Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Petar Marija Radelj Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura 1. U Prijedlogu se 17 put spominje riječ kurikulum, koja ne pripada hrvatskomu standardnomu jeziku. Predlažem da se ona zamijeni domaćom istovrijednicom uputnik, sukladno članku 36. Jedinstvenih metodološko-nomotehnička pravila (NN 74/15). Razlozi su izneseni u studiji Curriculum u hrvatskom (http://www.vjeraidjela.com/curriculum-u-hrvatskom/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/curriculum-u-hrvatskom.docx). 2. „Ishodi“ (učenja) isključuju odgojnu sastavnicu škole, što je neprihvatljivo. Vidjeti o tom studiju Jamesa McKernana, Razlozi protiv naobrazbe temeljene na učincima, http://www.vjeraidjela.com/razlozi-protiv-naobrazbe-temeljene-na-ucincima/, čiji se tekst u wordu može preuzeti s https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/james-mckernan-razlozi-protiv-naobrazbe-temeljene-na-ucincima.docx 3. Odgoj nije valjano uključen. Vidjeti o tom studije: a) Prognani odgoj, http://www.vjeraidjela.com/prognani-odgoj/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/prognani-odgoj.docx b) Mjesto odgoja u Cjelovitoj uputničnoj reformi, http://www.vjeraidjela.com/mjesto-odgoja-u-cjelovitoj-uputnicnoj-reformi/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/mjesto-odgoja-u-cjelovitoj-uputnic48dnoj-reformi.docx c) Rajmund Kupareo, Umjetnički odgoj, http://www.vjeraidjela.com/umjetnicki-odgoj/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/rajmund-kupareo-umjetnicki-odgoj.docx Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Prilog se ne odnosi na dokument.
2 Vladimir Paar Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura 1 Prof. dr. sc. Bojan Jerbić Sveučilište u Zagrebu Fakultet strojarstva i brodogradnje 10000 Zagreb, Ivana Lučića 5 E-mail: bojan.jerbic@fsb.hr Zagreb, 9. travnja 2016. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo Temeljem zamolbe predsjednika Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU od 21. ožujka 2016. godine, slobodan sam proslijediti: Mišljenje o prijedlogu nacionalnog kurikuluma iz tehničkog i informatičkog područja 1. TEHNIČKA KULTURA Pozdravljam naziv predmeta – Tehnička kultura, jer naglašava značaj tehnike kao kulture (tehnika je dio kulture) te ju ispravno pozicionira kao imanentnu sastavnicu ljudskog društva (i civilizacije). 1.1. TEHNIKA I TEHNOLOGIJA Opis predmeta iznimno je važan kao u uvod u osnovne pojmove i terminologiju. Tu treba biti vrlo pažljiv jer svakodnevno svjedočimo proizvoljnoj upotrebi riječi tehnika i tehnologija, čak i u stručnim krugovima. Zato je potrebno već u ranoj fazi obrazovanja na ispravan način uvesti ove temeljne pojmove. Mogu se složiti s predloženom definicijom tehnike kao tvorevine i kao vještine 1 (može i umjetnosti). Međutim, već u nastavku teksta uvodi se pojam tehnologija kao nešto usputno (”Tehnologija je blizak pojam i uključuje razvoj i postupke uporabe alata, strojeva, materijala, koncepata, sustava i procesa u određenim aktivnostima čovjeka.”). Zato se logično u nastavku teksta ta dva pojma isprepliću bez prave razlike. Iako postoje brojne definicije tehnike i tehnologije, jasna je razlika: tehnika je područje ljudskog djelovanja, a tehnologija je znanost o tehnici2. To valja jasno naglasiti i ispravno koristiti. 1.2. SPAJANJE, SASTAVLJANJE I DIZAJNIRANJE Nadalje navodi se: ”U postupcima ispitivanja, mjerenja, spajanja, sastavljanja, izravnoga djelovanja alatima na materijal, izradi tvorevine u čijem je odabiru i dizajniranju sudjelovao i sam učenik ...”. Opet pogrešna i nestručna upotreba termina, u ovom slučaju termina spajanje i sastavljanje. Spajanje je jedna od 1 U engleskom jeziku se za našu riječ tehnika ponekad upotrebljava riječ ”engineering” (I. Čatić, Uvod u tehniku, 2003.). 2Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva. (J. Beckmanna The History of Inventions, discoveries and origins, 1777.). 2 operacija sklapanja (montaže)3, a sastavljanje je jedna od tehnika spajanja. Učenik u ovom slučaju ne sudjeluje u dizajniranju već oblikovanju tvorevine. Riječ dizajn dolazi iz engleskog jezika gdje označava konstruiranje, oblikovanje ili umjetničko oblikovanje. U hrvatskom jeziku termin dizajniranje isključivo se odnosi na umjetničko oblikovanje (uvažavajući rasprave 4 ). Iako držim da predmete Tehnička kultura, Likovna kultura i Likovna umjetnost treba u važnim dodirnim točkama prožimati, u ovom slučaju očigledno se radi o oblikovanju tvorevine, jednako kao i u drugim odlomcima gdje se neispravno inzistira na upotrebi riječi dizajniranje. 1.3. SATNICA Ljudska se civilizacija izravno veže uz pojavu i razvoj tehnike. Stoga se čini neprimjerenim isticati da živimo u vremenu kada je naše društvo isprepleteno tehnikom te ovisno o tehnologijama, jer je to konstanta koja nas određuje. Baš zato smatram da predmet Tehnička kultura treba biti zastupljen od 1. razreda, kada se najsnažnije oblikuje odnos prema stvaranju, i ukupno višestruko većoj satnici do 8. razreda. 1.4. ODGOJNO-OBRAZOVNI CILJEVI UČENJA Temeljni odgojno-obrazovni ciljevi predmeta Tehničke kulture trebali bi biti usmjereni na iskustvenu spoznaju prirodnih zakona (ubrzanje, tromost, centrifugalna sila, poluge, koloturnici, uzgon, aero i hidrodinamički zakoni, elektricitet itd.) kroz pretvorbu, preoblikovanje i obradu materijala (uključujući vrste i značajke materijala). Tehnika, odnosno inženjerstvo, bavi se oblikovanjem i proizvodnjom materijalnog svijeta. Glavna značajka materijalnog svijeta je geometrija iz koje proizlazi funkcionalnost, te uporabne i ostale fizikalne značajke. Stoga odgojno-obrazovni ciljevi predmeta Tehničke kulture moraju biti usklađeni s predmetima Fizika i Matematika. Samo djelomično kurikulum ispunjava spomenute ciljeve. S druge strane predloženi su nepotrebni ili pak neprimjereni sadržaji. 1.4.1. Tehničko crtanje Potpuno je nepotrebno opterećivati nastavu sadržajima kao što su tehničko crtanje, odnosno vještine uporabe (čitanja) i izrade tehničke dokumentacije. Radi se o tipično stručnim inženjerskim znanjima koja su već danas zastarjela kao oblik prijenosa podataka. Moderne informatičke tehnologije uvelike zamjenjuju klasične tehničke crteže (povezati s predmetom Informatika). Pri tome se ne misli na prostorni zor, skiciranje tehničkih ideja i koncepcija, izrada modela i maketa, mjerne jedinice itd. Spomenute su vještine iznimno važne, ali i vrlo slične onima koje se koriste u predmetima Likovna kultura i Likovna umjetnost, što bi onda trebalo kombinirati u nastavi. Umjesto tehničke dokumentacije mnogo je važnije poznavanje npr. alata i elemenata strojeva/uređaja/građevina itd. 3 Sklapanje (montaža) uključuje operacije rukovanja, spajanja, kontrole, podešavanja i posebne operacije. 4 Feđa Vukić, Društvena istraživanja, Vol.11 No.2-3 (58-59), 2002. 3 1.4.2. Tehnika i društvo Neprimjereno je oblikovan sadržaj koji ima za cilj istraživati ulogu i utjecaje tehnike na razvoj društva i kvalitetu života, na prirodni okoliš̌ i na održivost materijalnih i energetskih resursa. Promet i prometna pravila marginalno doprinose prethodno istaknutim odgojno-obrazovnim ciljevima. Razmatranje dobrobiti i štetnih učinaka tehničkih tvorevina treba biti sastavni dio svakog tehničkog zadatka. To treba biti način inženjerskog promišljanja i rješavanja problema i treba ga stjecati kroz konkretne probleme i nalaženje rješenja, odabir materijala itd. (bilo pri održavanju bicikla ili izradi makete broda, zrakoplova/jedrilice, mosta ili kuće). 1.4.3. Povezanost s drugim predmetima Povezanost s drugim područjima i predmetima iskazana je na neprimjeren način. Glavne poveznice s fizikom, matematikom, informatikom, biologijom i kemijom samo su površno navedene, ali ne i artikulirane kroz dodirne sadržaje. Pri tome se ne spominju veze s likovnom kulturom i umjetnošću, dok se na nejasan način ističe veza s predmetima Hrvatski jezik, Povijest i Geografija, Vjeronauk te Tjelesna i zdravstvena kultura. 2. INFORMATIKA Smatram da je sadržaj predmeta Informatika dobro zamišljen i da sadrži sve relevantne elemente područja primjereno oblikovane za predviđeni uzrast. Također, povezanost s drugim područjima dobro je strukturirana i sadržajno definirana. Štoviše, povezanost s Tehničkom kulturom na primjereniji način vidi odgojno-obrazovne ciljeve, npr. ”materijalizacija zamisli”5, umjesto ”tehničko crtanje” itd. Međutim, nedostaje naglasak na jedan važan razvojni trend koji obilježava informatiku 21. st. U prošlom stoljeću informatička tehnologija je bila uglavnom usmjerena obradi podataka izravno za čovjeka kao korisnika ili posrednika podataka. Danas smo svjedoci razvoja informatičke tehnologije usmjerene prema strojevima. Čovjek polako nestaje kao posrednik, a informatička tehnologija poprima sve više fizički (materijalni) karakter. Interakcija s računalom pomalo napušta tipkovnicu, miš i zaslon, a sve se više odvija putem strojeva (robota), kamera, senzora sile i dodira, zvuka itd. Dakle, glavni fokus informatičke tehnologije premješta se s podataka na strojeve, odnosno upravljačke algoritme (”robot driven vs data driven”). Robotika je jedna od glavnih odrednica Četvrte industrijske revolucije. Potpuno je izvjesno da će obilježiti razvoj modernog društva 21. stoljeća. Stoga ne smije biti izostavljena iz novog kurikuluma! Robotika je ujedno vrlo atraktivna za stjecanje novih informatičkih znanja i široko prihvaćena među mladim ljudima te ju valja na odgovarajući način uključiti, u kombinaciji s Tehničkom kulturom, u novi kurikulum. Podržavam program koji prožima svih osam godina osnovnog obrazovanja, ali nikako kao izborni kolegij. Predmet Informatika mora biti obavezni kolegij. 5 Iako se ovdje misli na prividnu materijalizaciju, moguće je govoriti i o pravoj materijalizaciji umotvorina uz upotrebu aditivnih tehnologija, odnosno 3D pisača. 4 Uvodni dio kurikuluma jasno argumentira razloge, a već danas možemo govoriti o posljedicama zanemarivanja informatičkog obrazovanja proteklih desetljeća. 3. ZAKLJUČAK Smatram da novi kurikulum za Tehničku kulturu i Informatiku općenito nudi mnogo bolje odgojne i obrazovne modele u odnosu na postojeće. Ipak, držim da treba usvojiti predložene promjene, prvenstveno u pogledu daljnjeg osuvremenjivanja sadržaja i uvođenja predmeta u redovnu nastavu svih osam godina, imajući u vidu da osnovnoškolsko obrazovanje priprema mlade ljude za budućnost u kojoj znanstveno-tehnološke mijene postaju sve brže i utjecajnije. Pri oblikovanju sadržaja ovih predmeta nema mnogo mjesta za tradicionalizam. U njih treba ugraditi viziju bolje budućnosti. Bojan Jerbić Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Na prilog je odgovoreno u stručnoj raspravi.
3 Vladimir Paar Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura Prof. dr. sc. Davor Petrinović i prof. dr. sc. Mislav Grgić Sveučilište u Zagrebu Fakultet elektrotehnike i računarstva davor.petrinovic@fer.hr RECENZIJA DOKUMENTA "NACIONALNI KURIKULUM NASTAVNOGA PREDMETA TEHNIČKA KULTURA – PRIJEDLOG" (http://mzos.hr/datoteke/14-Predmetni_kurikulum-Tehnicka_kultura.pdf) Predloženi program, u obliku u kojem je sastavljen, sveobuhvatan je, ali već na prvi pogled je vidljivo da obuhvaća previše sadržaja i svemu daje jednaku pažnju. On je sastavljen kao da srednja škola uopće ne postoji - kao da učenici završenih osmih razreda osnove škole odmah upisuju fakultete. Uvođenjem obvezne srednje škole osnovna škola više nema ni zadaću pripreme osobe za radno mjesto, jer će svi i tako morati nastaviti srednjoškolsko obrazovanje u trajanju od tri ili četiri godine. Predmet Tehnička kultura ima jako važnu ulogu u kontekstu jačanja područja STEM (Science, Technology, Engineering and Mathematics), zajedno s predmetima kao što su matematika, fizika, biologija, kemija i informatika. Predmet stoga mora biti koncipiran da privuče osnovnoškolca i da u njemu izgradi interes za tehniku, tehnologiju i znanost. Pored predmeta matematike, fizike i prirodoslovlja, predmet Tehnička kultura treba dati praktičnu poveznicu svega što se uči na ranije navedenim predmetima. Najbolje napisan dio cijelog dokumenta je ovaj odlomak koji izvrsno opisuje kako bi predmet Tehnička kultura trebao biti izgrađen: Učenje i poučavanje usmjereno je na kreativnost učenika, samostalno istraživanje, prikupljanje podataka i povezivanje sadržaja. Iskustva učenja temelje se na kontekstualnome pristupu i praktičnome radu. Učenik u susretu s tehničkim tvorevinama stječe, razvija i primjenjuje znanja, vještine i stavove, samostalnost i odgovornost, koristeći se postavkama „samoostvarujuće nastave“ prema načelu „sustavno istraži“, „kritički promisli“, „stvaralački primijeni“ te “analiziraj i vrednuj”. Učenje i poučavanje treba omogućiti stjecanje radnih kompetencija pa se temelji na praktičnome radu, otkrivanju, igri i iskustvenome učenju. Učenici crtaju, obrađuju materijal, sastavljaju, pišu izvješće i izvode zaključke prema rezultatima ispitivanja ili samoga rada. Uvjeti poučavanja predmeta usmjereni su na metodičku raznovrsnost svih raspoloživih metodičkih sustava i metoda koje će osigurati najučinkovitiju i najpotpuniju pouku. Međutim, s ovako opsežnim programom nije realno da će ishodi poput „sustavno istraži“, „kritički promisli“, „stvaralački primijeni“ te “analiziraj i vrednuj” biti ostvareni, nego će i dalje težište ostati na nabrajanju, prepoznavanju i navođenju te eventualno objašnjavanju. Posebno je problematična domena C: Tehnika i kvaliteta života, jer ona koliko god bila važna u cijelom kontekstu, ona je ipak dosadna i suhoparna. Đacima bi ona morala biti gotovo nevidljiva u izlaganju, tj. morala bi biti izložena kao isprepleteni dio domene A i B. Ako se puna trećina pažnje posveti ovoj domeni, premalo vremena ostaje za kreativni dio. Ova opaska ne odnosi se na sve ishode domene C, jer su neki iznimno značajni kao npr. C5.1 i C5.2, neki ishodi iz skupine C7.1 (objašnjava postupke sigurne i pravilne uporabe tehničkih tvorevina u kućanstvu, opisuje postupke osnovnoga održavanja tehničkih tvorevina u kućanstvu, navodi protupožarnu opremu stambenoga objekta, opisuje potrebne radnje u slučaju nekontroliranoga istjecanja vode ili plina, požara i drugih nepogoda, objašnjava postupke pravilne uporabe tehničke tvorevine s ciljem zadovoljavanja zdravstvenih uvjeta u objektu). Domena A također bi vrlo lako mogla uzrokovati gubitak svake želje za tehnikom ako se već u petom razredu učenicima pristupi s ishodima poput A5.1 i A5.2 bez objašnjavanja zbog čega tako detaljno uče tehničko crtanje. Npr. nešto što sigurno nije primjereno je "razlikuje dijelove tehničke dokumentacije: radni list, operacijski list, popis materijala i alata, sastavni crtež, radionički crtež, sastavnica, pozicije". Izvrsno bi bilo kada bi učenici te dobi mogli radeći u grupi sastaviti jednostavni element pokućstva prema montažnom nacrtu. Također bi bilo važno da razlikuju elemente koje svakodnevno koriste u kućanstvu (zašto ne mogu zabiti čavao u betonski zid, čemu služi tipla, koja je razlika šarafa i matice, zašto moraju ugasiti struju u stanu prije bušenja zida, zašto je potrebno provjetravati sobu kako bi smanjili vlažnost zraka, zašto nije uputno otvarati baterijski članak ili zašto je zabranjeno gurati metalne predmete u utičnicu). Nedostatak današnjeg programa i u osnovnim i u srednjim školama jest preveliko inzistiranje na velikom broju činjenica, a gotovo ništa o tome zašto se sve to uopće uči i što se danas od svega toga zapravo koristi. Takav koncept upravo je suprotan od modela obrazovanja u SAD gdje se inzistira na relativno malom i površnom pregledu cijele tematike, ali je nakon toga veliki dio satnice posvećen projektno orijentiranoj nastavi, prema kojoj će svaki đak ili skupina đaka dobiti jedan odabrani projekt koji će obraditi vrlo detaljno, kako bi se kroz samostalni i vođeni rad pokrilo sve ključne ishode: „sustavno istraži“, „kritički promisli“, „stvaralački primijeni“ te “analizira i vrednuje”. Važna komponenta edukacije je i vršnjačka usporedba gdje bi đaci mogli radeći na istom zadatku prezentirati, usporediti, raspraviti i ocijeniti pristupe u nalaženju rješenja. Takvo nešto nije moguće uz ovako opsežan program, koji bi svakako trebalo rasteretiti od nepotrebnih činjenica kako bi više vremena preostalo za kreativnost. Ono što su nekada bile školske i izvanškolske aktivnosti vezane u predmet Tehnička kultura, poput avio-modelarstva, klubova raketaša, radio-klubova, klubova mladih tehničara, graditeljskih setova Mehanotehnika Izola i slično, i dalje bi trebalo imati svoje mjesto, ali u modernijem kontekstu kao što su daljinski upravljane bespilotne letjelice, Arduino razvojni setovi, Lego MindStorm setovi, robotičarski klubovi, digitalna fotografija, astronomija, astrofotografija i sl. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Na prilog je odgovoreno u stručnoj raspravi.
4 Vladimir Paar Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura HAZU 2016 kurikul recenzija FAIST Tomislav Faist, učitelj tehničke kulture Prijedlozi za 'Okvir nacionalnog krikuluma' Predlažem da dokument ONK bude jezgrovitiji i jasniji u sebi kao i u odnosu na ostale dokumente. Na primjer - sam je naslov: 'Okvir nacionalnog kurikuluma' u jednini, da bi već slijedeći dokument - "Nacionalni kurikulumi" – najavio da 'nacionalni kurikulum' nije jedan - nego da ih ima više? Zatim: 1. ciljevi-očekivanja-ishodi: tri su riječi koje se isprepliću i to često bez jasne razlike njihovih značenja, pa i u izmiješanim značenjima. Nekada su postojali: 'odgojno-obrazovni ciljevi' i 'rezultati odgojno-obrazovnog procesa'. No, novi dokument (ONK) govori: a) "...kako bi se postavljeni ciljevi, očekivanja i ishodi ostvarili." - čime najavljuje dvije različite kategorije postignuća kojima se teži - 'ciljeve' i 'očekivanja'? Zbog čega dvije? b) Ciljevi i očekivanja se mogu ostvariti (ili ne); ali ako je ishod već ostvareni rezultat nekih prethodnih napora, što bi značilo "ostvariti ishode"? c) "...vrednovanje ostvarenosti ciljeva, očekivanja i ishoda..." - što će se od navedenoga vrednovati; i u čemu će biti razlika između vrednovanja ciljeva i vrednovanja očekivanja? d) "...dokumenti jasno ukazuju na odgojno-obrazovna očekivanja i ishode koja postavljamo pred djecu i mlade osobe." Postavljati možemo očekivanja (i ciljeve), ali ishodi su rezultat rada, vježbe, nastojana, - oni nisu nešto što se 'postavlja pred'. e) Ni ova formulacija: "Nacionalnim dokumentima područja kurikuluma određuju se svrha, ciljevi, struktura i odgojno-obrazovna očekivanja povezana s učenjem i poučavanjem u širim odgojno-obrazovnim područjima." - ne pojašnjava po čemu se 'ciljevi' razlikuju od 'odgojno-obrazovnih očekivanja' (iako će kasniji dokumenti reći: 'kao što je objašnjeno u ONK-u'!). Također se ne razjašnjava pitanje jednine-množine: radi li se o 'područjima (jednog) kurikuluma' ili o 'kurikulumima' (raznih) područja? f) "Odgojno-obrazovna očekivanja u dokumentima područja kurikuluma određena su na kraju pojedinih odgojno-obrazovnih ciklusa." Ne bi li bilo prikladnije da su na kraju određeni ishodi, a očekivanja (i ciljevi?) na početku? Čitanjem ostalih dokumenata početna se konfuzija oko ciljeva-očekivanja-ishoda ne razjašnjava, štoviše, iz teksta: ..."jasno postavljena očekivanja (odgojno-obrazovni ishodi)" – proizlazi da se očekivanja izjednačuju sa ishodima!? Riječ 'očekivanja' koristi se i za očekivanja učenika, kao i za očekivanja roditelja, učitelja, i širje zajednice; dok se povremeno koristi i višeznačno, često i bez jasnih naznaka o čijim se očekivanjima radi. Izgleda da bi se 'očekivanja' načelno trebala odnositi na tkzv. cikluse, no u dokumentima se govori i o "očekivanjima pojedinih područja", i o "ostvarivanjima očekivanja" (da li su to možda ishodi?), a ponegdje ta riječ kao da poprima i značenje zahtijeva. Iako se čitava reforma načelno zalaže za 'učenika kao subjekta odgojno-obrazovnog procesa' – ipak se 'očekivanja' najviše koriste u složenici 'odgojno-obrazovna očekivanja' – u kojima subjekt ostaje zagonetan. Ovakva uporaba trijade ciljevi-očekivanja-ishodi unosi nejasnoće u razlikovanje namjere, procesa i rezultata; u razlikovanje početka i kraja; u razlikovanje sadašnjosti i budućnosti - dakle u osnovne odrednice svakog, pa i odgojno-obrazovnog procesa; a početna se pomutnja stvorena tom trijadom u narednim dokumentima multiplicira. g) I neke konstrukcije iz ostalih dokumenata: * "usvojenost odgojno-obrazovnih ishoda"; * "da bi se roditeljima dala jasno iskazana očekivanja"; * "Odgojno-obrazovni ciljevi učenja....predstavljaju opća, najšire određena očekivanja..."; * "razlikovni kurikulum"; * "ostatak vremena može se ispuniti obogaćenim ishodima"; ....i njima slične, otvaraju pred čitateljem dilemu: "Uvodi li se ovim dokumentima i komunikacija na kupuripikupulumpumskompskom kao službena i obavezna?" 2. međupredmetna područja: dokument ih definira čak sedam. Dosadašnja dva (ZO i GO) u praksi su pokazala da je međupredmetnost vrlo bliska bespredmetnosti. 3. kurikulum: Da li su ekspertna radna skupina i stručne radne skupine upoznate sa preporukama većine jezikoslovaca: 'kurikul' ? 4. Pozivom na raspravu Ministarstvo se još aktivnije uključilo i u ovu reformu (treću u deset godina!), iako do sada nije izvijestilo javnost o rashodima i ishodima prethodnih dviju, niti o razlozima da se od njih odustalo? Osnovni bi dokumet reforme trebao biti jasan i jezgrovit, 'ujednačenih i određenih pojmova' - ako već od početka ne želi stvoriti potrebu za slijedećom. Prijedlozi uz CKR-dokument o nastavnom predmetu Tehnička kultura 1. Kabinetska nastava je za neke nastavne predmete - kao što je i tehnička kultura - od posebnog značenja. CKR-dokument ne spominje da dio škola u RH nema ispunjen taj uvjet. Tek navodi da „školski sustav i škole kao institucije osiguravaju primjerene prostorne i materijalne uvjete”; i da su „...potrebni materijalni resursi koji uključuju opremljenu tehničku radionicu.” Državni pedagoški standard Osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja (Hrvatski sabor na sjednici 16. svibnja 2008.) je neusporedivo konkretniji: Članak 22., točka 1.2.4. Radno-tehničko područje: - učionica za tehničku kulturu – radionica, - kabinet, - spremište. Člankom 23. određuje se i površina specijaliziranih učionica na 84m2. Razlika se pojavljuje i u definiranju izvora sredstava. Državni pedagoški standard, članak 47.: „Sredstva za provedbu ovoga Standarda osiguravaju se iz državnog proračuna, proračuna osnivača, proračuna lokalnih zajednica te donatora.” CKR-dokument: „...školski sustav i škole kao institucije osiguravaju primjerene prostorne i materijalne uvjete.”. I definicija roka je drugačija. Državni pedagoški standard: - Standard će se provoditi postupno; - Mjerila za prostor i opremu u osnovnoj školi (članci od 21. do 26.) - koeficijent 4 – do 1. siječnja 2023; - Krajnji je rok za usklađivanje sustava osnovnog školstva s ovim Standardom 2022. godine; dočim CKR-dokument koristi neodređeni svevremenski prezent: „školski sustav i škole kao institucije osiguravaju primjerene prostorne i materijalne uvjete” Iz navedenoga nije moguće zaključiti da CKR-dokument po pitanju kabinetske nastave nudi bolja rješenja od postojećeg Državnog standarda ili da ide za tim da bi se skratio zadani rok (2022.godina). Nejasna je i opća pozicija CKR-dokumenta spram Državnog pedagoškog standarda. 2. Satnica: Dokument konstatira da je satnica 35 sati i „preporučuje nužno povećanje”. Takva forumlacija nije dovoljna. Dokument bi trebao snažnije istaknuti potrebu za minimalnom satnicom od 1,5 sati tjedno i to potkrijepiti svim već poznatim argumentima. U članaku 27. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi stoji da nastavni plan i program osnovne škole donosi Ministar - za izmjenu satnice dovoljna je dakle (i nužna) odluka Ministra. 3. Nastava u jednoj smjeni: Da bi se mogle ostvariti dobre ideje o „...dopunskim i izbornim programima, ... projektima, ... o doživljaju užitka stvaranja i zadovoljstva svojim radom - čime se razvija samostalnost i odgovornost učenika, samopoštovanje, socijalne vještine, koje uključuju i uvažavanje drugih” - potrebni su i dodatno vrijeme i prostor – a oni se mogu osigurati organiziranjem nastave u jednoj smjeni – sa dopunskim sadržajima, istraživanjima i projektima u poslijepodnevnim satima. Državni pedagoški standard planira jednosmjensku nastavu u svim školama do 2022. Nitko ne može očekivati da dijete koje prati nastavu u pet ili šest sati poslijepodne bude pažljivo kao i ono koje prati nastavu u 9 ili 10 sati prije podne – iz čega proističe i pitanje pravednosti ocjenjivanja – u usporedbi s kojim je rasprava o brojčanim ili opisnim ocjenama – sekundarna. Kada bi se CKR-dokument zalagao za skraćenje roka ostvarenja jednosmjenske nastave u svim školama, potaknuo bi na razmišljanje o bržem ostvarenju jedankih obrazovnih šansi. 4. Nedefiniranost opreme: Pod točkom „Materijali i izvori” CKR-dokument iznosi: „...potrebni su materijalni resursi koji uključuju opremljenu tehničku radionicu.” Zatim nabraja dvadesetak resursa ali nigdje se konkretno ne definira što zaista treba biti osigurano. Formulacija je općenita: „Poželjno je da radionica bude opremljena priborom, alatima i strojevima....”. Ne bi li dokument koji želi cjelovito reformirati nastavu na bolje trebao jasno izraziti potrebu za makar i minimalnom opremom i potrebnim prostorom za tu opremu, a onda eventualno dodati i poželjne resurse? Možda je takav neodređeni način izražavanja rezultat nejasnog odnosa CKR-dokumenta prema važećim zakonima, propisima i postojećem stanju. Dokument započinje s nekim idejama ali ih jasno ne formulira. Još jedan primjer je i navođenje 'udžbenika i radnih materijala' - kao izvora znanja - ali bez objašnjenja da li se misli na udžbenike i radne materijale po HNOS-u (sa postojećim kutijama), ili na neke druge/nove/reformirane? 5. Izborna nastava: CKR-dokumet ne spominje ključni problem izborne nastave koja je zakonski dobro regulirana sa moguća dva sata tjedno - ali uz potrebni pristanak nadležnoga tijela koji se u pravilu dobiva samo za već postojeće sate izborne nastave. Šteta da se Dokument ne zalaže za rješenje tog problema. Osim toga, ako se predlaže proširenje izborne nastave za niže razrede uvođenjem informatike, koji su razlozi da se kao izborne mogućnosti ne navode i druge aktivnosti i nastavni predmeti koji su nižim razredima primjereni – a po mnogim pedagozima i svrsishodniji? 6. Pravilnik o reformama školstva: Već se niz godina radi na reformama školskog sustava, no od uvođenja praktičnih radova - čime je HNOS znatno unaprijedio i obogatio nastavu tehničke kulture - znatnijih poboljšanja nema. Uz to se neki elementi prenose iz dokumenata jedne reforme u dokumente druge, a kao da se gubi iz vida prioritet koji je propisan i Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (članak 4.): „jednakost obrazovnih šansi za sve učenike prema njihovim sposobnostima”. Pravilnikom o reformama regulirali bi se prioriteti, odnos prijedloga reformi sa postojećim zakonima, propisima i standardima, kao i druga nedefinirana pitanja. Prijedlog zaključka: Učenicima zakon daje pravo na „jednakost obrazovnih šansi” – koje još uvijek nije ostvareno, a trebalo bi imati prioritet. Omogućimo im to pravo – realizacijom Državnog pedagoškog standarda – ako je ikako moguće i prije zadanih rokova. Podsjetimo Ministra na sve argumente o potrebi vraćanja satnice Tehničke kulture na minimalnih 1,5 sati tjedno, te apelirajmo da riješi nejasnoće oko izborne nastave. Donesimo pravilnik o reformama, pa uz ispunjene preduvjete s reformama još uspješnije nastavimo. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Na dio priloga koji se odnosi na dokument odgovoreno je u stručnoj raspravi.
