtve, a u odnosu na čl. 134. kojim se spominje istražni zatvor, navedeno je da će žalbu koju podnese žrtva „ sud uzeti u obzir“. Predlažemo usklađenje na način da se propiše ovlast podnošenja žalbe u odnosu na istražni zatvor kao i u odnosu na mjere opreza. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je maksimalno uključivanje žrtve prilikom donošenja odluke o mjeri opreza na način da sva očitovanja koja bi pristigla od strane žrtve sudu budu uzeta u obzir kao dodatan kontrolni mehanizam prilikom donošenja odluke o mjeri opreza.
13 Centar za žene žrtve rata -ROSA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Centar za žene žrtve rata ROSA smatra da je opseg izmjena usmjeren na zažtitu prava žrtava nedovovoljno sveobuhvatan. Smatramo da je izmjenama i dopunama trebao biti obuhvaćen i čl. 415. st. 1., čl. 154. i 155. ZKP – imovinskopravni zahtjev Predlažemo doraditi odredbe ZKP koje se odnose na imovinsko pravni zahtjev radi naknade nematerijalne štete oštećenica/žrtava na način da su suci dužni meritorno odlučiti o zahtjevu ako se radi o „nasilnim“ kaznenim djelima, a prethodno je proveden dokazni postupak koji daje dovoljno elemenata za odluku. Kazneni sudovi odbijaju razmatrati imovinskopravne zahtjeve žrtava nasilnih kaznenih djela i upućuju oštećenice da naknadu neimovinske štete ostvaruju u građanskoj parnici. Zbog toga je aktualno u tijeku više postupaka za žrtve silovanja, trgovanja ljudima, obiteljskog nasilja. Imajući uvide u više postupaka smatram da kazneni sudovi dosadašnjom praksom ne poštuju Direktivu 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012.g. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, a kojom je u točki 46. preambule propisano: „Čimbenike poput prirode i težine kaznenog djela, proizašlog stupnja traume, ponovljene povrede tjelesne, spolne ili psihičke nepovredivosti žrtve, neravnoteže odnosa moći i dobi, zrelosti ili intelektualne sposobnosti žrtve, a koji bi mogli ograničiti ili umanjiti sposobnost žrtve za izbor utemeljen na informacijama ili bi mogle ugroziti pozitivni ishod za žrtvu, trebalo bi uzeti u obzir prilikom upućivanja predmeta službama za popravljanje štete te prilikom provođenja postupka popravljanja štete.” Kazneni sudovi redovito propuštaju izvršiti procjenu navedenih čimbenika koje se uglavnom svode na okolnost da se radi o oštećenicama koje su visokotraumatizirane zbog proživljenog nasilja, često diskriminirane, često socijalno ugrožene, a što sud ne dovodi u vezu sa faktičnom mogućnošću da oštećenica u svojstvu tužiteljice pokrene građansku parnicu radi naknade štete počinjene kaznenim djelima. Iskustvo pokazuje da je nerazumno očekivati da oštećenica pokrene građanski parnični postupak i u njemu aktivno sudjeluje kao tužiteljica, jer se radi o žrtvama koje ne mogu iznijeti dodatni postupak , a izlažu se i ponovljenom proživljavanju trauma i novim troškovima postupka. Dosadašnje odluke kaznenih sudova kojima se žrtve s imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti upućuju u parnicu, iako je nedvojbeno tijekom postupka utvrđeno da je okrivljenik kriv za kaznena djela ( silovanja, trgovanja ljudima , teških tjelesnih ozljeda , nasilja u obitelji i slično) kao što je nedvojbeno tijekom postupka utvrđeno da je žrtva pretrpjela tešku povredu prava osobnosti, povrjeđuju zajamčena ljudska prava. Nacionalni zakoni : čl. 415. st. 1., čl. 154. i 155. ZKP/08., te propisi EU : članak 16. Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, propisuju mogućnost da kazneni sudovi donesu odluku i o imovinskopravnom zahtjevu, i tu mogućnost, suprotno dosadašnjoj praksi , ne ograničavaju isključivo na imovinsku štetu. Članak 16. Pravo na odluku o naknadi štete od strane počinitelja u okviru kaznenog postupka 1.) Države članice osiguravaju da žrtve u okviru kaznenog postupka imaju pravo na odluku o naknadi štete od strane počinitelja, u razumnom roku, osim ako je nacionalnim pravom predviđeno da se takva odluka mora donijeti u drugom pravnom postupku. 2.) Države članice promiču mjere kojima se počinitelje potiče na pružanje odgovarajuće naknade štete žrtvama. Kada Direktiva o minimalnim standardima 2012/29/EU propisuje člankom 16. dosudu imovinskopravnog zahtjeva žrtvama u kaznenom postupku , ona u tu obvezu inkorporira sve važne dosadašnje konvencijske i druge standarde, koje bi nacionalni sudovi trebali provoditi – stoga nema razumnog razloga zašto se žrtvi ne dosuđuje naknada s osnova povrede prava osobnosti. Predlažemo stoga jasniju formulaciju obveze meritornog odlučivanja. Nije prihvaćen Zakon o kaznenom postupku (članak 153.)propisuje da će se imovinskopravni zahtjev raspraviti u kaznenom postupku samo ako se time ne bi znatno odugovlačio taj postupak, a nastavno Zakon predviđa i mogućnost upućivanja oštećenika u parnicu. Opseg i način primjene navedene pozitivnopravne regulative, primjenjivati će se u posebnosti svakog pojedinog slučaja u kaznenom postupku obzirom je isti u odnosu na građanski postupak u potpunosti drugačije uređen što bi, između ostalog, značilo da nije moguće u okviru Zakona o kaznenom postupku propisati obvezu za sud da uvijek i u svakom slučaju, obligatorno dosudi odnosno riješi pitanje imovinskopravnog zahtjeva u cijelosti ili djelomično kako se predlaže jer bi se time moglo dovesti do odugovlačenja postupka i same njegove učinkovitosti čime bi se u potpunosti narušila kako temeljna načela kaznenog postupka tako i njegov cilj.
14 HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 12. Odredbom članka 12. Nacrta prijedloga ZID ZKP predviđena je dopuna članka 134. stavka 1. ZKP-a na način da se propisuje da će sud prilikom donošenja odluke uzeti u obzir žalbu žrtve protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida istražni zatvor, ako je takva žalba podnesena. Hrvatska odvjetnička komora smatra da je, ukoliko je intencija zakonodavca da se i žrtvi omogući podnošenje žalbe protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida istražni zatvor, potrebno propisati da je žrtva, uz okrivljenika, njegovog branitelja i državnog odvjetnika, ovlaštena podnijeti takvu žalbu. Naime, žalba protiv sudske odluke mora biti podnesena od ovlaštene osobe i o takvoj žalbi sud donosi meritornu odluku, a ne uzima ju u obzir. Prijedlogom dopune članka 134. stavka 1. ZKP-a ostaje neodređeno je li žrtva ovlaštena osoba za podnošenje žalbe, a osobito je nejasno što znači da će ju sud uzeti u obzir prilikom donošenja odluke. Stoga Hrvatska odvjetnička komora smatra da bi predložena dopuna članka 134. stavka 1. ZKP-a zbog svoje nedorečenosti mogla dovesti do nejasnoća u praksi i različitog postupanja sudova. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je maksimalno uključivanje žrtve prilikom donošenja odluke o mjeri opreza na način da sva očitovanja koja bi pristigla od strane žrtve sudu budu uzeta u obzir kao dodatan kontrolni mehanizam prilikom donošenja odluke o mjeri opreza.
15 Kristijan Grđan PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 12. Ovdje ima smisla jedino žrtvu dodati u popis osoba ovlaštenih za podnošenje žalbe. Predložena rečenica je zbunjujuća. Rečenica bi bila primjenjiva samo ako jedan ili više ovlaštenika podnese žalbu (okrivljenik, njegov branitelj i državni odvjetnik) pa i žrtva tada podnese svoju žalbu, pri čemu bi odlučujući o žalbi sada navedenih ovlaštenika sud uzeo u obzir i žalbu žrtve. Ali ako žrtva sama podnese žalbu, sud istu mora odbiti ukoliko žalba nije podnesena od najmanje jednog ovlaštenika, jer žrtvi očito nije dana ovlast podnošenja žalbe. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je maksimalno uključivanje žrtve prilikom donošenja odluke o mjeri opreza na način da sva očitovanja koja bi pristigla od strane žrtve sudu budu uzeta u obzir kao dodatan kontrolni mehanizam prilikom donošenja odluke o mjeri opreza.
16 B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITIZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI Udruga B.a.B.e., ovim putem iznosi dodatne prijedloge koji su bili izneseni tijekom rada radne skupine, ali nisu uvršteni u izmjene i dopune zakonskog teksta, a smatramo da bi bilo svrsishodno uvrstiti ih u tekst Zakona: Čl. 99. U odnosu na mjeru opreza zabrane uznemiravanja ili uhođenja žrtve ili druge osobe, smatramo kako bi u praksi trebalo izbjegavati slučajeve izricanja mjere opreza zabrane uznemiravanja, bez prateće mjere zabrane uhođenja i zabrane približavanja, budući se mjera zabrane uznemiravanja različito tumači te je slijedom toga njezina učinkovitost upitna dok isto tako postoje teškoće pri utvrđivanju kršenja takve mjere. Također, smatramo da mjera udaljenja iz doma treba biti obligatorna u slučajevima kada počinitelj i žrtva stanuju u istom kućanstvu, osim ukoliko se žrtva izjasni da takvu mjeru ne želi. Nije prihvaćen Sud je nepristrano i neovisno tijelo stoga je nužno sudcima ostaviti dispozitivnost pri odlučivanju o mjerama opreza u svakom pojedinom slučaju nakon što su prethodno uzete u obzir sve relevantne okolnosti. Predmetno je potrebno regulirati kroz edukacije i usavršavanje djelatnika suda. Prvenstveno, ističe se kako je priroda mjera opreza takva da one ne mogu biti obligatorne. Mjere opreza određuje nadležno tijelo sukladno okolnostima svakog pojedinog slučaja te u skladu s tim donosi dispozitivnu odluku o predmetnom. Naglašava se kako se člankom 5. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku kojim se mijenja članak 98., kojim se uređuju mjere opreza, znatno ojačava procesnopravni položaj žrtve u odnosu na dosadašnju regulativu.
17 B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 12. Smatramo kako nije u potpunosti jasno što znači da će sud žalbu žrtve uzeti u obzir prilikom donošenja odluke te u tom smislu treba jasno navesti da žrtva ima pravo na žalbu te da je sud dužan o toj žalbi meritorno odlučiti kao u čl. 98. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je maksimalno uključivanje žrtve prilikom donošenja odluke o mjeri opreza na način da sva očitovanja koja bi pristigla od strane žrtve sudu budu uzeta u obzir kao dodatan kontrolni mehanizam prilikom donošenja odluke o mjeri opreza.
18 B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 4. Smatramo da se žrtvi izrijekom treba omogućiti, odnosno, dati legitimaciju za podnošenje prijedloga za određivanje mjera opreza. Nije prihvaćen Prvenstveno, ističe se kako je priroda mjera opreza takva da one ne mogu biti obligatorne. Mjere opreza određuje nadležno tijelo sukladno okolnostima svakog pojedinog slučaja te u skladu s tim donosi dispozitivnu odluku o predmetnom. Naglašava se kako se člankom 5. Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku kojim se mijenja članak 98., kojim se uređuju mjere opreza, znatno ojačava procesnopravni položaj žrtve u odnosu na dosadašnju regulativu.
19 B.a.B.e. Budi aktivna. Budi emancipiran PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 1. Smatramo da žrtvama rodno uvjetovanog nasilja treba omogućiti pravo na punomoćnika na teret proračunskih sredstava, odnosno, da žrtve rodno utemeljenog nasilja treba uključiti u kategoriju žrtava koje automatski s obzirom na svoj položaj imaju pravo na posebne mjere zaštite. Također, smatramo da je žrtvama izrijekom potrebno omogućiti pravo na žalbu protiv presude, kao i pravo na predlaganje mjera opreza i pravo žalbe protiv rješenja o mjerama opreza, uključujući i rješenja o ukidanju istražnog zatvora. Nije prihvaćen Člankom 43.a ZKP-a je propisano da prije ispitivanja žrtve, tijelo koje provodi ispitivanje će provesti pojedinačnu procjenu žrtve, stavkom 3. istog članka je određeno da pojedinačna procjena žrtve na osobit način uključuje, između ostalih i žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Nadalje, člankom 44. ZKP-a je određeno da žrtva u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite temeljem pojedinačne procjene žrtve ima, između ostalog, pravo prije ispitivanja razgovarati da savjetnikom, na teret proračunskih sredstava. U dijelu pitanja koje se odnosi na omogućavanje prava na žalbu protiv presude, kao i pravo na predlaganje mjera opreza i pravo žalbe protiv rješenja o mjerama opreza, uključujući i rješenja o ukidanju istražnog zatvora ističe se kako pravo na žalbu u kaznenom postupku imaju samo zakonom određeni subjekti. Postojanje ovlaštenikom prava na žalbu ovisi o postupovnom položaju subjekta i neposrednom interesu koji taj subjekt ostvaruje u kaznenom postupku.
