Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o upravnim sporovima
|
Redni broj
|
Komentar | Odgovor | |||
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | Alen Rajko | PRIJEDLOGZAKONA O UPRAVNIM SPOROVIMA | Čak i u usporedbi s ionako lošom prevladavajućom praksom obrazlaganja prijedloga zakona u hrvatskoj legislativnoj praksi, obrazloženje odredaba u ovome Nacrtu izrazito je nepotpuno i paušalno, bez ikakve je stvarne argumentacijske i interpretativne koristi, što ne otežava samo razmatranja u zakonodavnoj proceduri, već otežava i kasniju primjenu Zakona. | Nije prihvaćen | U skladu s Jedinstvenim metodološko-nomotehničkim pravilima („Narodne novine“, broj 74/15.) obrazloženje zakona je jasno, dosljedno, precizno i potrebno. |
| 2 | ivo bakalić | Predmet upravnog spora, Članak 3. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu Povodom javnog savjetovanja o nacrtu prijedloga Zakona o upravnim sporovima iznosim svoju primjedbu na predloženi članak 3. stavak 2. Nacrta: Citirana odredba sadržajno je identična važećem članku 3. stavak 2. ZUS (NN-20/10 i drugi). Problem važeće kao i predložene odredbe članka 3. stavak 2. je u činjenici što ona, onako kako je koncipirana onemogućuje građane u ostvarenju ustavnih i konvencijskih prava i to: 1. prava na pravično suđenje iz članka 29. Ustava RH i članka 6.1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda te s tim u svezi prava na pristup sudu. 2. prava na učinkoviti pravni lijek iz članka 18. Ustava RH kao i članka 13.1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i s tim u svezi načela jednakosti oružja. Obrazloženje za opasnost od navedenih povreda, ukoliko bi Nacrt prijedloga bio prihvaćen u predloženom tekstu, je relativno jednostavan i odnosi se na ograničeni broj donositelja akta čija bi se ocjena zakonitosti tražila pred sudom. Ove primjedbe pišem iz vlastitog, lošeg iskustva u svezi ocjene zakonitosti podzakonskog akta kojeg je donio ministar pravosuđa. U svezi tog akta prethodno sam se obratio Ustavnom sudu s prijedlogom za ocjenu ustavnosti, ali je moj prijedlog odbačen jer da bi se radilo o tzv. „drugom propisu“ koji nije u nadležnosti Ustavnog suda, ali se je iz dijela obrazloženja te odluke dalo iščitati o mogućnosti da se akt promotri s aspekta ocjene zakonitosti za što bi bio nadležan Visoki upravni sud. Nakon što sam se obratio tom sudu s ocjenom zakonitosti, i taj sud je odbacio moj zahtjev za ocjenu zakonitosti akta kojeg je donio ministar pravosuđa i to primjenom tzv. norme o nadležnosti iz članka 3. stavak 2. ZUS (NN-20/10 i drugi) prema kojoj predmet ocjene zakonitosti može biti opći akt jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu, ali ne i opći akt kojeg donosi čelnik tih pravnih osoba uz napomenu da je takav stav iskazao i Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-II-5157/2005. Nakon takvog svojevrsnog loptanja između institucija postalo je razvidno da u Republici Hrvatskoj postoji ogromno sivo područje za koje se ne može ostvariti pravna zaštita i pristup sudu te pravo na učinkoviti pravni lijek isključivo iz razloga jer U NORMU O NADLEŽNOSTI NISU UVRŠTENE I OVLAŠTENE OSOBE jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave (načelnik, gradonačelnik, župan), OVLAŠTENE OSOBE pravne osobe koja ima javnu ovlast (konkretno ministar) i OVLAŠTENE OSOBE pravne osobe koja obavlja javnu službu. S tim u svezi ukazujem da je prateći e- savjetovanja kao i objave u Narodnim Novinama lako zaključiti kako je možda 50% općih akata doneseno po čelnicima jedinice lokalne i područne samouprave, ministrima, drugim čelnicima agencija s javnim ovlastima, glavnom državnom inspektoru i slično. Ako pogledamo objave u NN od broja 141. do 148. moguće je vidjeti slijedeće pravilnike tih donositelja koji su izvan obuhvata predložene norme o nadležnosti: NN-148/23. -ministar nadležan za rad uz suglasnost ministra zdravstva i prethodnu suglasnost ministra vanjskih i europskih poslova, donosi Pravilnik o zaštiti radnika od izloženosti buci na radu, - ministar nadležan za rad uz suglasnost ministra zdravstva i prethodnu suglasnost ministra vanjskih i europskih poslova, donosi Pravilnik o zaštiti radnika od izloženosti vibracijama na radu, - ministar nadležan za rad uz suglasnost ministra zdravstva i prethodnu suglasnost ministra vanjskih i europskih poslova, donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o zaštiti radnika od izloženosti opasnim kemikalijama na radu, graničnim vrijednostima izloženosti i biološkim graničnim vrijednostima, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o izmjenama Pravilnika o sadržaju i obliku prodajnog lista i sadržaju registra prvih kupaca, NN-147/23 - ministrica poljoprivrede, uz prethodnu suglasnost ministra nadležnog za europske poslove, donosi Pravilnik o izmjenama Pravilnika o protokolima za ispitivanje različitosti, ujednačenosti i postojanosti sorti u svrhu priznavanja, NN-146/23. - ministar znanosti i obrazovanja donosi Odluku o donošenju izmjena i dopuna strukovnog kurikuluma za stjecanje kvalifikacije tehničar za elektroniku (041424) u obrazovnom sektoru el --ministrica poljoprivrede donosi pravilnik o provedbi mjere i.7 »otkup ribolovnih prava« ektrotehnika i računalstvo, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o provedbi državne potpore za štete od raznih životinjskih vrsta na pastrvskim ribnjacima, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o provedbi intervencija 77.01. potpora za sudjelovanje poljoprivrednika u sustavima kvalitete i 77.02. potpora za aktivnosti informiranja i promoviranja koje provode skupine proizvođača na unutarnjem tržištu iz strateškog plana zajedničke poljoprivredne politike republike hrvatske 2023. – 2027., - ministar mora, prometa i infrastrukture, uz prethodnu suglasnost ministra vanjskih i europskih poslova, donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o ispravama, dokumentima i podacima o pomorskom prometu te o njihovoj dostavi, prikupljanju i razmjeni, kao i o načinu i uvjetima izdavanja odobrenja za slobodan promet s obalom, NN-145/23. - ministar unutarnjih poslova, uz prethodnu suglasnost ministra vanjskih i europskih poslova, donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja, - ministar unutarnjih poslova, uz prethodnu suglasnost Vlade Republike Hrvatske, donosi Etički kodeks policijskih službenika, - državni tajnik donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o stipendiranju studenata – pripadnika hrvatskog naroda izvan Republike Hrvatske, NN-144/23. - ministar financija donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o uvjetima za ispunjavanje kriterija za određivanje velikih poreznih obveznika za koje je nadležan ured za velike porezne obveznike, - ministar financija donosi Naputak o izmjenama i dopunama naputka o načinu uplaćivanja prihoda proračuna, obveznih doprinosa te prihoda za financiranje drugih javnih potreba u 2023. godini, NN-143/23. - ministar financija donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o porezu na dohodak, - ministar financija donosi Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o doprinosima, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o izmjenama Pravilnika o ribolovu plavoperajne tune (thunnus thynnus) udičarskim alatima i uvjetima i kriterijima za ostvarivanje prava na dodjelu individualne udičarske kvote, - ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine donosi Pravilnik o najmu stambenih jedinica, - ministar mora, prometa i infrastrukture, donosi Odluku o izmjeni odluke o obveznoj uporabi zimske opreme na zimskim dionicama javnih cesta u republici hrvatskoj, NN-142/23., - ministar vanjskih i europskih poslova donosi Pravilnik o provedbi nadzora robe s dvojnom namjenom, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o izmjenama i dopuni Pravilnika o priznavanju organizacija proizvođača u ribarstvu i akvakulturi, udruženja organizacija i međustrukovnih organizacija, - ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine donosi Tehnički propis o izmjenama tehničkog propisa kojim se utvrđuju tehničke specifikacije za građevne proizvode u usklađenom području, NN-141/23., - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o provedbi programa potpore za očuvanje proizvodnje prasadi na području zone ograničenja zbog izbijanja afričke svinjske kuge, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o provedbi programa potpore gospodarstvima zbog narušenog proizvodnog potencijala uslijed provedbe naređenih mjera suzbijanja afričke svinjske kuge, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o izmjeni i dopuni Pravilnika o provedbi programa potpore za proizvođače šećerne repe za razdoblje od 2023. do 2027. godine, - ministrica poljoprivrede donosi Pravilnik o izmjenama i dopuni Pravilnika o provedbi mjere iii.1. »pripremna potpora«, - ravnatelj Agencije za sigurnost željezničkog prometa donosi Odluku o zatvaranju za promet postojećeg željezničko-cestovnog prijelaza, Poštovani, u pregledanim Narodnim novinama citirani opći akti doneseni po čelnicima pravnih osoba s javnim ovlastima predstavljaju većinu od objavljenog sadržaja. Ako bi za navedene opće akte u postupku ocjene ustavnosti Ustavni sud ocijenio da navedeni opći akti nemaju obilježja apstraktnosti i generalnosti kao bitna obilježja koja predodređuju nadležnost tog suda, a u isto vrijeme zbog predložene (i postojeće) norme o nadležnosti Visoki upravni sud ne ocjenjuje zakonitost općih akata donesenih po tim čelnicima jedinica lokalne i područne samouprave ili čelnicima pravnih osoba s javnim ovlastima, građani objektivno ostaju bez pravne zaštite u ogromnom pravnom području i u apsolutno podređenom položaju u odnosu na donositelje takvih akata, suprotno ustavnom načelu o pravu na pristup sudu, pravu na učinkoviti pravni lijek te su u kontekstu ustavnog načela o jednakosti oružja jer pred hrvatskim institucijama neće moći osporavati opće akte tih donositelja. Stoga, ako želimo biti pravna država u zaštiti interesa svojih građana i ako želimo ostvariti cilj koji je naveden u obrazloženju savjetovanja, a to je unaprijediti sustav osiguranja zakonitosti i sudske zaštite prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela te bolja zaštita prava stranaka, onda je jedino moguće rješenje da se članak 3. stavak 2. Nacrta prijedloga Zakona dopuni na način da se pred Visokim upravnim sudom u postupku ocjene zakonitosti mogu osporavati i opći akti doneseni po čelnicima jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, čelnicima pravnih osoba koja ima javnu ovlast i čelnicima pravne osobe koja obavlja javnu službu ili drugim ovlaštenim donositeljima u tim pravnim osobama jer je u NN-145/23. objavljen pravilnik kojeg je donio državni tajnik. U protivnom, ukoliko ovaj prijedlog ne bude prihvaćen, netko će morati preuzeti odgovornost za izgubljene sporove pred Europskim sudom za ljudska prava jer će to biti jedina preostala instanca za zaštitu povrijeđenih subjektivnih prava građana u primjeni općih akata donesenim po tim ovlaštenim donositeljima. S poštovanjem, Ivo Bakalić, sudac | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 3 | Klaudio Čurin | Predmet upravnog spora, Članak 3. | Predlaže se jasnije definirati predmet upravnog spora u stavku 1. točki 2., budući da je tumačenje navedene odredbe višekratno dovelo do potrebe intervencije Ustavnog suda RH, zbog restriktivnog tumačenja pojma "postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava" (usp. odluke U-III-4183/2019, U-III-5111/2020), odnosno upravni su sudovi otklanjali nadležnost u pogledu odluka koje nisu "upravni akt". | Nije prihvaćen | Suprotno navodima predmetna odredba je jasna i precizna. |
| 4 | TOMISLAV HADŽIJA | Načelo učinkovitosti, Članak 8. | Prilikom donošenja Zakona o žigu (NN br. 14/2019) i Zakona o patentu (NN br. 16/2020.), u kojim je propisana i obveza „hitnog“ rješavanja, uz napomenu da je predlagač oba zakona bila Vlada RH, Vlada RH je prijedlog takve odredbe Hrvatskom saboru, obrazložila kako slijedi: „Predloženim zakonom se propisuje hitnost postupka pred Upravnim sudom u Zagrebu, iz kojeg razloga ti predmeti imaju prednost pred drugim predmetima te se odmah uzimaju u rad. Razlog ovakvoj odredbi posljedica je praćenja provedbe prava industrijskog vlasništva gdje je uočeno da brzina rješavanja ovih pitanja svakako utječe na pravnu sigurnost stranaka u postupku i s time povezanu njihovu opstojnost i konkurentnost na tržištu. Ovakvom odredbom pozitivno će se utjecati i poticati gospodarska kretanja i konkurentnost hrvatskog gospodarskog sustava, što je u skladu sa Strategijom poticanja inovacija Republike Hrvatske 2014. - 2020. te Industrijskom strategijom Republike Hrvatske 2014. - 2020.“ | Djelomično prihvaćen | Jedno od osnovnih načela upravnog spora je načelo učinkovitosti te stoga predlagatelj zakona smatra da je propisivanje rokova za rješavanje upravnog spora posebnim zakonom dopušteno u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. |
| 5 | Antonija Hruška | Načelo učinkovitosti, Članak 8. | Ovo je u st. 2. i 3. nomotehnički loše rješenje, jer predlagatelj zakona i zakonodavac sâmi sebi propisuju ograničenja, što je nepotrebno s obzirom na to da sâmi i bez toga mogu izmijeniti druge propise, a osim toga odredbe su u praksi neprimjenjive zbog načelâ lex posterior i lex specialis, pa kasniji i poseban zakon ionako opet može kršiti ovako postavljeno pravilo. | Djelomično prihvaćen | Jedno od osnovnih načela upravnog spora je načelo učinkovitosti te stoga predlagatelj zakona smatra da je propisivanje rokova za rješavanje upravnog spora posebnim zakonom dopušteno u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. |
| 6 | Karlo Kožina | Načelo učinkovitosti, Članak 8. | Odredbe stavka 3. ovog članka, kao i članka 12. stavka 5. upućene su zakonodavcu (naime, organske, kao i sve ostale zakone, donosi zakonodavac, odnosno Hrvatski sabor). Čini mi se da navedene odredbe ograničavaju ovlasti zakonodavca, utvrđene člankom 81., u svezi s člankom 83. Ustava RH. Naime, samo se Ustavom može propisati koji zakoni jesu organski, a koji su tzv. "obični", stoga ovako predložene odredbe, iako naizgled neutralne, proizvode ograničenja za zakonodavca, a koja ogranaičenja s ustavnopravnog aspekta nisu prihvatljiva. Ako se čak prihvati stajalište da su navedene odredbe u skladu s Ustavom, one svakako ostaju defektne pa stoga i nepotrebne. Kada bi se tzv. "običnim zakonom", dakle ne-organskim, propisao kakav rok za upravni spor, odnosno nadležnost Visokog upravnog suda RH, ne postoji nikakav redoviti pravni instrument kojim bi se takav "običan" zakon stavio izvan snage. Takav bi "običan" zakon, naime, bio "nezakonit" (jer nije usklađen sa Zakonom o upravnim sporovima), međutim, on ne bi bio "neustavan". Budući da Ustavni sud nije nadležan ocjenjivati zakonitost zakona, tj. međusobnu usklađenost zakona, to je jasno da ovako predložena odredba neće proizvoditi nikakav pravni učinak. | Djelomično prihvaćen | Jedno od osnovnih načela upravnog spora je načelo učinkovitosti te stoga predlagatelj zakona smatra da je propisivanje rokova za rješavanje upravnog spora posebnim zakonom dopušteno u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. |
| 7 | HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH | Službena upotreba jezika i pisma, Članak 11. | Članak 11. potrebno je uskladiti sa Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj te Zakonom o osobnoj asistenciji. Radi omogućavanja ravnopravnog ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda, osobito nediskriminacije i jednakosti predlažemo da se članak 11. stavak (2) izmjeni tako da glasi: "2) Stranke i drugi sudionici u upravnom sporu imaju pravo pred sudom upotrebljavati svoj jezik uz ovlaštenog tumača, prevoditelja, komunikacijskog posrednika. Te se stranke mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju hrvatski jezik. Troškovi prevođenja terete stranku na koju se odnose, ako zakonom nije drukčije propisano. Troškovi komunikacijskog posrednika ne terete gluhe, nagluhe, gluhoslijepe ili druge osobe s komunikacijskim teškoćama." | Nije prihvaćen | Nepotrebno opterećivanje teksta, budući da je navedeno obuhvaćeno člankom 11. stavkom 2. Podsjećamo da je jedno od osnovnih načela upravnog spora načelo zakonitosti, dakle, u upravnom sporu sud odlučuje na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava. |
| 8 | Marko Ristić | Nadležnost, Članak 12. | Jasno je da treba značajno ograničiti praksu propisivanja prvostupanjske nadležnosti Visokog upravnog suda. Ipak, prethodno je nužno provesti analizu učinka povrata nadležnosti predmeta iz "neorganskih" zakona (st. 5.) na prvostupanjske upravne sudove, posebno imajući u vidu predmete iz javne nabave. Prvostupanjski sudovi, a posebno onaj u Zagrebu, s postojećim brojem referada takve predmete, žurne naravi, jednostavno neće moći rješavati u razumnim rokovima, osim ako se potpuno ne zapusti rad na cijelom nizu drugih predmeta. Sud u Zagrebu samo ove godine bilježi povećanje priljeva broja novih predmeta za oko 80 posto! Predlažem dodatno razmatranje kriterija za povrat pojedinih predmeta na prvostupanjske sudove, a posebno i nomotehničko rješenje, jer je na temelju odgovarajućih intervencija Ustavnog suda RH već godinama s punim opravdanjem napuštena praksa da se jednim propisom intervenira u druge propise (to se svojevremeno naizmjenično radilo s Ovršnim zakonom i sa Zakonom o parničnom postupku). | Djelomično prihvaćen | Propisivanjem nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima odstupa se od temeljnog pravila o dvostupanjskom upravnom sudovanju, a Visoki upravni sud Republike Hrvatske, koji prvenstveno rješava najsloženije upravne sporove, nepotrebno se opterećuje. S obzirom na navedeno predlagatelj zakona smatra da je propisivanje nadležnosti Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima dopušteno u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 12. stavka 4. |
| 9 | Antonija Hruška | Nadležnost, Članak 12. | Ovo je u st. 4. i 5. nomotehnički loše rješenje, jer predlagatelj zakona i zakonodavac sâmi sebi propisuju ograničenja, što je nepotrebno s obzirom na to da sâmi i bez toga mogu izmijeniti druge propise, a osim toga odredbe su u praksi neprimjenjive zbog načelâ lex posterior i lex specialis, pa kasniji i poseban zakon ionako opet može kršiti ovako postavljeno pravilo. Nadalje, iako je u načelu dobro stati na kraj pojedinačnim uvođenjima jednostupanjskog upravnog sudovanja, potrebno je u svjetlu iznimnog i sve većeg opterećenja prvostupanjskih sudaca prethodno poduzeti mjere za značajno povećanje broja sudaca na tim sudovima, posebno u pogledu predviđenog „povrata“ nadležnosti u vezi sporova o javnoj nabavi, kojih nije malo i koji zahtijevaju iznimno temeljito i dugotrajno razmatranje činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava. Ti sporovi se kraj postojećeg broja sudaca (posebno u Zagrebu) nikako neće moći rješavati u razumnim rokovima te će utjecati na kontinuirano gomilanje zaostataka na prvostupanjskim sudovima. | Djelomično prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, stavkom 4. se ograničava propisivanje nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima te se navode uvjeti pod kojim se takva nadležnost može propisivati. Povećanje broja sudaca na upravnim sudovima nije predmet Zakona o upravnim sporovima. |
| 10 | Karlo Kožina | Nadležnost, Članak 12. | U odnosu na stavak 4. i 5. isto kao i moj komentar kod članka 8. stavka 3. | Djelomično prihvaćen | Propisivanjem nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima odstupa se od temeljnog pravila o dvostupanjskom upravnom sudovanju, a Visoki upravni sud Republike Hrvatske, koji prvenstveno rješava najsloženije upravne sporove, nepotrebno se opterećuje. S obzirom na navedeno predlagatelj zakona smatra da je propisivanje nadležnosti Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima dopušteno u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 12. stavka 4. |
| 11 | HRVATSKA NARODNA BANKA | Mjesna nadležnost, Članak 13. | S obzirom da se ovim člankom uređuje mjesna nadležnost upravnih sudova predlažemo njime propisati isključivu mjesnu nadležnost Upravnog suda u Zagrebu za suđenje u postupcima protiv pojedinačnih odluka i rješenja Hrvatske narodne banke (u nastavku teksta: HNB) te ako je potrebno i opravdano za suđenje u postupcima protiv odluka drugih nadležnih javnopravnih tijela. Ovaj prijedlog proizlazi iz činjenice da propisivanje isključive mjesne nadležnosti pojedinog suda nije nepoznato u našoj zakonodavnoj praksi kako kod upravnih sudova tako i kod drugih sudova. Navedeno je vidljivo primjerice iz Prekršajnog zakona kojim je propisana isključiva mjesna nadležnost Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu za pojedine prekršajne postupke. Propisivanje isključive mjesne nadležnosti pojedinog upravnog suda otvara mogućnost bolje specijalizacije sudaca tog suda za predmete iz specifičnih područja nadležnosti kao što je područje nadležnosti HNB-a ili nekog drugog javnopravnog tijela. U odnosu na upravne sudove vezano za rješenja HNB-a treba istaknuti da velika većina subjekata nadzora HNB-a ima sjedište u Zagrebu ili u mjestima pokraj Zagreba pa je uzimajući u obzir sjedište tužitelja Upravni sud u Zagrebu nadležan za većinu predmeta iz nadležnosti HNB-a i u tom smislu se Upravni sud u Zagrebu ne bi značajno opteretio dodatnim predmetima. Pri tome treba istaknuti da je u posljednjih desetak godina podneseno ukupno 20-tak tužbi protiv rješenja HNB-a odnosno prosječno se podnosi jedna do dvije tužbe godišnje s time da u pojedinim godinama nije podnesena niti jedna tužba protiv nekog od rješenja HNB-a. Prema postojećim propisima isključiva mjesna nadležnost Upravnog suda u Zagrebu je propisana Zakonom o kreditnim institucijama. Iz dosadašnje prakse promatrajući razdoblje u kojem je bila propisana isključiva mjesna nadležnost Upravnog suda u Zagrebu vidljivo je da je u predmetima u kojima je HNB bio tuženik došlo do ujednačavanja sudske prakse, efikasnijeg i bržeg rješavanja predmeta i veće pravne sigurnosti za subjekte nadzora. Navedeni prijedlog je u skladu sa člankom 14. stavkom 6. Zakona o sudovima kojim je propisano da se zakonom može odrediti nadležnost jednog ili više sudova za odlučivanje u pojedinoj vrsti predmeta za područje jednog, više ili svih sudova te vrste, pri čemu bi se i dalje zadržalo dvostupanjsko odlučivanje kod upravnih sporova, s obzirom da bi i dalje postojalo pravo žalbe Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. | Nije prihvaćen | Predlagatelj zakona ne smatra opravdanim niti svrsishodnim da se posebnim zakonom propisuje mjesna nadležnost određenog upravnog suda te podsjeća da su osnovna načela upravnog spora načelo zakonitosti (članak 5.) i načelo učinkovitosti (članak 8), a da su upravni sudovi na temelju članka 14. stavka 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 21/22., 60/22. i 16/23.) specijalizirani sudovi. |