5 Vladimir Paar Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura Prof.emer.Dr.sc. IGOR ČATIĆ Fakultet strojarstva i brodogradnje Sveučilišteu Zagrebu igor.catic@fsb.hr Mr. Sc. PETAR MARIJA RADELJ pemarade@gmail.com (20. lipnja 2016.) Recenzija nacrta uputnika Tehničke kulture I. Uvod 1. Cjelovita kurikulna reforma do sada je iznjedrila 64 isprave: · tri metodološka priručnika (objavljena i neraspravljena), · 52 objavljena uputnična prijedloga (objavljeni, bili na stručnoj raspravi, ali njezini rezultati još se čekaju za većinu stručnih rasprava) i · devet uputnika nacionalnih manjina koji još nisu objavljeni, iako su prema Opisu poslova i zadaća njihovih stručnih radnih skupina trebali biti napisani do 29. veljače i spremni za raspravu 31. ožujka 2016. 2. Tri puta „u ništa“. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 30. svibnja 2016. bilo je najavilo da se 31. svibnja otvara javna rasprava (savjetovanje sa zainteresiranom javnošću) o svim kurikulnim prijedlozima (od tri metodološka priručnika i 61 uputničnoga nacrta, provedeno je prikupljanje očitovanja zainteresirane javnosti samo o jednom, Okviru nacionalnoga kurikula). No, već je u toj najavi istaknuto da radne skupine Ministarstvu nisu dostavile inačicu prijedloga u Wordu, što je pretpostavka objavi na portalu e-Savjetovanja. Podsjetili su i da je prema aktu Ekspertne radne skupine od 17. ožujka 2016. (str. 10) javna rasprava o 51 prijedlogu trebala početi 10. svibnja i završiti 10. lipnja 2016. (O tri metodološka priručnika i o devet uputnika nacionalnih manjina stručna rasprava nije ni održana.) Ministarstvo obrazovanja ponovo je 15. lipnja 2016. najavilo otvaranje javnih rasprava o svim preostalim uputničnim prijedlozima i to 16. lipnja 2016., ali toga je dana u 16.55 otvoreno savjetovanje samo o jednom jedinom prijedlogu, dvanaestom po redu od njih 64, Prijedlogu Nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje. Javna rasprava o preostala 62 prijedloga nije otvorena ni na treći najavljeni nadnevak. 2.1. Takav način rada je neprihvatljiv, neozbiljan i protuzakonit. Sukladno članku 11. stavcima 5. i 6. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, br. 25/13 i 85/15) svaki je donositelj propisa dužan donijeti, na svojoj internetskoj stranici objaviti godišnji Plan savjetovanja s javnošću, redovito ga ažurirati i pridržavati ga se. Sama najava o nadnevku otvaranja javne rasprave ne tvori plan savjetovanja, jer on mora sadržavati naziv budućega propisa, očekivano vrijeme njegova donošenja, vrijeme provedbe internetskoga savjetovanja i objave izvješća o provedenoj raspravi s odgovorima i razlozima neprihvaćanja pojedinih primjedaba i prijedloga. 3. Dana 31. svibnja 2016. Ministarstvo je utvrdilo i objavilo da zadanim standardima za objavu na portalu e-Savjetovanje, od svih prispjelih uradaka stručnih radnih skupina, odgovara jedino Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Tehničke kulture te ga je objavilo na svojim stranicama, kao i Odgovore Stručne radne skupine na očitovanja pristigla u stručnu raspravu. Treba napomenuti da očitovanja o tom nastavnom predmetu u stručnu raspravu nisu pristigla ni od jednoga tehničkoga fakulteta, ni od Hrvatskoga inženjerskoga saveza, ni od Akademije tehničkih znanosti Hrvatske ni od Razreda za tehničke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 3.1. Ministarstvo je i to formalno pogrješno utvrdilo jer Zakon o pravu na pristup informacijama određuje da se ne raspravlja o prijedlogu, nego o nacrtu. Članak 10. stavak 1. točka 3.: „Tijela javne vlasti obvezna su na internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati nacrte… propisa…“. Članak 11. stavak 2.: „Savjetovanje s javnošću tijela državne uprave provode… objavom nacrta propisa… s obrazloženjem razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa… te pozivom javnosti da dostavi svoje prijedloge i mišljenja“. Članak 11. stavak 4.: „…Izvješće o savjetovanju s javnošću nositelj izrade nacrta obvezno dostavlja tijelu koje usvaja ili donosi propis…“ 3.2. Internetsko savjetovanje o tom aktu još nije otvoreno, pa je ovaj osvrt napisan u očekivanju javne rasprave. 4. Prijedlog uputnika Tehničke kulture ima: · opseg od 29 stranica, · sadržaj (str. 1), · sedam poglavlja (A – G), · odgojno-obrazovne učinke („ishode“) (str. 16–28) i · Pojmovnik (str. 29). Prijedlog nema: · određenje je li to otvoreni, zatvoreni ili mješoviti tip uputnika i zašto je baš takav odabran, · popis literature, · definiciju tehnike, · definiciju tehničke kulture, · definiciju nastavnoga predmeta Tehnička kultura, · objašnjenje zašto se predmet zove Tehnička kultura. 4.1. Vrjednote. Iz cjelokupnoga Prijedloga nastavnoga programa Tehnička kultura i dodijeljenoga broja sati nastave nejasno je što se želi postići uputnikom Tehničke kulture. Tehnika je sveprisutna, od rada u poljoprivredi, kuhanja do robota i svemirskih letjelica. Uputnik bi trebao definirati čemu služi taj predmet i koje vrjednote promiče. Tek odgovor na to pitanje omogućuje ispravnu procjenu odabranih tema. 4.2. Prijedlog ne objašnjava suodnos tehnologije prema tehnici, ni razlog uključivanja tehnologije u Tehničku kulturu. 4.3. O imenu predmeta. Bez objašnjenja zašto se predmet zove Tehnička kultura mogu se nizati pitanja zašto se ne zove Tehničko obrazovanje, Tehnički odgoj i obrazovanje, Vještine i umijeća, Izradba proizvoda, Rukotvorstvo, Tehnika ili samo Tehnički, nego baš Tehnička kultura, posebno kad toga pojma kao posebne sveze ili natuknice nema u rječnicima, leksikonima ni enciklopedijama, te ne bi li se, radi pojednostavnjenja, mogao ili trebao zvati samo jednom riječju: Tehnika ili Tehnički. 4.4. O stilu, izrečenom i neizrečenom. Prosudba Krešimira Nemeca primjenjiva je i na ovaj Prijedlog: „Posrijedi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim metajezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi kojima kao da je cilj prikriti pedagoške, znanstvene i strukovne nedostatke projekta. Ako bi kurikul trebao biti slika odgojno-obrazovnih ciljeva za buduće naraštaje, onda odmah treba utvrditi da smo dobili slab, nedorađen i manjkav tekst“. 4.5. Prilika struci bez ideologije. Uputnik Tehničke kulture nema u sebi ideologijskih, ideoloških ili svjetonazorskih sastavnica pa je rasprava o njegovu prijedlogu moguća bez priziva standardnih lomljava (lomnica, razdjelnica, lomova, svađanja) u hrvatskom društvu. Međutim, brojne su metodologijske, metodičke, dokimološke, pravne i izvedbene neutemeljenosti. II. Koncepcijska neutemeljenost 5. Koji je smisao „domena“? Nastavu Tehničke kulture Prijedlog dijeli u tri domene (Dizajniranje i dokumentiranje, Tvorevine tehnike i tehnologije, Tehnika i kvaliteta života) koje se ipak „ne može izjednačiti s nastavnim cjelinama jer nisu strogo tematski definirane“ (str. 5). Isto tako te tri domene „nisu fizički razdvojene i neovisne, nego su u stalnoj interakciji i prožimanjima uz moguća preklapanja“ (str. 5) i „sastavnice [pojedine domene] mogu biti zastupljene i u drugim domenama“ (str. 5). Stoga je očito da podjela na domene uopće ne služi nastavi ni učenju nego je uvedena samo zato jer se takva podjela zahtijeva Metodološkim priručnikom Ekspertne radne skupine za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., str. 18): „Stručna radna skupina ima zadatak odrediti domene/koncepte koji čine gradivnu strukturu određenoga predmeta i jasno opisati njihove značajke i međuodnose“. Koji je stvarni, životni, opravdavajući smisao domena i čemu zapravo one služe u konkretnom prijedlogu? 6. Problematičnost „ishoda“. Na stranicama 16–28 Prijedlog uputnika Tehničke kulture navodi se ukupno 27 „odgojno-obrazovnih ishoda“. U Pojmovniku (str. 29) ne piše što je to. Odgovor treba potražiti u Metodološkom priručniku Ekspertne radne skupine za izradu prijedloga predmetnih kurikula. U njem stoji: „Odgojno-obrazovni ishodi jasni su i nedvosmisleni iskazi očekivanja od učenika u određenoj predmetnoj domeni/konceptu u pojedinoj godini učenja i poučavanja nastavnoga predmeta“ (str. 20). No, nigdje se ne navodi čemu točno oni služe i koja im je svrha. Inače, u literaturi se odgojno-obrazovni učinci određuju kao duševne i duhovne promjene učenika u pobudnom (vrjednote, stajališta i navike), spoznajnom (znanja, sposobnosti i umijeća), i psihomotoričkom području (vještine). 6.1. Pojam „ishoda“ u paketu Cjelovite kurikulne reforme primjenjuje se naopako i neprihvatljivo hrvatskomu standardnomu jeziku. „Ishod“ u biranom hrvatskom znači polazište, početak, istok, izlazak, izlaženje, a njime se u Prijedlogu preriče engleski pojam outcome koji znači učinak, posljedica, posljedak, rezultat, postignuće, dakle upravo suprotno od riječi za koju se Ekspertna radna skupina odlučila. Akademijin Rječnik navodi da je ishod latinski exitus, ortus (solis), oriens, origo; talijanski uscita, njemački Ausgang i Erfolg, češki východ, poljski wychód, te da na hrvatskom znači: · ishođenje, djelo kojim se ishodi; · ime Druge knjige Mojsijeve (Έξοδος [Éxodos], Exodus); · u osobitu smislu o suncu, mjesecu, zvijezdama, zori, danu; · čas kad sunce, mjesec, zvijezda, zora, dan ishodi; · u širem smislu kao uopće početak, postanak; · nasuprot početku može značiti: svrha, kraj, konac, pa i smrt, jer na smrti duša izlazi iz tijela; · mjesto kamo se ishodi, fizički i u prenesenom smislu; · strana s koje sunce ishodi, istok. Ishod je: · „1. izlaz(ak) Sunca, Mjeseca, nad obzor, 2. strana gdje izlazi Sunce, istok, 3. način, sredstvo kojim se rješava kakva teškoća, izlazak iz teške situacije; 4. svršetak, kraj, završetak“; · „u jeziku književnosti istok“ i „svršetak kao posljedica nekoga uzroka [neizbježan; neminovan]; rezultat“; · „izlazak [Sunca]“ i „završetak kao posljedica kakva zbivanja; rezultat [rata, parnice]“. Predmetnut glagolu hoditi, predmetak iz- (ishoditi), od devet mogućih značenja, ima dva: napuštati ograničeni prostor [sunce ishodi] i dobivanje [ishoditi dopuštenje, odgovor, povišicu, premještaj]. Predmetnut imenici hod (ishod), znači napuštanje nekoga prostora [zvijezde na nebu], kretanje prema vrhu [sunca s istoka], dobivanje [parnice], dovođenje do krajnje granice, do završetka [duše iz tijela na samrti]. Bogoslavu Šuleku „izhod“ je astronomski pojam koji znači „uzhod, npr. sunca, [njemački] Ausgang, tal. orto, oriente; izhođenje [talijanski] levata, levamento“. Dragutinu Parčiću „izhod“ je: uscita, egresso, fine, esito, principio, origine, oriente, terrazzo (sul tetto altana), dakle: izlaz, izlazak, kraj, posljedica, početak, postanak, istok, terasa (na povišenu krovu). Mirku Deanoviću i Josipu Jerneju „ishod“ je izlazak (uscita, èsodo), izlazak sunca (levata del sole, il levar del sole) i rezultat (èsito, risultato). Antunu Hurmu „ishod“ je: Ausgang, Ergebnis, Entscheidung i Sonnenaufgang, dakle: izlaz, učinak, rješenje i izlazak (Sunca). Jeanu Dayreu, Mirku Deanović i Rudolfu Maixneru ishod je izlazak (sortie, exode, lever du soleil) i rezultat (résultat, issue). Engleski outcome, njemački Ergebnis, francuski résultat, na kraju je tijeka ili slijeda koji započinje unosom, prinosom (engleski income, njemački Einkommen, francuski revenu). Željko Bujas u Velikom englesko-hrvatskom rječniku prevodi outcome kao „posljedica, rezultat“. Ishod tu uopće nije spomenut. Rudolf Filipović određuje da je outcome: 1. posljedica, 2. posljedak, 3. rezultat, 4. izlazak, 5. ishod. Iz svega slijedi da ishod nije dobar izbor kao prevedenica za outcome jer u hrvatskom jeziku nije jednoznačan, pa će samo zbunjivati obrazovni sustav. Njegovo je književno i razgovorno značenje suprotstavljeno; ono je primjer enantiosemije, suprotnica u samoj sebi (autoantonim, njemački Januswort, engleski auto-antonym i contronym, talijanski enantiosemia). Predlažemo da se odustane od pojma „ishod“ jer on znači suprotno od onoga za što se rabi, i da se, ako se dokaže čemu služi, namjesto njega rabi riječ učinak. Time to ne bi bile posljedice negdje u zraku ili na papiru, nego ono što je i kako je ostavilo pečat na učenikovim pobudama, spoznaji i vještinama. Ono na što je izašlo sve što je u učenika ušlo, moglo ili trebalo ući. Ako pak postoje razlozi protiv uporabe riječi „učinak“, onda bi outcome mogao biti „rezultat“. 7. Ishodište „ishodā“. Sastavljači nigdje nisu naveli, ali je očito da su „ishodi učenja“ zapravo loš prijevod iz pedagogijske ili psihologijske teorije „naobrazbe temeljene na učincima“ – engleski outcome-based education (OBE), francuski l’éducation axée sur les résultats, portugalski educação baseada em resultados, afrikanski/burski uitkomsgebaseerde onderwys (UGO)… Riječ je „teoriji“ ili „filozofiji“ obrazovanja, a ne o dokazanoj znanstvenoj metodi. Razloge protiv takve koncepcije obrazovanja argumentirano je sažeo je američki i irski teoretičar naobrazbe James A. McKernan, od kojega je na hrvatski preveden članak Razlozi protiv naobrazbe temeljene na učincima (portal Vjera i djela, 14.6.2016.). On vrlo razložno poziva na oprez nužan u primjeni te zamisli kao i svake pedagoške novosti da ne bi ispala neprikladna ili ne osobito vrijedna pojava, napredovanje rakovim korakom. Učenje je previše važno i previše nazočno u razvoju svake osobe, da bi ga se moglo gledati samo kao put do nekoga cilja koji je izvan samoga učenja. Predlažemo da se sastavljači očituju o McKernanovim prigovorima. 8. Nazivna neujednačenost 8.1. Sastavljači isprava cjelovite uputnične reforme neujednačeno rabe glagole za odgojno-obrazovne učinke. Isti glagol u više uputničnih prijedloga nema isto značenje, a ustaljenost je teško ostvariti kad njihovo značenje u uputničnim ispravama nigdje nije utvrđeno. Osim toga, posve je nejasna razlika u uporabi bliskoznačnih pojmova, da učenik „imenuje“, odnosno „naziva“, da „predstavlja“, odnosno „prezentira“, da „tumači“, odnosno „objašnjava“. Uporaba ključnih pojmova mora biti ujednačena i dosljedna. 8.2. Određenje vrjednovanja. Na str. 14 Prijedloga u prvom se odlomku ističe: „Vrjednovanje… obuhvaća praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje učenika… Ocjenjivanje je pridavanje brojčane ili opisne vrijednosti rezultatima praćenja i provjeravanja“. No, odmah u sljedećem odlomku ta se određenja obezvrjeđuju naputkom: „Višeminutne provjere mogu se koristiti u svrhu vrjednovanja za učenje, ali se ne ocjenjuju“. Sve što ulazi u vrjednovanje podložno je i ocjenjivanju. Ili je potrebno promijeniti definiciju vrjednovanja. 8.3. Koja je svrha „razina usvojenosti“? Na str. 14 Prijedloga treći odlomku počinje: „Vrjednovanje se provodi prema postavljenim odgojno-obrazovnim [učincima]. Pri tom su razine usvojenosti tek smjernice za vrjednovanje, a ne i ekvivalent ocjeni.“ To je najveći metodologijski promašaj cijeloga uratka. 8.3.1. Razine usvojenosti na str. 16–28 Prijedloga stupnjevane su kao: „zadovoljavajuća“, „dobra“, „vrlo dobra“ i „iznimna“. Baš kao i ocjene čiji su nazivi: 2 ili zadovoljavajuća, 3 ili dobra i 4 ili vrlo dobra. Zašto smjernice za vrjednovanje (a vrjednovanje obuhvaća i ocjenjivanje), razrađene po razinama i svedene na uvriježene nazive ocjena, ne bi bili ekvivalenti ocjeni? Odnosno, ako ne trebaju biti ekvivalenti ocjeni, koja je uopće njihova svrha, čemu onda služe? Ako „razine usvojenosti“ ne smiju biti mjerilo ocjenjivanja, onda je temeljno, a neodgovoreno pitanje čemu zapravo služe tzv. „ishodi“? Ako nemaju svrhu, onda su sve silne tisuće stranice cjelovite uputnične reforme posve neuporabive i uputnike zapravo treba početi pisati iz početka. 8.3.2. „Iznimna“ razina je besmislenost! Najviša moguća razina usvojenosti poželjna je i trebala bi biti osobni cilj svakoga učenika i njegova učitelja. No, ona je odgojno (pedagoški, metodički, didaktički, psihološki, dokimološki) i metodologijski pogrješno nazvana „iznimnom“ razinom. Izniman je onaj koji je iznimka, rijetkost, neredovitost; koji se izuzima od pravila ili čega uobičajenoga. Ne će li se dostizanjem te razine stigmatizirati njezine usvajatelje kao strašila, čudake, iznimke koju potvrđuju pravilo osrednjosti, namjesto da ih ističe i potiče na izvrsnost? Ako se ipak utvrdi opravdanost postojanja razina usvojenosti, predlaže se da se najviša razina iz „iznimne“ preimenuje u „izvrsnu“. 8.3.3. Na str. 14 Prijedloga u trećem se odlomku ističe: „Uloga je učitelja definirati konkretne izvedbene [učinke] u primjerenom kontekstu i [odrediti mjerilo] prema kojemu će ih vrjednovati. Jasna pravila i [mjerilo] vrjednovanja učenicima pomažu u razumijevanju aspekata učenja koji će biti vrjednovani i [u] shvaćanju toga što čini uspješnu izvedbu te u usmjeravanju učenja na ono što je važno znati i moći učiniti.“ U petom se odlomku ističe: „učitelj osmišljava elemente vrjednovanja“. Taj je naputak: · protusustavan i neprovediv, jer svaki učitelj za sebe ne može i ne smije samostalno uspostavljati svoja pravila i mjerila vrjednovanja; takvim se pristupom sustav odgoja i obrazovanja, koji bi trebao biti jedinstven u cijeloj državi i svim učenicima pružati jednake mogućnosti, raspada na više od 63 tisuće „sustava“. (Naime, u radnom odnosu u Državi na dan 31. kolovoza 2015. bilo je 63.218 osnovnoškolskih i srednjoškolskih učitelja – od toga 46.954 učiteljica, tj. tri četvrtine žena – 31.829 učitelja u redovitim osnovnim školama, 811 u osnovnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju, 2.205 u osnovnim umjetničkim školama, 26.138 u redovitim srednjim školama, 599 u srednjim školama za mladež s poteškoćama u razvoju i 1.636 u večernjim školama); · opasan, nerazmjeran, protuustavan, protupravan, protivan načelu vladavine prava i legitimnim očekivanjima učenika, roditelja i društva, jer pravila i mjerila trebaju biti unaprijed određena i svima javno dostupna; dakle ne mogu se oblikovati na razini učitelja, razreda, razrednoga odjela ili pojedinoga učenika, nego moraju biti opća i jednaka za sve; · samovoljan, arbitraran, jer učitelj ne može biti zakonodavna i izvršna vlast u dokimološkim stvarima (ocjenjivanju); riječ je o neprihvatljivom spajanju ovlasti, bez ikakve mogućnosti valjanoga, potpunoga, učinkovita i pravodobnoga nadzora i sprječavanja neželjenih zloporaba takva pristupa. 8.3.4. Osnovni i nepopravljivi nedostatak metodologije za izradbu uputnika Tehničke kulture jest određivanje odgojno-obrazovnoga učinaka u četverostrukom stupnju složenosti („razinama usvojenosti“). To je prilično zbunjujuće jer ti učinci ne služe ocjenjivanju i jer istopisno, ali raznoznačno nazivlje uređuju Europski kvalifikacijski okvir (EQF) i Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO, Zakonom o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru – Narodne novine, br. 22/13 i 41/16). Prema tom zakonu postoje: · učinci učenja: „Ishodi učenja (engl. Learning Outcomes) su kompetencije koje je osoba stekla učenjem i dokazala nakon postupka učenja“ (članak 2. redak 8.), a „prikazuju se kroz [1.] znanja, [2.] spoznajne vještine, [3.] psihomotoričke vještine, [4.] socijalne vještine te pripadajuću [5.] samostalnost i [6.] odgovornost“ (članak 6. stavak 1.). · skup učinaka učenja: „Skup ishoda učenja (engl. Unit of Learning Outcomes) je najmanji cjelovit skup povezanih ishoda učenja iste razine, obujma i profila“ (članak 2. redak 9.); · ocjenjivanje: „Vrednovanje skupova ishoda učenja (engl. Validation of Units of Learning Outcomes) je ocjenjivanje stečenih kompetencija, uključujući izdavanje potvrde ovlaštene pravne ili fizičke osobe, u skladu s unaprijed utvrđenim i prihvaćenim kriterijima i standardima“ (članak 2. redak 9.); · osposobljenost: „Kvalifikacija (engl. Qualification) je naziv za objedinjene skupove ishoda učenja određenih razina, obujma, profila, vrste i kvalitete. Dokazuje se svjedodžbom, diplomom ili drugom javnom ispravom koju izdaje ovlaštena pravna osoba“ (članak 2. redak 4.). · uputnik: „Standard kvalifikacije (engl. Qualification Standard) je sadržaj i struktura određene kvalifikacije. Uključuje sve podatke koji su potrebni za određivanje razine, obujma i profila kvalifikacije te podatke koji su potrebni za osiguravanje i unapređenje kvalitete standarda kvalifikacije“ (članak 2. redak 11.). Iako se u Zakonu o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru ne spominje riječ uputnik ni tuđica kurikul, iz činjenice da su njegovim člankom 8. stavkom 1. propisane sljedeće razine HKO-a: – „Razina 1: osnovno obrazovanje; – Razina 2: strukovno osposobljavanje; – Razina 3: jednogodišnje i dvogodišnje srednjoškolsko strukovno obrazovanje; – Razina 4.1: trogodišnje strukovno obrazovanje; – Razina 4.2: gimnazijsko srednjoškolsko obrazovanje; četverogodišnje i petogodišnje strukovno srednjoškolsko obrazovanje […]“ očito je da je ukupnost uputničnih isprava (cjeloviti nastavni program institucionalnoga odgoja i obrazovanja) istoznačnica sa standardom kvalifikacije, a uputnik pojedinoga predmeta dio toga standarda. Razvlačenje odgojno-obrazovnoga učinka na četiri razine usvojenosti unijelo je pomutnju u složenosti rada i sadržaja u svim uputnicima. Njim se nije postigla jasnoća, što sastavljači uputnika žele reći. 9. Iako je čak 26 sudionika stručne rasprave o Tehničkoj kulturi upozoravalo da je planom premalo imati samo jedan sat Tehničke kulture tjedno, tj. u izvedbi dvosat tek svaki drugi tjedan, u Odgovorima na pristigle priloge stručnoj raspravi Stručna radna skupina dvadeset i šest je puta ponovila: „Promjena nastavnoga plana nije predviđena u ovoj fazi Cjelovite kurikulne reforme.“ Ali Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije uopće nije predviđeno da Cjelovita kurikulna reforma uopće ima više „faza“! Tko je onda i kad donio odluku da u reformi nema govora o povećanju ili smanjenju satnice nekoga predmeta? Posebno kad se zna da je baš ta Stručna radna skupina u uputničnom prijedlogu Tehničke kulture za stručnu raspravu (str. 4) i za javnu raspravu (str. 4) napisala i ponovila: „Satnica nastavnoga predmeta iznosi 35 sati godišnje uz preporuku za nužnim povećanjem.“ Čija je to odluka? Ekspertne radne skupine! Zapisala ju je u Metodološkim priručnikom za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016.), na str. 10, masnim slovima: „Neke od važnih temeljnih postavki ovoga dijela Cjelovite kurikulne reforme su: U dionici A nema promjene postojećega nastavnoga plana na osnovnoškolskoj razini niti uvođenja novih obvez[at]nih predmeta.“ Gdje je ta temeljna postavka ovjerena? U Saboru? Vladi? Ministarstvu? Na javnoj raspravi? Čemu „cjelovita“ reforma u kojoj postoje tabui, nedodirljive teme? Podjela Cjelovite uputnične reforme na dionice nema uporište u Strategiji. Ekspertna radna skupina i u tom je djelovala protiv Strategije, kao što je i osnovana protiv Strategije; riječ „dionica“ uopće ne postoji u cijeloj Strategiji. Ministar Vedran Mornar uoči početka rada na Cjelovitoj kurikulnoj reformi jasno je izjavio: „Ne možemo svakomu nastavniku zauvijek jamčiti posao“ (Večernji list, 3.9.2014.). Neki bi ljudi nakon reforme (preustroja, preoblike), zbog promjene broja nastavnih predmeta ili njihove satnice po naravi stvari mogli ostati bez posla, a drugi se zaposlili. Sindikatima je to neprihvatljivo jer „od drveća ne vide šumu“ i ne mogu gledati koju godinu naprijed. Ta unaprijed zadana, neraspravljena i raspravi nepodložna zadatost „cjelovite reforme“ cijena je potpore koju je Ekspertna radna skupina platila da bi dobila potporu sindikata. Inače je neshvatljivo kako bi se tako brzo i bespridržajno oko potpore Cjelovitoj kurikulnoj reformi bili složili i sindikati i poslodavci. Ta se potpora sindikata pokazala u nizu slučajeva, pa i u organizaciji prosvjeda 1. lipnja 2016. usprkos protivljenju mnogih članova sindikata, od kojih su neki zbog toga istupili iz sindikata. III. Obuhvat 10. Sadržaj nastavnoga predmeta Tehnička kultura nemoguće je valjano i u cijelosti raščlaniti jer cjelokupan sadržaj svih nastavnih predmeta i međupodručja nije dostupan na jednom mjestu. A to je nužno da bi se moglo proučiti u kojim se ostalim nastavnim sastavnicama uče dijelovi koji bi trebali biti integralni dio Tehničke kulture, posebno jer se na str. 4 ističe: „Dio sadržaja tehničkoga područja uključen je i u drugim predmetima i međupredmetnim temama tijekom svih pet odgojno-obrazovnih ciklusa“. Pet odgojno-obrazovnih ciklusa (prema slici 3. Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula od 27. travnja 2016., str. 20) odnosi se na svih 11 ili 12 godina trajanja osnovne i srednje škole, a Tehnička je kultura nastavni predmet samo tijekom četiri godine (od V. do VIII. razreda osnovne škole, kako se ističe na str. 19 Prijedloga Nacionalnoga kurikula za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje i na str. 4 Prijedloga uputnika Tehničke kulture). U doba sve proširenije uporabe tehničkih rješenja nužna je Tehnička kultura i u višem stupnju obrazovanja. 11. Na str. 4 Prijedloga nacionalnoga dokumenta Tehničkoga i informatičkoga područja uputnika ističe se kako se „tehnički dio područja“ podučava kroz Prirodu i društvu u I.-IV. razredu osnovne škole i kroz „sve predmete i međupredmetne teme“ u srednjoj školi, te da se „znanja, vještine i umijeća iz tehničkoga područja primjenjuju u svim međupredmetnim temama“. To bi upućivalo da je Tehnička kultura (kao predmet) samo dio tehničke kulture kao učinka odgoja i obrazovanja. Zašto ona nije sustavno prikazana i okupljena, kao primjerice „Poduzetništvo“, „Zdravlje“, „Matematika“, ili „Hrvatski jezik“? 12. Prema navodu iz krovne isprave cijele reforme: „Nacionalni kurikulni dokumenti hijerarhijski su organizirani“ (Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula od 27. travnja 2016., str. 6). Stoga su „Nacionalnom kurikulu nastavnoga predmeta Tehnička kultura“ nadređeni: i. „Okvir nacionalnoga kurikula“, ii. „Okvir vrjednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o učeničkim postignućima“ (prema Javnom pozivu i Opisu poslova i zadataka, oboje od 9. travnja 2015., i Odluci o imenovanju Stručne radne skupine od 9. svibnja 2015.), odnosno „Okvir za vrjednovanje procesa i [učinaka] učenja u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), iii. „Okvir za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrjednovanje postignuća djece i učenika s poteškoćama“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), iv. „Okvir za poticanje iskustava učenja i vrjednovanje postignuća darovite djece i učenika“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), v. „Nacionalni kurikul za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), vi. „Nacionalni dokument Tehničkoga i informatičkoga područja kurikula“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), vii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Učiti kako učiti“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), viii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Poduzetništvo“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), ix. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Osobni i društveni razvoj“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), x. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Zdravlje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), xi. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Održivi razvoj“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), xii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.) i xiii. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.). Prerađeni nastavni program Tehničke kulture u novom ustroju hrvatskoga odgoja i obrazovanja, prema Cjelovitoj kurikulnoj reformi, parafrazirajući pučku izrjeku, nije ni „trinaesto prase“ za svoj vlastiti nastavni predmet, dakle niti „onaj koji u raspodjeli loše prolazi“, nego još gore od toga – tek četrnaesta po redu važnosti isprava kojom se uređuje nastava toga predmeta i učenje o tehničkoj kulturi, za koju ostaje što je najlošije ili najmanje. 13. Takva je struktura koncepcijski, metodološki, metodički, didaktički, dokimološki, izvedbeno i logički: nerazborita, neodrživa, neopravdana, neobrazložena, nepromišljena, nerazložna i neprovediva. To je jednostavno loš unutarnji raspored sastavnih dijelova Nacionalnoga uputnika. 14. Zbog razloga navedenih u točkama 10.-13. predlažemo da se okvirni, razinski, područni i međupredmetni uputnični stupnjevi, tj. svih 13 navedenih nadređenica uputniku nastavnoga predmeta spoje u jedan jedini, koherentan, artikuliran i u sebi usklađeni spis i da se prije nove rasprave o toj krovnoj ispravi i novom uputniku Tehničke kulture osigura njihova sukladnost, povezanost i suvislost. IV. Preuranjenost i neuvjetnost rasprave kad postavke na kojima počiva nisu konačne 15. Zbog hijerarhijske podređenosti Uputnika Tehničke kulture uputnicima međupredmetnih temā, područjā, razinā i okvirā nejasno je zašto je on uopće napisan i zašto se o njem raspravlja kad propisi koji su mu nadređeni – nisu konačno utvrđeni. Molimo objašnjenje onih koji su naložili to i takvo pisanje i onih koji su na to i takvo preuranjeno pisanje pristali te očitovanje recenzenata o ovoj ozbiljnoj metodološkoj poteškoći. 16. Zašto se uopće išlo pisati uputnike prije nego su raspravljeni metodološki priručnici za njihovu izradbu i temeljne postavke koje su u njima zadane? Kako se može raspravljati o ispravama šeste razine, kao što su predmetni uputnici, a nisu konačno utvrđene, čak ni raspravljene postavke iz prethodnih pet nadređenih mu razina? Doktor psihologije, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije ocijenio je: „Kurikulna reforma važan je nacionalni projekt u koji treba uključiti sve strukture društva. Zacrtava i daje usmjerenje za desetljeća odgoja i obrazovanja. Stoga ne treba žuriti. Projektu valja posvetiti dostatnu pozornost i dovoljno vrijeme. Što se tiče trenutnoga stanja imam dojam kako je ‘skupina entuzijasta’ radila na povjerenom zadatku dosta ‘samostalno’, bez strukturne povezanosti s određenim ustanovama koje bi im po logici stvari imale što reći i savjetovati. Pogotovu ako je riječ o materiji kojom se te institucije desetljećima bave (kao primjerice HAZU, Institut za povijest, jezik i dr.). Smatram i kako oni koji su sada ili će biti uključeni u taj važan nacionalni projekt za odgoj i obrazovanje moraju u duhu reformske korektnosti i potrebite znanstvene poniznosti raditi na tom sa sviješću kako je školstvo nastalo i funkcioniralo stoljećima prije nas, te da svijet ne počinje od nas. Postoji, dakle, solidna podloga znanosti, iskustva i materijala koje treba uzeti u obzir. I kao što svaka kuća ima svoje temelje na kojima se onda može zidati zgradu, tako kurikulna reforma mora usvojiti znanstvena i antropološka načela koji će joj jamčiti trajnost i ‘dug život’. U protivnom riskira se učiniti nešto što će biti vrlo kratka i prolazna daha. A to nije smisao reforme“ (Večernji list, 3. lipnja 2016.). 17. Na str. 4 Prijedloga ističe se: „Tehnička kultura nastavni je predmet drugoga i trećega ciklusa za učenike od 5. do 8. razreda osnovne škole. Satnica nastavnoga predmeta iznosi 35 sati godišnje uz preporuku za nužnim povećanjem.