20 SOS Rijeka - centar za nenasilje i ljudska prava PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 4. Sukladno preporukama GREVIO odbora, smatramo nužnim u nacionalno kazneno zakonodavstvo unijeti hitne naloge za udaljavanje iz čl. 52. Konvencije. Prilikom analize primjene čl. 52. Konvencije, GREVIO odbor je u Osnovnom evaluacijskom izvješću za RH dao iznimno važne smjernice o tome koji uvjeti moraju biti ispunjeni da se (neka) mjera mogla smatrati hitnim nalogom za udaljavanje. Tako GREVIO ističe da privremeni nalozi za udaljavanje moraju uključivati ovlaštenje (određenog) tijela da udalji počinitelja nasilja iz njegova doma na licu mjesta (paragraf 281. Izvješća). Takav nalog mora, dakle (sukladno paragrafu 273. Izvješća) omogućiti da se počinitelju može naložiti da: -bez odgode -na dovoljno dugo vremena -napusti mjesto stanovanja žrtve i -ne kontaktira žrtvu ni -njezinu djecu. GREVIO zamjećuje da takve mjere (iako uz određene nedostatke, koje bi također trebalo otkloniti kroz izmjene Prekršajnog zakona) trenutno postoje (samo) u prekršajnom zakonodavstvu, odnosno u čl. 130. Prekršajnog zakona, a koji članak omogućuje policiji da nalogom izdanim na licu mjesta na određeno vrijeme odredi određenu mjeru opreza prema okrivljeniku. Slijedom navedenog, smatramo jasnim da mjere opreza koje (sada) postoje u ZKP-u ne ispunjavaju uvjete da bi se mogle smatrati hitnim nalozima za udaljavanje (jer su vezane uz stroge pretpostavke za određivanje istražnog zatvora i jer se ne izdaju na licu mjesta), kao što te uvjete ne zadovoljava ni mjera uhićenja (koja je prekratkog trajanja). Stoga smatramo nužnim u ovaj ili zaseban članak unijeti, po uzoru na članak 130. Prekršajnog zakona (a uzimajući u obzir i nedostatke koje je GREVIO iznio u vezi tog rješenja), mogućnost izricanja hitnih naloga za udaljavanje od strane policije (kao jedinog tijela koje intervenira odmah i na licu mjesta). Nije prihvaćen Hitni nalozi za udaljavanje dostupni su u hrvatskom kaznenopravnom sustavu kroz mjere opreza ( članak 98. i 98.a) propisane Zakonom o kaznenom postupku. Naime, mjere opreza se kao institut određuju kada postoje osnove zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor ili je taj zatvor već određen, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, kao blažom mjerom, pri čemu će se okrivljenik upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom. U slučaju kada postoje okolnosti radi određivanja istražnog zatvora sukladno Zakonu o kaznenom postupku, a istekli su rokovi trajanja istražnog zatvora, sud može rješenjem odrediti mjere opreza i kao samostalne mjere opreza te će pritom sud okrivljenika upozoriti da je nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza kazneno djelo. Bitno je za naglasiti da mjere opreza mogu biti naložene prije, dakle u prethodnom postupku, kao i tijekom kaznenog postupka pa sve do donošenja sudske odluke. Svaka dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, tijelo koje je odredilo mjeru opreza ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Stoga se ovakve privremene mjere, koje su vremenski ograničene i primjenjivane odnosno na konkretan slučaj, sa mogućnošću produljenja i uz dugoročnu zaštitu prije početka i kroz cijeli kazneni postupak sve do donošenja oduke, smatraju hitnim nalozima za udaljavanje.
21 CESI - Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 4. Uz podršku izmjenama ovog članka koje imaju za cilj poboljšati primjenu mjera opreza u slučajevima nasilja nad ženama i u obitelji, skrećemo pažnju na činjenicu da se ovim ili posebni člankom zakona trebaju normirati hitni nalozi za udaljavanje iz čl. 52. Istanbulske konvencije. Naime, tim člankom traži se da nadležna tijela u situacijama neposredne opasnosti, imaju ovlast narediti počinitelju nasilja u obitelji da napusti mjesto stanovanja žrtve ili osobe izložene riziku, na dovoljno dugo vremensko razdoblje te zabraniti počinitelju ulazak u mjesto stanovanja ili uspostavljanje kontakta sa žrtvom ili osobom izloženom riziku. Prema odgovoru Vlade na Osnovno evaluacijsko izvješće GREVIO odbora proizlazi da se hitnim nalogom za udaljavanje smatraju upravo mjere opreza iz ovog članaka Zakona. No, mišljenja smo da čl. 98. Zakona ispunjava obveze propisane čl. 53. Konvencije koja govori o nalozima za zabranu pristupa ili zaštitu, dok hitni nalozi za udaljavanje iz čl. 52. Konvencije u svojoj biti predstavljaju drugačiji tip zaštite koji nije propisan u kaznenopravnom sustavu, ali postoji (što i sama Vlada prepoznaje u odgovoru na GREVIO izvješće) u čl. 130. Prekršajnog zakona. GREVIO odbor u tom smislu pojašnjava značenje čl. 52. i predmetnih mjera na način da navodi kako se radi o mjerama koje se trebaju izreći odmah i bez odgode u slučajevima neposredne opasnosti te omogućiti nadležnom tijelu (policiji) da na licu mjesta izricanjem mjere izmakne počinitelja iz njegovog doma i/ili zabrani kontakt sa žrtvom. S obzirom na to da mjere opreza iz čl. 98. ne mogu biti izrečene odmah i na licu mjesta po prijavi i da je njihovo izricanje vezano uz postojanje razloga za određivanje istražnog zatvora, kao i da jedina ovlast koju policija ima na licu mjesta jest uhititi počinitelja te ako nema preduvjeta za uhićenje, a postoji vjerojatnost da se radilo o nasilju, nije moguće odrediti mjere udaljavanja počinitelja, zaključujemo kako nisu ispunjeni uvjeti koje navodi čl. 52. Konvencije i GREVIO odbor u smislu zaštite svih žrtava nasilja nad ženama i u obitelji te da u ovom ili drugom članku treba propisati odredbu analognu čl. 130. Prekršajnog zakona. Nadalje, mišljenja smo kako je također nužno, u ovom ili novom članku, propisati „samostalne mjere opreza“, odnosno omogućiti izricanje mjera opreza bez obzira tj. i kada ne postoje okolnosti zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor, a radi pojednostavljenja provođenja odredbi Zakona u praksi i bolje zaštite žrtava nasilja. Nije prihvaćen Hitni nalozi za udaljavanje dostupni su u hrvatskom kaznenopravnom sustavu kroz mjere opreza ( članak 98. i 98.a) propisane Zakonom o kaznenom postupku. Naime, mjere opreza se kao institut određuju kada postoje osnove zbog kojih je moguće odrediti istražni zatvor ili je taj zatvor već određen, ako se ista svrha može ostvariti mjerom opreza, kao blažom mjerom, pri čemu će se okrivljenik upozoriti da će se u slučaju nepridržavanja izrečene mjere, ona zamijeniti istražnim zatvorom. U slučaju kada postoje okolnosti radi određivanja istražnog zatvora sukladno Zakonu o kaznenom postupku, a istekli su rokovi trajanja istražnog zatvora, sud može rješenjem odrediti mjere opreza i kao samostalne mjere opreza te će pritom sud okrivljenika upozoriti da je nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza kazneno djelo. Bitno je za naglasiti da mjere opreza mogu biti naložene prije, dakle u prethodnom postupku, kao i tijekom kaznenog postupka pa sve do donošenja sudske odluke. Svaka dva mjeseca, računajući od dana pravomoćnosti prethodnog rješenja o mjeri opreza, tijelo koje je odredilo mjeru opreza ispitat će po službenoj dužnosti postoji li još potreba za mjerom opreza te je rješenjem produljiti ili ukinuti ako više nije potrebna. Stoga se ovakve privremene mjere, koje su vremenski ograničene i primjenjivane odnosno na konkretan slučaj, sa mogućnošću produljenja i uz dugoročnu zaštitu prije početka i kroz cijeli kazneni postupak sve do donošenja oduke, smatraju hitnim nalozima za udaljavanje.
22 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 20. Predlažemo da se u čl. 292. izmijene stavak 1. i 2. na način da isti glase: (1)Ispitivanje djeteta kao svjedoka provodi sudac istrage. Ispitivanje će se provesti bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi putem audio-video uređaja kojima rukuje stručni pomoćnik. Ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a osim kad to nije protivno interesima postupka ili djeteta, ispitivanju prisustvuje roditelj ili skrbnik. Stranke mogu postavljati pitanja djetetu – svjedoku prema odobrenju suca istrage putem stručne osobe. Ispitivanje će se snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Dijete se može samo iznimno ponovno ispitati, uz posebno obrazloženje razloga za ponovno ispitivanje i to na isti način. (2)Pri ispitivanju djeteta osobito ako je oštećeno kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje djeteta. Dijete i njegov zakonski zastupnik odnosno opunomoćeniku djeteta će se prije provođenja ispitivanja upoznati s mogućnošću da traži posebnu zaštitu podataka iz čl. 288.st.2. ovog Zakona. Ujedno predlažemo dodati novi stavak koji bi glasio: „Sudac je dužan poduzeti mjere radi izbjegavanja kontakta djeteta s počiniteljem kaznenog djela prije, tijekom i nakon davanja djetetova iskaza.“ Obrazloženje: Smatramo da je članak 292. Zakona o kaznenom postupku potrebno izmijeniti na način da se poseban način ispitivanja djeteta svjedoka obavezno provodi u odnosu na svu djecu svjedoke. Naime, Zakon o kaznenom postupku radi razliku kod ispitivanja djeteta u odnosu na djecu do 14 godina i djecu stariju od 14 godina, na način da se ispitivanje djeteta koje nije navršilo 14 godina obavezno provodi putem audio video uređaja. Prema okolnostima, vodeći računa o zaštiti djeteta, ispitivanje djeteta starijeg od 14 godina može se provesti putem audio-video linka. Ističemo da je većini svjedoka odlazak na sud i svjedočenje stresan događaj, posebice za žrtvu koja ponovo proživljava traumatične događaje. Kad se radi o djeci, odlazak na sud posebno je stresan, neugodan te izaziva strah, neovisno o djetetovoj dobi. Ispitivanje djeteta u posebnoj prostoriji, uz pomoć stručne osobe i uz prisustvo osobe od povjerenja te bez prisutnosti suca i stranaka ne bi trebala biti privilegija djece koja nisu navršila 14 godina već bi se trebala odnositi na svu djecu do 18 godina kako to uređuje Konvencija o pravima djeteta i Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci te Direktiva 2012/29/ EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela. Slijedom toga predlažemo u članku 292. stavku 1. brisanje riječi “koje nije navršilo četrnaest godina“. Također predlažemo izmjenu st.2. kako bi se radi zaštite djetetove sigurnosti omogućilo pravo djetetu, odnosno njegovim zakonskim zastupnicima ili opunomoćeniku, da kad se dijete osjeća ugroženo ili strahuje za svoju sigurnost zahtijeva zaštitu identiteta i mjesta stanovanja djeteta neovisno o prijedlogu državnog odvjetništva. Mišljenja smo kako je potrebno propisati obvezu suca da poduzme mjere radi zaštite djeteta od sekundarne viktimizacije sukladno čl. 22. t.4. i čl. 23. i 24. Direktive2012/29/ EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela (Direktiva), osobito vezano uz izbjegavanje kontakta djeteta s počiniteljem kaznenog djela do kojeg nerijetko dolazi ispred sudnice. Podsjećamo da se prema Direktivi u kaznenom postupku treba ustrajati na pristupu prilagođenom djetetu u kojem najbolji interesi djeteta žrtve moraju biti na prvome mjestu tijekom cijelog kaznenog postupka. Nije prihvaćen Dijete kao žrtva kaznenog djela ima uz opća prava koja pripadaju svakoj žrtvi kaznenog djela ujedno i dodatna prava zajamčena Zakonom. Tijela kaznenog progona imaju posebnu obvezu i dužnost prema svakom djetetu kao žrtvi kaznenog djela postupati posebno obzirno, imajući a umu dob, ličnost i druge okolnosti kako bi se izbjegle štetne posljedice za odgoj i razvoj djeteta. Pri postupanju prema djetetu žrtvi nadležna tijela prvenstveno će se rukovoditi najboljim interesom djeteta ( članak 44. Zakona). Značajnu ulogu u tome ujedno ima i pojedinačna procjena žrtve ( članak 43. a)koja uključuje utvrđivanje postoji li potreba za primjenom posebnih mjera zaštite u odnosu na žrtve osobito, između ostalih, u odnosu na žrtve rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u bliskim odnosima te ako postoji, koje posebne mjere zaštite bi se trebale primijeniti. To se ogleda kroz poseban način ispitivanja žrtve, uporabe komunikacijskih tehnologija radi izbjegavanja vizualnog kontakta s počiniteljem i druge mjere propisane zakonom. Najbitnije je u tom dijelu istaknuti kako se u slučaju kada je žrtva kaznenog djela dijete predmnijeva potreba za takvim mjerama s obzirom na njihovu ranjivost čime je osigurana potpuna zaštita djeteta žrtve kaznenog djela kroz individualan pristup u svim stadijima kaznenog postupka.