| 12 | TOMISLAV HADŽIJA | Mjesna nadležnost, Članak 13. | Prvenstveno, prilikom donošenja Zakona o žigu (NN br. 14/2019) i Zakona o patentu (NN br. 16/2020.), u kojim je propisana „isključiva nadležnost Upravnog suda u Zagrebu“, uz napomenu da je predlagač oba zakona bila Vlada RH, u vezi članka 114. Zakona o žigu koji propisuje isključivu mjesnu nadležnost Upravnog suda u Zagrebu, Vlada RH je prijedlog takve odredbe Hrvatskom saboru, obrazložila kako slijedi: „Propisivanje nadležnosti samo jednog od upravnih sudova u skladu je sa člankom 13. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17). Time se osigurava mogućnost ekonomične i učinkovite specijalizacije sudaca te ujednačenost sudske prakse. Takvo je rješenje usvojeno i izmjenom pet zakona iz područja industrijskog vlasništva kao i važećeg Zakona o žigu kojima se ukinuo institut žalbe te je došlo do prestanka rada Žalbenih vijeća u području prava industrijskog vlasništva kao dotadašnjeg drugostupanjskog tijela koje je odlučivalo o žalbama na odluke Državnog zavoda za intelektualno vlasništvo u upravnim postupcima priznanja prava industrijskog vlasništva, a kao pravni lijek na te odluke propisana je upravna tužba Upravom sudu u Zagrebu i njeno rješavanje po hitnom postupku.“ A u vezi članka 18. Zakona o patentu koji propisuje isključivu mjesnu nadležnost Upravnog suda u Zagrebu, Vlada RH je svoje prijedlog takve odredbe Hrvatskom saboru obrazložila kako slijedi: „Propisivanje nadležnosti samo jednog od upravnih sudova u skladu je sa člankom 13. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17). Time se osigurava mogućnost ekonomične i učinkovite specijalizacije sudaca te ujednačenost sudske prakse. Takvo je rješenje usvojeno i nedavnom izmjenom važećeg Zakona o patentu, kojim je ukinut institut žalbe na odluke Zavoda, a kao pravni lijek na te odluke propisana je upravna tužba Upravom sudu u Zagrebu i njeno rješavanje po hitnom postupku. Ističe se da je koncentracija postupaka iz područja intelektualnog vlasništva na ograničeni broj nadležnih sudova od ranije propisana u odnosu na građanske postupke kod povreda prava, a koncentracija u području prekršajnih i kaznenih postupaka je provedena u okviru pravosudne reforme provedene 2018. godine.” U pogledu navedenih ranijih izmjena Zakona o patentu koje su inicijalno i uvele isključivu mjesnu nadležnost Upravnog suda u Zagrebu, predlagatelj te reforme, Vlada RH je tada opravdavala navedenu odredbu kako slijedi: „Propisivanjem mjesne nadležnosti upravnog suda prema sjedištu tuženika, odnosno javnopravnog tijela koje je donijelo odluku u prvom stupnju - DZIV-a, što je Upravni sud u Zagrebu, u skladu s člankom 13. Zakona o upravnim sporovima, osigurava se mogućnost ekonomične i učinkovite specijalizacije sudaca, ponajviše u izrazito složenim i specifičnim predmetima iz područja patenata, te ujednačenost sudske prakse. Naime, člankom 13. Zakona o upravnim sporovima, dana je mogućnost da se mjesna nadležnost zakonom propiše na više načina, a nekoliko je razloga za prijedlog predmetnog rješenja. S obzirom na relativno nizak godišnji priljev novih predmeta u postojećim žalbenim postupcima (prosječno 73 novih predmeta godišnje ukupno za sva prava industrijskog vlasništva) koji se ubuduće očekuju u upravnom sporu prema predloženom rješenju, ne bi bilo svrsishodno niti ekonomično razvijati i održavati specijalistička znanja sudaca u pet međusobno različitih specijalističkih područja industrijskog vlasništva (patent, žig, industrijski dizajn, zemljopisne oznake podrijetla, topografije poluvodičkih proizvoda) na četiri upravna suda. Ovo se osobito odnosi na potrebna značajna ulaganja u usavršavanje i specijalizaciju sudaca u izrazito složenim i specifičnim predmetima iz područja patenata, koja je ekonomičnije provoditi na jednom upravnom sudu. Određivanjem nadležnosti samo jednog suda za predmete iz upravnih područja prava industrijskog vlasništva, uz specijalizaciju sudaca za rješavanje u ovim specifičnim i složenim upravnim područjima, dodatno se pridonosi ujednačavanju sudske prakse. Ovakvo rješenje smatra se prihvatljivijim od alternativnog rješenja određivanja nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske radi osiguranja jedinstvenog postupanja u upravnom sudovanju i mogućnosti specijalizacije sudova, kao što je određeno u cijelom nizu propisa u Republici Hrvatskoj. U takvim je slučajevima ukinuta dvostupnjevitost upravnog sudovanja i onemogućeno izjavljivanje žalbe na sudsku odluku u upravnom sporu. Također, predloženo rješenje radi specijalizacije sudaca za rješavanje složenih upravnih pitanja kao što su upravna područja prava industrijskog vlasništva predlaže i pravna doktrina. Ističe se da je propisivanje mjesne nadležnosti jednog upravnog suda u skladu i sa zahtjevima predstavnika nositelja prava i poslodavaca, koji kao važan preduvjet primjerenog funkcioniranja sustava s obzirom na složenost ovih upravnih predmeta, osobito u području patenata, ističu odgovarajuću edukaciju i specijalističko usavršavanje sudaca. Nadalje, mjesna nadležnost Upravnog suda u Zagrebu predviđena je i s obzirom na prirodu ovih upravnih postupaka u kojima su stranke, uz domaće podnositelje, u velikom broju pravne i fizičke osobe koje nemaju prebivalište, boravište ili sjedište u Republici Hrvatskoj, a koje će se pojavljivati u upravnom sporu kao tužitelji. Prema postojećim pravilima za određivanje mjesne nadležnosti propisanima Zakonom o upravnim sporovima u tim je slučajevima predviđena mjesna nadležnost upravnog suda na području kojeg tuženik, odnosno javnopravno tijelo koje je donijelo odluku u prvom stupnju ima sjedište, što je u odnosu na DZIV Upravni sud u Zagrebu. Stoga se očekuje da bi primjenom općih pravila o utvrđivanju mjesne nadležnosti prema Zakonu o upravnim sporovima u većini slučajeva ionako postojala mjesna nadležnost Upravnog suda u Zagrebu, pa bi stoga u nadležnosti preostala tri upravna suda bilo zanemarivo malo predmeta iz ovoga upravnog područja, zbog čega bi bilo neučinkovito educirati i usavršavati suce tih sudova za rješavanje i postupanje u tim upravnim područjima. Predloženim zakonom se propisuje hitnost postupka pred Upravnim sudom u Zagrebu, iz kojeg razloga ti predmeti imaju prednost pred drugim predmetima te se odmah uzimaju u rad. Razlog ovakvoj odredbi posljedica je praćenja provedbe prava industrijskog vlasništva gdje je uočeno da brzina rješavanja ovih pitanja svakako utječe na pravnu sigurnost stranaka u postupku i s time povezanu njihovu opstojnost i konkurentnost na tržištu. Ovakvom odredbom pozitivno će se utjecati i poticati gospodarska kretanja i konkurentnost hrvatskog gospodarskog sustava, što je u skladu sa Strategijom poticanja inovacija Republike Hrvatske 2014. - 2020. te Industrijskom strategijom Republike Hrvatske 2014. - 2020.“ „Učinkovitost postupanja i pravna sigurnost stranaka dodatno će se unaprijediti propisivanjem hitnosti rješavanja ovih upravnih postupaka pred Upravnim sudom u Zagrebu, čime se procjenjuje postizanje trajanja rješavanja predmeta pred Upravnim sudom u Zagrebu u roku od godine do godine i pol dana od dana podnošenja tužbe. Brzo i učinkovito rješavanje ovih predmeta posebno je neophodno u postupcima provedbe prava patenta, koji postupci obzirom na posljednjih godina izrazito dinamična i sve dinamičnija kretanja razvoja tehnike, a time i kretanja na tržištu, iziskuju odgovarajuću veću brzinu kako bi se osigurala stabilnost, odnosno sigurnost prometa roba i usluga te ravnopravna tržišna utakmica.“ „Svime navedenim će se osigurati viši stupanj pravne sigurnosti u području zaštite prava industrijskog vlasništva, što će očekivano doprinijeti jačanju konkurentnosti tržišta Republike Hrvatske za ulaganja u inovacijske i kreativne aktivnosti koje značajno doprinose gospodarskom i društvenom razvoju, a za koje učinkovita zaštita intelektualnog vlasništva predstavlja značajan čimbenik.“ Svi razlozi koje je Vlada RH, kao predlagatelj Zakona o patentu i Zakona o žigu, iznijela zakonodavcu Hrvatskom saboru, kao razloge koji opravdavaju hitnost upravnog spora u ovim predmetima i isključivu mjesnu nadležnost Upravnog suda u Zagrebu, 2019. i 2020., i dalje postoje te su valjani. Predložena izmjena Zakona o upravnim sporovima u ovom pogledu bi samo pogoršala već postojeće stanje zaštite prava intelektualnog vlasništva u RH. Hrvatska nema specijalizirane sudove za predmete iz područja intelektualnog vlasništva. No upravo u cilju poboljšanja kvalitete pravosuđenja koja je dostupna nositeljima prava intelektualnog vlasništva, minimum koji je potreban je imati stručne suce iz ovog područja, a sve kako bi održala i poboljšala kvaliteta pravosuđenja, te kako bi se u punom opsegu (i sadržaju) ostvarilo pravo svih stranaka na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda; Nadalje, europska praksa i pravosudne politike apsolutno ide u smjeru centralizacije svih sporova iz područja prava intelektualnog vlasništva, ILI na specijaliziranom sudu ILI na specijaliziranim odjelima pri određenom sudu upravo za takve pravne sporove. Jedino kroz takvu centralizaciju te kontinuiranu edukaciju sudaca koji su involvirani na rješavanju ovakvih sporova, moguće je pratiti razvoj ove grane prava posebice razumijevajući njenu usku povezanost sa razvojem tehnike; Konačno, ukoliko bi se usvojile predložene izmjene zakona, imali bi apsurdnu situaciju da se jednim generalnim zakonom - Zakon o upravnim sporovima, pokušava regulirati odredbe specijalnih zakona i to na način koji doprinosi pravnoj nesigurnosti. Naime, ako zakonodavac želi promijeniti odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti, onda bi trebao mijenjati odredbe iz Zakona o žigu i Zakona o patentu (i odgovarajuće odredbe u svim onim drugim specijalnim zakonima koji se navode da sadrže odredbe o isključivoj mjesnoj nadležnosti) kojima je propisana o isključiva mjesna nadležnost, a ne pokušavati mjesnu nadležnost mijenjati sa generalnim zakona, jer odredbe specijalnih zakona, a koje su u direktnoj koliziji, i dalje ostaju na snazi. Drugim riječima, doveli bi se u situaciju da Zakon o upravnim sporovima propisuje nadležnosti i suda u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci, a primjerice Zakon o žigu i Zakon o patentu i dalje propisuje isključivu mjesnu nadležnost Upravnog suda u Zagrebu. | Nije prihvaćen | Predlagatelj zakona ne smatra opravdanim niti svrsishodnim da se posebnim zakonom propisuje mjesna nadležnost određenog upravnog suda te podsjeća da su osnovna načela upravnog spora načelo zakonitosti (članak 5.) i načelo učinkovitosti (članak 8.), a da su upravni sudovi na temelju članka 14. stavka 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 21/22., 60/22. i 16/23.) specijalizirani sudovi. |
| 13 | Antonija Hruška | Mjesna nadležnost, Članak 13. | Kao kriterij je u st. 1. potrebno dodati i boravište tužitelja (koje bi trebalo imati i prednost u odnosu na prebivalište), na što se ionako referira st. 2. te čl. 39. st. 3. U st. 9. je nomotehnički loše rješenje, jer predlagatelj zakona i zakonodavac sâmi sebi propisuju ograničenja, što je nepotrebno s obzirom na to da sâmi i bez toga mogu izmijeniti druge propise, a osim toga odredbe su u praksi neprimjenjive zbog načelâ lex posterior i lex specialis, pa kasniji i poseban zakon ionako opet može kršiti ovako postavljeno pravilo. | Nije prihvaćen | Kriterij boravišta je podredni kriterij naveden u drugoj rečenici stavka 1. pa ga je nepotrebno dodavati u prvu rečenicu stavka 1. Nadalje, upravo suprotno navedenom, na temelju stavka 9. posebnim zakonima nije dopušteno propisivati mjesnu nadležnost suprotno odredbama Zakona o upravnim sporovima. |
| 14 | Karlo Kožina | Mjesna nadležnost, Članak 13. | Za stavak 9. vrijedi sve ono što je navedeno u mojim komentarima u kojima se navodi da se organskim zakonima regulira nadležnost Visokog upravnog suda i rokovi u upravnim sporovima. | Nije prihvaćen | Predlagatelj zakona ne smatra opravdanim niti svrsishodnim da se posebnim zakonom propisuje mjesna nadležnost određenog upravnog suda te stoga u stavku 9. propisuje da posebnim zakonima nije dopušteno propisivati mjesnu nadležnost suprotno odredbama Zakona o upravnim sporovima. |
| 15 | Alen Rajko | Sastav suda, Članak 14. | Ako se već u pojedinim slučajevima želi propisati prvostupanjsko odlučivanje u vijeću, to je potrebno učiniti primjenom unaprijed određenih kriterija (npr. pri odlučivanju u oglednom sporu), a ne prepuštanjem iniciranja odluke o tome konkretnom sucu (u osnovi, u skladu s njegovim psihološkim profilom ili statističkim kalkuliranjem). Usto, primjenom predložene odredbe u većini bi upravnih sudova odluku o tome hoće li biti formirano vijeće nužno donosilo vijeće koje inače uopće ne odlučuje u dotičnoj vrsti predmeta (budući da o tome, zbog ograničenog broja sudaca, ne bi mogli odlučivati suci predviđeni za rješavanje spora koji imaju iskustva u odnosnoj specijalizaciji). Na koncu, konzultiranje između sudaca provodi se i prema postojećem modelu, mimo formalnog odlučivanja u vijeću, koje bi otežavalo i organizaciju rada u sudu, ali i povećalo broj administrativnih radnji tijekom spora. | Djelomično prihvaćen | Predlagatelj zakona ističe da je sudac na temelju članka 14. Kodeksa sudačke etike (“Narodne novine”, broj 131/06.) obvezan poštivati odredbe Kodeksa. Kada to zahtjeva složenost slučaja sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad može takav predmet rješavati u vijeću. Unutarnje ustrojstvo sudova nije predmet Zakona o upravnim sporovima. |
| 16 | Valentina Grgić Smoljo | Sastav suda, Članak 14. | Predlažem novi članak 14. (1)U upravnim sporovima pred upravnim sudovima odlučuje sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad. (2)U upravnim sporovima, a kada to zahtijeva složenost slučaja, sudac kojem je predmet dodijeljen u rad može takav predmet rješavati u vijeću od tri suca. (3) Visoki upravni sud odlučuje u vijeću od tri suca, osim o zakonitosti općih akata kada odlučuje u vijeću od pet sudaca. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 17 | Valentina Grgić Smoljo | Sastav suda, Članak 14. | Rješavanje prvostupanjskog upravnog spora u vijeću od tri suca je već bilo predviđeno Zakonom o upravnim sporovima 2012. i vrlo brzo je napušteno već 2013. jer se pokazalo kao nepotrebno i neučinkovito, te je samo usporavalo rad, a predmeti su se radi brojnosti i sporosti odlučivanja gomilali. Ako se već ponovno uvodi odlučivanje u vijeću uz preduvjet "složenosti" predmeta, onda se bar treba omogućiti sucu čiji je predmet da sam procijeni hoće li ga riješiti u vijeću ili kao pojedinac. "Inovativno" rješenje da o tome odlučuje drugi sudac je suprotno samoj biti načina sudačkog odlučivanja i njegove neovisnosti, zahtjeva angažman i vrijeme drugog suca koji mora proučiti predmet, a to oduzima vrijeme kojeg ionako ima premalo radi previsoko određene sudačke norme. Nadalje, nije se vodilo računa da ima i manjih sudova s malim brojem sudaca, u kojima će ovakvo "formalizirano" postupanje u kojem se ovisi o odluci i prisutnosti drugih sudaca dovesti do brojnih "tehničkih" problema. Nejasno je i trebaju li svi suci koji odlučuju u vijeću biti prisutni na ročištima na kojima se raspravlja o predmetu o kojem se odlučuje o vijeću, niti hoće li ta vremenska angažiranost biti honorirana okvirnim mjerilima kao u nekim drugim sudskim postupcima. | Djelomično prihvaćen | Dokazi, izvođenje dokaza i rasprava u sporovima u kojima sudi vijeće propisano je drugim dijelom „Prvostupanjski upravni spor“, glavom III. i IV. Okvirna mjerila za rad sudaca nisu predmet ovoga zakona. |
| 18 | Karlo Kožina | Sastav suda, Članak 14. | U cijelom tekstu predloženog zakona nema riječi o sudskim savjetnicima, osim u dijelu koji regulira izuzeće. Uzimajući u obzir da je ZUS-om predloženo da se zadrži odredba o neprocjenjivosti upravnih sporova, treba reći da navedena odredba nije usklađena sa člankom 110. Zakona sudovima kojima su propisane ovlasti sudskih savjetnika u predmetima čiji VPS ne prelazi 100.000 kuna. U tom smislu, ovlasti sudskih savjetnika na prvostupanjskim upravnim sudovima su potpuno reducirane, budući da bi dosljednom primjenom Zakona o sudovima i Zakona o upravnim sporovima oni mogli pripremati nacrte odluka samo u predmetima u kojima je donesena pravomoćna presuda u oglednom sporu (a kojih postupaka u praksi gotovo nema) i o tužbama protiv postupanja ili propuštanja postupanja, što je također, vrlo mali broj predmeta. Slijedom toga predlaže se prihvatiti sljedeće prijedloge: 1.) Omogućiti sudskim savjetnicima na upravnim sudovima da provode postupke i predlažu nacrte odluka i "u postupcima po tužbama protiv propuštanja javnopravnih tijela da u zakonom propisanom roku donesu odluku" (tzv. šutnja uprave). Naime, nema smisla da savjetnici mogu predlagati odluke kad je došlo propuštanja postupanja, a ne i kad je došlo do propuštanja javnopravnog tijela da donese odluku. 2.) S obzirom na reducirani broj postupka u kojima savjetnici na upravnim sudovima mogu sudjelovati, trebalo bi omogućiti da savjetnici provode postupak i pripremaju nacrte odluka "u predmetima u kojima se upravni spor rješava bez rasprave". Takvo bi rješenje korespondiralo i s važećim člankom 110. stavkom 6. Zakona o sudovima, budući da savjetnici u drugostupanjskim postupcima referiraju spise i pripremaju nacrte odluka za sve vrste predmeta, a ne samo one kojima je VPS manji od 100.000 kuna. Stoga je situacija kada sud donosi odluku bez rasprave u prvom stupnju vrlo slična situaciji kada se odluka donosi u drugom stupnju. U konačnici odluku će uvijek donijeti sudac, a savjetnik će samo pripremiti nacrt odluke, čime neće doći do narušavanja neovisnosti sudbene vlasti, niti bi se time ograničilo pravo i obveza suca da sudi. Prijedlog je da se doda stavak 5. i 6. koji glase: (5) Sudski savjetnici ovlašteni su na provođenje postupka i predlaganje nacrta odluka u upravnim sporovima u kojima se odlučuje o tužbama u predmetima koji se rješavaju na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu, upravnim sporovima iz članka 3. stavka 1. točke 2. i 3. ovog zakona te u upravnim sporovima u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 13.300,00 eura. (6) U sporovima u kojima se odlučuje bez rasprave, kao i u sporovima pred Visokim upravnim sudom, sudski savjetnici izvještavaju o stanju spisa i pripremaju nacrt odluke. | Nije prihvaćen | Ovlasti postupanja sudskih savjetnika propisane su Zakonom o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18. i 21/22.). |
| 19 | Karlo Kožina | Sastav suda, Članak 14. | S obzirom na to da će ubuduće uredujući sudac predlagati vijeću da se dodijeljen mu predmet rješava u vijeću, bilo bi svrsishodno da se propiše da će taj sudac biti ujedno i član vijeća (kao sudac izvjestitelj) koje će donijeti odluku. U suprotnom bi proizlazilo da će na jednom predmetu raditi najmanje sedam sudaca (1 sudac predlagatelj + 3 člana vijeća koje odlučuje o prijedlogu + 3 suca koja odlučuju o meritumu). Navedeno bi posljedično dovelo do toga da na nekim upravnim sudovima se ne bi moglo odlučivati u vijećima, zbog (pre)malog broja sudaca. Prema tome, trebalo bi stavak 2. izmijeniti na način da se propiše da "U upravnim sporovima, a po zahtjevu suca kojemu je predmet dodijeljen u rad, može rješavati vijeće od tri suca kada to zahtjeva složenost slučaja. U slučaju prihvaćanja zahtjeva, sudac koji je zahtjev postavio član je vijeća (ili još bolje - sudac izvjestitelj) u tom predmetu." | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 20 | Karlo Kožina | Odbačaj zahtjeva za izuzeće, Članak 16. | U odnosu na stavak 2., možda bi trebalo propisati da će predsjednik vijeća prvostupanjskog suda (kad se o predmetu rješava u vijeću), isto tako odbaciti takav zahtjev. | Nije prihvaćen | Predmetno nije potrebno izričito navesti (dodatno bi opteretilo tekst zakona) jer navedeno proizlazi iz stavka 2. |
| 21 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Tuženik, Članak 19. | Ovu odredbu treba dopuniti. Naime, nije u svim sporovima tuženik javnopravno tijelo. Postoje npr. sporovi radi nadomještaja suglasnosti sindikata za pokretanje disciplinskog postupka protiv sindikalnog povjerenike i sl., u kojima se kao tuženik pojavljuje sindikat. Sindikat nije javnopravno tijelo nego udruga. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 22 | Veleučilište studija sigurnosti | Poduzimanje radnji u upravnom sporu, Članak 21. | Tuženici u upravnom sporu mogu biti i pravne osobe sa javnim ovlastima. Konkretno te pravne osobe mogu biti i privatne pravne osobe (primjerice veleučilište koje može biti javno ali i privatno). Propisano je da tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći može zastupati državno odvjetništvo, a shodno tome pravne osobe sa javnim ovlastima trebali bi po punomoći moći zastupati odvjetnici. Osobito u situacijama kada je tuženik privatna pravna osoba sa javnim ovlastima ne vidimo nikakvo opravdanje da istog ne bi u upravnom sporu mogli zastupati po punomoći odvjetnici. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 23 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Poduzimanje radnji u upravnom sporu, Članak 21. | Nastavno na komentar pod čl. 19., potrebno bi bilo predvidjeti da i tuženik može imati punomoćnika odvjetnika. To bi trebalo predvidjeti barem za tuženike koji nisu javnopravno tijelo. Nema naime nikakvog opravdanja za situaciju da tuženi sindikat ne bi smio biti zastupan po odvjetniku. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 24 | Karlo Kožina | Sposobnost biti opunomoćenik tužitelja i zainteresirane osobe, Članak 26. | U predmetnom članku nema riječi o odvjetničkim vježbenicima. Nije jasno zašto odvjetnički vježbenici (ako ništa, barem oni s položenim pravosudnim ispitom), ne bi mogli zamjenjivati odvjetnika kod kojega su zaposleni. Takvog apsolutnog ograničenja nema čak niti u Zakonu o kaznenom postupku. Dodatno je za navesti da se u članku 97. stavku 5. ovog prijedloga odvjetnički vježbenici navode u kontekstu održavanja reda na raspravi. Stoga se predlaže u članku 26. (odnosno u članku 30., ako se nomotehnički želi pratiti ZPP koji takvu odredbu sadrži u dijelu u kojem se uređuje opseg punomoći) navesti da odvjetnika koji je opunomoćenik, može zamjenjivati odvjetnički vježbenik koji je kod njega zaposlen. | Nije prihvaćen | Ovlasti odvjetničkih vježbenika regulirane su Zakonom o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 09/94., 117/08., 50/09., 75/09., 18/11. i 126/21.). |