“ Gdje je i kad raspravljena i utvrđena podjela osnovne škole na tri ciklusa? Sukladno kojim znanstvenim postavkama i usporednoj dokazanosti u svijetu? Zašto sastavljači Prijedloga predlažu da se zainteresirana javnost zalaže za nužno povećanje satnice, a sami u Prijedlogu nisu naveli kolika je satnica potrebna za ostvarenje predloženoga programa, niti su se izjasnili može li se on provesti u okviru 35 sati godišnje? S obzirom da je Ministarstvo nositelj izrade propisa, voditelj javne rasprave i donositelj propisa kojim se uređuje nastava, komu zapravo Ministarstvo ovim preporučuje da se poveća satnica Tehničke kulture? O Prijedlogu se ne može raspravljati, niti ga je imalo smisla početi pisati, dok nisu raspravljene metodološke i okvirne pretpostavke, broj nastavnih sati potrebnih za provedbu ciljeva podučavanja i učenja Tehničke kulture i zadatosti o načinu izvođenja nastave (u skupinama od po najviše 15 učenika – za to je potrebna koordinacija s primjerice Likovnom kulturom i umjetnošću, ako će po pola razrednoga odjela naizmjence imati Tehničku kulturu, odnosno Likovnu kulturu i umjetnost). V. Postupkovne i lančane pogrješke 18. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) u cjelini „Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje“, u sklopu sedmoga cilja po redu, a drugoga u toj cjelini („Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“) i četvrtoga podcilja („Izraditi i uvesti nacionalne kurikule“), kao 12. mjeru po redu, označenu brojem 2.4.2., određuje: „Ustroj i osposobljavanje radnih skupina za izradu predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere su: „[1.] Izrađeni kriteriji i načela formiranja radnih skupina. [2.] Raspisan natječaj za izbor i [3.] odabrani i [4.] imenovani članovi radnih skupina. [5.] Izrađen plan i program osposobljavanja. [6.] Održana osposobljavanja“. 19. U Izvješću o provedbi Strategije od 26. travnja 2016. Posebno stručno povjerenstvo na čelu s Nevenom Budakom zaključuje da je ta mjera provedena („status: završeno“), iako se o stanju provedbe navodi samo: „Stručne radne skupine ustrojene i osposobljene za izradu kurikulnih dokumenata“ (str. 35). Time Posebno stručno povjerenstvo izjavljuje da su ispunjeni 4. i 6. pokazatelji te mjere. A što je s ostala četiri pokazatelja provedbe? Mjerila i načela ustroja radne skupine za izradbu uputnika Tehničke kulture nisu izrađena. Natječaj za izbor članova te radne skupine nije raspisan. Ne zna se po kojem su mjerilu odabrani članovi. Nije poznato da je, tko je i kad izradio plan i program njihova osposobljavanja. Ni za koji od šest pokazatelja u Izvješću se ne navodi kad je proveden. Strategijom u mjeri 2.4.2. uopće nije predviđen osnutak „stručnih“ skupina. Stoga ne stoji zaključak da je ta mjera provedena i završena. Takav način „provedbe“ nespojiv je s načelom vladavine prava. 20. Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) kao sljedeća mjera (13. po redu, označena brojem 2.4.3.) predviđena je „izrada predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere su: „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni predmetni/modulni kurikuli u osnovnoškolskom… obrazovanju…“. Vladinim Prijedlogom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. srpnja 2014. rok za provedbu mjere 2.4.2. bio je „2015. godina“, a rok za provedbu mjere 2.4.3. bio je „2016. godina“, dakle radna skupina je trebala imati godinu dana na raspolaganju za pisanje svakoga predmetnoga uputnika, pa i onoga Tehničke kulture. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. rok za provedbu mjere 2.4.2. određen je kao: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za natječaj, izbor i osposobljavanje članova radne skupine. No, i rok za provedu mjere 2.4.3. određen je isto tako: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika svih predmeta, pa tako i onoga Tehničke kulture. Kako je moguće da Vlada nije ostavila ni predvidjela ni jedan jedini dan vremena za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika Tehničke kulture? Taj Akcijski plan ionako nije objavljen u Narodnim novinama. Predlažemo Ministarstvu i Vladi da ga se bez odgode stavi izvan snage donoseći novi, s razmjernim i mjerljivim rokovima. 21. Javni poziv za prijavu kandidata za 18 stručnih radnih skupina, između ostalih i za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tehničke kulture ministar Vedran Mornar objavio je 25. svibnja 2015., a bio je otvoren dva tjedna, do 8. lipnja 2015. No, Strategijom je bilo predviđeno da se raspiše natječaj, a ne javni poziv. Razlika nije samo u nazivlju, nego i u svrsi i u postupku: natječaj je „radi izbora“, a javni poziv radi „prikupljanja prijava“; natječaj je formalniji postupak, dvosmjeran i daje pravo na žalbu; javni poziv je neformalan, jednosmjeran i ne omogućava pravni lijek. Natječaj ne pogoduje samovolji u izboru, nego pridržavanju unaprijed zadanih mjerila, a javni poziv ostavlja prostor diskrecijskoj ocjeni. Ni Strategijom ni Akcijskim planom nije bilo predviđeno da prijedloge uputnika sastavlja „stručna radna skupina“, nego samo „radna skupina“. 22. Točkom II. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. određeno je: „Stručna radna skupina može se sastojati od najviše 11 članova čiji je rad ograničen na rok do 31. prosinca 2015. godine“, a točkom IV. podtočkom 6.: „Kandidati za članove Stručne radne skupine moraju ispunjavati sljedeće uvjete: … poštivanje zadanih vremenskih rokova“. 23.1. U Opisu poslova i zadataka članova Stručne radne skupine za izradbu prijedloga kurikula predmeta Tehnička kultura (Zagreb, svibanj 2015., str. 4, točka 3.) ističe se: „Rok za prvu inačicu prijedloga Kurikula predmeta Kurikula predmeta [sic!] Tehnička kultura. [sic!] je 15. studenoga 2015. Rok za završetak konačnoga teksta prijedloga Kurikula predmeta Tehnička kultura. [sic!] je 15. prosinca 2015.“ Javnost nije obaviještena da je ijedan rok poštovan. Iako je rad Stručne radne skupine za Tehničku kulturu bio netransparentan i nejavan, sada se zna da je tehnički ministar 30. prosinca 2015. imenovao posebnu Stručnu radnu skupinu za doradu – između ostaloga – i nacrta Tehničke kulture, što znači da sama Stručna radna skupina za Tehničku kulturu u planiranim rokovima nije obavila svoj posao do kraja. Njezini članovi pak smatraju da su oni jedini „poštovali sve rokove zadane 4. rujna 2015. na Borongaju no Ekspertna radna skupina to nikad nigdje nije priznala i često je čuvala dokument kod sebe da mi [članovi Stručne radne skupine za Tehničku kulturu] nismo znali koji je status dokumenta“, kako ističe jedna osoba iz te skupine. 23.2. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. određeno je da je „Treće tromjesečje 2015.“, tj. 30. rujna 2015. krajnji rok do kad predmetni uputnici u osnovnoškolskom obrazovanju, pa i onaj Tehničke kulture, trebaju biti „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni“. Ni jedna dionica nije napravljena u roku. 23.3. U trećem izdanju Metodološkoga priručnika za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., str. 15) Ekspertna radna skupina je odredila: „Rok za prvu inačicu prijedloga predmetnoga kurikula je 15. studeni 2015. Rok za prijedlog predmetnoga kurikula koji će se uputiti u stručnu raspravu je 10. siječnja 2016.“ Čini se da su oba roka probijena pa se izradbi inačice za stručnu raspravu pristupilo tek 30. prosinca 2015. 23.4. Strateškim planom Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta za razdoblje 2016.–2018. (datiran s travnjem 2015., PDF napravljen 20.8.2015.) ministar Vedran Mornar je predvidio da se predmetni uputnici za „osmogodišnje/devetogodišnje opće obvezno obrazovanje“ izrade u trećem tromjesečju 2015., dakle do 30. rujna 2015. te rasprave i donesu „do kraja 2015.“ (str. 19), tj. do 31. prosinca 2015. Važno je napomenuti da str. 20 ističe se da je to u Državnom proračunu aktivnost „A577004 – Izrada nastavnoga uputnika“ (dakle, riječ uputnik nije iščezla iz službene uporabe!). 23.5. Nacionalni program reformi 2015. koji je Vlada RH donijela 23. travnja 2015. (točka 25.a) uopće ne predviđa da se donose predmetni uputnici za osmogodišnju osnovnu školu, nego da je „Nacionalni cilj u području ranog napuštanja školovanja“ provesti cjelovitu kurikulnu reformu, a u sklopu nje donijeti „Nacionalni kurikul za devetogodišnje opće obvezno obrazovanje i predmetne /modulne kurikule: Faza I. Izrada – rujan 2015.; Faza II. Javna rasprava i donošenje – rujan 2016.“ (str. 124). 23.6. Dakle, koliko planova – toliko različitih rokova. Prevrtljivih. Nedosljednih. Neprovedenih. 23.7. Ministarstvo obrazovanja tek je 29. veljače 2016. objavilo Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Tehničke kulture za stručnu raspravu. 23.8. Stručna rasprava o uputniku Tehničke kulture trajala je od 14. ožujka do 1. svibnja 2016. Dana 31. svibnja 2016. objavljeno je Izvješće s odgovorima na primjedbe i prijedloge pristigle u stručnu raspravu. 24.1. Odlukom od 29. lipnja 2015. ministar Vedran Mornar osnovao je peteročlano Povjerenstvo u sastavu: Branka Vuk, Boris Jokić, Antonela Czwyk Marić, Roko Andričević i Staša Skenžić da na temelju pristiglih prijava odabere Stručnu radnu skupinu za izradbu uputnika Tehničke kulture. (Istodobno se tada sastavljalo čak 43 stručne radne skupine za ukupno tri razine uputnika – područjā, međupredmetnih tema i predmetā). 24.2. Odlukom od 8. srpnja 2015. ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji, imenovao je 16 „stručnih radnih skupina“ za izradbu prijedloga predmetnoga uputnika – između ostalih i – Tehničke kulture, i to sedam članova (od 11 koliko ih je bilo predviđeno javnim pozivom), svih sedmero nastavnika u osnovnim školama: u Zagrebu (Boris Počuča i Dragan Vlajinić), Slavoniji (Ivan Jukić i Svjetlana Urbanek), Pazinu (Darko Suman), Splitu (Vladimir Delić) i Međimurju (Katica Mikulaj Ovčarić). 24.3. Sastav stručne radne skupine uključivao je praktičare, ali ne i teoretičare; strukovnjake za predmet Tehničke kulture i njegov sadržaj, ali ne i stručnjake za metodologiju, metodiku i didaktiku. 24.4. Odlukom od 20. listopada 2015., opet suprotno Strategiji, bez ikakva natječaja ili javnoga poziva, ministar Vedran Mornar proširio je Stručnu radnu skupinu za Tehničku kulturu s još troje članova: Borisom Jokićem, Brankom Vuk i Žarkom Bošnjakom. 24.5. No, u impresumu Prijedloga nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Tehnička kultura (veljača 2016., str. 2) kao član Stručne radne skupine za Tehničku kulturu nije naveden Boris Jokić nego Viktorija Hržica. Nije utvrdivo kad je došlo do te zamjene i je li ona pozitivno ovjerena. U svakom slučaju nije izabrana u radnu skupinu sukladno Strategiji. Dakle, Stručna radna skupina za Tehničku kulturu nije uspostavljena ni izabrana sukladno Strategiji i nije djelovala legalno, legitimno ni transparentno. Odluke o njezinu izboru, osnutku, dodatnim imenovanjima u nju, doradi njezina rada i njezinim savjetnicima objavljene su tek 17. lipnja 2016. 24.6. Odlukom od 30. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji i dotadašnjem načinu novačenja sudionika cjelovite uputnične reforme, osnovao je Stručnu radnu skupinu za doradu nacrta prijedloga i izradu konačnoga prijedloga 16 predmetnih kurikula, među njima i Tehničke kulture. Od 47 članova, u skupinu su imenovani Darko Suman i Svjetlana Urbanek iz Stručne radne skupine za Tehničku kulturu s pravom da nastave primati plaću u školama u kojima su zaposleni, ali da ne drže nastavu do ukupno najviše godinu dana (sukladno članku 99. stavcima 6.–8. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi – Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14). 24.5.1. Osnutak te posebne skupine konačan je čavao u lijes načinu odabira uputničara kakav je zamišljen Strategijom, jer mu nije prethodio ni natječaj (iz Strategije), ni javni poziv (na temelju kojega su osnovane sve ostale radne skupine, njih 61), ni ikakve objave o njezinu osnutku, ni mjerila njezinih ovlasti u odnosu na ranije osnovane stručne radne skupine, ni objektivnoga mjerila prema kojem se svakomu osmomu članu stručnih radnih skupina pogodovalo da sljedećih šest i pol mjeseci ne mora držati nastavu u svojoj školi. To je fiskalno neodgovorno i protuzakonito jer je svim tim učiteljima trebalo naći i platiti zamjenu za rad u njihovim školama. Do danas nije poznato koliko je to koštalo porezne obveznike i koja je korist od toga, i zašto se pogodovalo samo učiteljima, a ne i članovima stručnih radnih skupina iz visokoga školstva i znanosti. 24.5.2. Nakon što je ministar Šustar 14. lipnja 2016., nastavljajući nevaljanu praksu svojega prethodnika, toj četrdesetsedmerici ponudio produljenje rada do 31. kolovoza 2016., a desetak njih pitalo Borisa Jokića treba li prihvatiti ponudu, on im je u poruci elektroničke pošte sa službene adrese voditelja Ekspertne radne skupine boris.jokic@kurikulum.hr 15. lipnja 2016. u 11.20 odgovorio: „Kada smo osmišljavali sve ovo, pa i to da Vi i Vaši kolege napustite radna mjesta i kada smo Vas 47 osobno zvali na Staru godinu boreći se rukama i nogama da ostanete u reformi nismo mogli znati da će ovo biti baš ovako.“ Time je priznao da je Ekspertna radna skupina osmislila taj model i da Ministarstvo zapravo uopće nije vodilo reformu, nego je bilo potpisnik u donošenju začudnih odluka i bankomat za isplatu troškova, naknada i plaća. U završetku toga obraćanja voditelj Ekspertne radne skupine poručuje četrdesetsedmerici članova Stručne radnu skupinu za doradu: „Vaše dokumente nitko ne će dirati.“ 24.6. Odlukom od 31. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, na prijedlog Ekspertne radne skupine imenovao je konzultante predmetnoga uputnika Tehnička kultura: Sanju Kovačević (Zagreb), Martina Olujića (Split), Ivana Vlainića (Samobor), Maju Ljubić (Zagreb) i Stjepana Kovačevića (Split), da u roku od sedam dana daju neobvezujuće prijedloge, komentare i mišljenje sastavljačima uputnika. Njihove recenzije porezni su obveznici platili po tisuću kuna, ali one nisu javno dostupne. Predlažemo da se učine dostupnima radi javnosti rada i transparentnosti postupka. VI. Nepotpunost dokumentacije za javnu raspravu 25. Člankom 11. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, br. 25/13 i 85/15) propisano je, između ostaloga, da tijela državne uprave provode savjetovanje s javnošću „objavom nacrta propisa… s obrazloženjem razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa“. No, zainteresiranoj javnosti nije podastrta ocjena dosadašnjega stanja, u čem je postojeća izvedba Nastavnoga plana i programa Tehničke kulture (Prosvjetni vjesnik, posebno izdanje, broj 2/99 i Narodne novine, broj 102/06) bila dobra, a u čem loša, i zašto će se nešto mijenjati, osim zbog pomodarstva, promjene imena, izbacivanja konkretnoga plana i satnice i umnažanja broja i stupnjeva uputnika. Nije predočeno „obrazloženje razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa“, kako nalaže Zakon. To, pak, nije ostavljeno na volju nositelju izrade propisa nego je prisilnopravno, obvezatno. Zakon. Ministarstvo obrazovanja unaprijed je bilo upozoreno kako se javna rasprava ne će moći smatrati zakonitom, demokratskom i poštenom jer ti bitni propusti ni nakon upozorenja nisu ispravljeni. Obvezuje shvaćanje da demokratičnost postupka u okviru kojega se odvija društveni dijalog o zajedničkom dobru može odrediti ustavnopravnu prihvatljivost akta koji je posljedak toga postupka. 26. U javnu raspravu nije priložen nacrt akta kojom bi ministar donio stručno raspravljeni i pozitivno recenzirani uputnik Tehničke kulture. Bez toga se nacrta ne zna i ne može znati odgovor na niz nedoumica. Stoga se traži očitovanje nositelja izradbe propisa o niže postavljenim pitanjima. · Kako se kani propisani i u pravni sustav unijeti uputnik Tehničke kulture? · Koji je zakonski temelj za donošenje uputnika Tehničke kulture? · Namjerava li se pri uvođenju uputnika Tehničke kulture poštovati zakonska odredba (članak 29. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi) prema kojoj se pokusnim („eksperimentalnim“) programom provjerava vrijednost novih obrazovnih sadržaja i/ili oblika i metoda rada i/ili nove nastavne opreme? Potrebno je specificirati koje se novosti uvode. · Hoće li, tko, kad, kako i s kolikim sredstvima provoditi stručno usavršavanje učitelja radi nastave prema uputniku Tehničke kulture? · Kada bi uputnik Tehničke kulture trebao stupiti na snagu radi pokusne primjene i koliko bi trajala pokusna primjena? · Hoće li se pokusna primjena izvoditi s dosadašnjim učilima, ili bez ikakvih učila, ili će se, i u kojem roku odobriti nova učila (klasična, tiskana, ili digitalna, obrazovni sadržaji)? · Hoće li tko, kad, kako i s kolikim sredstvima sustavno pratiti i vrjednovati pokusnu provedbu i odgojno-obrazovne učinke uputnika Tehničke kulture? · Kada se predviđa donošenje uputnika Tehničke kulture kao propisa, kad će se stvoriti zakonska osnova za to, i kad bi on trebao stupiti na snagu? 27. Prema članku 7. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila u prvom članku ili uvodnoj odredbi izražava se propisovni predmet. To ovdje nije učinjeno. VII. Nepostojanje zakonske osnove 28. Ustavni sud Republike Hrvatske u obvezujućem pravnom shvaćanju od 22. svibnja 2013. (točka 5. Odluke U-II-1118/2013) na primjeru oglednoga uputnika (Zdravstvenoga odgoja) utvrdio je da je svaki uputnik (kurikul) – propis. Nacrt akta o donošenju uputnika ključan je za javnu raspravu jer omogućava da se pregledom uvoda (preambule) odmah provjeri je li donositelj ovlašten donijeti ga, odnosno prepoznati je li u skladu s djelokrugom i predviđenom mjerodavnošću. Prema članku 5. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila (Narodne novine, br. 74/15), a i od prije, sukladno uvriježenu postupanju, ministar se pri donošenju svakoga provedbenoga propisa uvodno poziva na pravnu (zakonsku) osnovu iz koje proizlazi ovlast za njegovo donošenje. Ministar se nema na što pozvati pri donošenju Nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Tehnička kultura. Naime, donošenje toga i takvoga akta nije predviđeno ni jednom odredbom Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14). 29. Članak 26. stavak 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi određuje: „Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju nacionalnoga kurikula, nastavnih planova i programa i školskoga kurikula“. Iz stilizacije je očito da može postojati samo po jedan nacionalni i školski uputnik i više nastavnih planova i programa. U konkretnom slučaju Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura bio bi jedan od pedesetak nacionalnih kurikula, što zakon ne predviđa, a očito je da nije „nastavni plan i program“. 30. Članak 26. stavak 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje: „Nacionalni kurikul utvrđuje vrijednosti, načela, općeobrazovne ciljeve i ciljeve poučavanja, koncepciju učenja i poučavanja, pristupe poučavanju, obrazovne ciljeve po obrazovnim područjima i predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim temama i/ili modulima, definirane [učincima] obrazovanja, odnosno kompetencijama te vrjednovanje i ocjenjivanje.“ No, Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura ne utvrđuje ništa od toga, nego uređuje program nastavnoga predmeta Tehnička kultura, pa se još jednom potvrđuje da on nije sukladan zakonskom određenju „nacionalnoga kurikula“. Stoga je očito da je neprimjenjiva odredba članka 26. stavka 3. istoga zakona prema kojoj „nacionalni kurikul u cjelini i/ili njegove pojedine sastavnice donosi ministar“. 31. Članak 27. stavak 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi određuje: „Nastavnim planom i programom utvrđuje se tjedni i godišnji broj nastavnih sati za obvezne i izborne nastavne predmete, međupredmetne i/ili interdisciplinarne sadržaje i/ili module, njihov raspored po razredima, tjedni broj nastavnih sati, godišnji broj sati te ciljevi, zadaće i sadržaji svakoga nastavnoga predmeta.“ Predloženi Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura u odnosu na to nema zakonom propisan naziv i nema razrađenu satnicu ili barem okvirno trajanje pojedine nastavne jedinice, pa se ni imenom ni sadržajem ne može smatrati „nastavnim planom i programom“. 32. Uzimajući u obzir točke 28.–31. očito je da ne postoji zakonska podloga prema kojoj bi bilo tko iz sustava vlasti mogao donijeti ponuđeni uputnik. Jednostavno nema pravne pretpostavke da on postane propis, ni da počne obvezivati, a time ni proizvoditi pravne učinke. 33. Budući da su ministri Radovan Fuchs i Željko Jovanović svojedobno donosili NOK, odnosno Kurikul Zdravstvenoga odgoja pozivom na članak 39. točku 2. staroga, odnosno sadašnjega Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, br. 150/11 i 12/13), valja ponoviti da to nije moguće, jer spomenuta odredba glasi: „Ministar… donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten“. Riječ je o postupkovnoj odredbi koja ovlašćuje ministra, a ne primjerice njegova pomoćnika ili glavnoga tajnika, da donese provedbeni propis. Tu odredbu precizira članak 18. istoga zakona: „Ministri… donose pravilnike, naredbe i naputke za provedbu zakona i drugih propisa kad su na to izrijekom ovlašteni, u granicama dane ovlasti“. To, pak, prema ustaljenom shvaćanju Ustavnoga suda znači isključivo kad su za to zakonom doslovce ovlašteni i u samo u materiji koja im je dana da je razrade, sve radi provedbe pojedinoga zakona ili uređenja pitanja koja im je zakonodavac povjerio. Stoga ta odredba isključuje propisodavno djelovanje ministra mimo zakona. Sabor zakonima ne smije uređivati ništa protiv Ustava, ali smije uređivati materiju koja nije ustavna, mimo Ustava, i sudac ne smije suditi protiv zakona, ali smije mimo zakona, ako je u duhu nekoga načela i sukladno duhu prava, jer zakon ne može predvidjeti baš sve moguće situacije i razraditi ih. No, ministar nije zakonodavac i nema pravo uređivati mimo zakona. Dakle, pretpostavka donošenju Uputnika Tehničke kulture jest da se on uzakoni, tj. njegovo donošenje izrijekom predvidi nekim zakonom. Do tada on ne može biti donesen, niti objavljen u Narodnim novinama, niti stupiti na snagu, pa ne može početi nikoga ni obvezivati kao općeobvezujući propis hrvatskoga školstva. VIII. Nepripremljenost pokusnoga programa 34. Budući da ne postoje zakonske ni druge pretpostavke da se donese Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura, postavlja se pitanje zašto na javnu raspravu nije barem ponuđen Prijedlog pokusnoga programa Tehničke kulture. Prema članku 29. stavku 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, pokusni program obvezatno sadržava: – „ciljeve, zadaće, obrazovne rezultate, sadržaj, – mjesto i način izvođenja, – vrijeme potrebno za ostvarenje programa, – prostorne, kadrovske i druge uvjete, – način stručnoga praćenja i vrjednovanja programa, – financijska sredstva potrebna za realizaciju programa“. Nasuprot tomu, spis predviđen za javnu raspravu ne udovoljava tim zahtjevima ni nazivljem ni potrebnim sastavnicama. 35. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije sadržava težak previd oko pokusne primjene osnovnoškolskih uputnika. Naime, niz strategijskih mjera nalaže pokusno uvođenje novih uputnika te znanstveno i stručno vrjednovanje pokusne provedbe prije utvrđenja da je novi uputnik doista prikladan i dobar te određivanja da on stupi na snagu, tj. da počne njegova primjena. Tako 18. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.8. predviđa: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za rani i predškolski odgoj i obrazovanje“. Tako 21. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.11.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula i predmetnih/međupredmetnih/modulnih kurikula za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. Tako 24. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.14.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula i predmetnih/modulnih kurikula za gimnazijsko obrazovanje“. Tako 27. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.17.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za strukovno obrazovanje i kurikula za stjecanje kvalifikacija redovitim strukovnim obrazovanjem u odgojno-obrazovni sustav“. Tako 31. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.21.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje i kurikula za stjecanje kvalifikacija redovitim umjetničkim obrazovanjem u odgojno-obrazovni sustav“. Tako 39. po redu mjera, obrojčena kao 2.5.7. „Eksperimentalno uvođenje hibridnoga modela vrjednovanja i ocjenjivanja“. Tako 46. po redu mjera, obrojčena kao 2.6.4.: „Eksperimentalno primijeniti različite modele korištenja informacijsko-komunikacijske ‘tehnologije’ u učenju i poučavanju“. No, za razliku od svih njih, dvadeseta po redu mjera, obrojčena kao 2.4.10., glasi: „Primjena inoviranih predmetnih/međupredmetnih/modulnih kurikula za osmogodišnji osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“. „Inovirati“ je latinizam preuzet preko njemačkoga, a znači uvesti, izvesti ili uvoditi novost, izum, novi postupak ili novo rješenje. Mjera 2.4.10. doslovno uzeto je neprovediva, jer u osnovnoj školi do sada nisu postojali predmetni uputnici, nego nastavni planovi i programi, pa se ono što ne postoji ne može ni inovirati. Znači li mjera 2.4.10. da za osmogodišnju osnovnu školu Strategijom, nasuprot zakonu, nije predviđena pokusna primjena predmetnih uputnika?! Doslovnim tumačenjem znači, ali s doslovnim tumačenjem treba biti dosljedan, a ne izbirljiv. Tako, tko bi zastupao takvo shvaćanje, da za predmete osmogodišnje škole nije predviđena pokusna primjena, nego odmah stupanje na snagu i uvođenje (iz čega tek može slijediti primjena), morao bi priznati da Strategijom uopće nije bio predviđen temeljni spis reforme: „Nacionalni kurikul za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“, nego samo „Nacionalni kurikul za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. Koji još nije napisan, ni ponuđen u raspravu. I da Strategijom nije bilo dopušteno imenovati Ekspertnu radnu skupinu bez natječaja, itd. Iako Strategija nema pravnu snagu zakona, ona odražava političku volju najvišega zakonodavnoga i predstavničkoga tijela u državi, a njezine se nedvosmislene odredbe ne mogu tumačiti kao izborne (odaberive) ili neobvezatne da bi se Strategija provodila suprotno izričitim odredbama koje su u njoj sadržane. Doslovno tumačenje strategijske mjere 2.4.10. stavilo bi u međusobno nejednak položaj mnoge predmetne uputnike. S jedne strane bili bi oni koji se podučavaju i u srednjoj školi i za sve njih pokusna je primjena obvezatna (mjere 2.4.14., 2.4.17. i 2.4.21.). S druge strane bi se za one predmete koji se podučavaju samo u osmogodišnjoj osnovnoj školi trebalo ići na „inoviranje“, bez pokusne primjene. Ali i to je zapravo nemoguće u združenom djelovanju s mjerama 2.5.7. i 2.6.4. koje određuju da se i za novi model vrjednovanja i za uvođenje digitalnih učila mora provesti pokusna primjena. Stoga bi izravno uvođenje novoga programa Tehničke kulture bilo posve kilavo, sakato i jalovo, jer se u njegovoj izvedbi ne bi mogao primjenjivati ni novi model vrjednovanja niti služenje informacijsko-komunikacijskom tehnikom (pogrješno nazivanom „tehnologijom“), primjerice tabletima, bez pokusne primjene. IX. Preduvjeti za uspješno odvijanje nastave s područja Tehničke kulture 36. Prvo „načelo koje čini vrijednosno uporište za izradbu i ostvarenje nacionalnoga kurikula“ jest „osiguravanje materijalnih, tehničkih, informacijskih, higijenskih i drugih uvjeta za ostvarenje najviših obrazovnih standarda, kao i visokih stručnih standarda nositelja odgojno-obrazovne djelatnosti“. To je načelo preuzeto u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) kao prvo „uporište izrade daljnjih kurikulnih dokumenata“ (uvod u cilj „Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“) i kao prvo „uporište“ nacionalnoga kurikula u Prijedlogu okvira nacionalnoga kurikula (str. 8). Sukladno tomu potrebno je odrediti, što nije učinjeno, koji su preduvjeti za uspješno odvijanje nastave iz Tehničke kulture. X. Nemogućnost procjene udjela pojedinih predmeta 37. Iz dostupnih dokumenata nije vidljiv postotni udio pojedinih predmeta u cjelokupnom tijeku institucionalnoga odgoja i obrazovanja. Moli se odgovor kada će i kako biti strukturiran cjelokupni uputnik kako bi se mogao ocijeniti navedeni udjeli pojedinih predmeta. 38. Udio u cjelini nastavnih sati. S obzirom na svoju važnost u svakodnevici nastavni predmet Tehnička kultura je podcijenjen. Prema ranijim podatcima za taj predmet predviđeno je oko 1,5 % raspoloživa vremena nastave u osnovnoj školi. Naime, sada je na snazi „Nastavni plan za provedbu nastavnoga programa“ iz Nastavnoga plana i programa za osnovnu školu (Narodne novine, br. 102/06) prema kojem osam razreda osnovne škole obuhvaća ukupno 5.915 sati nastave obvezatnih predmeta, 7.105 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta, 7.945 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika ili 9.065 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta, klasičnih jezika i ostalih oblika neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada (dopunska nastava, dodatni rad, izvannastavne djelatnosti i razrednikov sat po sat tjedno). Sto i četrdeset sati Tehničke kulture u tom čini udio od 2,37 % nastavnih sati obvezatnih predmeta, 1,97 % od sati obvezatnih i izbornih predmeta, 1,76 % od sati obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika i 1,54 % sati obvezatnih i izbornih predmeta, klasičnih jezika i ostalih oblika neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada. Taj je udio (1,54 %) sada prividno povećan, ali je zapravo smanjen na 1,49 %. U Prijedlogu nacionalnoga uputnika za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje (veljača 2016., str. 19) objavljen je „Nastavni plan s godišnjim brojem sati“ prema kojem satnica osnovne škole obuhvaća 5.915 sati nastave obvezatnih predmeta, 7.665 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta ili 8.295 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika. Sto i četrdeset sati Tehničke kulture čini 2,37 % nastave obvezatnih predmeta, 1,83 % nastave obvezatnih i izbornih predmeta i 1,69% nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika. U broj su sati, u odnosu na satnicu iz 2006., dodana po dva sata izborne Informatike u svih osam razreda, a posve su ispušteni ostali oblici neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada pa se može činiti da je ukupno opterećenje učenika brojem nastavnih sati: 9.065 (2006.) prema 8.295 (prijedlog 2016.) smanjeno 8,5 %. A zapravo je povećano za 560 sati izborne Informatike i nije iskazano za ostale oblike, nego je na str. 18 prijedloga osnovnoškolskoga uputnika napisano: „Nastavni plan za druge oblike nastave (dodatna nastava, dopunska nastava, izvannastavne aktivnosti) i razrednikov sat detaljnije se razrađuje u školskom kurikulu“. Ako bi školski uputnik predvidio za njih dosadašnju satnicu (1.140 sati), onda bi osnovnoškolska nastava trajala ukupno 9.415 sati, a Tehnička kultura u tom imala udio od 1,49 %. S obzirom na ukupno stanje fizičke tehnike, neprihvatljiv je nerazmjer između informatike (560 sati u osnovnoj školi) i ostale tehnike (140 sati), dakle četiri je puta više predviđeno za informatiku. 