Izvješće savjetovanja

Redni broj	Korisnik	Područje	Komentar	Status odgovora	Odgovor
1	Petar Marija Radelj	Prijedlog Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Pravoslavni vjeronauk	Donji tekst ne uključuje poveznice, oblikovan tekst, tablice i grafikone. Oni se mogu vidjeti na http://www.vjeraidjela.com/osvrt-na-prijedlog-pravoslavnoga-vjeronauka, a tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/osvrt-na-prijedlog-pravoslavnoga-vjeronauka1.docx Osvrt na prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka 0. Pravoslavni vjernici stoljećima su vrijedan dio hrvatskoga društva i hrvatske kulture. Baština kršćanskoga Istoka obilje je duhovnosti, nadahnuća, uzora svetosti, dostizanja savršenstva, primjera krjeposti, istinske i aktualne duhovnosti. Osvrt je napisan u želji da ona bude što dostupnija i bolje prenesena mladim naraštajima. Prosudbom želim dati prinos javnoj raspravi, uvjeren da se preko nemalobrojnih bezakonja ne bi smjelo prijeći šutke i da uputnik Pravoslavnoga vjeronauka treba točno, potpuno i pravovjerno odražavati što Crkva moli, vjeruje i predlaže vjernima radi vječnoga spasenja. I. Nedoumice 1. Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. godine svodi pravoslavnu vjeru na privatnost i ograničava je na sakristiju (diakonikon), namjesto da njome prožima čitavu učiteljevu i učenikovu osobnost. To čini suprotno proklamiranom pravoslavnom poimanju osobe. Propušta predočavati vjeru kao glas nade. Izbjegava njezine nositelje izgrađivati da se razložno, strpljivo i uporno zauzimaju za neštićene i obespravljene. Ne vodi računa o nametanju novoga svjetskoga poretka bez Boga, kojemu bi se moglo uspješno suprotstaviti odgajajući istinske vjernike. Stoga je to „politički korektan dokument“. Bogatstvo i dubina istočnoga kršćanstva tim su Prijedlogom spriječeni da budu riznica osobne i zajedničke mudrosti; razvodnjeni da ne postoje u javnom životu, osim kao prigodan ukras (folklor, fikus); umrtvljeni da se problem istine ne postavlja, a kamoli da se ona traži i nalazi, prigušeni da se o pravednosti samo „razgovara“ (str. 58), a ne da se snažno trudi oko nje i mira s Bogom, s drugim ljudima i među narodima. 2. Zašto pisci Prijedloga jednostavno ne žele da Pravoslavni vjeronauk bude kršćanski odgoj učenika, odgoj u pravoslavnoj vjeri i da škola bude odgojna ustanova? Ako ipak žele, zašto to nigdje nisu naveli? Ovako se mora zaključiti da im je koncepcija vjeronauka: 1. načelna etika, ali ne i moralka,[1] i 2. liturgija, i to izvaninstitucijska (zbog poimanja vjeroučitelja kao liturga, v. niže 2.2.). 2.1. Sastavljači Prijedloga potpuno zanemaruju odgoj. Tu riječ uostalom nikako ne spominju, osim dva puta u svezi „odgoj i obrazovanje“. Time se pridružuju prevladavajućoj težnji izgona odgoja i glavnoj struji Cjelovite uputnične reforme. Jednako čine i time što, istiskujući odgoj i naobrazbu, čak 123 puta navode svezu „učenje i poučavanje“. A odgoj je općeljudska potreba; svečovječanska ustanova; upućivanje, usmjeravanje, vođenje, izvlačenje najboljega, rađanje krjeposti, upravljanje, izgradnja, mudrost, vrjednota; da bez odgoja nema kršćanske uljudbe (civilizacije) ni u tragovima, ni pravoslavne kulture, ni davanja smisla vlastitomu životu. 2.2. Među 26.745 riječi, od koliko se sastoji Prijedlog, ni jedna nije „gojenik“, „odgajanik“, „odgojitelj“, ili „odgajatelj“. Odgajalaštvo se ne spominje nigdje, pa ni u poglavlju Uloga učitelja (str. 118). Prema Prijedlogu Pravoslavnoga vjeronauka učitelj nije odgojitelj. Naprotiv, dodijeljen mu je posve novi naziv: „potrebno je naglasiti da je (vjero)učitelj kao liturg ključna figura i da o odnosu koji ostvari s učenicima ovisi njihovo učenje i razvoj te sȃm odgojno-obrazovni proces“ (str. 118). Liturg – od grčkoga λειτουργός [leitūrgós],[2] javni službenik, sraslica od λήϊτος [lḗitos], koji pripada puku, i ἔργον [érgon], djelo – odgovorna je osoba koja vodi bogoslužje. No, vjeronauk je nastava, poučavanje, može se smatrati bogoštovnim djelom,[3] ali ne i bogoslužjem. Budući da svi pravoslavni vjeroučitelji u Hrvatskoj nisu rukopoloženi crkveni službenici, mogu li oni voditi liturgiju? Jesu li liturzi? Katekizam Katoličke Crkve uči: „U liturgijskom je slavlju sva zajednica ‘liturg’, svatko prema svojoj ulozi. Krsno svećeništvo [sacerdotium baptismale] pripada cijelomu Tijelu Kristovu. No neki su vjernici zaređeni [„rukopoloženi“], po svetootajstvu reda da predstavljaju Krista kao Glavu Tijela“ (1188). Ako to vrijedi i u pravoslavlju, onda i svaki vjeroučenik može biti liturg, pa vjeroučitelj nije ključni lik. No, liturg postoji samo u liturgijskom slavlju, a ne i izvan njega, a vjeronauk – iako ovdje nije zamišljen kao upoznavanje vjere i njezino odjekivanje (što znači katehizacija, održavanje vjeronauka), nego kao poučavanje i učenje o bogoslužju – ipak nije liturgija. 2.3. Uputničari Pravoslavnoga vjeronauka navode pridjev „odgojni“ samo u tri rečenice čiji je subjekt učenik. Prva: „[Učenik] prepoznaje odgojni smisao starozavjetne biblijske povijesti i Deset Božjih zapovijedi“ (str. 18 i 52). Druga: „uočava odgojni smisao Božjih zapov[i]jedi“ (str. 52). I treća: „povezuje liturgijsko, kozmičko, odgojno, mistično i moralno značenje ikone“ (str. 104). Dakle, kao učinak vjeronauka uopće se ne postavlja da bi učenik „prihvatio“ ili „usvojio“ Deset zapovijedi, ni bilo koju od njih, ni da bi obrazlagao odgojni učinak starozavjetne povijesti, ili Isusova učenja, niti da bi svoju savjest izgrađivao i usklađivao s Deset zapovijedi, s Dvije zapovijedi ljubavi ili Zlatnim pravilom. 2.4. Pridjev „odgojni“ spominje se u još ukupno četiri rečenice. Prva od njih je: „Zapovijedi imaju prije svega odgojni smisao“ (str. 52). „Smisao“ znači ukupnost, značenje, sklonost (ali ne i sadržaj). Ta rečenica uključno, a sve ostale uputničnoga Prijedloga izričitom šutnjom zapravo potvrđuju da u novom Pravoslavnom vjeronauku ne bi postojao odgojni sadržaj. 2.5. Programeri uvodno ističu kako je „svrha poučavanja Pravoslavnoga vjeronauka pružiti cjelovit pogled na svijet i život“ (str. 4), ali na kraju Prijedloga napućuju da se učenicima dijele petice bez obzira na usađene vrjednote, zalaganje, ponašanje i znanje: „Zbog odgojne zadaće predmeta preporučuje se pronalaziti u učeničkom radu i ponašanju elemente za pozitivne ocjene.“ (str. 120). Zar se popustljivošću odgaja i pruža „cjelovit pogled na svijet i život“? Nigdje se u Prijedlogu ne opisuju u čem se sastoji „odgojna zadaća predmeta“. 2.6. Na popustljivost i nedosljednost upućuje i sljedeće spominjanje pridjeva „odgojni“: „iskustva učenja potrebno je prilagoditi učeničkoj dobi i psihološkoj osjetljivosti učenika […] primjenom različitih odgojnih i pedagoško-didaktičkih metoda“ (str. 118). Nigdje se ne navodi kojim različnim odgojnim metodama valja ugađati iskustvima učenja. 2.7. Koliko se Prijedlog udaljio od svrhe, metoda i sadržaja katehizacije ilustrira sljedeća pojava pridjeva „odgojni“ u kojoj se on pridijeva imenici „funkcija“: „S obzirom na odgojnu funkciju i glavni cilj Pravoslavnoga vjeronauka viđen u zajedništvu, iskustva učenja i rad u zajednici najviše pridonose razvoju kompetencija izražavanja, vođenja dijaloga, prihvaćanja različitosti, povezivanja u vjersku i društvenu zajednicu“ (str. 118). Sastavljači nigdje ne navode u čem se sastoji odgojna funkcija Pravoslavnoga vjeronauka, a iz onoga što navode očito je da im cilj nije odgoj u vjeri, pa ni o vjeri, ili za vjeru. Stoga predloženi Uputnik Pravoslavnoga vjeronauka ne bi bio sredstvo religioznoga, vjerskoga, kršćanskoga ili pravoslavnoga odgoja. Nakana te isprave jednostavno nije da se mlade vjernike odgaja u vjeri, nego da ih se obrazuje o bogoslužju. 2.8. No, vjeronaučna osnova, „osmišljena kao liturgijska katehizacija“ (str. 4), to jest liturgijska katehizacija koja je „temelj za poučavanje“ (str. 117) kao takva nije zacrtana sveobuhvatno, jer se ni jedna tematska jedinica ne posvećuje ni krštenju i miropomazanju, ni kajanju i ispovijedanju grijeha, ni zarukama i vjenčanju, pravima i obvezama supružnika i roditelja, ni bdjenju, opijelu, panihidi, podušju, zadušnici i parastosu. Na taj način bogoslužje se ne predaje kao tvorbeni i izgrađujući čimbenik vjernikova života. 3. Jesu li cjelivanje ikone, paljenje svijeća ili prinošenje tamjana prebanalni u zamisli „liturgijske katehizacije“, pa zato uopće nisu spomenuti? 4. Kakvu budućnost pravoslavaca u Hrvatskoj podupire isprava u kojoj se uopće ne spominju riječi „nada“ ili „ufanje“, ni njihove izvedenice? 5. Može li se predloženim uputnikom odgajati bogobojaznost, odgovornost, vjera u onostranost i konačnu pravdu, ako se nigdje ne spominju pravedni sud Božji i raj i pakao? 6. Čija je zasluga što se u Prijedlogu uopće ne navodi kakvo je zapravo učenje pravoslavne vjere o rastavi („razvodu“) braka, sprječavanju začeća (kontracepciji), ubijanju začeta, a nerođena ljudskoga bića (pobačaju, abortu), umjetnoj oplodnji, najmu maternice (unajmljivanju utrobe, surogatnom nošenju trudnoće, „zamjenskom majčinstvu“), protunaravnomu bludu (homoseksualnosti, sodomstvu), sklapanju istospolnih životnih zajednica (registriranom partnerstvu), samobludu (samozadovoljavanju, masturbaciji, onaniji), usmrćivanju na zahtjev (eutanaziji), kloniranju, spaljivanju pokojnika (kremiranju)? Ili što nigdje nema naravne definicije bračnoga para (muž i žena) ili obitelji (otac, majka i djeca)? 7. Može li se odgojiti čestite i pobožne ljude, a da im se niti ne spomenu i ne objasni što su vrjednote kao akribija, besplatnost, beženstvo (celibat) radi Kraljevstva nebeskoga, crkvenost, čednost, čestitost, čistoća, ćudoredni zakon, djevičanstvo, dobar glas, dobročinstvo, dobrostivost, dobrovoljnost, dobrotvornost, domoljublje, dragovoljnost, dugotrpnost, epikeja, epitimija, ikonodulija, jakost, jednoženstvo, karitativnost, krotkost, kumstvo, majčinstvo, milosrdnost, milostinja, nemrs, nepodmitljivost, neporočnost, nepotkupljivost, nepristranost, nerazorivost, nezabludivost, opomena, osjećaj vjere, otčinstvo, prirodno planiranje obitelji, nadnica, pouzdanost, požrtvovnost, pravičnost, pravo na život, pravovjernost, pravoslavnost, prisega, privola, radišnost, razboritost, rodoljublje, savjesnost, sažaljenje, solidarnost, stidljivost, sućut, trudnoća, ukor, umjerenost, uslužnost, uzdržljivost, veledušnost, velikodušnost, vlasništvo, zadovoljština, zakletva, zasluga, zavjet ili ženidbeni vez? Kako bi Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve[4] mogao predložiti da uputnikom Pravoslavnoga vjeronauka postane isprava u kojoj nema svih tih riječi? 8. Može li se uopće kršćanski odgajati, a da se mladim ljudima ne protumači što su: bludnost, dženderizam, hedonizam, homoseksualizam, ikonoklazam, izvanbračna zajednica, konzumerstvo, laicizam, laksizam, manje zlo, materijalizam, nepotizam, onanizam, pedofilija, poslijemodernizam, preljub, prigodna (situacijska) etika, proporcionalizam, relativizam, rodoskrvnuće, samoblud, samozadovoljavanje, scijentizam, sekularizam, simonija, sodomstvo, suložništvo, svetogrđe, višebračnost (poligamija), višemuštvo (poliandrija), višeženstvo (poliginija)? I zašto su sve to opačine. 9. Čiji je utjecaj što se namjesto tradicijskih izraza za Noinu građevinu,[5] na stranicama 27, 51 i 97 Prijedloga spominje engleštica arka i samovoljno ju se naziva brodom, kraj bogatih bogoslovnih baština crkvenoslavenskoga, srpskoslavenskoga, ruskoslavenskoga, slavenosrpskoga, dositejevskoga, grčkoga, ruskoga, srpskoga i hrvatskoga jezika? 10. Prijedlog nije dostupan na hrvatskom (pa ni na srpskom jeziku), nego na nekom metajeziku! Pri tom je najmanji problem uporaba riječi izravno iz grčkoga – ἦθος – etos (26 puta) u značenju: običaj, ćud, ćudoređe; λαός – laos (str. 43) u značenju: puk, narod, i Λόγος, Logos (str. 7, 93 i 103) u značenju: Riječ, Smisao, Razlog (a u kršćanstvu Vječna Riječ, Bog Sin, Druga Božanska Osoba) – jer se one mogu pronaći u rječniku stranih riječi. II. Sadržajne zamke 11. Na stranici 52 ističe se razrada: „u vjerovanju judejskoga naroda prepoznaje vjeru u jednoga Boga – [….].“. Rečenica je neprikladna zbog dviju stvari. Prvo, Judejci su pleme izraelskoga naroda, a nisu samostalan narod, iako su jedno vrijeme imali kraljevstvo razdijeljeno od ostatka Izraela. Je li moguće da su sastavljači dobro mislili, ali da je lektorica zamijenila srpsku riječ „jevrejskoga“ (hebrejskoga, židovskoga) /naroda/ riječju „judejskoga“ /naroda/? Drugo, sveti je običaj vjernih Židova da sveto Božje ime, kojim se Onaj Koji Jest objavio Mojsiju, nikad ne izgovaraju ni pišu sa samoglasnicima, nego ga bilježe kao sveti četveroslov (JHVH), a čitaju kao Vječni, Gospodin ili Bog. I kršćani su preuzeli taj običaj, pa se u bogoslužju i navještaju Svetoga Pisma ne izgovara sveti četveroslov nego se zamjenjuje riječju Gospodin. Tako i većina prijevoda Svetoga Pisma. No, sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka i na stranici 98, drugi stupac, još jednom ponavljaju Ime koje vjernik iz dubokoga poštovanja ne izgovara. Budući da je način i sadržaj zajedničke liturgijske molitve za Crkvu doista zakon, čemu u uputnik vjeronauka uvoditi nešto čim se Crkva u bogoslužju ne služi? 12. Na stranicama 13 i 57 ukupno se tri puta ponavlja: „učenik zaključuje da je Crkva Hristova rođena silaskom Svetoga Duha na apostole“. Ta se tvrdnja protivi evanđeoskomu svjedočanstvu sv. Ivana Apostola (Bogoslovca) da je Crkva rođena iz kopljem probodenoga boka Gospodina Isusa Krista, da ju je On osnovao Svojom mukom i smrću. Crkva se na Duhovdan samo očitovala, ali već je postojala; apostoli i Bogorodica u iščekivanju silaska Duha Svetoga nisu praslika Crkve, nego su već postojeća Crkva koja se moli. 13. Iako, dakle, tvrdi da je Crkva rođena na Pedesetnicu, Prijedlog na više mjesta zapravo dovodi u pitanje je li Crkva novozavjetna ustanova, jer kaže: „početak ostvarivanja Crkve u vremenu – povijesti [jest] otkrivenje Boga Abrahamu“ (str. 13 i 91), a na stranicama 51 i 91 spominje se „starozavjetna Crkva“. Kako je moguće spojiti Pavlovu definiciju Crkve kao Kristova tijela s postojanjem „starozavjetne Crkve“, koja prema navedenom ima početke u Božjoj objavi Abrahamu (kojega su pohodila tri anđela, što je genijalno oslikao Andrej Rubljov)? 14. Na stranici 85 razradom se predviđa da učenik „obrazlaže biblijsko i svetootačko poimanje jednakosti i ravnopravnosti spolova“. Naprotiv, Sveto Pismo, Predaja i sveti otci izlažu različitost, a ne jednakost muškoga i ženskoga spola, njegovu nepromjenjivost, nejednakost i komplementarnost, čovjekovu bogolikost i bogupriličnost. 15. Na stranici 97 stoji: „Učenik zaključuje da je umjetnost najprofinjeniji izraz našega postojanja“. Zar u kršćanskom poimanju i vrjednovanju svetost (bogougodnost) nije „najprofinjeniji izraz našega postojanja“? 16. Na stranici 109 piše da učenik „opisuje svaku pomjesnu crkvu kao punu Crkvu, a ne samo dio Crkve“. Kako tu tvrdnju, koja vodi samodostatnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom, koju su nam predali otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „jedna“? Kako je smatrati ortodoksnom ako potpunih („punih“) Crkava ima onoliko koliko ima i Crkava kojima je na čelu episkop? Ne traži li logika izričaj da je svaka mjesna Crkva potpuna u smislu da ima pastira i vjernički puk na određenom prostoru, ali da je kao takva samo dio „jedne“ Crkve? 17. Na stranici 109 napisano je i kako učenik „ističe da Crkva nije univerzalna […] zajednica“. Kako tu tvrdnju, koja vodi partikularnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom iz Apostolskoga vjerovanja, koju su svečano proglasili sveti otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „katolička“ (sveobuhvatna, „posvudna“, „saborna“, sveopća, „vaseljenska“)? 18. Konačno, na stranici 109 stoji i kako učenik „zaključuje […] da nijedan episkop nije iznad drugoga, odnosno da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“. Misli li se na episkopa u svetopisamskom, dogmatskom i liturgijskom smislu? (Tada su i arhiepiskop, i metropolit i patrijarh – episkopi.) Ili u kanonskopravnom i nazivoslovnom smislu? (Tada arhiepiskop, metropolit i patrijarh nisu episkopi, nego su mu hijerarhijski nadređeni.) U svakom slučaju, tu tvrdnju nije lako uskladiti s praksom izbora i razrješenja episkopa u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Kao ni s ustrojstvom Crkve prema kojem je punina svećeništva po rukopolaganju apostolskih nasljednika ista u svim razinama („činovima“) velikosvećeničke službe u Pravoslavnoj Crkvi, a arhiepiskop, metropolit i patrijarh prema časti i vlasti su iznad episkopa. 19. Na stranici 122, u Pojmovniku, definira se da je „pomjesna Crkva“ – „lokalna (autokefalna – samostalna) Crkva“. Ta je definicija zbunjujuća, jer nije jednoznačna. Znači li „pomjesni“ – lokalni ili autocefalni? Lokalna ili mjesna Crkva jest Crkva na čelu s biskupom (episkopom). Tako se barem više puta ističe u samom Prijedlogu: „Učenik razumije da je Crkva narod Božji sabran na jednom mjestu oko […] episkopa u euharistiji“ (str. 7); „Zastupa stajalište da je jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva konkretna liturgijska zajednica vozglavljena [na čelu s] jednim episkopom“ (str. 14-15). Takvo je učenje zajednička baština kršćanske vjere i teologije od svetoga Ignacija Antiohijskoga koji je u Poslanici Smirnjanima (danas İzmir, na obali Egejskoga mora) godine 107. poslije Krista napisao: „ὅπου ἂν φανῇ ὁ ἐπίσκοπος, […] ἐκεῖ ἡ καθολικὴ Ἐκκλησία“ [hópū àn phanē͂ ho epískopos, ekeí he katholikḕ Ekklesía] (VIII, 2), što je postalo krilatica: „Ubi episcopus, ibi Ecclesia“ – „Gdje je biskup, ondje je Crkva“. Autocefalna ili „samostalna“ Crkva, pak, jest ona koja je samosvojna (sui iuris), i u pravilu se sastoji od više mjesnih Crkava. U istočnoeuropskom modelu pravoslavlja to su krajevne, jezične, narodne, zemaljske, državne ili višedržavne, a ne mjesne (lokalne) Crkve. Veliki srpski kanonist Nikodim Milaš (1845.–1915.) u udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Mostar, 21902.) rabi izraze „avtokefalna“, samoupravna ili „oblasna“ Crkva za tu razinu, a „pomjesna“ ili mjesna za lokalnu razinu. Kako je pojam autocefalnosti Crkve uskladiv s vjerskom istinom da je jedina glave Crkve – Isus Krist? Iz novozavjetnih poslanica teško je razumjeti kako ijedna Crkva može biti autocefalna (grčki: „samoglava“), budući da apostol Pavao pridaje naslov glave (he kephalḕ) isključivo Isusu Kristu;[6] On je vladar, upravitelj, glavni i odgovorni koji vodi kršćansku zajednicu kao njezin vođa i Gospodin, i samo On čvrsto povezuje i oživljava sve udove tijela nad kojima je postavljen kao glava (usp. Kološanima 2, 19).[7] III. Demografski podatci 20. Od 1996. do 2014. Republika Hrvatska sklopila je ugovore s ukupno dvadeset Crkava, crkvenih zajednica[8] i drugih vjerskih zajednica prema kojima sve one imaju pravo držati konfesionalni vjeronauk u hrvatskim školama. Jedna od njih je i Srpska Pravoslavna Crkva. Ne zna se koliki broj njezinih pripadnika doista živi u Hrvatskoj, jer u rezultatima popisa nije dana raščlamba pravoslavnoga stanovništva prema pripadnosti pojedinoj autocefalnoj Crkvi. Prema Popisu stanovništva pravoslavaca je u Hrvatskoj 31. ožujka 2011. bilo 190.143.[9] Time pravoslavci čine 4,44 % hrvatskoga pučanstva, kao i 4,78 % svih jednobožaca (monoteista) i 4,86 % svih kršćana u Hrvatskoj. 21. Desetljeće prije, na početku drugoga tisućljeća pravoslavaca je u Hrvatskoj bilo 195.969, s time da je u rezultatima popisa bila dana i raščlamba prema pojedinoj autocefalnoj Crkvi, pa su tako zabilježena 40.433 pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve, 211 pripadnika Makedonske,[10] 63 Ruske, 46 Grčke, 44 Crnogorske, 19 Rumunjske i 8 Bugarske Pravoslavne Crkve. Ostalih 155.145 pravoslavaca (njih čak 79 %) prilikom popisivanja 2001. godine nije preciziralo kojoj od Pravoslavnih Crkava pripadaju. 22. Broj pravoslavaca u Hrvatskoj u trećem je tisućljeću u apsolutnim brojkama u opadanju (tri posto manje 2011. nego 2001.), ali je u udjelu pučanstva zapravo u neznatnom porastu (0,2 ‰) zato što se smanjuje nešto sporije nego drugih promatranih skupina. To na prvi pogled nije logično, jer ne potvrđuje teorije ili posljedice asimilacije ili integracije, ni posljedice agresivnoga sekularizma, nego ukazuje ponajprije na loše demografsko stanje, trend izrazite depopulacije stanovništva, ukupne i prirodne (manje rađanja, više umiranja). Brojidba duša u Hrvatskoj 2001. i 2011.[11] Hrvatska 31. III. 2001. 31. III. 2011. Razlika u broju ljudi Porast/pad u % Pučanstvo 4,437.460 4,284.889 –152.571 –3,44 % Vjernici 4,180.678 3,983.518 –197.160 –4,72 % Jednobošci 4.178.690 3,977.877 –200.813 –4,81 % Kršćani 4,121.913 3,914.900 –207.013 –5,02 % Katolici 3.903.551 3,697.143 –206.408 –5,29 % Pravoslavci 195.969 190.143 –5.826 –2,97 % Protestanti i ostali kršćani 22.393 27.614 +5.221 +23,32 % Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri. Udio vjerničkih skupina u hrvatskom pučanstvu 2001. i 2011. Hrvatska 31. III. 2001. 31. III. 2011. Razlika u postotnim bodovima Vjernici 94,21 % 92,97 % –1,25 % Jednobošci 94,17 % 92,84 % –1,33 % Kršćani 92,89 % 91,37 % –1,52 % Katolici 87,97 % 86,28 % –1,68 % Pravoslavci 4,42 % 4,44 % +0,02 % Protestanti i ostali kršćani 0,54 % 0,69 % +0,16 % 23. U Popisu stanovništva 2011. godine 190.143 pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti narodnosno su se izjasnili na 29 načina, između čega kao pripadnici 22 etničke zajednice, i to (prema učestalosti): 1. Srbi 159.530 (83,9 %), 2. Hrvati 16.647 (8,75 %), 3. Makedonci 2.401 (1,26 %), 4. Romi 2.381 (1,25 %), 5. „Pravoslavci“ 2.187 (1,15 %), 6. „Ne izjašnjavaju se“ 2.084 (1,1 %), 7. Crnogorci 1.822 (0,96 %), 8. „Ostali“ 816, 9. Rusi 729, 10. Ukrajinci 341, 11. Bošnjaci 293, 12. Bugari 158, 14. Nepoznato 157, 15. Rumunji 147, 16. „Regionalna pripadnost“ 124, 17. Rusini 89, 18. Mađari 78, 19. Slovenci 37, 20. „Neraspoređeno“ 27, 21. Talijani 26, 22. Nijemci 22, 23. Česi 12, 24. Slovaci 12, 25. Vlasi 11, 26. Poljaci 6, 27. Židovi 3,[12] 28. Albanci 2 i 29. Austrijanac 1.[13] 24. Narodnosno, Srbima su se u Popisu pučanstva godine 2011. izjasnila 186.633 hrvatska stanovnika, a od toga pravoslavcima 159.530 (85,48 %).[14] (Ako se zna da je pripadnika talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj desetina od toga broja,[15] a da u Agenciji za odgoj i obrazovanje postoje dvije više savjetnice za talijansku nacionalnu manjinu, onda je nejasno zašto za Pravoslavni vjeronauk ne postoji ni jedan stručni suradnik u toj Agenciji.) 25. Od 555 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, pravoslavnih je vjernika (svih Pravoslavnih Crkava, a ne samo Srpske) prema Popisu pučanstva iz 2011. po više od tisuću bilo u 49 gradova i općina, i to:[16] 1. Zagreb 15.960 2. Vukovar 9.504 3. Rijeka 8.939 4. Osijek 6.877 5. Trpinja 5.007 6. Borovo 4.568 7. Erdut 3.995 8. Dvor 3.932 9. Karlovac 3.866 10. Knin 3.478 11. Sisak 3.279 12. Pula 3.152 13. Beli Manastir 2.768 14. Petrinja 2.570 15. Glina 2.489 16. Ogulin 2.362 17. Bjelovar 2.329 18. Markušica 2.294 19. Slavonski Brod 2.270 20. Kistanje 2.165 21. Darda 2.130 22. Split 2.104 23. Zadar 2.093 24. Vojnić 2.087 25. Gračac 2.075 26. Gvozd 1.929 27. Vinkovci 1.833 28. Vrbovsko 1.794 29. Donji Lapac 1.674 30. Benkovac 1.582 31. Kutina 1.555 32. Dubrovnik 1.481 33. Jagodnjak 1.448 34. Biskupija 1.438 35. Negoslavci 1.428 36. Šibenik 1.424 37. Obrovac 1.352 38. Šodolovci 1.345 39. Krnjak 1.314 40. Sunja 1.306 41. Pakrac 1.297 42. Slatina 1.248 43. Požega 1.215 44. Daruvar 1.190 45. Plitvička Jezera 1.113 46. Vrhovine 1.107 47. Garešnica 1.104 48. Ervenik 1.065 49. Velika Gorica 1.037 Preostali 54.571 pravoslavac, ili dvije sedmine njih u Hrvatskoj godine 2011. živjelo je u gradovima i općinama u kojima ih je manje od tisuću, što otežava redovito dušobrižništvo. IV. Vjeronauk Srpske Pravoslavne Crkve 26. Vlada Republike Hrvatske i Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj sklopile su 20. prosinca 2002. Ugovor o pitanjima od zajedničkoga interesa (Narodne novine, broj 196/03). Članak 10. stavak 2. toga Ugovora određuje: „Pravoslavni vjeronauk u javnim osnovnim i srednjim školama izborni je predmet i obvezatan za one učenike koji ga izaberu, te se izvodi pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obvezatnih predmeta.“ Dakle, vjerski odgoj i naobrazba te Crkve naziva se Pravoslavnim vjeronaukom. 27. Godinu dana kasnije u hrvatski pravni poredak uvedena su još dva pravoslavna vjeronauka, ali oni ispred vjeroispovjesnoga pridjeva imaju i prvo određenje svoje Crkve. Tako, prema članku 11. stavku 2. Ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa Vlade Republike Hrvatske s Bugarskom Pravoslavnom Crkvom u Hrvatskoj i Makedonskom Pravoslavnom Crkvom u Hrvatskoj od 29. listopada 2003. (Narodne novine, broj 196/03), učenici u javnim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj mogu izabrati nastavni predmet: Bugarski pravoslavni vjeronauk, odnosno Makedonski pravoslavni vjeronauk. 28. Budući da se sva tri pravoslavna vjeronauka (Srpske, Bugarske i Makedonske Pravoslavne Crkve) ne zovu isto, ova se raščlamba ne odnosi na sve prijedloge pravoslavnih vjeronauka u Hrvatskoj, nego samo na prijedlog novoga programa vjeronauka Srpske Pravoslavne Crkve u hrvatskim školama. 29. Sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka nisu dali nikakvu ocjenu postojećega stanja, pa se ne zna ni koji bi se program ili programi Pravoslavnoga vjeronauka zamijenili novopredloženim. 30. Od povratka vjeronauka u hrvatske škole (1991. godine) nisu postojali javno dostupni podatci o broju učenika koji pohađaju koji konfesionalni vjeronauk. Pretpostavke za njihovo razvrstavanje stvorene su uvođenjem sustava e-Matica u koji se bilježi upis i ispis svakoga učenika. Podatke iz te baze podataka zadnjih sam godina u više navrata bezuspješno tražio od Agencije za odgoj i obrazovanje i od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Konačno, 3. listopada 2016. iz Ministrova kabineta dobio sam tablicu u Excelu u kojoj se, između ostaloga, nalaze sljedeći podatci. 31. Osnovne škole Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Ukupno učenika 336.608 331.405 327.410 323.845 Ukupno vjeroučenika 312.730 306.301 300.778 296.458 Katolički vjeronauk 307.339 301.287 295.541 291.464 Pravoslavni vjeronauk 2.713 2.612 2.759 2.623 Islamski vjeronauk 2.341 2.162 2.204 2.019 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika i vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka svake se godine redom smanjuje. Nasuprot tomu, broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nema tako jednoznačnu silaznu putanju. 32. Hrvatski osnovnoškolski učenici srpskoga jezika i pravoslavnoga vjeronauka Državni zavod za statistiku objavljuje svake godine brojidbu osnovnih škola i u njoj podatak o broju učenika koji polaze nastavu na srpskom jeziku. Usporedba za dostupne godine s brojem učenika pravoslavnoga vjeronauka, pokazuje da je takvih više. Učenikā pohađa Školska godina Srpski jezik (DZS) Srpski jezik (model A) Srpski jezik (model B) Srpski jezik (model C) Pravoslavni vjeronauk Prav. vjeronauk više nego Srpski jezik 2004./2005. 2.660 2005./2006. 2.522 2006./2007. 2.397 2.301 461 2007./2008. 2.398 2.350 430 2008./2009. 2.335 2.367 496 2009./2010. 2.209 2.252 502 2010./2011. 2.059 1.992 444 2011./2012. 2.036 2.207 16 521 2012./2013. 2.049 1.922 16 603 2.713 172 2013./2014. 1.997 1.897 17 671 2.612 27 2014./2015. 1.977 1.859 19 706 2.759 175 2015./2016. 2.623 Izvori: DZS – Državni zavod za statistiku (priopćenja Osnovne škole), modeli A, B i C (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina; godišnja Izvješća Vlade RH o provedbi Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina); Pravoslavni vjeronauk (e-Matica, 3. X. 2016.) 33. Srednje škole Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Ukupno učenika 182.211 180.778 177.126 169.228 Katolički vjeronauk 145.095 143.516 140.318 133.070 Pravoslavni vjeronauk 824 738 709 701 Islamski vjeronauk 414 428 430 409 Etika 32.381 31.860 31.063 30.359 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika, vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka i učenika Etike svake se godine smanjuje, a broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nerazmjerno je malen i oscilira. 