| 25 | Antonija Hruška | Opseg punomoći odvjetnika, Članak 30. | Zahtjev za izvršenje je poseban zahtjev koji se upućuje sudu, koji se upisuje u poseban upisnik i u vezi kojeg se formira poseban spis, pa bi radi izbjegavanja zloupotrebe (imajući u vidu i znatno povišene odvjetničke tarife) za taj zahtjev trebalo predvidjeti posebnu (novu) punomoć. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 26 | Karlo Kožina | Oblik punomoći, Članak 33. | Predlaže se umjesto "pismeno", koristiti "pisano". Navedeno je potrebno ne samo zbog toga što "pisano" znači pisanim putem, a "pismeno" napisano u skladu s normama jezičnog standarda, nego i zbog toga što se pojam "pismeno" (doduše drugačije naglašeno) u pravnom nazivlju koristi i kao širi rodni pojam od podneska, dakle pojam koji obuhvaća sve pisane otpravke. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 27 | Marko Ristić | Posljedice nepodnošenja punomoći, Članak 34. | Punomoć (tužitelja) se u pravilu dostavlja odmah uz tužbu. Zato se u st. 2. ne može do dostave punomoći odgađati "donošenje odluke", već "nastavak postupanja". Isto tako, ako se tada punomoć ne dostavi, tužba se treba odbaciti, a ne "nastavljati spor"! | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 28 | Antonija Hruška | Posljedice nepodnošenja punomoći, Članak 34. | St. 2.: ako punomoć ni naknadno nije dostavljena uz tužbu, kako će sud tada „nastaviti spor“? | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 29 | Karlo Kožina | Posljedice nepodnošenja punomoći, Članak 34. | Stavak 3.: "poništit će", umjesto "poništiti će". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 30 | Karlo Kožina | Opoziv i otkaz punomoći, Članak 35. | Kao i uz članak 33. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 31 | Marko Ristić | Pokretanje upravnog spora, Članak 38. | U praksi su krajnje rijetki slučajevi raspravljanja u upravnom sporu o naknadi štete i o povratu stvari. Parnični sud treba biti isključivo stvarno nadležan za te zahtjeve, kako bi se ocjena zakonitosti upravnog akta oslobodila kognicijskog postupka koji tu ocjenu samo može znatno usporiti. Osim toga, najčešće se pravo na naknadu štete konstituira tek s pravomoćnošću presude u upravnom sporu kojom se upravni akt poništava pa je bespredmetno unaprijed raspravljati o naknadi štete dok još nije definitivno poznata sudbina osporenog upravnog akta. | Nije prihvaćen | Na predmetni način se ostvaruje jedno od temeljnih načela upravnog spora, načelo učinkovitosti. |
| 32 | Antonija Hruška | Pokretanje upravnog spora, Članak 38. | Građanskopravne zahtjeve za povrat stvari i za naknadu štete (st. 4.) bi trebalo prepustiti građanskim sudovima, jer se time upravni spor znatno i nepotrebno odugovlači raspravom o stvarima koje izlaze iz okvira domene i prirode upravnog spora. | Nije prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, na predmetni način se ostvaruje jedno od temeljnih načela upravnog spora, načelo učinkovitosti. |
| 33 | Odbor za državnu službu | Sadržaj tužbe, Članak 39. | Sukladno prijedlogu čl. 40. st.2. po kojem bi se tužba zbog propuštanja javnopravnog tijela da donese odluku podnosila tek nakon isteka roka od 8 (ili bolje 15 dana ) od dana ponovnog traženja, trebalo bi uskladiti i čl. 39. st.4. na način da bi glasio:"(4) Tužbi treba priložiti izvornik ili presliku osporene pojedinačne odluke, upravnog ugovora ili dokaz o postupanju. Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja u propisanom roku, tužbi treba priložiti dokaz o trenutku pokretanja upravnog postupka, odnosno podnošenja zahtjeva za postupanjem, te dokaz da je ponovo traženo donošenje odluke odnosno postupanje." | Nije prihvaćen | Dopuna članka 40. stavka 2. na način da glasi: „Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu može podnijeti ako niti nakon isteka 8 (ili 15) dana od dana ponovnog traženja nije donesena odluka.“ nije u skladu s člankom 101. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.) te se s tim u vezi ne prihvaća predmetni prijedlog. |
| 34 | Zanet Vidovic | Sadržaj tužbe, Članak 39. | Člankom 3. ZUS-a propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke pa bi za ocjenu zakonitosti odluke relevantno trebalo biti činjenično stanje koje je postojalo u vrijeme donošenja pojedinačne odluke. Pozivajući se na ekonomičnost i efikasnost u pojedinim odlukama sudska praksa izrazila je shvaćanje da nove činjenice i dokazi mogu imati utjecaj na pravilnost i zakonitost pojedinačne odluke. Pri iznošenju novih činjenica i dokaza tek u sporu treba voditi računa je li ih tužitelj mogao iznijeti i u upravnom postupku. Ako je nove činjenice i dokaze mogao iznijeti i u upravnom postupku na tuženiku ne leži "krivnja" za pokretanje spora pa takva okolnost treba imati utjecaj na određivanje troškova spora. | Nije prihvaćen | Odlučivanje o troškovima postupka nije predmet sadržaja tužbe. |
| 35 | ivo bakalić | Sadržaj tužbe, Članak 39. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu Člankom 39. Nacrta prijedloga ZUS propisan je sadržaj tužbe, a u stavku 1. točka 8. navedeno je da tužba mora sadržavati „činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev“. Ovako koncipiran prijedlog omogućuje predlaganje novih činjenica i dokaza (beneficium novorum), a upravo ta zakonska mogućnost stavlja tuženika u procesno nejednak, podređen položaj u odnosu na tužitelja. Sve to suprotno je dijelu obrazloženja o potrebi donošenja novog zakona radi osjećaja izvjesnosti za stranke. Ako se zadrži beneficium novorum onda će tuženik imati ružan osjećaj izvjesnog gubitka spora zbog novih činjenica i dokaza o kojima se nije imao prilike očitovati u žalbenom postupku i pobijanom rješenju. Naime, dovoljno je da tužitelj predloži novu činjenicu ili izvođenje nekog novog dokaza, a sud će sasvim sigurno ići prema usvajanju tužbenog zahtjeva i poništenju pobijanog akta jer je to, budimo otvoreni, najlakša sudska odluka, tim više što Nacrt prijedloga ZUS i dalje zadržava odredbu da na prvu presudu kojom se usvaja zahtjev nema pravo žalbe. Prvostupanjskim sucima to „olakšava“ rješavanje jer na takve odluke izostaje kontrola višeg suda. Tuženik je u takvoj postavci u ustavno nejednakom položaju jer će izvjesno izgubiti spor zbog činjenice ili dokaza kojeg nije niti imao u upravnom postupku i samim time ih nije niti mogao vrednovati na odgovarajući način. Zbog toga se prvenstveno predlaže da se točka 8. nadopuni na način da se iza zareza dodaju riječi „ako ih bez svoje krivnje tužitelj nije mogao iznijeti tijekom upravnog postupka“. Ova dopuna je osobito važna u kontekstu troškova postupka i moguće manipulacije tužitelja koji iz nekog razloga želi produžiti rješavanje upravne stvari iz njemu znanih razloga. Bez ove dopune tužitelj je u prednosti naspram tuženika jer je gotovo izvjesno da će sud poništiti pobijano rješenje jer je to, kao što je prethodno kazano, najlakša sudska odluka kojom se lako ostvaruje okvirno mjerilo koje time postaje sušta suprotnost smislu upravnog spora. S tim u svezi bi bilo zanimljivo vidjeti statističke podatke koliko je u prvom postupku pred upravnim sudom donesenih presuda kojim se usvaja tužbeni zahtjev u odnosu na one kojim se isti odbija. Ako takve odluke prevladavaju, onda s konceptom nešto nije u redu, a statistički podaci i služe da se određene negativne pojavnosti isprave. Ako pak predlagatelj zadrži beneficium novorum bez ikakvih ograničenja (što mislim da će se i dogoditi), onda se u prijedlog zakona moraju ugraditi korektivni mehanizmi zaštite tuženika od takvih ponašanja, prvenstveno glede prava na troškove postupka u takvim slučajevima o čemu će se kod članka 147. Nacrta iznijeti posebne primjedbe. | Nije prihvaćen | Sadržaj tužbe uređen je na način da omogućava upravnim sudovima da sude u sporu pune jurisdikcije. |
| 36 | Antonija Hruška | Sadržaj tužbe, Članak 39. | Građanskopravne zahtjeve za povrat stvari i za naknadu štete (st. 2.) bi trebalo prepustiti građanskim sudovima, jer se time upravni spor znatno i nepotrebno odugovlači raspravom o stvarima koje izlaze iz okvira domene i prirode upravnog spora. | Nije prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, na predmetni način se ostvaruje jedno od temeljnih načela upravnog spora, načelo učinkovitosti. |
| 37 | Odbor za državnu službu | Rok za podnošenje tužbe, Članak 40. | Predlaže se dopuna čl. 40. st.2. tako da glasi: „Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu može podnijeti ako niti nakon isteka 8 (ili 15) dana od dana ponovnog traženja nije donesena odluka.“ | Nije prihvaćen | Predmetna odredba nije u skladu s člankom 101. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.). |
| 38 | Odbor za državnu službu | Rok za podnošenje tužbe, Članak 40. | Predlaže se dopuna čl. 40. st.2. tako da glasi: „Pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu može podnijeti ako niti nakon isteka 8 (ili 15) dana od dana ponovnog traženja nije donesena odluka.“ | Nije prihvaćen | Predmetna odredba nije u skladu s člankom 101. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21.). |
| 39 | Mario Pleše | Predaja tužbe, Članak 41. | Predlažem izmjenu stavka 4. na način da se iza riječi "tuženiku" dopuni riječima: "ako se njeno podnošenje može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci", čime bi nova odredba glasila: "Smatra se da je tužba podnesena u roku i kad je u roku predana nenadležnom sudu ili tuženiku, ako se njeno podnošenje može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci". Navedenom izmjenom bi se ograničilo namjerno podnošenje tužbi tuženiku ili nenadležnom sudu te je moj prijedlog da se navedena odredba ujedno i proširi na podnošenje žalbe nenadležnom sudu, ako se radi o neznanju ili očitoj pogrešci. | Nije prihvaćen | Predložena odredba nije u skladu s osnovama novog Zakona o upravnim sporovima (osjećaj izvjesnosti za stranke), a i dodatno bi opteretila sudove. |
| 40 | Marko Ristić | Odgodni učinak tužbe i privremene mjere, Članak 42. | Apsolutno je potrebno donošenje privremene mjere i odgodnog učinka uvjetovati i vjerojatnošću osnovanosti tužbenog zahtjeva, inače cijeli institut nema nikakvog smisla. | Nije prihvaćen | Propisivanje takvog uvjeta nije osnovano budući da bi se prejudicirao ishod upravnog spora. |
| 41 | Antonija Hruška | Odgodni učinak tužbe i privremene mjere, Članak 42. | Kao kriterij (uvjet) za određivanje odgodnog učinka i privremene mjere bi trebalo unijeti i ocjenu suda o vjerojatnosti uspjeha stranke koja podnosi takav prijedlog, jer u suprotnom ni svi ostali uvjeti ne bi opravdavali njihovo određivanje; to bi zapravo trebao biti najvažniji (prvi) kriterij (uvjet). | Nije prihvaćen | Propisivanje takvog uvjeta nije osnovano budući da bi se prejudicirao ishod upravnog spora. |
| 42 | Karlo Kožina | Odgodni učinak tužbe i privremene mjere, Članak 42. | U praksi ima slučajeva kada stranke podnesu prijedlog za određivanje privremene mjere kada upravni spor još nije započeo, tražeći od suda da odredi privremenu mjeru dok još traje postupak po žalbi pred javnopravnim tijelom drugog stupnja. Sudovi su takve prijedloge, jasno, odbacivali, međutim pokazalo se da ne dostaje izričita zakonska odredba za takvu odluku. Stoga se predlaže dodati novi stavak 7: (7) Sud će rješenjem odbaciti prijedlog za određivanje odgodnog učinka, odnosno prijedlog za određivanje privremene mjere, ako stranka prije podnošenja takvog prijedloga nije pokrenula upravni spor protiv pojedinačne odluke u odnosu na koju je prijedlog podnesen. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena. | Nije prihvaćen | Nepotrebno opterećivanje teksta zakona. |
| 43 | Odbor za državnu službu | Ocjenjivanje pretpostavki za vođenje upravnog spora, Članak 46. | Predlaže se dodati u čl.. 46. stavak 1. točku 8. „ako je u istoj upravnoj stvari već pokrenut spor“. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 44 | ivo bakalić | Dostava tužbe, Članak 48. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu U članku 48. Nacrta prijedloga ZUS propisano je da rok za odgovor na tužbu prema okolnostima slučaja ne može biti kraći od 30 niti dulji od 60 dana. Ovakav prijedlog je suprotan dijelu obrazloženja o potrebi donošenja novog zakona gdje se naglašava poticanje proaktivnijeg pristupa suda u rješavanju predmeta, skraćivanje trajanja upravnog spora, procesna disciplina. Ako povučemo paralelu s člankom 285. ZPP, onda se logičnim nameće zaključak da se predloženi rok za odgovor na tužbu smanji s 60 dana na 45 dana od zaprimanja tužbe što se i predlaže. | Nije prihvaćen | Propisani rok je primjeren i optimalan te se stoga ne može govoriti da nije u skladu s poticanjem proaktivnijeg pristupa suda u rješavanju predmeta, skraćivanju trajanja upravnog spora i procesnoj disciplini. |
| 45 | Karlo Kožina | Pravna pomoć, Članak 50. | Stavak 2.: "ustupit će", umjesto "ustupiti će" i "vratit će", umjesto "vratiti će". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 46 | Karlo Kožina | Pravna pomoć, Članak 50. | Stavak 1. je vjerojatno preuzet iz članka 179. Zakona o parničnom postupku, koji sadrži zastarjeli i pogrešan termin "ukazivati pravnu pomoć". Trebalo bi umjesto glagola "ukazivati", koristiti glagol "pružati", po uzoru na članak 26. Zakona o općem upravnom postupku (ili još bolje, svršeni oblik glagola - "pružiti"). Naime, ukazivati znači "upozoriti na što u obliku savjeta, opomene, kritike i sl. [ukazati prstom na koga označiti koga kao loš primjer]". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 47 | Valentina Grgić Smoljo | Izvođenje dokaza u sporovima koje rješava vijeće, Članak 54. | Predlažem izmijenjeni članak 54. , (1)U sporovima koje rješava vijeće dokazi na raspravi izvode se pred predsjednikom vijeća. (2) O ročištu za izvođenje dokaza, pred predsjednikom vijeća obavijestit će se i stranke, ako nisu izjavile da neće pristupiti ročištu. (3) Predsjednik vijeća ima pri izvođenju dokaza sva ovlaštenja koja ima vijeće kad se dokazi izvode na raspravi. (4) Predsjednik vijeća, ako stranke to predlože, izvesti i druge dokaze, ako smatra da je to svrsishodno. | Nije prihvaćen | Ako je odlučeno da se predmet rješava u vijeću i svi dokazi se moraju izvoditi pred vijećem. |
| 48 | Valentina Grgić Smoljo | Izvođenje dokaza u sporovima koje rješava vijeće, Članak 54. | U stavku 1. je greška ili nejasnoća. Piše: "U sporovima koje rješava vijeće dokazi na raspravi izvode se pred vijećem, ali vijeće može iz važnih razloga odlučiti da se određeni dokazi izvedu pred predsjednikom vijeća ili sucem zamoljenog suca. (SUCEM zamoljenog SUCA?!?). Nadalje, izvođenje dokaza na ročištu u predmetu u kojem odlučuje vijeće je u pravilu predviđeno pred svim članovima vijeća, a iznimno pred predsjednikom vijeća u slučaju "važnih razloga". Nejasno je kakvi su to razlozi i treba li ih obrazlagati. K tome, a s obzirom na članak 14. i predviđeno vijeće i prisutnost članova vijeća pri izvođenju dokaza na ročištu, isto zahtijeva angažman i vrijeme te je potrebno članovima vijeća isto vrednovati kao umanjenje sudačke norme, odnosno predvidjeti ga okvirnim mjerilima. U suprotnome bi bilo svrsishodnije i ekonomičnije prepustiti samo predsjedniku vijeća izvođenje dokaza na ročištima. | Nije prihvaćen | Ako je odlučeno da se predmet rješava u vijeću i svi dokazi se moraju izvoditi pred vijećem, osim u slučaju važnih razloga (npr. hitnost izvođenja dokaza). Okvirna mjerila za rad sudaca nisu predmet ovoga zakona. |
| 49 | Alen Rajko | Očevid, Članak 56. | Bilo bi normativno dosljedno da redoslijed uređenja pojedinih dokaznih sredstava (čl. 56.-88.) slijedi redoslijed naveden u članku 49. stavku 5. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 50 | Karlo Kožina | Pravo uskrate svjedočenja, Članak 64 | Radi nomotehničke usklađenosti, riječ punomoćnik trebalo bi zamijeniti s "opunomoćenik". Naime, punomoćnik je pojam koji se koristi u Zakonu o parničnom postupku, dok Zakon o upravnom sporu uređuje pojam "opunomoćenika". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 51 | Antonija Hruška | Pravo uskrate odgovora na pojedina pitanja, Članak 65. | Upozorenje iz st. 2. treba izostaviti, jer sudac ne može unaprijed znati da bi se radilo o nekom „važnom razlogu“ iz st. 1. | Nije prihvaćen | Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako za to postoje važni razlozi, a propisivanjem da će ga o tome upozoriti sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad ili predsjednik vijeća se štite njegova prava koja mu na temelju zakona pripadaju. U slučaju da se radi o neukoj stranci, ostvaruje se i jedno od osnovnih načela upravnog spora, načelo pomoći neukoj stranci. |
| 52 | Klaudio Čurin | Prijedlog za saslušanje svjedoka, Članak 68. | Po uzoru na čl. 140. Zakona o parničnom postupku, predlaže se dati mogućnost pozivanja na radnom mjestu, posebice s obzirom na to da se svjedoci mogu saslušavati i o činjenicama o kojima su spoznaje stekli obavljajući poslove svoga radnog mjesta (npr. ovlašteni inženjeri geodezije u predmetima protiv Državne geodetske uprave i sl.). | Nije prihvaćen | Članak 140. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22.) ne odnosi na svjedoke, već članak 241. koji je identičan članku 68. ovoga zakona. |
| 53 | Antonija Hruška | Prijedlog za saslušanje svjedoka, Članak 68. | Umjesto „boravišta“ treba navesti „adresu“, posebno imajući u vidu i mogućnost saslušanja svjedokâ iz čl. 73. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 54 | Marko Ristić | Saslušanje svjedoka, Članak 70. | Ako se već donosi potpuno novi zakon, onda je to prilika da se povede računa o "sitnicama" koje na ogromnoj masi upravnih sporova čine važnu razliku u ubrzavanju ili usporavanju postupka. Zaista, je li potrebno tisuće i tisuće budućih zapisnika nepotrebno opterećivati zastarjelim pitanjima svjedoku za ime oca, zanimanje, mjesto rođenja i godine života, ako se on prethodno jedinstveno identificira navođenjem OIB-a? Koliki je to budući kumulativni gubitak vremena? | Nije prihvaćen | Na temelju članka 2. Zakona o osobnom identifikacijskom broju („Narodne novine”, broj 60/08.) identifikacijski broj je stalna identifikacijska oznaka obveznika osobnoga identifikacijskog broja koju korisnici osobnoga identifikacijskog broja koriste u službenim evidencijama, u svakodnevnom radu i kod razmjene podataka te je stoga svjedoka potrebno pitati i druge osobne podatke. |
| 55 | Antonija Hruška | Saslušanje svjedoka, Članak 70. | Ako se od svjedoka uzima OIB (st. 3.), onda ga nije potrebno pitati za ime oca, zanimanje, mjesto rođenja i godine života; predloženi postupak nepotrebno oduljuje sastavljanje zapisnika. | Nije prihvaćen | Na temelju članka 2. Zakona o osobnom identifikacijskom broju („Narodne novine”, broj 60/08.) identifikacijski broj je stalna identifikacijska oznaka obveznika osobnoga identifikacijskog broja koju korisnici osobnoga identifikacijskog broja koriste u službenim evidencijama, u svakodnevnom radu i kod razmjene podataka te je stoga svjedoka potrebno pitati i druge osobne podatke. |
| 56 | HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH | Saslušanje putem tumača, Članak 71. | Članak 71. potrebno je uskladiti sa Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj te Zakonom o osobnoj asistenciji. Predlažemo da isti glasi: (1) Svjedok koji ne zna jezik na kojem se vodi postupak saslušati će se preko tumača, prevoditelja ili komunikacijskog posrednika. Komunikacijski posrednik je osoba koja ima odgovarajuće vještine, znanja i sposobnosti u korištenju hrvatskog znakovnog jezika, odnosno korištenju ostalih sustava komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba koji se temelje na hrvatskome jeziku. (2) Ako je svjedok gluha, nagluha, gluhoslijepa ili druga osoba s komunikacijskim teškoćama ima se pravo služiti svim oblicima sustava komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba, odnosno svim oblicima podrške u vidu komunikacijskog posrednika radi podrške i pomoći u komunikaciji i primanju informacija. (3) Sud će tumača, prevoditelja, komunikacijskog posrednika upozoriti na dužnost vjernog prenošenja pitanja koja se svjedoku postavljaju i izjava koje svjedok bude davao. | Nije prihvaćen | Predmetno je obuhvaćeno drugim dijelom članka 71. stavka 2. |
| 57 | SONJA JURIČIĆ CVITAN | Saslušanje putem tumača, Članak 71. | Predlaže se izmjena čl. 71. st. 2. tako da ista glasi: "Ako je svjedok gluh, gluhoslijep ili ima drugu komunikacijsku teškoću kod kojih je zbog funkcionalnih oštećenja komunikacija govorom otežana ili ne postoji, pozvat će se kao tumač osoba koja se sa svjedokom može sporazumjeti ili će mu se na njegov izbor omogućiti drugi način komunikacije koji odgovara njihovim potrebama (npr. komunikacija uz pomoć tehničkih pomagala i sl.)." U čl. 71. st. 2. prijedlog Zakona izostavljene su gluhoslijepe osoba te su predviđeni načini komunikacije koju mogu i ne moraju odgovarati potrebama gluhih odnosno gluhoslijepih osoba odnosno izostavljeni su svi mogući načini komunikacije. S obzirom na to neke gluhe osobe koriste hrvatski znakovni jezik od rođenja, koji ne prati strukturu i gramatiku hrvatskog jezika, njoj komunikacija u pisanom obliku na hrvatskom jeziku možda neće odgovarati ili će se moći sporazumjeti, ali ne u onom stupnju koji bi bio potreban ako se radi o svjedočenju gdje je nužno točno utvrditi činjenice. Stoga pisani način komunikacija ne bi trebao biti prvi izbor odnosno trebao bi biti izbor samo ako ga osoba sama izabere. Temeljem čl. 1. Zakona o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj NN 82/2015, ovim Zakonom propisuje se pravo gluhih i gluhoslijepih osoba te drugih osoba s komunikacijskim teškoćama na korištenje, informiranje i obrazovanje na hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije koji odgovaraju njihovim individualnim potrebama, a u svrhu izjednačavanja mogućnosti pristupa socijalnom, ekonomskom i kulturnom okruženju te omogućavanju ravnopravnog ostvarivanja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda. Temeljem čl. 3. korisnici prava su osobe koje se služe hrvatskim znakovnim jezikom i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba: gluhe osobe, gluhoslijepe osobe i druge osobe s komunikacijskim teškoćama kod kojih je zbog funkcionalnih oštećenja komunikacija govorom otežana ili ne postoji. Temeljem čl. 2. istoga Zakona korisnici prema ovom Zakonu imaju pravo izabrati onaj sustav komunikacije koji odgovara njihovim potrebama. Ti sustavi mogu biti sukladno čl. 5. i 6. hrvatski znakovni jezik, prilagođeni hrvatski znakovni jezik (npr. taktilni, za gluhoslijepe osobe), simultana znakovno-govorna komunikacija, ručne abecede, titlovanje ili daktilografija, očitavanje govora s lica i usana, pisanje po dlanu, tehnička pomagala. Slijedom navedenog, predlaže se odredbu čl. 71. st. 2. uskladiti sa Zakonom o hrvatskom znakovnom jeziku i ostalim sustavima komunikacije gluhih i gluhoslijepih osoba u Republici Hrvatskoj NN 82/2015 | Nije prihvaćen | Predmetno je obuhvaćeno drugim dijelom članka 71. stavka 2. |