39. Informatika (informacijska tehnika) sastavni je dio tehnike. Kako je informatika izdvojena u poseban nastavni predmet, onda je ovdje riječ o fizičkoj tehnici, u kojoj se od tvari i materijala, uz pomoć energije i potrebnih informacija prave materijalne tvorevine. Postavlja se pitanje tko će predavati ta dva predmeta. Ovako definiran nastavni program Tehničke kulture mogu predavati isključivo za to osposobljeni stručnjaci, nastavnici tehničke kulture odnosno stručnjaci s područja proizvodne tehnike i energetike. Uz potrebno doškolovanje. 40. Ustanovljena je izočnost stručne rasprave o važnim odrednicama uputnika. To se odnosi na neraspravljene odrednice: a) broj sati nastavnih predmeta ne smije se mijenjati, b) postoji dogovor sa sindikatima da se reformom ne smije ni jedan predmet dodati, izbaciti ili preimenovati čime bi netko mogao ostao bez posla. U dostupnim spisima ne uzima se u obzir najavljeno trajno smanjenje broja učenika, što proizlazi iz provedenih demografskih istraživanja. XI. Položaj odgoja 41. „Nastavni predmet Tehnička kultura… omogućava… promišljanja o zadovoljavanju ekonomskih, sigurnosnih, zdravstvenih, estetskih, ekoloških i etičkih uvjeta u proizvodnji i svakodnevnom radu“ (str. 4 Prijedloga). Zašto su „etički zahtjevi“ na zadnjem mjestu? Ne prethode li oni i sigurnosnim, i zdravstvenim, i estetskim i ekološkim zahtjevima? Posebno treba isticati propitivanje pojedinih djelatnosti s etičkoga motrišta. Predlažemo istaknuti da etička mjerila prosudbe imaju prednost pred i pred gospodarskim probitcima. 42. U cijelom Prijedlogu uopće nema riječi odgoj ni pridjeva odgojni ni priloga odgojno izvan sveze „odgoj i obrazovanje“, a u njem se zapravo odgoj posve izgubio. To najbolje potvrđuje drugi ulomak Prijedloga nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje koji glasi: „Naziv obrazovanje podrazumijeva odgoj i obrazovanje“. Ni jedan odgojno-obrazovni učinak, od njih 27, ne tiče se odgoja. Ni jedna razrada odgojno-obrazovnoga učinka ne tiče se odgoja. Ni jedna razina usvojenosti ne bavi se odgojem. Na taj način škola, školovanje, odgojno-obrazovni sustav postaje mjesto i postupak neodgoja, zabavište i učilište, a ne odgajalište ljudskih karaktera. Predlaže se žurno i stubokom vratiti odgoj u sve segmente Tehničke kulture. Do sada se prosjek ocjena forsirao kao mjerilo „prava na upis“, a odgoj i odgojenost nisu bili dio tih mjerila. Ne samo da nema jamstva, nego nema ni naznake da će se to promijeniti. Ni izgleda s ovakvim odnosom prema odgoju. Na djelu je velika izdaja pojma škole. Ona iz odgojno-obrazovne ustanove postaje samo obrazovna ustanova. Nastava iz odgojnoga, podukovnoga i učidbenoga procesa postaje samo tijek ili slijed obrazovanja. Vrjednovanje predmeta Tehničke kulture ne obuhvaća odgojno područje kao takvo, nego odgoj svodi na „samostalnost i odgovornost“ kao dijelove „afektivne sastavnice“ (str. 15). Na str. 14 Prijedloga stoji da se vrjednuje „savjesnost i redovitost u radu, preuzimanje odgovornosti prema svojem radu, radnim zadatcima, sredstvima, drugim sudionicima i učitelju“. Redoslijed je pogrješan, sebičnjački. Predlaže se na prvom mjestu zahtijevati poštovanje učitelja, pa drugova u razredu, a zatim vrjednovati odgovornost i savjesnost prema sebi i svojem zdravlju i tek nakon toga radišnost i samostalnost u radu, ekonomičnost i nerasipanje, nesvrhovitu rastrošnost s alatom i materijalima. XII. Uvod u posebni dio 43. Prvi je autor analizirao taj dokument na temelju sljedećih činjenica. Završio je usporedo gimnaziju i alatničarski zanat. U visokoškolskom je sustavu više od pola stoljeća. Najprije je devet godina bio asistent iz Materijala, a zatim je predavao postupke pravljenja plastičnih i gumenih tvorevina. Deset je godina na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu studentima 1. semestra predavao kolegij Uvod u tehniku. Priznati je stručnjak za područje strukovnoga nazivlja. XIII. Nazivlje, nepoznate riječi i čudna određenja 44. Tehnika je osnovni cilj svih napora u okviru STEM-područja. No tu počinju problemi, s nazivljem. Naziv nastavnoga predmeta Tehnička kultura je ispravan, ispravan, premda je moguć i jednostavniji naziv Tehnika, posebno su jer jednorječna imena svim ostalim predmetima iz područja STEM-a (Priroda, Biologija, Fizika, Kemija, Matematika i Informatika). Međutim zbog nepoznavanja sadržaja pomodne riječi tehnologija, nastavni predmet Tehnička kultura opisan je kao prijevod engleske riječ technology. Koja prema istraživanjima ima pedesetak hrvatskih značenja. Stoga od dosadašnjega voditelja reforme na dalje, gotovo nitko ne zna ispravno prevesti što sadržava složena kratica STEM. Prema objavljenim tekstovima u časopisu Jezik, STEM se može prevesti na hrvatski isključivo kao S (prirodoslovlje, prirodne znanosti), T (informatika), E (tehnika) i M (matematika). Svi ostali prijevodi su neispravni. To potvrđuje i njemačka istovjetna složena kratica MINT (Mathematik, Informatik, Naturwissenschaft und Technik). 45. Naziv predmeta Tehnička kultura može opstati iz tradicijskih razloga. Preciznije bi bilo Materijalna kultura jer je materijalna kultura započela prije 3,3 milijuna godina izradbom prvoga kamenoga (anorganski polimer) sječiva kojim su obrađivali organske polimere: kosti ili kožu. Najelegantniji naziv bio bi Tehnika. 46. Zbog nejasne uporabe u javnosti riječi tehnika, tehnologija i inženjerstvo, a pod utjecajem engleskoga jezika, potrebno je precizno navesti definicije tih pojmova. To se treba dogovoriti. Kao podloga može poslužiti tekst Uvod u tehniku koji je prvi autor 20 godina predavao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a temelji se na brojnim terminološkim, pa i izvornim znanstvenim radovima. 47. Autori nisu svjesni da je predmet Tehničke kulture djelomično definiran tehnologijski. Izvorna definicija tehnologije, ona Johanna Beckmanna iz 1777. godine, glasi: „Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva“. To je u Prijedlogu uputnika za javnu raspravu obuhvaćeno u skromnoj mjeri u Domeni C – Tehnika i kvaliteta života. A druga inačica glasi: „Svaka ljudska djelatnost (npr. kurikulna reforma) u službi je društveno-humanističkih ciljeva koje određuje politika.“ Prema tome, konačnu odluku donosi politika. Ali mora dobiti odgovarajuće kvalitetne podloge. 48. Pogrješno je upotrijebljena riječ dizajniranje (engleski design). Objavljen je tekst o značenju riječi design. Ona u hrvatskom ima najmanje 28 značenja. Jedino je ispravna uvriježena riječ dizajniranje u svrhu dodavanja estetskoga oblika osnovnoj konstrukciji ili modni dizajn. Predlaže se promijeniti „dizajniranje“ u „konstruiranje“. 49. Riječ obrada ne pokriva sve što pridonosi stvaranju tvorevine. Tu pomaže usavršena klasifikacija potrebnih postupaka prema DIN 8580. Koja se može primijeniti i na sve postupke pravljenja umjetničkih djela (povezanost s likovnom kulturom). 50. Za potrebe ove analize usavršena je još jednom obrazovna piramida znanja (Turner-Čatić). U temeljnom sloju je izvorno matematika. To se zamjenjuje s Jezici (brojevni jezik - matematika i ljudski jezici – slovni, zvukovni i geste). Predlaže se da se pri izradbi cjelokupnoga uputnika uzme u obzir Usavršena Turner-Čatićeva obrazovna piramida znanja iz teksta: Čatić, I.: Obrazovanje za izazove budućnosti, Pedagogijska istraživanja, 10(1)7-25(2013.) s ovom nadopunom. 51. Nedvosmisleni je zaključak da treba najprije riješiti osnovno nazivlje. To među ostalim pretpostavlja da se rabi i iskustvo iz hrvatskih normi i da je obvezatna uporaba normiranih jedinica. 52. „Učenje i poučavanje“ 52.1. U Prijedlogu čak 79 puta kao sveza dolaze riječi „učenje i poučavanje“. Zašto tim redoslijedom? Zar učenici prvo sami uče, a tek zatim ih se poučava? Što slijedi nakon poučavanja? Ne bi bilo suvislije i sljednije da je po(d)uka na prvom, a učenje na drugom mjestu? Uostalom, tako se već piše i u strukovnoj literaturi. Predlaže se sustavno zamijeniti redoslijed pojmova u toj svezi. 52.2. Što točno učitelj čini? Iz Prijedloga je iščeznula „nastava“. Nȁstava (slovački vyučovanie, češki vyučování, poljski nauczanie, ruski науче́ние [naučénie], njemački Unterricht, francuski enseignement, kastilski enseñanza, portugalski ensino, talijanski insegnamento) do sada je bila određena kao: · „izlaganje stručnoga i obrazovnoga gradiva u okviru školskih ustanova“ uz napomenu da je sveza „školska nastava“ suvišno gomilanje istoznačnih riječi; · „organizirano obrazovanje kojim se u školskim ustanova prenose znanja, vještine i navike“; · „organizirana izobrazba u kojoj učenici usvajaju znanja, vještine i navike te razvijaju psihofizičke sposobnosti“. Ovdje se nastava pojavljuje samo u odredbi: „nastava Tehničke kulture organizira se u dvosatu“ (str. 4 i 13), kao dio neobjašnjene sveze „samoostvarujuća nastava“ (str. 11) i kao naputak: „Ocjenjuju se samo radovi i tvorevine koje učenik izradi u školi tijekom nastave“ (str. 14). Pojam nastave u Prijedlogu uputnika Tehničke kulture, s pojavnošću od 84 puta, zamijenila je glagolska imenica „poučávānje“ kao prijevod engleskoga teaching. Ako učitelj više ne „drži nastavu“, nego „poučava“, a poučávati znači „davati komu pouku“, zašto „poučavanje“, a ne „pȍuka“? Naime, kad se želi istaknuti radnju, onda se bira glagolska imenica, ali ako se govori o pojmu, onda se rabi imenica kojom se on imenuje. Zapravo nije razriješena temeljna dvojba, što točno učitelj čini? Do sada je „držao nastavu“. A stvarno: poučava ili podučava? Jedno shvaćanje kaže: poučiti znači „dati pouku“ i „pridonijeti čijem iskustvu“, pa se poučavanjem daje pouka, dakle pruža iskustvo koje se izvlači iz ranijega postupka; neki bi rekli da se poučavanjem zapravo moralizira. U svakom slučaju pouka je „poučan zaključak izveden u času kad čovjek sam vidi vlastitu pogrješku“, „spoznaja stečena iskustvom“ i to „obično na nekoj vlastitoj pogrješci“. Pȍduka je pak „sustavno prenošenje znanja na drugoga“, „davanje znanja komu u obliku raznih oblika nastave“, „davanje znanja komu u vidu nastave“. Prema istom shvaćanju „podučiti znači naučiti koga čemu“, „sustavno prenositi znanje na koga“. Stoga bi učitelj učenike podučavao, a ne poučavao. Struka i praksa podučavaju, a iskustva izvlače i donose pouke. Ili: pouka je posljedica iskustva, a poduka je pretpostavka stjecanju znanja od drugoga. To zastupa i sljedeći jezični savjet: „Glagoli podučavati i poučavati većim dijelom imaju zajedničko značenjsko polje – blisko značenje, no u hrvatskom jeziku ipak nije svejedno je li poučavati ili podučavati, a nije svejedno je li pouka ili poduka. Poučiti znači dati pouku, a podučiti znači dati poduku. Pouka je spoznaja stečena iskustvom. Često se kaže: ‘to je bila pouka’, i to obično nakon negativnoga iskustva. Poukama završavaju basne. Krilatice i poslovice vrste su pouka. Poučne mogu biti misli, djela, postupci. Pouke, one životne, često su teške, jer kaže jedna od njih – na pogrješkama se uči. Poduka je sustavno prenošenje znanja. Podučava se u školama različite nastavne predmete (hrvatski jezik, povijest, kemiju...), podučava se druge prenoseći im svoja znanja i vještine, stoga se uzima poduku iz sviranja klavira, šivanja, vožnje automobila... U Anićevu Rječniku stoji da je sinonim za poduka – instrukcije (stoga osobu koja nas podučava vožnji nazivamo instruktorom vožnje). Davati instrukcije, ako ne znači davati upute, upućivati, kaže se: podučavati ili davati poduku, i obvezna je množina: instrukcije. Važno je znati da basne ne donose poduke, nego pouke i da su poslovice i krilatice poučne (a ne podučne). Dakle, poučavati znači u koga razvijati iskustvene spoznaje, a podučavati znači komu prenositi znanje. Naravno da bi dobro podučavanje trebalo i poučavati – znanja koja nam drugi prenose trebala bi pomoći našim spoznajama.“ (Poučiti i(li) podučiti?, 26.11.2010.) Prema drugom shvaćanju, poùčiti znači dati komu pouku, ali u smislu „prenijeti komu kakvo znanje“. Pri tom neki smatraju da poučavanje i pouka imaju posve različna značenja, a drugi da pouka ima više značenja te da je jedno od njih u vezi s prenošenjem znanja općenito (učitelj, iskustvo: „sustavno prenošenje znanja ili vještina na drugoga“ ), a da je poduka uži pojam od pouke i da je ona u vezi s instrukcijama, repeticijama, davanjem lekcija, davanjem sati. Prema tom shvaćanju, učitelj bi u pravilu poučavao, a samo iznimno, izvan redovite, na dodatnoj nastavi podučavao ponavljajući gradivo onima koji ga nisu dobro svladali iz prve pouke. No, zamisao cijele uputnične reforme jest da prestane potreba da dodatnim izvannastavnim ulaganjem roditelja kako bi im dijete moglo pratiti nastavu, pa bi učitelj morao posve zamijeniti sve druge podučavatelje. Stoga je uporaba pojma „poučavanje“ nesukladna s temeljnom reformskom vodiljom da se iskorijeni dosadašnje izvannastavno podučavanje. Prema trećem shvaćanju, „podučavanje“, „podučavati“, „podučiti“ i „poduka“ su „normativno neprihvatljive riječi“ koje treba zamijeniti „normativno dobrim riječima“: „poučavanje“, „poučavati“, „poučiti“ i „pouka“. Od devet mogućih značenja predmetka po- u glagolskim riječima, predmetnut glagolu učiti (poučiti), on znači da je radnja osnovnoga glagola učiti obavljena do kraja, da je u punini posredovano ono što treba naučiti. Od osam mogućih značenja predmetka pod- u tvorbi glagola, predmetnut glagolu učiti (podučiti), on znači dovesti (učenika) u prigodu podređenosti učenju; pod vlast spoznaje; u stanje ovisnosti o stjecanju vrjednota, stajališta, navika, znanja, sposobnosti, umijeća i vještina. Predlaže se nedvosmisleno, a posebno s skladu s ciljevima cjelovite uputnične reforme, odrediti što se smatra poukom, a što podukom. 53. U Prijedlogu se ističe: „Vrjednovanje naučenoga sumativno je vrjednovanje“ (str. 14). Što znači „sumativno“? Te riječi nema ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika ni stranih riječi, a ni u predloženom Pojmovniku uputnika Tehničke kulture. Engleski pridjev summative, prema kojem je očito napravljena engleštica sumativan, znači zajedno računan, zbrojiv, pribrojiv, sveukupan, nagomilan. Što će sastavljačima taj pojam? Zadali im ga naručitelji. Ali ga nitko od dosadašnjih uputničara („kurikulnika“) nije znao prevesti. Na engleskoj Wikipediji čita se: „Zbrojiva procjena [znanja] (engleski summative assessment) ili zbrojivo vrjednovanje (summative evaluation) odnosi se na procjenu sudionika u kojem je pozornost usmjerena na učinak (outcome) programa. To je u suprotnosti s razvojnom procjenom (formative assessment) koja sažima razvoj sudionika u određenom vremenu. Svrha zbrojive (ukupne) procjene jest ocijeniti učenikovo učenje na kraju nastavne jedinice uspoređujući ga prema nekom standardu ili mjerilu.“ 54. „Praćenje i informiranje učenika o njegovu napredovanju provodi se kontinuirano dijagnostički, formativno i sumativno“ (str. 14 Prijedloga). Dijagnostički je pridjev od imenice dijagnostika koja označava granu medicine ili pojedine medicinske discipline koja se bavi prepoznavanjem i utvrđivanjem bolesti. Što znači da se „praćenje i informiranje učenika… provodi… dijagnostički“? Zar je škola bolnica? Zar je učitelj ovlašten provoditi liječnička umijeća i zahvate? 55. „Psihomotoričke komponente – umijeća i vještine, od imitacije i manipulacije do precizacije“ (str. 14 Prijedloga). Zašto od sedam imenica njih pet nisu domaće? Zar se sve to ne može reći riječima podrijetlom iz hrvatskoga jezika? Što znači „precizacija“? Te riječi nema ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika ni stranih riječi, a ni u predloženom Pojmovniku uputnika Tehničke kulture. Riječi precisation nema ni u enciklopedijskim rječnicima engleskoga jezika. Riječ je na engleskom novotvorenica, skovao ju je norveški filozof Arne Naess (1912.–2009.), koji je izmislio i pojam „dubinske ekologije“. Čini se da precisation znači namjerno uklanjanje nejasnoća i dvosmislenosti. Na način kako je rabe sastavljači Prijedloga ona znači suprotnost tom određenju, nesuđenu i nepopisanu i na engleskom. 56. Što su „odgojno-obrazovni ishodi učenja“? „Odgojno-obrazovni ishodi učenja Tehničke kulture uvjetuju…“ (str. 12 Prijedloga). Nisu li obrazovni učinci učenja – vrtnja u krug? Ako učenje ima odgojno-obrazovne rezultate, što onda ima Tehnička kultura? 56.1. Prema Bloomovoj sustavbi (taksonomiji) – tako se zove prema američkom učidbenom psihologu Benjaminu Samuelu Bloomu (1913.–1999.) – odgojno-obrazovni učinci ili učenička postignuća usmjereni su na učenika i njegovo djelovanje i uvijek se iskazuju djelatnim glagolima koji izražavaju učenikovu djelatnost (prepoznati, opisati, raščlaniti, usporediti, razvrstati, tumačiti, primijeniti, itd.). Pri tom su „poželjni“ glagoli: dokazivati, napraviti, odrediti, opisati, raščlaniti, razlikovati ili usporediti, a „nepoželjni“ ili zabranjeni glagoli: cijeniti, naučiti, osposobiti, osvijestiti, razumjeti, upoznati, usvojiti, zapamtiti ili znati, kao i trpni glagoli: biti izložen, biti upoznat, postati svjestan. U uputničnom Prijedlogu Tehničke kulture sastavljači su se sukladno tomu poslužili s ukupno 52 glagola i to ukupno 569 puta. Učenik (abecednim redom glagolā): crta, daje (primjer), demonstrira, imenuje, ispituje, istražuje, izdvaja, izračunava, izrađuje, koristi se, mjeri, nabraja, nadopunjava, navodi, naziva, objašnjava, obrađuje, obrazlaže, ocjenjuje, ocrtava, očitava, odabire, opisuje, organizira, osmišljava, piše, planira, popunjava, postupa, predlaže, predstavlja, predviđa, prepoznaje, prezentira, prilagođava, primjenjuje, priprema, procjenjuje, produbljuje, provjerava, provodi, razlikuje, razmatra, razvrstava, rukuje, sastavlja, skicira, stječe, upisuje, uređuje, uspoređuje i ustanovljava. Očekivanje je uputničara da učenik na Tehničkoj kulturi od toga najviše i na prvom mjestu opisuje (83 puta ili 15 % svih učenikovih radnja), 2. navodi (71 put ili 12 %), 3. objašnjava (69 puta), 4. crta (50 puta ili 9 %), 5. izrađuje (49 puta) 6. primjenjuje (33 puta ili 6 %), 7. predlaže (28 puta ili 5 %), 8. koristi se (27 puta), 9. sastavlja (18 puta ili 3 %), 10. prepoznaje (17 puta), 11. skicira (17 puta), 12. odabire (16 puta), 13. demonstrira (14 puta ili 2 %), 14. obrazlaže (13 puta), 15. razlikuje (12 puta), 16. mjeri (11 puta). Zatim učenik 17.-19.: piše, razmatra i uspoređuje (po devet puta), 20. ispituje (8 puta ili 1 %), 21.-22. imenuje i predstavlja (po sedam puta), 23. nabraja (šest puta), 24.-27.: ocrtava, provodi, razvrstava i rukuje (po pet puta), 28.-31.: izračunava, organizira, planira i stječe (po četiri puta), 32.-38. daje primjer, istražuje, izdvaja, osmišljava, procjenjuje, provjerava i uređuje (po tri puta), 39.-43. obrađuje, popunjava, prilagođava, priprema i upisuje (po dva puta) i najmanje 44.-52.: nadopunjava, naziva, ocjenjuje, očitava, postupa, predviđa, prezentira, produbljuje i ustanovljava (po jedan put). No nema primjerice riječi „prerađuje“, osnovne riječi za preradu, npr. pretvaranja brašna i ostalih sastojaka u kruh. Bjelodano je i kako nedostaje jedna od ključnih riječi „proizvodi“ ili „pravi“ jer riječ „izrađuje“ pokriva sam dio proizvodnih postupaka. To je posebno važno za područje keramike, organske i anorganske plastike. Uopće, previše je učinaka opisano glagolima za najnižu razinu znanja, prepoznavanja i reproduciranja činjenica. 56.2. Najčešći pridjev u Prijedlogu je „tehnički“, pojavljuje se 319 puta ili kao svaka 31. riječ. Od imenica, najčešće su: · „tvorevina“: 180 puta ili svaka 54. riječ u Prijedlogu, · „predmet“: 158 puta ili svaka 62. riječ, · „učenik“: 118 puta ili kao svaka 83. riječ, · „kultura“: 113 puta ili svaka 87. riječ, · „rad“: 90 puta ili svaka 109. riječ, · „tehnika“: 89 puta ili svaka 110. riječ, · „materijal“: 75 puta ili svaka 130. riječ, · „tehnologija“: 61 put ili svaka 160. riječ, · „energija“: 60 puta ili svaka 163. riječ, · „godina“: 56 puta ili svaka 174. riječ i · „kraj“: 54 puta ili svaka 181. riječ. Slijede „vodstvo“ 46 puta, „dokumentacija“ 40 puta i „život“ 39 puta. „Proizvodnje“ – riječi koja se spominje samo 18 puta – nema bez informacije, ali ne u informatičkom smislu. U Prijedlogu nedostaje riječ „tvar“ (nema je ni jednom) jer je ona više rangirana. Svaka tvar nije ujedno i materijal. 57. Nestandardan jezik Prijedlog nije napisan na hrvatskom standardnom jeziku nego su u njega unesene mnoge riječi iz razgovornoga jezika koje ne pripadaju standardu. 57.1. „Kurikulum“ je u hrvatskom nepravilno prilagođena riječ i ne pripada hrvatskom standardnom jeziku. Ipak je sastavljači imaju 22 puta. Hrvatski se kaže uputnik, prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu iz 2005., prema preporuci Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika iz ožujka 2009. i Hrvatskom pravopisu iz 2013. godine (str. 142, savjet 25). U slučaju da se dokaže kako uporaba domaće riječi nije moguća, onda je pravilna usvojenica kurikul, a nikako s nastavkom -um. Predlaže se pročitati studiju Curriculum u hrvatskom (portal Vjera i djela, 16.4.2016.). 57.2. „Stav“ je u hrvatskom standardnom jeziku fizički položaj tijela živoga bića (klečeći, ležeći, stojeći…), način na koje je ono postavljeno. Sastavljači Prijedloga uporno ga (sedam puta) rabe u smislu stajališta, gledišta, motrišta, shvaćanja, mišljenja, prosudbe, pogleda, uvjerenja, jer riječju stav mehanički prevode englesku riječ attitude, što je ovdje pogrješno. U suvremenim je jednojezičnicima i višejezičnicima napravljena ta razlika. Među savjetodavnicima Hrvatski jezični savjetnik izrijekom upućuje na razdvojbu. Predlaže se sustavno zamijeniti riječ „stav“ prikladnom riječju. 57.3. „Vještina“ je spretnost stečena iskustvom i vježbanjem kakve radnje, okretnost, iskusnost. Riječ vještina u Prijedlogu se sustavno rabi kao prijevod engleske riječi skill. No, skill poglavito znači sposobnost da se nešto dobro učini, i ne može se, zbog konteksta, uvijek i jednoznačno prevoditi kao vještina. Osim vještinom, ovisno o misaonoj cjelini, treba je prevesti kao spretnost ili umijeće. Dapače, čini se da na mnogim mjesta gdje piše vještina treba stajati upravo umijeće, jer je to praktično znanje koje se pokazuje pri obavljanju kakve radnje ili posla. Riječju vještina učenika se usmjerava da svladava samo pojedini zanat, a umijeće dijelom obuhvaća i spoznajnu sastavnicu jer ùmjeti znači biti u mogućnosti, sposoban za što, znati, biti vješt u čemu. Predlaže se vrjednovati svaku pojavu riječ vještina i odabrati najprikladniju. Svrha je praktične nastave osposobiti za kakav praktičan posao, rad. Na žalost, u odgojno-obrazovnim učincima, njihovim razradama i razinama usvojenosti sastavljači ni jedan jedini put nisu upotrijebili glagol „umjeti“. Valjda zato jer im je engleski „can“ sustavno moći, „know“ sustavno znati, a „know how to“, „be skilled“, „have the skill/competence/ingenuity for“, „be versed in“ i „be able“ nisu u nenavedenom predlošku ili priručniku. 57.4. „Svrsishodno“ je hrvatski „svrhovito“. Hrvatski jezični savjetnik izrijekom upućuje sa svrsishodan i svrsishodnost na svrhovit i svrhovitost. Predlaže se svrsishodno promijeniti u svrhovito. 57.5. Riječ „domena“ pojavljuje se čak 82 puta u Prijedlogu, iako nije određena, nije joj jasna svrha uporabe, a namjesto nje postoje domaće riječi „područje“, „cjelina“ i „djelokrug“. „Domena“ je u hrvatskoj pedagoškoj misli i nastavnim programima izmišljenica i pridošlica. Plod je mehaničkoga preuzimanja engleske riječi domain, koju je taj jezik preuzeo iz francuskoga (domaine), a koja je nastala od latinskoga dominium (što je čiji posjed, pod čijim gospodstvom, imanje, dobro, područje, vlasništvo). Ono što se u prijedlozima cjelovite uputnične refome naziva domenom, do sada se u nastavi nekih predmeta nazivalo područjem. Logika je bila da je svaki predmet sustav ili uvod u pojedinu znanost koja ima svoja područja. Pri tom se odgoj i obrazovanje sržno nije doživljavalo kao jedinstven sustav. Korak protiv rascjepkavanja i sustavnosni pristup bio je što je HNOS-om 2005. uvedeno deset „područja“, NOK-om 2011. sedam „odgojno-obrazovnih područja“, a Prijedlogom ONK-a 2016. sedam uputničnih „područja“, sve kao područja više razine. No, tada se postavlja pitanje raznoznačne uporabe riječi područje, jednom kao krovnice više predmeta, a drugi put kao sastavnice samih tih predmeta. Pa bi staro ili uže područje (nekoga predmeta) bilo dio predmeta koji je dio novoga, većega ili širega područja. U znanosti je ustaljena podjela na područja, polja i grane. No, tvorci novoga hrvatskoga obrazovanja nisu uzeli takvo stupnjevanje. U odnosu na prostor kojemu pripada, ljudsko biće ima dom (prebivalište, boravište), baštinu, zavičaj, kraj, županiju, pokrajinu, domovinu (državu), kontinent, svijet. Pri tom riječi zemlja ili područje mogu pokrivati gotovu svaku od tih razina. No, u prenesenom smislu nemamo takvo stupnjevanje područja. Poteškoću se predlaže riješiti: a) dosljednim preuzimanjem podjele na: odgojno-obrazovni sustav, njegova područja, nastavne predmete, i unutar njih, ako su potrebna: polja i grane; b) pomoću pridjeva: viša razina bila bi programsko, odgojno-obrazovno, nastavno ili uputnično područje, a unutarpredmetna razina bila bi unutarpredmetno područje. „Predmetno područje“ može se shvatiti i kao područje jednoga predmeta, ali i kao područje više njih, pa je bolje izbjegavati višeznačan izričaj; c) dosadašnje unutarpredmetno područje, sada predloženo kao domena, ako se dokaže potreba za njegovim sustavnim uvođenjem, i ako postoje razlozi protiv prijedloga a) i b), sustavno nazvati cjelinom, a u krajnjem slučaju djelokrugom, iako ta riječ do sada nije bila vezana uz nastavni program. XIV. Megatrendovi 58. Osnovni je trend XXI. stoljeća približavanje umjetne tehnike živoga i umjetne tehnike neživoga ili uobičajeno tehnike. To traži jedinstveno podučavanje proizvodnih postupaka, živih i neživih materijala. Za to je prema izvornom modelu hrvatskih stručnjaka potrebno poznavanje u osnovama jedne jedine tablice. 59. U megatrendove se ubraja poboljšavanje ljudskoga bića i njegova okolina. Dio poboljšanja temelji se na zakonitostima koje se uče u okviru Tehničke kulture. Okolinu čine roboti: humanoidi, ostali roboti i područje umjetne inteligencije. Kako je riječ o programima koji mogu biti 2D i 3D likovi (avatari) i ostali programi, taj se dio mora povezati s područjem informacijskih i komunikacijskih tehnika. To među ostalim zahtijeva jedinstveno učenje svih živih i neživih materijala. 60. Tijekom općega obrazovanja nemoguće je obrazovanje za radno mjesto. Umjesto isticanja isključivo kreativna mišljenja ukazuje se i na potrebu sustavnosnoga pristupa (mišljenja) rješavanju zadataka, temeljena na sustavnosnoj teoriji (teoriji sustava). 61. Predlaže se da u obzir uzmu brojni radovi članova Znanstveno-istraživačkog odbora: bioetika, tehnika i transhumanizam koji djeluje u okviru Znanstvenoga centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. 62. Kiborgizacija, robotizacija i umjetna inteligencija trendovi su koji će biti ostvareni već početkom radnoga vijeka onih koji će početi svoje obrazovanje i odgoj na temelju predložene reforme. Treba imati na umu da će mnogi dočekati i XXII. stoljeće. Prema tome nijedan predmet ne može biti u funkciji obrazovanja za radno mjesto. 63. U obrazovanju s područja Tehničke kulture treba trajno ukazivati na povezanost tehničkih rješenja s onima za istovrsne probleme u Prirodi. XV. Sustavnosni pristup 64. Na temelju gotovo pola stoljeća aktivnoga bavljenja s mogućnošću primjene opće sustavnosne teorije moguća su suvremena rješenja u podučavanju na temelju razvoja osnovnih modela. Primjer je postupak injekcijskoga prešanja. U posljednji 60 godina od dva osnovna postupka razvijeno je više od 250 inačica toga postupka za pravljenje dijelova od metala, plastike, gume, keramike te njihovih hibrida (od više materijala u jednom ciklusu), pa i živih stanica. Izrađen je izvorni opći model koji omogućuje upoznavanjem s tim postupcima (potanko u članku u Pedagogijskim istraživanjima). U sustavnosnom pristupu barata se s tri osnovna pojma: informacija, energija i materija te ulazima, sustavima i izlazima. Dokazano vrhunsko obrazovanje za kreativne učenike. XVI. Prijedlozi 65. Postoje skripta prvoga autora: Uvod u tehniku (dostupno u digitalnom obliku na zahtjev) koje je njihov pisac spreman staviti na raspolaganje članovima odgovarajućega povjerenstva. 66. Autori su spremni članovima povjerenstva izložiti i rastumačiti sva pitanja, primjedbe i prijedloge. 67. Uputnik za nastavni program Tehničke kulture ne može se prihvatiti bez prethodna prihvaćanja metodologije i uputnične teorije prema kojom je napisan. To znači da je nužna prethodna rasprava, recenzije i konsenzus oko metodoloških priručnika i sadržaja isprava više razine (okvirnih, razinskih, područnih i međupredmetnih uputnika). Valjan bi put bio da se prvo donese metodologija izradbe uputnika (a nju treba uzakoniti), pa da se tek tada sastavlja bilo koji uputnik. 67.1. Tek i samo u slučaju da dosadašnja metodologija i koncepcija budu u cijelosti prihvaćene, Prijedlog uputnika može se doraditi uzimajući u obzir iznesene primjedbe i prijedloge. To može učiniti stručna radna skupina koja ga je sastavljala, u istom, smanjenom, proširenom ili promijenjenom sastavu. Ona se najprije mora upoznati s terminološkim i stručnim prijedlozima od kojih su ovdje navedeni samo neki. U svakom slučaju stručnoj skupini mora se dodijeliti recenzentska skupina koja će provjeriti jesu li svi prijedlozi i primjedbe prihvaćeni ili obrazloženo odbijeni. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Prijedlog dokumenta je izrađen prema Metodološkom priručniku za izradu predmetnih kurikuluma i Okviru nacionalnog kurikuluma dobivenih od strane Ekspertne radne skupine te usklađivan s drugim dokumentima izrađivanima u okviru Cjelovite kurikularne reforme (okviri, kurikulumi područja, kurikulumi drugih nastavnih predmeta). U radu i odabiru nazivlja korišteni su i postojeći važeći dokumenti i zakoni u Republici Hrvatskoj (Nastavni plan i program za osnovnu školu, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru i drugi) kao i stručna literatura iz područja suvremene pedagogije, psihologije, didaktike, metodike edukacije tehnike u osnovnom/obveznom obrazovanju i nazivlje koje se u toj literaturi navodi. Dokument će proći postupak lektoriranja.