34. Hrvatsko osnovno i srednje školstvo Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Sveukupno učenika 518.819 512.183 504.536 493.073 Katolički vjeronauk 452.434 444.803 435.859 424.534 Pravoslavni vjeronauk 3.537 3.350 3.468 3.324 Islamski vjeronauk 2.755 2.590 2.634 2.428 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri učenika. Za polaznike vjeronauka postotak se odnosi na učenike osnovnih i srednjih škola zajedno, a za one koji su izabrali Etiku, udio se odnosi samo na učenike srednjih škola. Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Katolički vjeronauk 87,20 % 86,84 % 86,39 % 86,10 % Pravoslavni vjeronauk 0,68 % 0,65 % 0,69 % 0,67 % Islamski vjeronauk 0,53 % 0,51 % 0,52 % 0,49 % Etika (% srednjoškolaca) 17,77 % 17,62 % 17,54 % 17,94 % Pri tom je udio vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka približan ukupnom postotku katolika u državi, dok je udio vjeroučenika Islamskoga vjeronauka u rujnu 2012. bio 2,8 puta manji, a Pravoslavnoga vjeronauka čak 6,6 puta manji od broja vjernika tih vjeroispovijesti prema Popisu pučanstva 2011. godine. Moguća su tumačenja tih razlika: a) demografski razlozi – prosječna dob tih skupina koje se jednostavno ne pomlađuju, b) vjerski nemar – njihovi dušobrižnici nisu ih potaknuli da traže, ili im nisu učinili dostupnim nastavu vjeronauka njihove vjeroispovijesti, ili roditelju, odnosno učeniku nije stalo. 35. Manje učenika, manje vjeroučenika, manje etike Kad se usporede podatci o broju upisanih učenika iz rujna 2012. i iz rujna 2015. dobiju se sljedeći padovi: Školska godina U 4 godine manje učenika U 4 godine manje postotno Sveukupno učenika –25.746 –4,96 % Katolički vjeronauk –27.900 –6,17 % Pravoslavni vjeronauk –213 –6,02 % Islamski vjeronauk –327 –11,87 % Etika –2.022 –6,24 % Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) 36. Pravoslavni vjeronauk u hrvatskim osnovnim školama po županijama Pravoslavni vjeronauk pohađaju učenici osnovnih škola na području ukupno 16 od 21 jedinice područne samouprave, a broj pravoslavnih vjeroučenika u njima je sljedeći. Osnovaca-učenika Pravoslavnoga vjeronauka u školskoj godini R.br. Županija Pravoslavaca 2011. [17] 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. 1. Bjelovarsko-bilogorska 8.070 3 4 3 3 2. Brodsko-posavska 5.673 13 11 12 14 3. Dubrovačko-neretvanska 2.509 0 0 0 0 4. Grad Zagreb 15.960 3 2 2 4 5. Istarska 7.220 1 0 0 0 6. Karlovačka 12.528 181 189 198 199 7. Koprivničko-križevačka 2.484 44 49 47 37 8. Krapinsko-zagorska 280 0 0 0 0 9. Ličko-senjska 6.786 76 78 87 42 10. Međimurska 339 0 0 0 0 11. Osječko-baranjska 24.974 539 512 509 545 12. Požeško-slavonska 4.852 0 0 0 18 13. Primorsko-goranska 16.046 72 4 14 19 14. Sisačko-moslavačka 21.087 195 166 232 233 15. Splitsko-dalmatinska 4.638 23 17 19 17 16. Šibensko-kninska 11.476 173 169 181 172 17. Varaždinska 742 0 0 0 0 18. Virovitičko-podravska 5.167 0 0 0 0 19. Vukovarsko-srijemska 27.870 1.301 1.318 1.355 1.250 20. Zadarska 8.236 89 92 100 70 21. Zagrebačka 3.206 0 1 0 0 Ukupno Hrvatska 190.143 2.713 2.612 2.759 2.623 Izvori: Državni zavod za statistiku (Popis stanovništva 2011.) i e-Matica (3. X. 2016.) 36.1. Nije u potpunosti jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u više županija i zašto je broj vjeroučenika nerazmjeran broju pravoslavnih vjernika na tim područjima, premda, kako ističe demograf Dražen Živić, dio objašnjenja može ležati u vrlo nepovoljnoj (ostarjeloj) biološkoj (dobnoj) strukturi pravoslavnoga stanovništva, u čijoj su piramidi izrazito krnji dječji kontingenti, kao izravna posljedica vrlo niske rodnosti.[18] Naime, iako nisu objavljeni podatci o stanovništvu prema vjeroispovijesti i starosti, oni se s priličnom vjerojatnošću mogu pretpostaviti iz objavljenih rezultata popisa pučanstva 2011. godine prema narodnosti, starosti i spolu, budući da Srbi čine pet šestina (točnije 83,9 %) svih pravoslavaca u Hrvatskoj. U ukupnom broju hrvatskih žitelja (4,284.889) školska dob (od 5 do 19 godina) imala je udio od 16 % (683.896). No, među Srbima u Hrvatskoj (186.633) školska dob (od 5 do 19 godina: 12.658) činila je samo 6,8 % populacije.[19] 36.2. U kontingentu školske djece i mladeži (683.896 u dobi 5 – 19 godina) 12.658 mladih Srba čini samo 1,85 %, što je 58 % manji udio nego na razini svih stanovnika (gdje su Srbi činili 4,36 % hrvatskoga pučanstva). 36.3. Prema istom izvoru, u Hrvatskoj je 31. ožujka 2011. bilo 212.709 djece s navršenom ni jednom do 4 godine, a od toga 4.225 srpske narodnosti. To znači da se u petogodištu prije popisa 2011. u Hrvatskoj se rađalo prosječno 42.542 djece godišnje (stopa rodnosti 9,9 ‰), od toga 845 Srba (stopa rodnosti je 54 % niža od državnoga prosjeka i iznosila je samo 4,5 ‰). 36.4. Jesu li sastavljači Prijedloga svjesni toga ključnoga problema pravoslavne zajednice u Hrvatskoj? Da se biološki ne obnavlja, nego da izumire? Zašto u Prijedlogu ni jedno jedino postignuće, razrada ni razina usvojenosti nije posvećena pripremi mladih za vrjednote obiteljskoga života, radost sretnoga braka i blagoslov plodnoga roditeljstva? U poglavlju B („Odgojno-obrazovni ciljevi učenja i poučavanja nastavnoga predmeta“, str. 4–6) ističe se pet ciljeva nastave i učenja Pravoslavnoga vjeronauka, ali među njima se ne spominje odgoj, dozrijevanje, rast ili razvoj odgovornosti za budućnost svoje vjerničke zajednice, naroda i Crkve, pa ni ideal stupanja u brak, ni ideal duhovnoga zvanja. Stoga valja zaključiti da Prijedlog nije u službi opstanka pravoslavne zajednice u Hrvatskoj. Autori su dobro uvodno naveli da „pravoslavni svjetonazor ne vidi čovjeka kao individuu, nego kao slobodnu [osobu] okrenutu prema Bogu i drugom čovjeku u kontekstu zajedničkoga postojanja“ (str. 6), ali tu misao vodilju nisu proveli u Prijedlogu; on je ostao zarobljen poticanjem egocentričnosti učenika, bez uravnotežena isticanja njihovih obveza koja prate stjecanje prava. Stoga se i na njega mora primijeniti zabrinutost koju su obrazložili James McKernan i Matija Grgat. 36.5. U Hrvatskoj je 2011. godine u kontingentu osnovnoškolske djece (5–14 godina) bilo 439.719 stanovnika, što znači prosječno 43.972 učenika po godištu. Od toga ih je srpske narodnosti bilo 7.999, što znači prosječno 800 po godištu. Pomnoženo s osam, to znači očekivanih 351.775 učenika u osnovnim školama, od čega 6.399 Srba. No, te školske godine nastavu na srpskom jeziku i pismu pratilo je 2.059 učenika osnovnih škola ili samo trećina onih zbog kojih je to omogućeno. 36.6. Godine 2012. Pravoslavni vjeronauk u osnovnim školama u Hrvatskoj odabralo je 2.713 učenika. Na temelju činjenice da je godine 2011. pravoslavaca u Hrvatskoj bilo 1,9 % više nego Srba (190.143 : 186.633), procjenjujem da je pravoslavnih učenika u hrvatskom osnovnoškolskom sustavu bilo 6.520 (6.399 *1,019), pa su, prema mojoj procjeni, godine 2012. Pravoslavnim vjeronaukom bile obuhvaćene samo tri sedmine pravoslavne djece u osnovnim školama, točnije 41,6 % pravoslavnih učenika (2.713 : 6.520). Toliko niska stopa uključenosti nije dobra za budućnost pravoslavne vjeroispovijesti i tako nizak obuhvat pravoslavnih učenika temeljnim odgojnim predmetom nije u interesu hrvatske države. 36.7. Nije jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u više županija i zašto je broj vjeroučenika nerazmjeran broju pravoslavnih vjernika na tim područjima. 37. Vjeroučenici Pravoslavnoga vjeronauka u hrvatskim srednjim školama R.br. Područje 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. 1. Grad Zagreb 83 74 68 64 2. Karlovačka županija 0 1 1 1 3. Osječko-baranjska županija 74 76 82 69 4. Primorsko-goranska županija 20 20 34 36 5. Vukovarsko-srijemska županija 585 526 479 490 6. Zadarska županija 4 1 0 0 7. sve ostale županije 0 0 0 0 8. Republika Hrvatska 766 698 664 660 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Nije jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u srednjim školama u čak deset županija u kojima se već održava u osnovnim školama. V. Kršenje zakona 38. Članak 13. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02 i 73/13) od 24. srpnja 2002. do danas, pod naslovom „Vjerski odgoj i nastava vjeronauka u odgojnim i obrazovnim ustanovama“, između ostaloga, određuje: „(2) Na traženje roditelja ili skrbnika učenika mlađih od 15 godina te na osnovi zajedničke izjave roditelja, odnosno skrbnika i učenika od 15 godina i starijih, u osnovnim školama i srednjim školama ustrojava se nastava vjeronauka kao izbornoga predmeta sukladno propisanom nastavnom planu i programu te ugovorom između vjerske zajednice i Vlade Republike Hrvatske. (3) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskoga odgoja i nastavu vjeronauka u osnovnim i srednjim školama izvode osobe koje ispunjavaju uvjete utvrđene propisima i ugovorima iz stavka 1. i 2. ovoga članka. (4) Ministarstvo nadležno za predškolski odgoj, osnovno školstvo i srednje školstvo, na prijedlog vjerske zajednice, daje suglasnost na programe vjerskoga sadržaja koji se ostvaruju u ustanovama predškolskoga odgoja, donosi plan i program nastave vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama, te odobrava udžbenike i didaktička sredstva. (5) Vjerski odgoj u ustanovama predškolskoga odgoja i nastava vjeronauka u osnovnim školama i srednjim školama odvojeni su od vjerskoga odgoja i vjeronauka u vjerskim zajednicama. Pod uvjetima iz stavka 1. i 2. ovoga članka djeca, odnosno učenici imaju pravo sudjelovati u predškolskom odgoju, odnosno nastavi vjeronauka bez obzira sudjeluju li u vjerskim aktivnostima koje se provode izvan predškolskoga odgoja, odnosno osnovnoga i srednjoškolskoga obrazovanja.“ Dakle, sukladno zakonu jedini ovlašteni predlagatelj, a time i nositelj izrade nastavnoga plana vjeronauka jest Crkva ili vjerska zajednica drukčijega naziva (a ne Ministarstvo). Stoga Hrvatski sabor 2014. godine nije mogao donijeti Strategiju obrazovanja, znanosti i tehnologije i očekivati da se ona primijeni; Ministarstvo tijekom 2015. godine nije bilo ovlašteno oglasiti javni poziv, izabrati ni imenovati radnu skupinu za izradu bilo kojega prijedloga vjeronauka, pa ni pravoslavnoga, niti je tijekom 2016. Ministarstvo bilo ovlašteno dopustiti da Ured Cjelovite uputnične reforme provodi stručnu raspravu o prijedlozima vjeronauka, niti je Ministarstvo smjelo otvoriti javnu raspravu o nacrtima uputnika vjeronauka, budući da oni nisu sastavljeni sukladno zakonu, ni od ovlaštena predlagatelja. VI. Kršenje Vladina ugovora sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom 39. Članak 11. stavak 2. toga Ugovora određuje: „U javnim osnovnim i srednjim školama nastava pravoslavnoga vjeronauka izvodi se u okviru nastavnoga plana i programa s dva (2) školska sata tjedno.“ Cjelovitom uputničnom reformom kani se odustati od nastavnih planova i programa kao vrste odgojno-obrazovnih propisa i namjesto toga uvesti uputnike. Međutim, zamjena (obrogacija) nastavnih planova i programa uputnicima nije moguća jednostranim djelovanjem izvršne vlasti, jer je ona vezana i tom odredbom Ugovora, pa je – prije uvođenja uputnika – potrebno primijeniti članka 25. Ugovora koji određuje: „Ugovorne strane u međusobnom će dogovoru tražeći pravedno rješenje, rješavati dvojbe ili poteškoće koje bi mogle nastati glede tumačenja ili primjene odredaba ovoga Ugovora.“ 40. Članak 11. stavak 3. spomenutoga Ugovora određuje: „Nastavne planove i programe pravoslavnoga vjeronauka za javne osnovne i srednje škole, te program pravoslavnoga vjerskoga odgoja za javne predškolske ustanove izrađuje i odobrava Sveti arhijerejski sinod, a donosi ih odnosno na njih daje suglasnost ministar prosvjete i športa.“ Sukladno toj odredbi Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nije bilo ovlašteno osnovati Stručnu radnu skupinu za izradbu prijedloga predmetnoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka, niti izraditi novi nastavni plan i program Pravoslavnoga vjeronauka za osnovne i srednje škole, niti se o tom prijedlogu može meritorno raspravljati u javnoj raspravi koju nije otvorio i ne provodi jedini ovlašteni nositelj izrade toga propisa – Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve, nego Ministarstvo kao neovlašteni nositelj izradbe toga propisa. 41. Razina povrjede Ugovora ista je kao da je Vlada Republike Hrvatske počela osnivati ili mijenjati eparhije i parohije, ili imenovati, premještati i smjenjivati episkope Srpske Pravoslavne Crkve, jer je tim Ugovorom utvrđeno da je sve to „u isključivoj nadležnosti Svetoga arhijerejskoga sinoda Srpske Pravoslavne Crkve“ (čl. 3. i čl. 4. st. 2.). Kako je onda ikomu moglo pasti na pamet da, suprotno izričitoj odredbi sklopljenoga i vrijedećega ugovora, Ministarstvo u doba Vedrana Mornara sebi prisvoji ono što mu ne pripada – izradbu novoga nastavnoga plana i programa Pravoslavnoga vjeronauka? 42. Svrha zbog koje je izradba nastavnoga plana i programa (uputnika) Pravoslavnoga vjeronauka pridržana najvišemu tijelu izvršne vlasti Srpske Pravoslavne Crkve proizlazi iz načela slobode vjeroispovijesti (koje uključuje slobodno javno očitovanje vjere i njezino vjerodostojno poučavanje) i načela prema kojem su Crkva i Država odvojene, svaka u svojem poretku neovisne i samostalne, ali zato da bi mogle surađivati u skrbi za čovjekov napredak i u promicanju zajedničkoga dobra. 43. Prijedlog novoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka potpisuje 12 članova Stručne radne skupine, ali petero od njih, ili 42 % članova uopće nisu pravoslavci, dapače jedan od njih, Boris Jokić, javno se izjašnjava kao bezbožac (deklarirani ateist), a drugi, Tomislav Reškovac, suautor je zadnjega udžbenika marksizma – ateističke ideologije – na hrvatskom i talijanskom jeziku[20] i dugogodišnji promicatelj sekularističke politike Georgesa Sorosa. Koja je, dakle, bila njihova zadaća i uloga u pisanju te isprave? Ima li javnost, posebno pravoslavna, pravo to znati i doznati? 44. Članak 12. spomenutoga Ugovora određuje: „Pravoslavni vjeronauk odnosno vjerski odgoj izvode osobe kojima je episkop izdao ispravu o kanonskom mandatu (u daljnjem tekstu: vjeroučitelji). Episkop ima pravo svojim dekretom opozvati kanonski mandat za izvođenje pravoslavnoga vjeronauka odnosno vjerskoga odgoja zbog nedostataka s obzirom na ispravnost poučavanja i s obzirom na osobno ćudoređe.“ Ako je osobna pravovjernost, crkvenost i ćudorednost svakoga vjeroučitelja pretpostavka i uvjet da smije poučavati pravoslavni vjeronauk, kako se moglo dogoditi da novi program (uputnik) toga nastavnoga predmeta sastavljaju, njegovu odgojnu i obrazovnu svrhu i učinke određuju i razrađuju ljudi koji nisu pravoslavne vjere i koji nemaju kanonski mandat držati Pravoslavni vjeronauk? Čemu tražiti kanonski mandat za vjeroučitelje, a dopuštati da on ne treba za propisodavce nastavno-učidbenoga slijeda? VII. Kršenje Strategije obrazovanja 45. Mjera broj 2.4.2. Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije (Narodne novine, br. 124/14), u sklopu cilja „Provesti cjelovitu kurikulnu reformu“ i podcilja „Izraditi i uvesti nacionalne kurikule“, određuje: „Ustroj i osposobljavanje radnih skupina za izradu predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere jesu: „[1.] Izrađeni kriteriji i načela formiranja radnih skupina. [2.] Raspisan natječaj za izbor i [3.] odabrani i [4.] imenovani članovi radnih skupina. [5.] Izrađen plan i program osposobljavanja. [6.] Održana osposobljavanja“. 46. Obratiti je pozornost kako tom mjerom iz listopada 2014. nije predviđeno da radne skupine imaju ukrasni pridjev „stručna“ u svojem nazivu. To im je proizvoljno dodano u svibnju 2015.: • javnim pozivima od 25. svibnja 2015. za prijavu kandidata za članove jedanaest „stručnih“ radnih skupina za izradu prijedloga predmetnih uputnika – među njima i Pravoslavnoga vjeronauka – kao i za prijavu članova za drugih osamnaest „stručnih“ radnih skupina za uputnike nastavnih predmeta; • objavom, 25. svibnja 2015., Opisa poslova i zadataka članova „stručne“ radne skupine za izradu prijedloga 29 nastavnih predmeta, među njima i Pravoslavnoga vjeronauka: • objavom, 25. svibnja 2015., Obrasca prijave za člana „stručne“ radne skupine; • 29. lipnja 2015. osnivanjem Povjerenstva za izbor članova „stručnih“ radnih skupina, • odlukama od 8. srpnja 2015. o imenovanju devet „stručnih“ radnih skupina, odnosno drugih šesnaest „stručnih“ radnih skupina, itd. Naime, Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, u cjelini Rani i predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski odgoj i obrazovanje, predviđeno je da postoje: • „Ekspertna radna“ skupina (mjera 2.1.1.), • „stručne radne“ skupine za izradbu uputnika razina i vrsta odgoja i obrazovanja (mjera 2.3.1.), • „radne“ skupine za izradbu predmetnih/modulnih uputnika u osnovnoškolskom i gimnazijskom obrazovanju (mjera 2.4.2.), • „radne“ skupine za izradbu uputnika za stjecanje kvalifikacija u redovitom strukovnom/umjetničkom obrazovanju (mjera 2.4.2.), • „jedinice“ za izradu cjelovitoga sustava praćenja, vrjednovanja, ocjenjivanja i izvještavanja kao dijela cjelovite uputnične reforme (mjera 2.5.1.), • „Stručna“ skupina za projektiranje modela promjene strukture sustava odgoja i obrazovanja (mjera 3.1.), • „Radna skupine za izradu dugoročne nacionalne strategije trajnoga profesionalnoga razvoja usklađene s nacionalnim standardom učiteljskih kompetencija“ (mjera 4.3.2.), • „Stručna radna“ skupina sastavljena od vanjskih eksperata (međunarodni sastav) (mjera 8.2.1.) i • „stručne“ skupine za izradu zadataka i testova (mjere 8.6.3. i 8.6.4.). Drugim riječima, Strategijom uopće nije bilo predviđeno da se osnuju „stručne radne skupine“ za: tri okvira, sedam uputničnih područja, sedam međupredmetnih tema, 29 nastavnih predmeta i šest nacionalnih manjina. Stoga je razvidno da je ministar Vedran Mornar (od jeseni 2015. tehnički ministar), na prijedlog Borisa Jokića, tijekom 2015. godine osnovao čak pedeset i tri „stručne radne skupine“ – suprotno Strategiji obrazovanja, znanosti i tehnologije.[21] 47. U Izvješću o provedbi Strategije od 26. travnja 2016. Posebno stručno povjerenstvo na čelu s Nevenom Budakom ističe da je mjera 2.4.2. provedena („status: završeno“), iako se o stanju provedbe navodi samo: „Stručne radne skupine ustrojene i osposobljene za izradu kurikulnih dokumenata“ (str. 35). Time Posebno stručno povjerenstvo izjavljuje da su ispunjeni 4. i 6. pokazatelji te mjere. A što je s ostala četiri pokazatelja provedbe? Mjerila i načela ustroja radne skupine za izradbu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka nisu izrađena. Natječaj za izbor članova te radne skupine nije raspisan. Ne zna se po kojem su mjerilu odabrani članovi. Nije poznato da je, tko je i kad izradio plan i program njihova osposobljavanja. Ni za jedan od šest pokazatelja u Izvješću se ne navodi kad je proveden. Stoga ne stoji zaključak da je ta mjera provedena i završena. Takav način „provedbe“ nespojiv je s načelom vladavine prava. 48. Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije kao sljedeća mjera, broj 2.4.3., predviđena je: „izrada predmetnih/modulnih kurikula u osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju…“. Pokazatelji provedbe te mjere su: „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni predmetni/modulni kurikuli u osnovnoškolskom… obrazovanju…“. U Radnim materijalom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 16. rujna 2013. ta je mjera bila obrojčena kao 1.5.4. (str. 30), njezini su pokazatelji provedbe: „[1.] Izrađeni i [2.] pozitivno recenzirani predmetni/modulni kurikuli u osmogodišnjem i devetogodišnjem općem obveznom obrazovanju. [3.] Održana javna rasprava. [4.] Usvojeni predmetni/modulni kurikuli“. Rok za sva četiri slijeda bio je predviđen: „2017.“, dakle do 31. prosinca 2017. Nakon provedenoga prikupljanja očitovanja zainteresirane javnosti (rezultati javne rasprave do danas nisu objavljeni) Vladinim Prijedlogom strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. srpnja 2014. rok je skraćen za po godinu, pa je za provedbu mjere 2.4.2. bio „2015. godina“, a za provedbu mjere 2.4.3. „2016. godina“, tj. do 31. prosinca 2016. Dakle, radna je skupina trebala imati godinu dana na raspolaganju za pisanje svakoga predmetnoga uputnika, pa i onoga Pravoslavnoga vjeronauka. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. rok za provedbu mjere 2.4.2. određen je kao: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za natječaj, izbor i osposobljavanje članova radne skupine. No, i rok za provedu mjere 2.4.3. određen je isto tako: „Treće tromjesečje 2015.“ Dakle do 30. rujna 2015. za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika svih predmeta, pa tako i onoga Pravoslavnoga vjeronauka. Kako je moguće da Vlada nije ostavila ni predvidjela ni jedan jedini dan vremena za izradbu, raspravu, recenziju i donošenje uputnika Pravoslavnoga vjeronauka? Taj Akcijski plan, koji je vremenik, i stoga sastavni dio Strategije, nije objavljen u Narodnim novinama. Ponavljam prijedlog Ministarstvu i Vladi, javno upućen 25. lipnja 2016. (točka 20.), da ga se bez odgode stavi izvan snage i donese novi, s razmjernim i mjerljivim rokovima. 49. Javni poziv za prijavu kandidata za 11 stručnih radnih skupina, između ostalih i za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka ministar Vedran Mornar objavio je 25. svibnja 2015., a bio je otvoren dva tjedna, do 8. lipnja 2015. No, Strategijom je bilo predviđeno da se raspiše natječaj, a ne javni poziv. Razlika nije samo u nazivlju, nego i u svrsi i u postupku: natječaj je „radi izbora“, a javni poziv radi „prikupljanja prijava“; natječaj je formalniji postupak, dvosmjeran i daje pravo na žalbu; javni poziv je neformalan, jednosmjeran i ne omogućava pravni lijek. Natječaj ne pogoduje samovolji u izboru, nego pridržavanju unaprijed zadanih mjerila, a javni poziv ostavlja prostor diskrecijskoj ocjeni. Ni Strategijom ni Akcijskim planom nije bilo predviđeno da prijedloge uputnika sastavlja „stručna radna skupina“, nego samo „radna skupina“. VIII. Kršenje rokova 50. Točkom II. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. određeno je: „Stručna radna skupina može se sastojati od maksimalno 7 članova čiji je rad ograničen na rok od 1. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine“, a točkom IV. podtočkom 6.: „Kandidati za članove Stručne radne skupine moraju ispunjavati sljedeće uvjete: … poštivanje zadanih vremenskih rokova“ te točkom VII. stavkom 1.: „Od kandidata se očekuje profesionalno izvršavanje obveza.“ 50.1. U Opisu poslova i zadataka članova Stručne radne skupine za izradbu prijedloga kurikula predmeta Pravoslavni vjeronauk (Zagreb, svibanj 2015., str. 4, točka 3.) ističe se: „Rok za prvu inačicu prijedloga Kurikula predmeta Pravoslavni vjeronauk je 15. studenoga 2015. Rok za završetak konačnoga teksta prijedloga Kurikula predmeta Pravoslavni vjeronauk je 15. prosinca 2015.“ Javnost nije obaviještena da je ijedan rok poštovan. 50.2. Vladinim Akcijskim planom provedbe Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije od 3. rujna 2015. određeno je da je „Treće tromjesečje 2015.“, tj. 30. rujna 2015. krajnji rok do kad predmetni uputnici u osnovnoškolskom obrazovanju, pa i onaj Pravoslavnoga vjeronauka, trebaju biti „[1.] Izrađeni, [2.] pozitivno recenzirani i [3.] usvojeni“. Ni jedna dionica nije napravljena u tom roku. 50.3. U trećem izdanju Metodološkoga priručnika za izradu prijedloga predmetnih kurikula (inačica 1.2., Zagreb, siječanj 2016., str. 15) Ekspertna radna skupina je odredila: „Rok za prvu inačicu prijedloga predmetnoga kurikula je 15. studenoga 2015. Rok za prijedlog predmetnoga kurikula koji će se uputiti u stručnu raspravu je 10. siječnja 2016.“ Nema naznaka da oba roka nisu probijena, odnosno da su ipak poštovana. 50.4. Strateškim planom Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta za razdoblje 2016.–2018. (datiran s travnjem 2015., PDF napravljen 20.8.2015.) ministar Vedran Mornar predvidio je da se predmetni uputnici za „osmogodišnje/devetogodišnje opće obvezno obrazovanje“ izrade u trećem tromjesečju 2015., dakle do 30. rujna 2015. te rasprave i donesu „do kraja 2015.“ (str. 19), tj. do 31. prosinca 2015. (Važno je napomenuti kako se na stranici 20 ističe se da je to u Državnom proračunu aktivnost „A577004 – Izrada nastavnoga uputnika“, što znači da riječ uputnik nije iščezla iz službene uporabe!). 50.5. Nacionalni program reformi 2015., koji je Vlada RH donijela 23. travnja 2015. (točka 25.a) uopće ne predviđa da se donose predmetni uputnici za osmogodišnju osnovnu školu, nego da je „Nacionalni cilj u području ranoga napuštanja školovanja“ provesti cjelovitu kurikulnu reformu, a u sklopu nje donijeti „Nacionalni kurikul za devetogodišnje opće obvezno obrazovanje i predmetne /modulne kurikule: Faza I. Izrada – rujan 2015.; Faza II. Javna rasprava i donošenje – rujan 2016.“ (str. 124). 50.6. Dakle, koliko planova – toliko različitih rokova. Prevrtljivih. Nedosljednih. Neprovedenih. Ministarstvo obrazovanja tek je 29. veljače 2016. objavilo prvi Prijedlog uputnika nastavnoga predmeta Pravoslavnoga vjeronauka. 51. Stručna rasprava o uputniku Pravoslavnoga vjeronauka trajala je od 14. ožujka do 1. svibnja 2016. Dana 19. lipnja 2016. objavljeno je: „U stručnoj raspravi nije bilo priloga.“ Zašto je za sastavljanje te povratne informacije u obliku jedne jednostavne rečenice voditeljima uputnične reforme trebalo čak 49 dana? 52. Javna rasprava o istom prijedlogu, samo sada danom u obliku Worda, otvorena je 22. srpnja 2016. Ministarstvo je o tom obavijestilo javnost 26. srpnja 2016. Internetsko savjetovanje bilo je otvoreno do 15. rujna 2016., pa je potkraj kolovoza rasprava produljena do 15. studenoga 2016. IX. Kršenje hrvatskoga Ustava 53. Na stranici 2 Prijedloga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka, koje je Ministarstvo objavilo 29. veljače 2016. i koje je Ured Cjelovite uputnične reforme objavio 15. ožujka 2016., ističe se da je tekst lektoriran i da ga je jezično pregledala Jasna Kufner. Međutim, prijedlog nije napisan na hrvatskom jeziku, niti je preveden na hrvatski jezik, niti je hrvatski jezično uređen. 54. Prijedlog vrluda između odraza jata, kao ijekavske i ekavske pravopisne inačice.[22] 55. Prijedlog krivuda između tipično hrvatskih i tipično srpskih riječi.[23] 56. Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj ima poteškoća s određenjem svojega jezika i njegovih odlika.[24] 57. Sastavljačima Prijedloga pravoslavnoga vjeronauka kao da nije jasno što je jezik Srba-pravoslavaca u Hrvatskoj, jer Srbi u svim dijelovima Hrvatske govore istočnohercegovačkim dijalektom čije su temeljne odlike pretežito jekavski izgovor, ijekavski pravopis i nova (prenesena) akcentuacija. Samo rubna skupina Srba u Hrvatskoj ima govor koji ne pripada istočnohercegovačkom dijalektu. To su Srbi u Osijeku, Dalju, Vukovaru, Trpinji i u nekoliko okolnih sela, koji se služe ekavskim vojvođanskim dijalektom, za razliku od ostalih, poput Srba u Osječkom Polju, koji govore (i)jekavicom.[25] 57.1. U zborniku objavljenom 1996. beogradski jezikoslovci Pavle Ivić i Branislav Brborić težili su razvitak standardnoga jezika[26] Srba u Hrvatskoj usmjeriti zamišljenomu zajedničkomu jeziku i pismu svih Srba, koji su se potkraj XX. stoljeća našli unutar granica različitih država. Unatoč prevladavajućoj ijekavštini u srpskim organskim idiomima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, obojica priželjkuju jedinstvo u izgovornoj ekavici kao odlici standardnoga jezika u Srbiji, što bi za hrvatske i bosansko-hercegovačke Srbe značilo nenaravno napuštanje stoljetne ijekavice. Ekavizacija govora Srba u Hrvatskoj kroz institucijsko djelovanje, školstvo i javne nastupe, dovela je do toga da u Popisu stanovništva 2011. godine čak 72 % Srba u Hrvatskoj nije izjavilo da im je materinski jezik srpski (Srbima se izjasnilo 186.633 stanovnika Hrvatske, a da im je materinski jezik srpski njih samo 52.879!). Stoga, zbog odricanja od vlastite višestoljetne baštine srpskoga govora i jezika u Hrvatskoj, neočekivano postaje aktualnom misao stara već dva stoljeća: „Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju svoga pravog jezika!