| 58 | Marko Ristić | Naknade svjedocima, Članak 74. | Potraživanje troškova svjedoka predstavlja izraz njegove dispozicije. Na tu mogućnost se on upozorava u pozivu za svjedočenje. Zato dodatno, naknadno upozoravanje svjedoka iz st. 2. na njegovo pravo ima značaj poticanja na vršenje dispozicije, što će u konačnici očito značiti poskupljenje, kompliciranje i odugovlačenje postupka. | Nije prihvaćen | Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za prehranu i prenoćište te na naknadu izmakle zarade, a propisivanjem da će ga o tome upozoriti sud se štite njegova prava koja mu na temelju zakona pripadaju. U slučaju da se radi o neukoj stranci, ostvaruje se i jedno od osnovnih načela upravnog spora, načelo pomoći neukoj stranci. |
| 59 | Antonija Hruška | Naknade svjedocima, Članak 74. | Upozorenje na mogućnost zahtijevanja naknade troškova (st. 2., druga rečenica) je već sadržano u pozivu svjedoku, pa je kontraproduktivno dodatno i neposredno na to poticati svjedoke prilikom svjedočenja. | Nije prihvaćen | Svjedok ima pravo na naknadu putnih troškova i troškova za prehranu i prenoćište te na naknadu izmakle zarade, a propisivanjem da će ga o tome upozoriti sud se štite njegova prava koja mu na temelju zakona pripadaju. U slučaju da se radi o neukoj stranci, ostvaruje se i jedno od osnovnih načela upravnog spora, načelo pomoći neukoj stranci. |
| 60 | Marko Ristić | Vještačenje, Članak 75. | Upravni postupci iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, iz područja socijalne skrbi i u vezi branitelja se polako ali sigurno pretvaraju u puku procesnu pretpostavku za dolazak na sud, jer se tužiteljima masovno tolerira ničim obrazloženo osporavanje vještačenja provedenih u tim postupcima i zahtijevanje provođenja vještačenja u upravnom sporu. Zaista bi trebalo propisati da će sud vještačenje odrediti samo ako stranka argumentira procesni nedostatak u provedenom vještačenju iz upravnog postupka (npr. izostanak propisanog pregleda) ili ako dovede u sumnju njegovu stručnu pravilnost (npr. navođenje očitih netočnosti, nejasni navodi, kolizija između sva vještačenja iz upravnog postupka i sl.). Nastavak toleriranja i poticanja dosadašnje prakse nužno dovodi do zaključka o tome da su upravni postupci sasvim bespotrebni, a to nipošto ne bi trebalo biti tako. | Nije prihvaćen | Propisivanje predmetnog uvjeta bilo bi restriktivno, što nije intencija zakonodavca. |
| 61 | Alen Rajko | Vještačenje, Članak 75. | Stavak 2.: premda to vjerojatno nije mišljeno, postojeća općenita formulacija „stručne podloge“ u stavcima 2. i 3. mogla bi upućivati i na pravne stručne podloge, što bi moglo rezultirati očito nedopuštenim vještačenjem prava. | Nije prihvaćen | Ocjena stručne podloge službenih osoba javnopravnih tijela nikako se ne može smatrati „vještačenjem prava“. |
| 62 | Antonija Hruška | Vještačenje, Članak 75. | U st. 2. je nužno dodati i uvjet ako stranka koja predlaže vještačenje „dovede u sumnju pravilnost ili zakonitost stručne podloge“ (analogno „obrazloženim prigovorima“ iz čl. 83. st. 4.) - jer se inače u praksi upravni sud sve češće pretvara u trećestupanjsko upravno tijelo, a postupci pred tijelima vještačenja u upravnom postupku postaju sasvim bespredmetni i suvišni, s obzirom na to da je postalo uobičajeno da stranka čak i bez ikakvih razloga samo predloži vještačenje pa da se zaključi da je odbijanjem tog dokaza oštećena u svojim pravima - bez obzira na postojeća i suštinski neosporena vještačenja iz upravnog postupka. Takvoj štetnoj praksi treba odlučno stati na kraj. | Nije prihvaćen | Propisivanje predmetnog uvjeta bilo bi restriktivno, što nije intencija zakonodavca. |
| 63 | Alen Rajko | Određivanje vještačenja, Članak 76. | Stavak 2.: nejasno je treba li, prema ovoj odredbi, stranci omogućiti izjašnjenje samo o vještaku kojeg je predložila protivna stranka, ili i o vještaku kojeg određuje sud. U svakom slučaju, važno je da u upravnome sporu, koji se, za razliku od parnice, odvija u javnopravnom kontekstu, ključnu ulogu pri određivanju vještaka ima sud, a ne stranke. Naime, vještačenjem u upravnom sporu najčešće se konkretna činjenica ne utvrđuje po prvi put, već se provjerava stručna utemeljenost činjenice utvrđene u upravnom postupku. Te se činjenice u upravnom postupku utvrđuju od strane institucionalnog tijela vještačenja, ili od strane službene osobe – nepravnika s potrebnim obrazovanjem u dotičnom području (npr. tehničkom, financijskom i dr.). Stoga je dobro da u tekst Nacrta nije uvrštena odredba poput one sadržane u članku 251. stavku 3. Zakona o parničnom postupku, koja svoje utemeljenje ima u privatnopravnom kontekstu. Ključan privatni (stranački) utjecaj na određivanje vještaka u upravnome sporu u velikom bi broju slučajeva posve dezavuirao posebne propise o utvrđivanju činjenica u upravnom postupku, kao i bazični koncept da se upravne stvari rješavaju u upravnom postupku, a ne da taj postupak služi samo za „promenadu“ do upravnog spora, u kojem će se primjenjivati drukčiji kriteriji utvrđivanja odlučnih činjenica. Sudskim određivanjem vještaka ti se rizici bitno smanjuju. | Nije prihvaćen | Predmetno je razvidno iz stavka 1. ovoga članka budući da sud određuje vještačenje po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranaka. |
| 64 | DRAŽEN BLAŽEKOVIĆ | Kažnjavanje vještaka, Članak 79. | U čl. 79. st. 1. riječ "60,00" zamjenjuje se riječju "65.00" te riječ "1320.00" zamjenjuje se riječju "1325.00" Na taj način novčane kazne koje su bile od 500 do 1000 kuna samo se prebacuju u eure i zaokružuje se na manje. | Nije prihvaćen | Predlagatelj zakona smatra da je odredio primjerenu novčanu kaznu. |
| 65 | Antonija Hruška | Naknade i nagrade vještacima, Članak 80. | Nije jasno kako bi se u pogledu nagrade vještacima mogle primjenjivati odredbe o svjedocima (st. 2.)? | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 66 | Marko Ristić | Pravila vještačenja, Članak 82. | I ovdje bi trebalo voditi računa o "sitnicama" koje kumulativno imaju ogroman učinak na usporavanje upravnih sporova. Zašto je potrebno u zapisnike unositi zastarjela pitanja i odgovore o ocu vještaka, mjestu rođenja i o godinama života, ako se prethodno vještak jedinstveno identificira OIB-om? Donosi se potpuno novi ZUS pa je to prilika da se preispitaju prastara rješenja iz ZPP-a koji se ovdje nekritički prepisuje. | Nije prihvaćen | Na temelju članka 2. Zakona o osobnom identifikacijskom broju („Narodne novine”, broj 60/08.) identifikacijski broj je stalna identifikacijska oznaka obveznika osobnoga identifikacijskog broja koju korisnici osobnoga identifikacijskog broja koriste u službenim evidencijama, u svakodnevnom radu i kod razmjene podataka te je stoga vještaka potrebno pitati i druge osobne podatke. |
| 67 | Antonija Hruška | Pravila vještačenja, Članak 82. | Ako se od vještaka uzima OIB (st. 2.), onda ga nije potrebno pitati za ime oca, mjesto rođenja i godine života; predloženi postupak nepotrebno oduljuje sastavljanje zapisnika. | Nije prihvaćen | Na temelju članka 2. Zakona o osobnom identifikacijskom broju („Narodne novine”, broj 60/08.) identifikacijski broj je stalna identifikacijska oznaka obveznika osobnoga identifikacijskog broja koju korisnici osobnoga identifikacijskog broja koriste u službenim evidencijama, u svakodnevnom radu i kod razmjene podataka te je stoga vještaka potrebno pitati i druge osobne podatke. |
| 68 | Karlo Kožina | Nalaz i mišljenje vještaka, Članak 83. | Kao i članak 33. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 69 | HRVATSKI SAVEZ GLUHIH I NAGLUHIH | Tumač, Članak 85. | U članku 85. potrebno je uskladiti terminologiju s člankom 11. i člankom 71. ovog Zakona te predlažemo da isti glasi: "Odredbe ovoga Zakona od 76. do 82. na odgovarajući se način primjenjuju i na tumače, prevoditelje, komunikacijske posrednike." | Nije prihvaćen | Nepotrebno opterećivanje teksta budući da „tumač“ obuhvaća sve navedeno. |
| 70 | Karlo Kožina | Saslušanje stranaka, Članak 86. | Stavak 5.: "primjenjivat će", umjesto "primjenjivati će" | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 71 | Karlo Kožina | Pozivanje stranaka, Članak 87. | Radi nomotehničke usklađenosti, riječ punomoćnik trebalo bi zamijeniti s "opunomoćenik". Naime, punomoćnik je pojam koji se koristi u Zakonu o parničnom postupku, dok Zakon o upravnom sporu uređuje pojam "opunomoćenika". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 72 | Alen Rajko | Zakazivanje rasprave, Članak 89. | Stavak 5.: dosadašnja praksa upravnog sudovanja ne upućuje na potrebu propisivanja kvazi pripremnog ročišta kao pravila, niti je u tom pogledu potrebno izdvajati dokazno sredstvo vještačenja. Dodatno ročište produžava trajanje spora i povećava njegove troškove. U većini slučajeva ova pitanja mogu biti riješena izvanraspravnom komunikacijom, a sudu je ionako na raspolaganje ovlast zakazivanja ročišta kada to ocijeni potrebnim. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 73 | Alen Rajko | Zakazivanje rasprave, Članak 89. | Stavak 2.: korisno je propisati ovlast podzakonskog uređenja načina (tehnike) održavanja rasprave na daljinu (i) u upravnome sporu. | Nije prihvaćen | Uređenje načina (tehnike) održavanja rasprave nije predmet Zakona o upravnim sporovima. |
| 74 | Antonija Hruška | Javnost rasprave, Članak 90. | Ovdje nije uzeto u obzir da posebni zakoni uređuju tajnost rasprave (npr. Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti). | Nije prihvaćen | Predmetno je obuhvaćeno člankom 90. stavkom 2. |
| 75 | Karlo Kožina | Održavanje reda na raspravi, Članak 97. | Radi nomotehničke usklađenosti, riječ punomoćnik trebalo bi zamijeniti s "opunomoćenik". Naime, punomoćnik je pojam koji se koristi u Zakonu o parničnom postupku, dok Zakon o upravnom sporu uređuje pojam "opunomoćenika". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 76 | ivo bakalić | Proširenje tužbenog zahtjeva, Članak 99. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu U članku 99. propisana je mogućnost proširenja tužbenog zahtjeva do zaključenja rasprave, a kad se rasprava ne vodi, do donošenja odluke suda time što proširenje tužbenog zahtjeva mora biti u okviru istoga predmeta spora. Sukladno jednom od proklamiranih ciljeva za donošenje novog zakona, a to je osjećaj izvjesnosti za stranke, iskazujem osobni stav da je navedena odredba u direktnoj suprotnosti s člankom 40. Nacrta u kojem je propisan prekluzivni rok za podnošenje tužbe kao i s člankom 46. Nacrta kojim je propisano da će sud odbaciti tužbu koja je podnesena nepravodobno. Prijedlog da je nakon proteka prekluzivnog roka za podnošenje tužbe moguće podnijeti proširenje tužbenog zahtjeva je u direktnoj suprotnosti s citiranim člancima 40. i 46. nacrta te bi ga kao takvog trebalo potpuno izbaciti iz Nacrta zakona. U protivnom, za tuženika će od proklamiranog načela izvjesnosti za stranke ostati jedino izvjesnost gubitka spora i posljedično tome plaćanje troškova. Zbog iskustva s mojim primjedbama na brojne prijedloge zakona u kojima se primjedbe naprosto ignoriraju, i ovdje dopuštam mogućnost takvog ishoda po ovom prijedlogu. Za slučaj da predlagatelj ostane kod ovog svojevrsnog „probijanja“ prekluzivnog roka i time dovede do njegove negacije i uopće smisla, držim da tuženik radi ustavnog načela o jednakosti oružja mora biti kvalitetnije zaštićen, prvenstveno kod obračuna troškova postupka te u slučaju dopuštenja proširenja tužbenog zahtjeva, tužitelju nipošto ne bi smjeli biti dosuđeni troškovi postupka za slučaj uspjeha u sporu jer bi tuženik u protivnom bio u ustavno nejednakom položaju naspram tužitelja, a to bi bilo protivno članku 14. stavak 2. Ustava RH da su svi pred zakonom jednaki. | Nije prihvaćen | Proširenje tužbenog zahtjeva mora biti u okviru istog predmeta spora čime se ostvaruje jedno od osnovnih načela upravnog spora, načela ekonomičnosti. Predlagatelj zakona nije suglasan s navodima da je predmetna odredba protivna člancima 40. i 46. |
| 77 | Marko Ristić | Proširenje tužbenog zahtjeva u sporu pokrenutom zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke, Članak 100. | Apsolutno nikakvih problema do sada u praksi nije bilo u ovakvim situacijama pa je potpuno nejasna potreba za dodatnim normiranjem, i to još na ovako nejasan i površan način. Upravo bi ovakvo dodatno i nepotrebno normiranje sa svojim nejasnoćama i kontradikcijama u budućnosti stvorilo brojne i sasvim nepotrebne probleme, kojih do sada nema! Molim vas brišite ovaj članak u cijelosti! | Nije prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, ostalo bi nepropisano pitanje proširenja tužbenog zahtjeva u sporovima koji počinju tužbom zbog šutnje uprave, dok u nastavku spora bude doneseno traženo rješenje, a osnova novog zakona je, između ostalog, uklanjanje podnormiranosti. |
| 78 | Antonija Hruška | Proširenje tužbenog zahtjeva u sporu pokrenutom zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke, Članak 100. | Ovo uređenje je sasvim suvišno i predstavlja klasičan primjer prenormiranja. Prvo (u odnosu na st. 1., prvu rečenicu), i do sada su tuženici na tužbu zbog šutnje dostavljali odgovore na tužbu uz koje su redovito dostavljali i u međuvremenu donesena drugostupanjska rješenja. Drugo, u tim rješenjima se naravno nalazi uputa o mogućnosti pokretanja upravnog spora, što u slučaju negativnih odluka tužitelji u pravilu i koriste i podnose nove tužbe, što se opet u pravilu sve dešava prije nego što u tužbi zbog šutnje sud obustavi postupak. Treće, sâma izjava iz st. 1. (druga rečenica) je prilično nejasno propisana te se samo naslućuje da sadržava tri alternacije (četvrta, prešutna, je nedavanje izjave), dok se potom u st. 2. rješavaju prva i četvrta alternacija, u st. 3. se normira peta, nespomenuta i nepodrazumijevajuća alternacija (da „nije zadovoljan“), iako bi se tu valjda trebala rješavati treća alternacija (proširenje tužbe), dok se druga alternacija (da „ostaje pri tužbi“) uopće ne normira... Dakle, u st. 3. je propisano da sud „nastavlja postupak“ i ako tužitelj samo navede da odlukom nije zadovoljan pa se postavlja pitanje na koji način tada sud nastavlja postupak, jer tužbeni zahtjev nije proširen, a sud rješava u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva. U dosadašnjoj praksi ovakve situacije nisu predstavljale nikakav problem i potpuno je nepotrebno normirati ih s jednom ovakvom odredbom koja ne rješava ni jedno pitanje, a puno pitanja i nejasnoća producira. | Nije prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, ostalo bi nepropisano pitanje proširenja tužbenog zahtjeva u sporovima koji počinju tužbom zbog šutnje uprave, dok u nastavku spora bude doneseno traženo rješenje, a osnova novog zakona je, između ostalog, uklanjanje podnormiranosti. |
| 79 | Ana Neralić | Povlačenje tužbe, Članak 101. | u st.1 potrebno je izmijeniti i dodati tekst na način : tužitelj može povući tužbu i nakon zaključenja glavne rasprave do pravomoćnosti odluke, odnosno ukoliko je u tijeku žalbeni postupak sve do donošenja drugostupanjske odluke" (Navedeno je u skladu sa odredbama čl. 193 Zakona o parničnom postupku, koje se i ovdje mogu primijeniti) | Nije prihvaćen | Predlagatelj zakona smatra da se ovakvim propisivanjem odredbe ostvaruje bolja disciplina stranke. |
| 80 | Ante Drezga | Spajanje upravnih sporova, Članak 107. | Predmet upravnog spora nije samo ocjena zakonitosti pojedinačne odluke. Stoga stavka 1. i 2. treba glasiti: „(1) Ako jedan ili više tužitelja pred istim sudom pokrenu dva ili više sporova protiv istog tuženika radi ocjene zakonitosti pojedinačnih odluka, propuštanja donošenja pojedinačne odluke, postupanja ili upravnog ugovora, koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ti se sporovi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke mogu rješenjem spojiti radi zajedničkog raspravljanja. Nakon završetka raspravljanja spojeni predmeti mogu se razdvojiti radi donošenja zasebnih odluka. (2) Ako više tužitelja pokrene spor radi ocjene zakonitosti iste pojedinačne odluke istog propuštanja donošenja pojedinačne odluke, istog postupanja ili istog upravnog ugovora, ti će se sporovi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke rješenjem spojiti radi zajedničkog raspravljanja i donošenja zajedničke odluke.“ U praksi tužitelji jednim podneskom pokreću upravne sporove sa istim strankama, ali različitim predmetom spora. Tužitelji često tužbom, osim novih upravnih akata, obuhvate i već pravomoćne upravne akte. Stoga bi, osim spajanja upravnih sporova, trebalo predvidjeti izdvajanje dijela jednog predmeta radi vođenja odvojenog upravnog spora i donošenja posebne odluke. Predlaže se dodati stavka 5. koji glasi: „(5) Ako tužitelj pred istim sudom pokrene spor protiv jednog ili više tuženika radi ocjene zakonitosti dvije ili više pojedinačnih odluka, propuštanja donošenja dvije ili više pojedinačnih odluka, dva ili više različitih postupanja, dva ili više upravnih ugovora, koji se temelje na različitoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, ti se sporovi po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke mogu rješenjem razdvojiti radi vođenja odvojenih upravnih spora i donošenja zasebnih odluka.“ | Djelomično prihvaćen | Predloženi stavak 5. je nepotreban jer su to i bez te odredbe 2 ili više sporova. |
| 81 | Marko Ristić | Podnesci, Članak 109. | I dalje je riječ o "sitnicama" čije rješavanje je idealno upravo sada kada se donosi potpuno novi zakon. Zašto bi naknadni podnesci nakon tužbe morali „osobito“ sadržavati cijeli niz nepotrebnih podataka i zašto bi nepostojanje tih nepotrebnih podataka u njima stvaralo obvezu za preopterećene sudove da od podnositelja traže njihovo ispravljanje, posebno u situaciji kada je već propisano da je bitno samo to da se po podnesku (ne) može postupiti (st. 3.)? I potpuno se slažem s primjedbom da je potrebno propisati (dodati) da je tuženik dužan spis upravnog predmeta sudu otpremiti u fizičkom obliku! Nepostojanje te odredbe dovodi do nepotrebnog dopisivanja s tuženicima i do odugovlačenja upravnih sporova. | Nije prihvaćen | Sadržaj podneska propisan je stavkom 2. ovoga članka. Propisivanje obveze tuženiku da spis upravnog predmeta sudu otpremi u fizičkom obliku, u slučaju da je postupak vođen elektronički, bilo bi suprotno svrsi elektroničke komunikacije (smanjenje troškova i ubrzanje postupka). U članku 48. stavku 4. propisano je da je tuženik uz odgovor na tužbu dužan dostaviti sudu sve spise koji se odnose na predmet spora u obliku u kojem su spisi vođeni. |
| 82 | mr.sc. Ivan Šprajc | Podnesci, Članak 109. | U st. 7. nije određeno na koji će način sud naložiti podnositelju koji nije poslao u e-obliku da to učini. Jedino logično se čini da sud upotrijebi onaj medij koji je koristio podnositelj. Osim toga, čini se neustavnim da se rješenje suda u ovom slučaju ostavi bez provjere u žalbenom postupku. | Nije prihvaćen | Člankom 110. stavkom 3. je propisan način dostave pismena obveznim korisnicima elektroničke komunikacije. |
| 83 | Antonija Hruška | Podnesci, Članak 109. | St. 2: imajući u vidu u drugoj odredbi propisan sadržaj tužbe, ostali podnesci bi „osobito“ trebali sadržavati samo potpis (obični ili elektronički), jer sud u svim ostalim slučajevima može i mora postupati po podnesku (st. 3.). Zahtijevanje („osobito“) navođenja OIB-a u svakom podnesku (osim u tužbi) će dovesti do sasvim nepotrebnog odugovlačenja spora. Nadalje, podnošenje podnesaka, a posebno priloga podnescima, u elektroničkom obliku u praksi na sud prevaljuje velike troškove papira i printanja. Barem bi kao minimum rješavanja problema u praksi trebalo izričito propisati (dodati) da je tuženik istovremeno sa slanjem odgovora na tužbu dužan spis upravnog predmeta sudu otpremiti u fizičkom obliku! | Nije prihvaćen | Osobni identifikacijski broj, kao stalnu identifikacijsku oznaku, uvijek je potrebno naznačiti. Predmetno je, na odgovarajući način, propisano člankom 48. stavkom 4., s time da napominjemo da bi obveza tuženika na dostavu spisa u fizičkom obliku, ako je postupak vođen elektronički, bila suprotna svrsi elektroničke komunikacije (smanjenje troškova i ubrzanje postupka). |
| 84 | Ante Drezga | Povrat u prijašnje stanje, Članak 112. | Nema razloga za isključenje prava na žalbu protiv rješenja o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. Predlaže se dodati stavak 6. koji bi glasio: „(6) Protiv rješenja iz stavka 4. ovoga članka dopuštena je žalba.“ | Nije prihvaćen | Rješenje o povratu u prijašnje stanje dopušteno osporavati pravnim lijekom protiv odluke kojom se spor dovršava. Tako i zaključak sa sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 20. listopada 2017. |
| 85 | Klaudio Čurin | Razgledavanje spisa predmeta, Članak 113. | Smatram da je odredba stavka 3. nepotrebna, odnosno eventualno bi se trebala propisati kao iznimka, jer bi se tijekom trajanja upravnog spora stranka trebala moći slobodno, u uredovnom vremenu suda, obavijestiti o stanju predmeta (usp. čl. 150. st. 1. Zakona o parničnom postupku). | Nije prihvaćen | Na temelju članka 113. stavka 1. stranka ima pravo obavijestiti se o tijeku postupka i razgledati spis, a stavka 3. ne ograničava prava stranaka. |
| 86 | mr.sc. Ivan Šprajc | Razgledavanje spisa predmeta, Članak 113. | Zasigurno se ne može opravdati odluka tvorca prijedloga iz ovog članka prema kojem nije dopuštena žalba protiv rješenja iz ovog postupovnog slučaja. Osim toga, to je zasigurno kontradiktorno relevantnoj ustavnoj normi i pravu na žalbu. | Nije prihvaćen | Navedeno nije propisano predmetnom odredbom. |
| 87 | Marko Ristić | Naknada štete i povrat stvari, Članak 118. | Molim izbaciti naknadu štete i povrat stvari (građanskopravne zahtjeve) iz ZUS-a! | Nije prihvaćen | Na predmetni način se ostvaruje jedno od temeljnih načela upravnog spora, načelo učinkovitosti. |
| 88 | Antonija Hruška | Naknada štete i povrat stvari, Članak 118. | Građanskopravne zahtjeve za povrat stvari i za naknadu štete bi trebalo prepustiti građanskim sudovima, jer se time upravni spor znatno i nepotrebno odugovlači raspravom o stvarima koje izlaze iz okvira domene i prirode upravnog spora. | Nije prihvaćen | Na predmetni način se ostvaruje jedno od temeljnih načela upravnog spora, načelo učinkovitosti. |