6 Vladimir Paar Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura Prof. emer. dr. sci. Igor Čatić Fakultet strojarstva i brodogradnje igor.catic@fsb.hr ZAGREB, 2016-03-21 HRVATSKA TREBA CJELOVITU KURIKULNU REFORMU ZA IZAZOVE BUDUĆNOSTI Ponuđena reforma nije pogodna za primjenu jer nije sagledana u cjelini. Sastoji se od 32 odvojena dijela. Bez jasne koncepcije o cjelini mogla bi se pretvoriti u veliki promašaj. Posebni problem bi bio ako to ne sagleda kao posljednja instanca HAZU. Tim više što se reforma temelji na jednoj starijoj teoriji koja se nije dokazala u praksi. Međutim dijelovi načinjeni s motrišta praktičarskih iskustava stručnjaka koji su radili na reformi, sigurno su vrijedni i iskoristivi u potrebnoj kurikulnoj reformi. Do sada je bilo više javnih osvrta na ponuđeni tekst reforme,, koji su poduprijeli i političari. Međutim postoji niz drugačijim javnih mišljenja. U petak 10. ožujka objavio sam tekst pod nazivom: Obrazovanje nije lunapark. Primjedbe u tom tekstu i na ovom mjestu temelje se na izvornom znanstvenom radu: Obrazovanje za izazove budućnosti (Pedagogijska istraživanja, 1/2013.). Cjeloviti rad je već stavljen na raspolaganje čelništvu ZVOŠ-a. Večernji list objavio je 14. ožujka 2016. tekst: Tempiranoj je bombi izvučen osigurač. Pitanje je na koji se to dio kurikulne reforme odnosi. Tekst je u nastavku. Posebno se navode još neke primjedbe Upozorava se na dva izvrsna teksta Dubravke Salopek-Weber pod naslovima: Marulić: http://zg-magazin.com.hr/zbog-kurikularne-reforme-marulic-se-okrece-u-grobu/ Gdje je cjelina?: http://zg-magazin.com.hr/kurikularna-reforma-polemiziramo-o-nevaznim-dijelovima-a-ne-o-cjelini/ kao i na tekst: Školske torbe: http://zg-magazin.com.hr/skolske-torbe-osnovaca-su-dvostruko-teze-nego-sto-preporuca-szo/. Moja je zamolba na čelništvo ZVOŠ-o da se HAZU ne izjašnjava javno o reformi, posebno dok se ne usuglasi Znanstveno vijeće za obrazovanje i školstvo i izradi svoje preporuke. S poštovanjem Prof. emer. Igor Čatić POSEBNE PRIMJEDBE 1. Na temelju Strategije razvoja Hrvatske, treba načiniti i to dugoročnu Strategiju razvoja obrazovanja i odgoja. Strategiju mora ostvariti relativno mala skupina i to vizionara. Kao posljedicu te Strategije Hrvatska mora načiniti novi model obrazovanja temeljen, ne samo na sadašnjem stanju, već i projekciji znanja i spoznaja primjeren potrebama životnog vijeka rođenih 2015. Dosadašnje Strategije to nisu uzimale u obzir. 2. Hrvatska treba vlastiti model obrazovanja temeljen na najboljim iskustvima drugih zemalja. Ne može se prenijeti izravno nijedan model. Pri izradbi SOO treba uzeti u obzir i činjenicu da prema službenim podatcima Hrvatska ulazi u demografski vrlo teško razdoblje. 3. Treba javnosti objasniti zašto se stavlja u nekim zemljama, osobito u SAD naglasak na STEM (prirodna znanost, informatika, tehnika i matematika). Međutim nema uspješnog STEM-a bez SSH (društveno-humanističke znanosti). 4. U planiraju svih aktivnosti povezanih sa školovanjem novih generacija treba imati na umu da nisu sva ljudska bića kreativna i da svi ne će nikada obavljati kreativne poslove. 5. Obrazovanje mora biti što općenitije, za životni vijek. Prilagodna na radno mjesto mora biti ostvarena obveznim stažom i učenjem tijekom radnog vijeka. 6. Osnovni trend razvoja u 21. stoljeću je približavanje biotehnike i tehnike (neživoga). Među ostalim poboljšavanje ljudskog bića (kemijski, električki, kiborgiziranjem) i potpuno promijenjena okolina [roboti, avatari, prividnost (VR)]. To zahtijeva jedinstveno podučavanje živih i neživih materijala. O tome postoji već niz tekstova. U utorak 15. ožujka 2016. u Europskom domu održana je tribina: Poboljšano ljudsko biće i njegovo okruženje. To je prvi javni nastup članova Znanstveno istraživačkog odbora za bioetiku, tehniku i transhumanizam koji je sastavni dio prvog humanističkog znanstvenog centra izvrsnosti, onog za integrativnu bioetiku. DijeloviTtribine predočeni su u TV-emisiji Društvena mreža na 1. programu HT-e u četvrtak 17. ožujka 2016. 7. Mora se odrediti obvezni dio pouke koju moraju čuti svi polaznici. 8. Predlaže se u obvezni dio školovanja uvesti arheologiju kao povijest rane tehnike te zbog njezine univerzalnosti osnove sustavnosne teorije. 9. Mora se pronaći optimalni omjer između povijesnog razvoja područja i njegovog reduciranja zbog priljeva novih dostignuća. Npr. što obvezno naučiti u predmetu Hrvatski jezik, uključivo popis obvezne lektire. 10. Nužno je preispitati preklapanja (npr. gdje se sve govori o energiji, materijalima i sl.) 11. Hrvatske svjedodžbe i diplome bit će teško prepoznatljive. Na to je upozorio Žarko Bošnjak koji je osam godina radio na izradi standarda zanimanja koji su usklađeni s europskima. 12. Nije poželjno razdvajanje u posljednja dva razrada srednjeg obrazovanja. Nužno je cjelovito obrazovanje. Dio primjedbi na kurikulnu reformu je naveden i u razgovoru kojeg je vodio urednik portala Zg-magazin, gospodin Boris Jagačić, a u povodu mog 80. rođendana (odvojeni prilog). Obrazovanje nije lunapark ZG-magazin, 10.03.2016. Nažalost, kurikulna reforma ne obećava ništa dobro hrvatskom narodu. Nije u pitanju samo popis literature. Treba razgrnuti i utjecaje svih mogućih lobija prof. emer. Igor Čatić Sve su karte na stolu. Javnosti je predstavljena kurikularna (ispravno: kurikulna) reforma. Već prve reakcije pokazuju gore stanje nego što je predviđeno prvom procjenom Budakove najave u 2012. godini. U ovom tekstu bit će navedene samo neka mišljenja o prijedlogu najvažnije reforme. Koja se tiče ljudi od kojih će neki dočekati 22. stoljeće. Valja uvijek iznova ponavljati, osobito ako se na pogrešnost Budak-Jokićeve reforme ukazuje od studenoga 2012. Pritom će se kao kriterij prosudbe koristiti rečenica. »Svaka djelatnost u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva. Koje određuje politika«. Političari su već rekli svoje mišljenje. Ona se nastavlja. Posebno me zanima kakvo će stajalište zauzeti toliko prozivana HAZU. Za koga se radi reforma? Prvi nedostatak predložene reforme je što nije jasno rečeno za koga se radi reforma. Polazi li se od djece koja su rođena 2015., ona će krenuti u školu 2021. ili 2022. Završit će 13 godina srednjeg obrazovanja negdje oko 2035, studij oko 2040. Oni koji će imati sreću da budu zaposleni, a njih će biti sve manje, sigurno će raditi dulje od 40 godina. Dakle u mirovinu će otići iza 2080. Trebalo bi reformski naglasiti da se obrazuje za životni vijek. A kako će se češće mijenjati radna mjesta, potrebno je osmisliti sustav cjeloživotnog učenja. Posebno je to osjetljivo pitanje, tko će platiti učenje. Pojedinac iz svog džepa? Ili možda ipak bi poslodavci kojima su potrebni stručnjaci za radno mjesto? Iz toga proizlazi još jedna velika pogreška reformatora. Pod utjecajem poslodavaca govori se o školovanju za radno mjesto. Kao i osamdesetih godina. Upravo suprotno. Treba opće obrazovanje unutar šireg zvanja (liječnik, pravnik itd.). Ako mogu stažirati liječnici, morali bi imati pravo na to i ostala zvanja. Negdje kraće, negdje dulje vrijeme. Kako sažeti gradivo? Vlastiti primjer uvijek je najbolji. Kada sam se počeo baviti injekcijskim prešanjem plastike, bila su 1957. na raspolaganju dva usporediva postupka. Kojima je prirodni model reprodukcija viših životinja i čovjeka. Prvi se odnosio, prema današnjoj terminologiji na injekcijsko prešanje plastomernih taljevina. Drugi na tlačno lijevanje metalnih taljevina. Danas ima više od 260 inačica tog postupka. Prave se tvorevine od svih vrsta plastike, kaučukovih i keramičkih smjesa, pa i od živih stanica. Rade se tvorevine koje su istodobno složenac od tri materijala. Nitko u svijetu ne zna pojedinosti za sve navedene inačice. Što je izlaz? Sintezologija. Traženje zajedničkih funkcija u svim inačicama. I postignut je rezultat. Stvorena je opća definicija injekcijskog prešanja (tlačnog lijevanja). Dovoljno je kasnije navesti dva, tri primjera. Ostalo treba osigurati poslodavac. Nitko nema pod jednim krovom sve te inačice. Međutim čelnici akademske i ostale znanstvene zajednice ne priznaju takva istraživanja. Tko treba plaćati poopćavanje znanja. Nepotrebno. Pogledajmo drugi, svježi primjer. Svi su se znalci pobunili na popis lektire. Vrijeme prolazi, pristižu nove spoznaje, nove teme. Teško je odreći se svega starijeg. Prihvaćam mišljenje prof. S. Prosper-Novaka da je u međunarodnim razmjerima bila najuspješnija hrvatska renesansna književnost. To treba naglasiti i izabrati najbolji način kao učenike upoznati s tom činjenicom. Kao što tehničari ne mogu tumačiti 260 inačica samo jedne skupine proizvodnje tvorevina, tako će i zainteresirani za književnost morati pronaći najbolji put da to načine za renesansnu književnost. A nisu ni svi strani pisci nužni. Svakako treba načiniti mjesta i najnovijim dostignućima. Da treba neka područja sažeti potpuno je jasno. Kako to provesti, kada se radilo u 32 odvojene skupine stručnjaka. Pregledao sam letimice područje kemije i tehničke kulture. Ponavljaju se materijali. Pretpostavljam da se primjerice o energiji također govori na više mjesta. Dakle nisu raspoređena područja. Netko to nije znao ili htio. O pojedinačnim primjerima nepotrebno je govoriti na ovom mjestu. Međutim u tehničkoj kulturi se sve dizajnira. Nekada su se tvorevine projektirale, konstruirale, crtale. A kasnije su se počeli tražiti sve ljepši proizvodi pa ih se obogatilo onim viškom materijala koji čini proizvode ljepšim. A to je u osnovi zadatak dizajnera. Posebno zvanje. Reformatori nisu uzeli u obzir za koje razdoblje obrazuju i odgajaju nove generacije. Isto tako nisu imali osim jedne, smjernice kuda ide ova država. Osim što se zna da ide u demografsku katastrofu. Zahvaljujući u znatnoj mjeri i pritisku na žene. Međutim postoji jedna strateška prognoza iz 2012. Što je bila strategija kurikulne reforme? Kada je napisan tekst Konačno je jasno definirana strategija razvoja Hrvatske (Hrvatski fokus, 23. studenoga 2012.), prof. N. Budak bio je savjetnik za znanost bivšeg premijera. Što je tada napisano? »Tko je definirao strategiju? Naime Premijer (op. a. Z. Milanović) nedavno je osnovao Povjerenstvo za rad na strategiji… Možemo li uvjeriti ljude da smo vrijedni njihove pažnje i povjerenja. Turizam je naša sudbina (dodano sada: posebno zdravstveni turizam i domovi za starije Europljane, koji će trošiti milijune jogurt čašica godišnje). U tome smo očito dobri, a cilj je da budemo najbolji u Europi… Naša je realnost da se svijetu ne možemo nametnuti nekim novim tehnologijama«. Odgovorno tvrdim da bi to ne samo tada, već i u ovom trenutku rekao svaki hrvatski premijer, pa tako i T. Orešković. Naime, stigli su na naplatu računi za rastrošnost svih vlada, ali i stanovništva. Zašto samo turizam koji je zahvaljujući nizu okolnosti bio proteklih godina vrlo uspješna grana gospodarstva. Svojedobno je Z. Milanović rekao (op. a. nismo još bili u EU-u). »U EU-u izvršena podjela poslova, nama je očito pripao turizam«. Kako imam dugo sjećanje, nije li nekada i SEV (eng. COMECON) predvođen SSSR-om »dijelio posao« zemljama članicama, u razdoblju od 1949. do 1991.«. A ima još podosta primjedbi Naravno, to nije sve. Zdravstvena industrija traži povezano učenje živih i neživih materijala. Na djelu je poboljšavanje ljudskog bića okruženog robotima i avatarima. U živoj raspravi o popisu lektire nije dotaknuto pitanje je li hrvatski još službeni jezik u hrvatskom obrazovnom i odgojnom sustavu. Mora li se obrazovanje pridržavati međunarodnih i hrvatskih normi te pravopisa? Pitanje, želimo li zaista školu pretvoriti u lunapark? I kome je to u interesu? Zemlje poput Velike Britanije, Italije, Španjolske, Rusije i SAD su po rezultatima Pisa ocjenjivanja ispod prosjeka zemalja Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Na vrhu su zemlje gdje je škola ozbiljan dio života. To su Kina, Honkong, Singapur i Japan (VDI-N, 19. veljače 2016.). Nikada nisam čuo od naših vrlih reformatora da bi se trebalo ugledati u švicarsko obrazovanje. Kao ni to, zašto od 2001. Švicarska ima trajni porast vlastitog stanovništva. Valja zaključiti. Škola nije lunapark ili plesna dvorana. Ona je jednako teški rad kao i kasnije tijekom života. A konkurencija je sve nemilosrdnija. Nažalost, kurikulna reforma ne obećava ništa dobro hrvatskom narodu. Nije u pitanju samo popis literature. Treba razgrnuti i utjecaje svih mogućih lobija. Tempiranoj bombi izvučen je osigurač. Pitanje glasi, na koji dio kurikulne reformi se to odnosi? Večernji list, 14. ožujka 2016. Osnovni problem hrvatskog jezika nije popis lektire. Temelji je problem hoće li se hrvatska kurikulna reforma temeljiti na ustavnoj odredbi. U Hrvatskoj službeni je jezik hrvatski. Hoće li se konačno ta reforma propisati da se u obrazovnom sustavu mora pridržavati međunarodnih i hrvatskih normi te na njima temeljenim pravopisnim normama? Kada će hrvatski jezikoslovci shvatiti da je najvažniji zadatak u očuvanju hrvatskog jezika stvaranje novih naziva, posebno onih koji se rabe u svakodnevnom pismu i govoru. Da je za gadget moguće napisati spravica a za widget programčić. Ukazati javnosti, engleska riječ ultimate ima barem 18 značenja. Pa ne može sve biti ultimativno. Posebno, strukovno nazivlje moraju zajedno stvarati stručnjaci pojedinih područja u suradnji s jezikoslovcima. A njima su znanstveni moćnici zabranili pisanje na hrvatskom jeziku u hrvatskim časopisima. Koji su sada postali trećerazredne ispostave drugih zemalja u funkciji stranog kapitala. A Ispravno znači napisati: »to je postotak koji iznosi dvadeset pet cijelih dva«, kao 25,2 % a ne kako pišu svi mediji 25.2%. Ovih dana niz napada na Ministra znanosti, obrazovanja i sporta usmjeren je na njegovu dvojbu oko evolucije. Nitko nije spomenuo jednu odluku Pape Ivana Pavla II. od 22. listopada 1996. da je evolucija ispravna znanstvena teorija. Bio sam sudionikom 2006. skupa Filozofija i religija. Naučio sam primjerice što je to teologija kaosa i njezina važnost za razumijevanje teorije prapraska. Ništa se od toga ne govori o tome u javnosti. Konačno što je s tempiranom bombom iz doba mračnih osamdesetih? To je stav da treba obrazovati za radno mjesto. Mi smo to tada zvali obrazovanje za đonište lijevo i đonište desno. Hrvatskoj se prenosi oduševljenje o obrazovanju kao luna-parku. Istodobno, najuspješniji na Pisa provjerama su učenici iz Azije. Koji vrlo naporno rade o čemu svjedoče podatci iz 2012. (VDI-N, 19. veljače 2016.). Svi govore o STEM-u, a ne znaju prevesti što to znači. Još manje znaju obrazložiti zašto je tu skraćenu kraticu u propagandne svrhe upotrijebio predsjednik B. Obama. Drugo, prestanite učiti djecu od osnovne škole informatici. Nedavno je to na više mjesta izvrsno objasnila Dubravka Salopek-Weber, učiteljica fizike u dvije zagrebačke osnovne škole, kako se sama potpisuje Prof. emer. Igor Čatić Obrazovanje bi se trebalo temeljiti na Strategiji razvoja Hrvatske koju još uvijek nemamo Zg-magazin 14. ožujka 2016. Dio koji se tiče kurikulne reforme »Strateški je neprihvatljivo uvođenje obvezne informatike u osnovnu školu. Radi se o formativnim godinama. Kao glavni razlog navodi se kreativnost, rješavanje zadataka. Nema istraživanja koja pokazuju opravdanost toga. Upravo suprotno. Strategiju obrazovanja moraju osmisliti vizionari koji vide cjelinu«. Zapaženi ste kritičar tekućih obrazovnih reformi. U jednom prijašnjem razgovoru za naš portal kritizirali ste »Bolonjski proces« navodeći da se njime priprema visoko obrazovanje za odabranu elitu. Sad ste se obrušili na kurikulnu reformu. Što s njom ne valja, koji su njeni ključni nedostatci? Nedavno sam izabran za pridruženog člana Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo HAZU. Ovih dana poslao sam listu naslova primjedbi. Neke od njih su već objavljene na stranicama ovog portala a bit će i drugih primjedbi. Zato najvažnije primjedbe. Osnovna je misao kritike sadržana je u rečenici. »Svaka djelatnost u funkciji je društveno-humanističkih ciljeva. Koje određuje politika«. Primjedbe su podijeljene u ciljeve, ostvaraje i moguće posljedice. Bit će navedene samo neke točke iz popisa primjedbi. Hrvatska mora načiniti vlastiti model obrazovanja temeljen na najboljim iskustvima drugih zemalja, ali zasnovan na projekciji znanja i spoznaja i primjeren potrebama životnog vijeka rođenih 2015. Temeljni oblik komunikacije je hrvatski standardni jezik. To podrazumijeva trajni razvoj općega i strukovnog jezika te uporabu međunarodnih i hrvatskih normi kao i pravopisnih odredbi. Obrazovanje mora biti STEM (prirodna znanost, informatika, tehnika i matematika) i SSH (društveno-humanističke znanosti). Mladi ljudi će rasti u potpuno drugom okruženju. O tome se dosta pisali na ovom portalu. Pritom mislim na kiborgizaciju, robotizaciju i avatarizaciju. No nisu svi ljudi kreativni. Strategija obrazovanja i odgoja novih generacija mora se temeljiti na Strategiji razvoja Hrvatske. Koje nema. Strategiju moraju osmisliti vizionari koji vide cjelinu. Nepoželjno je razdvajanje u posljednja dva razreda srednjeg obrazovanja. Nedopustivo je obrazovanje za radno mjesto. Ne smije se podilazi učenicima i pretvoriti školu u lunapark. Posebno vas ljute oni koji smatraju da je informatika alfa i omega suvremenog obrazovanja… Strateški je neprihvatljivo uvođenje obvezne informatike u osnovnu školu. Radi se o formativnim godinama. Kao glavni razlog navodi se kreativnost, rješavanje zadataka. Nema istraživanja koja pokazuju opravdanost toga. Upravo suprotno. Evo citata. Globalna studija o obrazovanju u zemljama OECD-a Students, Computers and Learning, Making the Connection je pokazala da je u 7 zemlja koje su uložile velika sredstva u informatizaciju škola došlo do stagnacije u znanju djece na PISA testovima. U 3 zemlje do značajne stagnacije. To je navedeno i u članku obavljenom kod vas, autorice D. S. Weber. Prije nekoliko godina ste ustvrdili da Hrvatska uopće nema strategiju obrazovanja te ste sastavili akronim (5 K + OU) koji opisuje takvo stanje. Jesmo li se u međuvremenu pomaknuli od toga ili je vaš opis još uvijek aktualan? Izvrsno pitanje. Svojedobno napisao sam članak: Konačno je jasno definirana strategija razvoja Hrvatske (Hrvatski fokus, 23. studenoga 2012.) s podnaslovom Kada se u Bruxellesu određivalo, nama je pripao turizam. Osobno tu Strategiju prepoznajem kao 5K (kuhari, konobari, kriminalci, k…. (noćne dame) i klimatizacija. I tada i sada su se ministri financija bavili i bave rezanjem rashoda, a ne kako će stvoriti novi prihod. A znanstvena zajednica i posebno inženjeri šute. Kakav nam onda obrazovni model treba? Imate li konkretni prijedlog, da ne ostane sve samo na kritiziranju? Opće obrazovanje za sve i to za životni vijek. Trebat će kasnije stalno učiti, za sve brojniju promjenu radnih mjesta unutar nekog područja. Posebno treba razvijati sustavnosni pogled, pogled na cjelinu. ZAKLJUČAK U predloženom obliku kurikulna reforma ne nudi istinsko poboljšavanje postojećeg sustava obrazovanja za izazove budućnosti. Od trenutka kada započne reforma u 1. razredu osnovne škole, uz pretpostavku 13-godišnjeg školovanja, prvi učenici će maturirati oko 2030, a diplomirati oko 2035. Predloženi nacrt reforme je složeni sustav, što znači da su rješenja naslagana jedno do drugoga. A radi se o vrlo kompliciranom (puno podsustava) i iznimno kompleksnom (brojne veze među podsustavima). Stoga nisu sagledane sve mogućnosti boljeg povezivanja sve brojnijih podsustava u potrebni poboljšani sustava obrazovanja hrvatskih učenika. Stoga je u ovom trenutku predložena reforma samo osnova za bolje promišljanje budućnosti hrvatskoga obrazovnog sustava. Posebno brine traženje političke podrške voditelja projekta. HAZU se mora takvoj politikanskoj reformi najodlučnije oduprijeti. Prof. emer. Igor Čatić, v. r. Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Na dio priloga koji se odnosi na dokument odgovoreno je u stručnoj raspravi.
7 Petar Marija Radelj Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura Prinos javnoj raspravi o nacrtu uputnika Tehničke kulture Sastavili Igor Čatić i Petar Marija Radelj. Prinos je 20. lipnja 2016. dostavljen ministru obrazovanja Predragu Šustaru. U očekivanju otvaranja ove javne rasprave 25. lipnja 2016. objavljen je na http://www.vjeraidjela.com/prosudba-nacrta-tehnicke-kulture/ s poveznicama koje ovaj program ne prihvaća. Raščlamba je u mnogočem ogledna i za sve ostale prijedloge Cjelovite kurikulne reforme. I. Uvod 1. Cjelovita kurikulna reforma do sada je iznjedrila 61 ispravu: • tri metodološka priručnika (objavljena i neraspravljena), • 52 objavljena uputnična prijedloga (objavljeni, bili na stručnoj raspravi, ali neki njezini rezultati još se čekaju) i • šest uputnika nacionalnih manjina koji još nisu objavljeni, iako su prema Opisu poslova i zadaća njihovih stručnih radnih skupina trebali biti napisani do 29. veljače i spremni za raspravu 31. ožujka 2016. Pedeset i dva uputnična prijedloga stavljena u javnu raspravu obuhvaćaju 3.852 stranice, a rezultati stručne rasprave 5.168 stranica (s tim da još nisu objavljeni rezultati stručne rasprave za Katolički vjeronauk); sveukupno to je 9.020 stranica. Na stručnu su raspravu polovinom ožujka 2016. bila dana 52 prijedloga ukupna opsega 3.791 stranicu, a to znači da je stručna rasprava, ovako nepotpuna, 137 % opsežnija nego njezina podloga. Od javnih rasprava, prikupljanje očitovanja zainteresirane javnosti završeno je samo o Prijedlogu okvira nacionalnoga kurikula. Nakon javne rasprave koja je trajala od 27. travnja do 27. svibnja 2016., dana 20. lipnja 2016. objavljeni su odgovori bivše Ekspertne radne skupine samo na dio postavljenih pitanja, prijedloga i primjedaba. O najopširnoj prosudbi, skupina na čelu s Borisom Jokićem očitovala se ovako: „Za dodatni prijedlog koji je poslao gosp. Petar Marija Radelj nismo u mogućnosti odgovoriti jer on propituje normativni okvir Strategije, Cjelovite kurikulne reforme i sustava odgoja i obrazovanja. Ovim je krovni kurikulni dokument bio predmet stručne rasprave i javnoga savjetovanja i za očekivati je njegovo prihvaćanje od strane obrazovne vlasti.“ No, poticaji i prigovori ne će nestati ignoriranjem, a bez rasprave o njima, ovakvim izbjegavanjem dijaloga bivša Ekspertna radna skupina nije više samo sadržajno, nego sada i formalno odgovorna što se taj prijedlog ne može prihvatiti ni donijeti. Postupkovne odredbe o internetskom savjetovanju u postupku donošenja propisa, naime, posve su jasne – po isteku roka za dostavu mišljenja i prijedloga nositelj izrade propisa dužan je „izraditi i objaviti… izvješće o savjetovanju s javnošću, koje sadržava zaprimljene prijedloge i primjedbe te očitovanja s razlozima za neprihvaćanje pojedinih prijedloga i primjedbi (čl. 11. st. 4. Zakona o pravu na pristup informacijama). Sastavljači koji „nisu u mogućnosti odgovoriti“ na prilog u javnoj raspravi krše beziznimno zakonsko pravilo o pravu na povratnu informaciju, tj. obvezu očitovanja o svim primjedbama i prijedlozima. 2. Tri puta „u ništa“. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 30. svibnja 2016. bilo je najavilo da se 31. svibnja otvara javna rasprava (savjetovanje sa zainteresiranom javnošću) o svim kurikulnim prijedlozima (od tri metodološka priručnika i 58 uputničnih nacrta, provedeno je prikupljanje očitovanja zainteresirane javnosti samo o jednom nacrtu, Okvira nacionalnoga kurikula). No, već je u toj najavi istaknuto da radne skupine Ministarstvu nisu dostavile inačicu prijedloga u Wordu, što je pretpostavka objavi na portalu e-Savjetovanja. Podsjetili su i da je prema aktu Ekspertne radne skupine od 17. ožujka 2016. (str. 10) javna rasprava o 51 prijedlogu trebala početi 10. svibnja i završiti 10. lipnja 2016. (O tri metodološka priručnika i o šest uputnika nacionalnih manjina stručna rasprava nije ni održana.) Ministarstvo obrazovanja ponovo je 15. lipnja 2016. najavilo otvaranje javnih rasprava o svim preostalim uputničnim prijedlozima i to 16. lipnja 2016., ali toga je dana u 16.55 otvoreno savjetovanje samo o jednom jedinom prijedlogu, dvanaestom po redu od njih 61, Prijedlogu nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje. Javna rasprava o preostalih 59 prijedloga nije otvorena ni na treći najavljeni nadnevak. 2.1. Takav je način rada neprihvatljiv, neozbiljan i protuzakonit. Sukladno članku 11. stavcima 5. i 6. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, br. 25/13 i 85/15) svaki je donositelj propisa dužan donijeti godišnji Plan savjetovanja s javnošću, objaviti ga na svojoj internetskoj stranici, redovito ga ažurirati i pridržavati ga se. Sama najava o nadnevku otvaranja javne rasprave ne tvori plan savjetovanja, jer on mora sadržavati naziv budućega propisa, očekivano vrijeme njegova donošenja, vrijeme provedbe internetskoga savjetovanja i objave izvješća o provedenoj raspravi s odgovorima i razlozima neprihvaćanja pojedinih primjedaba i prijedloga. 2.2. Ako se nakon neuspjela pokusa s paralelnim nezakonskim reformnim parainstitucijama (Posebno stručno povjerenstvo Nevena Budaka i Ekspertna radna skupina Borisa Jokića) reforma školstva „vraća kući“, tj. u institucije sustava koje zato postoje, onda je te ustanove doista moraju udomiti, planirati je i provoditi sustavno, vremenski i novčano. 3. Dana 31. svibnja 2016. Ministarstvo je utvrdilo i objavilo da zadanim standardima za objavu na portalu e-Savjetovanje, od svih prispjelih uradaka stručnih radnih skupina, odgovara jedino Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Tehničke kulture te ga je objavilo na svojim stranicama, kao i Odgovore Stručne radne skupine na očitovanja pristigla u stručnu raspravu. Na stranicama Ureda Cjelovite kurikulne reforme obje su datoteke objavljene tek 19. lipnja 2016. Treba napomenuti da očitovanja o tom nastavnom predmetu u stručnu raspravu nisu pristigla ni od jednoga tehničkoga fakulteta, ni od Hrvatskoga inženjerskoga saveza, ni od Akademije tehničkih znanosti Hrvatske, ni od Razreda za tehničke znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 3.1. Ministarstvo je i to formalno pogrješno utvrdilo jer Zakon o pravu na pristup informacijama određuje da se ne raspravlja o prijedlogu, nego o nacrtu. Članak 10. stavak 1. točka 3.: „Tijela javne vlasti obvezna su na internetskim stranicama na lako pretraživ način i u strojno čitljivom obliku objavljivati nacrte… propisa…“. Članak 11. stavak 2.: „Savjetovanje s javnošću tijela državne uprave provode… objavom nacrta propisa… s obrazloženjem razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa… te pozivom javnosti da dostavi svoje prijedloge i mišljenja“. Članak 11. stavak 4.: „…Izvješće o savjetovanju s javnošću nositelj izrade nacrta obvezno dostavlja tijelu koje usvaja ili donosi propis…“ 3.2. Internetsko savjetovanje o tom aktu još nije otvoreno, pa je ovaj osvrt napisan u očekivanju javne rasprave. 4. Prijedlog uputnika Tehničke kulture ima: • opseg od 29 stranica, • sadržaj (str. 1), • sedam poglavlja (A – G), • odgojno-obrazovne učinke („ishode“) (str. 16–28) i • Pojmovnik (str. 29). Prijedlog nema: • određenje je li to otvoreni, zatvoreni ili mješoviti tip uputnika i zašto je baš takav odabran, • popis literature, • definiciju tehnike, • definiciju tehničke kulture, • definiciju nastavnoga predmeta Tehnička kultura, • objašnjenje zašto se predmet zove Tehnička kultura. 4.1. Vrjednote. Iz cjelokupnoga Prijedloga nastavnoga programa Tehnička kultura i dodijeljenoga broja sati nastave nejasno je što se želi postići uputnikom Tehničke kulture. Tehnika je sveprisutna, od rada u poljoprivredi, kuhanja do robota i svemirskih letjelica. Uputnik bi trebao definirati čemu služi taj predmet i koje vrjednote promiče. Tek odgovor na to pitanje omogućuje ispravnu procjenu odabranih tema. 4.2. Prijedlog ne objašnjava suodnos tehnologije prema tehnici, ni razlog uključivanja tehnologije u Tehničku kulturu. 4.3. O imenu predmeta. Bez objašnjenja zašto se predmet zove Tehnička kultura mogu se nizati pitanja zašto se ne zove Tvarna kultura, Materijalna kultura, Tehničko obrazovanje, Tehnički odgoj i obrazovanje, Vještine i umijeća, Izradba proizvoda, Rukotvorstvo, Tehnika ili samo Tehnički, nego baš Tehnička kultura, posebno kad toga pojma kao posebne sveze ili natuknice nema u rječnicima, leksikonima ni enciklopedijama, te ne bi li se, radi pojednostavnjenja, mogao ili trebao zvati samo jednom riječju: Tehnika ili Tehnički. 4.4. O stilu, izrečenom i neizrečenom. Prosudba Krešimira Nemeca primjenjiva je i na ovaj Prijedlog: „Posrijedi je teško prohodan tekst, pisan zamornim metodičko-didaktičkim metajezikom prepunim birokratskih fraza i mutnih sintagmi kojima kao da je cilj prikriti pedagoške, znanstvene i strukovne nedostatke projekta. Ako bi kurikul trebao biti slika odgojno-obrazovnih ciljeva za buduće naraštaje, onda odmah treba utvrditi da smo dobili slab, nedorađen i manjkav tekst“ (Krešimir Nemec, Postojeći prijedlog ne može u praktičnu primjenu, Školske novine (Zagreb), LXVII (2016.) 21 / 31. V., str. 17). 4.5. Prilika struci bez ideologije. Uputnik Tehničke kulture nema u sebi ideologijskih, ideoloških ili svjetonazorskih sastavnica pa je rasprava o njegovu prijedlogu moguća bez priziva standardnih lomljava (lomnica, razdjelnica, lomova, svađanja) u hrvatskom društvu. Međutim, brojne su metodologijske, metodičke, dokimološke, pravne i izvedbene neutemeljenosti. (Grčki pridjev δόκιμος [dókimos] znači vrijedan, prokušan, dokazan, ispitan, pravi, besprijekoran, valjan, vrstan, pristao, čestit. Dokimologija je disciplina opće pedagogije, umijeće sustavnoga pravilnoga i pravednoga ocjenjivanja učeničkoga uspjeha utemeljena na posebno izgrađenim mjerilima. Dokimološki je ono što se odnosi na znanstveno proučavanje sustava ocjenjivanja.) II. Koncepcijska neutemeljenost 5. Koji je smisao „domena“? Nastavu Tehničke kulture Prijedlog dijeli u tri domene (Dizajniranje i dokumentiranje, Tvorevine tehnike i tehnologije, Tehnika i kvaliteta života) koje se ipak „ne može izjednačiti s nastavnim cjelinama jer nisu strogo tematski definirane“ (str. 5). Isto tako te tri domene „nisu fizički razdvojene i neovisne, nego su u stalnoj interakciji i prožimanjima uz moguća preklapanja“ (str. 5) i „sastavnice [pojedine domene] mogu biti zastupljene i u drugim domenama“ (str. 5). Stoga je očito da podjela na domene uopće ne služi nastavi ni učenju nego je uvedena samo zato jer se takva podjela zahtijeva Metodološkim priručnikom Ekspertne radne skupine za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., str. 18): „Stručna radna skupina ima zadatak odrediti domene/koncepte koji čine gradivnu strukturu određenoga predmeta i jasno opisati njihove značajke i međuodnose“. Koji je stvarni, životni, opravdavajući smisao domena i čemu zapravo one služe u konkretnom prijedlogu? 