“.[27] 57.2. Ekavsko-ijekavsku rascijepljenost srpskoga jezika Brborić vidi glavnom preprjekom u izgradnji zajedničkoga standardnoga jezika za cijelo srpstvo i djelotvornoga jedinstva srpskoga kulturnoga prostora. Ističe kako nema smisla da u informatičku budućnost Srbi idu s dvoizgovornom i dvopisamskom standardnošću, čineći tako nacionalnu kulturu „ranjivom i neotpornom na preotimanje“. Unifikacijske su mogućnosti ograničene: ili zajednički slovni znak za sve jatovske odraze ili izbor jednoga izgovora za standardni jezik. Bez toga ujednačenja, osobito u prosvjetno-pedagoškom radu, „nema poželjne i potrebne homogenizacije kulturnoga života cijeloga srpskoga naroda“, a zadržati postojeće stanje znači odlučiti se za „život s manom“ zaključuje Brborić.[28] 57.3. No, list prije toga zaključka, na stranici 178, Brborić je iznio još jednu tvrdnju s kojom se lako složiti: „Srpski interes nisu nejasne granice, niti jezična standardizacija koja ih udaljuje od drugih i od svoje vlastite prošlosti.“ Držim da je šteta da tu misao nije dosljedno razvio te da on – a ni drugi promišljatelji jezične politike, koliko mi je poznato – nije razmatrao mogućnost pluricentričnosti srpskoga jezika u kojem bi Prečani u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mogli zadržati ijekavicu, po uzoru na pluricentričnost kakva postoji u engleskom, njemačkom, francuskom, kastilskom i portugalskom jeziku, gdje u pojedinoj zemlji postoji standardna inačica jednoga zajedničkoga standardnoga jezika (primjerice njemački, austrijski, švicarski standardni njemački; francuski, belgijski, švicarski i québeški standardni francuski; britanski, američki, australski i kanadski standardni engleski; španjolski i latinskoamerički standardni kastilski; portugalski i brazilski standardni portugalski). Tako bi srpski komunikacijski prostor mogao ujediniti sve ogranke istoga naroda, a da se pri tom Srbi izvan Srbije ne bi morali odreći drevne ijekavske baštine, kao što sad čine na službenim mrežnim stranicama četiriju od pet eparhija u Hrvatskoj, i u nastavnim programima Srpskoga jezika za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj. Čuvari, promicatelji i navjestitelji pravoslavne vjere srpskoga jezika tu mogu učiniti puno. 58. Člankom 12. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske propisano je: „U Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo.“ Ustavni sud Republike Hrvatske u točki 5. Odluke U-II-1118/2013 od 22. svibnja 2013. utvrdio je da je svaki uputnik (kurikul) – propis. Članak 35. stavak 1. Jedinstvenih metodološko-nomotehničkih pravila (Narodne novine, broj 74/15) određuje: „Na temelju Ustava Republike Hrvatske u Republici Hrvatskoj u službenoj je uporabi hrvatski jezik i latinično pismo, te je to jezik i pismo na kojem se pišu propisi…“ Prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka, koji je stavljen na javnu raspravu 22. srpnja 2016., ne pridržava se odredbe Ustava iz 1990. i Pravila iz 2015. o pisanju propisa na hrvatskom jeziku. 59. Zakon o odgoju i obrazovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina (Narodne novine, broj 51/00 i 56/00) ne predviđa da se nastavni planovi i programi donose na jeziku nacionalne manjine, a za službenu uporabu (naziv školske ustanove, pečat, pedagoška dokumentacija, javne školske isprave) određuje da mora biti na hrvatskom jeziku i na jeziku nacionalne manjine. Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02 i 73/13) ne predviđa da se plan i program nastave vjeronauka donosi na kojem drugom jeziku osim na hrvatskom. Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkoga interesa od 20. prosinca 2002. ne predviđa da nastavni plan i program Pravoslavnoga vjeronauka ne bude napisan na hrvatskom jeziku, ni da može biti napisan samo na srpskom jeziku. Članak 4. stavak 1. Ustava Srpske Pravoslavne Crkve iz 1947. određuje: „Službeni jezik Srpske Pravoslavne Crkve je srpski s pismom ćirilicom.“ Međutim, Ugovor iz 2002. nije ni na ćirilici, ni na srpskom, ni dvojezično u inačici na hrvatskom i na srpskom, nego samo latinicom i samo na hrvatskom jeziku. Dokaz za to jest dosljedna uporaba ijekavice i izrazito hrvatskih pojmova (članak, dušobrižništvo, dušobrižnički, financijski, gospodarski, kazneni, knjižnica, odgoj, odgojni, opći, osobno, osobnost, plaća, povjerenstvo, proračun, prosinac, skrbnik, studeni, šport, tisak, vjeronauk). 60. Prema zadnjim službenim podatcima popisa pučanstva iz 2011. godine 30.613 pravoslavaca u Hrvatskoj ne smatra se Srbima, nego pripadnicima drugih narodnosti (v. točku 23.), pa je za nastavu Pravoslavnoga vjeronauka i zbog njih nužno imati uputnik na službenom jeziku, to jest hrvatskom. 61. Člankom 11. Državnoga pedagoškoga standarda osnovnoškolskoga sustava odgoja i obrazovanja (Narodne novine, broj 63/08) određeno je: „nastava iz vjeronauka izvodi se u odgojno-obrazovnim skupinama koje imaju i manje od 14 učenika“, a člankom 30. stavkom 3.: „Obrazovanje učenika nacionalnih manjina provodi se na temelju tri modela organiziranja i provođenja nastave: Model A po kojemu se cjelokupna nastava izvodi na jeziku i pismu nacionalne manjine, uz obvezatno učenje hrvatskog jezika u istom broju sati u kojem se uči jezik manjine. Učenici imaju pravo i obvezu učiti dodatne sadržaje važne za manjinsku zajednicu. Ovaj se model nastave provodi u posebnoj ustanovi, ali ga je moguće provoditi u ustanovama s nastavom na hrvatskom jeziku u posebnim odjelima s nastavom na jeziku i pismu manjine. Model B po kojemu se nastava izvodi dvojezično. Prirodna se grupa predmeta uči na hrvatskome jeziku, a društvena grupa predmeta na jeziku nacionalne manjine. Nastava se provodi u ustanovi s nastavom na hrvatskom jeziku, ali u posebnim odjelima. Model C po kojemu se nastava izvodi na hrvatskom jeziku uz dodatnih dva do pet školskih sati namijenjenih njegovanju jezika i kulture nacionalne manjine. Dodatna satnica u trajanju od pet školskih sati tjedno obuhvaća učenje jezika i književnosti nacionalne manjine, geografije, povijesti, glazbene i likovne umjetnosti.“ Model A skraćeno se zove „nastava na jeziku i pismu nacionalnih manjina“, model B „dvojezična nastava“, a model C „njegovanje jezika i kulture“. Sukladno Ustavu, zakonima, Jedinstvenim metodološko-nomotehničkim pravilima i Državnom pedagoškom standardu, i za nastavu vjeronauka i za svaki od modela odgoja i obrazovanja nacionalnih manjina nastavni se programi (uputnici) moraju donijeti na hrvatskom jeziku. Iako nije propisano, logika stvari zahtijeva da se u svrhu olakšanja učiteljima, roditeljima i učenicima nastavni uputnici u modelu A i dio uputnika u modelu B prevedu i učine dostupnim i na jezicima nacionalnih manjina.[29] No, nastava vjeronauka na jeziku nacionalne manjine predviđena je samo u modelu A, a u ostalim modelima na hrvatskom jeziku. 62. Na stranici 121 ističe se rečenica znakovita za cijeli problem jezika na kojem je napisan Prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka: „hipostaza je izraz koji se upotrebljava u rimokatoličkoj teologiji, tj. hrvatskom teološkom nazivlju“. 62.1. Autori Prijedloga poistovjećuju hrvatsko teološko nazivlje s „rimokatoličkom teologijom“. A rimokatolička teologija ne postoji. Katolici rimskoga obreda („rimokatolici“), katolici bizantskoga ili grčkoga obreda („grkokatolici“) i katolici još niza drugih obreda (antiohijski, maronitski, sirijski, malankarski, kaldejski, siro-malabarski, melkitski, koptski, etiopski) imaju istu teologiju. Stoga postoji samo „katolička teologija“. 62.2. Sveto Pismo i sveopći sabori, zajednički Istočnim Crkvama i Latinskoj Crkvi, uobličili su kršćansko bogoslovno nazivlje koje je pojmovno isto svim kršćanima. Stoga se razumijevanju i dijalogu između različitih kršćanskih vjeroispovijesti ne pridonosi nego šteti, ako se ti pojmovi u hrvatskom jeziku ostavljaju neprevedenima, preuzeti iz srpskoga, i obrnuto. Pravila hrvatskoga jezika određuju kako se neke riječi iz grčkoga preuzimaju u hrvatski jezik. 62.3. Hrvatsko bogoslovno nazivlje oblikovano je pod pretežitim utjecajem katoličkoga bogoslovlja, kao što je srpsko teološko nazivlje oblikovano pod pretežitim utjecajem pravoslavne teologije. No, standardizacijom jezika uspostavljena su i opća pravila za preuzimanje posuđenica iz klasičnih i stranih jezika. Katolička teologija kao takva izražava se nizom jezika i ona ovdje nije mjerodavna; pravila hrvatskoga jezika o preuzimanju riječi iz klasičnoga grčkoga jezika – a ne katolička teologija – nalažu u hrvatskom jeziku uporabu oblika: aleluja, amen, Bazilij, Demetrij, ekonomija, Emanuel, euharistija, euharistijski, hereza, hijerarh, hijerarhija, hipostaza, kozmologija, Mihael, pneumatologija... Njihovo značenje katolička teologija može izražavati i na srpskom jeziku upravo onim pojmovima koje su sastavljači ponudili u svojem Prijedlogu. 62.4. Ustrajavanje sastavljača Prijedloga na tim srpskim oblicima upućuje na sasvim drugi problem – da ne priznaju samosvojnost hrvatskoga jezika, njegovu odvojenost od srpskoga jezika, nego ga još uvijek smatraju samo ogrankom ili govorom srpskoga jezika. Samo bi se time moglo tumačiti ustrajavanje na izrazima koji su valjani u srpskom jeziku, a u hrvatskom su izrazito stilski obilježeni i nisu dio hrvatskoga standardnoga jezika. 62.5. Hrvatski je jezik neke riječi iz grčkoga preuzeo preko latinskoga pa su u njemu standardni oblici: arkanđeo, biskup, Ćiril, Ignacij, Ivan, kerubin, kerubinski, Kuzma, Krist, Kristov, kristologija, kršćanski, kršćanstvo, Melkisedek... Namjesto njih, Prijedlog sadržava srpske istovrijednice tih riječi. 62.6. Hrvatski jezik prepoznaje kao neprilagođene tuđice, crkvenoslavenizme, ruskoslavenizme, slavenosrbizme, rusizme ili srbizme riječi iz Prijedloga: blagodarenje, domostroj, liturgisanje, načalnik, oboženje, odežda, opit, ovaploćenje, podobije, podvizavanje, podvižnik, poklonjenje, predloženje, prejemstvo, prepodoban, projavljivanje, rukopoloženje, slovesnost, služebnik, sretenje, starečnik, sveštenost, usekovanje, uspenije, uzvoditi, vaseljenski, vaskrsenje, vavedenje, vaznesenje, vhod, vozglas, vozglavljen. 62.7. „Riječi sa skupinom -št- crkvenoslavenskoga su podrijetla. Prema crkvenoslavenskom -št- u hrvatskom narodnom jeziku razvio se -ć-. Tako se govori i piše ne samo: [moći,] opći, uopće, općina, svećenik, [prvosvećenik,] svećenstvo, nego i: reći, reći, svijeća, obećati, odsjeći itd. prema crkvenoslavenskom: [mošti,] opšti, opština, sveštenik, [prvosveštenik,] sveštenstvo, [sveštenoslužitelj,] rešti, pešti, žešti, sviješta, obještati, otsješti itd. Oblici sa -št- u srpskom [standardnom] jeziku ostatci su umjetnoga, tzv. slavenosrpskoga jezika koji su od staroslavenskoga, crkvenoslavenskoga, ruskoga i narodnoga jezika u XVIII. stoljeću u Vojvodini stvorili ruski učitelji koji su tamo došli i otvorili prve srpske škole. Taj su jezik razumijevali i njime pisali samo oni koji su ga u tim školama naučili. Širi narodni slojevi malo i ništa. To je potaknulo Dositeja Obradovića [1739.–1811.], a onda Vuka Stefanovića Karadžića [1787.–1864.] da uvedu u srpsku književnost čisti narodni jezik. Vuk, koji je nastavio Obradovićevo djelo, naišao je na veliku oporbu. Konačno je pobijedio. Dao je Srbima novi pravopis i uveo u srpsku književnost narodni jezik, ali pristaše slavenosrpskoga jezika zadržali su velik broj riječi iz toga jezika. Između njih i: opšti, uopšte, opština, [mošti,] sveštenik, [prvosveštenik,] sveštenički… One su uporabom dobile pravo opstanka u srpskom [standardnom] jeziku, premda nisu građene u duhu srpskoga narodnoga jezika, jer i Srbi govore i pišu: reći, peći, teći, žeći, svijeća, odsjeći itd., a ne rešti, pešti, tešti, žešti, sviješta, odsješti. Za hrvatski književni jezik oblici sa -št-: opšti, [mošti,] sveštenik itd. jesu barbarizmi, tj. riječi građene ne u duhu hrvatskoga, nego u duhu tuđega, crkvenoslavenskoga jezika. Zato ih treba izbjegavati“.[30] 62.8. Usporedna poraba niza hrvatskih, odnosno srpskih riječi u istom tekstu ostavlja dvojbu, znače li isto: • „blagdan“ (45 puta) i „praznik“ (str. 57)? • „bogoslovni“ (u smislu teologijski, str. 118 dva puta, i str. 122) i „bogoslovski“ (šest puta, u istom smislu, a ne u odnosu na osobu, bogoslova: str. 18, 19, 58, 104 i 112), • „bogoslužje“ (str. 122) i „bogosluženje“ (29 puta), • „Hebreji“ (str. 97) i „Jevr[ejima]“ (str. 85), • „hrišćanska umjetnost“ (str. 69), „crkvena umjetnost“ (str. 20, 22, 40, 41, 69, 87, 96, 114, 117), „pravoslavna umjetnost“ (str. 22, 69, 87, 105) i „pravoslavna crkvena umjetnost“ (str. 7 i 115), • „slika i prilika“, „ikona i podobije“, „obraz i podobije“ (sve na stranici 93), • „utjelovljen“ (str. 8) i „otjelovljen“ (str. 7), • „pjevanje“ (str. 31, 40, 43 i 99) i pojanje“ (str. 31 i 96), • „posvećuje“ (str. 87) i „posvećuju“ (str. 118) kao i „osvećenje“ (str. 31), odnosno „osvećivanje“ (str. 79), • „svećenik“ (pet puta) i „sveštenik“ (šest puta), • „kršćanski“ (tri puta) i „hrišćanski“ (118 puta), • „svećenički“ (četiri puta) i „sveštenički“ (tri puta), • „sveti“ (28 puta) i „svetitelji“ (osam puta), • „svetost“ (18 puta) i „sveštenost“ (str. 18), • „utjelovljenje“ (str. 121 i 122) i „ovaploćenje“ (str. 104 i 122), • „životi“ (dva puta) i „žitija“ (18 puta)? Ako su ti izrazi istoznačnice, međusobno zamjenjive, zašto se za isti pojam rabe različiti, u pravilu i hrvatski i srpski izraz? Nositelj izrade propisa ne može tvrditi da je na javnu raspravu dao nelektoriranu inačicu, nakon što ta inačica nije promijenjena u odnosu na onu od 15. ožujka 2016., a na njoj stoji da je lektorirana. 62.9. Uporaba niza nehrvatskih pojmova u poglavljima od A do G Prijedloga (str. 4–120) posve je nedosljedna imajući na umu da je u Pojmovniku (str. 121–123) navedeno njihovo značenje u hrvatskom jeziku.[31] Nije jasno zašto hrvatsko značenje nije naznačeno i kod desetak izraza gdje postoji ustaljeni hrvatski naziv.[32] Nije jasno ni zašto je za neke izraze navedena njihova hrvatska bliskoznačnica, a ne istovrijednica. Primjerice, logos [λόγος], osim „riječ“ i „smisao“, ne znači „um“ nego „razum“ (ratio, rozum, reason, Verstand, raison); „um“ je hrvatski izraz za νόος, νoῦς [nóos, nūs] (intellectus, Vernunft, entendemen, umysł). Slično, autori ne navode istovrijednicu glagolu projaviti, nego na stranici 122 navode šest mogućih značenja: „pokazati, prikazati; objaviti; otkriti; posredno objaviti“. Iz navedenoga se ne može razaznati u kojem se točno smislu pojam rabi u pravoslavnoj teologiji, ili koja mu je bliskoznačnica najbliža, budući da ta riječ ne postoji u hrvatskom standardnom jeziku.[33] 62.10. Uputničari 16 puta rabe imenicu vrlina i osam puta pridjev vrlinski u smislu hrvatskih riječi krjepost,[34] odnosno krjepostan. Pišu da je „vrlina čovjekova pozitivna osobina“ (str. 122), iako ona nije uvijek prirođena osobina i sami je opisuju kao specifično kršćansko svojstvo (str. 18, 45 i 46). U tom smislu u hrvatskom se jeziku razlikuju krjepost i vrlìna. Vrlina jest pozitivno svojstvo u čovjeka; junaštvo, hrabrost, srčanost; dobra odlika čega. Time vrlina u hrvatskom ima neodređenije i šire značenje od krjeposti. A krjȅpōst je stalno i čvrsto raspoloženje činiti dobro; trajna i postojana raspoloženost (raspoloživost, sklonost, pripremljenost) prema dobru; svojstvo onoga koji ne sadržava, ne očituje ništa nevaljalo u svom ponašanju; tko je čestit, ćudoredan; spremnost da se radosno i ustrajno, pa i uz protivljenja i žrtve, ostvaruje ćudoredno dobro; vrsnoća; vrlina; suprotnost opačini, mani, poroku. Naravne (stožerne) krjeposti (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) usavršuju značaj (karakter) i brane protiv požude i prevlasti nagona. Nadnaravne (božanske, ulivene) krjeposti (vjera, ufanje/nada i ljubav) daju konačan oblik naravnim krjepostima, usmjeruju čovjekovo biće i djelo prema sudjelovanju u životu trojstvenoga Boga. 62.11. Za „carstvo nebesko“ stoji da je to na hrvatskom „kraljevstvo nebesko“, a za „eshaton“ da je to „kraljevstvo Božje“ (sve na str. 121). Čitatelj bi se mogao pitati koja je onda razlika između Kraljevstva nebeskoga, grčki ἡ Βασιλεία τῶν οὐρανῶν [he Basileía tō͂n ūranōn], i Božjega kraljevstva, grčki ἡ Βασιλεία τοῦ Θεοῦ, [he Basileía toũ Theoũ]? U Prijedlogu nema odgovora da je takvo imenovanje samo posljedica težnje apostola Mateja, evanđelista koji piše kršćanima iz židovstva, da sukladno židovskoj predaji ne spominje Božje ime, pa ga zamjenjuje pojmom Nebesa, dok ostali evanđelisti kršćanima iz poganstva ne okolišaju, da ne počnu obožavati nebo, nego to kraljevstvo nazivaju Božjim. No, ἔσχᾰτον [éskhăton] znači ono što je krajnje, posljednje, i u kršćanskoj vjeri eshaton se odnosi na svršetak vremena, vjersku istinu o Sudnjem danu (Posljednjem sudu). Kao što su sva bića neposredno proizašla od Boga, red je da se konačno dovršenje svijeta zbude kad svaki pojedinac primi ono što je zaslužio. Svršetak sadašnjega svijeta kojim se zaključuje povijest, bit će raskrinkavanje obmana i privida, bez mogućnosti novih prijevara. Istina će bljesnuti i staviti sve na ono mjesto koje je čovjek izabrao svojim djelima. Tada će se obaviti sveopće razlučivanje dobrih ljudi od zlih. 62.12. Pravoslavni teolozi na engleskom, francuskom i drugim govornim područjima rabe izraze koji postoje u tim jezicima, i koji su zajednički svim kršćanima, te ne izmišljaju i ne nameću tim jezicima nove izraze za Krista, Uskrs, kršćanstvo, Euharistiju, hipostazu, biskupa, svećenika, prezbitera, usnuće, krjepost, korizmu. Ako se pojam Carstvo nebesko sa srpskoga na engleski prevodi kao Heavenly Kingdom, a Carstvo Božje kao Kingdom of God,[35] zašto dosljedno cijeloj zapadnoj uljudbi ono i u Uputniku Pravoslavnoga vjeronauka na hrvatskom jeziku ne bi bilo Kraljevstvo nebesko, odnosno Kraljevstvo Božje? Uostalom, nepravoslavni kršćani na grčkom ili ruskom jeziku ne uvode „svoje“ izraze za općekršćanske pojmove koji su ustaljeni u tim jezicima. Stilskim obilježjima ili tvrdnjom da je nešto „katolička“, a nešto „pravoslavna“ inačica u hrvatskom se jeziku ne može braniti postojanje dvostrukoga izraza Krist i Hristos, ako kod osobnoga imena te iste osobe (Isus) nema takvih inačica. Slično je za službenike Crkve, rukopoložene sukladno običaju apostola i neprekinutim nizom od njih, umjetno stvarati razliku u imenu onoga koji je promaknut u drugi i treći stupanj (prezbiterata i episkopata), ako u prvom stupnju (đakonata) ta jezikoslovna razlika ne postoji. Ako se moguće složiti oko činjenice da su hrvatski i srpski dva standardizirana jezika, a ne jedan; bliska i u dodiru, ali ipak različita i samosvojna, onda je rješenje imati Uputnik Pravoslavnoga vjeronauka na dva jezika: na hrvatskom izvorniku, latinicom, i – za potrebe održavanja vjeronauka prema „modelu A“ odgoja i obrazovanja nacionalnih manjina – na srpskom jeziku i ćirilici. X. Kršenje znanstvene metodologije 63. U točki 10. raščlambe Mjesto odgoja u Cjelovitoj uputničnoj reformi od 8. listopada 2016. istaknuo sam da je metodološki neprihvatljiv izostanak literature u prijedlozima uputnika: „Od 55 isprava koje je javnosti predočila Ekspertna radna skupina (tri metodološka priručnika i 52 uputnična prijedloga), samo je u njih sedam (13 %) navedena literatura rabljena u sastavljanju tih nacrta. […] Izostanak pak literature u 83 % prijedloga edukacijski, metodološki, deontološki i autorski je – nečastan, nepošten, neetičan, jer znanstvenu utemeljenost i strukovnu cjelovitost čini neprovjerljivom od prve. O razlozima takva prikrivanja može se samo nagađati. Izostavljanje literature na kojoj se zasniva većina uputnika ljudski je nekorektno prema svima koje zanima pojedina materija, a nisu je studirali i njome ne vladaju; metodološki, znanstveno je neprihvatljivo jer je suprotno načelu proglašene znanstvene utemeljenosti svih prijedloga uputnika, ili barem lake dostupnosti i provjerljivosti takve tvrdnje.“ Sastavljači nacrta Pravoslavnoga vjeronauka zatajili su metodološke, metodičke, didaktičke, psihologijske, katehetičke, svetopisamske, liturgičke, liturgijske, dogmatske i moralne priručnike na temelju kojih su sastavili svoj Prijedlog. Tako se ne zna jesu li koristili i koju relevantnu literaturu.[36] XI. Tko je radio na uputniku Pravoslavnoga vjeronauka? 64.1. Odlukom od 29. lipnja 2015. ministar Vedran Mornar osnovao je peteročlano Povjerenstvo u sastavu: Branislava Baranović, Boris Jokić, Loranda Miletić, Roko Andričević i Staša Skenžić da na temelju pristiglih prijava odabere Stručnu radnu skupinu za izradbu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka. (Istodobno se tada sastavljalo čak 43 stručne radne skupine za ukupno tri razine uputnika – područjā, međupredmetnih tema i predmetā). 64.2. Iz same se Odluke ne može izravno razaznati taj sastav izbornika radne skupine za Pravoslavni vjeronauk, nego se on mora pretpostaviti na temelju činjenice da je Nacionalnim okvirnim kurikulom iz 2011. godine vjeronauk svrstan u Društveno-humanističko područje (str. 207), a Odlukom od 29. lipnja 2015. određeno je da povjerenstvo za odabir radne skupine toga područja odlučuje i o prijedlogu sastava radne skupine za sve nastavne predmete u tom području.[37] 64.3. Tom su Odlukom ministar Mornar i imenovano peteročlano Povjerenstvo prekršili članak 13. stavak 4. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, članak 11. stavak 3. Ugovora od 20. prosinca 2002. i uzurpirali ovlasti Svetoga arhijerejskoga sinoda Srpske Pravoslavne Crkve da samostalno i slobodno bira komu će povjeriti pisanje programa Pravoslavnoga vjeronauka za javne osnovne i srednje škole. 65. Odlukom od 8. srpnja 2015. ministar Vedran Mornar, suprotno Strategiji, osnovao je 16 „stručnih radnih skupina“ za izradbu prijedloga predmetnoga uputnika – između ostalih i – Pravoslavnoga vjeronauka. U nju je imenovao sedam članova, od toga šest muškaraca i jednu ženu ili tri laika i četiri klerika, odnosno petero učitelja u osnovnim školama na hrvatskom Istoku i dvojicu srednjoškolskih nastavnika (u Vukovaru i Zagrebu). Tako su uputničari („kurikulnici“) Pravoslavnoga vjeronauka postali: • [otac] Aleksandar Đuranović, [protojerej], Ekonomska škola Vukovar, Dalj, • Ljubomir Abadžić, Osnovna škola Nikole Andrića, Vukovar, • Mirjana Popović, Osnovna škola Bijelo Brdo, Bijelo Brdo, • Miroslav Mišanović, Osnovna škola Negoslavci, Vukovar, • [otac] Slobodan Lalić, [protojerej staurofor], Srpska pravoslavna opća gimnazija „Kantakuzina Katarina Branković“, Zagreb, • [otac] Srđan Lukić, [đakon], Osnovna škola Antuna Bauera, Vukovar, i • [otac] Vukašin Cvetojević, [đakon], Osnovna škola Dragutina Tadijanovića, Vukovar. 65.1. Iako je točkom II. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. bilo određeno je: „Stručna radna skupina može se sastojati od maksimalno 7 članova“, ta je skupina na kraju imala 12 članova, tj. 72 % više od maksimalno predviđenoga broja. 65.2. Od 12 članova Stručne radne skupine, za četvoricu (tj. samo za jednu trećinu članova) u impresumu Prijedloga Pravoslavnoga vjeronauka (str. 2) navodi se da su diplomirali (pravoslavnu) teologiju. 65.3. Sastav stručne radne skupine uključivao je praktičare, ali ne i teoretičare, strukovnjake za predmet Pravoslavnoga vjeronauka i njegov sadržaj, ali ne i stručnjake za metodologiju, metodiku i didaktiku. Od onoga što se istražuje na 12 katedri Pravoslavnoga bogoslovskoga fakulteta u Beogradu, zastupljeno je gotovo isključivo gradivo s Katedre za liturgiku. 65.4. Srpska Pravoslavna Crkva na području Republike Hrvatske ima eparhije sa sjedištima u Karlovcu (Eparhija gornjokarlovačka), Šibeniku (Eparhija dalmatinska), Pakracu (Eparhija slavonska), Zagrebu (od 1931., Eparhija zagrebačko-ljubljanska) i Dalju (od 1991., Eparhija osječkopoljska i baranjska), a dubrovačka crkvena općina pripada Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj sa sjedištem u Mostaru. Od 12 članova Stručne radne skupine ni jedan nije bio iz četiriju eparhija: gornjokarlovačke, dalmatinske, slavonske ni primorske. Od 12 članova Stručne radne skupine ni jedan nije bio iz 13 hrvatskih županija u kojima se predaje Pravoslavni vjeronauk, nego: po trećina iz Vukovarsko-srijemske županije i Grada Zagreba, četvrtina iz Osječko-baranjske županije i jedna osoba iz Splita. Od sedam članova imenovanih 8. srpnja 2015., njih šest (86 %) je iz Eparhije osječkopoljske i baranjske iz koje je i arhimandrit Miron Vučićević, koordinator Srpske Pravoslavne Crkve za Pravoslavni vjeronauk u hrvatskim školama. 65.5. Točkom IX. stavkom 2. Javnoga poziva od 25. svibnja 2015. određeno je: „Prilikom imenovanja ministar nadležan za odgoj i obrazovanje vodit će računa o primjerenoj zastupljenosti članova iz akademske zajednice.“ Međutim, ministar nije imenovao ni jednoga magistra, doktora, asistenta, docenta ili profesora pravoslavne teologije, što znači da nije vodio računa „o primjerenoj zastupljenosti članova iz akademske zajednice“. 65.6. Odlukom od 20. listopada 2015., opet suprotno Strategiji, bez ikakva natječaja ili javnoga poziva, ministar Vedran Mornar proširio je Stručnu radnu skupinu za Pravoslavni vjeronauk s još dvoje članova: Borisom Jokićem i Gordanom Barudžija. Oni nisu izabrani u radnu skupinu sukladno Strategiji iz 2014., niti su imenovani sukladno Javnomu pozivu iz 2015. 65.7. Nakon te Odluke, u odnosu na Pravoslavni vjeronauk Boris Jokić se pojavljuje u trostrukoj ulozi: • kao izbornik sastava Stručne radne skupine za Pravoslavni vjeronauk (na vlastiti prijedlog, ministrovom Odlukom od 29. lipnja 2015.) birao je kojim će ljudima povjeriti taj posao, tj. prisvojio je sebi ovlasti Svetoga arhijerejskoga sinoda na čelu s patrijarhom Srpske Pravoslavne Crkve; • kao član same Stručne radne skupine ravnopravno je sudjelovao u nastanku prijedloga Pravoslavnoga vjeronauka, iako nije teolog, ni kateheta, ni pedagog, ni metodičar, ni didaktičar, ni pravoslavni vjernik, nego – prema vlastitom priznanju – uvjereni ateist; • kao voditelj Ekspertne radne skupine (postavljen političkom odlukom ondašnjega predsjednika Vlade Zorana Milanovića) bio je nadređen svim sudionicima Cjelovite uputnične reforme i osobno je, mimo ministra i Ministarstva, postavio voditelja Stručne radne skupine za Pravoslavni vjeronauk, kako je navedeno na stranici 2 Prijedloga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka (od 29.2.2016. i 15.3.2016.), u osobi Miroslava Mišanovića.[38] 65.8. U impresumu Prijedloga nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeta Pravoslavni vjeronauk (veljača 2016., str. 2) kao članovi Stručne radne skupine navedeni su i: Dalibor Adžić, Sabina Marunčić i Tomislav Reškovac. Nije utvrdivo kad je došlo do te dopune i tko ih je, kad i zašto imenovao. U svakom slučaju nisu postavljeni u radnu skupinu ni sukladno Zakonu i Ugovoru iz 2002., ni sukladno Strategiji iz 2014. ni sukladno Javnom pozivu iz 2015. Dakle, Stručna radna skupina za Pravoslavni vjeronauk nije uspostavljena ni izabrana sukladno Strategiji i nije djelovala legalno, legitimno ni transparentno. Odluke o njezinu izboru, osnutku, dodatnim imenovanjima u nju i njezinim savjetnicima objavljene su tek 17. lipnja 2016. 66. Troškovi. „U skladu s načelima transparentnosti, javnosti i otvorenosti rada te iz odgovornosti prema javnim sredstvima“ tadašnja Ekspertna radna skupina za provedbu Cjelovite uputnične reforme objavila je 20. rujna 2015. da je članovima Stručne radne skupine za izradbu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka namijenjeno 45.000 kuna neto (Honorari i primanja u okviru cjelovite kurikulne reforme). Međusobnu podjelu tih novaca između sebe su trebali podijeliti sedmerica imenovanih 8. srpnja 2015., a ne i naknadno postavljeni članovi, čija su imena navedena u impresumu Prijedloga. Osim toga, sukladno Odluci ministra Mornara od 1. siječnja 2016., imali su pravo na naknadu na smještaj i naknadu putnih troškova sukladno Odluci ministra Mornara od 17. srpnja 2014., a za vrijeme stručne rasprave i javnoga savjetovanja i dodatna prava i naknade sukladno Odluci ministra Šustara od 1. travnja 2016. Izvješće o utrošku i svim troškovima do danas nije objavljeno. XII. Arhimandrit uzurpirao ovlasti Svetoga arhijerejskoga sinoda 67. Dana 4. rujna 2015. na službenim mrežnim stranicama Srpske pravoslavne eparhije osječkopoljske i baranjske objavljena je vijest „Sastanak u Zagrebu stručne grupe za veronauku“. Ta je vijest 8. rujna 2015. prenesena i na službenoj stranici Srpske Pravoslavne Crkve pod naslovom „Sastanak radne grupe za veronauku u Zagrebu“. U njoj se ističe: „Visokoprepodobni arhimandrit Miron (Vučićević), voditelj Katihetske kancelarije Eparhije osječkopoljske i baranjske i koordinator SPC-e za veronauku, na nivou R. Hrvatske, blagoslovio je i potvrdio sastav Stručne radne grupe.