23 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 4. Predlažemo da se u čl. 98. st. 1. doda nova točka 12. koja bi glasila: 12. zabrana obavljanja djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom Predlažemo da se u predloženom novom st.3. predvidi i obveza da se u obzir uzme i očitovanje djeteta žrtve nasilja odnosno njegovog zakonskog zastupnika ili opunomoćenika na okolnost postojanja opasnosti za njegovu osobnu sigurnost ili sigurnost članova djetetove obitelji i bliskih osoba te o prijedlogu za primjenu mjera opreza. Također predlažemo da se u st. 8. ovlasti i dijete odnosno djetetov zakonski zastupnik ili opunomoćenik, na podnošenje žalbe protiv rješenja o mjeri opreza. Obrazloženje Ured pravobraniteljice za djecu pozdravlja promjenu čl. 98. ZKP-a kojom se određenim kategorijama žrtava daje širi aktivitet i procesne ovlasti prilikom određivanja mjera opreza kroz mogućnosti očitovanja na okolnost postojanja opasnosti za njihovu sigurnost ili sigurnost članova njihovih obitelji i bliskih osoba, te prava na podnošenje žalbe protiv rješenja o mjeri opreza, no mišljenja smo kako bi se u te posebno izdvojene kategorije žrtava kaznenih djela trebalo uvrstiti i djecu žrtve nasilja, kao posebno ranjivu skupinu žrtava. Također predlažemo da se kao mjera opreza uvrsti i „zabrana obavljanja djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom“. Ova mjera osobito je važna kod sumnje na počinjenje seksualnog delikta na štetu djeteta od strane osoba koje dolaze u kontakt s djecom obavljajući svoju profesionalnu ili volontersku aktivnost. Naime, bez izricanja ove mjere opreza omogućuje se da osoba za koju postoji sumnja da je počinila seksualno nasilje nad djetetom i dalje dolazi u kontakt s djetetom žrtvom odnosno da dalje obavljajući svoju aktivnost može utjecati na svjedoke ili počiniti novo kazneno djelo. To je posebno izraženo u situacijama kad je osoba za koju se sumnja da je počinila kazneno djelo na štetu djeteta djelatnik odgojno-obrazovne ustanove, odgojitelj, zaposlenik ustanove u kojoj dijete boravi, trener ili dr. Iz pozicije djeteta žrtve i s aspekta zaštite djetetovih prava i najboljih interesa, ovakvo određivanja mjera opreza u takvim situacijama omogućilo bi suspenziju osumnjičene osobe u periodu do potvrđivanja optužnice, odnosno do formalnog pokretanja kaznenog postupka kada prema odredbama posebnih zakona nastupa mogućnost njegove suspenzije. Izricanje ove mjere prije formalnog početka kaznenog postupka pridonijelo bi većoj zaštiti djece te riješilo pitanje pravovremene obavijesti institucija koje su dužne brinuti o sigurnosti djece te sukladno tome poduzeti mjere za njihovu zaštitu. Nije prihvaćen Smatra se suvišnim dodavati novu mjeru opreza „zabrane obavljanja djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom“ obzirom postojeća mjera „zabrane obavljanja određene poslovne aktivnosti“ obuhvaća ujedno i sve djelatnosti u kojima se dolazi u kontakt s djecom te se ista može izreći primjerice djelatniku odgojno-obrazovne ustanove ili odgojitelju. Nadalje, prilikom saslušanja žrtve na okolnosti postojanja opasnosti za njenu osobnu sigurnost, sa slušati će se žrtva i u odnosu na postojanje opasnosti i u vezi sigurnosti članova njezine obitelji i bliskih osoba.
24 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 3. Uz predložene izmjene čl. 44. kojim se dodatno proširuje katalog prava žrtava kaznenih djela, koje pozdravljamo, predlažemo da se dopuni st. 1. u kojem se navode prava djeteta žrtve kaznenog djela, na način da se uz navedena prava propiše da dijete žrtva kaznenog djela ima pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku i pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva, pravo da bude ispitano putem audio-video uređaja te zaštitu identiteta. Ovakvim određenjem otklonile bi se sadašnje nejasnoće zakonskog uređenja ispitivanja djeteta žrtve kaznenog djela te osigurala podjednaka zaštita prava djece u kaznenom postupku neovisno o dobi djeteta i vrsti kaznenog djela počinjenog na štetu djeteta. Sadašnje odredbe o pravima djeteta žrtve zbunjujuće su budući da se o pravima djeteta žrtve govori u čl. 44. st. 1. koji precizira prava djeteta žrtve, ali se na dijete odnose i odredbe st. 4. istog članka kad je riječ o djetetu žrtvi kaznenog djela protiv spolne slobode i kaznenog djela trgovanja ljudima, te odredbe st. 5. budući da je dijete i žrtva u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite sukladno čl. 43.a (kada je žrtva kaznenog djela dijete, pretpostavit će se da postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite). Obrazloženje: Pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava prije davanja iskaza u kaznenom postupku i pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva - Djeca žrtve kaznenog djela nalaze se u specifičnom položaju. Naime, djeca žrtve kaznenih djela ne uživaju primjerenu brigu kako bi se zaštitila od proživljavanja stresa, kojeg sa sobom nosi sudski postupak, ponovno nošenje s proživljenom traumom ili suočavanje s počiniteljem kaznenog djela. Radi zaštite djece potrebno je osigurati sveobuhvatnu službu zaštite i potpore kako bi im sudjelovanje u kaznenom postupku bilo manje stresno. Stoga smo mišljenja kako djeca trebaju imati pravo na stručnu pomoć besplatnog savjetnika za svrhu davanja iskaza u kaznenom postupku te pri podnošenju imovinskopravnog zahtjeva kako bi se adekvatno zaštitila njihova prava neovisno o vrsti kaznenog djela. Naime, prema važećim odredbama Zakona o kaznenom postupku dijete žrtva ima pravo na savjetnika samo ako je žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode i ako je žrtva kaznenog djela trgovanja ljudima, a koje se očituje kao pravo na razgovor sa savjetnikom prije ispitivanja. Nejasno je ostvaruje li dijete pravo na savjetnika na teret proračunskih sredstava kao žrtva u odnosu na koju su utvrđene posebne potrebe zaštite iz čl. 43.a . Zakon o sudovima za mladež (čl. 116.st.3.),pak djetetu priznaje pravo na savjetnika, no samo u slučaju da je dijete oštećenik jednog od taksativno određenih kaznenih djela (čl. 113.). Mišljenja smo kako je Zakonom o kaznenom postupku koji regulira položaj djeteta žrtve drugih kaznenih djela, koja nisu pokrivena Zakonom o sudovima za mladež, jasno precizirati koja prava dijete kao žrtva ima u kaznenom postupku. Pravo da bude ispitano putem audio-video uređaja -Zakon o kaznenom postupku (čl. 292.) propisuje da se ispitivanje djeteta koje nije navršilo 14 godina obavezno provodi putem audio video uređaja. Prema okolnostima, Zakon dopušta mogućnost, da se vodeći računa o zaštiti djeteta, ispitivanje djeteta starijeg od 14 godina može provesti putem audio-video linka. Zakon o sudovima za mladež pak propisuje da će se ispitivanje djeteta svjedoka koje je oštećeno kaznenim djelom (odnosi se samo na kaznena djela koja su taksativno nabrojena u čl. 113. ZSM-a) koje nije navršilo 16 godina uvijek provesti putem audio video uređaja. Ovakvim zakonskim uređenjem u neravnopravan položaj se dovode djeca koja su starija od 14 (16) godina budući da se propisom njima ne jamči uvijek ispitivanje putem audio-video uređaja. Ističemo da je većini svjedoka odlazak na sud neugodan, posebice za žrtvu koja ponovo proživljava traumatične događaje. Kad se radi o djeci, odlazak na sud posebno je stresan, neugodan te izaziva strah, neovisno o djetetovoj dobi. Ispitivanje djeteta u posebnoj prostoriji, uz pomoć stručne osobe i uz prisustvo osobe od povjerenja te bez prisutnosti suca i stranaka ne bi trebala biti privilegija djece mlađe od 14, odnosno 16 godina već bi se trebala odnositi na svu djecu do 18 godina kako to uređuje Konvencija o pravima djeteta i Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci te Direktiva 2012/29/ EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela. Zaštita identiteta djeteta- Također predlažemo da se jasnije definira pravo djeteta žrtve kaznenog djela na tajnost osobnih podataka, na način da se definira pravo djeteta žrtve da traži zaštitu identiteta i adrese stanovanja (podaci iz čl. 288. st.2.) u svim fazama postupka i neovisno o prijedlogu državnog odvjetništva, a sve u cilju zaštite djeteta od odmazde i zastrašivanja. Također predlažemo da se u čl. 44. doda novi stavak 6. koji bi glasio: „4. Ministar nadležan za pravosuđe donijet će propis kojim će se odrediti postupak sudjelovanja djeteta u prethodnom i kaznenom postupku te način ostvarivanja prava propisanih ovim Zakonom.“ Obrazloženje Mišljenja smo također da se posebnim propisom mora jasnije razraditi postupak sudjelovanja djeteta u prethodnom i kaznenom postupku te način ostvarivanja prava propisanih ovim Zakonom. Podzakonskim propisom trebalo bi osobito jasnije razraditi ulogu djetetova opunomoćenika i savjetnika u postupku te precizirati kvalifikacije koje opunomoćenik djeteta mora imati. Stoga je potrebno posebnim propisom jasnije formulirati ulogu i dužnosti opunomoćenika u postupku, potrebne kvalifikacije i način postavljanja opunomoćenika djeteta u postupku te propisati da odvjetnik koji zastupa dijete treba, kako to zahtijevaju Smjernice Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci, imati posebne edukacije i znanja o dječjim pravima i povezanim pitanjima te biti sposoban komunicirati s djecom na njihovoj razini razumijevanja. Nije prihvaćen Upućuje se da dijete žrtva kaznenog dijela člankom 44. stavkom 1. ZKP-a ima pravo na, uz prava koja pripadaju svim žrtvama, i pravo na: 1) opunomoćenika na teret proračunskih sredstava, 2) tajnost osobnih podataka, 3) isključenje javnosti. Zatim člankom 43.a stavkom 1. ZKP-a određeno je da kada je žrtva kaznenog djela dijete, pretpostavit će se da postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite, u okviru pojedinačne procjene žrtve, te utvrditi koje posebne mjere zaštite treba primijeniti. Nastavno na navedeno, temeljem instituta pojedinačne procjene žrtve djetetu kao žrtvi kaznenog djela pripada, između ostalih i pravo prije ispitivanja razgovarati sa savjetnikom, na teret proračunskih sredstava te zahtijevati da bude ispitana putem audio-video uređaja. U odnosu na podnošenje imovinskopravnog zahtjeva, naglašavamo kako dijete kao žrtva kaznenog djela ima pravo na opunomoćenika na teret proračunskih sredstava koji je člankom 202. stavkom 17. definiran kao odvjetnik kojega može zamijeniti odvjetnički vježbenik. Opunomoćenik je postavljen djetetu da osigura i zaštiti djetetov najbolji interes i osigura ispunjenje djetetovih prava u kaznenom postupku, što nedvojbeno obuhvaća i podnošenje imovinskopravnog zahtjeva. U Republici Hrvatskoj trenutno se provodi projekt uspostave Barnahus modela sigurne kuće kao vodećeg europskog modela zaštite prava i interesa djece žrtava i djece svjedoka nasilja ili zlostavljanja, koji je u cijelosti prilagođen djeci. Cilj Projekta je izbjeći ponovnu traumatizaciju i viktimizaciju djeteta tijekom istrage i sudskog postupka, da bi se osigurao koordinirani i učinkoviti odgovor na nasilje koje je dijete doživjelo te djetetu pružila podrška i pomoć, uključujući medicinsku procjenu i liječenje, u okruženju sigurnom za djecu.