6. Problematičnost „ishoda“. Na stranicama 16–28 Prijedlog uputnika Tehničke kulture navodi se ukupno 27 „odgojno-obrazovnih ishoda“. U Pojmovniku (str. 29) ne piše što je to. Odgovor treba potražiti u Metodološkom priručniku Ekspertne radne skupine za izradu prijedloga predmetnih kurikula. U njem stoji: „Odgojno-obrazovni ishodi jasni su i nedvosmisleni iskazi očekivanja od učenika u određenoj predmetnoj domeni/konceptu u pojedinoj godini učenja i poučavanja nastavnoga predmeta“ (str. 20). No, nigdje se ne navodi čemu točno oni služe i koja im je svrha. Inače, u literaturi se odgojno-obrazovni učinci određuju kao duševne i duhovne promjene učenika u pobudnom (vrjednote, stajališta i navike), spoznajnom (znanja, sposobnosti i umijeća), i psihomotoričkom području (vještine) (usp. Nikola Pastuović, Edukologija: integrativna znanost o sustavu cjeloživotnog obrazovanja i odgoja, Zagreb : Znamen, 1999., str. 122). 6.1. Pojam „ishoda“ u paketu Cjelovite kurikulne reforme primjenjuje se naopako i neprihvatljivo hrvatskomu standardnomu jeziku. „Ishod“ u biranom hrvatskom znači polazište, početak, istok, izlazak, izlaženje, a njime se u Prijedlogu preriče engleski pojam outcome koji znači učinak, posljedica, posljedak, rezultat, postignuće, dakle upravo suprotno od riječi za koju se Ekspertna radna skupina odlučila. Akademijin Rječnik navodi da je ishod latinski exitus, ortus (solis), oriens, origo; talijanski uscita, njemački Ausgang i Erfolg, češki východ, poljski wychód, te da na hrvatskom znači: • ishođenje, djelo kojim se ishodi; • ime Druge knjige Mojsijeve (Έξοδος [Éxodos], Exodus); • u osobitu smislu o suncu, mjesecu, zvijezdama, zori, danu; • čas kad sunce, mjesec, zvijezda, zora, dan ishodi; • u širem smislu kao uopće početak, postanak; • nasuprot početku može značiti: svrha, kraj, konac, pa i smrt, jer na smrti duša izlazi iz tijela; • mjesto kamo se ishodi, fizički i u prenesenom smislu; • strana s koje sunce ishodi, istok (Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, svezak 12, obrađuje Pero Budmani, U Zagrebu 1891., str. 861–862). Ishod je: • „1. izlaz(ak) Sunca, Mjeseca, nad obzor, 2. strana gdje izlazi Sunce, istok, 3. način, sredstvo kojim se rješava kakva teškoća, izlazak iz teške situacije; 4. svršetak, kraj, završetak“ (Matica hrvatska – Matica srpska, Rječnik hrvatskosrpskoga književnog jezika, knjiga druga, urednici Ljudevit Jonke, Mate Hraste, Stjepan Musulin, Pavle Rogić, Slavko Pavešić i Božidar Finka, Zagreb – Novi Sad, 1967., str. 251); • „u jeziku književnosti istok“ i „svršetak kao posljedica nekoga uzroka [neizbježan; neminovan]; rezultat“ (Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb, 11991., str. 209; 31998., str. 323; HER; Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, 2009., str. 458); • „izlazak [Sunca]“ i „završetak kao posljedica kakva zbivanja; rezultat [rata, parnice]“ (Rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Jure Šonje, Zagreb: Leksikografski zavod, 2000., str. 365). Predmetnut glagolu hoditi, predmetak iz- (ishoditi), od devet mogućih značenja (v. Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1859–1862, str. 496–497),ima dva: napuštati ograničeni prostor [sunce ishodi] i dobivanje [ishoditi dopuštenje, odgovor, povišicu, premještaj]. Predmetnut imenici hod (ishod), znači napuštanje nekoga prostora [zvijezde na nebu], kretanje prema vrhu [sunca s istoka], dobivanje [parnice], dovođenje do krajnje granice, do završetka [duše iz tijela na samrti]. Bogoslavu Šuleku „izhod“ je astronomski pojam koji znači „uzhod, npr. sunca, [njemački] Ausgang, tal. orto, oriente; izhođenje [talijanski] levata, levamento“ (Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenog nazivlja, Zagreb: Globus, 21990., str. 437). Dragutinu Parčiću „izhod“ je: uscita, egresso, fine, esito, principio, origine, oriente, terrazzo (sul tetto altana), dakle: izlaz, izlazak, kraj, posljedica, početak, postanak, istok, terasa (na povišenu krovu) (Rječnik hrvatsko-talijanski, Zagreb: ArTresor, 41995., str. 245). Mirku Deanoviću i Josipu Jerneju „ishod“ je izlazak (uscita, èsodo), izlazak sunca (levata del sole, il levar del sole) i rezultat (èsito, risultato) (Hrvatskosrpsko-talijanski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 21963., str. 217). Antunu Hurmu „ishod“ je: Ausgang, Ergebnis, Entscheidung i Sonnenaufgang, dakle: izlaz, učinak, rješenje i izlazak (Sunca) (Hrvatskosrpsko-njemački rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 21969., str. 150). Jeanu Dayreu, Mirku Deanoviću i Rudolfu Maixneru ishod je izlazak (sortie, exode, lever du soleil) i rezultat (résultat, issue) (Hrvatsko-francuski rječnik, Zagreb: Dominović, 21996., str. 170). Engleski outcome, njemački Ergebnis, francuski résultat, na kraju je tijeka ili slijeda koji započinje unosom, prinosom (engleski income, njemački Einkommen, francuski revenu). Željko Bujas u Velikom englesko-hrvatskom rječniku (Zagreb: Globus, 42005., str. 614) prevodi outcome kao „posljedica, rezultat“. Ishod tu uopće nije spomenut. Rudolf Filipović određuje da je outcome: 1. posljedica, 2. posljedak, 3. rezultat, 4. izlazak, 5. ishod (Englesko-hrvatski rječnik, Zagreb: Školska knjiga, 181991., str. 754 – 252004., str. 754). Iz svega slijedi da ishod nije dobar izbor kao prevedenica za outcome jer u hrvatskom jeziku nije jednoznačan, pa će samo zbunjivati obrazovni sustav. Njegovo je književno i razgovorno značenje suprotstavljeno; ono je primjer enantiosemije (od grčkih riječi ἐναντίον [enantíon]: suprotan, i σῆμα [sē͂ma]: znamen, znak, a označava suprotnost različnoga značenja neke riječi), suprotnica u samoj sebi (autoantonim, njemački Januswort, engleski auto-antonym i contronym, talijanski enantiosemia). Predlažemo da se odustane od pojma „ishod“ jer on znači suprotno od onoga za što se rabi, i da se, ako se dokaže čemu služi, namjesto njega rabi riječ učinak. Time to ne bi bile posljedice negdje u zraku ili na papiru, nego ono što je i kako je ostavilo pečat na učenikovim pobudama, spoznaji i vještinama. Ono na što je izašlo sve što je u učenika ušlo, moglo ili trebalo ući. Ako pak postoje razlozi protiv uporabe riječi „učinak“, onda bi outcome mogao biti „rezultat“. 7. Ishodište „ishodā“. Sastavljači nigdje nisu naveli, ali je očito da su „ishodi učenja“ zapravo loš prijevod iz pedagogijske ili psihologijske teorije „naobrazbe temeljene na učincima“ – engleski outcome-based education (OBE), francuski l’éducation axée sur les résultats, portugalski educação baseada em resultados, afrikanski/burski uitkomsgebaseerde onderwys (UGO)… Riječ je „teoriji“ ili „filozofiji“ obrazovanja, a ne o dokazanoj znanstvenoj metodi. Razloge protiv takve koncepcije obrazovanja argumentirano je sažeo američki i irski teoretičar naobrazbe James A. McKernan, od kojega je na hrvatski preveden članak Razlozi protiv naobrazbe temeljene na učincima (portal Vjera i djela, 14.6.2016.). On vrlo razložno poziva na oprez nužan u primjeni te zamisli kao i svake pedagoške novosti da ne bi ispala neprikladna ili ne osobito vrijedna pojava, napredovanje rakovim korakom. Učenje je previše važno i previše nazočno u razvoju svake osobe, da bi ga se moglo gledati samo kao put do nekoga cilja koji je izvan samoga učenja. Predlažemo da se sastavljači očituju o McKernanovim prigovorima. 8. Nazivna neujednačenost 8.1. Sastavljači isprava cjelovite uputnične reforme neujednačeno rabe glagole za odgojno-obrazovne učinke. Isti glagol u više uputničnih prijedloga nema isto značenje, a ustaljenost je teško ostvariti kad njihovo značenje u uputničnim ispravama nigdje nije utvrđeno. Osim toga, posve je nejasna razlika u uporabi bliskoznačnih pojmova, da učenik „imenuje“, odnosno „naziva“, da „predstavlja“, odnosno „prezentira“, da „tumači“, odnosno „objašnjava“. Uporaba ključnih pojmova mora biti ujednačena i dosljedna. 8.2. Određenje vrjednovanja. Na str. 14 Prijedloga u prvom se odlomku ističe: „Vrjednovanje… obuhvaća praćenje, provjeravanje i ocjenjivanje učenika… Ocjenjivanje je pridavanje brojčane ili opisne vrijednosti rezultatima praćenja i provjeravanja“. No, odmah u sljedećem odlomku ta se određenja obezvrjeđuju naputkom: „Višeminutne provjere mogu se koristiti u svrhu vrjednovanja za učenje, ali se ne ocjenjuju“. Sve što ulazi u vrjednovanje podložno je i ocjenjivanju. Ili je potrebno promijeniti definiciju vrjednovanja. 8.3. Koja je svrha „razina usvojenosti“? Na str. 14 Prijedloga treći odlomak počinje: „Vrjednovanje se provodi prema postavljenim odgojno-obrazovnim [učincima]. Pri tom su razine usvojenosti tek smjernice za vrjednovanje, a ne i ekvivalent ocjeni.“ To je najveći metodologijski promašaj cijeloga uratka. 8.3.1. Razine usvojenosti na str. 16–28 Prijedloga stupnjevane su kao: „zadovoljavajuća“, „dobra“, „vrlo dobra“ i „iznimna“. Baš kao i ocjene čiji su nazivi: 2 ili zadovoljavajuća, 3 ili dobra i 4 ili vrlo dobra. Zašto smjernice za vrjednovanje (a vrjednovanje obuhvaća i ocjenjivanje), razrađene po razinama i svedene na uvriježene nazive ocjena, ne bi bili ekvivalenti ocjeni? Odnosno, ako ne trebaju biti ekvivalenti ocjeni, koja je uopće njihova svrha, čemu onda služe? Ako „razine usvojenosti“ ne smiju biti mjerilo ocjenjivanja, onda je temeljno, a neodgovoreno pitanje čemu zapravo služe tzv. „ishodi“? Ako nemaju svrhu, onda su sve silne tisuće stranica cjelovite uputnične reforme posve neuporabive i uputnike zapravo treba početi pisati iz početka. 8.3.2. „Iznimna“ razina je besmislenost! Najviša moguća razina usvojenosti poželjna je i trebala bi biti osobni cilj svakoga učenika i njegova učitelja. No, ona je odgojno (pedagoški, metodički, didaktički, psihološki, dokimološki) i metodologijski pogrješno nazvana „iznimnom“ razinom. Izniman je onaj koji je iznimka, rijetkost, neredovitost; koji se izuzima od pravila ili čega uobičajenoga. Ne će li se dostizanjem te razine stigmatizirati njezine usvajatelje kao strašila, čudake, iznimke koju potvrđuju pravilo osrednjosti, namjesto da ih ističe i potiče na izvrsnost? Ako se ipak utvrdi opravdanost postojanja razina usvojenosti, predlaže se da se najviša razina iz „iznimne“ preimenuje u „izvrsnu“. 8.3.3. Na str. 14 Prijedloga u trećem se odlomku ističe: „Uloga je učitelja definirati konkretne izvedbene [učinke] u primjerenom kontekstu i [odrediti mjerilo] prema kojemu će ih vrjednovati. Jasna pravila i [mjerilo] vrjednovanja učenicima pomažu u razumijevanju aspekata učenja koji će biti vrjednovani i [u] shvaćanju toga što čini uspješnu izvedbu te u usmjeravanju učenja na ono što je važno znati i moći učiniti.“ U petom se odlomku ističe: „učitelj osmišljava elemente vrjednovanja“. Taj je naputak: • protusustavan i neprovediv, jer svaki učitelj za sebe ne može i ne smije samostalno uspostavljati svoja pravila i mjerila vrjednovanja; takvim se pristupom sustav odgoja i obrazovanja, koji bi trebao biti jedinstven u cijeloj državi i svim učenicima pružati jednake mogućnosti, raspada na više od 63 tisuće „sustava“. (Naime, u radnom odnosu u Državi na dan 31. kolovoza 2015. bilo je 63.218 osnovnoškolskih i srednjoškolskih učitelja – od toga 46.954 učiteljica, tj. tri četvrtine žena – 31.829 učitelja u redovitim osnovnim školama, 811 u osnovnim školama za djecu s poteškoćama u razvoju, 2.205 u osnovnim umjetničkim školama, 26.138 u redovitim srednjim školama, 599 u srednjim školama za mladež s poteškoćama u razvoju i 1.636 u večernjim školama); • opasan, nerazmjeran, protuustavan, protupravan, protivan načelu vladavine prava i legitimnim očekivanjima učenika, roditelja i društva, jer pravila i mjerila trebaju biti unaprijed određena i svima javno dostupna; dakle ne mogu se oblikovati na razini učitelja, razreda, razrednoga odjela ili pojedinoga učenika, nego moraju biti opća i jednaka za sve; • samovoljan, arbitraran, jer učitelj ne može biti zakonodavna i izvršna vlast u dokimološkim stvarima (ocjenjivanju); riječ je o neprihvatljivom spajanju ovlasti, bez ikakve mogućnosti valjanoga, potpunoga, učinkovita i pravodobnoga nadzora i sprječavanja neželjenih zloporaba takva pristupa. 8.3.4. Osnovni i nepopravljivi nedostatak metodologije za izradbu uputnika Tehničke kulture jest određivanje odgojno-obrazovnoga učinka u četverostrukom stupnju složenosti („razinama usvojenosti“). To je prilično zbunjujuće jer ti učinci ne služe ocjenjivanju i jer istopisno, ali raznoznačno nazivlje uređuju Europski kvalifikacijski okvir (EQF) i Hrvatski kvalifikacijski okvir (HKO, Zakonom o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru – Narodne novine, br. 22/13 i 41/16). Prema tom zakonu postoje: • učinci učenja: „Ishodi učenja (engl. Learning Outcomes) su kompetencije koje je osoba stekla učenjem i dokazala nakon postupka učenja“ (članak 2. redak 8.), a „prikazuju se kroz [1.] znanja, [2.] spoznajne vještine, [3.] psihomotoričke vještine, [4.] socijalne vještine te pripadajuću [5.] samostalnost i [6.] odgovornost“ (članak 6. stavak 1.). • skup učinaka učenja: „Skup ishoda učenja (engl. Unit of Learning Outcomes) je najmanji cjelovit skup povezanih ishoda učenja iste razine, obujma i profila“ (članak 2. redak 9.); • ocjenjivanje: „Vrednovanje skupova ishoda učenja (engl. Validation of Units of Learning Outcomes) je ocjenjivanje stečenih kompetencija, uključujući izdavanje potvrde ovlaštene pravne ili fizičke osobe, u skladu s unaprijed utvrđenim i prihvaćenim kriterijima i standardima“ (članak 2. redak 9.); • osposobljenost: „Kvalifikacija (engl. Qualification) je naziv za objedinjene skupove ishoda učenja određenih razina, obujma, profila, vrste i kvalitete. Dokazuje se svjedodžbom, diplomom ili drugom javnom ispravom koju izdaje ovlaštena pravna osoba“ (članak 2. redak 4.). • uputnik: „Standard kvalifikacije (engl. Qualification Standard) je sadržaj i struktura određene kvalifikacije. Uključuje sve podatke koji su potrebni za određivanje razine, obujma i profila kvalifikacije te podatke koji su potrebni za osiguravanje i unapređenje kvalitete standarda kvalifikacije“ (članak 2. redak 11.). Iako se u Zakonu o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru ne spominje riječ uputnik ni tuđica kurikul, iz činjenice da su njegovim člankom 8. stavkom 1. propisane sljedeće razine HKO-a: – „Razina 1: osnovno obrazovanje; – Razina 2: strukovno osposobljavanje; – Razina 3: jednogodišnje i dvogodišnje srednjoškolsko strukovno obrazovanje; – Razina 4.1: trogodišnje strukovno obrazovanje; – Razina 4.2: gimnazijsko srednjoškolsko obrazovanje; četverogodišnje i petogodišnje strukovno srednjoškolsko obrazovanje […]“ očito je da je ukupnost uputničnih isprava (cjeloviti nastavni program institucionalnoga odgoja i obrazovanja) istoznačnica sa standardom kvalifikacije, a uputnik pojedinoga predmeta dio toga standarda. Razvlačenje odgojno-obrazovnoga učinka na četiri razine usvojenosti unijelo je pomutnju u složenosti rada i sadržaja u svim uputnicima. Njim se nije postigla jasnoća, što sastavljači uputnika žele reći. 9. Iako je čak 26 sudionika stručne rasprave o Tehničkoj kulturi upozoravalo da je planom premalo imati samo jedan sat Tehničke kulture tjedno, tj. u izvedbi dvosat tek svaki drugi tjedan, u Odgovorima na pristigle priloge stručnoj raspravi Stručna radna skupina dvadeset i šest je puta ponovila: „Promjena nastavnoga plana nije predviđena u ovoj fazi Cjelovite kurikulne reforme.“ Ali Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije uopće nije predviđeno da Cjelovita kurikulna reforma uopće ima više „faza“! Tko je onda i kad donio odluku da u reformi nema govora o povećanju ili smanjenju satnice nekoga predmeta? Posebno kad se zna da je baš ta Stručna radna skupina u uputničnom prijedlogu Tehničke kulture za stručnu raspravu (str. 4) i za javnu raspravu (str. 4) napisala i ponovila: „Satnica nastavnoga predmeta iznosi 35 sati godišnje uz preporuku za nužnim povećanjem.“ Čija je to odluka? Ekspertne radne skupine! Zapisala ju je u Metodološkom priručniku za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016.), na str. 10, masnim slovima: „Neke od važnih temeljnih postavki ovoga dijela Cjelovite kurikulne reforme su: U dionici A nema promjene postojećega nastavnoga plana na osnovnoškolskoj razini niti uvođenja novih obvez[at]nih predmeta.“ Gdje je ta temeljna postavka ovjerena? U Saboru? Vladi? Ministarstvu? Na javnoj raspravi? Čemu „cjelovita“ reforma u kojoj postoje tabui, nedodirljive teme? Podjela Cjelovite uputnične reforme na dionice nema uporište u Strategiji. Ekspertna radna skupina i u tom je djelovala protiv Strategije, kao što je i osnovana protiv Strategije; riječ „dionica“ uopće ne postoji u cijeloj Strategiji. Ministar Vedran Mornar uoči početka rada na Cjelovitoj kurikulnoj reformi jasno je izjavio: „Ne možemo svakomu nastavniku zauvijek jamčiti posao“ (Večernji list, 3.9.2014.). Neki bi ljudi nakon reforme (preustroja, preoblike), zbog promjene broja nastavnih predmeta ili njihove satnice po naravi stvari mogli ostati bez posla, a drugi se zaposlili. Sindikatima je to neprihvatljivo jer „od drveća ne vide šumu“ i ne mogu gledati koju godinu naprijed. Ta unaprijed zadana, neraspravljena i raspravi nepodložna zadatost „cjelovite reforme“ cijena je potpore koju je Ekspertna radna skupina platila da bi dobila potporu sindikata. Inače je neshvatljivo kako bi se tako brzo i bespridržajno oko potpore Cjelovitoj kurikulnoj reformi bili složili i sindikati i poslodavci. Ta se potpora sindikata pokazala u nizu slučajeva, pa i u organizaciji prosvjeda 1. lipnja 2016. usprkos protivljenju mnogih članova sindikata, od kojih su neki zbog toga istupili iz sindikata. III. Obuhvat 10. Sadržaj nastavnoga predmeta Tehnička kultura nemoguće je valjano i u cijelosti raščlaniti jer cjelokupan sadržaj svih nastavnih predmeta i međupodručja nije dostupan na jednom mjestu. A to je nužno da bi se moglo proučiti u kojim se ostalim nastavnim sastavnicama uče dijelovi koji bi trebali biti integralni dio Tehničke kulture, posebno jer se na str. 4 ističe: „Dio sadržaja tehničkoga područja uključen je i u drugim predmetima i međupredmetnim temama tijekom svih pet odgojno-obrazovnih ciklusa“. Pet odgojno-obrazovnih ciklusa (prema slici 3. Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula od 27. travnja 2016., str. 20) odnosi se na svih 11 ili 12 godina trajanja osnovne i srednje škole, a Tehnička je kultura nastavni predmet samo tijekom četiri godine (od V. do VIII. razreda osnovne škole, kako se ističe na str. 19 Prijedloga Nacionalnoga kurikula za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje i na str. 4 Prijedloga uputnika Tehničke kulture). U doba sve proširenije uporabe tehničkih rješenja nužna je Tehnička kultura i u višem stupnju obrazovanja. 11. Na str. 4 Prijedloga nacionalnoga dokumenta Tehničkoga i informatičkoga područja uputnika ističe se kako se „tehnički dio područja“ podučava kroz Prirodu i društvo u I.-IV. razredu osnovne škole i kroz „sve predmete i međupredmetne teme“ u srednjoj školi, te da se „znanja, vještine i umijeća iz tehničkoga područja primjenjuju u svim međupredmetnim temama“. To bi upućivalo da je Tehnička kultura (kao predmet) samo dio tehničke kulture kao učinka odgoja i obrazovanja. Zašto ona nije sustavno prikazana i okupljena, kao primjerice „Poduzetništvo“, „Zdravlje“, „Matematika“, ili „Hrvatski jezik“? 12. Prema navodu iz krovne isprave cijele reforme: „Nacionalni kurikulni dokumenti hijerarhijski su organizirani“ (Prijedlog okvira nacionalnoga kurikula od 27. travnja 2016., str. 6). Stoga su „Nacionalnom kurikulu nastavnoga predmeta Tehnička kultura“ nadređeni: I. „Okvir nacionalnoga kurikula“, II. „Okvir vrjednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o učeničkim postignućima“ (prema Javnom pozivu i Opisu poslova i zadataka, oboje od 9. travnja 2015., i Odluci o imenovanju Stručne radne skupine od 9. svibnja 2015.), odnosno „Okvir za vrjednovanje procesa i [učinaka] učenja u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), III. „Okvir za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrjednovanje postignuća djece i učenika s poteškoćama“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), IV. „Okvir za poticanje iskustava učenja i vrjednovanje postignuća darovite djece i učenika“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), V. „Nacionalni kurikul za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), VI. „Nacionalni dokument Tehničkoga i informatičkoga područja kurikula“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), VII. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Učiti kako učiti“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), VIII. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Poduzetništvo“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), IX. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Osobni i društveni razvoj“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), X. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Zdravlje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), XI. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Održivi razvoj“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.), XII. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.) i XIII. „Nacionalni kurikul međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje“ (prema njegovu Prijedlogu iz veljače 2016.). Prerađeni nastavni program Tehničke kulture u novom ustroju hrvatskoga odgoja i obrazovanja, prema Cjelovitoj kurikulnoj reformi, parafrazirajući pučku izrjeku, nije ni „trinaesto prase“ za svoj vlastiti nastavni predmet, dakle niti „onaj koji u raspodjeli loše prolazi“, nego još gore od toga – tek četrnaesta po redu važnosti isprava kojom se uređuje nastava toga predmeta i učenje o tehničkoj kulturi, za koju ostaje što je najlošije ili najmanje. 13. Takva je struktura koncepcijski, metodološki, metodički, didaktički, dokimološki, izvedbeno i logički: nerazborita, neodrživa, neopravdana, neobrazložena, nepromišljena, nerazložna i neprovediva. To je jednostavno loš unutarnji raspored sastavnih dijelova Nacionalnoga uputnika. 14. Zbog razloga navedenih u točkama 10.–13. predlažemo da se okvirni, razinski, područni i međupredmetni uputnični stupnjevi, tj. svih 13 navedenih nadređenica uputniku nastavnoga predmeta spoje u jedan jedini, koherentan, artikuliran i u sebi usklađeni spis i da se prije nove rasprave o toj krovnoj ispravi i novom uputniku Tehničke kulture osigura njihova sukladnost, povezanost i suvislost. IV. Preuranjenost i neuvjetnost rasprave kad postavke na kojima počiva nisu konačne 15. Zbog hijerarhijske podređenosti Uputnika Tehničke kulture uputnicima međupredmetnih temā, područjā, razinā i okvirā nejasno je zašto je on uopće napisan i zašto se o njem raspravlja kad propisi koji su mu nadređeni – nisu konačno utvrđeni. Molimo objašnjenje onih koji su naložili to i takvo pisanje i onih koji su na to i takvo preuranjeno pisanje pristali te očitovanje recenzenata o ovoj ozbiljnoj metodološkoj poteškoći. 16. Zašto se uopće išlo pisati uputnike prije nego su raspravljeni metodološki priručnici za njihovu izradbu i temeljne postavke koje su u njima zadane? Kako se može raspravljati o ispravama šeste razine, kao što su predmetni uputnici, a nisu konačno utvrđene, čak ni raspravljene postavke iz prethodnih pet nadređenih mu razina? Doktor psihologije, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić ocijenio je: „Kurikulna reforma važan je nacionalni projekt u koji treba uključiti sve strukture društva. Zacrtava i daje usmjerenje za desetljeća odgoja i obrazovanja. Stoga ne treba žuriti. Projektu valja posvetiti dostatnu pozornost i dovoljno vrijeme. Što se tiče trenutnoga stanja imam dojam kako je ‘skupina entuzijasta’ radila na povjerenom zadatku dosta ‘samostalno’, bez strukturne povezanosti s određenim ustanovama koje bi im po logici stvari imale što reći i savjetovati. Pogotovu ako je riječ o materiji kojom se te institucije desetljećima bave (kao primjerice HAZU, Institut za povijest, jezik i dr.). Smatram i kako oni koji su sada ili će biti uključeni u taj važan nacionalni projekt za odgoj i obrazovanje moraju u duhu reformske korektnosti i potrebite znanstvene poniznosti raditi na tom sa sviješću kako je školstvo nastalo i funkcioniralo stoljećima prije nas, te da svijet ne počinje od nas. Postoji, dakle, solidna podloga znanosti, iskustva i materijala koje treba uzeti u obzir. I kao što svaka kuća ima svoje temelje na kojima se onda može zidati zgradu, tako kurikulna reforma mora usvojiti znanstvena i antropološka načela koji će joj jamčiti trajnost i ‘dug život’. U protivnom riskira se učiniti nešto što će biti vrlo kratka i prolazna daha. A to nije smisao reforme“ (Večernji list, 3. lipnja 2016.). 17. Na str. 4 Prijedloga ističe se: „Tehnička kultura nastavni je predmet drugoga i trećega ciklusa za učenike od 5. do 8. razreda osnovne škole. Satnica nastavnoga predmeta iznosi 35 sati godišnje uz preporuku za nužnim povećanjem.“ Gdje je i kad raspravljena i utvrđena podjela osnovne škole na tri ciklusa? Sukladno kojim znanstvenim postavkama i usporednoj dokazanosti u svijetu? Zašto sastavljači Prijedloga predlažu da se zainteresirana javnost zalaže za nužno povećanje satnice, a sami u Prijedlogu nisu naveli kolika je satnica potrebna za ostvarenje predloženoga programa, niti su se izjasnili može li se on provesti u okviru 35 sati godišnje? S obzirom da je Ministarstvo nositelj izrade propisa, voditelj javne rasprave i donositelj propisa kojim se uređuje nastava, komu zapravo Ministarstvo ovim preporučuje da se poveća satnica Tehničke kulture? O Prijedlogu se ne može raspravljati, niti ga je imalo smisla početi pisati, dok nisu raspravljene metodološke i okvirne pretpostavke, broj nastavnih sati potrebnih za provedbu ciljeva podučavanja i učenja Tehničke kulture i zadatosti o načinu izvođenja nastave (u skupinama od po najviše 15 učenika – za to je potrebna koordinacija s primjerice Likovnom kulturom i umjetnošću, ako će po pola razrednoga odjela naizmjence imati Tehničku kulturu, odnosno Likovnu kulturu i umjetnost). V. Postupkovne i lančane pogrješke 18. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) u cjelini „Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje“, u sklopu sedmoga cilja po redu, a drugoga u toj cjelini („Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“) i četvrtoga podcilja („Izraditi i uvesti nacionalne kurikule“), kao 12. mjeru po redu, označenu brojem 2.4.2., određuje: „Ustroj i osposobljavanje radnih skupina za izradu predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere jesu: „[1.] Izrađeni kriteriji i načela formiranja radnih skupina. [2.] Raspisan natječaj za izbor i [3.] odabrani i [4.] imenovani članovi radnih skupina. [5.] Izrađen plan i program osposobljavanja. [6.] Održana osposobljavanja“. 19. U Izvješću o provedbi Strategije od 26. travnja 2016. Posebno stručno povjerenstvo na čelu s Nevenom Budakom zaključuje da je ta mjera provedena („status: završeno“), iako se o stanju provedbe navodi samo: „Stručne radne skupine ustrojene i osposobljene za izradu kurikulnih dokumenata“ (str. 35). Time Posebno stručno povjerenstvo izjavljuje da su ispunjeni 4. i 6. pokazatelji te mjere. A što je s ostala četiri pokazatelja provedbe? Mjerila i načela ustroja radne skupine za izradbu uputnika Tehničke kulture nisu izrađena. Natječaj za izbor članova te radne skupine nije raspisan. Ne zna se po kojem su mjerilu odabrani članovi. Nije poznato da je, tko je i kad izradio plan i program njihova osposobljavanja. Ni za koji od šest pokazatelja u Izvješću se ne navodi kad je proveden. Strategijom u mjeri 2.4.2. uopće nije predviđen osnutak „stručnih“ skupina. Stoga ne stoji zaključak da je ta mjera provedena i završena. Takav način „provedbe“ nespojiv je s načelom vladavine prava. 20. Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) kao sljedeća mjera (13. po redu, označena brojem 2.4.3.) predviđena je „izrada predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere jesu: „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni predmetni/modulni kurikuli u osnovnoškolskom… obrazovanju…“. Vladinim Prijedlogom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. srpnja 2014. rok za provedbu mjere 2.4.2. bio je „2015. godina“, a rok za provedbu mjere 2.4.3. bio je „2016. godina“, dakle radna skupina je trebala imati godinu dana na raspolaganju za pisanje svakoga predmetnoga uputnika, pa i onoga Tehničke kulture. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. rok za provedbu mjere 2.4.2. određen je kao: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za natječaj, izbor i osposobljavanje članova radne skupine. No, i rok za provedu mjere 2.4.3. određen je isto tako: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika svih predmeta, pa tako i onoga Tehničke kulture. Kako je moguće da Vlada nije ostavila ni predvidjela ni jedan jedini dan vremena za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika Tehničke kulture? Taj Akcijski plan ionako nije objavljen u Narodnim novinama. Predlažemo Ministarstvu i Vladi da ga se bez odgode stavi izvan snage donoseći novi, s razmjernim i mjerljivim rokovima. 21. Javni poziv za prijavu kandidata za 18 stručnih radnih skupina, između ostalih i za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tehničke kulture ministar Vedran Mornar objavio je 25. svibnja 2015., a bio je otvoren dva tjedna, do 8. lipnja 2015. No, Strategijom je bilo predviđeno da se raspiše natječaj, a ne javni poziv. Razlika nije samo u nazivlju, nego i u svrsi i u postupku: natječaj je „radi izbora“, a javni poziv radi „prikupljanja prijava“; natječaj je formalniji postupak, dvosmjeran i daje pravo na žalbu; javni poziv je neformalan, jednosmjeran i ne omogućava pravni lijek. Natječaj ne pogoduje samovolji u izboru, nego pridržavanju unaprijed zadanih mjerila, a javni poziv ostavlja prostor diskrecijskoj ocjeni. Ni Strategijom ni Akcijskim planom nije bilo predviđeno da prijedloge uputnika sastavlja „stručna radna skupina“, nego samo „radna skupina“. 22. Točkom II. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. određeno je: „Stručna radna skupina može se sastojati od najviše 11 članova čiji je rad ograničen na rok do 31. prosinca 2015. godine“, a točkom IV. podtočkom 6.: „Kandidati za članove Stručne radne skupine moraju ispunjavati sljedeće uvjete: … poštivanje zadanih vremenskih rokova“. 22.1. U Opisu poslova i zadataka članova Stručne radne skupine za izradbu prijedloga kurikula predmeta Tehnička kultura (Zagreb, svibanj 2015., str. 4, točka 3.) ističe se: „Rok za prvu inačicu prijedloga Kurikula predmeta Kurikula predmeta [sic!] Tehnička kultura. [sic!] je 15. studenoga 2015. Rok za završetak konačnoga teksta prijedloga Kurikula predmeta Tehnička kultura. [sic!] je 15. prosinca 2015.“ Javnost nije obaviještena da je ijedan rok poštovan. Iako je rad Stručne radne skupine za Tehničku kulturu bio netransparentan i nejavan, sada se zna da je tehnički ministar 30. prosinca 2015. imenovao posebnu Stručnu radnu skupinu za doradu – između ostaloga – i nacrta Tehničke kulture, što znači da sama Stručna radna skupina za Tehničku kulturu u planiranim rokovima nije obavila svoj posao do kraja. Njezini članovi pak smatraju da su oni jedini poštovali sve rokove zadane 4. rujna 2015. na Borongaju, ali da Ekspertna radna skupina to nikad nigdje nije priznala, nego da je čuvala dokument uza se tako da članovi Stručne radne skupine za Tehničku kulturu nisu znali koji je status dokumenta. 22.2. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. određeno je da je „Treće tromjesečje 2015.