“ Zar je moguće da arhimandrit Miron Vučićević nije znao da je Srpska Pravoslavna Crkva s Republikom Hrvatskom ispregovarala, ugovorila i potpisom metropolita Jovana Pavlovića (1936.–2014.) ovjerila da „nastavne planove i programe pravoslavnoga vjeronauka za osnovne i srednje škole izrađuje i odobrava Sveti arhijerejski sinod“ (članak 11. stavak 3. Ugovora od 20. prosinca 2002.)? Kako je onda arhimandrit sam, bez odluke najviše izvršne vlasti Srpske Pravoslavne Crkve, mogao „potvrditi sastav“ stručne radne skupine za Pravoslavni vjeronauk? 68. Odlukom od 31. prosinca 2015. tehnički ministar Vedran Mornar, na prijedlog Ekspertne radne skupine imenovao je konzultante uputnika Pravoslavnoga vjeronauka: arhimandrita Mirona Vučićevića iz Dalja, voditelja „Katihetske kancelarije Eparhije osječkopoljske i baranjske i koordinatora Srpske Pravoslavne Crkve za vjeronauku na nivou Republike Hrvatske“, Marka Šukundu iz Osnovne škole Borovo, Peru Djokića i Dragana Radića iz Srednje škole Dalj. Ne zna se jesu li i što sastavljači prihvatili od njihovih primjedaba i prijedloga. Njihove recenzije nisu objavljene, a porezni su ih obveznici platili svaku po tisuću kuna, sukladno točki V. Odluke od 31. prosinca 2015. i Odluci od 17. srpnja 2014. 68.1. Nejasno je zašto su za Pravoslavni vjeronauk imenovana samo četiri savjetnika, kad je za prijedloge 36 drugih uputnika imenovano po pet konzultanata.[39] XIII. Razine usvojenosti 69. Nije jasno čemu zapravo služe „razine usvojenosti“ (116 puta u množini: str. 25–116), odnosno „razina usvojenosti“ (18 puta u jedini: str. 81, 83, 89, 90, 97, 99, 101, 106, 107 i 115). 69.1. Ukupno 134 razrade, stupnjevane u četiri razine, daju ukupno 536 mogućih usvojenosti. Koja je njihova svrha? 69.2. Nije li stvaranjem raspona usvojenosti od zadovoljavajuće do iznimne došlo do proliferacije? 69.3. Kako tih 536 rubrika pomažu i osiguravaju da vjeroučitelj bude „autonoman u procjeni količine zastupljenosti tematskih sadržaja“ (str. 119)? Nije li tolika količina mogućih usvojenosti glavna zaprjeka većoj samostalnosti učitelja u njihovu radu? 69.4. Pridonosi li broj od 536 mogućih usvojenosti krajnjemu cilju, skupu odgojno-obrazovnih učinaka ovoga predmeta? Omogućava li tih i takvih 536 mogućnosti poučavanja i učenja da se pozorno provjeri uspjeh odgajanja u vjeri i o vjeri? Ili barem koliko je vjeroučenik usvojio temeljne sadržaje pravoslavne vjere? Osposobljava li tih 536 mogućnosti učenika da se uvijek trudi biti dobar, istinoljubiv, pošten, bogobojazan? Hoće li mu tih 536 kućica pomoći da postane zreo čovjek, čestit građanin, aktivan vjernik, vrijedan radnik, vjeran supružnik? 70. Na stranici 120 Prijedloga čita se: „Vrjednovanje naučenoga uzima u obzir razine usvojenosti odgojno-obrazovnih ishoda i njihova je procjena kod učenika nakon učenja određenoga tematskoga sadržaja ili na kraju pojedinoga odgojno-obrazovnog razdoblja te je u skladu s predloženim razinama usvojenosti odgojno-obrazovnih ishoda. […] Ocjene ne moraju pratiti razine usvojenosti određenih odgojno-obrazovnih ishoda unutar koncepta predmeta, ali u nekim slučajevima to mogu.“ 70.1. Što bi u praksi značilo: „ne moraju, ali mogu“? U vodiču za pisanje Prijedloga masnim se slovima upozorava da „kategorije i opisi razina usvojenosti pojedinoga ishoda ne predstavljaju školske ocjene“,[40] a u predloženom dokimološkom pravilniku stoji: „Kategorije i opisi razina usvojenosti pojedinoga ishoda ne predstavljaju školske ocjene koje se dodjeljuju učenicima tijekom odgojno-obrazovnoga procesa“.[41] 70.2. Razine usvojenosti na str. 25–116 Prijedloga stupnjevane su kao: „zadovoljavajuća“, „dobra“, „vrlo dobra“ i „iznimna“. Baš kao i ocjene čiji su nazivi: 2 ili zadovoljavajuća, 3 ili dobra i 4 ili vrlo dobra. Zašto smjernice za vrjednovanje (a vrjednovanje obuhvaća i ocjenjivanje), razrađene po razinama i svedene na uvriježene nazive ocjena, ne bi bili ekvivalenti ocjeni? Odnosno, ako „ne moraju“ biti ekvivalenti ocjeni, koja je uopće njihova svrha, čemu onda služe? Ako „razine usvojenosti“ ne smiju biti mjerilo ocjenjivanja, onda je temeljno, a neodgovoreno pitanje čemu zapravo služe tzv. „ishodi“? Ako nemaju svrhu, onda su dvije trećine kućica na devedesetdvije stranice Prijedloga posve neuporabive. XIV. Razrada koje nema u ishodu 71. Prema „razradi ishoda“ na stranici 115 učenik „prepoznaje svetosavlje kao autentični izraz vjere“. No, to ne proizlazi iz postignuća koji je trebalo razraditi; jednostavno nije valjana obrada samoga „ishoda“ E.4.1. (str. 23 i 115), jer on traži da učenik „objašnjava zašto su Sveto Pismo i sveto predanje [sveta Predaja] kao izvori vjere neodvojivi jedno od drugoga i važni za njegov život“. Dakle, očekuje se da vjeroučenik razumije organsku povezanost Pisma i Predaje, dvaju jednakopravnih i nerazdvojnih izvora objavljene vjere, a ne da prepoznaje vjerodostojan izraz vjere u pojavi čašćenja jednoga svetca iz XIII. stoljeća. Pod Predajom – pisanom velikim početnim slovom – u Crkvi se smatra ono što u nezapisanom obliku potječe od apostola, što se tiče same Objave, istina one vjere bez koje je „nemoguće omiljeti Bogu“ (Hebrejima 11, 6), ono što Crkva trajno živi i posjeduje, premda još nije riječima uobličila i definirala na nekom saboru. Krajevna ili narodna predaja – pisana malim početnim slovom –, makar stara osam stoljeća, u Crkvi ne može steći položaj svete Predaje. Dakako da naknadno pridošle predaje mogu biti vjerodostojan izraz vjere, ali ne mogu biti izvor vjere, božanske Objave koja je završila početkom drugoga stoljeća. 72. Na stranici 115 stoji nadalje da učenik „prepoznaje kosovski zavjet kao eshatološko opredjeljenje naroda“. Kojega naroda? Srpska Pravoslavna Crkva ne ograničava svoje djelovanje samo na srpski narod. Što je točno kosovski zavjet? Tko ga je dao? Tko ga i čime nasljeđuje? Prenosi? Preuzima? Obvezuje se? XV. Pabirčenje 73. „Učenje i poučavanje Pravoslavnoga vjeronauka temelji se na pet koncepata“ (str. 6 Prijedloga). No, ti se koncepti dva puta nazivaju „domene“ (str. 96 i 105). Koja je razlika? 74. Zašto se u Prijedlogu 40 puta pojavljuje pridjev „učiteljev“ (str. 29–120) i jednom pridjev „vjeroučiteljev“ (str. 49)? Koja je razlika? Kako se zove osoba koja predaje Pravoslavni vjeronauk: učitelj ili vjeroučitelj? Prema članku 12. stavku 1. Ugovora Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkoga interesa od 20. prosinca 2002. „osoba kojoj je episkop izdao ispravu o kanonskom mandatu“ zove se vjeroučitelj. A prema Uneskovoj Preporuci o položaju učitelja iz 1966. (Recommendation Concerning the Status of Teachers) i bilješki 33 Strategije iz 2014. dana je suprotna smjernica: „za sve osobe odgovorne za poučavanje i učenje do završetka srednjega obrazovanja… koristi se zajednički izraz učitelj“. Za što su se uputničari odlučili? 75. U tekstu se 28 puta spominje „Sveto Pismo“ i tri puta „Biblija“. No, pridjev od prvoga pojma glasi „svetopisamski“ i on se ne rabi ni jednom, nego se namjesto njega 79 puta navodi pridjev „biblijski“. Zašto se izbjegava „svetopisamski“, a rabe se: „svetootački“, „svetopredanjski“, „svetotajinski“ i „svetotrojički“? 76. Pojmovnik je nedosljedan. Dva primjera. Prvi: „mafora – ostatak od prosfore koji se dijeli vjernicima poslije liturgije“ (str. 122). Ali prosfora nigdje nije definirana! (Osim toga, nije mafora nego nafora.) Drugi primjer: „Trebnik – […] knjiga u kojoj su izložene molitve […] pojedinih svetih tajni i molitvoslovlja“ (str. 122). Ali nigdje nije definirano što je to „molitvoslovlje“. 77. Pojmovnik je nedovršen, u njega nisu uvrštene niti su njime protumačene natuknice: abortiv, anafora, antimins, bijeli mrs, bogonadahnutost, bogopoznanje, bogoproslavljanje, bogosluženje, Cveti, Djetinci, jektenija, kosovski zavjet, liturgija tajne, mali vhod, Materice, molitvenost, molitvoslovlje, nafora, naos, nemrs, oboženje, preljub, priprata, post, sveštenost, sveta tajna, svetajna, Vavedenje, vaznesenje, veliki vhod, vjernost, vjeroispovijedanje, vjeroispovijest, zadužbinarstvo, zavjet. 78. U određenju „Crkva je saborni organizam“ (str. 14 i 92), pridjev „saborni“ ne odnosi se ni na državni sabor (parlament), ni na crkveni sabor (koncil, sveopću sinodu), nego na okup pozvanih (od ἐκκαλέω [ekkaléō]), sabranih oko Gospodina. No, u tom se smislu on ne rabi u hrvatskom jeziku. Slično je hrvatskom čitatelju teško razumljiva rečenica: „Učenik razumije da je bogoslovlje nasljeđe cijele Crkve i da je razrađeno njezinim sabornim razumom“ (str. 7). U duhu srpske pravoslavne tradicije u Hrvatskoj bilo bi rabiti pridjev „posvudna“ kojim je vladika Milaš prevodio pridjev katholikḕ.[42] XVI. Logika i pravopis 79. Logika zahtijeva da se neki izrazi u Prijedlogu poprave. 79.1. Namjesto „opće dobro“ valjalo bi pisati zajedničko dobro, jer se bonum commune ne odnosi na generalno ili univerzalno dobro, nego na dobro ljudske zajednice. 79.2. Svetost i jedincatost onoga Pisma koji je sveta knjiga kršćanstva nalažu pisati Pismo uvijek velikim početnim slovom, a ako je pridjev ispred njega stalan (stajaći) onda obje riječi velikim početnim slovom: Sveto Pismo, a ne „Sveto pismo“. 79.3. Isto tako, namjesto „Stari zavjet“ i „Novi zavjet“, valja pisati Zavjet: Stari Zavjet, Novi Zavjet. 79.4. Konačno, „otkrivenje“ nije bilo kakvo otkriće, nego, ako se misli na ono što je Bog priopćio ljudima, ili kako im se objavio, to je jedinstven događaj u vremenu i valja ga pisati velikim početnim slovom: Objava. 79.5. Na stranici 121 kao strukovni pojam navodi se „kosmologija“ i objašnjava da je to „kozmologija“, ali se u cijelom tekstu, šest puta, rabi pridjev „kozmološki“ (a ne „kosmološki“). 80. Neka pravopisna rješenja ostavljaju dvojbe. 80.1. Učenik „opisuje osnovna obilježja obiteljske krsne slave kao domaće crkve“ (str. 32). Misli li se na zgradu (crkvu) ili zajednicu (Crkvu)? 80.2. „Crkva nije univerzalna i bezlična, nego konkretna liturgijska zajednica, pod jednim episkopom, koja tada pretpostavlja zajednicu sa svim drugim crkvama“ (str. 109). Ne misli se na zajednicu s drugim građevinama (crkvama), nego s drugim mjesnim Crkvama, pa treba pisati: „drugim Crkvama“. 80.3. Ako u svemu drugom slijedi Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je ministar Željko Jovanović 30. srpnja 2013. preporučio za uporabu u osnovnim i srednjim školama, zašto u Prijedlogu piše „zadaci“ (dva puta na stranici 119), a ne „zadatci“, i „sveci“ (dva puta na stranici 122), a ne „svetci“ (kao što piše na stranici 121)? XVII. Postignuće i razrada kojih nema u razinama usvojenosti 81.1. Na stranici 20 i 40 ističe se: „učenik ističe važnost molitve, posta i pokajanja u životu“. To se odgojno-obrazovno postignuće („ishod“) na stranici 40 razrađuje pomoću tri glagola, da učenik: „opisuje vrijednosti“, „objašnjava svrhu“ i „povezuje važnost“ molitve, posta i kajanja. No, i u zadovoljavajućoj i u iznimnoj razini usvojenosti (str. 40) post je iščezao, više se ne spominje. Kako shvatiti kajanje bez zadovoljštine, pokore, trapljenja, odricanja? 81.2. Na stranici 51, u „ishodu“ B.5.2. učenik „opisuje obilježja krsne slave“, ali ni u jednoj od četiri razine usvojenosti ne spominju se obiteljski blagdani ni krsna slava. 81.3. Na stranici 108, u najnižoj (zadovoljavajućoj) razini usvojenosti učenik je „spreman postati aktivni dionik liturgijske zajednice“, u dvije sljedeće razine (dobroj i vrlo dobroj) povezuje „znanje o liturgiji s pasivnim sudjelovanjem na liturgiji“, a u najboljoj („iznimnoj“) razini povezuje „znanje o liturgiji s aktivnim sudjelovanjem na liturgiji“?!? Što je tu stupnjevano? XVIII. Koje se radnje smatraju vjeronaučnim postignućima? 82. Prema Bloomovoj sustavbi odgojno-obrazovni učinci ili učenička postignuća usmjereni su na učenika i njegovo djelovanje i uvijek se iskazuju djelatnim glagolima koji izražavaju učenikov rad. Pri tom su „poželjni“ glagoli, između ostalih: napraviti ili raščlaniti (kojih u Prijedlogu baš nema!), a „nepoželjni“ ili zabranjeni glagoli, između ostalih: upoznati i usvojiti (kojih u Prijedlogu baš ima!), kao i trpni glagoli: biti izložen, biti upoznat, postati svjestan. 83. U uputničnom Prijedlogu Pravoslavnoga vjeronauka na stranicama 25–116, u popisu postignuća, njihovoj razradi i razinama usvojenosti, sastavljači su se poslužili s ukupno 90 masno otisnutih glagola, i to ukupno 1277 puta.[43] 83.1. Uputničari očekuju da učenik na Pravoslavnom vjeronauku najčešće opisuje (180 puta ili 14 % svih učenikovih radnja), 2. objašnjava (144 puta ili 11 %), 3. prepoznaje (69 puta ili 9 %), 4. povezuje (74 puta ili 6 %), 5. navodi (51 put ili 4 %) 6. ističe (50 puta), 7. zaključuje (47 puta), 8, prikazuje (44 puta), 9. istražuje (43 puta), 10. tumači (39 puta), upoznaje (39 puta), nabraja (27 puta ili 3 %), uspoređuje (26 puta), utvrđuje (23 puta), prepričava (22 puta), pjeva (21 put), razlikuje (20 puta), izvodi (19 puta), obrazlaže (19 puta), otkriva (19 puta), imenuje (16 puta), objedinjuje (14 puta), pronalazi (14 puta), raspravlja (13 puta), dovodi (11 puta), daje (10 puta), usvaja (10 puta), primjenjuje (9 puta); po sedam puta: interpretira, procjenjuje, razvija, uočava i zastupa; analizira (6 puta), po pet puta: definira, djeluje, izgovara i prihvaća; po četiri puta: doživljava, ispituje, iznosi i izražava; po tri puta: dokazuje, govori, identificira, izdvaja, ocjenjuje, osvješćuje, potvrđuje, predočava, preispituje i stavlja; po dva puta: komentira, naglašava, određuje, pokazuje, ponaša se, predviđa, razgovara, slijedi, traži i po jedan put: aktualizira, brani, citira, ilustrira, iskazuje, kombinira, koristi se, oblikuje, odbacuje, odgovara, odmjerava, ostvaruje, podupire, ponavlja, prakticira, predlaže, pretpostavlja, prosuđuje, proučava, rangira, raspoređuje, razvrstava, sabire, shvaća, sudjeluje, susreće, upozorava, uviđa i želi. 83.2. No, nigdje nema glagola: „poštuje“, „slavi“, „ispovijeda“, „priznaje“, „očituje“, „živi“, „vjeruje“, „nada se“, „ljubi“, „moli se“, „vježba“, „žrtvuje se“, „solidarizira se“, „klanja se“,[44] „štuje“,[45] „časti“, „križa se“, „pohađa“, „razmatra“, „psaltira“, „posti“, „ne mrsi se“, „ne psuje“! A bez tih glagola vjeronauk ostaje informacija (obrazovanje) o vjeri, a ne odgoj (formacija) u vjeri. Oni nisu zabranjeni Bloomovom sustavbom, a izražavaju učenikov rad i u rastu u vjeri zapravo su nužni. XIX. Nazivna neujednačenost 84. Na stranicama 9–24 Prijedloga navode se ukupno 144 odgojno-obrazovna postignuća („ishoda“). U Pojmovniku (str. 121–122) ne piše što je to, čemu točno služe i koja im je svrha. 85. Sastavljači Prijedloga neujednačeno rabe glagole za odgojno-obrazovne učinke. Isti glagol u više uputničnih prijedloga nema isto značenje, a ustaljenost je teško ostvariti kad njihovo značenje nigdje nije utvrđeno. Osim toga, posve je nejasna razlika u uporabi bliskoznačnih pojmova, u očekivanim postignućima: „u kratkim crtama“ (17 puta) i „u osnovnim crtama“ (9 puta) – je li to isto, ili različito? U čemu je sadržajna razlika da učenik: • „imenuje“ (16 puta), odnosno „naziva“ (2 puta), • „ističe“ (50 puta), odnosno „naglašava“ (ali ne slogotvorni glas, 2 puta), • „izražava“ (4 puta), odnosno „iskazuje“ (jednom), • „navodi“ (51 put), odnosno „citira“ (jednom), • „objašnjava“ (144 puta), odnosno „tumači“ (39 puta), • „obrazlaže“ (19 puta), odnosno „objašnjava“ (144 puta), • „određuje“ (2 puta), odnosno „definira“ (jednom), • „opisuje“ (180 puta), odnosno „prikazuje“ (44 puta), • „otkriva“ (19 puta), odnosno „pronalazi“ (14 puta), • „prepoznaje“ (119 puta), odnosno „povezuje“ (74 puta), • „prihvaća“ (5 puta), odnosno „usvaja“ (10 puta), • „prosuđuje“ i „analizira“ (po jednom), • „razlikuje“ (20 puta), „uočava“ (7 puta), odnosno „analizira“ (6 puta), • „razvrstava“ i „rangira“ (po jednom), • „tumači“ (39 puta), odnosno „interpretira“ (7 puta), • „askeza“, odnosno „podvig“ na stranici 96, prvi red, treći stupac, • „zaključuje“ (47 puta), odnosno „utvrđuje“ (23 puta)? Uporaba ključnih pojmova mora biti ujednačena i dosljedna. XX. Posljedice neprenošenja kršćanskoga učenja 86. Pravoslavna vjera plaća vrlo visoku cijenu kad se njezini navjestitelji ne pridržavaju naloga apostola Pavla: „nemajte udjela u jalovim djelima tame, nego ih dapače raskrinkavajte“ (Efežanima 5, 11) i: „Ne suobličujte se ovomu svijetu…“ (Rimljanima 12, 2). Temeljne razdjelnice kršćanske vjere od svjetovnih običaja nabraja svjedočanstvo iz prve polovine II. stoljeća: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom ni odjećom. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki neobičan život. Njihovo učenje nije izumljeno umovanjem i brigom domišljatih ljudi, niti su, za razliku od drugih, pobornici kakva ljudskoga filozofskoga sustava. Stanuju u grčkim i barbarskim gradovima, kako se već komu dogodi; i prihvaćaju svugdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu življenja, ali pri tom očituju divno i, kako svi složno priznaju nevjerojatno ponašanje u svom građanskom životu. […] Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju porod. […] Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone“.[46] Dakle, kršćani su ljudi koji od ostalih ne odskaču u vanjskom, socijalno-građanskom pogledu, nego uzornom pobožnošću i ćudorednošću. Nesuobličavanje ovomu svijetu zahtijeva i najstariji kršćanski nebiblijski spis, nastao oko 100. godine poslije Krista: „Ne ubij, ne učini preljub, ne budi oskvrnitelj dječaka, ne griješi bludno, ne kradi, ne bavi se čaranjem ni vračanjem, ne uništi dijete pobačajem i ne ubij ga pošto se rodilo, ne poželi ono što pripada tvomu bližnjemu. […] A evo puta smrti: progonitelji dobrih, mrzitelji istine, ljubitelji laži, koji ne poznaju plaću pravednosti, koji se ne drže dobra ni pravedna suda, koji bdiju ne za dobro, nego za zlo; od kojih je daleko krotkost i strpljivost, koji ljube isprazne stvari, koji istjeruju povrat, bez smilovanja za siromaha, bez sućuti za iscrpljenoga, koji ne poznaju svoga Stvoritelja, ubojice djece, uništavatelji stvorenja Božjega, koji tjeraju od sebe potrebnoga, pritišću potlačenoga, zagovornici bogataša, nepravedni sudci koji žive od rada, okaljani svim grijesima. Drži se, dijete, daleko od svih tih!“ [47] 87. Dakle, svijest o pravu na život prije rođenja traje od samih početaka kršćanstva. Ono je sastavni dio učenja Pravoslavne Crkve i pravoslavne vjere.[48] Počinjenje pobačaja u Pravoslavnoj je Crkvi od cara Lava VI. (886.–912.) tako težak zločin da je i opravdan razlog za razvrgnuće braka. Još je sveti Ivan Zlatousti (354.–407.) za pobačaj optuživao poglavito muškarce, a ne žene, govoreći posjetiteljima javnih kuća: „Vi činite ne samo to da bludnica ostane bludnica, nego od nje pravite i ubojicu“.[49] Iako se drže daleko od pobačajnih dvorana, muškarci su duševnim ili tjelesnim nasiljem nad ženom često začetnici toga prolijevanja nedužne ljudske krvi. Zašto u Prijedlogu nigdje nema ćudoredne kvalifikacije pobačaja? 88. Što, zapravo, nastupa ako se mlade vjernike ne odgaja za vrjednotu ljudskoga života i njegovu nepovrjedivost? Izumiranje. Duhovno i tjelesno. Zorno to pokazuju službeni podatci vitalne statistike. Na području današnje Republike Hrvatske godine 1909. rođeno je 141.104 živorođenče, a godine 2015. samo 37.252 živorođene djece ili tek četvrtina nekadašnje rodnosti.[50] Na sadašnjem području Republike Srbije godine 1906. bilo je 176.693 živorođenih, godine 1920. 177.793 živorođenih, a godine 2015. samo 64.643 ili tek trećina svojedobne rodnosti.[51] Na području Bosne i Hercegovine godine 1954. živo je rođeno 115.854 djece, a godine 2015. njih samo 28.906 ili manje od četvrtine prije pokazane rodnosti.[52] Prema službenim statističkim podatcima godine 1987. u Hrvatskoj je na 100 poroda bilo 107 pobačaja, a 2013.–2015. po 23.[53] U Srbiji (bez Kosova), prema službenim statističkim podatcima, godine 1986. na 100 poroda bila su 234 pobačaja, a 2014. i 2015. po 26.[54] U Bosni i Hercegovini godine 1990. bilo je jednako živorođenih (66.952) kao i pobačaja (66.625).[55] U Makedoniji, prema službenim statističkim podatcima, godine 1989. na 100 živorođenih bilo je 85 pobačaja, a 2014. 20.[56] U Crnoj Gori, prema službenim statističkim podatcima, godine 1989. na 100 živorođenih bila su 82 pobačaja, a 2014. 17.[57] U Rumunjskoj je, prema službenim statističkim podatcima, godine 1990. i 1991. na 100 živorođenih bilo po 315 pobačaja, a 2014. 43.[58] U Bugarskoj je, prema službenim statističkim podatcima, godine 1992. na 100 živorođenih bilo 149 pobačaja, a 2014. 42.[59] U Rusiji je, prema službenim statističkim podatcima, godine 1993. na 100 živorođenih bilo 235 pobačaja, a 2013. 53.[60] U Bjelorusiji je, prema službenim statističkim podatcima, godine 1994. na 100 živorođenih bilo 192 pobačaja, a 2014. 21.[61] U Ukrajini je, prema službenim statističkim podatcima, godine 1993. na 100 živorođenih bilo 160 pobačaja, a 2013. 29.[62] XXI. Zaključci 89. Više se puta čuje srpska politička i pravoslavna crkvena kritika na račun hrvatske države i politike koje da ugrožavaju srpsku manjinu i pravoslavlje u Hrvatskoj. Iz ovoga je prikaza jasno koliko Srpska Pravoslavna Crkva ima prostora, mogućnosti, prigode, sredstava za svoj prinos odgojno-obrazovnom sustavu, ali ga ne iskorištava. 90. Ovako koncipiran uputnik nema metodologijsku podlogu, znanstvenu utemeljenost, ispitanost, ni primijenjenost igdje u svijetu. 91. Zbog svega navedenoga ministar ne može donijeti predloženi uputnik Pravoslavnoga vjeronauka. 92. Predlaže se preraditi ili napisati iz početka cijeli Prijedlog da doista razrađuje odgoj u pravoslavnoj vjeri, njegovo ostvarivanje, praćenje, vrjednovanje i suradnju s roditeljima, prvotnim odgajateljima svoje djece, kao i stručno usavršavanje vjeroučitelja. Dodatak I. Primjeri zatipaka i zalihosti 93.1. Na stranici 52, prvi red, treći stupac, piše: „starozvjetne“. Ispalo je slovo a; treba: „starozavjetne“. 93.2. Na stranici 52, drugi red, drugi stupac, piše da učenik „upoznaju Hristove zapovijedi ljubavi“. Treba u jednini: „upoznaje“. 93.3. Na stranici 79, zadnji red, treći stupac, piše: „opisuje odabrane evenđeoske priče“. Treba: evanđeoske. 93.4. Na stranici 87, prvi red, prvi stupac, piše: „Na kraju devete godine učenja i poučavanja premeta Pravoslavni vjeronauk“. Ispalo je slovo d; treba predmeta. 93.5. Na stranici 8, zadnji red, drugi stupac, pomoćni je glagol ostao dva puta: „navodi kako su su prvi hrišćani imali Crkvu iako nisu imali hramove“. 93.6. Na stranici 104 spominje se riječ „asimetirija“ („Učenik […] prepoznaje ključne elemente pravoslavne ikonografije: […] asimetiriju […]“) koje nema ni u jednom rječniku. Da nije riječ o asimetriji? 93.7. Na stranici 106, prvi red, drugi stupac: „ličnosti poput Noe, Abrahama, Mojsija itd. Bile izabranici Božji“ (str. 106); namjesto „Bile“ – veliko slovo i nominativ množine ženskoga roda, treba malo slovo i nominativ množine muškoga roda: „bili“. 93.8. Na stranici 114, drugi stupac, zadnji stavak: „povezuje […] Sa svjetovnom književnošću“. Prijedlog „s“ treba napisati malim slovom: „sa“. 93.9. Na stranici 115, pri vrhu: „Razvija svijest da su ikone, glazba, arhitektura, životi svetih itd. Umjetnička djela“. Riječ „Umjetnička“ treba pisati malim početnim slovom. 93.10. Na stranici 122 postoji natuknica „mafora“. No, prvo slovo te riječi nije m, nego n: nafora. 93.11. Grijeh prvih ljudi naziva se „praroditeljskim“ (str. 9, 90 i 97), odnosno „prvorodnim“ (str. 23, 46) i više puta u zagradama „istočnim“ (9, 90 i 97). Za početnike nije baš najmudrije različno nazivati jedan od ključnih pojmova povijesti spasenja. 93.12. Pridjev „bogoslužben“ u svezama „bogoslužbena uporaba“ (str. 10, 49, 55, 56 i 73) i „bogoslužbeni kontekst“ (str. 10 i 90) na hrvatskom jeziku ne znači ono što su autori mislili, ali nisu izrazili na hrvatskom jeziku („bogoslužna uporaba/kontekst“), nego ukazuje na oficijalnost („služben“). Dodatak II. Primjer brzanja 94. Posljednji, 144. „ishod“ E.4.2. (str. 24 i 115–116) predviđa da učenik „prakticira hrišćanske vrijednosti riječi Božje u odnosu prema Bogu, čovjeku i prirodi.“ To se postignuće na stranici 116 ne razrađuje, nego se „u razinama usvojenosti“ na istoj stranici ponavlja još četiri puta. Jedina je razlika od „ishoda“ ta što je glagol „prakticira“ u rubrici Razine usvojenosti zamijenjen glagolom „primjenjuje“. Tako se na stranici 116 zapravo pet puta ponavlja ista rečenica, bez ikakve razlike u razinama usvojenosti. Dodatak III. 95. U Prijedlogu se devet puta spominje imenica „kurikulum“ koja ne pripada hrvatskomu standardnomu jeziku. Predlažem da se zamijeni domaćom istovrijednicom uputnik, sukladno članku 36. Jedinstvenih metodološko-nomotehnička pravila (NN 74/15). Razlozi su izneseni u studiji Curriculum u hrvatskom (http://www.vjeraidjela.com/curriculum-u-hrvatskom/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/curriculum-u-hrvatskom.docx). Dodatak IV. 96. „Ishodi“ isključuju odgojnu sastavnicu škole, što je neprihvatljivo. Vidjeti o tom studiju Jamesa McKernana, Razlozi protiv naobrazbe temeljene na učincima, http://www.vjeraidjela.com/razlozi-protiv-naobrazbe-temeljene-na-ucincima/, čiji se tekst u wordu može preuzeti s https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/james-mckernan-razlozi-protiv-naobrazbe-temeljene-na-ucincima.docx Dodatak V. 97. Odgoj nije valjano uključen. Vidjeti o tom studije: a) Prognani odgoj, http://www.vjeraidjela.com/prognani-odgoj/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/prognani-odgoj.docx b) Mjesto odgoja u Cjelovitoj uputničnoj reformi, http://www.vjeraidjela.com/mjesto-odgoja-u-cjelovitoj-uputnicnoj-reformi/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/mjesto-odgoja-u-cjelovitoj-uputnic48dnoj-reformi.docx c) Rajmund Kupareo, Umjetnički odgoj, http://www.vjeraidjela.com/umjetnicki-odgoj/ čiji se tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/rajmund-kupareo-umjetnicki-odgoj.docx ________________________________________ [1] Etika je filozofska disciplina, a moralka (ćudoredno bogoslovlje) teološka disciplina. Obje, svaka sa svoga stajališta, pokazuju kakve prosudbe treba donositi o određenim značajkama i postupcima i uređuju ukupnost načela, pravila i propisa kojima se ravnaju članovi nekoga društva ili zajednice s obzirom na dobro i zlo, to jest proučavaju ćudoređe (slovenski nravnost, slovački mravnost', ruski нравственность [nravstvennost'], poljski moralność, njemački Sittlichkeit, latinski mores, od mos običaj, engleski morals, morality, francuski i talijanski morale, kastilski moral), njegovo podrijetlo, smisao i svrhu. Razlika je što o ćudoređu etika (od grčkoga ἠθικός [ēthikós]: koji se odnosi na običaj, navadu, ćud, ćudoređe; latinski ethica, poljski etyka, slovački etika, engleski ethics, njemački Ethik, francuski éthique, talijanski etica, kastilski ética) uči samo na temelju načela zdravoga razuma, a moralka se poziva na: naravni zakon, Sveto Pismo (Deset zapovijedi, Isusove Dvije zapovijedi ljubavi) i precizne upute koje su dio kršćanske predaje te obrazlaže ćudoredni zakon. [2] Riječ λειτουργός [leitūrgós] pojavljuje se pet puta u novozavjetnim poslanicama, a Duda-Fućak prevode je kao „službenici“ (Rimljanima 13, 6) i „sluge“ (Hebrejima 1, 7) u množini, odnosno kao „bogoslužnik“ (Rimljanima 15, 16 i Hebrejima 8, 2) i „da mi poslužuje“ (Filipljanima 2, 25) u jednini. Ljudevit Rupčić ima „poslužitelj“ (Rimljanima 15, 16), „pomoćnik“ (Filipljanima 2, 25) i „sluga“ (Hebrejima 8, 2). [3] Bogoštovlje (latinski cultus divinus, engleski divine worship, njemački Gottesdienst, francuski culte divin, talijanski, kastilski i portugalski culto divino) obuhvaća posvetiteljsku službu Crkve: • bogoslužje (liturgiju): svetootajstava (sakramenata), blagoslovina (sakramentala), časoslova, crkvenoga sprovoda, • štovanje svetaca, svetih likova i svetih moći, • zavjete i prisege, • sveta mjesta (crkve, crkvice, kapelice, svetišta, oltare, groblja), • sveta vremena (blagdane i dane pokore, post i nemrs), • molitve, pobožne vježbe i pučku pobožnost. [4] Pisanje Crkva/crkva, objava/Objava, pismo/Pismo, predaja/Predaja, zavjet/Zavjet, pričest/Pričest, hostija/Hostija, sakrament/Sakrament, prije nego pravopisno, jest poglavito teologijsko pitanje. Kad ga teološka struka rastumači, onda će ga jezikoslovci preuzeti, prihvatiti i propisati kao rješenje znanosti iz kojega taj pojam potječe i koji ga definira. Preričući sadržaj vjere na pravni jezik, kanon 113. paragraf 1. Zakonika kanonskoga prava određuje: „Katolička Crkva i Apostolska Stolica imaju svojstvo moralne osobe po samoj božanskoj uredbi“ („Catholica Ecclesia et Apostolica Sedes, moralis personae rationem habent ex ipsa ordinatione divina“; „Католическая Церковь и Апостольский Престол имеют значение морального лица в силу самого Божественного установления“; „The Catholic Church and the Apostolic See have the character of a moral person by divine ordinance itself“; „La Iglesia Católica y la Sede Apostólica son personas morales por la misma ordenación divina“). U udžbeniku kanonistike o tom se kaže: „Pravna osoba je biće, tvorevina, skupnost fizičkih osoba i/ili stvari kojima pravni poredak, po analogiji na fizičke osobe, priznaje pravnu sposobnost biti nositeljem određenih prava i obveza. Moralna osoba je ono što je već postojalo prije bilo kojega ljudskoga priznanja. Postoji doktrinalna različitost između moralnih i pravnih osoba. Naime, moralne osobe su ‘po samoj božanskoj uredbi’ (kanon 113. § 1.) i Crkva ima ‘vlast upravljanja po božanskom ustanovljenju’ (kanon 129. § 1.). […] Katolička Crkva i Apostolska Stolica prethodne su stvarnosti bilo kojemu pravnomu poretku s kojim se određuje život Crkve i s kojim se određuju pravne osobe. Katolička Crkva i Apostolska Stolica postoje po odredbi samoga Utemeljitelja – Isusa Krista, one nisu osnovane od ljudske vlasti niti trebaju priznanje od bilo kojega ljudskoga auktoriteta. Drugim riječima, Katolička Crkva i Apostolska Stolica moralne su osobe ‘po samoj božanskoj uredbi’, neovisne o bilo čijem priznanju na zemlji, pa radilo se i o bilo kojem državnom pravnom poretku i međunarodnom pravu“ (Jure Brkan, Opće odredbe Zakonika kanonskoga prava, Makarska, 1997., str. 196. 