25 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 2. Ured pravobraniteljice za djecu pozdravlja prijedlog da se pri pojedinačnoj procjeni žrtve i utvrđivanju koje posebne mjere zaštite treba primijeniti, uz posebne mjere zaštite koje se egzemplarno navode, navedu i mjere za zaštitu sigurnosti žrtve. Kako se ovim predloženim izmjenama, u namjeri daljnjeg osiguranja sigurnosti žrtve, predviđa obavezno uzimanje u obzir rizičnih čimbenika za ponavljanje nasilja, kao i rezultate prethodne procjene potreba žrtve, za posebno istaknute kategorije žrtava (žrtve nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i nasilja prema bliskim osobama) predlažemo da se izrijekom propiše da se ove dodatne mjere sigurnosti odnose i na dijete žrtvu nasilja. Djeca žrtve nasilja, i izvan ovih posebno istaknutih kategorija žrtava, posebna su kategorija ranjivih skupina žrtava te ih je potrebno dodatno zaštititi. Nije prihvaćen Upućuje se kako je Prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku člankom 3. predviđeno da se u članak 43.a stavak 1. dodaju riječi „mjere za zaštitu sigurnosti žrtve“, čime se dodatno osnažuje procesnopravni položaj žrtve kaznenog djela. Zatim, također stavak 1. istog članka, izričito propisuje da kada je žrtva kaznenog djela dijete, pretpostavit će se da postoji potreba za primjenom posebnih mjera zaštite te utvrditi koje posebne mjere zaštite treba primijeniti. Stoga se predmnijeva da je dijete koje je žrtva kaznenog djela uživa sva prava u okviru zaštitnih mjera koje su propisane člankom 43.a. U Republici Hrvatskoj trenutno se provodi projekt uspostave Barnahus modela sigurne kuće kao vodećeg europskog modela zaštite prava i interesa djece žrtava i djece svjedoka nasilja ili zlostavljanja, koji je u cijelosti prilagođen djeci. Cilj Projekta je izbjeći ponovnu traumatizaciju i viktimizaciju djeteta tijekom istrage i sudskog postupka, da bi se osigurao koordinirani i učinkoviti odgovor na nasilje koje je dijete doživjelo te djetetu pružila podrška i pomoć, uključujući medicinsku procjenu i liječenje, u okruženju sigurnom za djecu.
26 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, sukladno odredbi čl. 22. st.1. Zakona o ravnopravnosti spolova („Narodne novine“, br. 82/08. i 69/17.), prati provedbu Zakona i drugih propisa koji se tiču ravnopravnosti spolova. Slijedom opisane nadležnosti, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je razmotrila Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (dalje u tekstu: Zakon) koji se nalazi u postupku savjetovanja sa zainteresiranom javnošću te u nastavku dostavlja svoje mišljenje. Pravobraniteljica pozdravlja zakonske izmjene kojim se nastoji se unaprijediti zakonsko uređenje kaznenog postupka s ciljem jačanja procesnog položaja žrtve kaznenih djela koja se manifestiraju kao nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, a cilj mu je unaprjeđenje zakonodavnog okvira zaštite od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama na području kaznenog postupovnog prava. Pravobraniteljica predlaže da se u čl.1. pravo na tajnost podataka proširi na sve sudske i druge postupke te na taj način spriječiti narušavanje tajnosti podataka u drugim postupcima (npr. za uzdržavanje i sl.) kroz isticanje pismena s osjetljivim podacima na oglasnoj ploči suda, navođenje naziva i adrese skloništa za žrtve nasilja u spisu i sl., čijim bi se otkrivanjem mogla ugroziti sigurnost žrtve ili njoj bliskih osoba. Predlaže se u čl.2. kod provedbe pojedinačne procjene, uz obvezu uzimanja u obzir rizičnih čimbenika, dodati obvezu uzimanja u obzir preporuka tijela, organizacija i ustanova iz čl.3.st.3. Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve. Naime, prema iskustvu Pravobraniteljice iz edukacija provedenih sa predstavnicima/ama policije, državnog odvjetništva i sudova u sklopu EU projekta „Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama“, navedena odredba Pravilnika se u praksi gotovo ne primjenjuje, a može predstavljati vrlo važan temelj međuresorne suradnje i razmjene ključnih informacija za procjenu rizika od počinjenja/ponavljanja nasilja. Iako to nije predmet ovog javnog savjetovanja, Pravobraniteljica iznosi određene primjedbe vezano uz neusklađenost pojedinih zakonskih odredbi važećeg Zakona o kaznenom postupku sa Zakonom o ravnopravnosti spolova (Narodne novine, broj 82/08, 69/17) kao i sa Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (Narodne novine, broj 92/14, 98/19) te Zakonom o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08, 112/12). Zakon o ravnopravnosti spolova u čl.6.st.2. propisuje: „Zabranjuje se diskriminacija na temelju bračnog i obiteljskog statusa.“ Navedeni zakon u čl.6.st.3. propisuje: „Zabranjuje se diskriminacija na temelju spolne orijentacije.“ Zakon o suzbijanju diskriminacije u čl.1.st.1. propisuje: „Ovim se Zakonom osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, stvaraju se pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije.“ Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola u čl.2. govori o pojmu životnog partnerstva te glasi: „Životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola sklopljena pred nadležnim tijelom u skladu s odredbama ovoga Zakona.“ Čl.3.st.1. govori o pojmu neformalnog životnog partnerstva te glasi: „Neformalno životno partnerstvo je zajednica obiteljskog života dviju osoba istog spola, koje nisu sklopile životno partnerstvo pred nadležnim tijelom, ako zajednica traje najmanje tri godine i od početka je udovoljavala pretpostavkama propisanim za valjanost životnog partnerstva.“ Čl.6.st.3. Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola glasi: „Zabranjen je svaki oblik diskriminacije, izravne i neizravne, temeljem sklopljenog životnog partnerstva, seksualne orijentacije i rodnog identiteta.“ S tim u vezi, Pravobraniteljica uočava kako su pojedine odredbe Zakona o kaznenom postupku (ZKP) usklađene s navedenim zakonima. Tako je u čl. 48. ZKP-a propisano: (1) Ako žrtva umre u tijeku roka za podnošenje prijedloga za progon, odnosno ako oštećenik umre u tijeku postupka, njihov bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema, predak, brat, sestra te osoba koju je žrtva odnosno oštećenik na temelju zakona bio dužan uzdržavati, mogu u roku od tri mjeseca poslije njihove smrti podnijeti prijedlog za progon ili tužbu, odnosno dati izjavu da postupak nastavljaju. U čl.55. ZKP-a, koji govori o oštećeniku kao tužitelju, propisano je: (6) Ako žrtva umre u tijeku postupka, njezin bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema, predak, brat, sestra te osoba koju je žrtva na temelju zakona bila dužna uzdržavati, mogu u roku od tri mjeseca od dana njezine smrti dati izjavu da preuzimaju ili nastavljaju kazneni progon. U glavi XV. ZKP-a, koja sadrži odredbe o značenju zakonskih izraza, članak 202. propisuje: (11) Žrtva kaznenog djela je fizička osoba koja je pretrpjela fizičke i duševne posljedice, imovinsku štetu ili bitnu povredu temeljnih prava i sloboda koji su izravna posljedica kaznenog djela. Žrtvom kaznenog djela smatraju se i bračni i izvanbračni drug, životni partner ili neformalni životni partner te potomak, a ako njih nema, predak, brat i sestra one osobe čija je smrt izravno prouzročena kaznenim djelom te osoba koju je ona na temelju zakona bila dužna uzdržavati. (34) Zajednica je izvanbračna zajednica i istospolna zajednica. Izvanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Istospolna zajednica je zajednica koja je uređena zakonom. Članak 560.e ZKP-a glasi: (1) Presude iz članka 560.d stavaka 1. i 3. ovoga Zakona dostavit će se državnom odvjetniku, osobi iz članka 560.a stavka 1. ovoga Zakona i njezinom branitelju te zakonskom zastupniku, a ako ga nema, bračnom ili izvanbračnom drugu, životnom partneru ili neformalnom životnom partneru odnosno najbližem srodniku te osobi na koju je imovinska korist prenesena. Dakle, gore navedene odredbe ZKP-a sva prava koja priznaju bračnim i izvanbračnim drugovima, na jednak način i pod jednakim uvjetima priznaju i životnim partnerima te neformalnim životnim partnerima. Međutim, ZKP sadrži i pojedine odredbe koje određena prava priznaju samo bračnim i izvanbračnim drugovima, ali ne i životnim partnerima i neformalnim životnim partnerima, te stoga kao takve nisu usklađene sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, Zakonom o suzbijanju diskriminacije te Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola. Radi se o slijedećim odredbama. Članak 65. (3) Branitelja okrivljeniku, osim ako se on tome izričito protivi, mogu uzeti i njegov zakonski zastupnik, bračni ili izvanbračni drug, srodnik u ravnoj lozi, brat, sestra, posvojitelj, posvojenik, uzdržavatelj, uzdržavani, smještena osoba ili udomitelj. Članak 70. (1) Branitelj ne može biti žrtva, oštećenik, bračni, odnosno izvanbračni drug žrtve ili oštećenika, privatnog tužitelja ili oštećenika kao tužitelja ni njihov srodnik u ravnoj lozi do bilo kojeg stupnja, u pobočnoj lozi do četvrtog stupnja ili po tazbini do drugog stupnja. Članak 98. (3) Mjerama opreza ne može se ograničiti pravo okrivljenika na vlastiti dom te pravo na nesmetane veze s ukućanima, bračnim ili izvanbračnim drugom, roditeljima, djecom, posvojenikom ili posvojiteljem, osim ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog na štetu neke od tih osoba. Zabrana obavljanja poslovne aktivnosti može obuhvatiti i zakonitu profesionalnu djelatnost ako se postupak vodi zbog kaznenog djela počinjenog u okviru te djelatnosti. Članak 285. (1) Oslobođeni su obveze svjedočenja: 1) osoba s kojom je okrivljenik u braku ili izvanbračnoj zajednici, 2) srodnici okrivljenika u ravnoj lozi, rođaci u pobočnoj lozi do trećega stupnja zaključno te srodnici po tazbini do drugoga stupnja zaključno, 3) posvojenik i posvojitelj okrivljenika, … Članak 389. (1) Isključenje javnosti ne odnosi se na stranke, žrtvu, oštećenika, njihove zastupnike i branitelja. (2) Vijeće može dopustiti da raspravi s koje je javnost isključena prisustvuju pojedine službene osobe, znanstveni i javni radnici, osoba od povjerenja, a na zahtjev optuženika može to dopustiti i njegovu bračnom, odnosno izvanbračnom drugu i njegovim bliskim srodnicima. Članak 464. (1) Žalbu mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik. (2) U korist optuženika žalbu mogu podnijeti i njegov bračni i izvanbračni drug, srodnik u ravnoj lozi, zakonski zastupnik, posvojitelj, posvojenik, brat, sestra i hranitelj. Žalbeni rok i u tom slučaju teče od dana kad je optuženiku, odnosno njegovu branitelju dostavljen prijepis presude. Članak 552. (1) O optužnici državnog odvjetnika iz članka 550. stavka 1. ovog Zakona odlučuje sud nakon provedene rasprave. O raspravi će se izvijestiti zakonski zastupnik optuženika, a ako ga nema, optuženikov bračni ili izvanbračni drug, odnosno najbliži srodnik. Članak 555. (1) Presuda iz članka 554. stavka 1. i 3. ovog Zakona dostavit će se državnom odvjetniku, optuženiku i njegovu branitelju te zakonskom zastupniku optuženika, a ako ga