“, tj. 30. rujna 2015. krajnji rok do kad predmetni uputnici u osnovnoškolskom obrazovanju, pa i onaj Tehničke kulture, trebaju biti „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni“. Ni jedna dionica nije napravljena u roku. 22.3. U trećem izdanju Metodološkoga priručnika za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., str. 15) Ekspertna radna skupina je odredila: „Rok za prvu inačicu prijedloga predmetnoga kurikula je 15. studeni 2015. Rok za prijedlog predmetnoga kurikula koji će se uputiti u stručnu raspravu je 10. siječnja 2016.“ Čini se da su oba roka probijena pa se izradbi inačice za stručnu raspravu pristupilo tek 30. prosinca 2015. 22.4. Strateškim planom Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta za razdoblje 2016.–2018. (datiran s travnjem 2015., PDF napravljen 20.8.2015.) ministar Vedran Mornar je predvidio da se predmetni uputnici za „osmogodišnje/devetogodišnje opće obvezno obrazovanje“ izrade u trećem tromjesečju 2015., dakle do 30. rujna 2015. te rasprave i donesu „do kraja 2015.“ (str. 19), tj. do 31. prosinca 2015. Važno je napomenuti da str. 20 ističe se da je to u Državnom proračunu aktivnost „A577004 – Izrada nastavnoga uputnika“ (dakle, riječ uputnik nije iščezla iz službene uporabe!). 22.5. Nacionalni program reformi 2015. koji je Vlada RH donijela 23. travnja 2015. (točka 25.a) uopće ne predviđa da se donose predmetni uputnici za osmogodišnju osnovnu školu, nego da je „Nacionalni cilj u području ranog napuštanja školovanja“ provesti cjelovitu kurikulnu reformu, a u sklopu nje donijeti „Nacionalni kurikul za devetogodišnje opće obvezno obrazovanje i predmetne /modulne kurikule: Faza I. Izrada – rujan 2015.; Faza II. Javna rasprava i donošenje – rujan 2016.“ (str. 124). 22.6. Dakle, koliko planova – toliko različitih rokova. Prevrtljivih. Nedosljednih. Neprovedenih. 23. Ministarstvo obrazovanja tek je 29. veljače 2016. objavilo Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Tehničke kulture za stručnu raspravu. 23.1. Stručna rasprava o uputniku Tehničke kulture trajala je od 14. ožujka do 1. svibnja 2016. Dana 31. svibnja 2016. objavljeno je Izvješće s odgovorima na primjedbe i prijedloge pristigle u stručnu raspravu. 24. Tko je radio na uputniku Tehničke kulture? 24.1. Odlukom od 29. lipnja 2015. ministar Vedran Mornar osnovao je peteročlano Povjerenstvo u sastavu: Branka Vuk, Boris Jokić, Antonela Czwyk Marić, Roko Andričević i Staša Skenžić da na temelju pristiglih prijava odabere Stručnu radnu skupinu za izradbu uputnika Tehničke kulture. (Istodobno se tada sastavljalo čak 43 stručne radne skupine za ukupno tri razine uputnika – područjā, međupredmetnih tema i predmetā). 24.2. Odlukom od 8. srpnja 2015. ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji, imenovao je 16 „stručnih radnih skupina“ za izradbu prijedloga predmetnoga uputnika – između ostalih i – Tehničke kulture, i to sedam članova (od 11 koliko ih je bilo predviđeno javnim pozivom), svih sedmero nastavnika u osnovnim školama: u Zagrebu (Boris Počuča i Dragan Vlajinić), Slavoniji (Ivan Jukić i Svjetlana Urbanek), Pazinu (Darko Suman), Splitu (Vladimir Delić) i Međimurju (Katica Mikulaj Ovčarić). 24.3. Sastav stručne radne skupine uključivao je praktičare, ali ne i teoretičare; strukovnjake za predmet Tehničke kulture i njegov sadržaj, ali ne i stručnjake za metodologiju, metodiku i didaktiku. 24.4. Odlukom od 20. listopada 2015., opet suprotno Strategiji, bez ikakva natječaja ili javnoga poziva, ministar Vedran Mornar proširio je Stručnu radnu skupinu za Tehničku kulturu s još troje članova: Borisom Jokićem, Brankom Vuk i Žarkom Bošnjakom. 24.5. No, u impresumu Prijedloga nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Tehnička kultura (veljača 2016., str. 2) kao član Stručne radne skupine za Tehničku kulturu nije naveden Boris Jokić nego Viktorija Hržica. Nije utvrdivo kad je došlo do te zamjene i je li ona pozitivno ovjerena. U svakom slučaju nije izabrana u radnu skupinu sukladno Strategiji. Dakle, Stručna radna skupina za Tehničku kulturu nije uspostavljena ni izabrana sukladno Strategiji i nije djelovala legalno, legitimno ni transparentno. Odluke o njezinu izboru, osnutku, dodatnim imenovanjima u nju, doradi njezina rada i njezinim savjetnicima objavljene su tek 17. lipnja 2016. 24.6. Odlukom od 30. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji i dotadašnjem načinu novačenja sudionika cjelovite uputnične reforme, osnovao je Stručnu radnu skupinu za doradu nacrta prijedloga i izradu konačnoga prijedloga 16 predmetnih kurikula, među njima i Tehničke kulture. Od 47 članova, u skupinu su imenovani Darko Suman i Svjetlana Urbanek iz Stručne radne skupine za Tehničku kulturu s pravom da nastave primati plaću u školama u kojima su zaposleni, ali da ne drže nastavu do ukupno najviše godinu dana (sukladno članku 99. stavcima 6.–8. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi – Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14). 24.5.1. Osnutak te posebne skupine konačan je čavao u lijes načinu odabira uputničara kakav je zamišljen Strategijom, jer mu nije prethodio ni natječaj (iz Strategije), ni javni poziv (na temelju kojega su osnovane sve ostale radne skupine, njih 61), ni ikakve objave o njezinu osnutku, ni mjerila njezinih ovlasti u odnosu na ranije osnovane stručne radne skupine, ni objektivnoga mjerila prema kojem se svakomu osmomu članu stručnih radnih skupina pogodovalo da sljedećih šest i pol mjeseci ne mora držati nastavu u svojoj školi. To je fiskalno neodgovorno i protuzakonito jer je svim tim učiteljima trebalo naći i platiti zamjenu za rad u njihovim školama. Do danas nije poznato koliko je to koštalo porezne obveznike i koja je korist od toga, i zašto se pogodovalo samo učiteljima, a ne i članovima stručnih radnih skupina iz visokoga školstva i znanosti. 24.5.2. Nakon što je ministar Šustar 14. lipnja 2016., nastavljajući nevaljanu praksu svojega prethodnika, toj četrdesetsedmerici ponudio produljenje rada do 31. kolovoza 2016., a desetak njih pitalo Borisa Jokića treba li prihvatiti ponudu, on im je u poruci elektroničke pošte sa službene adrese voditelja Ekspertne radne skupine boris.jokic@kurikulum.hr 15. lipnja 2016. u 11.20 odgovorio: „Kada smo osmišljavali sve ovo, pa i to da Vi i Vaši kolege napustite radna mjesta i kada smo Vas 47 osobno zvali na Staru godinu boreći se rukama i nogama da ostanete u reformi nismo mogli znati da će ovo biti baš ovako.“ Time je priznao da je Ekspertna radna skupina osmislila taj model i da Ministarstvo zapravo uopće nije vodilo reformu, nego je bilo potpisnik u donošenju začudnih odluka i bankomat za isplatu troškova, naknada i plaća. U završetku toga obraćanja voditelj Ekspertne radne skupine poručuje četrdesetsedmerici članova Stručne radnu skupinu za doradu: „Vaše dokumente nitko ne će dirati.“ 24.6. Odlukom od 31. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, na prijedlog Ekspertne radne skupine imenovao je konzultante predmetnoga uputnika Tehnička kultura: Sanju Kovačević (Zagreb), Martina Olujića (Split), Ivana Vlainića (Samobor), Maju Ljubić (Zagreb) i Stjepana Kovačevića (Split), da u roku od sedam dana daju neobvezujuće prijedloge, komentare i mišljenje sastavljačima uputnika. Njihove recenzije porezni su obveznici platili po tisuću kuna, ali one nisu javno dostupne. Predlažemo da se učine dostupnima radi javnosti rada i transparentnosti postupka. VI. Nepotpunost dokumentacije za javnu raspravu 25. Člankom 11. stavkom 2. Zakona o pravu na pristup informacijama (Narodne novine, br. 25/13 i 85/15) propisano je, između ostaloga, da tijela državne uprave provode savjetovanje s javnošću „objavom nacrta propisa… s obrazloženjem razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa“. No, zainteresiranoj javnosti nije podastrta ocjena dosadašnjega stanja, u čem je postojeća izvedba Nastavnoga plana i programa Tehničke kulture (Prosvjetni vjesnik, posebno izdanje, broj 2/99 i Narodne novine, broj 102/06) bila dobra, a u čem loša, i zašto će se nešto mijenjati, osim zbog pomodarstva, promjene imena, izbacivanja konkretnoga plana i satnice i umnažanja broja i stupnjeva uputnika. Nije predočeno „obrazloženje razloga i ciljeva koji se žele postići donošenjem propisa“, kako nalaže Zakon. To, pak, nije ostavljeno na volju nositelju izrade propisa nego je prisilnopravno, obvezatno. Zakon. Ministarstvo obrazovanja unaprijed je bilo upozoreno kako se javna rasprava ne će moći smatrati zakonitom, demokratskom i poštenom jer ti bitni propusti ni nakon upozorenja nisu ispravljeni. Obvezuje shvaćanje da demokratičnost postupka u okviru kojega se odvija društveni dijalog o zajedničkom dobru može odrediti ustavnopravnu prihvatljivost akta koji je posljedak toga postupka. 26. U javnu raspravu nije priložen nacrt akta kojom bi ministar donio stručno raspravljeni i pozitivno recenzirani uputnik Tehničke kulture. Bez toga se nacrta ne zna i ne može znati odgovor na niz nedoumica. Stoga se traži očitovanje nositelja izradbe propisa o niže postavljenim pitanjima. • Kako se kani propisani i u pravni sustav unijeti uputnik Tehničke kulture? • Koji je zakonski temelj za donošenje uputnika Tehničke kulture? • Namjerava li se pri uvođenju uputnika Tehničke kulture poštovati zakonska odredba (članak 29. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi) prema kojoj se pokusnim („eksperimentalnim“) programom provjerava vrijednost novih obrazovnih sadržaja i/ili oblika i metoda rada i/ili nove nastavne opreme? Potrebno je specificirati koje se novosti uvode. • Hoće li, tko, kad, kako i s kolikim sredstvima provoditi stručno usavršavanje učitelja radi nastave prema uputniku Tehničke kulture? • Kada bi uputnik Tehničke kulture trebao stupiti na snagu radi pokusne primjene i koliko bi trajala pokusna primjena? • Hoće li se pokusna primjena izvoditi s dosadašnjim učilima, ili bez ikakvih učila, ili će se, i u kojem roku odobriti nova učila (klasična, tiskana, ili digitalna, obrazovni sadržaji)? • Hoće li tko, kad, kako i s kolikim sredstvima sustavno pratiti i vrjednovati pokusnu provedbu i odgojno-obrazovne učinke uputnika Tehničke kulture? • Kada se predviđa donošenje uputnika Tehničke kulture kao propisa, kad će se stvoriti zakonska osnova za to, i kad bi on trebao stupiti na snagu? 27. Prema članku 7. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila u prvom članku ili uvodnoj odredbi izražava se propisovni predmet. To ovdje nije učinjeno. VII. Nepostojanje zakonske osnove 28. Ustavni sud Republike Hrvatske u obvezujućem pravnom shvaćanju od 22. svibnja 2013. (točka 5. Odluke U-II-1118/2013) na primjeru oglednoga uputnika (Zdravstvenoga odgoja) utvrdio je da je svaki uputnik (kurikul) – propis. Nacrt akta o donošenju uputnika ključan je za javnu raspravu jer omogućava da se pregledom uvoda (preambule) odmah provjeri je li donositelj ovlašten donijeti ga, odnosno prepoznati je li u skladu s djelokrugom i predviđenom mjerodavnošću. Prema članku 5. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila (Narodne novine, br. 74/15), a i od prije, sukladno uvriježenu postupanju, ministar se pri donošenju svakoga provedbenoga propisa uvodno poziva na pravnu (zakonsku) osnovu iz koje proizlazi ovlast za njegovo donošenje. Ministar se nema na što pozvati pri donošenju Nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Tehnička kultura. Naime, donošenje toga i takvoga akta nije predviđeno ni jednom odredbom Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (Narodne novine, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13 i 152/14). 29. Članak 26. stavak 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi određuje: „Odgoj i obrazovanje u školi ostvaruje se na temelju nacionalnoga kurikula, nastavnih planova i programa i školskoga kurikula“. Iz stilizacije je očito da može postojati samo po jedan nacionalni i školski uputnik i više nastavnih planova i programa. U konkretnom slučaju Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura bio bi jedan od pedesetak nacionalnih kurikula, što zakon ne predviđa, a očito je da nije „nastavni plan i program“. 30. Članak 26. stavak 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje: „Nacionalni kurikul utvrđuje vrijednosti, načela, općeobrazovne ciljeve i ciljeve poučavanja, koncepciju učenja i poučavanja, pristupe poučavanju, obrazovne ciljeve po obrazovnim područjima i predmetima, međupredmetnim i/ili interdisciplinarnim temama i/ili modulima, definirane [učincima] obrazovanja, odnosno kompetencijama te vrjednovanje i ocjenjivanje.“ No, Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura ne utvrđuje ništa od toga, nego uređuje program nastavnoga predmeta Tehnička kultura, pa se još jednom potvrđuje da on nije sukladan zakonskom određenju „nacionalnoga kurikula“. Stoga je očito da je neprimjenjiva odredba članka 26. stavka 3. istoga zakona prema kojoj „nacionalni kurikul u cjelini i/ili njegove pojedine sastavnice donosi ministar“. 31. Članak 27. stavak 1. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi određuje: „Nastavnim planom i programom utvrđuje se tjedni i godišnji broj nastavnih sati za obvezne i izborne nastavne predmete, međupredmetne i/ili interdisciplinarne sadržaje i/ili module, njihov raspored po razredima, tjedni broj nastavnih sati, godišnji broj sati te ciljevi, zadaće i sadržaji svakoga nastavnoga predmeta.“ Predloženi Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura u odnosu na to nema zakonom propisan naziv i nema razrađenu satnicu ili barem okvirno trajanje pojedine nastavne jedinice, pa se ni imenom ni sadržajem ne može smatrati „nastavnim planom i programom“. 32. Uzimajući u obzir točke 28.–31. očito je da ne postoji zakonska podloga prema kojoj bi bilo tko iz sustava vlasti mogao donijeti ponuđeni uputnik. Jednostavno nema pravne pretpostavke da on postane propis, ni da počne obvezivati, a time ni proizvoditi pravne učinke. 33. Budući da su ministri Radovan Fuchs i Željko Jovanović svojedobno donosili NOK, odnosno Kurikul Zdravstvenoga odgoja pozivom na članak 39. točku 2. staroga, odnosno sadašnjega Zakona o sustavu državne uprave (Narodne novine, br. 150/11 i 12/13), valja ponoviti da to nije moguće, jer spomenuta odredba glasi: „Ministar… donosi provedbene propise kad je na to izrijekom zakonom ovlašten“. Riječ je o postupkovnoj odredbi koja ovlašćuje ministra, a ne primjerice njegova pomoćnika ili glavnoga tajnika, da donese provedbeni propis. Tu odredbu precizira članak 18. istoga zakona: „Ministri… donose pravilnike, naredbe i naputke za provedbu zakona i drugih propisa kad su na to izrijekom ovlašteni, u granicama dane ovlasti“. To, pak, prema ustaljenom shvaćanju Ustavnoga suda znači isključivo kad su za to zakonom doslovce ovlašteni i u samo u materiji koja im je dana da je razrade, sve radi provedbe pojedinoga zakona ili uređenja pitanja koja im je zakonodavac povjerio. Stoga ta odredba isključuje propisodavno djelovanje ministra mimo zakona. Sabor zakonima ne smije uređivati ništa protiv Ustava, ali smije uređivati materiju koja nije ustavna, mimo Ustava, i sudac ne smije suditi protiv zakona, ali smije mimo zakona, ako je u duhu nekoga načela i sukladno duhu prava, jer zakon ne može predvidjeti baš sve moguće situacije i razraditi ih. No, ministar nije zakonodavac i nema pravo uređivati mimo zakona. Dakle, pretpostavka donošenju Uputnika Tehničke kulture jest da se on uzakoni, tj. njegovo donošenje izrijekom predvidi nekim zakonom. Do tada on ne može biti donesen, niti objavljen u Narodnim novinama, niti stupiti na snagu, pa ne može početi nikoga ni obvezivati kao općeobvezujući propis hrvatskoga školstva. VIII. Nepripremljenost pokusnoga programa 34. Budući da ne postoje zakonske ni druge pretpostavke da se donese Nacionalni kurikul nastavnoga predmeta Tehnička kultura, postavlja se pitanje zašto na javnu raspravu nije barem ponuđen Prijedlog pokusnoga programa Tehničke kulture. Prema članku 29. stavku 2. Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, pokusni program obvezatno sadržava: – „ciljeve, zadaće, obrazovne rezultate, sadržaj, – mjesto i način izvođenja, – vrijeme potrebno za ostvarenje programa, – prostorne, kadrovske i druge uvjete, – način stručnoga praćenja i vrjednovanja programa, – financijska sredstva potrebna za realizaciju programa“. Nasuprot tomu, spis predviđen za javnu raspravu ne udovoljava tim zahtjevima ni nazivljem ni potrebnim sastavnicama. 35. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije sadržava težak previd oko pokusne primjene osnovnoškolskih uputnika. Naime, niz strategijskih mjera nalaže pokusno uvođenje novih uputnika te znanstveno i stručno vrjednovanje pokusne provedbe prije utvrđenja da je novi uputnik doista prikladan i dobar te određivanja da on stupi na snagu, tj. da počne njegova primjena. Tako 18. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.8. predviđa: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za rani i predškolski odgoj i obrazovanje“. Tako 21. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.11.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula i predmetnih/međupredmetnih/modulnih kurikula za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. Tako 24. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.14.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula i predmetnih/modulnih kurikula za gimnazijsko obrazovanje“. Tako 27. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.17.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za strukovno obrazovanje i kurikula za stjecanje kvalifikacija redovitim strukovnim obrazovanjem u odgojno-obrazovni sustav“. Tako 31. po redu mjera, obrojčena kao 2.4.21.: „Eksperimentalno uvođenje Nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje i kurikula za stjecanje kvalifikacija redovitim umjetničkim obrazovanjem u odgojno-obrazovni sustav“. Tako 39. po redu mjera, obrojčena kao 2.5.7. „Eksperimentalno uvođenje hibridnoga modela vrjednovanja i ocjenjivanja“. Tako 46. po redu mjera, obrojčena kao 2.6.4.: „Eksperimentalno primijeniti različite modele korištenja informacijsko-komunikacijske ‘tehnologije’ u učenju i poučavanju“. No, za razliku od svih njih, dvadeseta po redu mjera, obrojčena kao 2.4.10., glasi: „Primjena inoviranih predmetnih/međupredmetnih/modulnih kurikula za osmogodišnji osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“. „Inovirati“ je latinizam preuzet preko njemačkoga, a znači uvesti, izvesti ili uvoditi novost, izum, novi postupak ili novo rješenje. Mjera 2.4.10. doslovno uzeto je neprovediva, jer u osnovnoj školi do sada nisu postojali predmetni uputnici, nego nastavni planovi i programi, pa se ono što ne postoji ne može ni inovirati. Znači li mjera 2.4.10. da za osmogodišnju osnovnu školu Strategijom, nasuprot zakonu, nije predviđena pokusna primjena predmetnih uputnika?! Doslovnim tumačenjem znači, ali s doslovnim tumačenjem treba biti dosljedan, a ne izbirljiv. Tako, tko bi zastupao takvo shvaćanje, da za predmete osmogodišnje škole nije predviđena pokusna primjena, nego odmah stupanje na snagu i uvođenje (iz čega tek može slijediti primjena), morao bi priznati da Strategijom uopće nije bio predviđen temeljni spis reforme: „Nacionalni kurikul za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje“, nego samo „Nacionalni kurikul za devetogodišnji opći odgoj i obrazovanje“. Koji još nije napisan, ni ponuđen u raspravu. I da Strategijom nije bilo dopušteno imenovati Ekspertnu radnu skupinu bez natječaja, itd. Iako Strategija nema pravnu snagu zakona, ona odražava političku volju najvišega zakonodavnoga i predstavničkoga tijela u državi, a njezine se nedvosmislene odredbe ne mogu tumačiti kao izborne (odaberive) ili neobvezatne da bi se Strategija provodila suprotno izričitim odredbama koje su u njoj sadržane. Doslovno tumačenje strategijske mjere 2.4.10. stavilo bi u međusobno nejednak položaj mnoge predmetne uputnike. S jedne strane bili bi oni koji se podučavaju i u srednjoj školi i za sve njih pokusna je primjena obvezatna (mjere 2.4.14., 2.4.17. i 2.4.21.). S druge strane bi se za one predmete koji se podučavaju samo u osmogodišnjoj osnovnoj školi trebalo ići na „inoviranje“, bez pokusne primjene. Ali i to je zapravo nemoguće u združenom djelovanju s mjerama 2.5.7. i 2.6.4. koje određuju da se i za novi model vrjednovanja i za uvođenje digitalnih učila mora provesti pokusna primjena. Stoga bi izravno uvođenje novoga programa Tehničke kulture bilo posve kilavo, sakato i jalovo, jer se u njegovoj izvedbi ne bi mogao primjenjivati ni novi model vrjednovanja niti služenje informacijsko-komunikacijskom tehnikom (pogrješno nazivanom „tehnologijom“), primjerice tabletima, bez pokusne primjene. IX. Preduvjeti za uspješno odvijanje nastave s područja Tehničke kulture 36. Prvo „načelo koje čini vrijednosno uporište za izradbu i ostvarenje nacionalnoga kurikula“ jest „osiguravanje materijalnih, tehničkih, informacijskih, higijenskih i drugih uvjeta za ostvarenje najviših obrazovnih standarda, kao i visokih stručnih standarda nositelja odgojno-obrazovne djelatnosti“ (Nacionalni okvirni kurikul za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje od 20. srpnja 2011., Zagreb, 2011., str. 26). To je načelo preuzeto u Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14) kao prvo „uporište izrade daljnjih kurikulnih dokumenata“ (uvod u cilj „Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“) i kao prvo „uporište“ nacionalnoga kurikula u Prijedlogu okvira nacionalnoga kurikula (str. 8). Sukladno tomu potrebno je odrediti, što nije učinjeno, koji su preduvjeti za uspješno odvijanje nastave iz Tehničke kulture. X. Nemogućnost procjene udjela pojedinih predmeta 37. Iz dostupnih dokumenata nije vidljiv postotni udio pojedinih predmeta u cjelokupnom tijeku institucionalnoga odgoja i obrazovanja. Moli se odgovor kada će i kako biti strukturiran cjelokupni uputnik kako bi se mogao ocijeniti navedeni udjeli pojedinih predmeta. 38. Udio u cjelini nastavnih sati. S obzirom na svoju važnost u svakodnevici nastavni predmet Tehnička kultura je podcijenjen. Prema ranijim podatcima za taj predmet predviđeno je oko 1,5 % raspoloživa vremena nastave u osnovnoj školi. Naime, sada je na snazi „Nastavni plan za provedbu nastavnoga programa“ iz Nastavnoga plana i programa za osnovnu školu (Narodne novine, br. 102/06) prema kojem osam razreda osnovne škole obuhvaća ukupno 5.915 sati nastave obvezatnih predmeta, 7.105 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta, 7.945 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika ili 9.065 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta, klasičnih jezika i ostalih oblika neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada (dopunska nastava, dodatni rad, izvannastavne djelatnosti i razrednikov sat po sat tjedno). Sto i četrdeset sati Tehničke kulture u tom čini udio od 2,37 % nastavnih sati obvezatnih predmeta, 1,97 % od sati obvezatnih i izbornih predmeta, 1,76 % od sati obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika i 1,54 % sati obvezatnih i izbornih predmeta, klasičnih jezika i ostalih oblika neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada. Taj je udio (1,54 %) sada prividno povećan, ali je zapravo smanjen na 1,49 %. U Prijedlogu nacionalnoga uputnika za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje (veljača 2016., str. 19) objavljen je „Nastavni plan s godišnjim brojem sati“ prema kojem satnica osnovne škole obuhvaća 5.915 sati nastave obvezatnih predmeta, 7.665 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta ili 8.295 sati nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika. Sto i četrdeset sati Tehničke kulture čini 2,37 % nastave obvezatnih predmeta, 1,83 % nastave obvezatnih i izbornih predmeta i 1,69% nastave obvezatnih i izbornih predmeta i klasičnih jezika. U broj su sati, u odnosu na satnicu iz 2006., dodana po dva sata izborne Informatike u svih osam razreda, a posve su ispušteni ostali oblici neposrednoga odgojno-obrazovnoga rada pa se može činiti da je ukupno opterećenje učenika brojem nastavnih sati: 9.065 (2006.) prema 8.295 (prijedlog 2016.) smanjeno 8,5 %. A zapravo je povećano za 560 sati izborne Informatike i nije iskazano za ostale oblike, nego je na str. 18 prijedloga osnovnoškolskoga uputnika napisano: „Nastavni plan za druge oblike nastave (dodatna nastava, dopunska nastava, izvannastavne aktivnosti) i razrednikov sat detaljnije se razrađuje u školskom kurikulu“. Ako bi školski uputnik predvidio za njih dosadašnju satnicu (1.140 sati), onda bi osnovnoškolska nastava trajala ukupno 9.415 sati, a Tehnička kultura u tom imala udio od 1,49 %. S obzirom na ukupno stanje fizičke tehnike, neprihvatljiv je nerazmjer između informatike (560 sati u osnovnoj školi) i ostale tehnike (140 sati), dakle četiri je puta više predviđeno za informatiku. 39. Informatika (informacijska tehnika) sastavni je dio tehnike. Kako je informatika izdvojena u poseban nastavni predmet, onda je ovdje riječ o fizičkoj tehnici, u kojoj se od tvari i materijala, uz pomoć energije i potrebnih informacija prave materijalne tvorevine. Postavlja se pitanje tko će predavati ta dva predmeta. Ovako definiran nastavni program Tehničke kulture mogu predavati isključivo za to osposobljeni stručnjaci, nastavnici tehničke kulture odnosno stručnjaci s područja proizvodne tehnike i energetike. Uz potrebno doškolovanje. 40. Ustanovljena je izočnost stručne rasprave o važnim odrednicama uputnika. To se odnosi na neraspravljene odrednice: a) broj sati nastavnih predmeta ne smije se mijenjati, b) postoji dogovor sa sindikatima da se reformom ne smije ni jedan predmet dodati, izbaciti ili preimenovati čime bi netko mogao ostao bez posla. U dostupnim spisima ne uzima se u obzir najavljeno trajno smanjenje broja učenika, što proizlazi iz provedenih demografskih istraživanja. XI. Položaj odgoja 41. „Nastavni predmet Tehnička kultura… omogućava… promišljanja o zadovoljavanju ekonomskih, sigurnosnih, zdravstvenih, estetskih, ekoloških i etičkih uvjeta u proizvodnji i svakodnevnom radu“ (str. 4 Prijedloga). Zašto su „etički zahtjevi“ na zadnjem mjestu? Ne prethode li oni i sigurnosnim, i zdravstvenim, i estetskim i ekološkim zahtjevima? Posebno treba isticati propitivanje pojedinih djelatnosti s etičkoga motrišta. Predlažemo istaknuti da etička mjerila prosudbe imaju prednost pred i pred gospodarskim probitcima. 42. U cijelom Prijedlogu uopće nema riječi odgoj ni pridjeva odgojni ni priloga odgojno izvan sveze „odgoj i obrazovanje“, a u njem se zapravo odgoj posve izgubio. To najbolje potvrđuje drugi ulomak Prijedloga nacionalnoga kurikula za umjetničko obrazovanje koji glasi: „Naziv obrazovanje podrazumijeva odgoj i obrazovanje“. Ni jedan odgojno-obrazovni učinak, od njih 27, ne tiče se odgoja. Ni jedna razrada odgojno-obrazovnoga učinka ne tiče se odgoja. Ni jedna razina usvojenosti ne bavi se odgojem. Na taj način škola, školovanje, odgojno-obrazovni sustav postaje mjesto i postupak neodgoja, zabavište i učilište, a ne odgajalište ljudskih karaktera. Predlaže se žurno i stubokom vratiti odgoj u sve segmente Tehničke kulture. Do sada se prosjek ocjena forsirao kao mjerilo „prava na upis“, a odgoj i odgojenost nisu bili dio tih mjerila. Ne samo da nema jamstva, nego nema ni naznake da će se to promijeniti. Ni izgleda s ovakvim odnosom prema odgoju. Na djelu je velika izdaja pojma škole. Ona iz odgojno-obrazovne ustanove postaje samo obrazovna ustanova. Nastava iz odgojnoga, podukovnoga i učidbenoga procesa postaje samo tijek ili slijed obrazovanja. Vrjednovanje predmeta Tehničke kulture ne obuhvaća odgojno područje kao takvo, nego odgoj svodi na „samostalnost i odgovornost“ kao dijelove „afektivne sastavnice“ (str. 15). Na str. 14 Prijedloga stoji da se vrjednuje „savjesnost i redovitost u radu, preuzimanje odgovornosti prema svojem radu, radnim zadatcima, sredstvima, drugim sudionicima i učitelju“. Redoslijed je pogrješan, sebičnjački. Predlaže se na prvom mjestu zahtijevati poštovanje učitelja, pa drugova u razredu, a zatim vrjednovati odgovornost i savjesnost prema sebi i svojem zdravlju i tek nakon toga radišnost i samostalnost u radu, ekonomičnost i nerasipanje, nesvrhovitu rastrošnost s alatom i materijalima. XII. Uvod u posebni dio 43. Prvi je autor analizirao taj dokument na temelju sljedećih činjenica. Završio je usporedo gimnaziju i alatničarski zanat. U visokoškolskom je sustavu više od pola stoljeća. Najprije je devet godina bio asistent iz Materijala, a zatim je predavao postupke pravljenja plastičnih i gumenih tvorevina. Deset je godina na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu studentima 1. semestra predavao kolegij Uvod u tehniku. Priznati je stručnjak za područje strukovnoga nazivlja. XIII. Nazivlje, nepoznate riječi i čudna određenja 44. Tehnika je osnovni cilj svih napora u okviru STEM-područja. No tu počinju problemi, s nazivljem. Naziv nastavnoga predmeta Tehnička kultura je ispravan, premda je moguć i jednostavniji naziv Tehnika, posebno su jer jednorječna imena svim ostalim predmetima iz područja STEM-a (Priroda, Biologija, Fizika, Kemija, Matematika i Informatika). Međutim zbog nepoznavanja sadržaja pomodne riječi tehnologija, nastavni predmet Tehnička kultura opisan je kao prijevod engleske riječ technology. Koja prema istraživanjima ima pedesetak hrvatskih značenja. Stoga od dosadašnjega voditelja reforme na dalje, gotovo nitko ne zna ispravno prevesti što sadržava složena kratica STEM. Prema objavljenim tekstovima u časopisu Jezik, STEM se može prevesti na hrvatski isključivo kao S (prirodoslovlje, prirodne znanosti), T (informatika), E (tehnika) i M (matematika). Svi ostali prijevodi su neispravni. To potvrđuje i njemačka istovjetna složena kratica MINT (Mathematik, Informatik, Naturwissenschaft und Technik). 45. Naziv predmeta Tehnička kultura može opstati iz tradicijskih razloga. Preciznije bi bilo Materijalna kultura jer je materijalna kultura započela prije 3,3 milijuna godina izradbom prvoga kamenoga (anorganski polimer) sječiva kojim su obrađivali organske polimere: kosti ili kožu. Najelegantniji naziv bio bi Tehnika. 46. Zbog nejasne uporabe u javnosti riječi tehnika, tehnologija i inženjerstvo, a pod utjecajem engleskoga jezika, potrebno je precizno navesti definicije tih pojmova. To se treba dogovoriti. Kao podloga može poslužiti tekst Uvod u tehniku koji je prvi autor 20 godina predavao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje, a temelji se na brojnim terminološkim, pa i izvornim znanstvenim radovima. 47. Autori nisu svjesni da je predmet Tehničke kulture djelomično definiran tehnologijski. Izvorna definicija tehnologije, ona Johanna Beckmanna iz 1777. godine, glasi: „Tehnologija je sveobuhvatna znanost o isprepletenosti tehnike, gospodarstva i društva“. To je u Prijedlogu uputnika za javnu raspravu obuhvaćeno u skromnoj mjeri u Domeni C – Tehnika i kvaliteta života. A druga inačica glasi: „Svaka ljudska djelatnost (npr. kurikulna reforma) u službi je društveno-humanističkih ciljeva koje određuje politika.“ Prema tome, konačnu odluku donosi politika. Ali mora dobiti odgovarajuće kvalitetne podloge. 