198–199). Takvo podrijetlo Crkve nalazi odjeka i u Ugovoru između Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj o pitanjima od zajedničkoga interesa u čijem se članku 2. stavku 1. ističe: „Ugovorne strane suglasne su da je Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj imala pravnu osobnost i prije stupanja na snagu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (Narodne novine, broj 83/02).“ Još je u prvoj polovini XX. stoljeća u hrvatskom standardnom jeziku utvrđena razdvojba pisanja imenice Crkva/crkva velikim, odnosno malim slovom, kao opće pravilo: „crkva zgrada; Crkva vjerska ustanova“ (Franjo Cipra – Adolf Bratoljub Klaić, Hrvatski pravopis, Zagreb: Ured za hrvatski jezik, 1944., str. 175). Dakle, crkva (građevina) dobila je ime po Crkvi (grčki: „zajednici pozvanih“) koja se u njoj okuplja. Ako se u pravopisu jasno razlikuje da je Tesla znanstvenik, a tesla po njemu nazvana mjerna jedinica (kao i: Kelvin i kelvin), zašto se u javnom životu nailazi na takav otpor prema pisanju Crkve velikim početnim slovom? Tim više što je to ustaljeno i u drugim europskim jezicima? Takvo je pisanje ustaljeno među pozornim novinarima i teolozima, primjerice don Živko Kustić, Crkve kršćanskoga Istoka, bilten Ika (Zagreb), br. 23/95, od 7. lipnja 1995., str. 19–20: Albanska Crkva, Armenska Apostolska Crkva, Etiopska Pravoslavna Crkva, Grčka Crkva, Istočne Crkve, Koptska Pravoslavna Crkva, Poljska Pravoslavna Crkva, Rumunjska Pravoslavna Crkva, Ruska Pravoslavna Crkva, Sirska Pravoslavna Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva (pojam „pravoslavni“ tu označava i stare istočne, prijekalcedonske Crkve, i one koje priznaju sedam sveopćih sabora, zaključno s Drugim nicejskim iz 787. godine). To pravilo razlikovanja pisanjem početnoga slova ističe i Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. kad kaže da učenik „razlikuje značenje pojmova Crkva (zajednica) i [crkvu] (mjesto okupljanja)“ (str. 32); „navodi kako su prvi kršćani imali Crkvu iako nisu imali [crkve]“ (str. 83) i „razlikuje Crkvu kao euharistijsku zajednicu od [crkve] kao mjesta u kojem se obavlja bogoslužje“ (str. 83). Doduše, taj Prijedlog očituje i nedosljednosti navodeći: • „obilježja obiteljske krsne slave kao domaće crkve“ (str. 32), namjesto „Crkve“; • „Crkva […] pod […] episkopom […] pretpostavlja zajednicu sa svim drugim crkvama“ (str. 109), namjesto „Crkvama“; • „zaključuje […] da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“ (str. 109), namjesto Crkva; • „Pomjesna crkva – lokalna (autokefalna – samostalna) crkva“ (str. 122), namjesto dva puta Crkva. U razdoblju komunističke vladavine to se razlikovanje Crkva/crkva nastojalo zatrti te su svi pravopisi nalagali da se ta riječ piše isključivo malim slovom. Tako do dan-danas određuje većina pravopisa dostupnih na tržištu. Međutim, Crkva nije zajednica, udruga i organizacija kakve su skupnosti u građanskom društvu kojima pojedina država određuje hoće li ih, kad i kako priznati i kako će je pisati, nego ustanova božanskoga podrijetla. Zato se naziv Crkve ne može tretirati u rangu ostalih pravnih osoba, pa ni vjerskih zajednica koje mogu nastati udruživanjem više pojedinaca. Takvo je shvaćanje teologije i same Crkve, jednako i Katoličke, i svake Pravoslavne, koje hrvatski jezikoslovci nisu uvijek razumjeli ni svi poštovali. Dakle, pisana velikim slovom Crkva je vlastito ime (onim) zajednice krštenika, a malim slovom u jezikoslovlju: zajednička, opća imenica (apelativ), u stvarnosti: vrsta građevine, bogomolja, zgrada namijenjena štovanju Boga. Stoga: • Katolička Crkva je zajednica krštenika koji papu priznaju Kristovim namjesnikom na zemlji; • katolička Crkva je odlika Crkve iz Vjerovanja, da je rasprostranjena po svem svijetu i da prihvaća ljude svih rasa i jezika, • Katolička crkva je konkretna građevina koju samo tako zovu (primjerice, ne znajući komu je posvećena), • katolička crkva je opći naziv za bogoslužni prostor katoličke vjeroispovijesti. Slično tomu: • Pravoslavna Crkva je zajednica samoupravnih Crkava koje ujedinjuje zajednička vjera i duhovnost; jedinstveno kanonsko zajedništvo krajevnih Crkava (autocefalnih i autonomnih) koje ispovijedaju pravoslavlje, • pravoslavna Crkva je odlika Crkve da pravilno slavi Presveto Trojstvo, utjelovljuje i naviješta pravu vjeru u Isusa Krista, • Pravoslavna crkva je konkretna građevina koju samo tako zovu (primjerice, crkva svetoga Blagovještenja u Dubrovniku), • pravoslavna crkva je opći naziv za bogoslužni prostor pravoslavne vjeroispovijesti. Tako, ako Crkva ima pandan u pravopisu, ima ga u pravilu o pisanju imena kontinenata, država i naselja (gdje se svi dijelovi sveze pišu velikim početnim slovom: Južna Amerika, Sjedinjene Meksičke Države, Baranjsko Petrovo Selo, Donje Mrzlo Polje, Dugo Selo Lasinjsko, Donji Oštri Vrh Ozaljski, Gornji Goli Vrh Lipnički. Ako se svaka riječ imena kontinenata, država i naselja piše velikim početnim slovom radi razlikovanja od istoimenih nenapučenih područja, to treba činiti i s imenima Crkava. Kao što se svaka riječ imena kontinenta, države i naselja piše velikim početnim slovom, jer to ime više ne znači ono što je značilo cijelo višečlano ime. Tako je Babin Potok ime sela, a Babin potok ime potoka; Banja Luka je ime grada, a Banja luka ime luke; Ivanić-Grad i Drežnik-Grad imena su naselja, a Sokol-grad i Garić-grad imena utvrda (ako bi se pisali bez spojnice, kao dvije riječi, obje bi trebalo sklanjati po padežima); Stari Grad je ime naselja na Hvaru, a Stari grad je dio Paga, Rijeke itd.; Gornje Selo naselje je na Šolti i pokraj Opatije, a Gornje selo je dio nekoga sela na višoj nadmorskoj visini od drugih njegovih dijelova; Selo je naselje kraj Čabra, a selo je svako naselje u kojem se stanovnici pretežno bave obradom zemlje; Grad je Dubrovnik unutar zidina, a grad je naselje u kojem je većina stanovništva ne radi u poljodjelstvu; Plitvička Jezera su općina, a Plitvička jezera su prirodna rijetkost i nacionalni park. I po toj logici jedno je katolička crkva, drugo Katolička crkva, treće Katolička Crkva, a četvrto katolička Crkva. U svakom od primjera crkva je zgrada, a Crkva zajednica onih koji su primili krštenje. Takvo pisanje otklanja dvojbu misli li se na zgradu ili na ustanovu. Dakle, sve dijelove imena pojedine Crkve treba pisati velikim početnim slovom: Katolička Crkva, Armenska Apostolska Crkva, Rumunjska Pravoslavna Crkva, Koptska Ortodoksna Crkva, Pravoslavna Crkva u Americi, U pravopisanju je davno određeno: „Ako je imenica vlastito ime, onda se i pridjev i imenica pišu velikim početnim slovom“ (Dragutin Boranić, Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika, Zagreb, 41928., paragraf 177, str. 46). Pismo, Zavjet i Objava u kršćanskoj su uporabi vlastita imena i neovisno o pridjevima ispred njih, bili stajaći (Novi, Stari, Sveti) ili ne bili, uvijek ih valja pisati velikim slovom kad se misli na Bibliju, njezinu temeljnu podjelu na dva dijela ili na ono što je Bog objavio radi spasenja ljudskoga roda. Uostalom, u pravopisu postoji pravilo o pisanju velikim početnim slovom iz poštovanja. S kojim se pravom može govoriti i pisati: Sveti Otče i Vaša Svetosti, zemnomu, grješnomu, nekanoniziranu čovjeku, a božansku objavu (Sveto Pismo, Novi Zavjet) i od Boga utemeljenu ustanovu (Crkva) pisati malim slovom? Gdje je tu logika? Takvim pisanjem (svi dijelovi imena Crkve velikim početnim slovom) u hrvatskom se jeziku poštuje ne samo Katolička Crkva, nego i druge Crkve. Time bi hrvatski jezik poštovao i činjenicu da Srpska Pravoslavna Crkva na svojim službenim mrežnim stranicama sve tri riječi svojega imena piše velikim početnim slovom. Kao i od nje odijeljene Makedonska Pravoslavna Crkva i Crnogorska Pravoslavna Crkva. Na žalost, takvo pravopisno rješenje izostalo je u Prijedlogu nacionalnoga kurikula nastavnoga predmeti Pravoslavnoga vjeronauka. Naposljetku, ne može se ignorirati pravila iz drugih jezika i ne uspoređivati domaća rješenja sa stranima: u svezi Katolička Crkva malim početnim slovom ne piše se ni jedna riječ na latinskom, engleskom, portugalskom, bjeloruskom, novogrčkom, nizozemskom, ni na rumunjskom, nego uvijek sve velikim. A sama riječ Crkva piše se uvijek velikim i na: francuskom, i na talijanskom, i na kastilskom, i na slovenskom, i na poljskom. Nasuprot tomu, pisanje samo prve riječi velikim slovom u nazivu Crkve sada je pravilo u ruskom jeziku (koji je 72 godine bio pod strahovladom progona vjere i sustavnoga ponižavanja Crkve), pa ta norma, koju ne slijedi ni Srpska Pravoslavna Crkva, nikako ne može biti mjerodavna za hrvatski jezik. [5] Drveni plutajući dom koji je Noa sagradio u hrvatskim se prijevodima Svetoga Pisma naziva korablja (Bernardin 1495., Drkoličić 1570., Kašić 1625., Skarić 1858., Vlašić 1921., Grubišić 1968. i 1973.), dok ga Misal kneza Novaka iz 1368., Hrvojev misal 1404., Rešetar 1895. i Šarić 1941. prevode kao kovčeg. Na hebrejskom se zove teba (kutija), grčki κιβωτός [kibōtos] (skrinja), latinski arca, engleski ark, poljski korab, češki koráb, ruski i bugarski kovčeg. Ne zove se brodom ili lađom, jer nije napravljena za jedrenje ili veslanje do dalekih krajeva, nego korablja, kovčeg ili škrinja, jer ima ravno dno i strane koso prema gore, te je napravljena za plutanje na vodama na kratke staze. [6] Kološanima 1, 18: „Αὐτός ἐστιν ἡ κεφαλὴ τοῦ σώματος, τῆς Ἐκκλησίας [Autós estin hē kephalḕ tū͂ sṓmatos, tē͂s Ekklēsías]“ – „On je Glava Tijela, Crkve“; Efežanima 5, 23: „ὁ Χριστὸς [ἐστιν] κεφαλὴ τῆς Ἐκκλησίας, αὐτὸς σωτὴρ τοῦ σώματος [ho Khristòs /estin/ kephalḕ tē͂s Ekklēsías, autòs sōtḕr tū͂ sṓmatos]“ – „Krist [je] Glava Crkve – On [je] Spasitelj Tijela“. [7] Prema katoličkoj teologiji ni papa nije glava Crkve (jer je to Krist), nego je Rimski prvosvećenik „glava Biskupskoga zbora, Kristov namjesnik i pastir sveopće Crkve na ovoj zemlji“ (kanon 331. Zakonika kanonskoga prava iz 1983. i kanon 43. Zakonika kanona Istočnih Crkava iz 1990.: „Collegii Episcoporum est caput, Vicarius Christi atque universae Ecclesiae his in terris Pastor“). Kada potpisuje najsvečanije spise, primjerice odluke ekumenskoga sabora, zajedno s drugim saborskim otcima, papa se ne potpisuje titulom pape, rimskoga biskupa, Kristova namjesnika, nasljednika apostolskoga prvaka, rimskoga prvosvećenika, vrhovnoga svećenika, apostolika, metropolita Rimske pokrajine, patrijarha Zapada, ni kao sluga slugu Božjih, nego samo: „Ime, nadglednik Katoličke Crkve (Nomen, Catholicae Ecclesiae Episcopus).“ [8] Katolička vjera nalaže vjerovati da su Crkve koje imaju apostolsko nasljedstvo i valjanu Euharistiju – prave mjesne Crkve i da je u njima prisutna i djeluje Kristova Crkva /Drugi vatikanski sabor, Dekret Unitatis redintegratio (21.11.1964.), br. 14 i 15; Zbor za učenje vjere, Pismo Communionis notio (28.5.1992.), br. 17; Zbor za učenje vjere, Izjava Dominus Iesus (6.8.2000.), br. 17; Zbor za učenje vjere, Odgovori o nekim vidovima učenja o Crkvi (29.6.2007.), br. 4./. Od dvadeset vjerskih zajednica koje su ugovorno uredile odnose s hrvatskom Vladom u tom su smislu Crkve (latinski Ecclesiae, novogrčki Εκκλησίες, slovenski Cerkve, slovački Cirkvi, češki Církve, poljski Kościoły, bugarski Църкви, njemački die Kirchen, engleski the Churches, francuski les Églises, talijanski le Chiese, kastilski las Iglesias, portugalski as Igrejas, rumunjski Bisericile, nizozemski die Kerken, švedski Kyrkor, mađarski Egyházak): Katolička Crkva, Srpska Pravoslavna Crkva, Bugarska Pravoslavna Crkva, Hrvatska Starokatolička Crkva i Makedonska Pravoslavna Crkva. One pak kršćanske zajednice koje nisu očuvale valjano biskupstvo (episkopat) te izvornu i cjelovitu bit euharistijskoga otajstva, prema dubokom katoličkom uvjerenju, nisu Crkve u pravom smislu riječi, nego su crkvene zajednice (latinski Communitates ecclesiales, slovenski cerkvene skupnosti, slovački cirkevné spoločenstvá, poljski Wspólnoty kościelne, njemački die kirchlichen Gemeinschaften, engleski ecclesial communities, francuski les Communautés ecclésiales, talijanski le comunità ecclesiali, kastilski las Comunidades eclesiales, portugalski as Comunidades eclesiais, nizozemski kerkelijke gemeenschappen, mađarski egyházi közösségek). Od potpisnica ugovorā o pitanjima od zajedničkoga interesa s hrvatskom Vladom, takve su: Evangelička Crkva, Reformirana Kršćanska Crkva, Evanđeoska Pentekostna Crkva, Crkva Božja, Savez Kristovih Pentekostnih Crkava, Kršćanska Adventistička Crkva, Reformni pokret adventista sedmoga dana, Kristova Crkva, Savez Baptističkih Crkava, Savez Crkava ‘Riječ života’, Crkva Cjelovitoga Evanđelja i Protestantska Reformirana Kršćanska Crkva. Ostale ‘vjerske’, bolje rečeno religijske zajednice (engleski the religious communities, francuski les communautés religieuses, njemački die Religionsgemeinschaften), koje su sklopile ugovor s hrvatskom Vladom, jesu: Islamska zajednica, Židovska vjerska zajednica Bet Israel i Koordinacija židovskih općina. Hrvatski je zakonodavac člankom 1. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica odredio: „Crkva ili vjerska zajednica drukčijega naziva (u daljnjem tekstu: vjerska zajednica) u smislu ovoga Zakona je zajednica fizičkih osoba koje ostvaruju slobodu vjeroispovijesti jednakim javnim obavljanjem vjerskih obreda i drugim očitovanjima svoje vjere (u daljnjem tekstu: vjernici) upisana u Evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj…“. No, forsiranje pojma „vjerska zajednica“ kao krovnoga nazivnika za Crkve, crkvene zajednice i religijske zajednice ne odgovara biti stvari, budući da Država priznaje i upisuje u svoj očevidnik religijske zajednice, a Crkva postoji i ima pravnu osobnost prije Države. Osim toga, i lisabonski Ugovor o funkcioniranju Europske unije u članku 17. razlikuje Crkve od religijskih udruga ili zajednica (slovenski verska združenja ali skupnosti, slovački náboženské združenia alebo spoločenstvá, češki náboženská sdružení či společenství, poljski stowarzyszenia lub wspólnoty religijne, bugarski религиозните сдружения или общности, novogrčki θρησκευτικές ενώσεις ή κοινότητες, engleski religious associations or communities, francuski les associations ou communautés religieuses, talijanski le associazioni o comunità religiose, kastilski las asociaciones o comunidades religiosas, portugalski associações ou comunidades religiosas, rumunjski asociațiile sau comunitățile religioase, njemački religiöse Vereinigungen oder Gemeinschaften, nizozemski religieuze verenigingen en gemeenschappen, švedski religiösa sammanslutningar och samfund, mađarski vallási szervezetek vagy közösségek). Stoga Lisabonski ugovor Crkve dosljedno naziva Crkvama, a samo ove druge u članku 17. stavku 3. skraćuje u organizacije (engleski i francuski organisations, češki organizacemi, poljski organizacji, bugarski организации, talijanski organizzazioni, kastilski organizaciones, portugalski organizações, novogrčki οργανώσεις…), odnosno zajednice (njemački Gemeinschaften). [9] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 12 i 114. [10] Makedonskoj Pravoslavnoj Crkvi i Crnogorskoj Pravoslavnoj Crkvi ostale Pravoslavne Crkve nisu priznale autocefalnost, a nisu primljene ni u Svjetsko vijeće Crkava. Prema pravoslavnom kanonskom pravu njihovo se odvajanje od Srpske Pravoslavne Crkve smatra raskolom (shizmom). [11] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 12. U kršćane su ubrojeni katolici, pravoslavci, protestanti i „ostali kršćani“. Iako državna statistika ubraja mormone i Jehovine svjedoke u „ostale kršćane“, oni ne ispovijedaju Boga Otca, Sina i Duha Svetoga, pa zapravo nisu kršćani. U jednobošce su ubrojeni kršćani, židovi i muslimani. U vjernike su ubrojeni jednobošci i pripadnici „istočnih“ i „ostalih“ religija. [12] U skladu s određenjem da je statistika točan zbroj netočnih podataka, lako je moguće da su se ti Židovi vjeroispovjesno izjasnili ortodoksnim židovima, a da su ih popisivači ubilježili kao pravoslavne (orthodoksne) kršćane. [13] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 17. [14] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 17 („Stanovništvo prema narodnosti i vjeri“). [15] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 13. [16] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 114–132. [17] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 114–132. Svi ostali podatci u ovoj tablici dobiveni su iz e-Matice i poslani piscu ovih redaka iz Ministrova kabineta 3. listopada 2016. [18] Rodnost ili natalitet (latinski natalitas, slovenski rodovitnost, češki porodnost, slovački pȏrodnosť, ruski рожда́емость [roždáemost'], engleski natality, njemački Geburtlichkeit, francuski natalité, talijanski natalità, kastilski natalidad, portugalski natalidade) učestalost je rađanja u ukupnom pučanstvu, sva rođenja (broj živorođenih i mrtvorođenih) u odnosu na cjelokupno stanovništvo. Stopa rodnosti (poljski współczynnik urodzeń, engleski birth rate, njemački Geburtenhäufigkeit, talijanski tasso di natalità, kastilski tasa bruta de reproducción) odnos je broja rođenja u nekom stanovništvu prema ukupnom broju toga stanovništva; izražava se u potisućinkama (promilima, ‰) kao broj živorođenih na tisuću stanovnika. [19] Državni zavod za statistiku, Statistička izvješća 1469. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku, prir. Ivana Buršić, Zagreb, 2013., str. 18. Excel na mreži. [20] Maja Uzelac – Srđan Dvornik – Milan Galović – Dubravka Janda – Slavko Juriša – Tomislav Reškovac – Lino Veljak – Antun Vujičić, Marksizam i socijalističko samoupravljanje 1, Zagreb: Školska knjiga, 1986., 246 stranica, naklada 55.000; 2. izdanje, 1987., 328 stranica; 3. izdanje, 1988., 328 stranica, naklada 22.000; dotisak 15.000; 4. izdanje, 1989., 328 stranica, naklada 64.000; izdanje na talijanskom: Maja Uzelac – Srđan Dvornik – Milan Galović – Dubravka Janda – Slavko Juriša – Tomislav Reškovac – Lino Veljak – Antun Vujičić, Marxismo e autogoverno socialista 1, traduttore Lorenzo Vidotto, Fiume: Edit, 1990., 334 stranice. [21] Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije, dakle, nije bilo predviđeno da se osnuju i uspostave: 1. 9. svibnja 2015. Stručna radna skupina za izradbu prijedloga Okvira vrjednovanja, ocjenjivanja i izvješćivanja o učeničkim postignućima (koja na kraju nije napravila prijedlog za koji je osnovana, nego mu je samovoljno promijenila naziv); 2. 10. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga Okvira za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrjednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama u razvoju u koju su istoga dana imenovana i tri posebna člana mimo javnoga poziva (Skupina na kraju nije napravila prijedlog za koji je osnovana, nego mu je samovoljno promijenila naziv); 3. 10. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga Okvira za poticanje iskustava učenja i vrjednovanje postignuća darovitih učenika (koja na kraju nije napravila prijedlog za koji je osnovana, nego mu je samovoljno promijenila naziv); 4. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga tehničkoga i informatičkoga područja uputnika; 5. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga tjelesnoga i zdravstvenoga područja uputnika; 6. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga matematičkoga područja uputnika; 7. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga jezično-komunikacijskoga područja uputnika; 8. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga prirodoslovnoga područja uputnika; 9. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga umjetničkoga područja uputnika; 10. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga društveno-humanističkoga područja uputnika; 11. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Učiti kako učiti; 12. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Poduzetništvo; 13. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Osobni i socijalni razvoj; 14. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Zdravlje; 15. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Održivi razvoj; 16. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije; 17. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga međupredmetne teme Građanski odgoj i obrazovanje; 18. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Hrvatskoga jezika; 19. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Engleskoga jezika; 20. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Njemačkoga jezika; 21. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Talijanskoga jezika; 22. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Francuskoga jezika; 23. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Matematike; 24. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Prirode i društva; 25. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Prirode; 26. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Biologije; 27. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Fizike; 28. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Kemije; 29. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Zemljopisa („Geografije“); 30. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Povijesti; 31. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tehničke kulture; 32. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Informatike; 33. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Glazbene kulture i Glazbene umjetnosti; 34. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Likovne kulture i Likovne umjetnosti; 35. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Tjelesne i zdravstvene kulture; 36. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Filozofije; 37. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Sociologije; 38. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Psihologije; 39. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Logike; 40. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Etike; 41. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Politike i gospodarstva; 42. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Grčkoga jezika; 43. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Latinskoga jezika; http://public.mzos.hr/fgs.axd?id=25192 (20.10.2015.) 44. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Katoličkoga vjeronauka; 45. 8. srpnja 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka; 46. 31. kolovoza 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga predmetnoga uputnika Islamskoga vjeronauka; 47. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga uputnika Češkoga jezika za škole s nastavom na češkom jeziku i pismu; 48. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga uputnika Srpskoga jezika za škole s nastavom na srpskom jeziku i pismu; 49. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za izradu prijedloga uputnika Talijanskoga jezika za škole s nastavom na talijanskom jeziku i pismu; 50. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za doradu nacrta prijedloga uputnika Njegovanja češkoga jezika i kulture; 51. 8. prosinca 2015. Stručna radna skupina za doradu nacrta prijedloga uputnika Njegovanja srpskoga jezika i kulture; 52. 21. prosinca 2015. Stručna radna skupina za doradu nacrta prijedloga uputnika Njegovanja jezika i kulture romske nacionalne manjine i 53. 30. prosinca 2015. Stručna radne skupine za doradu nacrta prijedloga i izradu konačnoga prijedloga 16 predmetnih uputnika. [22] Primjeri ijekavskoga u Prijedlogu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. su imenice: čovjek, djelo, grijeh, lijek, nasljeđe, osjenjivanje, povijest, tijelo, samorazumijevanje, svijest, svijet, svjetonazor, starečnik, umjetnost, uvjet, vijek, vrijednost, zavjet, zvjezdica; pridjevi: cjelokupni, čovjekov, osobni, primijenjen, umjetnički, vječni. Primjer jekavice namjesto ijekavice: (uočava odgojni smisao Božjih) zapovjedi (str. 52; u hrvatskom imenica zapovijed čuva -ije- u svim padežima, a „zapovjedi“ je od glagola zapovjediti, i to: treća osoba jednine prezenta, druga osoba jedine imperativa, druga i treća osoba jednine aorista). Primjer izmišljene ijekavice: (književno) dijelo (str. 123). Primjeri ekavice: Detinjci (str. 34 i 59), Ispovednik (str. 34 i 59), pogrešan (str. 23 i 46), povreda (str. 23 i 46), samovrednovanje (str. 120 dva puta), slovesnost (str. 122), svetlost (str. 73), Usekovanje (str. 40), videsmo (str. 73), vrednovanje (24 puta), vrednovati (str. 120). [23] Primjeri hrvatskih riječi: bezuvjetan (str. 103 i 122), hebrejski (pet puta), katehizacija (str. 4), nicejski (str. 58), odgoj (str. 4), osnova (str. 4), preduvjet (str. 25 i 87), shvaćati (str. 8), suradnja (sedam puta), suvremen (21 put), svećenički (četiri puta), svećenik (str. 6 i 121), unaprjeđivanje (str. 96), uvjet (četiri puta), uvjetovan (str. 6). Inače, takve su riječi izdvojene u: Jovan Ćirilov (1931.