nema, optuženikovom bračnom ili izvanbračnom drugu, odnosno najbližem srodniku. Članak 560.c (1) O zahtjevu državnog odvjetnika iz članka 560.b stavka 1. ovoga Zakona odlučuje sud nakon provedene rasprave. O raspravi će se izvijestiti zakonski zastupnik osobe iz članka 560.a stavka 1. ovoga Zakona, a ako ga nema, njezin bračni ili izvanbračni drug, odnosno najbliži srodnik, branitelj te osoba na koju je imovinska korist prenesena i treća osoba koja tvrdi da glede imovinske koristi ima pravo koje sprječava primjenu odredbi ove Glave Zakona. Iako pojedine odredbe ZKP-a, uz bračnog i izvanbračnog druga, navode i bliske srodnike odnosno najbližeg srodnika, Pravobraniteljica je stava kako bi svakako svugdje gdje se navodi bračni i izvanbračni drug trebalo izrijekom navesti i životnog partnera kao i neformalnog životnog partnera, a kako bi se u praksi izbjegla bilo kakva potencijalna sumnja i dvojba odnosno kako bi tekst ZKP-a u cijelosti bio usklađen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, Zakonom o suzbijanju diskriminacije te Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola. Stoga se predlaže u svim odredbama u kojima se određena prava (ili obveze) priznaju bračnim i izvanbračnim drugovima, izrijekom uvrstiti i životne partnere te neformalne životne partnere. Sve navedeno je Pravobraniteljica već bila iznijela u postupku javnog savjetovanja na Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku početkom 2022. godine, međutim iz izvješća o provedenom javnom savjetovanju proizlazi kako su njezine primjedbe bile primljene na znanje, uz napomenu da će iste biti raspravljene od strane stručne radne skupine između I. i II. čitanja u Hrvatskom saboru, odnosno prilikom izrade Konačnog prijedloga Zakona. Obzirom na navedeno odnosno na činjenicu da predmetne primjedbe do danas nisu uvažene, Pravobraniteljica ih ponavlja te ukazuje kako su Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola životno partnerstvo i neformalno životno partnerstvo definirani kao zajednice obiteljskog života koje su na odgovarajući način izjednačene u pravima i statusu u svim sudskim i upravnim postupcima u odnosu na bračnu i izvanbračnu zajednicu. S tim u vezi, Pravobraniteljica ukazuje i kako su pojedini propisi, poput Zakona o općem upravnom postupku (čl.24.) već u tom smislu djelomično usklađeni, a posljednji primjer je Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi u kojem je ova primjedba bila u cijelosti uvažena, kao i u Nacrtu prijedloga Zakona o državnim službenicima. Nadalje, Pravobraniteljica uočava kako se nigdje u ZKP-u ne daje definicija obitelji kao niti definicija bliske osobe, a posebice imajući u vidu kako se ovim izmjenama nastoji unaprijediti zakonsko uređenje kaznenog postupka s ciljem jačanja procesnog položaja žrtve kaznenih djela koja se manifestiraju kao nasilje nad ženama i nasilje u obitelji. Stoga bi u ZKP trebalo razmotriti uvrštavanje definicija pojmova obitelji (odnosno članova obitelji) i bliskih osoba, kao što je to sadržano i u Kaznenom zakonu. Pravobraniteljica pozdravlja novinu prema kojoj je predviđeno da protiv rješenja o mjeri opreza stranke i žrtva kaznenog djela nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i nasilja prema bliskim osobama mogu izjaviti žalbu. Također se podržava odredba prema kojoj se u čl.134. (koji govori o žalbi protiv rješenja o određivanju, ukidanju ili produljenju istražnog zatvora) u stavku 1. iza prve rečenice dodaje nova rečenica koja glasi: „Ako je žalba od strane žrtve podnesena, sud će je uzeti u obzir prilikom donošenja odluke.“ Pravobraniteljica smatra kako bi se, pored navedenih slučajeva, pravo na žalbu žrtve kaznenog djela nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i nasilja prema bliskim osobama trebalo omogućiti u svim slučajevima te u tom smislu izmijeniti i čl.464. ZKP-a prema kojem žrtva, koja ima pravo sudjelovati u kaznenom postupku kao oštećenik (sukladno čl.43.st.1.toč.8.) može u pravilu pobijati presudu samo zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu (čl.464.st.4. ZKP-a). Nije prihvaćen Napominje se kako 'drugi postupci, npr. za uzdržavanje' nisu predmet kaznenog postupka stoga ih se ne može uređivati Izmjenama i dopunama kaznenog postupka. Člankom 43.a stavkom 1. ZKP-a propisano je da prije ispitivanja žrtve, tijelo koje provodi ispitivanje će u suradnji s tijelima, organizacijama ili ustanovama za pomoć i podršku žrtvama kaznenih djela provesti pojedinačnu procjenu žrtve tako da je navedena odredba Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve već usklađena sa Zakonom o kaznenom postupku. Člankom 202. stavkom 34. ZKP-a određeno da je zajednica je izvanbračna zajednica i istospolna zajednica. Izvanbračna zajednica, u smislu ovog Zakona, je životna zajednica žene i muškarca koji nisu u braku, a koja traje dulje vrijeme, ili takva zajednica koja traje kraće vrijeme ako je u njoj rođeno zajedničko dijete. Istospolna zajednica je zajednica koja je uređena zakonom. Nadalje, posebnim zakonom, na koji upućuje spomenuta odredba ZKP-a, a kojim je određena istospolna zajednica - Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola (Narodne Novine, broj 92/14, 98/19) (dalje u tekstu: Zakon o životnom partnerstvu) člankom 2. i člankom 3. je definiran pojam životnog partnerstva i pojam neformalnog životnog partnerstva. Kako i sama pravobraniteljica navodi definicija članova obitelji je sadržana u članku 87. stavku 8. kao i definicija bliske osobe u istom članku stavku 9. Kaznenog zakona. S obzirom na to da Zakon o kaznenom postupku sadrži postupovne odredbe, a Kazneni zakon materijalne odredbe, smatramo kako nema potrebe navedene definicije ponavljati u oba propisa, poglavito uzevši u obzir da sudac prilikom vođenja kaznenog postupka primjenjuje i Kazneni zakon i Zakon o kaznenom postupku. Pravo na žalbu u kaznenom postupku imaju samo zakonom određeni subjekti. Postojanje ovlaštenikom prava na žalbu ovisi o postupovnom položaju subjekta i neposrednom interesu koji taj subjekt ostvaruje u kaznenom postupku. Pravo na podnošenje žalbe pripada, dakle, i ovlaštenim tužiteljima, kao strankama u kaznenom postupku, a u skladu sa člankom 2. stavkom 2. i člankom 55-59. ZKP-a to su državni odvjetnik, oštećenik kao tužitelj i privatni tužitelj. Posebno ističemo kako je člankom 58. propisano da žrtva koja je preuzela kazneni progon ima ista prava koja ima državni odvjetnik, osim prava koja državni odvjetnik ima kao državno tijelo. Čankom 464. stavkom 1. propisano je da žalbu mogu podnijeti stranke, branitelj i oštećenik. Nadalje člankom 464. stavkom 4. propisano je da oštećenik može pobijati presudu zbog odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, ali ako je državni odvjetnik preuzeo progon od oštećenika kao tužitelja, oštećenik može podnijeti žalbu zbog svih osnova zbog kojih se presuda može pobijati. Dakle, slijedom navedenog zaključuje se kako žrtva koja sudjeluje u kaznenom postupku kao oštećenik kao tužitelj ima pravo izjaviti žalbu po svim osnovama koje ima i državni odvjetnik, izuzev prava izjavljivanja žalbe u korist optuženika. Zatim, kako je rečeno, pravo na žalbu ovisi o neposrednom interesu kojeg taj subjekt ostvaruje u kaznenom postupku, oštećenik (koji ne sudjeluje u postupku kao tužitelj) ima pravo na žalbu u pogledu odluke suda o njegovim troškovima kaznenog postupka i odluke o imovinskopravnom zahtjevu, s obzirom da je to njegov neposredni (osobni) interes. S druge strane, pravo stranaka kaznenog postupka, posebice prošireno pravo državnog odvjetnika na žalbu nije konstituirano u privatnom interesu pojedinca, već u javnom interesu društva.
27 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 16. Svi suci kaznenog odjela VSRH (članak 213. stavak 4. ZKP/08.) Budući da bi propisivanjem otkrivanja sadržaja izvidnih i dokaznih radnji kao kaznenog djela (u predloženoj Noveli Kaznenog zakona) cijeli prethodni postupak zapravo postao tajan, nema potrebe posebno propisivati i mogućnost određivanja tajnosti istraživanja. Nije prihvaćen Intencija odnosno cilj propisivanja upozorenja o iznošenju sadržaja izvidnih i dokaznih radnji provedenih tijekom nejavnog prethodnog postupka sukladno novom kaznenom djelu „Neovlašteno otkrivanje sadržaja izvidne ili dokazne radnje“ u članku 307.a Kaznenog zakona prvenstveno se odnosi na sankcioniranje ponašanja određenih kategorija osoba koje dolaze u kontakt sa spisom predmeta s ciljem da ga učine javno dostupnim. Prvotno se želi ograničiti odnosno zaštititi dostupnost samog sadržaja radnji provedenih u tijekom nejavnog prethodnog kaznenog postupka, a ne javnosti uskratiti pravo na informiranje. Nejavnost prethodnog kaznenog postupka znači da javnost nema pravo biti prisutna radnjama kaznenog postupka te da je uvid javnosti u onome to se događa u kaznenom postupku ograničen na način da javnost nema pristup samom sadržaju provedenih izvida i dokaznim radnjama čije otkrivanje može kompromitirati i samu učinkovitost kaznenog postupka. Ostvarivanje prava javnosti da kroz slobodu medijskog djelovanja i izvještavanja sazna informacije od javnog interesa, posebice kada se radi o osobito teškim kaznenim djelima ili kada se kao okrivljenici pojavljuju javne osobe, a posebno nositelji visokih političkih dužnosti biti će ostvarena putem službenih priopćenja nadležnih tijela na objektivan i vjerodostojan način. Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku čiji su sastanci u tijeku, a kojoj je cilj i zadatak analizirati institute kaznenog postupka kroz sve njegove stadije u svrhu ubrzanja i povećanja učinkovitosti kaznenog postupka razmotriti će potrebu da se intervenira u odredbe Zakona o kaznenom postupku na čiju se eventualnu dvojbenost ukazuje.
28 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 13. Svi suci kaznenog odjela VSRH Potreba zaštite osobnih podataka žrtve jasna je, ali se predloženom dopunom negira smisao oglasne ploče na kojoj objava pismena supstituira njegovu dostavu. Osim toga, ako se anonimiziraju svi podaci iz podneska koji upućuju na identitet žrtve, u slučajevima obiteljskog nasilja trebalo bi izbrisati i osobne podatke počinitelja i odnos sa žrtvom (jer se na temelju njih može zaključiti i o identitetu žrtve), a time bi objava podneska (koja bi trebala omogućiti primatelju upoznati se s cijelim sadržajem pismena) koji bi postao nerazumljiv izgubila cilj. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je osiguravanje ravnoteža između zaštite prava žrtve na privatnost i zaštitu osobnih podataka, ali i svrhe samog oglašavanja akata na oglasnoj ploči, a to je omogućavanje primatelju da se upozna sa sadržajem pismena. Predmetno se ujedno uređuje i podzakonskim aktima, a to su Odluka o načinu korištenja informatičkih sustava u sudovima, KLASA: 011-01/15-01/8, URBROJ:514-03-02-15-01 od 23. siječnja 2015. koje je donijelo Ministarstvo pravosuđa te Uputama o načinu anonimizacije sudskih odluka broj: Su-748-IV/03-3 donesene od Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. prosinca 2003.