| 89 | Marko Ristić | Sadržaj presude, Članak 119. | U potpunosti se slažem sa svim niže navedenim primjedbama na ovaj članak i molim da se sve te primjedbe zaista ozbiljno razmotre. Sada je za to idealna prilika, kada se već donosi sasvim novi zakon! | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 90 | Ante Drezga | Sadržaj presude, Članak 119. | Sud u sporu ne može sam riješiti stvar iz nekih drugih razloga (npr. zbog pasivnosti stranaka), a ne samo zbog prirode upravne stvari. Stoga predlažem da odredba članka 119. stavka 6. glasi: „(6) Ako sud nije sam riješio stvar dužan je u presudi detaljno obrazložiti zašto nije tako odlučio.“ | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 91 | Karlo Kožina | Sadržaj presude, Članak 119. | Stavak 4. nije dovoljno precizan, budući da nije jasna formulacija: "...izreka odluke suda sadrži i obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda...". Jer navedeno može značiti: 1.) da izreka treba sadržavati doslovno sljedeći tekst: "tuženik (ili prvostupanjsko tijelo) dužno je postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženih u obrazloženju suda". Ako je to namjera zakonopisca, tada je riječ o redundanciji, jer navedena obveza nadležnih tijela proizlazi već iz članka 10. stavka 1. i članka 151. stavak 2. 2.) da izreka sadrži preciznu uputu nadležnom tijelo kako postupiti. Ako je to namjera, u tom je slučaju potrebno navedenu odredbu točnije odrediti. | Nije prihvaćen | Budući da postoji neujednačenost sudske prakse i stručne literature o tome jesu li javnopravna tijela vezana obrazloženjem presude, izreka presude treba sadržavati i obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke. |
| 92 | Mario Pleše | Sadržaj presude, Članak 119. | Nejasan je i suvišan stavak 4. jer iz istog nije jasno je li u izreci odluke potrebno navesti rečenicu: "Nadležno tijelo obvezno je u ponovljenom postupku postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke" ili je u izreci potrebno navesti obvezu o tome kako tijelo treba postupiti, a koja će se izraziti pravnim shvaćanjima i primjedbama suda iz obrazloženja. | Nije prihvaćen | Budući da postoji neujednačenost sudske prakse i stručne literature o tome jesu li javnopravna tijela vezana obrazloženjem presude, izreka presude treba sadržavati i obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke. |
| 93 | Antonija Hruška | Sadržaj presude, Članak 119. | Uvod presude (st. 2.) se potpuno nepotrebno opterećuje imenom i prezimenom zapisničara (upravni spor je u tom pogledu srodniji ZPP-u nego ZKP-u!), ali i OIB-om i adresom osoba ovlaštenih za zastupanje; u pravilu je riječ o odvjetnicima kojima se ionako dostava sada vrši elektroničkim putem, a ne na poštansku adresu ureda i koji su prethodno u e-spisu već identificirani svojim OIB-om. Unošenje ovih podataka u uvod presude će nepotrebno otežavati pisanje presude i opterećivati tekst uvoda, a navođenje ovog sadržaja ionako nije normirano u odredbi o sadržaju tužbe (čl. 39. st. 1.). Odredba st. 4. je potpuno suvišna kraj postojeće i buduće odredbe čl. 151. st. 2., a nepotrebno će otežavati pisanje presude i opterećivati tekst izreke. | Nije prihvaćen | Budući da je zapisničar sudionik upravnog spora naznačuje se i njegovo ime i prezime. Osobni identifikacijski broj, kao stalnu identifikacijsku oznaku, uvijek je potrebno naznačiti. Osobe ovlaštene za zastupanje (članak 21.), ne moraju nužno biti obvezni korisnici elektroničke komunikacije, pa je potrebno naznačiti i njihovu adresu. Budući da postoji neujednačenost sudske prakse i stručne literature o tome jesu li javnopravna tijela vezana obrazloženjem presude, izreka presude treba sadržavati i obvezu nadležnog tijela da u ponovljenom postupku postupi u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženima u obrazloženju odluke. |
| 94 | Marko Ristić | Dopunska presuda, Članak 120. | Mogućnost donošenja dopunske presude naprosto jednom rečenicom treba normirati, jer je nažalost dosadašnja praksa Visokog upravnog suda RH išla u pravcu da ono što nije propisano nije moguće ni implementirati u praksi. Sav ostali ovdje predloženi tekst treba u potpunosti izostaviti, jer treba voditi računa o tome da se upravni sporovi vode na bitno drukčiji način od parničnih postupaka. Dok je u parnici nužno postaviti točno određen i sasvim precizan pravozaštitni zahtjev, u upravnom sporu tužitelji vrlo često niti ne postavljaju neki određeni petit, nego sadržajno u tužbi postavljaju cijeli niz zahtjeva, od kojih su mnogi i nebulozni. Ionako preopterećene sudove nikako ne treba dodatno opterećivati ovakvim postupanjima. Alternativno, ovakva odredba bi možda imala smisla samo ako bi se istovremeno propisalo da jedna tužba ne može sadržavati više pravnih osnova za pokretanje upravnog spora (ocjena zakonitosti, postupanje, šutnja...) i ako bi se iz ZUS-a izostavila mogućnost potraživanja naknade štete i povrata stvari, na što ovdje opet upozoravam! | Nije prihvaćen | Tužba mora biti razumljiva i obvezno sadržavati tužbeni zahtjev (članak 39.), propisano je postupanje suda u slučaju da tužba ne sadržava propisane dijelove ili je nerazumljiva (članak 45.) te je propisano što sve presuda mora sadržavati (članak 119.). |
| 95 | Ante Drezga | Dopunska presuda, Članak 120. | U prijedlogu nedostaje odredba o posljedicama ako sud propustio odlučiti o svim ili dijelu zahtjeva, a stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude. Predlaže se dodati stavak 2. koji glasi: „Ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.“ | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 96 | Antonija Hruška | Dopunska presuda, Članak 120. | Odredbu o dopunskoj presudi treba ograničiti na sadržaj naveden u st. 1., jer će inače u praksi nastati ozbiljni problemi, s obzirom na učestalo i nespecificirano podnošenje raznoraznih zahtjeva stranaka (uz glavni zahtjev) o kojima je vrlo često bespredmetno odlučivati, posebno u situaciji odbijanja tužbenog zahtjeva, ili pak s obzirom na nenavođenje nekog određenog petita (kao u parnici). Rezultat st. 2., 3. i 4. će biti znatno otežavanje pisanja presuda, jer će presude morati sadržavati cijeli niz bespotrebnih odluka (u izreci) i navoda u obrazloženju. | Nije prihvaćen | Tužba mora biti razumljiva i obvezno sadržavati tužbeni zahtjev (članak 39.), propisano je postupanje suda u slučaju da tužba ne sadržava propisane dijelove ili je nerazumljiva (članak 45.) te je propisano što sve presuda mora sadržavati (članak 119.). Predmetni komentar nije u skladu s navedenim odredbama. |
| 97 | Karlo Kožina | Dopunska presuda, Članak 120. | Stavak 3.: "zakazat će", umjesto "zakazati će". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 98 | Mario Pleše | Objava presude, Članak 121. | Stavkom 1. se znatno produljuje rok za objavu presude u odnosu na postojeće uređenje (odmah ili iznimno osam dana - čl. 61.) što je suprotno uvodnim odredbama prema kojima se predlaže skraćivanje trajanja upravnog spora te temeljnom načelu da se odluči u razumnom roku o pravima i obvezama stranaka. Predlažem da se skrati rok za objavu presude na 15 dana, a da se produlji rok za dostavu i otpremu na 30 dana prema članku 122. s obzirom na to da je izreka ono što je jedino relevantno za spor i njome se odlučuje o pravima i obvezama. Time će suci i dalje imati jednak broj dana za sastavljanje cjelokupne presude, a o pravima i obvezama stranaka će se brže odlučiti, uzevši u obzir da se već u tužbi odnosno odgovoru na tužbu moraju iznijeti sve činjenice na kojima stranke temelje svoje zahtjeve. | Nije prihvaćen | Praksa je pokazala da postojeće uređenje rokova za objavu presude nije održivo odnosno realno. Naime, da bi presuda bila objavljena potrebno ju je najprije napisati, a ne može se napisati prije nego što se rasprava zaključi. Nadalje, pojedini aspekti predmeta često se javljaju tek pri izradi pisanja cjelovitog obrazloženja presude te se tek tada sa sigurnošću može znati kakva je izreka presude. |
| 99 | Karlo Kožina | Objava presude, Članak 121. | Stavak 7.: "saslušat će", umjesto "saslušati će". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 100 | Marko Ristić | Žalba protiv presude, Članak 126. | Ne može se baš sve iz parnice jednostavno preslikavati na upravni spor. Dosadašnje iskustvo ne ukazuje na potrebu propisivanja bitnih povreda odredaba upravnog spora. Slažem se sa svim dolje iznesenim primjedbama. | Djelomično prihvaćen | Zakon radi razliku između bitnih odredaba upravnog spora koje su utjecale ili su mogle biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke i bitnih povreda upravnog spora koje zbog svoje težine uvijek utječu na donošenje zakonite odluke te ih je stoga potrebno taksativno navesti. Smatramo osnovanom primjedbu u odnosu na članak 126. stavak 3. točke 2. i 5. |
| 101 | Zanet Vidovic | Žalba protiv presude, Članak 126. | Za pravilno rješavanje upravne stvari u upravnom sporu relevantno je utvrditi je li neka procesna povreda bitna za predmet koji se rješava, pa taksativno navođenje apsolutno bitnih povreda nije potrebno. Postojeći model je potpuno adekvatan i primjeren zahtjevima upravnog spora. | Djelomično prihvaćen | Zakon radi razliku između bitnih odredaba upravnog spora koje su utjecale ili su mogle biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke i bitnih povreda upravnog spora koje zbog svoje težine uvijek utječu na donošenje zakonite odluke te ih je stoga potrebno taksativno navesti. Smatramo osnovanom primjedbu u odnosu na članak 126. stavak 3. točke 2. i 5. |
| 102 | Alen Rajko | Žalba protiv presude, Članak 126. | Stavak 3.: postojeći model, u kojem nisu propisane apsolutno bitne povrede postupka u upravnome sporu, iskustveno nije zapreka za utvrđivanje bitnih postupovnih povreda u žalbenom stadiju spora. Usto: - rješavanje upravne stvari ne započinje u upravnome sporu (kao sudskom postupku), već započinje u upravnom postupku (kao zasebnom postupku, u okviru druge grane državne vlasti), pa postupovna nepravilnost pri sudskoj kontroli zakonitosti konačnog upravnog akta donesenog u upravnom postupku ne dovodi nužno (sâmo po sebi) do pogrešnog rješavanja upravne stvari; - u upravnom postupovnom pravu dosljedno je proveden koncept utvrđivanja relevantnosti („bitnosti“) konkretne povrede zakona, uključujući procesne povrede (članak 116. točke 2. i 3. Zakona o općem upravnom postupku, članci 57. stavak 2. i članak 74. stavak 1. ZUS-a); - postoji određeni broj upravnih sporova u kojima među strankama uopće nije sporno da stranka u upravnom postupku (tužitelj u upravnome sporu) ne ispunjava pretpostavke za priznavanje konkretnog prava, pa ni u kojem slučaju ishod rješavanja upravne stvari u konačnici ne može biti povoljan po tužitelja, bez obzira na moguće postupovne povrede (zbog toga se i utvrđuje njihova relevantnost u konkretnom slučaju). Propisivanje apsolutno bitnih povreda olakšava i donošenje drugostupanjskih odluka kojima se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ne zbog doista važnih razloga, već radi lakšeg postizanja sudačke norme (za takvu odluku potrebno je utrošiti bitno manje vremena nego za analizu merituma spora). To, pak, nepotrebno produžava ukupno trajanje spora. Ako se ipak želi propisati nekoliko apsolutno bitnih povreda, u njih ni po čemu ne pripada propuštanje ocjene bitnih tužbenih prigovora (t. 5.), a dvojbeno je i dosežu li razlozi iz točaka 6.i 10. realno prag apsolutnih povreda. | Djelomično prihvaćen | Zakon radi razliku između bitnih odredaba upravnog spora koje su utjecale ili su mogle biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke i bitnih povreda upravnog spora koje zbog svoje težine uvijek utječu na donošenje zakonite odluke te ih je stoga potrebno taksativno navesti. Smatramo osnovanom primjedbu u odnosu na članak 126. stavak 3. točke 2. i 5. |
| 103 | Karlo Kožina | Žalba protiv presude, Članak 126. | Nije jasno zašto se predlagatelj zakona odlučio propisati (i popisati) tzv. apsolutno bitne povrede stavkom 3. Do sada takve odredbe nije bilo u zakonu i Visoki upravni sud (VUS) je smisleno primjenjujući institut iz stavka 2. predloženog zakona (koji postoji u važećem ZUS-u) utvrđivao povrede kada bi ocijenio da su one učinjene. S obzirom na to da u praksi oko toga nije bilo naročitih problema, ne vidim razloga zašto bi zakonodavac VUS tjerao da poništava presude propisujući apsolutno bitne povrede odredaba upravnog spora. No, ako predlagatelj već inzistira na ovakvoj enumeraciji i od nje ne misli odstupiti, treba reći da su neke od predloženih apsolutno bitnih povreda nelogične i pravno besmislene, a i suprotne nekim od temeljnih postavki ZUS-a, stoga ih u nastavku navodim: Točke 2. i 3.: Zašto su ove točke razdvojene, budući da se pozivaju na istu odredbu? Koji je nomotehnički razlog za to? Točka 5.: Ovakav razlog ne postoji niti u jednom postupovnom zakonu. Što su uopće bitni tužbeni prigovori? Zašto bi VUS morao poništiti prvostupanjsku presudu ako prvostupanjski sud nije ocijenio bitne tužbene prigovore, ako oni nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke. Na te prigovore može VUS i sam odgovoriti u svojoj presudi. Suprotno bi bilo načelu učinkovitosti zbog toga poništavati presudu. Točka 6.: Člankom 98. ZUS-a propisano je 6 slučajeva mogućeg rješavanja spora bez rasprave. Uzmimo točku 6. tog članka, kao primjer. Sud je riješio spor bez rasprave jer je na temelju stanja spisa utvrdio da je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, a tuženik u odgovoru na tužbu nije tražio održavanje rasprave i nije predložio izvođenje dokaza. Na takvu presudu tuženik uloži žalbu i VUS utvrdi da je osporavana pojedinačna odluka ipak bila zakonita. VUS bi tada trebao utvrditi da se upravni spor nije mogao riješiti bez rasprave na temelju točke 6. jer je konstitutivni uvjet da se spor bez rasprave riješi na temelju te točke - nezakonitost pojedinačne odluke. Stoga VUS, budući da je riječ o apsolutno bitnoj povredi mora vratiti prvostupanjskom tijelu predmet na ponovno odlučivanje, iako bi zapravo sam mogao riješiti spor. Točka 7.: U suštini je riječ o istom razlogu kao i za obnovu spora pa nije jasno zašto ZUS predlaže dvije iste pretpostavke za dva različita pravna sredstva. | Djelomično prihvaćen | Zakon radi razliku između bitnih odredaba upravnog spora koje su utjecale ili su mogle biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke i bitnih povreda upravnog spora koje zbog svoje težine uvijek utječu na donošenje zakonite odluke te ih je stoga potrebno taksativno navesti. Smatramo osnovanom primjedbu u odnosu na članak 126. stavak 3. točke 2. i 5. |
| 104 | Marko Ristić | Nedopuštenost žalbe protiv presude, Članak 127. | Odredba st. 2. je višestruko sporna. Već je niže pravilno ukazano (K. Kožina) da će u praksi takva odredba dovesti do nepotrebnog odugovlačenja upravne stvari. Osim toga, precjenjuje se tzv. prividna kasacija, jer je i u praksi vidljivo da upravno tijelo nikakva argumentacija ni nalog suda iz obrazloženja presude ne mogu prisiliti na donošenje konkretne odluke ako to tijelo to ne želi. Bitna je samo izreka. U tom je slučaju bitno samo to da sud dâ precizan nalog o tome koje činjenice u ponovljenom postupku treba utvrditi upravno tijelo, a onda će u slučaju ponovljene iste odluke sud u novom upravnom sporu imati alate za donošenje meritorne odluke u sporu pune jurisdikcije. U tom pogledu stoji i primjedba A. Hruške. | Nije prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, stavkom 2. se ostvaruje načelo učinkovitosti. |
| 105 | HRVATSKA NARODNA BANKA | Nedopuštenost žalbe protiv presude, Članak 127. | Podržavamo prijedlog odredbe članka 127. stavka 2. prema kojem bi žalba na prvostupanjsku presudu kojom se predmet prvi puta vraća na ponovni postupak bila iznimno dopuštena. U tom smislu predlažemo još jedan slučaj dopuštenosti takve žalbe i to kada prvostupanjski sud protivno članku 117. stavku 1. prijedloga Zakona vrati predmet na ponovno odlučivanje odnosno u slučaju kada tuženik nije rješavao po slobodnoj ocjeni i priroda stvari je takva da se postupak ne može ponavljati, već je prvostupanjski sud dužan sam odlučiti. Naime, člankom 117. stavkom 1. su propisani uvjeti kada prvostupanjski sud može vratiti predmet na ponovno odlučivanje i to kada je tuženik rješavao po slobodnoj ocjeni i priroda stvari je takva da Upravni sud ne može sam odlučiti. Međutim u praksi su uočeni slučajevi kada prvostupanjski sudovi vraćaju predmet na ponovno odlučivanje tuženiku a da ti uvjeti nisu ispunjeni. Prema postojećim zakonskim odredbama u takvim slučajevima tuženik nema pravo žalbe jer zbog pogrešnog vraćanja na ponovno odlučivanje Zakon automatski oduzima to pravo ne uvažajući činjenice da su upravo te predmetne odredbe Zakona pogrešno primijenjene. U tom smislu predlažemo nadopuniti odredbu članka 127. stavka 2. prijedloga Zakona na način da glasi: "Iznimno od stavka 1., žalba je dopuštena protiv presude kojom je predmet prvi put vraćen na ponovni postupak, ako je u obrazloženju presude tuženiku naloženo donošenje sadržajno sasvim određene odluke ili je predmet vraćen na ponovno odlučivanje iako tuženik nije rješavao po slobodnoj ocjeni niti je priroda stvari takva da se postupak može ponoviti." | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 106 | ivo bakalić | Nedopuštenost žalbe protiv presude, Članak 127. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu Ovim prijedlogom članka 127. Nacrta propisano je da stranke nemaju pravo žalbe protiv presude kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena ili oglašena ništavom i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak. Uz navedenu odredbu je u obrazloženju Nacrta zakona navedeno da se „takvom odredbom omogućava da javnopravno tijelo, vezano uputom i pravnim stavom prvostupanjskog suda ispravi uočenu nezakonitost.“ U isto vrijeme, člankom 18. Ustava RH je propisano: (1) Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. (2) Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. U kontekstu citirane ustavne odredbe držim da je obrazloženje uz članak 127. Nacrta nedostatno da se primijeni izuzetak od ustavnog prava na žalbu. To što se pobijani akt poništava s uputom i pravnim stavom suda ne može značiti da je osigurana druga pravna zaštita za sve stranke u sporu, konkretno tuženika. Upravo tuženik ima i te kakav pravni interes da s izjavljenom žalbom dovede u pitanje prvostupanjsku presudu koja zbog izostanka žalbe može biti i olako donesena ili naprosto može biti pogrešna. Ovako kako je ova odredba koncipirana stječe se dojam da predlagatelj vodi računa samo o interesima tužitelja koji je uspio u sporu i koji će u ponovnom upravnom postupku ostvariti pravnu zaštitu, ali pravnu zaštitu od pogrešne odluke neće ostvariti i tuženik iako bi obje stranke trebale biti jednakom položaju. Da se tuženik temeljem članka 127. Nacrta nalazi u ustavno nejednakom položaju jer za tuženika u kontekstu članka 18. stavak 2. Ustava u izostanku prava na žalbu protiv takve presude nije osigurana druga pravna zaštita, posredno proizlazi iz članka 154. i 155. Nacrta u kojim odredbama se propisuju vrlo oštre sankcije ukoliko tuženik ne postupi po izreci presude koja, još jednom se napominje, može biti kardinalno pogrešna, a tuženik nema baš nikakvu drugu pravnu zaštitu da se zaštiti od takve pogrešne presude, već pod prijetnjom ozbiljnih novčanih i drugih sankcija iz članka 154. i 155. Nacrta mora postupiti po takvoj presudi. Poštovani, nitko me neće uvjeriti da je u kontekstu članka 18. Ustava RH izuzetak iz članka 127. Nacrta od prava na žalbu konkretno tuženika ustavno opravdan, a niti tuženik sukladno ustavnom načelu o jednakosti oružja ima zakonom propisano odgovarajuće pravno sredstvo kojim se takvoj pogrešnoj presudi može suprotstaviti. Budimo do kraja jasni, u vrijeme kada je postojeći članak 66.a. Zakona o upravnim sporovima unesen u tekst zakona (NN-152/14) bilo je više nego očito da je njegova prava svrha bila smanjenje zaostataka na Visokom upravnom sudu. Nešto slično sada postoji u ZPP-u s izvanrednom revizijom čiji je temeljni smisao smanjenje priliva novih predmeta na Vrhovnom sudu te ista ozbiljno ugrožava ustavno pravo građana na pristup sudu, a statistički podaci o prihvaćenim zahtjevima za dopuštenje revizije to mogu najbolje potvrditi. Međutim, u kontekstu članka 18. Ustava RH, izuzetak od ustavnog prava na žalbu se nipošto ne bi smio koristiti s tim ciljem jer je to protuustavno ponašanje. Također, ako pogledamo članak 13. Konvencije o ljudskim pravima i slobodama onda vidimo da Konvencija niti ne predviđa izuzetak od prava na žalbu odnosno pravo na djelotvorni pravni lijek pa i s tog aspekta je krajnje upitno može li se suspendirati žalba, konkretno žalba tuženika protiv za njega nepovoljne odluke koja može biti i potpuno pogrešna, a tuženik to ne može ničim problematizirati, već je u ponovljenom upravnom postupku vezan pravnim stavom suda makar on bio i pogrešan, sve pod prijetnjom izricanja sankcija. Nažalost to s pravičnim suđenje nema nikakve veze. Zbog svega navedenog predlaže se brisati dio članka 127. stavak 1. u dijelu u kojem je propisano da žalba nije dopuštena protiv presude kojom je pojedinačna odluka javnopravnog tijela poništena ili oglašena ništavom i predmet prvi put vraćen na ponovni postupak. Ukoliko predlagatelj ne prihvati ovaj prijedlog, onda svojevrsna kompenzacija podređenog položaja tuženika mora biti iskazana kroz troškove postupka i odluku da tužitelj u tom slučaju nema pravo na troškove. | Nije prihvaćen | Žalba nije isključena nego je njezino podnošenje uređeno u skladu s temeljnim načelima upravnog spora. Dodatno, uvodi se novi stavak prema kojem tuženici imaju pravo na žalbu i protiv presude kojom je predmet prvi put vraćen na ponovni postupak, ako je u obrazloženju presude tuženiku naloženo donošenje sadržajno sasvim određene odluke. Tuženici nisu u podređenom položaju jer je riječ o javnopravnim tijelima koja temeljem zakonske ovlasti odlučuju o pravima i obvezama fizičkih ili pravnih osoba i drugih stranaka. Europska konvencija ne jamči ljudska prava i temeljne slobode nositeljima javne vlasti, nego fizičkim ili pravnim osobama ili skupini pojedinaca o čijim pravima ili obvezama odlučuju tijela koja postupaju s položaja „nositelja vlasti“. Glede primjedaba o troškovima postupka upućujemo na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2086/2019 od 9. travnja 2019. |
| 107 | Alen Rajko | Nedopuštenost žalbe protiv presude, Članak 127. | Stavak 2.: korisno je na ovaj način odgovoriti na prividnu (fingiranu) kasaciju, ali bi bilo dobro potražiti precizniju formulaciju. Prividna kasacija postoji, u osnovi, kada su upute u obrazloženju presude takve da zbiljski omogućuju samo jedan ishod upravnog postupka. S druge strane, stvarna kasacijska odluka ne prejudicira ishod upravnog postupka. Prividnom kasacijom prvostupanjski sudac u biti sam rješava stvar, ali bez mogućnosti žalbenog preispitivanja njegove odluke. Taj problem može postati još izraženiji s predloženim širenjem dosega instituta prisilnog izvršenja. | Nije prihvaćen | Suprotno navodima predlagatelja predmetna odredba je jasna i precizna. |