–2014.), Hrvatsko–srpski rječnik inačica : Srpsko–hrvatski rečnik varijanti, Beograd: Stilos, 11989.; Beograd: Bata Orbis, 21994., Novi Sad: Prometej, 32010. Primjeri srpskih riječi: antifoni (str. 72, 73 i 121), antimins (str. 79), arhangel (str. 40), Besjeda na gori (str. 61), blagodarenje (četiri puta), blagodatan (pet puta), bogopoznanje (24 puta), bogoproslavljanje (str. 47), bogoslužbeni (63 puta), bogosluženje (29 puta), bukvar (str. 27 i 121), cjelomudrenost (str. 122), crkvenojerarhijski (sedam puta), Cveti (str. 40), domostroj (12 puta), evharistija (23 puta), evharistijski (pet puta), heruvim (str. 73), heruvimski (str. 31 i 72), hristocentričan (str. 6), hristologija (str. 111 i 121), Hristos (81 put), Hristov (115 puta), hrišćanin (26 puta), hrišćanski (123 puta), hrišćanstvo (pet puta), ikonomija (str. 6), izučavati (str. 6 i 122), jektenija (str. 72), jerarhija (šest puta), jeres (str. 65 i 121), Jevr[ejima] (str. 85), jutrenje (str. 63), kosmologija (str. 121), krst (ne u značenju krštenja, nego u smislu križa: str. 34, 59 i 121), kurikulum (devet puta), ličan (36 puta), ličnost (108 puta), liturgisanje (10 puta), mirski (str. 122), mošti (četiri puta), načalnik (str. 75 i 109), naznačenje (str. 19), oboženje (str. 85), odežda (13 puta), opit (četiri puta), osjenjivanje (str. 27), osvećenje (str. 31), osvještavanje (str. 122), otjelovljen (str. 7), ovaploćen (sedam puta), ovaploćenje (str. 104 i 122), podobije (šest puta), podvig (87 puta), podvizavanje (str. 122), podvižnički (pet puta), podvižnik (str. 83), pojanje (str. 31 i 96), poklonjenje (str. 104), pomjesni (sedam puta), predanje (31 put), predloženje (str. 31), prejemstvo (str. 102 i 121), prepodobna (str. 34 i 59), pričešće (15 puta), priroda (u smislu naravi: „ljudska priroda po sebi smrtna zato što je stvorena“ /str. 93/; „navodi da su u ličnosti Isusa Hrista sjedinjene dvije prirode (božanska i čovječanska)“ /str. 103/; „razlikuje postojanje božanske i čovječanske prirode ovaploćenoga Logosa“ /str. 103/); projava (pet puta), projavljivanje (str. 89), projavljivati (deset puta), prvosveštenik (str. 47), rukopoloženje (str. 102 i 109), sabranje (26 puta), skinija (str. 96), služebnik (str. 60 i 122), Sretenje (str. 34 i 59), Starečnik (str. 44), sveštenik (sedam puta), sveštenoslužitelj (str. 47), sveštenost (str. 18), sveta tajna (str. 10, 14, 66, 99, 121 i 122), svetajna (devet puta), svetopredanjski (str. 96), svetotajinski (sedam puta), tajna (72 puta), trebnik (str. 60 i 122), Tvorac (pet puta), tvorevina (18 puta), uniziti (str. 76), uspenije (str. 46, 78 i 122), uzrastanje (str. 8 i 96), uzvoditi (str. 7, 15 i 66), vaseljenski (16 puta), Vaskrs (str. 29), vaskrsenje (deset puta), Vavedenje (str. 34 i 59), Vaznesenje (str. 46, 78 i 123), vhod (str. 31), vozglas (str. 63, 72 i 123), vozglavljen (str. 15, 102 i 123), vrlinski (osam puta), zadužbinarstvo (str. 20), žitija (18 puta). Inače, na takve riječi upozoravaju: Petar Guberina – Kruno Krstić, Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika, Zagreb: Matica hrvatska, 1940.; Vladimir Brodnjak (1922.–1992.), Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb: Školske novine, 11991., 21992., 31993., 41998.; Ivan Branko Šamija i Dražen Lukačić, Razlikovni rječnik srpskoga i hrvatskoga nazivlja ; Rječnik hrvatskih i srpskih inačica, Zagreb, 1991.; Stanka Pavuna, Mali razlikovni rječnik : Govorimo li ispravno hrvatski?, Zagreb: Integra, 11991., 21993.; Marijan Krmpotić, Jezični priručnik, Zagreb: Hrvatska radio-televizija, 1992.; Ivan Branko Šamija, Razlikovnica hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb: Galia-vino, 1992.; Vladimir Brodnjak, Rječnik razlika između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb: Školske novine: Hrvatska sveučilišna naklada, 1992.; Savjeti Hrvatskoga državnog ureda za jezik, prir. Marko Samardžija, Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1993.; Franjo Tanocki, Hrvatska riječ : jezični priručnik, Osijek: Matica hrvatska, 1994.; Stjepan Blažanović, Hrvatski rječnik : najučestalijih 7500 razlikovnih riječi hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb; Sarajevo: HKD Napredak, 1995.; Ante Krmpotić, Neprilike s rječnikom hrvatskih pravopisa, Zagreb, 1997.; Marijan Krmpotić, Hrvatski jezični priručnik, Kloštar Ivanić: Agapa, 2001.; Stjepan Babić, Hrvanja hrvatskoga : hrvatski u koštacu sa srpskim i u klinču s engleskim, Zagreb: Školska knjiga, 2004.; Marko Samardžija, Srpsko-hrvatski objasnidbeni rječnik = Srpsko-hrvatski eksplikativni rečnik, Zagreb: Matica hrvatska, 2015. Primjeri srpskih oblika osobnih imena: Dimitrije (str. 29 i 53), Emanuil (str. 103), Georgije (str. 40 i 69), Ignjatije (str. 40, 49 i 69), Jovan (devet puta), Kirilo (str. 29 i 53), Kozma (str. 34 i 59), Melhisedek (str. 49), Mihailo (str. 40 i 69), Nikolaj (str. 40 i 69), Pavle (str. 46 i 78), Trifun (str. 40 i 69), Vasilije (str. 46, 73, 78 i 99) i Zakhej (str. 79). [24] Eparhija gornjokarlovačka (Karlovac) na svojim službenim stranicama www.eparhija-gornjokarlovacka.hr ima izbornike Serbian-Cyrillic, Serbian-Latin i English, a objavljuje srpskom ekavicom i na latiničnim i na ćiriličnim stranicama. Eparhija dalmatinska (Šibenik) na svojim službenim stranicama www.eparhija-dalmatinska.hr ima izbornike: ćirilica, latinica i English, a jezik je ćiriličnoga i latiničnoga portala srpska ekavica. Eparhija pakračko-slavonska (Pakrac) na svojim službenim stranicama eparhija-slavonska.com ima izbornike ćirilica i latinica, objavljuje na obama pismima srpskim jezikom, ali ijekavskim izgovorom. Eparhija zagrebačko-ljubljanska (Zagreb) na svojim službenim stranicama www.mitropolija-zagrebacka.org ima izbornike Latinica i Ćirilica, objavljuje na obama na srpskom jeziku, ekavicom. Eparhija osječkopoljska i baranjska (Dalj) na svojim službenim stranicama http://www.eparhija-osjeckopoljskabaranjska.hr objavljuje samo ćirilicom, na srpskom jeziku, ekavicom. Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska (Mostar), koja obuhvaća i prostor hrvatskoga Juga, na svojim službenim stranicama eparhija-zahumskohercegovacka.com objavljuje samo ćirilicom i ijekavskim izgovorom. Na službenim stranicama Srpske pravoslavne opće gimnazije Kantakuzina Katarina Branković, čiji je osnivač Eparhija zagrebačko-ljubljanska, nema izbornika jezika nego pisma. U izborniku „latinica“, u rubrici O školi – Profesori, čita se: „prof. glazbene umjetnosti“, „prof. povijesti“ i „knjižničar“. Dakle, sve hrvatski oblici. Postoje i iznimke. Dvije: „prof. hemije“ i „prof. pravoslavne vjeronauke“. Te se iznimke pretvaraju u pravilo na ćiriličnoj inačici te stranice gdje stoji: „проф. музичке умјетности“ [prof. muzičke umjetnosti], „проф. историје“ [prof. istorije], проф. хемије [prof. hemije], проф. православне вјеронауке [prof. pravoslavne vjeronauke] i „библиотекар“ [bibliotekar]. Dakle, ne samo ćirilica nego i srpski jezik. Isto je sa satnicom predmeta na latinici („Glazbena umjetnost, Povijest, Kemija, Tjelesna… kultura“) i ćirilici („Muzička umjetnost, Istorija, Hemija, Fizička… kultura“). Stoga se čini da izbornik „latinica“ zapravo znači hrvatski jezik, a izbornik „ćirilica“ – srpski jezik ijekavskoga izgovora. Dakle, za razliku od pravoslavaca u Bosni i Hercegovini, koji čuvaju svoj ijekavski izgovor unutar srpskoga jezika, Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj, osim na stranicama Eparhije pakračko-slavonske, objavljuje ekavicom kako bi na taj način očuvala posebnost govora svojih pripadnika i čitatelja u odnosu na većinsko stanovništvo. Međutim, klasik srpske teološke misli u Hrvatskoj Nikodim Milaš pisao je ijekavicom i rabio mnoge u Hrvatskoj uobičajene riječi: opće, uopće, dopunidbeni, kakvoća, odnošaj, posvećenje (usp. njegovo čuveno djelo Pravoslavno crkveno pravo, Mostar, 21902.). [25] Pavle Ivić, O jeziku, u: Republika srpska krajina, ur. Zoran Kaličanin, Topusko: SKD Sava Mrkalj, Knin: SKD Zora, Beograd: Radnička štampa, 1996., str. 144–147. O jeziku starosjedilačkih istočnih kršćana (grkokatolika i pravoslavaca) u Hrvatskoj vidi: Bogdan Lastavica, Korenički govor, Nastavni vjesnik (Zagreb), XIV, 1905.–1906., str. 752–765; Petar Skok, Mundartliches aus Žumberak (Sichelburg), Archiv für slavische Philologie, XXXIII/1911., str. 363–383; XXXIII/1912., str. 338–375; Milko Popović, Die Betonung in der Mundart von Žumberak, Zeitschrift für slavische Philologie, VI/1929., str. 345–363; Milko Popović,. Žumberački dijalekat, Zagreb, 1938.; Milko Popović, Sintaksa i rječnik žumberačkog dijalekta, Zagreb, 1941.; Svetozar Georgijević, Jat(e) i govori Ličkog polja, Južnoslovenski filolog, XIX, Beograd, 1951.–1952., str. 133–149; Josip Ribarić, Izvještaj o proučavanju „perojskoga govora“ na poluotoku Istri, Ljetopis Jugoslavenske akademije, knjiga 57, Zagreb, 1953., 249–255; Stjepan Pavičić, Podrijetlo hrvatskih i srpskih naselja i govora u Slavoniji, Djela JAZU knj. 47, Zagreb, 1953.; Pavle Ivić, Dijalektologija srpskohrvatskog jezika: uvod i štokavsko narečje, Novi Sad: Matica srpska, 11956., 21985.; Sremski Karlovci, 32001.; Stjepan Sekereš, Govor baranjskih Srba, Zbornik za filologiju i lingvistiku, III, Novi Sad, 1960., str.181–187; Stjepan Sekereš, Govor osječkih Srba, Zbornik za filologiju i lingvistiku, VI, Novi Sad, 1963., str. 139–148; Jovan Kašić, O jekavskom govoru Velikog Grđevca sela jugoistočno od Bjelovara, Zbornik za filologiju i lingvistiku, VI, Novi Sad, 1963., str. 149–157; Stjepan Sekereš, Govor daljskih Srba, Zbornik za filologiju i lingvistiku, VII, 1964., str. 141–152; Dušan Lj. Kašić, Srbi i pravoslavje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj, Zagreb: Savez udruženja pravoslavnih sveštenstva SR Hrvatske, 1967.; Ljubica Narančić, Prilog poznavanju mikromononomije sela Doljana, Prilozi proučavanju jezika, 4, Novi Sad, 1968., str. 227–232; Vladimir Anić, Glagolski akcenat zadarskog štokavskog zaleđa (Uz traženje zonalnih određenja književnog akcenta), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 8–9, Zadar, 1970., str. 33–40; Bogdan Nišević, Osobine štokavskih govora Korduna, Vjetrom vijani: Spomenica Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“, Zagreb, 1971., str.123–127; Dragan Pavlica, Akcenatski sistem u govoru Poljica u Lici, PPJ 7, 1971., str. 69–103. Pavle Ivić, Migracije i dijalekti Srba jekavaca, Novi ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta 1, Zagreb, 1971., str. 29–41; Pavle Ivić, Srpski narod i njegov jezik, Beograd: Srpska književna zadruga, 11971., 21986., Sremski Karlovci, 32001.; Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, I–IV, Zagreb: JAZU, 1971.–1974. (razasute napomene o pravoslavnim selima u Lici); Bogdan Nišević, Osobine govora vrgomoskog kraja, Simpozij o Petrovoj Gori, JAZU, Zagreb: JAZU, 1972., str. 273–191; Dragoljub Petrović, Neke osobine glasovnog sistema govora Banije, Novi ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, 3, Zagreb 1972., str. 5–16; Jovan Kašić, Govor Srba u Hrvatskoj i njegov odnos prema književnom jeziku, Novi ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta sv. 2, Zagreb, 1972., str. 7–20; Petrović, Dragoljub, Prilog proučavanju govora Banije i Korduna, Književnost i jezik, XIX, sv. 2–3, Beograd, 1972., str. 21–27; Stjepan Sekereš, Govor slavonskih Srba, Zbornik za filologiju i lingvistiku, XV/1, Novi Sad, 1972., str. 211–240; Božidar Finka i Antun Šojat, O karlovačkom štokavskom govoru, u: Hrvatski dijalektološki zbornik, 3, Zagreb, 1973., str. 129–132; Smilja Horvat, Prezimena i nadimci u selima Baranje (Bolman, Duboševica, Popovac), Prilozi proučavanju jezika, 9, Novi Sad, 1973., str. 169–179; Ljubica Narančić, Fonetske i morfološke osobine govora sela Doljana u Lici, Prilozi proučavanju jezika, 11, Novi Sad, 1975., str. 107–137; Stjepan Sekereš, Tekstovi iz govora baranjskih Srba, Zbornik za filologiju i lingvistiku, XVIII/2, Novi Sad, 1975., str. 212–215; Božidar Finka, Štokavski ijekavski govori u Gorskom Kotaru, Zbornik za filologiju i lingvistiku, XX/1, Novi Sad, 1977., str. 145–172; Dragoljub Petrović, Govor Banije i Korduna, Novi Sad: Matica srpska; Zagreb: Prosvjeta, 1978.; Gordana Staneković, Neke osobine glasovnog sistema u govoru sela Velike Barne u opštini Grubišno Polje, Prilozi proučavanju jezika, 13–14, Novi Sad, 1977.–1978., str. 81–91; Živko Bjelanović, Imena stanovnika mjesta Bukovice, Split: Čakavski sabor, 1978., 200 str.; Zlatko Vargić, Fonetske osobine u govoru sela Punitovaca (kod Đakova), Prilozi proučavanja jezika, 15, Novi Sad, 1979., str. 122–135; Zlata Škrbina, Terminologija tkanja i obrade lana i konoplje u selima Bilogore s napomenama o lokalnim govorima, Prilozi proučavanja jezika, 15, Novi Sad, 1979., str. 137–148; Milan Dragičević, Refleksi jata u današnjim ličkim govorima, Srpski dijalektološki zbornik, XXIV, Beograd, 1980., str. 147–232; Stjepan Sekereš, Govor Srba južnoj Baranji, Zbornik za filologiju i lingvistiku, XXIII/2, Novi Sad, 1980., str. 127–188; Dalibor Brozović – Petar Šimunović, Mala Peratovica (OEA 36), u: Fonološki opisi srpskohrvatskih/hrvatskosrpskih, slovenačkih i makedonskih govora obuhvaćenih Opšteslovenskim lingvističkim atlasom, gl. redaktor Pavle Ivić, Sarajevo: Akademija nauka Bosne i Hercegovine, 1981., str. 367–372; Milan Dragičević, Važnije osobine vokalskog sistema ijekavaca istočne Like, Književnost i jezik, XXVIII, sv. 2, Beograd, 1981., str. 151–161; Pavle Ivić, i Jovan Kašić, O jeziku kod Srba u razdoblju od 1804. do 1878. godine, Istorija srpskog naroda, izdanje SKZ, Peta knjiga, drugi tom, Beograd 1981., 311–380; Milivoj Urukalo, Vinogradarska leksika Bratiškovaca, Prilozi proučavanju jezika, 18, Novi Sad, 1982., str. 155–183; Nada Maletić, Nadimci u Boboti kod Vukovara, Prilozi proučavanju jezika, 19, Novi Sad, 1983, str. 195–198; Darinka Priginić, Osobina govora Sjeničaka, Osvit VI, sv. 15–16, Karlovac, 1984, str. 12–14. Dragan Pavlica, O govoru okoline Udbine, Srpski dijalektološki zbornik, XXX, Beograd, 1984, str. 357–424; Božidar Finka, Glasovi i naglasni sustavi i (srpskim) štokavskim ijekavskim govorima na području između Kupe i Velebita i u hrvatskom književnom jeziku, Hrvatski dijalektološki zbornik, 7/1, Zagreb, 1985., str. 99–110; Dragoljub Petrović, Iz problematike sjeverozapadnih ijekavsko-štokavskih govora, Hrvatski dijalektološki zbornik, 7/1, Zagreb, 1985., str. 191–197; Emina Tomić, Osobine glasovnog sistema drežničkih kolonista u Bajmoku, Prilozi proučavanju jezika, 21, Novi Sad, 1985., str. 33–58; Nada Maletić, Iz problematike glasovnog sistema u govoru Bobote kod Vukovara, Prilozi proučavanju jezika, 21, Novi Sad, 1985., str. 59–81; Stjepko Težak, Kajkavsko-čakavski utjecaj na štokavske govore Žumberka, Hrvatski dijalektološki zbornik (Zagreb), 7/1, 1985., str. 491–495; Milan Dragičević, Govor ličkih jekavaca, Srpski dijalektološki zbornik, XXXII, Beograd, 1986., str. 7–241; Pavle Ivić, i Aleksandar Mladenović, O jeziku kod Srba u razdoblju od 1699. do 1804. godine, Istorija srpskog naroda, izdanje SKZ, Četvrta knjiga, drugi tom, Beograd 1986, 69–106. Pavle Ivić, O poreklu jekavskog govora u benkovačkom kraju, Benkovački kraj kroz vjekove, Zbornik I, Benkovac, 1987., str. 157–170; Milan Dragičević, Jedno poređenje nekih fonetskih i morfoloških osobina jezika pripovijetke „Zadnji lički harambaša“ Bude Budisavljevića s odgovarajućim osobinama govora ličkih jekavaca, Književnost i jezik, knj. XXXV/3–4, Beograd, 1988., str. 306–311; Milka Ivić, O jeziku Save Mrkalja, u: Zbornik radova o povijesti i kulturi srpskog naroda u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, knjiga 1, gl. ur. Dušan Čalić, Zagreb: JAZU, 1988.; Milan Dragičević, O akcentu imenica srednjeg roda s tzv. neproširenim osnovama u govoru Srba Lapačkog polja, Novi ljetopis Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, br. 1, Zagreb, 1990., str. 26–34; Milan Dragičević, O akcentu imenica ženskog roda u govoru ijekavaca Lapačkog polja, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XXXIV/1, Novi Sad, 1991., str. 143–154; Milan Dragičević, O Bogdanu Lastavici i njegovoj studiji „Korenički govor“, Književnost i jezik, knj. XXXVIII/3, Beograd, 1991., str. 377–379; Nada Arsenijević, Morfološke karakteristike govora Bobote (kod Vukovara), Zbornik za filologiju i lingvistiku, XXXV/1, Novi Sad, 1992., str. 213–236; Milan Dragičević, Akcenat imenica muškog roda u govoru Srba Lapačkog polja, Južnoslovenski filolog, knj. XLIX, Beograd, 1993., str. 155–174; Milan Dragičević, Akcenat imenica srednjeg roda s tzv. proširenim osnovama u govoru Srba Lapačkog polja, Zbornik za filologiju i lingvistiku, knj. XXXVI/1, Novi Sad, 1993., 153–158; Milan Dragičević, Dijalektološka skica zapadnih oblasti Republike srpske krajine, Znamen, br. 2, Petrinja, 1995, str. 25–31; Pavle Ivić, O jeziku, u: Republika srpska krajina, ur. Zoran Kaličanin, Topusko: SKD Sava Mrkalj, Knin: SKD Zora, Beograd: Radnička štampa, 1996., str. 143–158; Milan Dragičević, Spisi o zapadnijim srpskim govorima, Banja Luka, 2000., 123 str.; Milan Dragičević, Najzapadniji srpski govori danas, Zbornik za srpski jezik, književnost i umjetnosti, knj. I, Banja Luka, 2001., str. 79–89; Mihailo Bojanić – Rastislava Trivunac, Rječnik dubrovačkog govora, Beograd: SANU, 2002. (Srpski dijalektološki zbornik, XLIX); Mirko Jovičić, Krajiški rječnik, osobenice unačke, Beograd, 12003.; 22008.; Miloš Okuka, Srpski dijalekti, Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2008., 320 str.; Mile Medić, Knin, Krajina, Beograd: Matica srpska, 2010., 204 str.; Milenko Vasiljević-Čiko – Nikola Živković, Rječnik, govor i običaji voćinskog kraja koji nestaju, Osijek: SKD Prosvjeta, 2012., 397 str.; Đorđe Nešić, Luk i voda : zavičajni rječnik s ušća Drave u Dunav, Zagreb: Prosvjeta, 22012., 571 str.; Hrvatski mjesni rječnik, gl. ur. Nataša Bašić-Kosić, Zagreb: Leksikografski zavod, 2016., VIII, 702 str. (imena naselja, stanovnika i stanovnica i pridjevi od njih). [26] Standardni jezik (njemački Standardsprache) u jezikoslovlju je naziv za nadkrajevni govor (nadvisuje dijalekte), koji je posebno odabran, određen i usustavljen (zapisan, uzakonjen gramatikom, pravopisom, rječnikom), samostalan, polifunkcionalan (ostvaren u više stilova: znanstvenom, književničkom, upravnom, novinskom, crkvenom i razgovornom), postojan u prostoru i rastezljivo postojan u vremenu (najizgrađeniji idiom čija izgradnja nikad nije dovršena, nego je podložan promjenama, dogradnji), koji je sredstvo javnoga općenja svih društvenih slojeva u nekoj jezičnoj zajednici (natkriljuje sociolekte); najugledniji, najprihvaćeniji, najprošireniji i srednji u odnosu na druge govore. Za razliku od njega, književni jezik (njemački Literatursprache) nije propisan za javnu uporabu. I standardni i književni jezik u oprjeci su prema narječjima, dijalektima i mjesnim govorima, ali iz njih izrastaju. [27] Vuk Stefanović Karadžić, Srpski rječnik istolkovan njemačkim i latinskim riječma, Beč, 1818., str. III. [28] Branislav Brborić, Srpske sociolingvističke prilike u retrospektivi i srpska jezička politika u novim državnim okolnostima, u: Republika srpska krajina, ur. Zoran Kaličanin, Topusko: SKD Sava Mrkalj, Knin: SKD Zora, Beograd: Radnička štampa, 1996., str. 178–180. [29] Tako je učinjeno 19. siječnja 2010. godine u odlukama o nastavnim planovima i programima prema modelu A (nastava na jeziku i pismu nacionalne manjine – Narodne novine, br. 29/10): Nastavni plan i program Češkoga jezika za osnovnu školu (Odluka); Nastavni program predmeta Češki jezik za gimnazije (Odluka); Nastavni plan i program iz Mađarskog jezika i književnosti za osnovne škole (Odluka); Nastavni plan i program za Mađarski jezik i književnost u gimnaziji i četverogodišnjim strukovnim školama (Odluka); Program srpskog jezika od I. do VIII. razreda (Odluka); Program srpskog jezika Gimnazija; Strukovne škole IV. stupanj stručnosti; Strukovne škole III. stupanj stručnosti; (Odluka); Talijanska osnovna škola: Program talijanskog jezika (Odluka); Talijanska srednja škola: Talijanski jezik i književnost (Odluka). [30] Karlo Kosor, Bilješke o jeziku suvremenih hrvatskih pisaca, Split, 21979., str. 32– 33. Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, knjiga treća, Zagreb: JAZU, 1973., str. 371, dodaje: „Imenica svećenik poimeničen je particip perfekta pasiva od svétiti (činiti svetim) na -ik, a riječ sveštenik uzeta je iz crkvenoslavenskoga jezika. Naslov preosvešten znači onaj koji je učinjen vrlo svetim (latinski sacratissimus).“ [31] Tako u Pojmovniku stoji da je: • amin – amen, • apostolsko prejemstvo – apostolsko nasljeđe, • carstvo nebesko – Kraljevstvo nebesko, • episkop – biskup, • evharistija – euharistija, • Gospod – Gospodin, • Hristos – Krist, • ipostas – hipostaza, • jednosuštno – istobitno, • jeres – hereza, • kosmologija – kozmologija, • krst – križ, • manastir – samostan, • mošti – moći, • odežda – ruho, • opit – iskustvo, • ovaploćenje – utjelovljenje, • pričešće – pričest, • sabranje – okupljanje, • sinod – sinoda, • sveštenik – svećenik, • Sveta Trojica – Sveto Trojstvo, • svete mošti – svete moći, • uspenije – usnuće, • vaseljenski – ekumenski, • Vaskrs – Uskrs • vaskrsenje – uskrsnuće, • vaznesenje – uzašašće, • vhod – ulazak. [32] Za neke riječi u Pojmovniku nije navedena njihova hrvatska istovrijednica. Tako: • antifoni – antifona, • domostroj – rasporedba, • jerarh – hijerarh, • jerarhija – hijerarhija, • ličnost – osoba, • pnevmatologija – pneumatologija, • podobije – prilika, • usjekovanje – glavosijek. [33] Aleksandra Dobrić, Srpsko-engleski i englesko-srpski teološki rečnik, Beograd: Hrišćanski kulturni centar, 22008., , str. 103: „projaviti verb [glagol] – express [izraziti], manifest [očitovati], reveal [objaviti]; projaviti se – display oneself [prikazati sebe]“. Ni tu nije jasno koji je od glagola istovrijednica, a koji opisnica za projaviti, jer je svaki od ponuđenih terminus technicus u zapadnoj teološkoj misli, pa i u novozavjetnim spisima, značenjem posve odijeljen od ostalih ponuđenih. Matica srpska, Rečnik srpskoga jezika, Novi Sad, 2007., na str. 1063 ni drugdje, uopće nema imenicu projava, ni glagole projaviti, projavljati, projavljivati. To znači da ona nije dovoljno česta ni u srpskom standardnom jeziku, nego da je potisnuta u usko crkvene pravoslavne krugove, čime se ne pridonosi popularizaciji evađeoskoga navještanja i širenju kršćanske kulture. Matica srpska, Rečnik srpskohrvatskoga književnog jezika, knjiga peta, Novi Sad, 1973., str. 171: „projaviti, projavim: svršeni glagol javiti, prokazati, prosočiti; projaviti se: 1. javiti se govorom, progovoriti; 2. pojaviti se, pokazati se; projaviti, projavim svršeni glagol provesti ovce idući pred njima; projavljivati, projavljujem nesvršeni glagol i učinjen prema projaviti; projavljivati se, projavljujem se nesvršeni glagol i učinjen prema projaviti se.“ Međutim, sastavljači hrvatskoga uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. ne rabe glagol projaviti u značenjima: prokazati, javiti ni pojaviti. Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, svezak 52, obrađuje Tomo Maretić, U Zagrebu 1937., na str. 318 daje tri značenja glagolu projaviti, projavim: „1. isto što i objaviti pod c, tj. navijestiti, očitovati, obznaniti; 2. isto što objaviti pod h, tj. učiniti da se što pokaže, da što bude, da nastane; isto što pojaviti pokraj čega. Nesvršeni oblik je projavljati.“ Taj rječnik za tvorbu upućuje na svoj 51. svezak, obrađuje Tomo Maretić, U Zagrebu 1936., str. 237, prema kojem projaviti pripada u skupinu 1.g na toj stranici, a to znači ili: „prijedlog pro- služi da od nesvršena glagola načini svršeni: probuditi, produžiti, prognjeviti, proliti, prostrijeti“, ili: „ovamo idu i glagoli koji znače početak kakve radnje: procvasti, procviljeti, progovoriti, projačati“. U koju od te dvije skupine pripada projaviti? [34] Hrvatski krjepost, grčki ἀρετή [aretḗ], latinski virtus, slovenski krepost, srpski vrlina, češki ctnost, slovački cnost', poljski cnota, ruski доброде́тель [dobrodetel'], engleski virtue, njemački Tugend, francuski vertu, talijanski virtù, kastilski virtud. Sv. Toma Akvinski (1225.–1274.) u klasičnom određenju krjeposti preriče sv. Augustina (De libero aribitrio, II, 19; Contra Iulianum, IV, 3, i Izlaganje Psalma 158 Feci iudicium) i piše: „Krjepost je dobra kakvoća pameti, po kojoj se ispravno živi, kojom se nitko loše ne služi, kojom Bog u nama bez nas djeluje (virtus est bona qualitas mentis, qua recte vivitur, qua nullus male utitur, quam Deus in nobis sine nobis operatur“ – Summa theologiae, I-II, 55. pitanje, 4. članak). [35] Aleksandra Dobrić, Srpsko-engleski i englesko-srpski teološki rečnik, Beograd, 22008., str. 138 i 210. [36] Primjerice, jesu li ili nisu uputničari Pravoslavnoga vjeronauka konzultirali: Ručna katihetïka, ili Ključ i naîkraći načinʺ pravo i uspěšno učiti děcu věri i zakonu hrïstïanskomʺ, izradio Nïkola Begovićʺ, svjašćenikʺ pravoslavne srbske obćine petrinʹsko-sisačke i katiheta městny škola, U Karlovcu: Slova Ivana Nep. Prettnera, 1863., 29 str.; Nikodim Milaš, Pravoslavno crkveno pravo, Mostar, 21902., XVI, 784 str.; Paula Minet, Vocabulaire théologique orthodoxe, Paris: Cerf, 1985., 205 str.; Mile Bogović, Katolička Crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Zagreb, 21993., 189 str.; O postu i pravila posta: zbornik tekstova, Beograd: Svetilo, 21997., 150 str.; Jovan Brija, Rečnik pravoslavne teologije, Beograd, 1997., VIII, 235 str.; Gospode, Bože naš, slavom i čašću venčaj ih (pravoslavna riznica o braku i porodici), prir. Vladimir Dimitrijević, Beograd, 1998., 491 str.; Evgenij Vasiljevič Spektorski, Hrišćanska etika, Vrnjačka Banja, 1999., 191 str.; The Blackwell dictionary of Eastern Christianity, ur. Ken Parry i drugi, Oxford: Malden: Blackwell Publishers, 2000., XII, 581 str.; Pravoslavni brak i porodica : sveta tajna bračne ljubavi, prir. Vesna Nikčević i Matej Arsenijević, Cetinje: Svetigora, 22000., 428 str.; Milan Pantelić, Mali pravoslavni podsetnik, Beograd, 2000., 142 str.; Veliki pravoslavni bogoslovski enciklopedijski rečnik, I-II, ur. Radomir Rakić, Novi Sad: Pravoslavna reč, 12001., 22010., 587, 410 str.; Jovan Ziziulas, Eklisiološke teme, Novi Sad: Beseda, 2001., 170 str.; Jovan Ziziulas, Pravoslavlje, Beograd, 2003., 76 str.; Slađana Zuković, Mesto i uloga hrišćanskih vrednosti u porodičnom vaspitanju, Pedagoška stvarnost (Novi Sad), 50 (2004.) 5–6, str. 382–393; Georgije Mandzaridis i drugi, Teme hrišćanske etike, Kragujevac: Kalenić, 2004., 174 str.; Stamatis Skliris, U ogledalu i zagonetki : ikonološki eseji, Beograd: Pravoslavni bogoslovski fakultet, 2005., 634 str.; Igor Mijatović – Muškarac i žena pred tajnom tela : pravoslavlje i polnost, prir Vladimir Dimitrijević i Jovan Srbulj, Beograd, 22006., 712 str.; Vladimir Vuković, Interaktivno učenje u nastavi pravoslavne vjeronauke, Banja Luka: Katihetski odbor, 2007., 323 str.; Da dvoje jedno budu : pravoslavni brak i porodica u savremenom svetu, prir. Jovan Srbulj i Vladimir Dimitrijević, Beograd, 22007., 642 str.; Averkije Taušev i drugi, Blagosloveno Carstvo Oca i Sina i Svetog Duha: tumačenje svete liturgije i svih bogosluženja Pravoslavne crkve, Beograd, 2007., 694 str.; Večno podne: ogledi o Svetoj liturgiji i tajni spasenja : zbornik tekstova od svetih otaca do savremenih bogoslova, prir. Vladimir Dimitrijević, Beograd, 2007., 738 str.; Vladimir Dimitrijević, Šta znači biti hrišćanin? : O pravoslavlju i pravoživlju, Čačak: Legenda, 2008., 247 str.; Nikolaj Nikolajevič Afanasjev, Crkva Duha Svetoga, Kraljevo: Eparhija žička, 2009., 459 str.; Nikolaj Nikolajevič Afanasjev, Služenje mirjana (laika) u Crkvi, Kraljevo: Eparhija žička, 2009., 102 str.; Nikolaj Nikolajevič Afanasjev, Studije i članci, Kraljevo: Eparhija žička, 2009., 372 str.; Nikolaj Nikolajevič Afanasjev, Stupanje u Crkvu, Kraljevo: Eparhija žička, 2009., 268 str.; Nikolaj Nikolajevič Afanasjev, Trpeza Gospodnja, Kraljevo: Eparhija žička, 2009., 135 str.; Antonij Vidkovski, Pravoslavlje kao pravoživlje, Beograd, 32009., 154 str.; Jovan Purić, Liturgija, Beograd, 2009., 237 str.; Vesna Nikolić, Srpsko tradicionalno venčanje, Beograd, 2010., 126 str.; Dragomir Sando, Pravoslavno vaspitanje dece do sedme godine života, Beograd, 22010., 178 str.; Pavel Gumerov, Sveta tajna pričešća, Bosanski Petrovac, 2010., 65 str.; Sergej Sergejevič Horuži, Pravoslavna askeza : ključ za novu viziju čoveka, Beograd, 2010., 379 str.; Knjiga o Isusovoj molitvi : isihastički priručnik za savremenog čoveka, prir. Jovan Srbulj, Beograd, 22010., 394 str.; Jovan Purić, Pravoslavlje i kultura egoizma, Letopis Matice srpske, 187 (2011.), knj. 487, sv. 1–2, str. 85–118; Patrijarh Pavle, Odgovori na pitanja vere i života, Nikšić: Manastir Ostrog, 32011., 431 str.; Nađa Izraeli, Sveta zemlja : hodočasnička putovanja po biblijskom mestima, pravoslavni i starozavetni praznici u Svetoj zemlji, Beograd, 2011., 348 str.; Jovan Purić, Bogoslovlje i pedagogika sv. Jovana Zlatoustog. Knj. 3, Bogosluženje i vaspitanje, Beograd, 2011., 255 str.; Jovan Purić, Bogosluženje i vaspitanje po sv. Jovanu Zlatoustu, Vrnjačka Banja, 2011., 173 str.; Hrisostom Nasis, Sveštenosluženje Sv. tajne evharistije: kanonsko učenje i liturgijski poredak, Blace, 2011., 307 str.; Georgij Mandzaridis, Hrišćanska etika 1, Kragujevac: Kalenić, 2011., 225 str.; Gospode, očisti grehe moje : praktični priručnik za ispovest i pokajanje, prir. Jovan Srbulj, Beograd, 22011., 402 str.; Pavel Gumerov, Pravoslavna asketika za mirjane : o borbi sa strastima, Bosanski Petrovac: Eparhija bihaćko-petrovačka, 2011., 140 str.; Jovan Ziziulas, Zajednica i drugost : dalje studije o ličnosti i Crkvi, Požarevac: Eparhija braničevska, 2011., XIV, 327 str.; Tomislav Gavrić – Miloš Janković, Mali pravoslavni pojmovnik, Beograd: Prosveta, 2012., 195 str.; Emil Kamenov, Metodika nastave veronauke, Beograd: Pedagoško-katihetski institut, 2012., 221. str.; Avgustin Kandiotis, Odbrana pravoslavne vere, Niš, 22012., 94 str.; Zdravko Peno, Hrišćanski etos i dogma, Beograd, 2012., 203 str.; Dositej Radivojević, Ime Božije u ruskoj teologiji XX veka, Beograd, 2012., 133 str.; Ignatij Aleksandrovič Brjančaninov, Glas iz večnosti : pisma monasima i mirjanima o spasenju duše, Beograd, 22012., 468 str.; Pavel Gumerov, Domaća crkva : porodični život u savremenom svetu, Bosanski Petrovac: Eparhija bihaćko-petrovačka, 22012., 174 str.; Jovan Ziziulas, Crkva u tajni projavljenja : ogledi iz evharistijskog bogoslovlja, Požarevac: Eparhija braničevska, 2012., XV, 153 str.; Pavel Gumerov, On i ona : u potrazi za bračnom harmonijom, Zemun: Riznica, 2013., 192 str.; Kako ustrojiti pravoslavnu porodicu?: pouke svetog Filareta Moskovskog, hrišćanima koji žive u svetu, preveo i priredio Slobodan Prodić, Šibenik: Istina, 2013., 47 str.; Miroljub Petrović, Pravoslavlje za početnike, Beograd, 2013., 224 str.; Georgij Vladimirovič Šestun, Pravoslavna pedagogija : ontološke i istorijsko-teorijske osnove pedagogije pravoslavne civilizacije, Beograd: Pedagoško-katihetski institut, 42013., 507 str.; Ignatij Aleksandrovič Brjančaninov, Otačnik: škola duhovnog uzrastanja po svetim starcima. Dodatak Mali rečnik pravoslavnog podvižništva, Beograd, 2013., 515 str.; Vladeta Jerotić, Mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi, Beograd, 22014., 363 str.; Žikica Simić, Diskurs Pravoslavne crkve o krizi materinstva (rađanju i vaspitanju), Religija i tolerancija (Novi Sad), 12 (2014.) 