29 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 12. Svi suci kaznenog odjela VSRH Ovdje je riječ o žalbi protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida istražni zatvor. Žrtva nije navedena kao osoba koja može podnijeti žalbu protiv tog rješenja pa bi njena žalba bila nedopuštena (podnesena od neovlaštene osobe). Zato je nejasna formulacija „sud će je uzeti u obzir“. Ako je žalba odbačena, žalbeni navodi ne mogu biti predmet razmatranja i odlučivanja pa niti „uzimanja u obzir“. Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je maksimalno uključivanje žrtve prilikom donošenja odluke o mjeri opreza na način da sva očitovanja koja bi pristigla od strane žrtve sudu budu uzeta u obzir kao dodatan kontrolni mehanizam prilikom donošenja odluke o mjeri opreza.
30 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 4. Svi suci kaznenog odjela članak 98. stavak 6. ZKP/08 Sudovi trebaju osigurati dežurstvo koje će osigurati pravovremeno odlučivanje. Sudac istrage nikad ne odlučuje u postupku nakon podizanja optužnice pa ne bi trebao niti u ovom slučaju. - članak 98. stavak 8. ZKP/08. Neopravdano je uvođenje prava žrtve na podnošenje žalbe protiv rješenja o mjeri opreza. Žrtva nije ovlaštena niti predlagati mjeru opreza (to je autonomna odluka državnog odvjetnika, odnosno suca istrage kad je predložen istražni zatvor) pa nema razloga niti dati joj pravo žalbe protiv rješenja kojim se ona određuje. Osim toga, žrtva nema interes žaliti se protiv takvog rješenja: ako bi državni odvjetnik odredio jednu mjeru opreza, a žrtva smatra da je trebalo odrediti još neku takvu mjeru, sudac istrage nema mogućnost u povodu žalbe žrtve preinačiti rješenje državnog odvjetnika i odrediti još neku mjeru, a pogotovo ne istražni zatvor, jer to ne proizlazi iz odredaba ZKP/08. prema kojima je za određivanje istražnog zatvora u prethodnom postupku potreban prijedlog državnog odvjetnika. Ako je, pak, sudac istrage odbio prijedlog državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora i odredio mjeru opreza, žrtva može pobijati samo ovu drugu odluku, a žalbu protiv rješenja o odbijanju prijedloga državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora može podnijeti samo državni odvjetnik (članak 127. stavak 2. ZKP/08.). Nije prihvaćen Intencija predlagatelja je maksimalno uključivanje žrtve prilikom donošenja odluke o mjeri opreza na način da sva očitovanja koja bi pristigla od strane žrtve sudu budu uzeta u obzir kao dodatan kontrolni mehanizam prilikom donošenja odluke o mjeri opreza.
31 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 2. Podržavamo usku suradnju tijela koje provode pojedinačnu procjenu potreba žrtve s tijelima, ustanovama i organizacijama koje pružaju podršku žrtvama kaznenih djela. Napominjemo kako svaki invaliditet ne mora biti vidljiv te postoje situacije kada medicinska dokumentacija nije priložena u spisu, a žrtva ima oštećenje koje zahtjeva individualni pristup i prilagodbe u komunikaciji stoga je multidisciplinarni pristup važan kao i razmjenjivanje informacija. Skrenuli bi pozornost i na potrebu da sva tijela dosljednije provode pojedinačnu procjenu žrtve, a sve s ciljem ujednačavanja prakse i primijene individualne podrške. Nije prihvaćen Upućuje se na članak 43.a stavak 1. ZKP-a kojim je propisano da prije ispitivanja žrtve, tijelo koje provodi ispitivanje će u suradnji s tijelima, organizacijama ili ustanovama za pomoć i podršku žrtvama kaznenih djela provesti pojedinačnu procjenu žrtve, zatim u skladu s tim na članak 3. stavak 3. Pravilnika o načinu provedbe pojedinačne procjene žrtve koji propisuje da u svrhu pojedinačne procjene potreba žrtve tijelo koje provodi procjenu može pribaviti potrebne podatke od centra za socijalnu skrb te drugih tijela, organizacija i ustanova koje pružaju pomoć i podršku žrtvama kaznenih djela.
32 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 1. U Godišnjem izvješću za 2022., u poglavlju Pristup pravosuđu (čl. 13.) opisano je istraživanje koje smo proveli s ciljem utvrđivanja oblika „razumne prilagodbe“ koji bi omogućio lakši pristup pravosuđu za osobe s invaliditetom. Osobe s određenim vrstama oštećenja mogu imati različite teškoće pri funkcioniranju, a stupanj ograničenja i funkcioniranja razlikuje se među pojedincima. Određene teškoće u komunikaciji mogu utjecati na sam ishod postupka, stoga je primarno pristupiti osobi s invaliditetom uvažavajući njezina oštećenja i osigurati učinkovitu komunikaciju na osobi prihvatljiv i razumljiv način što posljedično dovodi i do odnosa povjerenja. S tim u vezi, tijekom istraživanja došli smo do saznanja kako je potrebno izvršiti konkretnu prilagodbu za osobe s oštećenjima vida i to u smislu da „Obavijest o pravima žrtve“ bude pristupačna za ovu skupinu osoba s invaliditetom i to u smislu čl. 9. Konvencije koji glasi: (d) osiguranja natpisa na Brailleovom pismu i u lako čitljivom i razumljivom obliku… (f) promicanja drugih odgovarajućih oblika pomoći i potpore osobama s invaliditetom kako bi im se osigurao pristup informacijama. Stoga je kod primjene konvencijskog standarda „razumna prilagodba“ vrlo važno prema svakoj osobi primjenjivati individualni pristup, uvažavajući pritom njezine posebnosti. Nadalje, višestruka iskazivanja žrtava/svjedoka s intelektualnim oštećenjima mogu utjecati na tijek i ishod kaznenog postupka, a kroz odgovarajući oblik i opseg razumne prilagodbe-smanjivanje broja iskaza ili uzimanje kao relevantnog onog iskaza koji je dan na policiji ili dokaznom ročištu, posljedice u smislu ponavljanja trauma bi se smanjile. Višestruka iskazivanja, neovisno što je ispitivanje obavljeno i putem audio-video uređaja, otegotno djeluju na sve žrtve te ih izlažu ponovnoj viktimizaciji kroz cijelo vrijeme trajanja postupka koji se vodi i po nekoliko godina. Pogotovo je to otegotno ukoliko žrtva ima neki oblik invaliditeta (primjerice, intelektualno oštećenje) koji utječe na mogućnost iskazivanja. Nije prihvaćen Upućuje se na članak 8. ZKP-a, posebice stavak 3. spomenutog članka kojim je gluhim i gluhoslijepim osobama zajamčeno tumačenje znakovnim jezikom gluhih i gluhoslijepih. Upućuje se na članak 43. stavak 1. točku 5. ZKP-a kojim je propisano da žrtva kaznenog djela ima pravo da bude saslušana bez neopravdane odgode nakon podnošenja kaznene prijave te da se daljnja saslušanja provode samo u mjeri u kojoj je to nužno za potrebe kaznenog postupka. Konačno, člankom 43.a stavkom 3. je izričito navedeno da pojedinačna procjena žrtve osobito uključuje, između ostalih, i žrtve se invalidnošću. Stoga i temeljem instituta pojedinačne procjene žrtve, žrtve s invalidnošću ostvaruju pravo na primjenu posebnih mjera zaštite koje stavak 1. istog članka propisuje.
33 Ured pučke pravobraniteljice PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, O B R A Z L O Ž E NJ E Iako čl. 140. ZKP-a nije predmet ovih izmjena i dopuna, koristimo priliku kako bismo još jednom naglasili potrebu njegove izmjene. S tim u vezi podsjećamo na dopis Ministarstva pravosuđa i uprave od 21. travnja 2023. godine (KLASA: 701-901/23-01/262, URBROJ: 514-05-01-01/02-23-03), u kojem se, između ostaloga, navodi da je osnovana Radna skupina za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, čiji je cilj i zadatak analizirati institute kaznenog postupovnog prava u svrhu ubrzanja i povećanja učinkovitosti kaznenog postupka. Potaknuta tom informacijom pučka pravobraniteljica je svojim dopisom nadležnom ministarstvu iz srpnja 2023. godine, ponovo ukazala na potrebu izmjena ove odredbe. Razlozi zbog kojih su potrebne izmjene, a na koje upozoravamo već više godina, su sljedeći. Stavkom 1. trenutno je propisano da za stegovne prijestupe zatvorenika sudac istrage, sudac pojedinac, odnosno predsjednik vijeća može, na prijedlog upravitelja zatvora, izreći stegovnu kaznu ograničenja posjeta i dopisivanja (koje se ne odnosi na veze zatvorenika s braniteljem ili susrete s konzularnim službenikom). Dakle, ograničenje posjeta i dopisivanja jedina je vrsta stegovne kazne koju je, neovisno o prijestupu koju počine, moguće izreći istražnim zatvorenicima. Za razliku od toga, sukladno čl. 154. Zakona o izvršavanju kazne zatvora (NN 14/21, u daljnjem tekstu: ZIKZ), zatvorenicima je za počinjene stegovne prijestupe moguće izreći četiri stegovne mjere (ukor, ograničenje ili privremena uskrata raspolaganja novcem u kaznionici odnosno zatvoru do tri mjeseca, uskrata pojedinih ili svih pogodnosti do tri mjeseca, upućivanje u samicu do 14 dana u slobodno vrijeme ili tijekom cijeloga dana i noći), od kojih ni jedna ne obuhvaća ograničenje posjeta i dopisivanja. Osim toga, postojeće zakonsko rješenje u suprotnosti je s Europskim zatvorskim pravilima prema kojima se na komunikaciju i posjete mogu primjenjivati ograničenja nužna radi potreba postojeće kaznene istrage, za održavanje dobrog reda, sigurnosti zatvorenika i osiguranja zatvora, sprječavanja kaznenih djela i zaštite žrtava kaznenih djela, no ta ograničenja, uključujući specifična ograničenja određena od sudbene vlasti, u svakom slučaju moraju omogućiti prihvatljivu najmanju razinu kontakta (pravilo 24.2.). Također, nije propisan minimum ni maksimum trajanja uskrate posjeta i dopisivanja, što je, uzimajući u obzir zahtjev za određenošću i preciznošću pravne norme, neprihvatljivo. Primjerice, postupajući po pritužbama istražnih zatvorenika i u obavljanju poslova Nacionalnog preventivnog mehanizma za sprečavanje mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili kažnjavanja uočili smo da se ova stegovna kazna najčešće izriče u trajanju od 30 dana, no u nekim slučajevima i do 90 dana. U nekim slučajevima uz zabranu posjeta i dopisivanja zabranjen je i telefonski kontakt. Jednom istražnom zatvoreniku zbog dva pozitivna testa na psihoaktivna sredstva nadležni sud izrekao je ograničenje posjeta u trajanju od tri mjeseca te dopisivanja u trajanju od šest mjeseci. Dakle, istražnom zatvoreniku je zbog prijestupa koji nije propisan izrečena stegovna kazna čija visina nije propisana. Usporedbe radi, zatvoreniku čiji je test bio pozitivan izrečena je mjera ograničenja ili privremene uskrata raspolaganja novcem u trajanju od 30 dana. Osim toga, nije definiran ni postupak izricanja stegovne kazne. Slijedom navedenoga, smatramo da je radi pravne sigurnosti te predvidljivosti pravne norme stavak 1. potrebno izmijeniti na način da se, uvažavajući međunarodne standarde, propiše više vrsta stegovnih kazni, njihov okvir (minimum i maksimum trajanja), te postupak njihova izricanja. Ponašanja koja predstavljaju stegovne prijestupe propisana su stavkom 2., a uočljiva je podnormiranost, što u praksi dovodi do problema. Primjera radi, ZKP propisuje sedam stegovnih prijestupa, dok ih ZIKZ propisuje čak 41 (od kojih je 10 lakših i 31 teži). Slijedom toga, smatramo da je stavak 2. potrebno izmijeniti na način da se proširi i osuvremeni katalog ponašanja koja predstavljaju stegovne prijestupe. Stavkom 4. propisana je primjena prisilnih mjera, premda nije jasno misli li se pri tome na sredstva prisile. Neovisno o tome, smatramo da odredba kojom se uvjeti za primjenu sredstava prisile jasno ne definiraju, već se upućuje na pravila o policijskim ovlastima i izvršavanju kazne zatvora, ne udovoljavaju zahtjevu za određenošću i preciznošću pravne norme. Stoga, predlažemo izmjenu i čl. 140. st. 4. ZKP-a uzimajući pri tome u obzir čl. 150. st. 5. ZIKZ-a, Slijedom navedenog, predlažemo da ovo mišljenje s primjedbama i prijedlozima uzmete u obzir u daljnjoj zakonskoj proceduri donošenja Zakona izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. Primljeno na znanje Mišljenje će se s primjedbama i prijedlozima uzeti u obzir prilikom daljnje zakonske procedure u sklopu posebne Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku.