| 108 | Karlo Kožina | Nedopuštenost žalbe protiv presude, Članak 127. | U odnosu na stavak 2. treba reći da, iako je vjerojatno namjera ubrzati sudski postupak, moglo bi se postići upravo suprotno, budući da je sasvim izvjesno da će tuženik podnijeti žalbu protiv presude kojom mu se nalaže određeno postupanje pa bi se u tom slučaju, ako VUS potvrdi odluku prvostupanjskog suda, tek nakon što VUS dostavi svoju presudu tuženiku nastavio upravni postupak koji prethodio upravnom sporu. Također, što ako je sud u svojoj presudi poništio prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje te prvostupanjskom tijelu, a ne tuženiku naložio donošenje sadržajno sasvim određene odluke, u tom slučaju tuženik nema pravo žalbe? | Nije prihvaćen | Predloženom odredbom ostvaruje se jedno od osnovnih načela upravnog spora, načelo učinkovitosti. |
| 109 | Antonija Hruška | Nedopuštenost žalbe protiv presude, Članak 127. | Iako je jasna intencija st. 2., u praksi će biti teško izbjeći mnogobrojne probleme u primjeni. Primjerice, što ako sud donošenje sadržajno sasvim određene odluke naloži ovisno o utvrđenom činjeničnom stanju u ponovljenom upravnom postupku? I svakako bi trebalo kao sasvim suvišnu izostaviti riječ „tuženiku“. | Djelomično prihvaćen | Prihvaća se u dijelu u kojem treba izostaviti riječ „tuženiku“. Predmetna odredba se odnosi isključivo na slučaj kada je u obrazloženju presude naloženo donošenje sadržajno sasvim određene odluke te stoga nema mjesta dvojbi u njenoj primjeni. |
| 110 | Mario Pleše | Podnošenje žalbe, Članak 131. | Predlažem izmjenu stavka 3. na način da se iza riječi: "članka 41." brišu riječi: "stavka 1. do 3.", čime će nova odredba glasiti: "Na predaju žalbe odgovarajuće se primjenjuju odredba članka 41. ovoga Zakona. Time bi se uputilo na primjenu i članka 41. stavka 4. kojim je propisano: "Smatra se da je tužba podnesena u roku i kad je u roku predana nenadležnom sudu ili tuženiku." Tom izmjenom bi se žalba podnesena nenadležnom sudu mogla smatrati pravodobnom žalbom, a koju će u svakom slučaju nenadležni sud morati proslijediti nadležnom. Slično rješenje postoji u Zakonu o parničnom postupku u članku 113. stavku 7. kojim je propisano: "Ako je podnesak koji je vezan za rok predan ili upućen nenadležnom sudu prije proteka roka, a stigne nadležnom sudu nakon proteka roka, smatrat će se da je na vrijeme podnesen ako se njegovo podnošenje nenadležnom sudu može pripisati neznanju ili očitoj pogrešci podnosioca." Uz navedeni prijedloga također predlažem izmjenu postojećeg članka 41. u skladu s odredbom članka 113. stavka 7. Zakona o parničnimo postupku. | Nije prihvaćen | Budući da se upravni spor vodio pred određenim upravnim sudom i da presuda mora sadržavati uputu o pravnom lijeku kojom se stranka obavješćuje može li protiv presude podnijeti žalbu, kojem sudu, u kojem roku i na koji način (članak 119. stavak 1. i 7.) predlagatelj zakona smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni članka 41. stavka 4. |
| 111 | Marko Ristić | Postupanje upravnog suda po žalbi, Članak 132. | Zaista treba iskoristiti priliku donošenja novog zakona da se izostave neka nepraktična rješenja ZPP-a. Ovdje se radi o sasvim nepotrebnom dostavljanju odgovora na žalbu žalitelju. | Nije prihvaćen | Stranke imaju pravo biti obaviještene o tijeku spora (članak 113.). |
| 112 | Antonija Hruška | Postupanje upravnog suda po žalbi, Članak 132. | Dostavljanje odgovora na žalbu žalitelju (st. 4.) nema nikakve realne svrhe, jer nije predviđeno da žalitelj može opet odgovoriti na odgovor na žalbu, pa se izostavljanjem ove odredbe koja nepotrebno oduljuje upravni spor nipošto ne krši načelo omogućavanja stranci da sudjeluje u sporu. Ali, sam čin dostavljanja odgovora na žalbu žalitelju nerijetko u praksi dovodi upravo do toga da žalitelj onda dostavlja svoj „odgovor“ pa se onda postavlja pitanje treba li drugoj strani dostavljati na znanje i taj odgovor na odgovor na žalbu... i tako u nedogled. Drugostupanjski sud sudi u povodu žalbe, a protivna strana na žalbu ima pravo odgovoriti i tu treba stati s razmjenom podnesaka u žalbenoj fazi spora. | Nije prihvaćen | Stranke imaju pravo biti obaviještene o tijeku spora (članak 113.). |
| 113 | Karlo Kožina | Postupanje upravnog suda po žalbi, Članak 132. | Stavak 4.: "dostavit će", umjesto "dostaviti će". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 114 | Mario Pleše | Postupanje upravnog suda po žalbi, Članak 132. | Predlažem izmjenu stavka 3. na način da se iza riječi "uredne" odredba dopuni riječima: "pravodobne i dopuštene", čime bi novi stavak 3. glasio: "Primjerak uredne, pravodobne i dopuštene žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci koja može u roku od petnaest dana od primitka žalbe podnijeti tome sudu odgovor na žalbu. Odgovor na žalbu predaje se sukladno pravilima o predaji podnesaka." Navedenom dopunom ubrzao bi se postupak izbjegavanjem dostave žalbe na odgovor koja je nepravodobna ili nedopuštena po uzoru na odredbu članka 359. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. U praksi se nedopuštene žalbe dostavljaju na odgovor pa smatram da bi se time izbjegla nedoumica je li potrebno i nepravodobnu ili nedopuštenu žalbu prvo dostavljati na odgovor. | Nije prihvaćen | Nepotrebno, budući da će sud nepravodobnu žalbu, nedopuštenu žalbu ili žalbu podnesenu od neovlaštene osobe odbaciti rješenjem (132. stavak 1.). |
| 115 | Zanet Vidovic | Razmatranje žalbe, Članak 134. | Budući da je zadaća upravnog spora osiguranje sudske kontrole upravnih akata te zakonitosti upravnih akata koncept prema kojem bi VUSRH ispitivao prvostupanjsku presudu samo "u granicama razloga navedenih u žalbi" i prema kojem bi bio onemogućen reagirati na nezakonitost prvostupanjske odluke ako je žalitelj nije naveo nije prihvatljiva. Kako se radi o javnom, a ne privatnom pravu VUSRH treba imati mogućnost otklanjanja nezakonitosti i kad je žalitelj(i) u žalbi nisu naveli. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 116 | Ante Drezga | Razmatranje žalbe, Članak 134. | Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu samo u granicama razloga koji su navedeni u žalbi (čl. 134. st. 1. ZUS-a). Visoki upravni sud je vezan razlozima žalbe, iz čega proizlazi kako Visoki upravni sud ne može utvrditi postojanje nedostataka prvostupanjske presude, na koje se žalitelj nije pozvao. Visoki upravni sud je dužan odbiti žalbu kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje žalbeni razlozi, neovisno o tome što je uočio kako je prvostupanjska presuda odluka nezakonita zbog drugih razloga od onih koje je žalitelj naveo u žalbi pa čak i ako postoji apsolutno bitna povreda odredaba upravnog spora. Takvo zakonsko rješenje ne odgovara ni predmetu upravnog spora niti sudskoj praksi u primjeni sada važećeg Zakona o upravnim sporovima koja je identična predloženoj odredbi. Visoki upravni sud treba imati ovlaštenje za ispitivanje nekih nedostataka prvostupanjske presude i izvan razloga navedenih u žalbi, dakle po službenoj dužnosti. Visoki upravni sud trebao bi paziti po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba upravnog spora i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Predlaže se izmijeniti stavak 1. koji bi glasio: „(1) Visoki upravni sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba upravnog spora i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Na razloge ništavosti pojedinačne odluke i ništetnosti upravnog ugovora Visoki upravni sud pazi po službenoj dužnosti.“ | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 117 | Mario Pleše | Razmatranje žalbe, Članak 134. | Predlažem dodavanje stavka 4. koji bi glasio: "Visoki upravni sud odlučuje zajedno o žalbi protiv prvostupanjske presude i o žalbi protiv posebnog rješenja kojim je odlučeno o naknadi troškova iz članka 148. stavka 4. ovoga Zakona.". Naime, navedenim uređenjem bi se izbjegle moguće nesuglasice u tome da se o osnovanosti pojedinih troškova u rješenju o trošku kao akcesornom rješenju odlučuje neovisno o meritornoj odluci koja je temelj rješenja o troškovima zbog toga što stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 118 | Ante Drezga | Ovlasti Visokog upravnog suda u odlučivanju po žalbi, Članak 135. | Pravnopolitički promatrano ovaj novi koncept dovesti će do ozakonjenja „ping-pong efekta“ unutar upravnog sudovanja i do poticanja daljnje birokratizacije upravnog sudovanja. Ozakonjenje „ping-pong efekta“ unutar upravnog sudovanja U sudskom žargonu „postupovni ping pong” označava za stanku nepoželjnu situaciju u kojoj se predmet prebacuje između upravnih sudova i javnopravnih tijela. Iako je zakonodavac dao ovlast upravnim sudovima da svojom presudom zamijene upravni akt (reformacijska odluka) i to kao pravilo, dok tu ovlast isključio u iznimnim slučajevima (kada je tijelo rješavalo po slobodnoj ocjeni ili kada to ne može učiniti s obzirom na prirodu stvari), često u praksi upravni sudovi predmete vraćaju tijelu na ponovni postupak (kasacijska odluka). Razlozi kojim se to opravdava opisani su u literaturi: 1. Nesigurnost u formiranju izreke sudske odluke (lakše je napisati izreku kojom se predmet vraća na ponovno postupanje nego izreku kojom se priznaje pravo ili umanjuje obveza u nekom opsegu), 2. Nedostatno vrednovanje reformacijskih odluka (reformacijsko odlučivanje je dodatan napor; izbjegavanje donošenja reformacijskih odluka posljedica je opterećenosti sudaca znatnom normom rada), 3. Donošenje reformacijske odluke nije posao suda, već javnopravnih tijela, 4. Donošenjem kasacijske odluke educiraju se javnopravna tijela (Bassegli Gozze, V. i Prica L.: Spor pune jurisdikcije – iznimka ili pravilo, Novosti u upravnom pravu i upravnosudskoj praksi, 2020.). Zakonodavac nije dao ovlast Visokom upravnom sudu vratiti spis upravnom sudu, već je zakon koncepcijski postavljen na način da Visoki upravni sud u žalbenom postupku treba sam otkloniti greške koje je napravio upravni sud u prvostupanjskom upravnom sporu. Međutim, u praksi je Visoki upravni sud vraćao predmete upravnim sudovima, a ta je praksa obrazloženja zaštitom prava na pristup sudu i formulirana u Zaključku sjednice sudaca Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 12. ožujka 2018.: „Ako je u prvostupanjskom upravnom sporu povrijeđeno pravo na pristup sudu, predmet je po žalbi moguće vratiti tom sudu na ponovni postupak.“ Dakle, u praksi je već prihvaćena mogućnost prebacivanja predmeta unutar upravnog sudovanja. Ovim prijedlogom se takva praksa ozakonjuje, i to uz širenje razloga za vraćanje predmeta upravnim sudovima. Radi se o svojevrsnom ozakonjenju „ping-pong efekta“ unutar upravnog sudovanja. Na taj se način, osim prebacivanja predmeta između upravnih sudova i javnopravnih tijela, sada omogućuje prebacivanje predmeta unutar upravnog sudovanja, čime se dodaje još jedna mogućnost otezanja konačnog rješavanja upravne stvari. Iako prijedlog sadrži kočnicu o mogućnosti vraćanja najviše jedanput, takva mogućnost uz neograničenu mogućnost vraćanja predmeta tijelu, može dovesti do otezanja konačnog rješavanja upravne stvari unedogled. Taj koncept treba prije svega promatrati s gledišta stranke o čijim se pravima, obveza ili pravnim interesima odlučuje. S te točke gledanja koncept je pogrešan. Poticanje daljnje birokratizacije upravnog sudovanja Fenomen činovničkog rješavanja spisa karakterističan je za cjelokupno hrvatsko pravosuđe. Za tu pojavu karakteristično je da je iznimno bitan broj riješenih predmeta, dok je kvaliteta odluka sporedna. Ostvarenje brojke koju je bez ikakve transparentnosti zacrtalo ministarstvo pravosuđa postaje presudno. Visoko postavljenja norma ne djeluje poticajno na rješavanje činjenično i pravno složenih predmeta za koje sudac, kako bi ga mogao kvalitetno riješiti, mora uložiti dodatan napor. Za pojavu činovničkog rješavanja spisa osobito je pogodna upravna grana sudovanja jer omogućuje pri formalnom ispitivanju zakonitosti akata uprave „oslanjanje“ na odluke upravnih tijela bez njihova stvarnog propitivanja. Naime, upravnom sporu prethodi upravni postupak u kojem su već donesene odluke od strane profesionalaca koji imaju znanje i iskustvo u određenom specijaliziranom području. Međutim, odluke upravnih tijela ne uživaju status „papine nepogrešivosti“. Njih se može i mora propitivati. Mogućnost vraćanja predmeta upravnim sudovima uz široko postavljene uvjete (npr. ako je prvostupanjski sud propustio ocijeniti bitne tužbene prigovore) uz visoko postavljenu normu poticajno će djelovati na daljnju birokratizaciju upravnog sudovanja. Rijedak koncept Pravnotehnički gledano radi se o svojevrsnom pravnom eksperimentu. Vjerojatno se radi o rijetkom konceptu po kojem se u slučaju apsolutno bitnih povreda odredba postupka predmet vraća prvostupanjskom sudu, dok se u slučaju ako prvostupanjski sud počini relativno bitnu povredu odredaba postupka, predmet ne vraća na ponovni postupak, već taj nedostatak otklanja drugostupanjski sud. Konačno, predviđeno je da Visoki upravni sud vrati predmet upravnom sudu i kada Visoki upravni sud ocijeni da je tužbu trebalo odbaciti jer nisu postojale pretpostavke za vođenje spora, umjesto da u takvoj situaciji Visoki upravni sud sam odbaci tužbu. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 119 | Mario Pleše | Ovlasti Visokog upravnog suda u odlučivanju po žalbi, Članak 135. | Je li doista potrebno da se u svim točkama stavka 3. predmet vraća prvostupanjskom sudu? Ako je Visoki upravni sud već utvrdio da je tužbu trebalo odbaciti ili da ne postoje pretpostavke za vođenje spora (točke 3. i 4.), logičnije je da se tužba odmah odbaci jer postoji mogućnost da se stranka ponovno žali na novu prvostupanjsku odluku o odbačaju, a o kojoj žalbi će se ponovno odlučivati na Visokom upravnom sudu. Predloženim izmjenama se upravnim sudovima povećava broj postupaka u vidu onih koji su do sada bili prvostupanjski na Visokom upravnom sudu pa predlažem da se zadrži ovlast Visokog upravnog suda da meritorno odlučuje o presudama bez vraćanja na ponovni postupak zbog toga što prvostupanjski sud je odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio te u većini preostalih bitnih povreda upravnog spora. Također, predlažem da se ponovno razmotri je li uopće potrebno navođenje bitnih povreda postupaka iz članka 126. jer su neke kao što je točka 5. nejasne. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 120 | Karlo Kožina | Ovlasti Visokog upravnog suda u odlučivanju po žalbi, Članak 135. | U odnosu na stavak 3. upućujem na svoj komentar uz članak 126. U odnosu na stavak 4., isti je nepovrediv, ako se stavi u svezu s člankom 126. stavkom 3. Naime, što ako je VUS prvi put poništio presudu zbog toga što se spor nije mogao riješiti bez rasprave (čl. 126. st. 3. t. 6.) pa u ponovljenom postupku bude donesena nova presuda na koju stranka uloži žalbu pa VUS ustanovi da u ponovljenom postupku stranci nije bila dana mogućnost da sudjeluje u upravnom sporu (čl. 126. st. 3. t. 7.). U tom bi slučaju VUS trebao poništiti presudu jer je tako propisano stavkom 3., ali istovremeno stavak 4. propisuje tzv. zabranu dvostrukog ukida. Stoga se predlaže na odgovarajući način implementirati odredbu članka 366.a stavka 4. ZPP-a i to na način da se zabrana dvostrukog ukida ne odnosi na presude donesene u sporu riješenom bez rasprave. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 121 | Antonija Hruška | Razlozi obnove, Članak 137. | Treba izričito precizirati da se obnavljati može samo spor okončan „pravomoćnom“ odlukom (st. 1.). Nadalje, treba onemogućiti podnošenje prijedloga u slučaju iz st. 1. t. 6. ako stranka na temelju novih činjenica i novih dokaza može pokrenuti novi upravni postupak. Naime, u upravnim sporovima (koji se vežu na upravne postupke) je primjena načela res iudicata vrlo ograničena te stranke u pravilu mogu neograničeno puta pokretati nove upravne postupke, čak i na temelju istog činjeničnog stanja i na temelju istog dokaznog materijala, bez ikakve sankcije odbačaja prijedloga. | Nije prihvaćen | Nepotrebno, budući da pojam „spor okončan odlukom suda“ podrazumijeva da se radi o pravomoćnoj odluci. U odnosu na drugi dio prijedloga ističemo da će sud odbaciti tužbu jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora ako utvrdi da već postoji pravomoćna odluka donesena u upravnom sporu u istoj stvari (članak 46. stavak 1. točka 5.). |
| 122 | Karlo Kožina | Razlozi obnove, Članak 137. | U odnosu na stavak 2. trebalo bi precizirati kojem sudu se podnosi prijedlog za obnovu, budući da se u praksi zauzelo shvaćanje da je za obnovu uvijek nadležan upravni sud, čak i ako je razlog za obnovu nastao u postupku pred drugostupanjskim sudom. VUS je zauzeo sljedeće pravno shvaćanje: "Visoki upravni sud bio bi nadležan samo u slučaju da je u žalbenom postupku poništio odluku prvostupanjskog upravnog suda i sam riješio predmetu upravnu stvar." (npr. Usž 3906/2017, Usž 3698/2019) | Nije prihvaćen | Predmetno je već precizirano budući da je u članku 137. stavku 2. propisano da se prijedlog za obnovu spora podnosi sudu koji je donio odluku. |
| 123 | Ana Neralić | Postupak obnove, Članak 138. | Potrebno je razgraničiti u st.1 odbačaj zbog nepravovremenosti, zbog nedopuštenosti, kao i zbog nepotpunosti. Potrebno je omogućiti stranci pravo na žalbu na rješenje sukladno čl. 128 ovog Zakona, u situaciji kada Sud donese rješenje o odbačaju zbog nepotpunosti a sam prijedlog je podnijet temeljem čl. 137 st. 1 t. 6 (na temelju novih činjenica i/ili nađe i/ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih bi spor bio povoljnije riješen za nju da su te činjenice, odnosno dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u prijašnjem sudskom postupku), ovo iz razloga što Sud ocijenjući nove dokaze, i uspoređujući ih sa ranijim činjenicama i dokazima u naravi ulazi u meritum spora, i odlučuje o nekom pravu građana, radi čega je nužno protiv takvog rješenja omogućiti stranci pravo na pravni lijek sukladno Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih ljudskih prava i sloboda st.13.1 | Nije prihvaćen | Člankom 137. stavkom 2. propisani su rokovi za podnošenje prijedloga za obnovu, stavkom 1. tko može podnijeti prijedlog za obnovu i iz kojih razloga te u skladu s navedenim i razlozi za odbačaj. |
| 124 | Karlo Kožina | Postupak obnove, Članak 138. | Stavak 3.: "odlučit će", umjesto "odlučiti će". | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 125 | Ante Drezga | Razlozi za podnošenje zahtjeva, Članak 139. | Zahtjev se može izjaviti protiv svih pravomoćnih odluka, dakle protiv presuda i rješenja upravnog suda ili Visokog upravnog suda. Zahtjev je dopušten protiv svih pravomoćnih rješenja. Smatramo da nema opravdanja za uređenje po kojem je zahtjev dopušten i protiv rješenja kojima se postupak pred sudom ne završava, primjerice protiv rješenja o prekidu spora, protiv rješenja o oglašavanju suda nenadležnim i dr. Mišljenja smo da zahtjev treba dopustiti samo protiv pravomoćnih rješenja kojima se završava upravni spor. Stoga predlažem da odredba članka 139. Zakona o upravnim sporovima glasi: „Zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke (dalje: zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti) može se podnijeti protiv pravomoćne presude ili rješenja upravnog suda ili Visokog upravnog suda kojim se završava upravni spor, zbog osobito teške materijalne ili postupovne povrede zakona koja dovodi u pitanje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.“ | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 126 | Antonija Hruška | Prijedlog za podnošenje zahtjeva, Članak 140. | Isto kao i u čl. 119. st. 2., ovaj prijedlog se potpuno nepotrebno opterećuje OIB-om i adresom osoba ovlaštenih za zastupanje (st. 2. t. 1.). | Nije prihvaćen | Osobni identifikacijski broj, kao stalnu identifikacijsku oznaku, uvijek je potrebno naznačiti, a budući da osobe ovlaštene za zastupanje, ne moraju nužno biti obvezni korisnici elektroničke komunikacije, potrebno je naznačiti i njihovu adresu. |
| 127 | Ante Drezga | Podnošenje zahtjeva, Članak 141. | U pravilu Državno odvjetništvo Republike Hrvatske (dalje DORH) nije stranka u upravnom sporu, ali postoji slučajevi kada DORH sudjeluje kao stranka u upravnom sporu. Primjerice, DORH može imati položaj stranke u upravnom sporu radi ocjene zakonitosti pojedinačne odluke o zahtjevu za naknadu oduzete imovine jer u upravnom postupku, sukladno odredbi čl. 65. st. 2. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02), ima položaj stranke. U takvim je slučajevima DORH očito privilegiran u odnosu na druge stranke u upravnom sporu jer ima na raspolaganju pravo još jedan pravni lijek. Upravno-pravna teorija ranije je upozoravala na tu okolnost i mogućnost povrede prava na pravično suđenje. Takva veća postupovna prava DORH-a u odnosu na druge stranke bila su glavni argument za napuštanje pristupa prema kojem je jedini ovlašteni podnositelj zahtjeva DORH i otvaranje mogućnosti da sve stranke iz upravnoga spora mogu podnijeti zahtjev uz zadržavanje mogućnosti da DORH podnese zahtjev i po službenoj dužnosti. Predloženom odredbom članka 141. stavka 2. Nacrta Zakona o upravnim sporovima navedeni problem nije u cijelosti otklonjen. Predlagatelj polazi od pogrešne pretpostavke da se DORH u praksi pojavljuje samo kao zastupnik tuženika. Primjerice, DORH može biti zastupati Republiku Hrvatsku kao tužitelja ili zainteresiranu osobu. Stoga se predlaže da se riječ „tuženika“ zamijeni sa riječ „stranku“, odnosno da ta odredba glasi: „(2) Ako je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bilo stranka u upravnom sporu ili je zastupalo stranku u upravnom sporu zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti može Vrhovnom sudu Republike Hrvatske izravno podnijeti i protivna stranka u roku iz stavka 1. ovog članka.“ | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 128 | ivo bakalić | Podnošenje zahtjeva, Članak 141. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu U članku 141. propisani su rokovi za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke koji zahtjev prvenstveno podnosi Državno odvjetništvo RH, a pod određenim uvjetima koji su ovdje propisani to može napraviti i stranka. Problem ove zakonske odredbe je stavak 4. kojim je propisano da se stavak 3. ovoga članka o pravu stranke da sama podnese zahtjev Vrhovnom sudu ne primjenjuje na javnopravna tijela. Kako su javnopravna tijela u upravnom sporu u velikom broju tužitelji i u pravilu tuženici, onda je sasvim jasno da zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke umjesto državnog odvjetništava može podnijeti ograničen broj adresata. Pregledavajući obrazloženje uz članak 141. i laiku je sasvim jasno da to obrazloženje ne sadrži niti jednu jedinu riječ o tome zbog čega javnopravna tijela ne mogu podnijeti ovaj zahtjev- izvanredni pravni lijek ako to ne želi napraviti DORH. Zbog navedenog ću ponovno ukazati na članak 14. stavak 2. Ustava RH kojim je propisano da su SVI pred zakonom jednaki kao i na članak 18. Ustava kojim je propisano: (1) Jamči se pravo na žalbu protiv pojedinačnih pravnih akata donesenih u postupku prvog stupnja pred sudom ili drugim ovlaštenim tijelom. (2) Pravo na žalbu može biti iznimno isključeno u slučajevima određenima zakonom ako je osigurana druga pravna zaštita. U kontekstu citirane zakonske odredbe sasvim je razvidno da isključivanje prava javnopravnim tijelima na neposredno podnošenje ovog pravnog lijeka, bez obzira bio on i izvanredan jer Ustav o tome ne radi razliku, nema svoje ustavno uporište jer javnopravna tijela nemaju osiguranu drugu pravnu zaštitu ukoliko DORH odluči ne podnijeti zahtjev. I ova odredba kao i neke ranije komentirane stvaraju ružni dojam da je tužitelj u privilegiranom položaju u odnosu na tuženika što je naprosto nedopustivo, tim više što je predlagatelj zakona Ministarstvo pravosuđa i uprave koje će u nekim budućim sporovima po ovom zakonu biti u ulozi tuženika pa mi nije jasno da netko predlaže Nacrt zakona na vlastitu štetu i kontra svojih interesa. Ovdje se ne traži ništa više nego da stranke budu u sporu „barem“ jednake, a to nije preveliki zahtjev. Zbog navedenog se na tragu citiranih ustavnih odredbi predlaže brisati stavak 4. članka 141. Nacrta zakona jer je naprosto protuustavan po članku 14. stavak 2. i članku 18. Ustava RH te je ujedno protivan i članku 13. Konvencije. | Nije prihvaćen | Tuženici nisu u podređenom položaju jer je riječ o javnopravnim tijelima koja temeljem zakonske ovlasti odlučuju o pravima i obvezama fizičkih ili pravnih osoba i drugih stranaka. Europska konvencija ne jamči ljudska prava i temeljne slobode nositeljima javne vlasti, nego fizičkim ili pravnim osobama ili skupini pojedinaca o čijim pravima ili obvezama odlučuju tijela koja postupaju s položaja „nositelja vlasti“. Dodatno, javnopravna tijela koja postupaju s položaja vlasti ne mogu biti nositelji ustavnih prava i nisu ovlaštenici podnošenja ustavnih tužbi (članak 72. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske). |