22, str. 269–296; Aleksandar Torik, Ocrkovljenje: za one koji počinju svoj crkveni život, Bjele Vode – Ljubovija, 2014., 168 str.; Nikodim Bogosavljević, O liturgijskoj obnovi, preporodu i reformama, Ribnica, 22014., 375 str.; Pavel Gumerov, Vanbračna zajednica : početak porodičnog života ili neodgovorno partnerstvo?, Zemun: Riznica+, 2014., 94 str.; Rafail Nikolaevič Karelin, Kako porodici vratiti izgubljenu radost, Budva: Podmaine, 32014., 262 str.; Jovan Ziziulas, Ekumenizam : ogledi iz ekumenskog bogoslovlja, Požarevac: Eparhija braničevska, 2014., 156 str.; Jovan Ziziulas, Primat u Crkvi : pravoslavni pristup, Požarevac: Eparhija braničevska, 2014., 120 str.; Jovan Ziziulas, Zapadna misao : uvod u dogmatsko bogoslovlje zapadnog hrišćanstva, Požarevac: Eparhija braničevska, 2014., 144 str.; Mali misionar – veliki učitelj (tačno izlaganje Pravoslavne vere), priredili Branislav Dimitrijević i Dejan Dimitrijević, Vranje, 2015., 446 str.; Ilarion Valerevič Alfeev, Pravoslavlje i savremenost, Beograd, 2014., 157 str.; Ivica Stamenković, Sveto pismo i tradicija Pravoslavne crkve : pregled osnovnih učenja Pravoslavne crkve iz biblijske i istorijske perspektive, Beograd, 22014., 96 str.; Ilija Šugajev, Jednom za ceo život, Beograd: Čuvari, 32015., 188 str.; Teofan Zatvornik, Rečnik hrišćanskog opitnog života, Beograd, 22015., 598 str.; Anna Kretschmer, O pitanjima slovenskog jezičko-kulturnog identiteta (pravoslavni Sloveni van pravoslavne Slavije), Južnoslovenski filolog (Beograd), 71 (2015.) 3–4, str. 9–27; Patrijarh Pavle, Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere, 1–3, Beograd, 52015., 410, 481, 394 str.; Pravoslavna žena i porodica u savremenom svetu, priredio Slobodan Prodić, Trebinje, 2015., 79 str.; Uloga i mesto intelektualaca, laika i žene u Crkvi : zbornik radova, ur. Petar Lukić, Beograd, 2015., 303 str.; Vladimir Dimitrijević, Hominterna i gejstapo : ogledi o političkom homoseksualizmu, Gornji Milanovac: Lio, 2015., 261 str.; Tatjana Vladimirovna Skljarova, Razvojna psihologija i pedagogija za nastavnike i roditelje, Beograd: Pedagoško-katihetski institut, 2016., 295. str.; Savremena ruska pravoslavna pedagoška misao, prir. Jelena Nedić, Beograd: Pedagoško-katihetski institut, 2016., 180 str.; Dimitrije Psarianos, Tumačenje Božanstvene liturgije, Prizren, 2016., 222 str.? [37] Da je članove radne skupine za Pravoslavni vjeronauk biralo Povjerenstvo za izbor članova Stručne radne skupine za društveno-humanističko područje kurikula, posredno potvrđuju navodi iz izrađenoga Prijedlogu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka prema kojem je vjeronauk „dio društveno-humanističkoga područja“ (str. 4) i „Nastavni predmet Pravoslavni vjeronauk prema tematskom sadržaju koji se uči i poučava pripada društveno-humanističkom odgojno-obrazovnom području“ (str. 117). [38] U Godišnjem planu i programu rada Osnovne škole Negoslavci iz rujna 2015. stoji da Miroslav Mišanović ima 31 godinu života i četiri godine staža u struci (str. 28), 82 učenika kojima predaje vjeronauk (str. 17), da je razrednik šestoga razreda (str. 9), da vodi tri izvannastavne aktivnosti: Šah, Crkveno pjevanje i „Istraživanje biblije“ [je li malo slovo omaškom ili se ne misli na Sveto Pismo?] (str. 18) kao i Proslavu svetoga Save (str. 19). [39] Od 52 prijedloga uputnika koja su tijekom 2016. stavljena na javnu raspravu, prvi krug vanjskoga vrjednovanja prošlo je 45 uputnika za koje su imenovani konzultanti, i to: 8. prosinca 2015. za sedam uputničnih područja, dva okvira i sedam međupredmetnih tema, a 31. prosinca 2015. za 29 uputnika nastavnih predmeta. Nijedan konzultant nije imenovan za sedam prijedloga: Okvir nacionalnoga kurikula, Okvir za vrjednovanje procesa i ishoda učenja, i pet nacionalnih kurikula: Ranoga i predškolskoga odgoja i obrazovanja, Osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja, Gimnazijskoga obrazovanja, Strukovnoga obrazovanja i Umjetničkoga obrazovanja. Samo su tri konzultanta imenovana za Talijanski jezik. Po četiri su konzultanta imenovana za: Matematičko i Umjetničko područje te za: Francuski jezik, Glazbenu kulturu i umjetnost i Pravoslavni vjeronauk. Po šest je konzultanata imenovano za: Društveno-humanističko područje, Prirodu i Filozofiju. Za ostalih 36 prijedloga imenovano je po pet konzultanata. [40] Metodološki priručnik za izradu prijedloga predmetnih kurikula od 29. srpnja 2016., str. 26. [41] Prijedlog okvira za vrjednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju od 23. lipnja 2016., str. 6. [42] Nikodim Milaš, Pravoslavno crkveno pravo: po općim crkveno-pravnim izvorima i posebnim zakonskim naredbama koje važe u pojedinim avtokefalnim Crkvama, Mostar, 21902., § 50: „Svojstva Crkve. Pravoslavna crkva ispovijeda vjeru svoju „u jednu, svetu, posvudnu i apostolsku Crkvu. (str. 221) „Posvudnom ili katoličanskom zove se Crkva, jer ima zadaću, da svima narodima propovijeda djelo iskupljenja i da ih sve obrati Hristu. U slovenskom prijevodu simvola stoji „соборню“ [sobornju], i ta riječ ne odgovara tačno orignnalu, gdje je upotrebljen izraz καθολικὴν [katholikḕn]. O načinima, kako se ovaj grčki izraz prevađao u različnim slovenskim redakcijama simvola vidi A[vgust Matvejevič] Gezen, История славянского перевода символов веры [Istorija slavjanskogo perevoda simvolov vjeri], Sankt-Peterburg, 1884., str. 90–102. Mitropolit Filaret u svome katihisisu upotrebio je riječ „повсешственую“ [povsemstvenuju]. Izraz καθολικὴ Ἐκκλησία [katholikḕ Ekklesía] upotrebljen je bio već u prvim godinama II. vijeka, i to u Ignjatija u Poslanici Smirnjanima. Zlatousti (Homilia 105) zove Crkvu οἰκουμενική Ἐκκλησία [oikumēnikḗ Ekklesía]. Atanasije Veliki (Quaestio 37 de parabolis Scripturae): „Ecclesia vocatur catholica, quia per universum mundum est dispersa“. Teofilakt (na Prvu Korinćanima): „Catholica Ecclesia, quae per totum terrarum orbae dispersa, cujus corpus ex omnibus passim Ecclesiis constat, caput habens Christum“ (str. 222). [43] Učenik (abecednim redom glagolā prema Prijedlogu uputnika Pravoslavnoga vjeronauka od 22. srpnja 2016.): aktualizira, analizira, brani, citira, daje, definira, djeluje, dokazuje, dovodi, doživljava, govori, identificira, ilustrira, imenuje, interpretira, iskazuje, ispituje, ističe, istražuje, izdvaja, izgovara, iznosi, izražava, izvodi, kombinira, komentira, koristi se, nabraja, naglašava, navodi, objašnjava, objedinjuje, oblikuje, obrazlaže, ocjenjuje, odbacuje, odgovara, odmjerava, određuje, opisuje, ostvaruje, osvješćuje, otkriva, pjeva, podupire, pokazuje, ponaša se, ponavlja, potvrđuje, povezuje, prakticira, predlaže, predočava, predviđa, preispituje, prepoznaje, prepričava, pretpostavlja, prihvaća, prikazuje, primjenjuje, procjenjuje, pronalazi, prosuđuje, proučava, rangira, raspoređuje, raspravlja, razgovara, razlikuje, razvija, razvrstava, sabire, shvaća, slijedi, stavlja, sudjeluje, susreće, traži, tumači, uočava, upoznaje, upozorava, uspoređuje, usvaja, utvrđuje, uviđa, zaključuje, zastupa i želi. [44] Bogu i samo Njemu pripada vjernikovo klanjanje (latinski adoratio, grčki latria). [45] Katolici i pravoslavci iskazuju čašćenje ili štovanje (latinski veneratio, grčki doulia) svetcima (srpski svetiteljima) i njihovim zemnim ostatcima (latinski reliquiae, hrvatski moći, srpski mošti). Među njima se ističu Blažena Djevica Marija, Bogorodica, Gospa ili Majka Božja (ruski Богоматерь [Bogomater]), kojoj iskazuju nad-štovanje ili nad-čašćenje (hiperdulija) i sveti Josip (ruski Йосиф [Josif]), kojemu se odaje prvo-čašćenje (protodulija). [46] Πρὸς Διόγνητον Ἐπιστολή [Pròs Diógnēton epistolḗ] – Poslanica Diognetu, 5, 6: A Diognète, prir. Henri Irénée Marrou, Paris, 1951. i 1965. (Sources chrétiennes, 33); A Diogneto, prir. Giobbe Gentili, Bologna, 2006., str. 48–49; preveo Ivan Petar Bock, u: Život (Zagreb), IX (1928.) 9, str. 150; Konstantin Rac – Franjo Lasman, u: Izbor iz stare književnosti kršćanske, Zagreb, 1917., str. 46 i Časoslov rimskoga obreda, II, Zagreb, 1984., str. 613–614; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 62. [47] Διδαχή [Didakhḗ] – Nauk apostolā, II, 2 i V, 2, u: Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, I, Zagreb, 1976., str. 47 i 48. Isti tekst nalazi se u Barnabinoj poslanici (130.–131. godine po Kristu): Marijan Mandac, Barnabina poslanica, Split, 2008., str. 172. Usp. Konstantin Rac – Franjo Lasman, Izbor iz stare književnosti kršćanske, Zagreb, 1917., str. 2–7; Ivan Petar Bock, Tako zvana Barnabina poslanica, Život (Zagreb), IX (1928.), str. 202-206; Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, I, Zagreb, 1976., str. 129–140; Juraj Pavić – Tomislav Zdenko Tenšek, Patrologija, Zagreb, 1993., str. 27–28; Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 61. [48] Usp. Vasilije, episkop žički, Planirano rađanje: Abortus ili kontracepcija, Niš, 1972., 20 str.; Svetinja života i čedomorstvo (pobačaj-abortus), ur. Milorad Lazić, Vršac: Banatski vesnik Eparhije banatske, 1986., 96 str.; Svetinja života i čedomorstvo, prir. Vesna Nikčević, Cetinje: Svetigora, 1995., 128 str.; Ratibor-Rajko M. Đurđević, Abortus, još jedna humanistička vodenica smrti, Beograd: Ihtus, 1997., 183 str.; Hadži Stojan Adašević, Svetinja života: zbornik radova o beloj kugi i utrobnom čedomorstvu kod Srba, Beograd: CER, 2004., 159 str.; Andrej Čebotarev, Bioetičko naučavanje Ruske Pravoslavne Crkve, Nova prisutnost (Zagreb), IV (2006.) 1, str. 161–179; Miodrag Todorović – Olgica Radovanović, Abortus – značajan problem javnog zdravlja i determinanta biološke reprodukcije, Zbornik Matice srpske za društvene nauke, 121, Novi Sad, 2006., str. 207–216. [49] Sv. Ivan Zlatousti, Propovijed 23 o Poslanici Rimljanima: Patrologia graeca, svezak 60, stupci 626–627. [50] Izvor za 1909.: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 166., str. 462; a za 2015. Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatski zdravstveno–statistički ljetopis za 2015. godinu, Zagreb, 2016., str. 273. [51] Izvor za 1906.: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 218., str. 565 i 570; za 1920.: isto, str. 566 i 570., a za 2015.: Institut za javno zdravlje „Dr. Milan Jovanović Batut“, Zdravstveni statistički godišnjak Republike Srbije 2015., Beograd, 2016., str. 442. [52] Izvor za 1954.: Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., str. 496 i 590; a za 2015.: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Demografija i socijalne statistike. Saopćenje, br. 1 od 21.3.2016., str. 1. [53] Izvori vitalne statistike za Hrvatsku: [1977.–2007.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., §166., str. 464; [2006.–2015.] Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Hrvatski zdravstveno–statistički ljetopis za 2015. godinu, Zagreb, 2016., str. 271 i 278: Godina Poroda u Hrvatskoj Pobačaja u Hrvatskoj Pobačaja na 100 rađanja 1977. 54.805 46.606 85 1978. 53.546 44.646 83 1979. 55.671 48.143 86 1980. 59.247 55.887 94 1981. 59.973 51.301 86 1982. 58.248 50.241 86 1983. 58.206 54.673 94 1984. 58.435 55.712 95 1985. 58.049 55.572 96 1986. 53.923 54.684 101 1987. 53.416 57.112 107 1988. 51.281 50.967 99 1989. 49.940 51.298 103 1990. 55.054 46.679 85 1991. 48.689 40.303 83 1992. 41.759 34.906 84 1993. 44.454 31.239 70 1994. 44.397 26.014 59 1995. 45.488 19.950 44 1996. 47.381 19.634 41 1997. 47.458 16.400 35 1998. 46.225 15.292 33 1999. 44.807 14.700 33 2000. 43.352 13.870 32 2001. 38.666 12.814 33 2002. 39.408 12.002 30 2003. 38.925 10.999 28 2004. 40.210 10.288 26 2005. 42.248 10.255 24 2006. 41.323 10.224 25 2007. 41.711 10.609 25 2008. 43.336 10.616 24 2009. 44.068 10.417 24 2010. 42.694 10.150 24 2011. 40.641 10.401 26 2012. 41.091 10.087 25 2013. 39.428 8.922 23 2014. 39.132 9.103 23 2015. 36.866 8.362 23 [54] Izvori za broj živorođene djece u Srbiji: [1950.–1989.] Savezni zavod za statistiku, Demografska statistika 1989, Beograd, 1991., str. 27; [1990.–2004.] Republički zavod za statistiku Srbije, Demografska statistika 2005., Beograd, 2008., str. 62. Izvor za broj pobačaja 1969.–1971.: Miroslav Lalović, Kontrola rađanja putem abortusa, Stanovništvo (Beograd), 14–15 (1976.–1977.), str. 214; za broj pobačaja 1972., 1975., 1978. i 1980.: Miroslav Lalović, Plodnost stanovništva i učestalost abortusa u Jugoslaviji, Stanovništvo (Beograd), 22–23 (1984.–1985.), str. 69; za broj pobačaja 1986.: Mirjana Rašević, Abortus kao metod kontrole rađanja, Jugoslovenski pregled (Beograd), XXXIV (1990.) 7–8, str. 179; [1995.–2004.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 218.B i F, str. 567 i 571–572. Izvori za broj pobačaja i poroda 2005.–2015.: Institut za javno zdravlje „Dr. Milan Jovanović Batut“, Zdravstveni statistički godišnjak Republike Srbije 2005.… 2015., Beograd, 2006.–2016. No, demografi dokazuju da je stvaran broj pobačaja znatno veći: Mirjana Rašević, Da li je evidentirani broj abortusa u Srbije realan?, Stanovništvo (Beograd), 46 (2008.) 2, str. 7–21. (Za godine od 1969. do 2004. naveden je broj živorođenih, a od 2005. do 2015. broj poroda.) Godina Živorođenih/poroda u Srbiji Pobačaja u Srbiji Pobačaja na 100 rađanja 1969. 90.114 157.557 175 1970. 86.483 152.045 176 1971. 91.061 151.779 167 1972. 92.750 157.064 169 1975. 95.611 168.251 176 1978. 98.711 194.248 197 1980. 96.901 195.751 202 1986. 85.648 200.147 234 1989. 90.610 170.460 188 1995. 86.236 87.832 102 1996. 82.548 55.135 67 1997. 79.716 57.097 72 1998. 76.330 55.369 73 1999. 72.222 43.771 61 2000. 73.764 42.321 57 2001. 78.435 34.254 44 2002. 78.101 30.794 39 2003. 79.025 29.856 38 2004. 78.186 29.650 38 2005. 67.800 26.645 39 2006. 69.472 25.665 37 2007. 66.317 24.273 37 2008. 69.035 24.159 35 2009. 68.144 22.733 33 2010. 67.142 22.092 33 2011. 64.766 21.154 33 2012. 66.105 20.335 31 2013. 64.600 19.085 30 2014. 65.462 17.238 26 2015. 64.643 16.863 26 [55] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 178., str. 497. [56] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Makedoniji: [1977.–2007.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 204.B, str. 537–538; [2007.–2014.] data.euro.who.int/hfadb i www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-macedonia.html. Godina Živorođenih u Makedoniji Pobačaja u Makedoniji Pobačaja na 100 živorođenih 1977. 38.932 1978. 38.790 23.175 60 1979. 39.407 1980. 39.784 26.726 67 1981. 39.488 1982. 39.789 1983. 39.210 1984. 38.861 29.731 77 1985. 38.722 29.753 77 1986. 38.234 30.467 80 1987. 38.572 32.150 83 1988. 37.879 27.089 72 1989. 35.927 30.442 85 1990. 35.401 21.894 62 1991. 34.830 23.166 67 1992. 33.238 19.855 60 1993. 32.374 18.454 57 1994. 31.421 16.480 52 1995. 29.886 15.805 53 1996. 28.946 14.164 49 1997. 26.830 12.058 45 1998. 26.639 12.015 45 1999. 24.964 8.479 34 2000. 26.168 10.129 39 2001. 24.183 8.427 35 2002. 24.154 7.876 33 2003. 23.596 6.690 28 2004. 23.361 7.524 32 2005. 22.482 6.436 29 2006. 22.585 6.164 27 2007. 22.688 6.090 27 2008. 22.945 5.900 26 2009. 23.684 5.648 24 2010. 24.296 5.078 21 2011. 22.770 5.324 23 2012. 23.568 5.387 23 2013. 23.138 4.983 22 2014. 23.674 4.738 20 [57] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Crnoj Gori: [1977.–2006.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 180.B, str. 501–503; [2007.–2014.] data.euro.who.int/hfadb i www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-montenegro.html. Godina Živorođenih u Crnoj Gori Pobačaja u Crnoj Gori Pobačaja na 100 živorođenih 1978. 10.584 6.025 57 1980. 10.542 5.963 57 1986. 10.455 7.859 75 1989. 9.634 7.905 82 1991. 9.606 7.094 74 1992. 9.524 6.423 67 1993. 8.922 5.534 62 1994. 8.887 4.560 51 1995. 9.492 4.069 43 1996. 9.094 3.574 39 1997. 8.758 3.108 35 1998. 9.211 3.376 37 1999. 8.828 3.618 41 2000. 9.184 2.776 30 2001. 8.829 3.010 34 2002. 8.499 2.849 34 2003. 8.345 2.488 30 2004. 7.849 2.236 28 2005. 7.352 1.952 27 2006. 7.531 1.699 23 2007. 7.834 1.311 17 2008. 8.258 1.166 14 2009. 8.642 965 11 2010. 7.418 850 11 2011. 7.215 823 11 2012. 7.459 762 10 2013. 7.475 874 12 2014. 7.529 1.264 17 [58] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Rumunjskoj: [1977.–2006.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 212., str. 551–552; [2007.–2014.] data.euro.who.int/hfadb i www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-romania.html. Godina Živorođenih u Rumunjskoj Pobačaja u Rumunjskoj Pobačaja na 100 živorođenih 1977. 423.958 379.000 89 1978. 416.598 394.000 95 1979. 410.603 404.000 98 1980. 398.904 413.093 104 1981. 381.101 1982. 344.369 468.041 136 1983. 321.498 1984. 350.741 303.123 86 1985. 358.797 302.838 84 1986. 376.896 183.959 49 1987. 383.199 182.442 48 1988. 380.043 185.416 49 1989. 369.544 193.084 52 1990. 314.746 992.265 315 1991. 275.275 866.934 315 1992. 260.393 691.863 266 1993. 249.994 585.761 234 1994. 246.736 530.191 215 1995. 236.640 502.840 212 1996. 231.348 456.221 197 1997. 236.891 347.126 147 1998. 237.297 271.496 114 1999. 234.600 259.888 111 2000. 234.521 257.865 110 2001. 220.368 254.855 116 2002. 210.529 247.608 118 2003. 212.459 224.807 106 2004. 216.261 191.038 88 2005. 221.020 163.459 74 2006. 219.483 150.246 68 2007. 214.728 137.231 64 2008. 221.900 127.909 58 2009. 222.388 116.224 52 2010. 212.199 101.920 48 2011. 196.242 103.390 53 2012. 201.104 88.135 44 2013. 192.574 86.437 45 2014. 183.785 78.376 43 [59] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Bugarskoj: [1977.–2006.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 179., str. 499–500; [2007.–2014.] www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-bulgaria.html. Godina Živorođenih u Bugarskoj Pobačaja u Bugarskoj Pobačaja na 100 živorođenih 1977. 141.702 141.917 100 1978. 136.442 147.974 108 1979. 135.358 148.084 109 1980. 128.190 156.056 122 1981. 124.372 152.531 123 1982. 124.166 147.976 119 1983. 122.993 134.413 109 1984. 122.303 131.322 107 1985. 118.955 132.269 111 1986. 120.078 134.964 112 1987. 116.672 134.097 115 1988. 117.440 133.147 113 1989. 112.289 132.021 118 1990. 105.180 144.644 138 1991. 95.910 138.405 144 1992. 89.134 132.891 149 1993. 84.400 107.416 127 1994. 79.442 97.567 123 1995. 71.967 97.092 135 1996. 72.188 98.566 137 1997. 61.094 87.896 144 1998. 65.361 79.842 122 1999. 72.291 72.382 100 2000. 73.679 61.378 83 2001. 68.180 51.165 75 2002. 66.499 50.824 76 2003. 67.359 48.035 71 2004. 69.886 47.223 68 2005. 71.075 41.795 59 2006. 73.978 37.272 50 2007. 75.349 37.594 50 2008. 77.712 36.593 47 2009. 80.956 33.733 42 2010. 75.513 31.548 42 2011. 70.846 31.716 45 2012. 69.121 29.992 43 2013. 66.578 29.505 44 2014. 67.585 28.145 42 [60] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Rusiji (Ruskoj Federaciji): [1977.–2007.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 213., str. 552–553; [2007.–2014.] www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-russia.html. Godina Živorođenih u Rusiji Pobačaja u Rusiji Pobačaja na 100 živorođenih 1977. 2.156.724 4.686.063 217 1978. 2.179.030 4.656.057 214 1979. 2.178.542 4.540.440 208 1980. 2.202.779 4.506.249 205 1981. 2.236.608 4.400.676 197 1982. 2.328.044 4.462.825 192 1983. 2.478.322 4.317.129 174 1984. 2.409.614 4.361.959 181 1985. 2.375.147 4.552.443 192 1986. 2.485.915 4.579.400 184 1987. 2.499.974 4.385.627 175 1988. 2.348.494 4.608.953 196 1989. 2.160.559 4.427.713 205 1990. 1.988.858 4.103.425 206 1991. 1.752.745 3.608.421 206 1992. 1.559.095 3.436.695 220 1993. 1.378.983 3.243.957 235 1994. 1.389.619 3.060.237 220 1995. 1.344.137 2.766.362 206 1996. 1.276.694 2.652.038 208 1997. 1.237.636 2.498.716 202 1998. 1.262.837 2.346.138 186 1999. 1.198.631 2.181.153 182 2000. 1.247.490 2.138.750 171 2001. 1.297.176 2.114.700 163 2002. 1.379.557 1.944.481 141 2003. 1.438.584 1.864.647 130 2004. 1.463.429 1.797.567 123 2005. 1.415.799 1.732.300 122 2006. 1.457.826 1.582.400 109 2007. 1.610.122 1.479.010 92 2008. 1.713.947 1.385.600 81 2009. 1.761.687 1.292.389 73 2010. 1.788.948 1.186.108 66 2011. 1.796.629 1.124.880 63 2012. 1.902.084 1.070.980 56 2013. 1.895.822 1.012.399 53 2014. 1.947.301 [61] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Bjelorusiji: [1977.–2006.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 176., str. 491–492; [1977.–2014.] http://www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-belarus.html. Godina Živorođenih u Bjelorusiji Pobačaja u Bjelorusiji Pobačaja na 100 živorođenih 1977. 148.963 202.146 136 1978. 151.053 201.619 133 1979. 151.800 203.446 134 1980. 154.432 201.852 131 1981. 157.899 202.340 128 1982. 159.364 198.011 124 1983. 173.510 207.461 120 1984. 168.749 210.844 125 1985. 165.034 200.888 122 1986. 171.611 171.114 100 1987. 162.937 163.761 101 1988. 163.193 140.921 86 1989. 153.449 256.041 167 1990. 142.167 260.839 183 1991. 132.045 241.138 183 1992. 127.971 240.387 188 1993. 117.384 217.957 186 1994. 110.599 212.533 192 1995. 101.144 193.280 191 1996. 95.798 174.098 182 1997. 89.547 152.660 170 1998. 92.645 145.339 157 1999. 92.975 135.829 146 2000. 93.691 121.895 130 2001. 91.720 101.402 111 2002. 88.743 89.895 101 2003. 88.512 80.174 91 2004. 88.943 71.700 81 2005. 90.508 64.655 71 2006. 96.721 58.516 60 2007. 103.626 46.285 45 2008. 107.876 42.197 39 2009. 109.263 35.967 33 2010. 108.050 33.262 31 2011. 109.147 32.031 29 2012. 115.893 28.628 25 2013. 117.997 31.206 26 2014. 118.534 24.821 21 [62] Izvori za broj živorođene djece i pobačaja u Ukrajini: [1977.–2006.] Stanko Lasić, Pravo na rođenje u učenju Crkve, U Zagrebu 2009., § 226., str. 584; [1970.–2014.] www.johnstonsarchive.net/policy/abortion/ab-ukraine.html. Godina Živorođeni Pobačaj Pobačaja na 100 živorođenih 1980. 742.489 1.137.391 153 1981. 733.183 1.112.734 152 1982. 745.591 1.131.437 152 1983. 792.035 1.125.686 142 1984. 757.047 1.127.627 149 1985. 762.775 1.179.000 155 1986. 792.574 1.166.039 147 1987. 760.851 1.168.136 154 1988. 744.056 1.080.029 145 1989. 690.981 1.058.414 153 1990. 657.202 1.019.038 155 1991. 630.813 957.022 152 1992. 596.785 932.272 156 1993. 539.506 860.996 160 1994. 507.204 798.538 157 1995. 492.861 740.172 150 1996. 467.211 687.035 147 1997. 442.581 596.740 135 1998. 419.238 525.329 125 1999. 389.208 495.760 127 2000. 385.126 434.223 113 2001. 376.478 369.750 98 2002. 390.688 345.967 89 2003. 408.589 315.835 77 2004. 427.259 289.065 68 2005. 426.086 263.590 62 2006. 460.368 229.618 50 2007. 472.657 225.336 48 2008. 507.170 217.413 43 2009. 512.525 194.845 38 2010. 497.689 176.774 36 2011. 502.595 169.131 34 2012. 520.705 153.147 29 2013. 503.657 147.736 29 2014. 465.882	Djelomično prihvaćen	Uvaženi g. Radelj, Zahvalni zbog Vašeg sudjelovanja i doprinosa javnoj raspravi dostavljamo odgovore na priložene nedoumice i upite. Zbog kratkoće roka za odgovor nismo bili u mogućnosti da odgovorimo na sve Vaše komentare. Željeli bismo da uvažite činjenicu da rad na prijedlogu dokumenta nije praktički mogao izbalansirati mišljenja i stavove svakoga tko se želi uključiti i dobiti odgovore na svoje viđenje dokumenta. Sam dokument trpi sugestije i rado ih susreće u svome izvedbenom dijelu, ali ne i terminološkom jer se upravo tu susrećemo s Vašim nedoumicama. 1 .Prijedlog kurikuluma nastavnog predmeta Pravoslavnog vjeronauka u svom opisu nastavnog predmeta opisuje svrhu i bogoslovnu podlogu vjerskog odgoja i obrazovanja samoga predmeta. Taj opis negira pretpostavku da dokument ograničava ili svodi na privatnost samu pravoslavnu vjeru, osobito da odražava dojam „politički korektnog dokumenta“. Kada se govori o poučavanju, koje po definiciji ima svrhu razvijanje iskustvenih spoznaja kod učenika o Bogu koji jeste zajednica triju ličnosti Boga Oca, Sina, Duha Svetoga koji formiraju Crkvu kao Tijelo Hristovo, iz ljubavi Očeve prema čovjeku, upravo se govori o vjeri kao glasu nade. Upravo tako osmišljen prijedlog sudjelovanja učenika u nastavnom predmetu Pravoslavnog vjeronauka omogućuje da učenik Liturgijski raste, dakle izvan okvira svega navedenog, naročito da dokument ima odraz politički korektnog dokumenta. 2. Sam naziv Pravoslavni vjeronauk i sadržaj prijedloga dokumenta temelji se na odgoju u pravoslavnoj vjeri, upravo time što ističe učenikovo učešće u životu Crkve-Tijela Hristovog. Škola jest odgojno – obrazovna ustanova i smatramo da nema potrebe za naglašavanjem odgojno-obrazovnog identiteta školske ustanove. Time ne postoji razlog za pretpostavku o koncepciji predmeta baziranog na načelnoj etici. 2.1 Svakako da će se razgovarati o opširnijem angažmanu riječi odgoj u formulaciji prijedloga dokumenta. Ali izvući iz tog nedostatka zaključak da postoji svjesna namjera predmeta Pravoslavnog vjeronauka da izbaci riječ odgoj i da je dio nekog obrazovnog kulta, zaključili smo da se ne dotiče važnosti sadržaja samoga prijedloga dokumenta, osim da odgoj i poučavanje za život u pravoslavnoj vjeri znače da vjeroučitelj daje primjer-poučava i time odgaja vjeroučenika da slobodno i iz ljubavi želi biti odgajan usinovljenjem u Hristu, blagodaću Duha Svetoga. Pravoslavna Crkva ih poznaje kao sinonimne pojmove. 2.2 Vaša nedoumica vezana za vjeroučitelja kao liturga - λειτουργός. Liturgija kao zajednica vjernih koji čine Crkvu-Tijelo Hristovo, čini svakog člana te zajednice liturgom-zajedničkim djelom. Episkopski mandat čini vjeroučitelja liturgom ne kao savršavača Svetih tajni (Sakramenata) nego kao suputnika ka učešću u Svetim tajnama vjeroučitelja i učenika. Ovim Vas upućujemo na neosnovanost opisa prijedloga predmeta kao isključivo sakrističnog i neprožimajućeg za učenikovu i vjeroučiteljevu osobnost. 2.3 Potrebna je osobita pažnja da učenik „prihvati ili usvoji“ odgojni smisao Deset Božjih zapovijedi. Da bi se dobio učinak koji svi želimo, a što Vi navodite, događa se iskustveno – liturgijski, te vodi učenika ka prihvaćanju i usvajanju. Pravoslavni vjeronauk ne stavlja akcent na usvajanje deset zapovjedi u smislu obrazovnog ishoda, nego u odgojnom smislu iskustveno življenje i svjedočenje istih, odnosno da one postanu način života svakog vjeroučenika. Ovdje navedeno potvrđujemo u prilogu: - Prilog: ODGOJNO-OBRAZOVNI ISHOD D. 8. 