34 Pravobranitelj za djecu RH PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Sukladno odredbama čl. 9., 10. i 11. Zakona o pravobranitelju za djecu (NN 73/17) pravobraniteljica dostavlja mišljenje na tekst Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku, objavljenog u e-savjetovanju (u daljnjem tekstu Prijedlog Zakona). Iako nisu predmet izmjena ovog Zakona, pravobraniteljica za djecu smatra kako treba intervenirati u neke odredbe Zakona kako bi se unaprijedio položaj djece žrtava kaznenih djela u kaznenom postupku, pa stoga predlaže: - Izmjenu čl. 55.st.2. na način da isti glasi: «(2) Oštećenik ima pravo poduzeti, odnosno nastaviti progon za djelo iz stavka 1. ovog članka, u roku od 8 dana od primitka obavijesti iz stavka 1. ovog članka, odnosno u roku od 30 dana ukoliko je oštećenik dijete.» Obrazloženje Uredu pravobraniteljice za djecu učestalo se obraćaju roditelji djece oštećene kaznenim djelom ukazujući na probleme s kojima se susreću u slučajevima odbacivanja kaznene prijave od strane državnog odvjetništva, budući da rok od 8 dana za nastavak kaznenog progona smatraju prekratkim. Naime, zakonski zastupnici djece često ne nastavljaju kazneni progon zbog straha od samostalnog vođenja postupka u kojem se ne snalaze i za koji nemaju potrebna stručna znanja, kao i zbog straha od troškova u slučaju angažiranja odvjetnika zbog čega u mnogim slučajevima ni ne dolazi do nastavka kaznenog progona. Upravo stoga smatramo da bi rok u kojem bi se dijete oštećenik mogao odlučiti hoće li ili ne nastaviti kazneni progon trebao biti dulji kako bi se roditelji mogli informirati o pitanjima koji su za njih nepoznanice te se pripremiti za eventualni nastavak kaznenog progona. - Izmjenu članka 56. st. 1. na način da isti glasi: « (1) Kad državni odvjetnik odustane od optužbe na raspravi, oštećenik je dužan odmah se očitovati hoće li nastaviti progon. Ako je oštećenik dijete, dužan je očitovati se u roku od 30 dana od dana održavanja rasprave na kojoj je državni odvjetnik odustao.» Obrazloženje Kao uz članak 55., budući da smatramo kako bi se na predloženi način postigla kvalificiranija zaštita prava i interesa djece. - Izmjenu članka 289. stavak 4. na način da isti glasi: «(1) Svjedok se može suočiti s drugim svjedokom ili okrivljenikom, osim u slučaju kad je svjedok dijete. Suočeni će se posebno ispitati o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu, a njihov odgovor unijeti u zapisnik. Suočiti se odjednom mogu najviše dvije osobe.» Obrazloženje S obzirom da je zakonom propisan poseban postupak vezano uz zaštitu djece svjedoka smatramo da bi na nedvosmislen način trebalo propisati da okrivljenik nema pravo na suočavanje u situacijama kad je svjedok dijete. Ova zaštita djeteta propisana je i Direktivom 2012/29/ EU Europskog Parlamenta i Vijeća o uspostavi minimalnih standarda u pravima, podršci i zaštiti žrtava kaznenog djela (čl. 23/3a). - Izmjenu čl. 419. na način da se doda novi stavak koji bi glasio: „Predsjednik vijeća može radi zaštite interesa i dobrobiti djeteta odbiti predloženo saslušanje djeteta.“ Obrazloženje Smjernicama Odbora ministara Vijeća Europe o pravosuđu prilagođenom djeci (Poglavlje: Dokazi/iskazi djece, t. 72.) navodi se kako bi sudac trebao imati mogućnost dopustiti da dijete ne svjedoči kad je to radi zaštite djetetovog interesa i dobrobiti potrebno pa stoga predlažemo da se to izrijekom navede u tekstu Zakona. Primljeno na znanje U odnosu na članak 55. stavak 2. ZKP-a propisano je da žrtva ima pravo poduzeti, odnosno nastaviti progon za djelo za koje se kazneni progon pokreće prema službenoj dužnosti, u roku od osam dana od primitka obavijesti o odustajanju državnog odvjetnika od progona. Uzevši u obzir karakter kaznenog postupka i razloge za žurno postupanje i postupanje bez odgode u kaznenom postupku smatra se da je rok od 8 dana za pokretanje kaznenog progona nakon primitka obavijesti primjeren. Isti odgovor i u odnosu na članak 56. stavak 1. i 2. Navodi se da se ispitivanje djeteta svjedoka temeljem članka 292. stavka 1. provodi na način da - ako drukčije nije propisano posebnim zakonom, ispitivanje djeteta koje nije navršilo četrnaest godina kao svjedoka provodi sudac istrage. Ispitivanje će se provesti bez prisutnosti suca i stranaka u prostoriji gdje se dijete nalazi putem audio-video uređaja kojima rukuje stručni pomoćnik. Ispitivanje se provodi uz pomoć psihologa, pedagoga ili druge stručne osobe, a osim kad to nije protivno interesima postupka ili djeteta, ispitivanju prisustvuje roditelj ili skrbnik. Stranke mogu postavljati pitanja djetetu – svjedoku prema odobrenju suca istrage putem stručne osobe. Ispitivanje će se snimiti uređajem za audio-video snimanje, a snimka će se zapečatiti i priključiti zapisniku. Dijete se može samo iznimno ponovno ispitati, i to na isti način. Nadalje, stavkom 2. istog članka je propisano da ako drukčije nije propisano posebnim zakonom, ispitivanje djeteta s navršenih četrnaest, a nenavršenih osamnaest godina, kao svjedoka provodi sudac istrage. Pri ispitivanju djeteta osobito ako je oštećeno kaznenim djelom, postupit će se obzirno da ispitivanje ne bi štetno utjecalo na psihičko stanje djeteta. Prema okolnostima, posebno vodeći računa o zaštiti djeteta, može se provesti na način propisan u stavku 1. ovog članka. Napominje se kako će se predmetno pitanje podrobnije razmatrati u okviru rada posebne Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku. Predsjednik vijeća zadržava autonomno pravo da na raspravi, ukoliko ocijeni da je isto potrebno za zaštitu interesa djeteta, odbije saslušanje djeteta. Sudstvo je, trodijelnom podjelom vlasti, neovisno od izvršne i zakonodavne vlasti stoga je nužno sudcima ostaviti autonomnost pri odlučivanju.
35 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 21. Svi suci kaznenog odjela VSRH jednako kao u primjedbi na članak 14. Prijedloga. Primljeno na znanje Navedeni prijedlog će se razmotriti u daljnjoj zakonodavnoj proceduri između dva čitanja.
36 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 18. Svi suci kaznenog odjela VSRH Ovakvom izmjenom ispitivanje svih navedenih privilegiranih svjedoka moralo bi biti provedeno pred sucem istrage, dakle, isključena je mogućnost da ih ispita državni odvjetnik. To bi usporilo istrage i istraživanja jer bi otklonilo mogućnost brzog ispitivanja privilegiranih svjedoka od strane državnih odvjetnika i kad on ne smatra da je potrebno provesti kontradiktorno ispitivanje pred sucem istrage (takvo ispitivanje potrebno je samo kad na iskazu tog svjedoka državni odvjetnik temelji optužbu, dakle, samo kad bi se osuđujuća presuda u cijelosti ili u pretežnom dijelu temeljila na takvom iskazu). Zato bi bilo bolje da se riječi koje se brišu zamijene riječima „ako to zahtijeva državni odvjetnik“. Primljeno na znanje Navedeni prijedlog će se razmotriti u daljnjoj zakonodavnoj proceduri između dva čitanja.
37 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 16. Svi suci kaznenog odjela VSRH jednako kao u primjedbi na čl. 14. Prijedloga Primljeno na znanje Navedeni prijedlog će se razmotriti u daljnjoj zakonodavnoj proceduri između dva čitanja.
38 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 14. Svi suci kaznenog odjela VSRH Riječ „neovlašteno“ imala bi smisao kad bi se propisalo i kada je odavanje tih podataka ovlašteno. To je u ovoj Noveli ZKP-a propušteno učiniti (npr. propisivanje da tijelo koje vodi postupak može pisanim rješenjem odobriti objavu pojedinih podataka iz spisa), kao što je propušteno i definirati pojam „nejavnog“. Primljeno na znanje Navedeni prijedlog će se razmotriti u daljnjoj zakonodavnoj proceduri između dva čitanja.
39 DAMIR KOS PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Uvodno napominjem da svi komentari i primjedbe navedene u odnosu na ovaj zakon, a označene mojim imenom, predstavljaju zaključke koje su jednoglasno prihvatili svi suci kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske i koji su u istom obliku upućeni i Ministarstvu pravosuđa i uprave na znanje, uz napomenu da se radi o jednoglasno prihvaćenim zaključcima. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
40 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU Konvencija o pravima osoba s invaliditetom posebnu pozornost posvećuje djelotvornom pristupu pravosuđu osoba s invaliditetom na jednakoj osnovi s drugim osobama, pa i putem osiguravanja postupovnih i dobi primjerenih prilagodbi kako bi se olakšala njihova djelotvorna uloga, bilo kao izravnih ili neizravnih sudionika, uključujući i svjedočenje, u svim sudskim postupcima, uključujući istražni postupak i druge prethodne faze postupka (čl. 13. Konvencije). Stoga podržavamo izmjene zakonodavstva usmjerene jačanju položaja žrtava u kaznenom postupku. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
41 ivo bakalić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Povodom objavljenog savjetovanja o izmjenama i dopunama ZKP, izvan predloženih izmjena želim ukazati na potrebu promjene ili barem redefiniranja članka 395. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku koji propisuje da se u sudnici ne smiju obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja uz propisivanje iznimke, kada je to značajno zbog javnog interesa, da predsjednik višeg suda može odobriti filmsko ili televizijsko, a predsjednik suda fotografsko snimanje. Prije iznošenja samih razloga volio bih kada bi se ove primjedbe i prijedlozi razmotrili od strane predlagatelja, a ne odbili s onom uobičajenom formulacijom „nije tema ovog savjetovanja“. Osobno držim da se tijekom nekog savjetovanja može i treba raspravljati o svim pitanjima koji mogu doprinijeti da neki zakon bude bolji. To bi valjda trebao biti i smisao samog savjetovanja. Razlog pisanja ovih primjedbi je učestala pojavnost u brojnim kaznenim predmetima što se najbolje oslikava kroz članak kojeg sam dosta davno vidio na internetskom portalu T-portal.hr pod naslovom „Evo zašto bi presuda Sanaderu mogla pasti“, a tekst navedenog članka nadopunjen je vrlo sadržajnom fotografijom koja govori više od svih ovih riječi. Šteta što navedenu fotografiju ne uspijevam prenijeti u sami tekst, ali se može lako naći na internetskom pretraživaču. Naime, na fotografiji se u prvom planu s desne strane vidi okrivljenik Ivo Sanader, a uz njega još dva pravosudna policajca, dok se u pozadini vide branitelji okrivljenika. Sve navedene osobe su u stojećem stavu što sugerira na zaključak da je fotografija zabilježila trenutak neposredno prije početka izricanja presude ili možda ( a to bi bila gora varijanta ) za vrijeme čitanja presude. U prvom planu, s lijeve strane, nasuprot okrivljenika, nalazi se desetak fotoreportera postrojenih kao streljački vod, s uperenim fotoaparatima u pravcu okrivljenika. Pregledavajući tekst Sudskog poslovnika uočio sam da isti ne sadrži i ne razrađuje posebne odredbe o nazočnosti javnosti na glavnim raspravama u kaznenim stvarima, a niti propisuje kako i na koji način će se u samoj sudnici obavljati fotografska, filmska, televizijska i druga snimanja. Stoga, povodom prijedloga za promjenom ili redefiniranjem članka 395. stavak 3. ZKP razložno postavljam slijedeća pitanja: 1. Ako novinari predstavljaju javnost, smiju li ući samo u prostor predviđen za javnost ili smiju ući u prostor predviđen za suca, tužitelja, branitelja i okrivljenika koji je u velikim sudnicama hrvatskih sudova u pravilu fizički odijeljen od publike. 