| 129 | Alen Rajko | Podnošenje zahtjeva, Članak 141. | Stavak 3.: nije dovoljno jasno odnosi li se ova odredba samo na situaciju u kojoj Državno odvjetništvo stranci u propisanom roku ne dostavi obrazloženu obavijest o tome da ne postoje uvjeti za podnošenja zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke, ili i na situaciju da ta obavijest nije valjano obrazložena. Općenito, ovom je izvanrednome pravnom lijeku (kao sljedniku zahtjeva za zaštitu zakonitosti) svojstvena primarna usmjerenost na zaštitu javnog interesa. Poboljšanje zaštite prava stranke ne može u većoj mjeri biti postignuta „popravljanjem“ zahtjeva za izvanredno preispitivanje. Tomu može poslužiti npr. uvođenje revizije po dopuštenju, pod pretpostavkama koje nipošto ne smiju biti blaže od onih u parnici (npr.: https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/revizija-u-upravnom-sporu-skica-za-razmisljanje-51708 ). Iz vida, naime, ne treba gubiti da je u parnici riječ o trećem stupnju odlučivanja, dok se u kontekstu rješavanja upravne stvari uglavnom radi o petom stadiju odlučivanja u okviru dviju vrsta pravnih postupaka (upravnom postupku i upravnome sporu). Zbog toga, čak i pod pretpostavkom olakšavanja strankama da koriste zahtjev za izvanredno preispitivanje (umjesto uvođenja revizije), ni u kojem slučaju nije dosljedno ni svrhovito da u upravnome sporu stranka ima lakši pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nego što ga ima u parnici. | Nije prihvaćen | Predmetna odredba se odnosi na oba slučaja. Dakle, zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti može Vrhovnom sudu Republike Hrvatske izravno podnijeti stranka u slučaju da je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ne obavijesti u roku od 90 dana od dana podnošenja prijedloga da ne postoje uvjeti za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti, kao i u slučaju da obavijest nije obrazložena. |
| 130 | Mario Pleše | Podnošenje zahtjeva, Članak 141. | Predlažem da se prijedlog za podnošenje zahtjeva uredi po uzoru na prijedlog za dopuštenje revizije po Zakonu o parničnom postupku prema kojem se prijedlog za dopuštenje podnosi izravno Vrhovnom sudu koji sam može filtrirati prijedloge, a ne Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. Ovakvo uređenje diskriminira sve druge stranke osim onih koji su u postupku u kojima je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bilo stranka u upravnom sporu ili je zastupalo tuženika. Također, nejasno je odnosi li se to na postupke koje je zastupalo isključivo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ili i druga državna odvjetništva kao što je to županijsko državno odvjetništvo. | Nije prihvaćen | Člankom 121.a Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.), između ostalog, propisano je da je državno odvjetništvo samostalno i neovisno pravosudno tijelo ovlašteno i dužno podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona. S obzirom na navedeno razvidno je da se, upravo suprotno navodima predlagatelja, člankom 141. osigurava svim strankama Ustavom utvrđena jedinstvena primjena zakona i jednakost stranaka, a sve putem državnog odvjetništva, koje je na temelju Ustava ovlašteno i dužno podnositi pravna sredstva za zaštitu Ustava i zakona te se stoga ne može govoriti o diskriminaciji pojedinih stranaka. Člankom 12. Zakona o državnom odvjetništvu („Narodne novine“, broj 67/18. i 21/22.) propisano je ustrojstvo Državnog odvjetništvo Republike Hrvatske. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ustanovljuje se za cijelo područje Republike Hrvatske, a u Republici Hrvatskoj ustanovljuju se županijska državna odvjetništva i općinska državna odvjetništva. |
| 131 | Ante Drezga | Odlučivanje o zahtjevu, Članak 143. | 1. Prema izričitoj odredbi članka 143. stavak 3. Nacrta Zakona o upravnim sporovima, zahtjev se dostavlja samo protivnoj stranci, a ne svim strankama u upravnom sporu. Pod pojmom protivne stranke podrazumijeva se ona stranka iz pravomoćno okončanog spora kojoj je sudska odluka, koja se osporava zahtjevom, išla u prilog, odnosno ona stranka koja je zainteresirana da osporena odluka ostane neizmijenjena. U literaturi je izraženo mišljenje da se treba omogućiti svim strankama očitovanje o podnesenom zahtjevu jer se u tom postupku odlučuje o njihovim pravima i interesima. Stoga se predlaže da ta odredba glasi: „(3) Ako Vrhovni sud Republike Hrvatske ne odbaci zahtjev, dostavit će ga strankama koje mogu u roku od 30 dana podnijeti odgovor na zahtjev.“ 2. Odredbu članka 143. stavak 6. Nacrta Zakona o upravnim sporovima treba terminološki uskladiti s činjenicom da je u nastavku upravnog spora, nakon ukidanja, moguće i rješavanje i presuđivanje, dakle odlučivanje, pa umjesto riječi „rješavanje“ treba upotrebljavati riječ „odlučivanje“ tako da ta odredba glasi: „(6) Ako Vrhovni sud Republike Hrvatske utvrdi osobito tešku povredu zakona koja dovodi u pitanje jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, presudom će usvojiti zahtjev i osporavanu odluku ukinuti i vratiti predmet na ponovno odlučivanje ili ju preinačiti.“ | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 132 | Odbor za državnu službu | Četvrti dio TROŠKOVI UPRAVNOG SPORA, Troškovi upravnog spora | Neravnopravnost stranaka u upravnom sporu očituje se u tome što za tužitelja ne mogu nastupiti negativne posljedice za slučaj gubitka spora. Naknada troškova spora kao nagrada za uspjeh u postupku privilegij je samo jedne stranke (tužitelja) . | Nije prihvaćen | Predmetno je suprotno članku 147. stavku 1. kojim je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano. |
| 133 | Marko Ristić | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Ne treba izmišljati toplu vodu. Ako se već donošenje novog zakona koristi za usporedbu s parničnim rješenjima, onda treba ona parnična rješenja koja su smislena i koristiti i u upravnom sporu. Ukratko, svakako treba izostaviti drugu rečenicu u st. 4. Kao i u parničnim presudama, sud samo treba naložiti plaćanje tolikog i tolikog troška. I točka. Stopa kamata je propisana zakonom, a dospijeće u prvoj rečenici st. 4. A tu je i jasan i precizan čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona. Nalaganje upravnim sudovima da na zahtjev stranaka u izrekama svojih presuda pišu traktate o kamatama, i to u vezi stvari koje su već propisane na drugim mjestima u propisima, nipošto nije prilog ubrzavanju i pojednostavljivanju upravnih sporova! Ako nešto u parnicama (a i u upravnim sporovima) dobro funkcionira već desetljećima, zašto odjednom postoji potreba za kompliciranjem? Ljubazno molim brisati drugu rečenicu u st. 4.! | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 134 | HRVATSKA ODVJETNIČKA KOMORA | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Hrvatska odvjetnička komora smatra da ne postoje opravdani razlozi da se vrijednost predmeta spora u svim upravnim sporovima utvrdi neprocjenjivom kao što je to propisano nacrtom prijedloga članka 144. stavka 3. Zakona o upravnim sporovima. Nije sporno da se u pojedinim upravnim stvarima vrijednost predmeta spora ne može procijeniti npr. primitak u hrvatsko državljanstvo, odobrenje za nabavu oružja, promjena osobnog imena, međutim u većini upravnih stvari vrijednost predmeta spora je procjenjiva. Nadležnost upravnog suda u upravnim sporovima, bilo da se radilo o procjenjivoj ili neprocjenjivoj upravnoj stvari, ne ograničava se samo na ocjeni formalne ispravnosti i zakonitosti postupanja upravnih tijela, već upravni sud u okviru predmeta upravnog spora provodi postupak u kojem izvodi dokaze, utvrđuje činjenično stanje, te u konačnici može donijeti odluku kojom meritorno rješava upravnu stvar. Dakle, u upravnim stvarima kao što su npr. porezni postupci, postupci javne nabave, postupci izvlaštenja i sl., u kojima se odlučuje o obvezi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, neprihvatljivo je vrijednost predmeta spora utvrditi neprocjenjivom, a sve stoga jer upravni sud i u tim stvarima svojom odlukom može meritorno riješiti upravnu stvar donošenjem odluke koja se reflektira na materijalno-financijsko stanje stranaka u upravnom sporu. Jednako tako, u naprijed navedenim upravnim sporovima u kojima se odlukom upravnog suda poništava osporavana pojedinačna odluka javnopravnog tijela i predmet vraća javnopravnom tijelu na ponovni postupak ili se presudom odbija tužbeni zahtjev, upravni sud također odlučuje o procjenjivom pravu ili obvezi stranke. Ne postoji pravno prihvatljivo i logično obrazloženje da se u parničnim postupcima radi isplate određenog novčanog iznosa, vrijednost predmeta spora ispravno smatra procjenjivom, dok se u upravnim sporovima u kojima se odlučuje o pravu ili obvezi koji jesu novčano određeni vrijednost predmeta spora zakonom utvrđuje kao neprocjenjiva. Procjenjivost ne može ovisiti o vrsti postupka odnosno spora u kojem se odlučuje o pravu ili o obvezi na isplatu određenog novčanog iznosa već je jedino bitno da odluka donesena u navedenom postupku utječe na prava ili obveze stranaka koji su jasno novčano određeni. Slijedom navedenog, Hrvatska odvjetnička komora predlaže da se briše stavak 3. članka 144. Nacrta prijedloga Zakona o upravnim sporovima. | Nije prihvaćen | Odredba o neprocjenjivosti upravnog spora identična je odredbi važećeg Zakona o upravnim sporovima. |
| 135 | Alen Rajko | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Stavak 4.: znači li formulacija ove odredbe da se računanje zateznih kamata od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova primjenjuje samo ako ih obveznik plaćanja troškova ne podmiri u ostavljenom roku (koji rok ne može početi teći prije pravomoćnosti odluke o troškovima), a da kamate ne teku od dana donošenja odluke ako ih podmiri u ostavljenom roku? Ako ne znači, formulacija nije dovoljno jasna. Ako znači, očito je riječ o odredbi s nakanom discipliniranja pri plaćanju troškova, a ne o načelnom rješenju. Korisno je izričito ozakoniti postojeću ustaljenu sudsku praksu, prema kojoj zatezne kamate počinju teći od dana kada počinje zakašnjenje u plaćanju, tj. nakon isteka roka u kojem je stranka bila dužna podmiriti troškove protivnoj stranci (tj. od dana izvršnosti odluke o troškovima spora). | Primljeno na znanje | Stranka koja ispuni svoju obvezu u propisanom roku nije dužna platiti kamate na troškove postupke. |
| 136 | Alen Rajko | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Stavak 2.: predložena odredba, jednaka važećoj, razumijevala bi i dosuđivanje naknade troškova postupka na osnovi zastupanja po Državnom odvjetništvu. Međutim, praksa je Vrhovnog suda Republike Hrvatske da tuženicima u upravnome sporu po toj osnovi ne pripada naknada troškova zastupanja, jer ih zastupati mogu i službene osobe. Dvojbena je generalna svrhovitost takvog stajališta, naročito u situacijama tzv. serijskih tužbi u slučajevima u kojima praksa pokazuje da se tužbeni zahtjevi dosljedno odbijaju. Naime, i prema praksi ESLJP-a (npr. Klauz protiv Hrvatske), ne može se smatrati da država ima neograničene resurse, te bi i država, poput privatnih stranaka, također trebala uživati zaštitu od neutemeljenih sporova. Istodobno, praksa ESLJP-a vezana uz dosuđivanje troškova čiji je iznos nerazmjeran u odnosu na vrijednost spora štiti tužitelje od tereta prekomjernih troškova zastupanja tuženika. Svrhovito je razmotriti preciziranje odredbe koja ne bi omogućila interpretaciju po kojoj ni u kojem slučaju ne treba priznavati troškove zastupanja po Državnom odvjetništvu, npr. uređivanjem slučajeva u kojima ta naknada tuženiku ne pripada. | Nije prihvaćen | Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu, što može podrazumijevati i naknadu troškova postupka na osnovi zastupanja po Državnom odvjetništvu, razmjerno uspjehu u sporu, a ovisno o procjeni suda o opravdanosti takvih troškova. |
| 137 | Mario Pleše | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Iako smatram da je cijeli stavak 4. nepotreban, u slučaju da navedeni ostane u zakonskom tekstu predlažem izmjenu stavka 4. na način da zatezne kamate teku od dana pravomoćnosti odluke kojom je naloženo plaćanje troškova jer bi se u suprotnom moglo smatrati da neovisno o tome što je na odluku kojom je naloženo plaćanje troškove (prvostupanjska odluka) potrebno podmiriti kamate na troškove od donošenja prvostupanjske odluke, a ne od donošenja odluke o žalbi na tu odluku. | Nije prihvaćen | Predloženi tijek kamata je u skladu s načelom pravičnosti. Stranka koja ispuni svoju obvezu u propisanom roku nije dužna platiti kamate na troškove postupke. |
| 138 | Antonija Hruška | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Ako je u prvoj rečenici st. 4. već postavljeno zakonsko pravilo od kada teku zatezne kamate na troškove spora (a posebnim zakonom je propisana i njihova visina), onda nema nikakve potrebe dodatno opterećivati sud još i donošenjem odluke o tim zateznim kamatama (st. 4., druga rečenica). Također, zatezne kamate teku po sili zakona od dospijeća tražbine pa se njihov tijek ne može (i to samo u upravnim sporovima!) uvjetovati zahtjevom stranke. Ovu drugu rečenicu svakako treba izostaviti jer će nepotrebno opterećivati rad suda. U izreci sudske odluke, kao i do sada (i kao u parničnim postupcima), samo treba naložiti plaćanje određenog iznosa troška, a zatezne kamate će ići po sili zakona, po već propisanim uvjetima iz prve rečenice i po zakonom propisanoj stopi. Opterećivanje niza sudskih odluka unošenjem u izreke odlukâ zakonom propisanih uvjeta zaista nije potrebno , a u svemu tome posebno treba imati u vidu i već postojeću odredbu čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona! | Nije prihvaćen | O zateznim kamatama na iznos troškova spora sud odlučuje na zahtjev stranke, dakle predmetni zahtjev je dispozitivan. Članak 30. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17., 131/20 I 114/22.) primjenjuje se na ovršne postupke. |
| 139 | Karlo Kožina | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Kao bolje uređenje stavka 3. ove odredbe ZUS-a predlažem sljedeće: "U slučaju da vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 66.361,00 eura, uzima se da vrijednost predmeta spora iznosi 66.361,00 eura." Takva bi se odredba (pravna fikcija) mogla opravdati posebnim položajem upravnog spora u pravnom sustavu, budući da je jedna od stranaka u upravnom sporu uvijek javnopravno tijelo, a koje će tijelo u slučaju gubitka u sporu morati snositi nastale troškove iz javnog proračuna (lokalnog ili državnog) pa je radi osiguranja redovitog funkcioniranja državnih i lokalnih vlasti, nužno ograničiti vrijednost predmeta spora. Slična pravna fikcija postoji i u članku 495.a Zakona o parničnom postupku ili člancima 17.-21. Zakona o sudskim pristojbama pa se ne bi radilo o odredbi nepoznatoj važećem zakonodavstvu. Treba naglasiti da prema novoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) nagrada odvjetnika u neprocjenjivim predmetima iznosi 500 bodova, iz čega dalje slijedi da će odvjetniku po radnji pripadati 1.000,00 eura (bez PDV-a) u predmetima u kojima je stvarna/faktična vrijednost predmeta spora npr. 500,00 eura (npr. komunalna naknada). Tako visoko postavljeni troškovi mogli bi obeshrabriti stranku da angažira profesionalnog opunomoćenika u upravnom sporu, budući da bi u slučaju gubitka spora morala snositi nerazmjerno velike troškove u odnosu na vrijednost predmeta spora. Time bi se, dakle, de facto ograničilo pravo stranke na zastupanje po profesionalnom opunomoćeniku - odvjetniku, što bi moglo dovesti do povrede članka 27. Ustava RH. U slučaju prihvaćanja ove izmjene trebalo bi na odgovarajući način implementirati odredbe Zakona o parničnom postupku u pogledu vrijednosti predmeta spora. Također, moglo bi se ovu odredbu dodatno razraditi za slučaj vođenja sporova zbog šutnje uprave. Naime, ne čini se opravdanim da u tim, relativno jednostavnim sporovima, opunomoćeniku pripada tako velika nagrada (1000+ eura po radnji), tako npr: "Ako se vrijednost predmeta u sporovima iz članka 3. stavka. 1. točke 2. i 3. ovog zakona ne može procijeniti, uzima se da ona iznosi 2.000,00 eura." Ili slično tome, Iznos od 66.361,00 eura uzet je zbog toga što prema Tbr. 7. Tarife taj iznos naveden kao gornja granica vrijednosti predmeta spora za slučaj kada odvjetniku pripada nagrada od 500 bodova. Dodatno treba naglasiti da u slučaju da se zadrži odredba o neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora, takva odredba ne bi bila usklađena sa Zakonom o sudovima, koji propisuje da sudski savjetnik sudjeluje u suđenju u upravnim sporovima u kojima vrijednost predmeta spora ne prelazi 100.000,00 kuna. Prema tome, ako bi upravni sporovi bili neprocjenjivi, sudski savjetnici u upravnim sporovima ne bi mogli sudjelovati u suđenju, a što je u suprotnosti s člankom 121. Ustava RH, kojim je propisano da sudski savjetnici sudjeluju u suđenju u skladu sa zakonom. | Nije prihvaćen | Odredba o neprocjenjivosti upravnog spora identična je odredbi važećeg Zakona o upravnim sporovima, a ovlasti postupanja sudskih savjetnika propisane su Zakonom o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18. i 21/22.). Visina nagrade za rad odvjetnika nije predmet ovoga zakona već Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. |
| 140 | Porobija & Špoljarić d.o.o. | Troškovi upravnog spora, Članak 144. | Smatramo da nije prihvatljivo, niti je fer prema strankama (tužiteljima), a osobito prema njihovim punomoćnicima da se svi upravni sporovi proglašavaju neprocjenjivim sporovima. Dodatno, takvom odredbom se strankama na posredan način krši ustavno pravo na pristup sudu i pravo na adekvatno zastupanje pred sudom. Naime, jedini razlog za takvu zakonsku definiciju vrijednosti upravnog spora je ograničavanje nagrade za rad odvjetnika u upravnim sporovima, odnosno ograničavanje iznosa koji je javno tijelo dužno platiti suprotnoj strani u slučaju gubitka spora. Na taj način se, osobito u složenijim predmetima, te u predmetima čija realna vrijednost spora je iznimno visoka (porezno-pravni sporovi, sporovi u povodu odluke DKOM ili drugih regulatora tržišta, i sl.), onemogućava tužiteljima da namire stvarne troškove spora ukoliko niti jedan odvjetnik nije spreman zastupati u sporu za iznos predviđen tarifom za neprocjenjivi predmet (500 bodova odnosno 1000 EUR). Nadalje, onemogućava se odvjetnicima da realno naplate svoj rad i odgovornost ukoliko je npr. ugovorena nagrada po uspjehu. Konačno, olakšava se javnim tijelima i obveznicima javne nabave, odnosno regulatorima tržišta da bez straha od visokih troškova olako donose odluke koje se kasnije poništavaju na Upravnom sudu jer su nepravilne i nezakonite. Primjera radi - ako su predmet javne nabave građevinski radovi čija vrijednost iznosi 5.000.000 EUR, a u Upravnom sporu ponuditelj osporava odluku DKOM-a, čak i ako ponuditelj uspije u sporu koji je zasigurno iznimno kompleksan, zahtjeva iznimno specijalističko znanje i količinu rada punomoćnika, DKOM mora isplatiti ponuditelju na ime naknade troškova postupka iznos od par tisuća EUR, iako bi po vrijednosti nabave realni troškovi zastupanja po odvjetniku iznosili 20.000 EUR + PDV po svakoj radnji. Isti primjeri mogu se naći u gotovo svim sličnim predmetima čija vrijednost je veća od 66.361,00 EUR. Zaključak: Predlažemo da se čl. 146. st. 3. izmijeni tako da glasi: (3) Vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom ukoliko u upravnom postupku ta vrijednost nije bila određena ili odrediva. Smatra se da je vrijednost spora određena ili odrediva ukoliko je predmet upravnog postupka bio zahtjev odnosno nalog za isplatom određenog iznosa, druga činidba čija vrijednost je iskazana u novčanoj vrijednosti, ili nabava roba, radova ili usluga određene vrijednosti. Na određivanje vrijednosti predmeta spora podredno se na odgovarajući način primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku. | Nije prihvaćen | Odredba o neprocjenjivosti upravnog spora identična je odredbi važećeg Zakona o upravnim sporovima, a visina nagrade za rad odvjetnika nije predmet ovoga zakona već Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. |