48. Pogrješno je upotrijebljena riječ dizajniranje (engleski design). Objavljen je tekst o značenju riječi design. Ona u hrvatskom ima najmanje 28 značenja (Igor Čatić – Maja Rujnić-Sokele, Zašto je precizna terminologija preduvjet za donošenje odluka?, 4. skup Tekstilna znanost i gospodarstvo, Tekstilno-tehnološki fakultet, Zagreb, 26. siječnja 2011., str. 55–59). Jedino je ispravna uvriježena riječ dizajniranje u svrhu dodavanja estetskoga oblika osnovnoj konstrukciji ili modni dizajn. Predlaže se promijeniti „dizajniranje“ u „konstruiranje“. 49. Riječ obrada ne pokriva sve što pridonosi stvaranju tvorevine. Tu pomaže usavršena klasifikacija potrebnih postupaka prema DIN 8580. Koja se može primijeniti i na sve postupke pravljenja umjetničkih djela (povezanost s likovnom kulturom). 50. Za potrebe ove analize usavršena je još jednom obrazovna piramida znanja (Turner-Čatić). U temeljnom sloju je izvorno matematika. To se zamjenjuje s Jezici (brojevni jezik - matematika i ljudski jezici – slovni, zvukovni i geste). Predlaže se da se pri izradbi cjelokupnoga uputnika uzme u obzir Usavršena Turner-Čatićeva obrazovna piramida znanja iz teksta Igora Čatića, Obrazovanje za izazove budućnosti, Pedagogijska istraživanja, 10(1)7-25(2013.) s ovom nadopunom. 51. Nedvosmisleni je zaključak da treba najprije riješiti osnovno nazivlje. To među ostalim pretpostavlja da se rabi i iskustvo iz hrvatskih normi i da je obvezatna uporaba normiranih jedinica. 52. „Učenje i poučavanje“ 52.1. U Prijedlogu čak 79 puta kao sveza dolaze riječi „učenje i poučavanje“. Zašto tim redoslijedom? Zar učenici prvo sami uče, a tek zatim ih se poučava? Što slijedi nakon poučavanja? Ne bi bilo suvislije i sljednije da je po(d)uka na prvom, a učenje na drugom mjestu? Uostalom, tako se već piše i u strukovnoj literaturi (Osnove suvremene pedagogije, ur. Antun Mijatović, Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor, 1999., str. 412). Predlaže se sustavno zamijeniti redoslijed pojmova u toj svezi. 52.2. Što točno učitelj čini? Iz Prijedloga je iščeznula „nastava“. Nȁstava (slovački vyučovanie, češki vyučování, poljski nauczanie, ruski преподавание [prepodavanie], njemački Unterricht, francuski enseignement, kastilski enseñanza, portugalski ensino, talijanski insegnamento) do sada je bila određena kao: • „izlaganje stručnoga i obrazovnoga gradiva u okviru školskih ustanova“ uz napomenu da je sveza „školska nastava“ suvišno gomilanje istoznačnih riječi (Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber, 11991., str. 372; 31998., str. 594; HER); • „organizirano obrazovanje kojim se u školskim ustanovama prenose znanja, vještine i navike“ (Rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Jure Šonje, Zagreb: Leksikografski zavod, 2000., str. 656); • „organizirana izobrazba u kojoj učenici usvajaju znanja, vještine i navike te razvijaju psihofizičke sposobnosti“ (Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, gl. ur. Ljiljana Jojić, Zagreb: Školska knjiga, 2015., str. 822). Ovdje se nastava pojavljuje samo u odredbi: „nastava Tehničke kulture organizira se u dvosatu“ (str. 4 i 13), kao dio neobjašnjene sveze „samoostvarujuća nastava“ (str. 11) i kao naputak: „Ocjenjuju se samo radovi i tvorevine koje učenik izradi u školi tijekom nastave“ (str. 14). Pojam nastave u Prijedlogu uputnika Tehničke kulture, s pojavnošću od 84 puta, zamijenila je glagolska imenica „poučávānje“ kao prijevod engleskoga teaching. Ako učitelj više ne „drži nastavu“, nego „poučava“, a poučávati znači „davati komu pouku“, zašto „poučavanje“, a ne „pȍuka“? Naime, kad se želi istaknuti radnju, onda se bira glagolska imenica, ali ako se govori o pojmu, onda se rabi imenica kojom se on imenuje. Zapravo nije razriješena temeljna dvojba, što točno učitelj čini? Do sada je „držao nastavu“. A stvarno: poučava ili podučava? Jedno shvaćanje kaže: poučiti znači „dati pouku“ (Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber, 11991., str. 514; Rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Jure Šonje, Zagreb: Leksikografski zavod, 2000., str. 911; Anićev školski rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Znanje, 2015., str. 415) i „pridonijeti čijem iskustvu“ (Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber, 2009., str. 1129), pa se poučavanjem daje pouka, dakle pruža iskustvo koje se izvlači iz ranijega postupka; neki bi rekli da se poučavanjem zapravo moralizira. U svakom slučaju pouka je „poučan zaključak izveden u času kad čovjek sam vidi vlastitu pogrješku“ (Rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Jure Šonje, Zagreb: Leksikografski zavod, 2000., str. 912), „spoznaja stečena iskustvom“ (Vladimir Anić, Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber, 11991., str. 514; HER) i to „obično na nekoj vlastitoj pogrješci“ (Školski rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Dunja Brozović Rončević, Zagreb: Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje, 2012., str. 545). Pȍduka je pak „sustavno prenošenje znanja na drugoga“ (Rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Jure Šonje, Zagreb: Leksikografski zavod, 2000., str. 858), „davanje znanja komu u obliku raznih oblika nastave“ (Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi Liber, 2009., str. 1069; HER), „davanje znanja komu u vidu nastave“ (Anićev školski rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Znanje, 2015., str. 388). Prema istom shvaćanju „podučiti znači naučiti koga čemu“, „sustavno prenositi znanje na koga“ (Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, gl. ur. Ljiljana Jojić, Zagreb: Školska knjiga, 2015., str. 1078, pod „poduka“). Stoga bi učitelj učenike podučavao, a ne poučavao. Struka i praksa podučavaju, a iskustva izvlače i donose pouke. Ili: pouka je posljedica iskustva, a poduka je pretpostavka stjecanju znanja od drugoga. To zastupa i sljedeći jezični savjet: „Glagoli podučavati i poučavati većim dijelom imaju zajedničko značenjsko polje – blisko značenje, no u hrvatskom jeziku ipak nije svejedno je li poučavati ili podučavati, a nije svejedno je li pouka ili poduka. Poučiti znači dati pouku, a podučiti znači dati poduku. Pouka je spoznaja stečena iskustvom. Često se kaže: ‘to je bila pouka’, i to obično nakon negativnoga iskustva. Poukama završavaju basne. Krilatice i poslovice vrste su pouka. Poučne mogu biti misli, djela, postupci. Pouke, one životne, često su teške, jer kaže jedna od njih – na pogrješkama se uči. Poduka je sustavno prenošenje znanja. Podučava se u školama različite nastavne predmete (hrvatski jezik, povijest, kemiju...), podučava se druge prenoseći im svoja znanja i vještine, stoga se uzima poduku iz sviranja klavira, šivanja, vožnje automobila... U Anićevu Rječniku stoji da je sinonim za poduka – instrukcije (stoga osobu koja nas podučava vožnji nazivamo instruktorom vožnje). Davati instrukcije, ako ne znači davati upute, upućivati, kaže se: podučavati ili davati poduku, i obvezna je množina: instrukcije. Važno je znati da basne ne donose poduke, nego pouke i da su poslovice i krilatice poučne (a ne podučne). Dakle, poučavati znači u koga razvijati iskustvene spoznaje, a podučavati znači komu prenositi znanje. Naravno da bi dobro podučavanje trebalo i poučavati – znanja koja nam drugi prenose trebala bi pomoći našim spoznajama.“ (Poučiti i(li) podučiti?, 26.11.2010.) Prema drugom shvaćanju, poùčiti znači dati komu pouku, ali u smislu „prenijeti komu kakvo znanje“ (Školski rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Dunja Brozović Rončević, Zagreb: Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje, 2012., str. 545; Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, gl. ur. Ljiljana Jojić, Zagreb: Školska knjiga, 2015., str. 1135). Pri tom neki smatraju da poučavanje i pouka imaju posve različna značenja, a drugi da pouka ima više značenja te da je jedno od njih u vezi s prenošenjem znanja općenito (učitelj, iskustvo: „sustavno prenošenje znanja ili vještina na drugoga“ – Školski rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Dunja Brozović Rončević, Zagreb: Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje, 2012., str. 545), a da je poduka uži pojam od pouke i da je ona u vezi s instrukcijama, repeticijama, davanjem lekcija, davanjem sati. Prema tom shvaćanju, učitelj bi u pravilu poučavao, a samo iznimno, izvan redovite, na dodatnoj nastavi podučavao ponavljajući gradivo onima koji ga nisu dobro svladali iz prve pouke. No, zamisao cijele uputnične reforme jest da prestane potreba da dodatnim izvannastavnim ulaganjem roditelja kako bi im dijete moglo pratiti nastavu, pa bi učitelj morao posve zamijeniti sve druge podučavatelje. Stoga je uporaba pojma „poučavanje“ nesukladna s temeljnom reformskom vodiljom da se iskorijeni dosadašnje izvannastavno podučavanje. Prema trećem shvaćanju, „podučavanje“, „podučavati“, „podučiti“ i „poduka“ su „normativno neprihvatljive riječi“ koje treba zamijeniti „normativno dobrim riječima“: „poučavanje“, „poučavati“, „poučiti“ i „pouka“ (Školski rječnik hrvatskoga jezika, gl. ur. Dunja Brozović Rončević, Zagreb: Hrvatski institut za jezik i jezikoslovlje, 2012., str. 508 i XXII). Od devet mogućih značenja predmetka po- u glagolskim riječima (Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1882–1885, str. 501, i § 1930, str. 512), predmetnut glagolu učiti (poučiti), on znači da je radnja osnovnoga glagola učiti obavljena do kraja, da je u punini posredovano ono što treba naučiti. Od osam mogućih značenja predmetka pod- u tvorbi glagola (Stjepan Babić, Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku, Zagreb: HAZU, 21991., § 1886–1889, str. 502, i § 1931, str. 512–513), predmetnut glagolu učiti (podučiti), on znači dovesti (učenika) u prigodu podređenosti učenju; pod vlast spoznaje; u stanje ovisnosti o stjecanju vrjednota, stajališta, navika, znanja, sposobnosti, umijeća i vještina. Predlaže se nedvosmisleno, a posebno u skladu s ciljevima cjelovite uputnične reforme, odrediti što se smatra poukom, a što podukom. 53. U Prijedlogu se ističe: „Vrjednovanje naučenoga sumativno je vrjednovanje“ (str. 14). Što znači „sumativno“? Te riječi nema ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika ni stranih riječi, a ni u predloženom Pojmovniku uputnika Tehničke kulture. Engleski pridjev summative, prema kojem je očito napravljena engleštica sumativan, znači zajedno računan, zbrojiv, pribrojiv, sveukupan, nagomilan. Što će sastavljačima taj pojam? Zadali im ga naručitelji. Ali ga nitko od dosadašnjih uputničara („kurikulnika“) nije znao prevesti. Na engleskoj Wikipediji čita se: „Zbrojiva procjena [znanja] (engleski summative assessment) ili zbrojivo vrjednovanje (summative evaluation) odnosi se na procjenu sudionika u kojem je pozornost usmjerena na učinak (outcome) programa. To je u suprotnosti s razvojnom procjenom (formative assessment) koja sažima razvoj sudionika u određenom vremenu. Svrha zbrojive (ukupne) procjene jest ocijeniti učenikovo učenje na kraju nastavne jedinice uspoređujući ga prema nekom standardu ili mjerilu.“ 54. „Praćenje i informiranje učenika o njegovu napredovanju provodi se kontinuirano dijagnostički, formativno i sumativno“ (str. 14 Prijedloga). Dijagnostički je pridjev od imenice dijagnostika koja označava granu medicine ili pojedine medicinske discipline koja se bavi prepoznavanjem i utvrđivanjem bolesti. Što znači da se „praćenje i informiranje učenika… provodi… dijagnostički“? Zar je škola bolnica? Zar je učitelj ovlašten provoditi liječnička umijeća i zahvate? 55. „Psihomotoričke komponente – umijeća i vještine, od imitacije i manipulacije do precizacije“ (str. 14 Prijedloga). Zašto od sedam imenica njih pet nisu domaće? Zar se sve to ne može reći riječima podrijetlom iz hrvatskoga jezika? Što znači „precizacija“? Te riječi nema ni u jednom rječniku hrvatskoga jezika ni stranih riječi, a ni u predloženom Pojmovniku uputnika Tehničke kulture. Riječi precisation nema ni u enciklopedijskim rječnicima engleskoga jezika. Riječ je na engleskom novotvorenica, skovao ju je norveški filozof Arne Naess (1912.–2009.), koji je izmislio i pojam „dubinske ekologije“. Čini se da precisation znači namjerno uklanjanje nejasnoća i dvosmislenosti. Na način kako je rabe sastavljači Prijedloga ona znači suprotnost tom određenju, nesuđenu i nepopisanu i na engleskom. 56. Što su „odgojno-obrazovni ishodi učenja“? „Odgojno-obrazovni ishodi učenja Tehničke kulture uvjetuju…“ (str. 12 Prijedloga). Nisu li obrazovni učinci učenja – vrtnja u krug? Ako učenje ima odgojno-obrazovne rezultate, što onda ima Tehnička kultura? 56.1. Prema Bloomovoj sustavbi (taksonomiji - grčka riječ τάξις [táksis] (redanje, vrstanje, poredak, raspored) gradivna je oznaci za svrstavanje, razvrstavanje, usustavljivanje, klasifikaciju, sistematizaciju ili taksonomiju) – tako se zove prema američkom učidbenom psihologu Benjaminu Samuelu Bloomu (1913.–1999.) – odgojno-obrazovni učinci ili učenička postignuća usmjereni su na učenika i njegovo djelovanje i uvijek se iskazuju djelatnim glagolima koji izražavaju učenikovu djelatnost (prepoznati, opisati, raščlaniti, usporediti, razvrstati, tumačiti, primijeniti, itd.). Pri tom su „poželjni“ glagoli: dokazivati, napraviti, odrediti, opisati, raščlaniti, razlikovati ili usporediti, a „nepoželjni“ ili zabranjeni glagoli: cijeniti, naučiti, osposobiti, osvijestiti, razumjeti, upoznati, usvojiti, zapamtiti ili znati, kao i trpni glagoli: biti izložen, biti upoznat, postati svjestan. U uputničnom Prijedlogu Tehničke kulture sastavljači su se sukladno tomu poslužili s ukupno 52 glagola i to ukupno 569 puta. Učenik (abecednim redom glagolā): crta, daje (primjer), demonstrira, imenuje, ispituje, istražuje, izdvaja, izračunava, izrađuje, koristi se, mjeri, nabraja, nadopunjava, navodi, naziva, objašnjava, obrađuje, obrazlaže, ocjenjuje, ocrtava, očitava, odabire, opisuje, organizira, osmišljava, piše, planira, popunjava, postupa, predlaže, predstavlja, predviđa, prepoznaje, prezentira, prilagođava, primjenjuje, priprema, procjenjuje, produbljuje, provjerava, provodi, razlikuje, razmatra, razvrstava, rukuje, sastavlja, skicira, stječe, upisuje, uređuje, uspoređuje i ustanovljava. Očekivanje je uputničara da učenik na Tehničkoj kulturi od toga najviše i na prvom mjestu opisuje (83 puta ili 15 % svih učenikovih radnja), 2. navodi (71 put ili 12 %), 3. objašnjava (69 puta), 4. crta (50 puta ili 9 %), 5. izrađuje (49 puta) 6. primjenjuje (33 puta ili 6 %), 7. predlaže (28 puta ili 5 %), 8. koristi se (27 puta), 9. sastavlja (18 puta ili 3 %), 10. prepoznaje (17 puta), 11. skicira (17 puta), 12. odabire (16 puta), 13. demonstrira (14 puta ili 2 %), 14. obrazlaže (13 puta), 15. razlikuje (12 puta), 16. mjeri (11 puta). Zatim učenik 17.-19.: piše, razmatra i uspoređuje (po devet puta), 20. ispituje (8 puta ili 1 %), 21.-22. imenuje i predstavlja (po sedam puta), 23. nabraja (šest puta), 24.-27.: ocrtava, provodi, razvrstava i rukuje (po pet puta), 28.-31.: izračunava, organizira, planira i stječe (po četiri puta), 32.-38. daje primjer, istražuje, izdvaja, osmišljava, procjenjuje, provjerava i uređuje (po tri puta), 39.-43. obrađuje, popunjava, prilagođava, priprema i upisuje (po dva puta) i najmanje 44.-52.: nadopunjava, naziva, ocjenjuje, očitava, postupa, predviđa, prezentira, produbljuje i ustanovljava (po jedan put). No nema primjerice riječi „prerađuje“, osnovne riječi za preradu, npr. pretvaranja brašna i ostalih sastojaka u kruh. Bjelodano je i kako nedostaje jedna od ključnih riječi „proizvodi“ ili „pravi“ jer riječ „izrađuje“ pokriva sam dio proizvodnih postupaka. To je posebno važno za područje keramike, organske i anorganske plastike. Uopće, previše je učinaka opisano glagolima za najnižu razinu znanja, prepoznavanja i reproduciranja činjenica. 56.2. Najčešći pridjev u Prijedlogu je „tehnički“, pojavljuje se 319 puta ili kao svaka 31. riječ. Od imenica, najčešće su: • „tvorevina“: 180 puta ili svaka 54. riječ u Prijedlogu, • „predmet“: 158 puta ili svaka 62. riječ, • „učenik“: 118 puta ili kao svaka 83. riječ, • „kultura“: 113 puta ili svaka 87. riječ, • „rad“: 90 puta ili svaka 109. riječ, • „tehnika“: 89 puta ili svaka 110. riječ, • „materijal“: 75 puta ili svaka 130. riječ, • „tehnologija“: 61 put ili svaka 160. riječ, • „energija“: 60 puta ili svaka 163. riječ, • „godina“: 56 puta ili svaka 174. riječ i • „kraj“: 54 puta ili svaka 181. riječ. Slijede „vodstvo“ 46 puta, „dokumentacija“ 40 puta i „život“ 39 puta. „Proizvodnje“ – riječi koja se spominje samo 18 puta – nema bez informacije, ali ne u informatičkom smislu. U Prijedlogu nedostaje riječ „tvar“ (nema je ni jednom) jer je ona više rangirana. Svaka tvar nije ujedno i materijal. 57. Nestandardan jezik Prijedlog nije napisan na hrvatskom standardnom jeziku nego su u njega unesene mnoge riječi iz razgovornoga jezika koje ne pripadaju standardu. 57.1. „Kurikulum“ je u hrvatskom nepravilno prilagođena riječ i ne pripada hrvatskom standardnom jeziku. Ipak je sastavljači imaju 22 puta. Hrvatski se kaže uputnik, prema Hrvatskom nacionalnom obrazovnom standardu iz 2005., prema preporuci Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika iz ožujka 2009. i Hrvatskom pravopisu iz 2013. godine (str. 142, savjet 25). U slučaju da se dokaže kako uporaba domaće riječi nije moguća, onda je pravilna usvojenica kurikul, a nikako s nastavkom -um. Predlaže se pročitati studiju Curriculum u hrvatskom (portal Vjera i djela, 16.4.2016.). Ističe se i da su uputničari predmeta Hrvatski jezik u odgovorima na stručnu raspravu čak 14 puta ponovili: „Stručna radna skupina u potpunosti podupire zahtjeve za promjenom naziva kurikulum“ (Odgovori na pristigle prijedloge iz stručne rasprave o Nacionalnom kurkulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik – Institucije i pojedinci (20.6.2016.), str. 8, 23, 31, 52, 57, 155, 177, 185, 206, 217, 249, 259 i 285; Odgovori na pristigle prijedloge iz stručne rasprave o Nacionalnom kurkulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik – Županijska stručna vijeća (20.6.2016.), str. 216). 57.2. „Stav“ je u hrvatskom standardnom jeziku fizički položaj tijela živoga bića (klečeći, ležeći, stojeći…), način na koje je ono postavljeno. Sastavljači Prijedloga uporno ga (sedam puta) rabe u smislu stajališta, gledišta, motrišta, shvaćanja, mišljenja, prosudbe, pogleda, uvjerenja, jer riječju stav mehanički prevode englesku riječ attitude, što je ovdje pogrješno. U suvremenim je jednojezičnicima i višejezičnicima napravljena ta razlika. Među savjetodavnicima Hrvatski jezični savjetnik izrijekom upućuje na razdvojbu (Hrvatski jezični savjetnik, ur. Lana Hudeček, Milica Mihaljević i Luka Vukojević, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1999., str. 1380). Predlaže se sustavno zamijeniti riječ „stav“ prikladnom riječju. 57.3. „Vještina“ je spretnost stečena iskustvom i vježbanjem kakve radnje, okretnost, iskusnost. Riječ vještina u Prijedlogu se sustavno rabi kao prijevod engleske riječi skill. No, skill poglavito znači sposobnost da se nešto dobro učini, i ne može se, zbog konteksta, uvijek i jednoznačno prevoditi kao vještina. Osim vještinom, ovisno o misaonoj cjelini, treba je prevesti kao spretnost ili umijeće. Dapače, čini se da na mnogim mjesta gdje piše vještina treba stajati upravo umijeće, jer je to praktično znanje koje se pokazuje pri obavljanju kakve radnje ili posla. Riječju vještina učenika se usmjerava da svladava samo pojedini zanat, a umijeće dijelom obuhvaća i spoznajnu sastavnicu jer ùmjeti znači biti u mogućnosti, sposoban za što, znati, biti vješt u čemu. Predlaže se vrjednovati svaku pojavu riječ vještina i odabrati najprikladniju. Svrha je praktične nastave osposobiti za kakav praktičan posao, rad. Na žalost, u odgojno-obrazovnim učincima, njihovim razradama i razinama usvojenosti sastavljači ni jedan jedini put nisu upotrijebili glagol „umjeti“. Valjda zato jer im je engleski „can“ sustavno moći, „know“ sustavno znati, a „know how to“, „be skilled“, „have the skill/competence/ingenuity for“, „be versed in“ i „be able“ nisu u nenavedenom predlošku ili priručniku. 57.4. „Svrsishodno“ je hrvatski „svrhovito“. Hrvatski jezični savjetnik izrijekom upućuje sa svrsishodan i svrsishodnost na svrhovit i svrhovitost. Predlaže se svrsishodno promijeniti u svrhovito (Hrvatski jezični savjetnik, ur. Lana Hudeček, Milica Mihaljević i Luka Vukojević, Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1999., str. 1415). 57.5. Riječ „domena“ pojavljuje se čak 82 puta u Prijedlogu, iako nije određena, nije joj jasna svrha uporabe, a namjesto nje postoje domaće riječi „područje“, „cjelina“ i „djelokrug“. „Domena“ je u hrvatskoj pedagoškoj misli i nastavnim programima izmišljenica i pridošlica. Plod je mehaničkoga preuzimanja engleske riječi domain, koju je taj jezik preuzeo iz francuskoga (domaine), a koja je nastala od latinskoga dominium (što je čiji posjed, pod čijim gospodstvom, imanje, dobro, područje, vlasništvo). Ono što se u prijedlozima cjelovite uputnične reforme naziva domenom, do sada se u nastavi nekih predmeta nazivalo područjem. Logika je bila da je svaki predmet sustav ili uvod u pojedinu znanost koja ima svoja područja. Pri tom se odgoj i obrazovanje sržno nije doživljavalo kao jedinstven sustav. Korak protiv rascjepkavanja i sustavnosni pristup bio je što je HNOS-om 2005. uvedeno deset „područja“, NOK-om 2011. sedam „odgojno-obrazovnih područja“, a Prijedlogom ONK-a 2016. sedam uputničnih „područja“, sve kao područja više razine. No, tada se postavlja pitanje raznoznačne uporabe riječi područje, jednom kao krovnice više predmeta, a drugi put kao sastavnice samih tih predmeta. Pa bi staro ili uže područje (nekoga predmeta) bilo dio predmeta koji je dio novoga, većega ili širega područja. U znanosti je ustaljena podjela na područja, polja i grane. No, tvorci novoga hrvatskoga obrazovanja nisu uzeli takvo stupnjevanje. U odnosu na prostor kojemu pripada, ljudsko biće ima dom (prebivalište, boravište), baštinu, zavičaj, kraj, županiju, pokrajinu, domovinu (državu), kontinent, svijet. Pri tom riječi zemlja ili područje mogu pokrivati gotovu svaku od tih razina. No, u prenesenom smislu nemamo takvo stupnjevanje područja. Stručna radna skupina za Hrvatski jezik, suočena s nizom prosvjeda stručne javnosti protiv uvođenja „domene“, u odgovorima na stručnu raspravu čak je 11 puta ponovila: „Budući da naziv domena nije zakonski propisan, promijenjen je u naziv predmetno područje“ (Odgovori na pristigle prijedloge iz stručne rasprave o Nacionalnom kurkulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik – Institucije i pojedinci (20.6.2016.), str. 23, 32, 52, 57, 178, 206, 217, 249, 259 i 285; Odgovori na pristigle prijedloge iz stručne rasprave o Nacionalnom kurkulu nastavnoga predmeta Hrvatski jezik – Županijska stručna vijeća (20.6.2016.), str. 216). Tako sada dio nacrtā uputnikā ima riječ „domena“, a drugi dio nema, sve zbog toga što metodološki priručnici, kojima je bila naložena uporaba „domene“ (Ekspertna radna skupina, Metodološki priručnik za izradu prijedloga područja kurikula, inačica 1.0, Zagreb, kolovoz 2015., PDF napravljen 4.12.2015., str. 18–22; Ekspertna radna skupina, Metodološki priručnik za izradu prijedloga kurikula međupredmetnih tema, inačica 1.0, Zagreb, kolovoz 2015., PDF napravljen 4.12.2015., str. 18–26; Ekspertna radna skupina, Metodološki priručnik za izradu prijedloga predmetnih kurikula, inačica 1.2, Zagreb, siječanj 2016., PDF napravljen 11.1.2016., str. 18–25 i 34), nisu raspravljeni i prihvaćeni, nego nametnuti. No, „predmetno područje“ može se shvatiti i kao područje jednoga predmeta, ali i kao područje više njih, pa bi bilo bolje izbjegavati višeznačan izričaj. Poteškoću se predlaže riješiti: a) dosljednim preuzimanjem podjele na: odgojno-obrazovni sustav, njegova područja, nastavne predmete, i unutar njih, ako su potrebna: polja i grane; b) pomoću pridjeva: viša razina bila bi programsko, odgojno-obrazovno, nastavno ili uputnično područje, a unutarpredmetna razina bila bi unutarpredmetno područje; c) dosadašnje unutarpredmetno područje, sada predloženo kao domena, ako se dokaže potreba za njegovim sustavnim uvođenjem, i ako postoje razlozi protiv prijedloga a) i b), sustavno nazvati cjelinom, a u krajnjem slučaju djelokrugom, iako ta riječ do sada nije bila vezana uz nastavni program. XIV. Megatrendovi 58. Osnovni je trend XXI. stoljeća približavanje umjetne tehnike živoga i umjetne tehnike neživoga ili uobičajeno tehnike. To traži jedinstveno podučavanje proizvodnih postupaka, živih i neživih materijala. Za to je prema izvornom modelu hrvatskih stručnjaka potrebno poznavanje u osnovama jedne jedine tablice /izvorna objava u: Igor Čatić – Gordana Barić – Maja Rujnić-Sokele, Polymers and non-polymers – a new systematisation of substances and materials, Rubber-Fibre-Plastics, 9 (2014.) 1, str. 50–57/. 59. U megatrendove se ubraja poboljšavanje ljudskoga bića i njegova okolina. Dio poboljšanja temelji se na zakonitostima koje se uče u okviru Tehničke kulture. Okolinu čine roboti: humanoidi, ostali roboti i područje umjetne inteligencije. Kako je riječ o programima koji mogu biti 2D i 3D likovi (avatari) i ostali programi, taj se dio mora povezati s područjem informacijskih i komunikacijskih tehnika. To među ostalim zahtijeva jedinstveno učenje svih živih i neživih materijala. 60. Tijekom općega obrazovanja nemoguće je obrazovanje za radno mjesto. Umjesto isticanja isključivo kreativna mišljenja ukazuje se i na potrebu sustavnosnoga pristupa (mišljenja) rješavanju zadataka, temeljena na sustavnosnoj teoriji (teoriji sustava). 61. Predlaže se da se u obzir uzmu brojni radovi članova Znanstveno-istraživačkog odbora: bioetika, tehnika i transhumanizam koji djeluje u okviru Znanstvenoga centra izvrsnosti za integrativnu bioetiku. 62. Kiborgizacija, robotizacija i umjetna inteligencija trendovi su koji će biti ostvareni već početkom radnoga vijeka onih koji će početi svoje obrazovanje i odgoj na temelju predložene reforme. Treba imati na umu da će mnogi dočekati i XXII. stoljeće. Prema tome nijedan predmet ne može biti u funkciji obrazovanja za radno mjesto. 63. U obrazovanju s područja Tehničke kulture treba trajno ukazivati na povezanost tehničkih rješenja s onima za istovrsne probleme u Prirodi. XV. Sustavnosni pristup 64. Na temelju gotovo pola stoljeća aktivnoga bavljenja s mogućnošću primjene opće sustavnosne teorije moguća su suvremena rješenja u podučavanju na temelju razvoja osnovnih modela. Primjer je postupak injekcijskoga prešanja. U posljednjih 60 godina od dva osnovna postupka razvijeno je više od 250 inačica toga postupka za pravljenje dijelova od metala, plastike, gume, keramike te njihovih hibrida (od više materijala u jednom ciklusu), pa i živih stanica. Izrađen je izvorni opći model koji omogućuje upoznavanjem s tim postupcima (potanko u članku u Pedagogijskim istraživanjima). U sustavnosnom pristupu barata se s tri osnovna pojma: informacija, energija i materija te ulazima, sustavima i izlazima. Dokazano vrhunsko obrazovanje za kreativne učenike /U pripremi je članak (Tro)jedinstvo informacije, energije i materije. Istoimeno predavanje održano je u okviru Festivala znanosti 16, Tehnički muzej Nikola Tesla, Zagreb, 22. travnja 2016./. XVI. Prijedlozi 65. Postoje skripta prvoga autora: Uvod u tehniku (dostupno u digitalnom obliku na zahtjev) koje je njihov pisac spreman staviti na raspolaganje članovima odgovarajućega povjerenstva. 66. Autori su spremni članovima povjerenstva izložiti i rastumačiti sva pitanja, primjedbe i prijedloge. 67. Uputnik za nastavni program Tehničke kulture ne može se prihvatiti bez prethodna prihvaćanja metodologije i uputnične teorije prema kojom je napisan. To znači da je nužna prethodna rasprava, recenzije i konsenzus oko metodoloških priručnika i sadržaja isprava više razine (okvirnih, razinskih, područnih i međupredmetnih uputnika). Valjan bi put bio da se prvo donese metodologija izradbe uputnika (a nju treba uzakoniti), pa da se tek tada sastavlja bilo koji uputnik. 67.1. Tek i samo u slučaju da dosadašnja metodologija i koncepcija budu u cijelosti prihvaćene, Prijedlog uputnika može se doraditi uzimajući u obzir iznesene primjedbe i prijedloge. To može učiniti stručna radna skupina koja ga je sastavljala, u istom, smanjenom, proširenom ili promijenjenom sastavu. Ona se najprije mora upoznati s terminološkim i stručnim prijedlozima od kojih su ovdje navedeni samo neki. U svakom slučaju stručnoj skupini mora se dodijeliti recenzentska skupina koja će provjeriti jesu li svi prijedlozi i primjedbe prihvaćeni ili obrazloženo odbijeni. prof. emer. dr. sc. Igor Čatić mr. sc. Petar Marija Radelj članovi Znanstvenoga vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Primljeno na znanje Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Prijedlog dokumenta je izrađen prema Metodološkom priručniku za izradu predmetnih kurikuluma i Okviru nacionalnog kurikuluma dobivenih od strane Ekspertne radne skupine te usklađivan s drugim dokumentima izrađivanima u okviru Cjelovite kurikularne reforme (okviri, kurikulumi područja, kurikulumi drugih nastavnih predmeta). U radu i odabiru nazivlja korišteni su i postojeći važeći dokumenti i zakoni u Republici Hrvatskoj (Nastavni plan i program za osnovnu školu, Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Nacionalni kurikulum za rani i predškolski odgoj i obrazovanje, Zakon o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru i drugi) kao i stručna literatura iz područja suvremene pedagogije, psihologije, didaktike, metodike edukacije tehnike u osnovnom/obveznom obrazovanju i nazivlje koje se u toj literaturi navodi. Dokument će proći postupak lektoriranja.
8 Zavod za unapređivanje zaštite na radu Prijedlog nacionalnoga kurikuluma nastavnoga predmeta Tehnička kultura, A. OPIS NASTAVNOGA PREDMETA TEHNIČKA KULTURA Opaska: 21. red- dopuna „…, kao i osnovna znanja iz zaštite na radu u cilju očuvanja vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih. Potrebno je već u ranijoj dobi ukazati na važnost ove tematike, kako bi ulaskom u radni odnos, budući radnici stekli osnovnu kulturu iz područja zaštite na radu.“ Djelomično prihvaćen Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Usvojeno uz preinaku. Umetnut je tekst: “Istovremeno, potrebno je od rane dobi ukazivati na važnost i obvezu primjene mjera zaštite na radu s ciljem očuvanja vlastite sigurnosti i sigurnosti drugih.“
9 Zavod za unapređivanje zaštite na radu F. UČENJE I POUČAVANJE NASTAVNOGA PREDMETA TEHNIČKA KULTURA, Iskustva učenja Opaska: 3. red- dopuna „… siguran rad s alatima, uređajima i strojevima te informacijskom tehnologijom.“ Prihvaćen Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Usvojeno. Umetnuta je riječ “siguran”.
10 Zavod za unapređivanje zaštite na radu F. UČENJE I POUČAVANJE NASTAVNOGA PREDMETA TEHNIČKA KULTURA, Materijali i izvori Opaska: 23. red- dopuna Kompleti zaštite na radu- osobna zaštitna oprema, upute za rad na siguran način i sl. Prihvaćen Zahvaljujemo na sudjelovanju i doprinosu javnoj raspravi. Usvojeno. Predloženi tekst umetnut je na dnu popisa predložene opreme.