2. Ugrožava li dignitet suda dopuštenje novinarima da uđu u prostor između suda i okrivljenika. 3. Ugrožava li prava okrivljenika i osobito njegovu ustavnu presumpciju nevinosti dopuštenje da ga novinari fotografiraju iz tog prostora. 4. Može li se interes javnosti zadovoljiti i snimanjem iz prostora publike. 5. Je li snimanjem okrivljenika „iz sudačkog prostora“ ugroženo pravo okrivljenika na pravično suđenje. 6. Smije li sud dopustiti takvo svojevrsno senzibiliziranje javnosti i formiranje mišljenja prema okrivljeniku bez obzira je li isti počinio kazneno djelo ili kakvo je on kazneno djelo počinio, sve u kontekstu članka 6. stavak 1. Zakona o sudovima kojim je propisano: (1) Zabranjen je svaki oblik utjecaja na donošenje sudske odluke, posebno svaki oblik prisile prema sucima, zlouporaba javnih ovlasti i osobnog utjecaja te korištenje medija i javnih istupanja na način suprotan načelima demokratskog društva, a koje ima za svrhu utjecaj na tijek i ishod sudskih postupaka. 7. Koliko od koristi za raspravu o ovom pitanju može biti praksa drugih zemalja. Poštovani, navedeni događaj koji sam opisao nije jedini takve vrste, već je isti bio samo neposredni povod onog što već odavno primjećujem kao popuštanje sudova pred pritiskom javnosti ili preciznije pritiskom novinskih i televizijskih kuća koji iz svojih vlastitih interesa nameću pravila sudu kako bi se sud trebao ponašati i njima omogućiti što kvalitetniji „kut snimanja“. Osobno mislim da je iznad tog ekonomskog interesa novinara pozicioniran interes suda da provede kazneni postupak čuvajući pritom dignitet suda, dignitet okrivljenika i ostalih sudionika u postupku, a ne dopusti linč kojeg najbolje parafrazira naprijed opisana fotografija. Sukladno navedenom predlažem da se mogućnost audiovizualnog snimanja potpuno isključi s rasprava u kaznenim predmetima jer bi pravo okrivljenika na pravično suđenje i njegova presumpcija nevinosti trebala nadvladati ovakav način informiranja javnosti osobito iz razloga jer se načelo javnosti može ostvariti i na druge načine. Najbolji dokaz za to su iskustva drugih država na koju dobru praksu bi se trebalo ugledati. Sjetimo se samo suđenja Perkoviću i Mustaču u Njemačkoj tijekom kojeg suđenja niti jednom nismo vidjeli barem jedan kadar sa samog suđenja. Isto je bilo i tijekom postupka izručenja Ivice Todorića iz Velike Britanije kada su tv ekipe mogle snimati samo ulazna vrata sudova s pristojne udaljenosti. Naravno, imamo i najsvježije iskustvo suđenja hrvatskim državljanima u Zambiji s kojeg suđenja nismo vidjeli ništa osim kadrova u kojima se okrivljenike dovozi na suđenje u otvorenim kamionetima. Nije li poražavajuće da nam jedna, u mnogočemu slabije uređena afrička država od naše, treba pokazati kako bi se trebale odvijati sudske rasprave. Znakovito je da su brojne novinske ekipe iz naše zemlje pratili navedena suđenja, ali niti jednom prigodom nisam čuo komentar da je zbog takvih ograničenja audiovizualnog snimanja ugroženo načelo javnosti. Također, kao ogledni primjer dobre prakse drugih država mogu poslužiti kazneni postupci protiv bivših predsjednika SAD (Trump) i Francuske (Sarkozy) kod kojih također niti jedan kadar sa suđenja nije izašao u javnost, ali u tim nazovimo ih razvijenim demokracijama nitko nije prosvjedovao da je time povrijeđeno načelo javnosti glavne rasprave zbog toga što nije bilo audiovizualnog snimanja. Rasprava u kaznenim predmetima je specifična situacija u kojoj nitko ne glumi, već se raspravlja o ozbiljnim stvarima koji mogu rezultirati ograničenjima ustavnih prava na npr. slobodu. Pravni fakultet koji su završili suci, tužitelji ili branitelji nema niti jedan kolegij na kojem se uči gluma i ponašanje pred kamerama, a kod ovakvog zakonskog određenja isti su dovedeni u poziciju za koju nisu pripremljeni na odgovarajući način. O okrivljeniku ne treba niti trošiti riječi, a on je u postupku i tako u najtežoj poziciji. Na tragu prethodnih navoda iskazujem osobni stav kako je članak 395. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku potrebno izmijeniti na način da se briše dio teksta koji glasi: „Iznimno, kada je to značajno zbog javnog interesa, predsjednik višeg suda može odobriti filmsko ili televizijsko, a predsjednik suda fotografsko snimanje.“ S poštovanjem. Ivo Bakalić, Sudac Trgovačkog suda u Splitu Primljeno na znanje Prijedlog nije obuhvaćen ciljem i zadatkom radne skupine, s obzirom na to da je cilj i zadatak radne skupine, odnosno izrada i donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku dio je inicijative koja ima za cilj unaprjeđenje zakonodavnog okvira za zaštitu od nasilja nad ženama i nasilja u obitelji uz izradu izmjena i dopuna Kaznenog zakona i Zakona o zaštiti protiv nasilja u obitelji.
42 Zorislav Kaleb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 21. PRIJEDLOG IZMJENA I DOPUNA ZKP-A U VEZI DRUGOSTUPANJSKE RASPRAVE S obzirom da su odredbe o drugostupanjskoj raspravi unesene na brzinu u izmjene ZKP- 2022. između dva čitanja iako nisu bile predmet izmjena ZKP-a i to bez radne skupine, iste su ostale nedorađene i površne te postoje brojne pravne praznine koje mogu dovesti do problema u praksi i postupanju sudova. U vezi toga vidi opširnije u članku: Dražena Tripala „Rasprava pred drugostupanjskim sudom – izazovi 9. novele ZKP-a“, Novine u kaznenom zakonodavstvu 2023. Opatija, str. 15-29. Stoga predlažem najnužnije izmjene, a ostale odredbe bi trebala radna skupina sistematski doraditi. 1. U članku 475.a stavak 1. potrebno je odrediti sastav vijeće za raspravu pred drugostupanjskim sudom, jer nije svrhovito ni ekonomično da suđenje koje može potrajati više dana provodi vijeće od tri ili pet sudaca profesionalca. Raspravu bi moglo provesti vijeće sastavljeno od suca-predsjednika vijeća, suca izvjestitelja i suca porotnika ili i tri suca porotnika, ako se radi o velikom vijeću od 5 sudaca. Problem je što sudac izvjestitelj najbolje pozna stanje spisa, a ne predsjedava raspravom. U predmetima općinske nadležnosti u kojima sudi sudac pojedinac raspravu bi mogao provesti i sudac izvjestitelj, a prije početka rasprave stranke se mogu suglasiti u smislu odredbe članka 19. b. stavak 4. ovog Zakona da suđenje provede sudac izvjestitelj kao sudac pojedinac. 2. Iza stavka 2. članka 475.a treba dodati se rečenice koja glasi: „Na prisutnost optuženika primjenjuju se odredba članka 404. ovog zakona“. Obrazloženje: Upućuje se na odredbe o održavanje rasprave u odsutnosti uredno pozvanog optuženika posebice u slučajevima predviđenima u članku 404. st. 3. i 5. ZKP-a. 3. U stavku 1. članka 484.a na kraju rečenice briše se točka i dodaje: „osim u slučajevima navedenim u stavku 2.“. Obrazloženje: U prijedlogu se predviđa iznimke od ukidanja od ograničenja ukidanja prvostupanjske presude najviše jedan put. 4. U stavku 1. članku 484.a dodaju se novi stavci 2. koji glasi: (2) Ako prvostupanjski sud ne provede sve dokaze koje mu je naložio drugostupanjski sud na temelju članka 487. stavak 3. ovog Zakona, osim ako ih nije mogao provesti iz opravdanih razloga, presuda se može ponovno ukinuti. Na presude ukinute u slučajevima iz članka 483. stavak 3. i 485. ovog Zakona ne primjenjuje se stavak 1. ovog članka. (2) Ako drugostupanjski sud smatra da bi prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i nakon što je ona bila već jedanput ukinuta u povodu žalbe i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, osim u slučajevima iz stavka 2. ovog članka, drugostupanjski će sud sam provesti raspravu te izvesti dokaze za koje smatra da su sporni i donijeti presudu. Obrazloženje: S obzirom da je prvostupanjski sud dužan postupati po uputi drugostupanjskog suda iz ukidne odluke potrebno je predvidjeti mogućnost ponovnog ukidanje presude u slučaju da prvostupanjski sud, osim iz opravdanih razloga na postupi po uputi i provede naložene mu dokaza. Opravdani razlozi bi bili nemogućnost saslušanja svjedoka ili vještaka, nemogućnost pribave dokumentacije i sl. Time bi se izbjegla mogućnost i automatskog ponavljanja prvostupanjske presude bez izvođenja novih dokaza i promijenjenog obrazloženja. (Vidi opširnije u članku Tripalo D. „Rasprava pred drugostupanjskim sudom – izazovi 9. novele ZKP-a“, Novine u kaznenom zakonodavstvu 2023. Opatija, str. 28-29.). 5. U stavku 1. članka 475.a dodaje druga se rečenice koja glasi: Ukoliko drugostupanjski sud utvrdi da je prvostupanjski sud iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja izveo krivi zaključak u vezi postojanja krivnje optuženika, može preinačiti prvostupanjsku presudu i bez održavanja rasprave. Obrazloženje: Time se dolazi do ekonomičnosti postupanja i nepotrebnog ukidanja odluke kada je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje, no izveo krivi zaključak u vezi postojanja krivnje optuženika. Primljeno na znanje Mišljenje će se s primjedbama i prijedlozima uzeti u obzir prilikom daljnje zakonske procedure u sklopu posebne Radne skupine za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku.
43 Ivan Zidarević - Europska civilna inicijativa Zagreb PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Načelno podržavam predložene izmene. Primljeno na znanje Primljeno na znanje.
44 David Jakovljević PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU, Članak 7. Predlaže se izmijeniti i stavak 3. navedenoga članka na način da, uz suca istrage, i prvostupanjski sud ima ovlast donošenja rješenja kojim se osobi različitoj od okrivljenika zabranjuju aktivnosti kojima se narušavaju mjere opreza prema okrivljeniku, a sve kako bi se osigurala adekvatna i smislena primjena mjera opreza kroz cijelo trajanje kaznenog postupka sve do pravomoćnosti, odnosno izvršnosti presude. Naime, upravo kod kaznenih djela nasilja nad ženama, nasilja u obitelji i nasilja prema bliskim osobama, okrivljenicima su vrlo često određene mjere opreza, posebno mjere opreza zabrane približavanja žrtvi ili drugoj osobi te zabrane uspostavljanja ili održavanja veze sa žrtvom ili drugom osobom. Međutim, u praksi su česte situacije da osoba radi čije su zaštite mjere opreza određene te mjere zanemari pa se približi okrivljeniku ili s njim uspostavi ili održava kontakt, a nije rijetkost da potom u slučaju ponovnog narušenja odnosa ta osoba prijavi nepridržavanje mjere opreza od strane okrivljenika, iako je zapravo i sama sudjelovala u tom nepridržavanju. To je posebno problematično u svjetlu činjenice da svako nepridržavanje mjera opreza zahtjeva zamjenu istih istražnim zatvorom. Predlaže se i usklađivanje propisane novčane kaze s eurom, sukladno fiksnom tečaju konverzije. Dakle, predlaže se da izmijeniti članak 101. stavak 3. na način da isti glasi: "Osobi različitoj od okrivljenika mogu se posebnim rješenjem zabraniti aktivnosti kojima se narušavaju mjere opreza prema okrivljeniku. Ako ta osoba postupi protivno rješenju, kaznit će se novčanom kaznom do 6.636,00 eura. O donošenju tog rješenja prije podizanja optužnice odlučuje sudac istrage, a nakon podizanja optužnice pa do pravomoćnosti odnosno izvršnosti presude o tome odlučuje prvostupanjski sud." Primljeno na znanje Usklađivanje novčanih kazni propisanih kroz cijeli Zakon s eurom regulirati će s prilikom budućih većih izmjena Zakona o kaznenom postupku, a dotad vrijede pravila preračunavanja iznosa primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.