| 141 | ivo bakalić | Snošenje troškova spora, Članak 147. | Ivo Bakalić, sudac Trgovačkog suda u Splitu Ovom odredbom članka 147. Nacrta zakona propisano je tko i na koji način i pod kojim uvjetima ima pravo na troškove postupka. Pitanje troškova postupka nije nevažno pitanje kao što se to na prvi pogled može činiti. U vrijeme kada je donesen Zakon o upravnim sporovima (NN-20/10), člankom 79. bilo je propisano da se troškovi određuju prema uspjehu u sporu, potom je izmjenama zakona (NN-143/12) ta odredba promijenjena na način da svaka stranka snosi svoje troškove, da bi izmjenama zakona (NN-29/17) ponovno bilo propisano da se troškovi određuju prema uspjehu u sporu na sličan način kao i u ovom Nacrtu zakona. Ovim primjedbama ne želim dovesti u pitanje postavljeni koncept, ali i kod ove odredbe primjećujem nejednaki pristup u tretiranju položaja tužitelja i tuženika i ponovno favoriziranje tužitelja na određeni način. Stoga, na tragu svih prethodnih primjedbi po pojedinim odredbama Nacrta zakona, a za slučaj da predlagatelj ne prihvati primjedbe iskazane uz članka 39., 99. i 127. Nacrta, držim da je navedenu odredbu o troškovima postupka potrebno dopuniti na način da se tuženik zaštiti na kvalitetniji način i da i po ovom pitanju troškova postupka bude barem ravnopravan. Zbog prava tužitelja na iznošenje novih činjenica i dokaza iz članka 39. Nacrta koji bi u upravnom postupku, da su činjenice i dokazi tada izneseni, mogli dovesti do drugačijeg rješenja, zbog prava tužitelja iz članka 99. Nacrta da proširi tužbeni zahtjev tijekom postupka iako bi to bilo izvan prekluzivnog roka za tužbu, zbog uskraćivanja prava na žalbu na prvu presudu iz članka 127. Nacrta iako za tuženika u odnosu na moguće potpuno pogrešnu presudu nije osigurana druga pravna zaštita, predlaže se da se članak 147. Nacrta dopuni s novim stavkom 8. koji bi glasio: (8) Iznimno od stavka 1., tužitelj za slučaj uspjeha u sporu nema pravo na troškove postupka: -ukoliko se presuda temelji na činjenicama i dokazima koje je tužitelj iznio tek u tužbi i tijekom upravnog spora, a mogao ih je iznijeti već tijekom upravnog postupka te ako tuženik prigovori da su isti mogli dovesti do drugačijeg rješenja upravnog postupka, -ukoliko je presuda donesena po proširenom tužbenom zahtjevu tijekom postupka, -ukoliko je presudom prihvaćen tužbeni zahtjev i predmet se prvi put vraća na ponovno rješavanje. | Nije prihvaćen | Glede primjedaba o nejednakom položaju tuženika upućujemo na Odluku i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2753/2012 i dr. od 27. rujna 2016. te na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2086/2019 od 9. travnja 2019. |
| 142 | Antonija Hruška | Postupak po zahtjevu za izvršenje presude kad nova odluka nije donesena u roku iz opravdanih razloga, Članak 153. | Ovdje nedostaje forma odluke (rješenje?). | Nije prihvaćen | Nepotrebno opterećivanje teksta, budući da postoji općenita odredba da o postupovnim pitanjima sud odlučuje rješenjem (članak 125. stavak 1.). |
| 143 | Alen Rajko | Postupak po zahtjevu za izvršenje presude kad je nova odluka donesena protivno izreci presude, pravnom shvaćanju ili primjedbama suda, Članak 155. | Razumljiva je intencija povećavanja discipline pri izvršenju upravnosudskih presuda. No, je li postupak izvršenja prikladan i za slučajeve u kojima kasacijske presude sadržavaju vrlo općenite upute suda (npr. „potpuno i pravilno utvrditi činjenično stanje“), ili je tu ipak, u biti, posrijedi vođenje novog spora? S druge strane, situacija je jasnija kada je sud naložio provedbu određene radnje (npr. izvođenje konkretnog dokaza i sl.). Tada je prisilno izvršenje adekvatna reakcija na aktivno nepostupanje tuženika po presudi. | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 144 | Alen Rajko | Odlučivanje o zahtjevu za izvršenje presude, Članak 156. | Nije izričito uređeno odlučivanje suda kada predlagatelj izvršenja povuče zahtjev, niti kada je tijekom postupka izvršenja presuda koja se izvršava bude stavljena izvan snage. U tim je slučajevima prikladno propisati obustavu postupka izvršenja. U režim obustave postupka prikladno bi bilo prebaciti i situaciju kada je prijašnja presuda izvršena nakon podnošenja zahtjeva za izvršenje, ali prije donošenja odluke o zahtjevu (sada je to u režimu odbijanja zahtjeva, gdje objektivno ne pripada). | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 145 | mr.sc. Ivan Šprajc | Pokretanje postupka, Članak 158. | Predlažem proširiti krug subjekata po čijoj osnovi sud može ex offo pokrenuti postupak ocjene zakonitosti i to s tijelima državne uprave koja su zakonom ovlaštena na provođenje nadzora nad propisima čija je zakonitost upitna. | Nije prihvaćen | Člankom 82. stavkom 1. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“, broj 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 36/09., 125/08., 36/09., 150/11., 144/12., 123/17., 98/19. i 144/20.) propisano je da kada nadležno tijelo državne uprave donese odluku o obustavi, odnosno odluku o potvrdi odluke općinskog načelnika, gradonačelnika, odnosno župana o obustavi, podnijet će Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske zahtjev za ocjenu zakonitosti općeg akta u roku od 30 dana od donošenja odluke o obustavi, odnosno odluke o potvrdi odluke općinskog načelnika, gradonačelnika ili župana o obustavi. |
| 146 | Antonija Hruška | Zahtjev suda za ocjenu zakonitosti općeg akta, Članak 159. | Rješenje po kojem sud odmah neposredno primjenjuje zakon (i donosi odluku), a potom traži ocjenu zakonitosti općeg akta, i po kojem se onda naknadno (ex post) - ovisno o odluci u postupku ocjene zakonitosti općeg akta - ide na obnovu upravnog spora zaista nije praktično. Znatno bolje bi bilo rješenje po kojem sud u slučaju utvrđenja iz st. 1. prekida postupak i traži ocjenu zakonitosti, tako da posljedična odluka suda bude u skladu s odlukom Visokog upravnog suda RH o ocjeni zakonitosti općeg akta i da se izbjegne potreba obnove upravnog spora. | Nije prihvaćen | Predmetno bi bilo protivno jednom od osnovnih načela upravnog spora, načelu ekonomičnosti. |
| 147 | Antonija Hruška | Postupanje suda po zahtjevu, Članak 161. | Ako je u čl. 158. st. 1. sada izostavljen uvjet donesene pojedinačne odluke temeljene na osporenom općem aktu, onda je potrebno izostaviti i mogućnost odbačaja zahtjeva za ocjenu zakonitosti općeg akta u slučaju kada je zakonom osigurana druga zaštita od nezakonitosti općeg akta (st. 1. t. 3.). | Primljeno na znanje | Primljeno na znanje. |
| 148 | mr.sc. Ivan Šprajc | Odlučivanje o zakonitosti općeg akta, Članak 162. | Predlažem dopuniti čl. 162. na način da se utvrdi obveza održavanja savjetodavne rasprave (barem) ako već ne i usmene rasprave. Naime, i spor o zakonitosti općeg akta predstavlja mogući predmet upravnog spora pa je neprihvatljivo da se makar i o jednoj vrsti upravnog spora načelno odlučuje bez rasprave odnosno bez mogućnosti da inicijatori odnosno stranke u postupku dobiju prigodu izjasniti se i usmeno o svojoj inicijativi ili prijedlogu. | Nije prihvaćen | Nepotrebno, budući da na temelju članka 162. stavka 2. Visoki upravni sud može održati savjetodavnu raspravu ako ocijeni da je prije odlučivanja o biti stvari potrebna rasprava sa sudionicima postupka, znanstvenicima i drugim stručnjacima. |
| 149 | Antonija Hruška | Sudska nagodba, Članak 166. | S obzirom na prirodu upravnog spora, ako se već i dalje zadržava institut sudske nagodbe, onda svakako treba sud osloboditi dužnosti upozoravanja stranaka na mogućnost sklapanja te nagodbe, jer je to u praksi potpuno bespredmetno. | Nije prihvaćen | Upravo suprotno navedenom, budući da stranke mogu tijekom spora pred sudom sklopiti nagodbu svrsishodno je da ih sud na to upozori. |
| 150 | Zanet Vidovic | Dovršenje upravnih sporova pokrenutih do stupanja na snagu ovoga Zakona, Članak 169. | U odnosu na primjenu Zakona na postupke u tijeku trebalo bi urediti situacije u kojem je do dana stupanja na snagu "novog" ZUS-a donesena prvostupanjska presuda ili rješenje koje se može osporavati žalbom. U protivnom bi došlo do toga da su odluke pred prvostupanjskim sudom donesene uz primjenu "starog" procesnog zakona dok će se u drugostupanjskim (žalbenim) postupcima primjenjivati "novi" procesni zakon. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 151 | Karlo Kožina | Dovršenje upravnih sporova pokrenutih do stupanja na snagu ovoga Zakona, Članak 169. | Predlaže se da se odredbe koje se odnose na apsolutno bitne povrede i zabranu dvostrukog ukida ne primjenjuju na predmete u tijeku. Dakle, predlaže se dopuniti navedeni članak: Upravni sporovi pokrenuti do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovršit će se po odredbama ovoga Zakona, osim odredaba članka 126. stavka 3. i članka 135. stavka 3. i 4. | Nije prihvaćen | Kao optimalno rješenje prihvaćen je prijedlog pod brojem 150. |
| 152 | Mario Pleše | Dovršenje upravnih sporova pokrenutih do stupanja na snagu ovoga Zakona, Članak 169. | Prvenstveno predlažem da se upravni sporovi pokrenuti dovrše po odredbama ranijeg Zakona o upravnim sporovima. U slučaju ne prihvaćanja mog prijedloga predlažem dodavanje posebnog stavka ili članka kojim bi se propisalo da se mjesna i stvarna nadležnost sudova po upravnim sporovima pokrenutim do dana stupanja na snagu ovoga Zakona dovrše pred nadležnim sudovima pred kojima su započeti. Predmetnim uređenjem izazvati će se poremećaj u radu sudova koji će shvatiti da će im se promijeniti nadležnost stupanjem na snagu novog zakona pa će u tijeku postupka odugovlačiti s donošenjem odluke kako bi se danom stupanja na snagu zakona oglasili stvarno ili mjesno nenadležnim, čime će se znatno produljiti trajanje upravnih sporova. | Nije prihvaćen | Kao optimalno rješenje prihvaćen je prijedlog pod brojem 150. |
| 153 | Marko Ristić | Donošenje novih propisa, Članak 170. | Svi niže navedeni komentari u cijelosti stoje. Da se ne ponavljam, zaista molim da se sve te primjedbe ozbiljno razmotre, kako u pogledu nomotehnike, tako i u pogledu postupaka javne nabave! Još nešto, čl. 12. st. 6. uopće ne postoji! | Djelomično prihvaćen | Predlagatelj zakona smatra da je propisivanje rokova za rješavanje upravnog spora posebnim zakonom opravdano samo u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. Nadalje, propisivanjem nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima odstupa se od temeljnog pravila o dvostupanjskom upravnom sudovanju, a Visoki upravni sud Republike Hrvatske, koji prvenstveno rješava najsloženije upravne sporove, nepotrebno se opterećuje pa je propisivanje nadležnosti Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima opravdano samo u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 12. stavka 4. Prihvaća se u dijelu u kojem treba brisati pozivanje na stavak 6. članka 12. |
| 154 | Ante Drezga | Donošenje novih propisa, Članak 170. | Odredba članka 170. stavak 2. Nacrta Zakona o upravnim sporovima predviđa stavljanje izvan snage odredbi posebnih zakona pod rezolutivnim uvjetom, pri čemu ti posebni zakoni nisu izričito određeni. Iako se radi o propisu više pravne snage, nema opravdanja za odstupanje od nomotehničkih pravila (članak 21. stavak 5. i članak 49. stavak 1. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor). Članak 21. stavak 5. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor: „Određenje prema kojemu se stavljaju izvan snage svi propisi, odnosno one odredbe propisa koje su u suprotnosti s propisom koji se donosi i to radi toga što bi se otežala primjena propisa i ugrozila pravna sigurnost, nije prihvatljivo, budući da je prepušteno da svatko u primjeni sam utvrđuje što je, a što nije u suprotnosti s novim propisom.“ Članak 49. stavak 1. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila za izradu akata koje donosi Hrvatski sabor glasi: „Izmjenama i dopunama određenog propisa ne može se mijenjati i dopunjavati drugi propis.“ | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 155 | Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave | Donošenje novih propisa, Članak 170. | Ovaj komentar se odnosi na članak 170. u vezi s člancima 8. i 12. ovog nacrta prijedloga ZUS-a. Cilj navedenih odredbi nacrta prijedloga ZUS-a je ograničiti donošenje posebnih zakona te stavljanje izvan snage postojećih odredbi posebnih zakona, kojima se propisuje hitnost postupka pred upravnim sudovima i kojima se odstupa od pravila o dvostupanjskom upravnom sudovanju. Ukoliko se usvoje predložene odredbe nacrta prijedloga ZUS-a, sasvim izvjesno, staviti će se izvan snage članak 434. Zakona o javnoj nabavi („Narodne novine“, broj: 120/16. i 114/22.; dalje u tekstu: ZJN 2016), prema kojemu je VUS nadležan odlučivati u upravnom sporu o tužbama koje se odnose na odluke Državne komisije za kontrolu postupaka jevna nabave (dalje: Državna komisija), pri čemu se odluka u upravnom sporu donosi u roku od 30 dana od dana podnošenja tužbe. Na taj način staviti će se izvan snage odredbe ZJN 2016 koje su postigle svrhu zbog kojih su donesene, a to je učinkovita, djelotvorna i predvidljiva pravna zaštita u postupcima javne nabave. Pri tome se podsjeća da su navedene odredbe ZJN 2016 bile predmetnom ocjene ustavnosti te je Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj: U-I-2911/2017 od 5. veljače 2019. (dalje u tekstu: Odluka Ustavnog suda RH) potvrdio da navedene odredbe nisu protuustavne te da se istima ostvaruje učinkovita i djelotvorna pravna zaštita u postupcima javne nabave. Državna komisija smatra da oblik sudovanja, do kojega će doći ukoliko se usvoji nacrt prijedloga ZUS-a, u postupcima javne nabave nije svrsishodan, učinkovit i razmjeran u kontekstu konkretnih okolnosti i potreba. Predložena postupovna rješenja protivna su opravdanim interesima koji se odnose na brzu i učinkovitu pravnu zaštitu. Svoj stav Državna komisija temelji na specifičnosti javne nabave od drugih upravnih područja (područje regulatorne nadležnosti EU) kao i specifičnosti postupka pravne zaštite u postupcima javne nabave. Također, Državna komisija smatra da opravdanost predloženog oblika sudovanja demantiraju podaci o dugotrajnosti sudske zaštite u postupcima javne nabave koji se odnose na razdoblje prije stupanja na snagu ZJN 2016, kada nije bila propisana nadležnost VUS-a za odlučivanje o tužbama u postupcima javne nabave i kada nije bio propisan rok od 30 dana za donošenje odluke u upravnom sporu. Naime, javna nabava je područje regulatorne nadležnosti EU te je prvostupanjska pravna zaštita osigurana pred Državnom komisijom kao samostalnim i neovisnim tijelom. Ustavni sud RH u Odluci od 5. veljače 2019. pravilno uočava specifičnost pravne zaštite u postupcima javne nabave u odnosu na druge upravne postupke te naglašava da je u tom smislu, sa ustavnopravnog aspekta, dostatna zaštita u jednom stupnju upravnog sudovanja. Navedeni stav Ustavni sud RH temelji na činjenici samostalnosti i neovisnosti Državne komisije, kao i procesnim pravima stranaka unutar žalbenog postupka ispred Državne komisije. Također, Ustavni sud RH naglašava, a osvrćući se upravo na postojeću pravnu zaštitu u postupcima javne nabave, prema važećem ZJN 2016, da gomilanje žalbenih instanci, prvo kroz upravni postupak, a zatim i kroz sudski postupak, nije ni svrsishodno ni neophodno. Dakle, zakonodavno uređenje sudovanja kako je propisano ZJN 2016, prema kojem je VUS nadležan za odlučivanje o tužbama u postupcima javne nabave i prema kojem VUS o tužbi treba donijeti odluku u roku od 30 dana, Ustavni sud RH je ocijenio ustavnim. Pri donošenju svoje Odluke, Ustavni sud RH posebno je cijenio činjenicu da je Državna komisija specifično tijelo, koje u potpunosti odlučuje nezavisno od prvostupanjskog upravnog tijela. Razlozi zbog kojih je ZJN 2016 normirao nadležnost VUS-a za odlučivanje o tužbama u postupcima javne nabave, kao i rok za donošenje odluke od 30 dana, proizašli su iz upravo opisanih specifičnosti postupaka javne nabave i specifičnosti pravne zaštite u postupcima javne nabave. Međutim, osim navedenih, razlozi za usvajanje takvog zakonodavnog rješenja, proizašli su iz nedovoljno efikasne sudske zaštite prema ranijem zakonodavnom uređenju. Naime, prema prethodnom uređenju, a do kojeg bi ponovno došlo usvoji li se nacrt prijedloga ZUS-a, u prvom stupnju sudila su četiri regionalna upravna suda, uz mogućnost žalbe VUS-u. Navedeno je značilo više odluka suda u istom postupku javne nabave, dugotrajne sudske postupke, veće troškove upravnih sporova i neujednačenu sudsku praksu. Iz izvješća o radu Državne komisije za 2016. godinu razvidno je da je prosječno trajanje upravnih sporova u kojima je odluka donesena u 2016. godini iznosilo 568 dana. Navedeni podatak navodi na zaključak da vođenje upravnog spora u trajanju od 568 dana očito nije u skladu s ciljevima djelotvorne i efikasne pravne zaštite. Također, disperziranje pravne zaštite na četiri prvostupanjska suda značilo je neusklađenu praksu, što je zajedno sa faktorom donošenja odluka nakon nekoliko godina, dovodilo do pravne nesigurnosti za sve sudionike postupaka javne nabave. Dakle, model sudovanja propisan ZJN 2016 bio je odgovor na činjenicu duljine trajanja sudskog odlučivanja te je značajnim dijelom bio motiviran povećanjem učinkovitosti zaštite stranaka u postupku javne nabave odnosno svrsishodnošću samog postupka. Međutim, osim što su navedeni ciljevi zakonodavca bili nesumnjivo legitimni, svjedoci smo da su ciljevi zakonodavca u potpunosti i ostvareni. Naime, postojeći model sudovanja pokazao se kao učinkovit, predvidljiv i zadovoljavajući za sve sudionike postupaka javne nabave. Osim što su znatno skraćeni rokovi sudovanja (sa nekoliko godina na 30 dana), nastupile su i druge okolnosti zbog kojih se takvo zakonodavno uređenje pokazalo kao opravdano i svrsishodno. Kao prvo, došlo je do veće predvidljivosti odlučivanja u postupcima javne nabave, odnosno povećane pravne sigurnosti. Naime, odlučivanje jednog suda u roku od 30 dana, i to od strane visokospecijaliziranih sudaca, dovelo je do toga da su svi sudionici u postupcima javne nabave pravovremeno obaviješteni o stavu suda vezanom za određeno pravno pitanje, sukladno kojem mogu pravovremeno uskladiti svoju praksu postupanja. Također, važeći oblik sudovanja omogućio je, sukladno ciljevima Direktive 89/665/EEZ, pravovremeno otklanjanje nezakonitosti u postupcima javne nabave, odnosno otklanjanje eventualnih nezakonitosti prije izvršenja ugovora u cijelosti. Naime, ukoliko sudovanje traje nekoliko godina, ne postoji mogućnost pravovremenog otklanjanja nezakonitosti, već se otvara mogućnost za ostvarivanje pravne zaštite u postupcima za naknadu štete od Republike Hrvatske, a što će biti, predviđamo, jedna od negativnih posljedica ukoliko se usvoji predloženi nacrt prijedloga ZUS-a. Slijedom navedenog, Državna komisija predlaže razmotriti ovo očitovanje i u nacrtu prijedloga ZUS-a navesti ZJN 2016 kao poseban propis na kojega se ne primjenjuju odredbe članaka 8., 12. i 170. | Prihvaćen | Ističimo da je jedno od osnovnih načela upravnog spora načelo učinkovitosti te stoga predlagatelj zakona smatra da je propisivanje rokova za rješavanje upravnog spora posebnim zakonom dopušteno u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. Propisivanje nadležnosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima odstupa se od temeljnog pravila o dvostupanjskom upravnom sudovanju, a Visoki upravni sud Republike Hrvatske, koji prvenstveno rješava najsloženije upravne sporove, nepotrebno se opterećuje. S obzirom na navedeno predlagatelj zakona smatra da je propisivanje nadležnosti Visokoga upravnog suda Republike Hrvatske posebnim zakonima opravdano samo u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 12. stavka 4. |
| 156 | Karlo Kožina | Donošenje novih propisa, Članak 170. | Ovaj članak dvojben je s ustavnopravnog stajališta, a prije svega predstavlja potencijalno ugrozu za pravnu sigurnost. Najprije, dvojbeno je može li ZUS svojim prijelaznim odredbama derogirati odredbe svih ostalih posebnih zakona. Dalje, ovakva odredba nije niti precizna, jer ako bi Vlada podnijela prijedlog u roku, a Hrvatski sabor ne bi u roku donio izmjene i dopune posebnih zakona, proizlazi da odredbe članka 12. i 13. predloženog ZUS-a koje reguliraju nadležnost sudova ne bi proizvodile pravni učinak, jer je Vlada postupila po ovoj odredbi. Naime, ZUS-om se obvezuje Vlada da podnese prijedlog u roku od godine dana, ali ne i Hrvatski sabor (kojeg se naravno niti ne može obvezati ZUS-om) da u tom roku zaista donese izmjene i dopune zakona, što posljedično dovodi do izrazite pravne nesigurnosti. Pojednostavljeno napisano, nije jasno na koji način bi se primjenili članci 12. i 13. predloženog ZUS-a, ako Vlada u roku od godine dana predloži Hrvatskom saboru navedene promjene posebnih zakona, a Hrvatski sabor u tom roku ne izglasa promjene zakona (Sabor teoretski te izmjene može izglasati i u roku dvije, tri ili četiri godine, ili nikada, Vlada na to nema utjecaj). Ovdje treba uzeti u obzir da se sljedeće godine, kada bi ZUS trebao stupiti na snagu održavaju izbori za Hrvatski sabor pa će rok od godinu dana faktično biti mnogo kraći, jer dio tog razdoblja Sabor neće zasjedati. | Prihvaćen | Prihvaća se. |
| 157 | TOMISLAV HADŽIJA | OBRAZLOŽENJE ODREDBI PREDLOŽENOG ZAKONA, Uz članak 8. | Prilikom donošenja Zakona o žigu (NN br. 14/2019) i Zakona o patentu (NN br. 16/2020.), u kojim je propisana i obveza „hitnog“ rješavanja, uz napomenu da je predlagač oba zakona bila Vlada RH, Vlada RH je prijedlog takve odredbe Hrvatskom saboru, obrazložila kako slijedi: „Predloženim zakonom se propisuje hitnost postupka pred Upravnim sudom u Zagrebu, iz kojeg razloga ti predmeti imaju prednost pred drugim predmetima te se odmah uzimaju u rad. Razlog ovakvoj odredbi posljedica je praćenja provedbe prava industrijskog vlasništva gdje je uočeno da brzina rješavanja ovih pitanja svakako utječe na pravnu sigurnost stranaka u postupku i s time povezanu njihovu opstojnost i konkurentnost na tržištu. Ovakvom odredbom pozitivno će se utjecati i poticati gospodarska kretanja i konkurentnost hrvatskog gospodarskog sustava, što je u skladu sa Strategijom poticanja inovacija Republike Hrvatske 2014. - 2020. te Industrijskom strategijom Republike Hrvatske 2014. - 2020.“ | Djelomično prihvaćen | Jedno od osnovnih načela upravnog spora je načelo učinkovitosti te stoga predlagatelj zakona smatra da je propisivanje rokova za rješavanje upravnog spora posebnim zakonom dopušteno samo u slučajevima kada su ispunjeni uvjeti iz članka 8. stavka 2. |
| 158 | TOMISLAV HADŽIJA | OBRAZLOŽENJE ODREDBI PREDLOŽENOG ZAKONA, Uz članak 13. | Opsežan komentar dostavljen je uz tekst članka 13. Informacije radi dostavljam statističke podatke koji ukazuju na mali broj predmeta iz područja prava industrijskog vlasništva 2021. - 37 pokrenutih Upravnih sporova protiv odluka DZIV-a 2022. - 28 pokrenutih Upravnih sporova protiv odluka DZIV-a | Nije prihvaćen | Predlagatelj zakona ne smatra opravdanim niti svrsishodnim da se posebnim zakonom propisuje mjesna nadležnost određenog upravnog suda te podsjeća da su osnovna načela upravnog spora načelo zakonitosti (članak 5.) i načelo učinkovitosti (članak 8.), a da su upravni sudovi na temelju članka 14. stavka 3. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 21/22., 60/22. i 16/23.) specijalizirani sudovi. |