1: Na kraju osme godine učenja i poučavanja predmeta Pravoslavni vjeronauk u konceptu Podvig i umjetnost učenik utvrđuje da je svetost hrišćanskoga života neodvojiva od liturgijskoga života. 2.4 Prethodni odgovori obrazlažu zahvalnost na sugestiji o češćoj primjeni pridjeva“odgojni“. Svakako će se razgovarati u svezi teme. Nastavak Vašeg obrazlaganja nema upit o dokumentu i sadržaju već nagovještavaju svjesno etiketiranje nas, kao sastavljača sadržaja prijedloga predmetnog kurikuluma. Smatramo da ne potrebuje obrazlaganje jer se ne odnosi na sadržaj i cilj samog dokumenta. 2.5, 2.6, 2.7, 2.8, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 Nedoumice pod navedenim stavkama su svakako uvrštene tijekom formiranja prijedloga dokumenta. Primjer: ODGOJNO-OBRAZOVNI ISHOD C. 8. 1 Učenik imenuje ljubav kao najvažnije iskustvo života. Prepoznaje ljubav i slobodu kao osnovna obilježja hrišćanske etike. Istražuje značenja savjesti, motiva i autoriteta u čovjekovu etičkom životu. Tumači značenje citata: „Sve mi je dozvoljeno, ali nije mi sve na korist. Sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da išta ovlada mnome” (1. Kor. 6,12). U Hristovom etosu učenik prepoznaje savršeni ljudski etos i ostvarenje čovjeka kao ličnosti. Suprotno Adamu, koji je želio postati ravan Bogu mimo Boga (tragedija grijeha i smrt), Hristos je unizio sebe i postao čovjek. Lično, samo u ovoj rečenici nalazim odgovor koji se nudi učeniku vezan za upitanu problematiku. Stav koji će pravoslavni vjeroučenik (jedino u slobodi koja mu se nudi) iznijeti, umjeti će preobraziti izazove suvremenog društva. Kako? Hristom kao Alfom i Omegom odgoja i obrazovanja. Umjeti poučiti i usmjeriti odgoj djeteta životom Hristovog etosa koji ljubi, jest prioritet i time način kojim će se vjeroučenik osposobiti. Cilj života pravoslavnog hrišćanina jeste rasti do mjere rasta visine Hristove. Imajući sve ovo u vidu, sama ličnost Hristova, kao primjer, obuhvaća sve navedeno u Vašim komentarima, te sve navedeno nije potrebno pojedinačno nabrajati. 11. Došlo je do previđanja upotrebe termina Judejski umjesto Jevrejski za obećani narod kao cjeline. Prijedlogom kurikuluma predmeta i uopćeno Pravoslavna terminologija upotrebljava termin Judejski, naglašavajući time važnost ličnosti starozavjetnih proroka i njihovih proroštava u Ekonomiji spasenja, od kojih najistaknutiji (prorok Isaija) pripadaju Judejskom dijelu Jevrejskog naroda. Obzirom na dob vjeroučenika koji se upoznaje sa starozavjetnom poviješću Božjeg otkrivenja Jevrejskom narodu, Božje ime u Starom zavjetu može poprimiti svoj puni pisani oblik zato što Gospod želi čovjeka, Njegov odnos sa Njim. Sadržaj predmetnog kurikuluma Pravoslavnog vjeronauka učeniku nudi zauzimanje ljubećeg stava prema Hristovoj žrtvi koja ruši svaki totemizam u životu pravoslavnog hrišćanina. Vjeroučenik se upućuje da Gospod Staroga zavjeta nije skriven, već se samoinicijativno otkriva imenom Jahve u srcima manjine Jevrejskog naroda kao što su proroci i starozavjetni pravednici i pravednice. Kod vjeroučenika se pobuđuje ljubljeći stav „strahopoštovanja“, ne želim razočarati Onoga koji Jeste i koga voliš time što u Hristu prepoznaje istinitost Božjeg otkrivenja koji je Ljubav raspeta za svakoga od nas. Međutim, ako se na vjeroučenika prenese stav zabrane zapisivanja i točnog izgovora imena Jahve, to pobuđuje rađanje neosnovanog straha koji rezultira neosnovanim osjećajem da će napraviti nešto loše u svom odnosu prema Bogu. 12. Prijedlog predmetnog kurikuluma Pravoslavnog vjeronauka u svom sadržaju izražava da se događaj silaska Duha Svetoga na apostole u Pravoslavnoj Crkvi proslavlja kao rođendan ove blagoslovene zajednice Boga i naroda Božjeg. Silazak Duha Svetoga je završni čin domostroja spasenja čovjeka i početna stanica na putu koji će biti dovršen Drugim dolaskom Gospoda Isusa Hrista. Crkva je prvenstveno ekonomija Sina, ekonomija „usinovljenja“ ljudi Bogu Ocu u Jedinorodnom (Jedinorođenom) Sinu Njegovom (Gal. 4, 4-5). Crkva je aktualizirana kao liturgijska zajednica na dan Pedesetnice. To je ono u čemu se ističe učešće pravoslavnog vjeroučenika u njegovom odgojno-obrazovnom razdoblju u školi. Učenjem i poučavanjem osnova vjere Pravoslavne Crkve i on će imati učešća u liturgisanju – liturg, i time u uvijek trajućem blagdanu Pedesetnice: Duh je dat na Pedesetnici radi sveopće objave evanđelja u svijetu. Sa Pedesetnicom, Crkva počinje svoj put služenja i svjedočenja. Time se vjeroučeniku ističe razlog da se u crkvenom kalendaru broje sedmice „posle Pedesetnice“ do pripremnih sedmica za početak Velikog posta. Ova praksa prosto označuje da za Pravoslavnu Crkvu Pedesetnica ima ključno mjesto – od njenog početka pa kroz vrijeme u čijem osvješćivanju sudjeluju i vjeroučenici znajući da je Pedesetnica uvijek glas nade za nas, u čijem svjedočenju te učešćem u životu Tijela Hristovog-Crkve su i vjeroučenici aktivni dionici. 13. Ne potrebuje spajanje definicije Crkve kao Tijela Hristovog apostola Pavla s definicijom postojanja starozavjetne Crkve u činu Abrahamovog gostoprimstva. Nagovještaj ovakve tipologije odnosa čovjeka i Boga, u liturgisanju Abrahama s Trojicom, pripada Crkvi. Svjedočanstvom sv. Justina Filozofa Stari zavjet pripada Crkvi, a ne samo Jevrejskom narodu po tome što je cijeli Stari zavjet Crkva u razvoju po predanju Pravoslavne Crkve. Po Pravoslavnom predanju, istina svijeta je u Kraljevstvu Božjem, te je stoga iz perspektive Kraljevstva Božjeg moguće govoriti o starozavjetnoj crkvi. Vaša nedoumica počiva na rimokatoličkoj teologiji, koja uzrok postojanja Crkve vidi u jednom povijesnom događaju (u ovom slučaju raspeće Hristovo), za razliku od pravoslavne teologije koja uzrok postojanja Crkve vidi u budućem Kraljevstvu Božjem, koje je istina, a čiji je tip ili sjenka Stari zavjet, a Novi zavjet ikona, prema riječima svetog Maksima Ispovjednika. Crkva se ne iscrpljuje u periodu između Hristovog ovozemaljskog života i drugog dolaska (vidi J. Karmiris, Ὀρθόδοξος Εκκλησιολογία, 1973, 19) već je i od ranije postojala, vezana je za predvječnu volju Božju koja se odnosi na pravac i ishod božanske ekonomije i produžit će se u vjekove vjekova kao Kraljevstvo Božjem (Crkva ,,uzrasta u ovom životu i početke odavde uzima, a savršava se u budućnosti, kada do toga dana dospemo“ – Nikola Kavasila, Περί τής ἐν Χριστώ ζωής, 1-4, PG 150, 493 i 501). 14. Učenik obrazlaže biblijsko i svetootačko poimanje jednakosti i ravnopravnosti spolova. Kažete da naprotiv, Sveto Pismo, Predaja i sveti oci izlažu različitost, a ne jednakost muškoga i ženskoga spola. Apostol Pavle usmjerava : „gdje nema Jelina ni Judejca, obrezanja i neobrezanja, barbarina ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je sve i u svemu Hristos“. Ova smjernica učeniku nudi stav prema jednakosti svih pred Bogom, jer u Kraljevstvu Božjem neće biti ni muškoga ni ženskoga jer ste svi vi jedan (čovjek) u Hristu...“ (Gal. 3,28) P.S. Još jednom pročitati komentar pod brojem 13 u kojem se govori kako je istina svijeta u Kraljevstvu Božjem. 15.Pravoslavni vjeroučenik riječ profinjenost razumije svakako kao „umjetnost“ predavanja svojeg Ja zarad ljubavi prema drugome i prevazilaženje egoizma u čemu se i ogleda bogougodnost. U trudu vjeroučenika da napreduje u odnosu prema drugima i sebi. Umjetnost kao izražaj ljepote čovjekove emocije ili stava, vjeroučenik će umjeti kategorizirati kao profinjene umjetničke izražaje u povijesti Crkve i društva. 16. Činjenica da postoje mnoge liturgijske zajednice i mnogi episkopi, tj. mnoge pomjesne Crkve (ovdje se pod pomjesnom Crkvom podrazumijeva jedna episkopija ili eparhija, za razliku od autokefalnih pomjesnih Crkava koje sačinjavaju više episkopija, a koje se danas također nazivaju pomjesne Crkve) i da je svaka od njih puna Crkva, Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska, i da je svaki episkop te Crkve ikona Hrista, tj. sam Hristos, jer stoji na mjestu Božjem u Liturgiji, nameće pitanje: kako možemo govoriti o jednoj Crkvi ako postoje mnoge i o jednom Hristu ako postoje mnogi? Budući da postoje mnoge Liturgijske zajednice i mnogi episkopi, odnosno budući postoje mnoge pomjesne crkve rukovođene episkopom, kako onda ispovijedamo vjeru u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu? Na koji način pomjesne Crkve ostvaruju međusobno jedinstvo na vaseljenskom (svjetskom) planu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, najprije treba da razmotrimo na koji način se ostvaruje jedinstvo Crkve na pomjesnom, lokalnom nivou, odnosno u jednoj episkopiji, budući da Crkvu čine mnogi članovi, odnosno mnoge službe: episkop, svećenici, đakoni i narod Božji. Jedinstvo Crkve na pomjesnom nivou, kako nam svjedoče najraniji izvori za ovu problematiku, ostvaruje se u Liturgiji i episkopu. Da bi postojala jedna konkretna i istinita Crkva, kao istiniti Hristos, to se ostvaruje kao zajednica mnogih u jednoj Euharistiji i jednom episkopu. Ne može jedan čovjek sam da bude Crkva, tj. ikona Hrista ako nema liturgijsku zajednicu sa drugim ličnostima. Stara latinska izreka „unus christianus - nulus christianus“ upravo ovo potvrđuje. Član Crkve je onaj koji sudjeluje u jednom konkretnom liturgijskom sabranju, vozglavljenom (na čelu) jednim episkopom. Zato što mimo Liturgije i episkopa nema zajednice s Bogom, tj. nema Crkve. Mnogi članovi postaju jedno Tijelo Hristovo, tj. jedna Crkva, sabrani na jednom mjestu u Liturgiji kojom predstoji jedan episkop. Da bi Crkva bila jedna i jedinstvena, potrebno je da u njoj postoji onaj koji je jedan i prvi, koji ujedinjuje u sebi mnoge i tako čini Crkvu jednom i jedinstvenom. Budući da je liturgijska zajednica ostvarenje čovjeka kao ličnosti, pored liturgijskog jedinstva, kao i jedinstva u veri, Crkva pretpostavlja i jednog prvog u njoj, tj. Hrista, odnosno posle NJegovog uznesenja, episkopa, bez koga ne može postojati. I to iz dva razloga. Prvi razlog je što se spasenje ostvaruje jedino u zajednici sa Hristom kao živom ličnošću u kojoj nam se otkriva Bog. Prisustvo Hristovo kao prvog u zajednici neophodno je zato što je on kao čovjek jedini posrednik između Boga i stvorene prirode i zato što je Bog od koga stvorena priroda dobija postojanje. Ovo prisustvo Hristovo kao žive ličnosti posle njegovog uznesenja na nebo ostvaruje se Duhom Svetim, odnosno u liturgijskoj zajednici preko prvog u njoj, odnosno preko episkopa, koji je ikona Hristova. Drugi razlog je postojanje ljudi kao ličnosti. Shodno postojanju ličnosti, tj. da bi jedna ličnost bila ličnost ona pretpostavlja zajednicu sa drugom ličnošću, i to zajednicu slobode, što dalje znači da u toj zajednici neophodno postoji jedna ličnost, koja je prva i izvor, uzrok postojanja drugih ličnosti. Bez jedne ličnosti, koja prvenstvuje u zajednici slobode, ljubavi, ne postoji jedinstvo, odnosno ne postoji zajedništvo. Drugim riječima, postojanje ličnosti je slobodni izlazak iz sebe ka drugoj ličnosti i slobodni odgovor za ostvarenje zajednice s drugom ličnošću, koja taj poziv upućuje. Na ovaj način postoji Sveta Trojica u kojoj je prvi i izvor postojanja Boga Bog Otac. Prvi u Liturgiji, od koga potiče ne samo svaka inicijativa, već i samo postojanje Liturgije, treba da bude sam Bog, jer je jedino Bog izvor života, ali i čovjek, budući da je jedini posrednik između stvorene prirode i Boga čovjek. Otuda je episkop kao prvi u Liturgiji ikona Boga i poštovanje njega i jedinstvo s njim se uzdiže ka prototipu, tj. ka Bogu, čija je ikona. Bez episkopa nema Liturgije. Episkop je uslov jedinstva Crkve, prije svega zato što predstavlja samo prisustvo Boga u Njoj. Bez zajednice s Bogom, odnosno s episkopom, liturgijska zajednica, odnosno Crkva, ne može postojati. Bog je izvor postojanja i života čitave tvorevine i episkop kao ikona Božja, zato što stoji na mjestu Božjem u Crkvi, “koji je ikona Boga i stoji na mjestu Boga” po riječima Sv. Ignjacija, jest izvor postojanja Crkve. Od episkopa potiče svaka inicijativa u Crkvi, na koju slobodno odgovaraju ostali članovi, stvarajući tako Crkvu kao zajednicu mnogih u jednom episkopu. Budući da ne postoji Liturgija bez episkopa, kao ni episkop bez Liturgijske zajednice, jedinstvo Crkve se ostvaruje istovremeno u Liturgiji i u episkopu. Otuda sva posvećenja u Crkvi, počevši od krštenja i miropomazanja do rukopoloženja, služe za konstituiranje jedne konkretne liturgijske zajednice i vrši ih isključivo episkop kao načelnik te zajednice, odnosno onaj kome episkop daje blagoslov, i zato su episkop i Liturgija garant jedinstava, točnije samog postojanja pomjesne Crkve. Sjedinjeni u Liturgiji i jednom episkopu, mnogi ljudi jednog mjesta postaju jedan Hristos, ne prestajući da budu mnogi, tj. različite ličnosti i sinovi Božji po blagodati. (opširnije – Jovan Zizijulas, Eklisiološke teme, Novi Sad, 2001) 17. Kao što ne postoji Crkva na pomjesnom planu bez jedinstva njenih članova u episkopu i Liturgiji, tako ne postoji ni vaseljenska Crkva, odnosno ni same pomjesne Crkve bez njihovog međusobnog jedinstva. Na koji način se ostvaruje jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu, tj. na koji način ostvaruju međusobno jedinstvo pomjesne Crkve? Jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu ostvaruje se također u Liturgiji i u episkopu. Najprije o jedinstvu Crkve na vaseljenskom planu u Liturgiji i kroz Liturgiju. Liturgijsko jedinstvo pomjesnih Crkava ogleda se, prije svega, u tome što su svi članovi jedne pomjesne Crkve istovremeno i članovi Liturgije drugih pomjesnih Crkava. Član jedne pomjesne Crkve istovremeno pripada svim pomjesnim Crkvama. To se vidi iz događaja kada neko biva isključen iz jedne liturgijske zajednice, on istovremeno biva isključen iz cijele Crkve, iz svih liturgijskih zajednica (up. 5. kanon 1.Vaseljenskog sabora-Ekumenskog koncila). Da bi netko bio član cijele Crkve, Jedne, Svete, Saborne i Apostolske, on to može biti jedino kao član jedne konkretne episkopije. To znači da bi neko učestvovao u Liturgiji druge episkopije, ili da bi sasvim prešao drugu episkopiju, potrebno je da ima blagoslov episkopa kome je ranije pripadao, a koji svjedoči da je on član njegove liturgijske zajednice. Samo po dozvoli, po blagoslovu mjesnog episkopa kome pripada, može sudjelovati u Liturgiji druge episkopije ili preći i biti član druge pomjesne Crkve. Dakle, pripadnost vaseljenskoj Crkvi ne mjeri se samo verbalnim ispovijedanjem vjere, već pripadnošću Liturgiji, učešćem u Liturgiji jedne konkretne pomjesne Crkve. Onaj koji je isključen iz liturgijske zajednice, a to isključenje je posljedica nevjerja, odnosno pogrešnog izražavanja vjere, koje se može definirati kao neliturgijski način života (o čemu smo govorili ranije), prestaje da budebiti članom Crkve, odnosno svih episkopija, sve dotle dok ponovo ne bude priključen liturgijskoj zajednici. Jedinstvo u episkopu također je uslov za postojanje istinske vaseljenske Crkve. To jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu ostvaruje se u episkopu najprije izborom i rukopoloženjem episkopa. Episkopa jedne Liturgijske zajednice kao pomjesne crkve, biraju i rukopolažu svi episkopi ostalih pomjesnih crkava, ili, ako to nije moguće, najmanje dva episkopa, uz pismenu ili usmenu suglasnost i svih ostalih, i to isključivo na Liturgiji (up. 4. kanon 1. Vas. sabora). Ovim činom se pokazuje da je u samo postojanje episkopske službe, a samim tim i liturgijske zajednice kao pomjesne Crkve, utkano zajedništvo, odnosno jedinstvo episkopstva svih pomjesnih Crkava, kao preduvjet za postojanje episkopa i Crkve. Na ovaj način se izražava činjenica da svaki episkop u svojoj službi sadrži cjelokupni episkopat, odnosno da je kroz rukopoloženje nasljednik svih apostola, ili, točnije, samog Hrista. Episkop, dakle, postaje spona, veza jedinstva, između svoje i drugih pomjesnih Crkava. Na ovaj način pomjesna Crkva kroz episkopa prevazilazi svoju lokalnost i postaje vaseljenska, sjedinjena u jednom tijelu sa svim ostalim pomjesnim Crkvama, ne prestajući da bude konkretna pomjesna Crkva. Postojanje episkopa, međutim, podrazumijeva liturgijsku zajednicu s drugim episkopima. Episkop ne može biti sam episkop bez jedinstva sa zajednicom svoje pomjesne Crkve i ostalim episkopima kao načelnicima liturgijskih zajednica. Otuda se opštenje pomjesnih Crkava isključivo sprovodi preko njihovih episkopa, u Liturgiji i preko Liturgije. U kasnijem periodu, zbog pojave hereza, koje nisu bile obične razlike u mišljenjima, kao što je to bio slučaj u prvim stoljećima, već kad su heretici počeli formirati posebne liturgijske zajednice i episkopat, jedinstvo Crkve na vaseljenskom nivou izražava se i u drugim vidovima. To su, apostolsko prejemstvo (nasljeđe) u vidu rukopoloženja episkopa od strane onih episkopa koji su preko svog rukopoloženja povezani s apostolima. To su i jedinstvo u apostolskoj vJeri, jer je svaki episkop učitelj istinite apostolske vJere, kao i jedinstvo u načinu služenja Liturgije, itd. To ne znači, međutim, da je jedinstvo Crkve u Liturgiji i episkopu prestalo postojati. Naprotiv, ono i dalje ostaje kao ključni faktor jedinstva pomjesnih crkava na vaseljenskom nivou. To se najbolje vidi, pored onoga što smo naveli u prethodnom pasusu govoreći o blagoslovu episkopa za prelazak bilo kog člana jedne pomjesne Crkve u drugu, i iz toga što se jedinstvo pomjesnih Crkava na vaseljenskom nivou oduvijek manifestiralo i kroz služenje Liturgije. Jedan episkop, kada dođe u goste drugoj pomjesnoj Crkvi, predvodi liturgijsko sabranje te Crkve, naravno po dozvoli mjesnog episkopa. Ovo prepuštanje gostu episkopu da predvodi Liturgiju nije samo izraz dobre volje mesnog episkopa, već prije svega izraz jedinstva Crkve. Pored zajedničkog služenja Liturgije, tu je i spominjanje svih episkopa na Liturgiji, u čijim se ličnostima spominju njihove pomjesne Crkve, odnosno liturgijske zajednice, zato što nema pomjesne crkve bez episkopa, itd. Jedinstvo pomjesnih Crkava na vaseljenskom planu također ostvaruje se, dakle, u Liturgiji i episkopu. Kada jedna pomjesna Crkva prestane da ima liturgijsko opštenje sa drugim pomjesnim crkvama, ona automatski prestaje da bude Crkva, sve dotle dok se to liturgijsko jedinstvo ponovo ne uspostavi. Da li postojanje jedinstva pomjesnih Crkava, kao punih, katoličanskih u jednoj sabornoj Crkvi, dovodi u pitanje autonomiju pomjesne Crkve, tj. da li ukida postojanje pune, saborne Crkve na pomjesnom nivou? Mnoštvo pomjesnih crkava kao i njihovo jedinstvo u jednoj crkvi, na vaseljenskom planu ne dovodi u pitanje postojanje jedne Crkve, tj. ne dovodi u pitanje autonomiju i punoću jedne episkopije, ako se ona shvati onako kako smo to već izložili, tj. kako su je shvaćali sveti Oci prvih vjekova i na Istoku i na Zapadu. Da li to, međutim, znači da može postojati jedna pomjesna Crkva kao vaseljenska, puna Crkva, a da nema zajednicu sa drugim pomjesnim Crkvama? Preduvjet za postojanje svake pomjesne Crkve kao Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve, jeste upravo njeno jedinstvo sa ostalim pomjesnim Crkvama. Ovaj zaključak proizlazi iz svetootačkog shvatanja bića, odnosno ličnosti kao nosioca postojanja. Kao što je zajednica mnogih ličnosti uvjet za postojanje jedne konkretne ličnosti, tako su mnoge pomjesne Crkve i njihovo jedinstvo, zajedništvo, uvjet za postojanje svake od njih. Jedna konkretna ličnost postoji samo u zajednici sa drugim ličnostima, odnosno najmanje još sa jednom ličnošću. Jedna sama ličnost jednako je nijedna ličnost. Ličnost ne postoji sama, kao individua, već je uvijek plod zajednice sa drugom ličnošću. Jedna sama pomjesna Crkva, koja nema liturgijsko jedinstvo sa drugim pomjesnim Crkvama, prestaje biti Crkva, odnosno nije Crkva, osim ako sve druge pomjesne Crkve nisu prestale da budu Crkve, rušenjem liturgijske strukture koja ih i čini Crkvom. U tom slučaju pomjesna Crkva, koja čuva istinsku Liturgijsku strukturu naslijeđenu od apostola, jeste Jedna, Sveta, Katoličanska i Apostolska Crkva iako nema zajednicu s drugim, tj. iako je jedna. (opširnije – Jovan Zizjulas, Eklisiološke teme, Novi Sad, 2001) 18. Vaš komentar prozlazi iz nepoznavanja sabornosti u Pravoslavnoj Crkvi, koju ćemo Vam u kratkim crtama pojasniti: Crkva ostvaruje svoje jedinstvo od najranijih vremena i to, kako na lokalnom, tako i na vaseljenskom planu, i kroz sabore. Sabori se, dakle, u povijesti Crkve javljaju kao tijela koja imaju kao krajnji cilj osiguravanje jedinstva Crkve, kako na lokalnoj, tako i na vaseljenskoj razini. Crkva poznaje pomjesne, metropolitske ili sabore autocefalnih Crkava i Vaseljenske sabore. Šta su to pomjesni sabori, kad se oni pojavljuju u povijesti Crkve i što je njihov cilj? Pomjesni sabori su sabori episkopa sa prezbiterima i narodom jedne episkopije, tj. jedne pomjesne Crkva. Pojavljuju se u povijesti Crkve u trenutku kad je dovedeno u pitanje pravilno funkcioniranje liturgijskog jedinstva Crkve i zato su od najranijih vremena imali za cilj, kako nam o tome svjedoči apostol Pavao (u 1Kor 5), osigurati liturgijsko jedinstvo. Sačinjavao ih je episkop, prezbiteri i narod Božji, koji su sudili o nesuglasicama između članova jedne liturgijske zajednice i donosili odluku o tome da li netko može da bude član Liturgije ili ne. Bili su sabrani svi na jednom mjestu, pred punoćom Crkve, prije nego što počne Liturgija, iznosili su konkretan problem u vezi sa nekim od članova Liturgije. Konačnu odluku o tome da li će netko biti u liturgijskoj zajednici ili ne, donosili su na kraju episkop i prezbiteri (up. Dap 21). Dakle, pomjesni sabor odnosno episkopski sabor, kako se drugačije naziva (v. Ignacije Fil 8, 1), javlja se u povijesti Crkve kao sredstvo očuvanja jedinstva pomjesne Crkve i to liturgijskog jedinstva. Pomjesnom saboru predsjedava, dakle, episkop kao glava Crkve koji donosi odluke zajedno sa prezbiterima. Odluke prihvata cijela Crkva. Odluka koju donese pomjesni sabor važi za sve pomjesne Crkve. To znači da netko tko je isključen iz liturgijske zajednice jedne pomjesne Crkve isključen je iz svih pomjesnih Crkava. Metropolitski sabori se pojavljuju u povijesti Crkve upravo zbog isključenja pojedinih članova iz Liturgije jedne pomjesne Crkve, jer ta odluka automatski obvezuje i sve ostale pomjesne Crkve. Na osnovu 5. kan. 1. Vas. sabora, koji kaže : “U vezi s onima koji su isključeni iz liturgijske zajednice odlukom episkopa svake eparhije, da se drže ranije odluke (12. i 32. Apostolskog kanona), da se takvi ne primaju u zajednicu druge episkopije. Da se ispita, međutim, da nisu isti isključeni zbog mizerije i samoljublja episkopa. U tu svrhu svi episkopi svake oblasti da se sastaju dva puta godišnje na sabor i da o takvim problemima raspravljaju...”. Jasno je, dakle, sljedeće: da metropolitske sabore sačinjavaju svi episkopi jedne oblasti i da je cilj sabora osigurati liturgijsko jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu. Od najranijih vremena, a u Pravoslavnoj Crkvi sve do danas, sabore sačinjavaju isključivo episkopi i to samo eparhijski, a ne i titularni, zbog toga što je episkop glava pomjesne Crkve i u svojoj ličnosti otijelotvoruje cijelu pomjesnu Crkvu kojom predsjedava. Navedena karakteristika episkopa proizlazi, kao što smo već ranije vidjeli, iz toga što je on glava liturgijske zajednice koja ujedinjuje mnoge vjerne jednoga mjesta u jedno Tijelo Hristovo. O ovome jasno svjedoči i molitva rukopoloženja za episkopa u kojoj se obvezno naznačuje za koju se eparhiju episkop rukopolaže. Po svojoj službi episkop je garant jedinstva Crkve, i to ne samo na pomjesnom nivou, već i na vaseljenskom, postajući spona zajedništva, tj. jedinstva, između pomjesnih crkava. To se potvrđuje između ostalog i time što episkopa rukopolažu svi episkopi. Na ovaj način pomjesna Crkva u licu episkopa prevazilazi svoju lokalnost i ujedinjuje se sa ostalim pomjesnim Crkvama u jedno tijelo, u jednu, svetu, vaseljensku i apostolsku Crkvu. Dakle, ako Sabor ima za cilj jedinstvo među pomjesnim Crkvama, onda je sasvim prirodno da to bude preko episkopa koji otijelotvoruje pomjesnu Crkvu, kao jedno Tijelo Hristovo. Iako na saboru mogu prisustvovati i prezbiteri i laici, oni to mogu samo u svojstvu savjetnika. Isključivo pravo glasa pripada jedino episkopu. U protivnom, dovodi se u pitanje jedinstvo pomjesne Crkve, a samim tim i njeno postojanje. Otuda je sabor nezamisliv bez nazočnosti svih episkopa, kao što je nezamislivo da episkop ne sudjeluje u saboru. Međutim, kao što je potrebno da u saboru na lokalnoj razini postoji jedan, koji je prvi i garant jedinstva liturgijske zajednice kao pune Crkve, isto je neophodno i među episkopima u saboru na metropolitskom, odnosno vaseljenskoj razini, koji će biti garant jedinstva Crkve na vaseljenskoj razini. O ovome upravo govori 34. apostolski kanon: “Episkopi svakog naroda trebaju znati prvog između njih i smatrati ga kao glavu i ništa suvišno da ne čine bez njegovog mišljenja, nego svaki neka čini ono što se tiče njegove episkopije. Ali ni prvi neka ne čini ništa bez znanja sviju. Jer tako će biti jednodušnost i proslavit će se Bog kroz Gospoda u Svetom Duhu, Otac i Sin i Sveti Duh”. Na osnovu navedenog kanona jasno se vidi da prvenstvo u saboru nije na štetu ostalih episkopa, a preko njih ni na štetu ostalih pomjesnih Crkava. Prvi u saboru ne može ništa činiti što se tiče općih stvari Crkve bez suglasnosti svih ostalih, pošto nije iznad ostalih episkopa. Njegova služba je upravo u tome da ustanovljuje jedinstvo među pomjesnim Crkvama. Istovremeno, ni svi ostali ne mogu ništa činiti bez prvog u saboru. To znači da prvenstvo u saboru nije prvenstvo časti, već vlasti. Ta vlast je, međutim, podijeljena i temelji se na zajednici slobode, ljubavi kao osnovnog, ontološkog principa postojanja Crkve na svim razinama. Prvi ima vlast nad ostalima upravo zbog toga što svi ostali ne mogu činiti ništa bez njega. Vlast ostalih nad prvim je, pak, u tome što ni prvi ne može ništa činiti bez suglasnosti svih ostalih. Prvi u saboru episkopa saziva sabor i njime rukovodi. To čini uz suglasnost svih ostalih episkopa. Jer, ne postoji sabor bez prisustva svih ostalih episkopa. Na taj način sabor osigurava i svoje i jedinstvo Crkve. Svaka anomalija u ovom domenu razbija Crkvu i njeno jedinstvo, što je suprotno naznačenju samog sabora. Prvenstvo u Crkvi, odnosno u saboru, stiče se izborom i suglasnošću svih episkopa. Povijesna činjenica ukazuje na to da je prvi od episkopa koji je bio garant jedinstva Crkve na vaseljenskom planu bio episkop Rima, do raskola 1054. godine, kada je to mjesto u Pravoslavnoj Crkvi zauzeo episkop Carigrada. Navedena struktura sabora, koji ima za cilj osiguranje jedinstva Crkve na vaseljenskoj razini, uz čuvanje jedinstva i autonomije svake pomjesne Crkve, čini posebno teškom djelatnost samoga sabora. Sabor je neophodan radi očuvanja jedinstva Crkve na vaseljenskoj razini, bez koga nema postojanja istinite Crkve. S druge strane, punoća pomjesne Crkve kao da negira postojanje sabora kao sredstva jedinstva Crkve na vaseljenskom planu. Osnovno je kanonsko pravilo da nitko od episkopa nema pravo da se miješa u unutrašnji život druge pomjesne Crkve. Po riječima sv. Ciprijana “svaki episkop rukovodi i upravlja svojom eparhijom po svom nahođenju odgovarajući za to samo Gospodu” (Ciprijan, Poslanica 55 (52), 21). Međutim, kao što smo već naveli, sabor se javlja u Crkvi upravo da ispita odluke episkopa u vezi sa liturgijskim jedinstvom, jer se te odluke tiču cijele Crkve, svih episkopija, a ne samo jedne. Drugim riječima, ako sabor postoji, onda to pretpostavlja činjenicu da sabor ima vlast nad pomjesnom Crkvom. U protivnom, sabor ne može postojati. Kako se manifestira vlast Sabora nad pomjesnom Crkvom, a da u isto vrijeme ta vlast ne dovede u pitanje autonomnost i punoću pomjesne Crkve? Sabor ima vlast nad pomjesnom Crkvom samo u onim slučajevima koji se tiču svih pomjesnih Crkava. U drugim oblastima života jedne episkopije, kao što je rukopoloženje klerika, unutarnje uređenje i tome slično, sabor nema pravo da se miješa. Prva i osnovna stvar koja se tiče svih pomjesnih Crkava, pa je samim tim i djelo sabora, jest isključenje člana Crkve iz liturgijske zajednice, zato što to isključenje podrazumijeva istovremeno isključenje iz svih liturgijskih zajednica. Na osnovu 5. kanona 1. Vas. sabora, ako je netko isključen iz Liturgije jedne pomjesne Crkve da se ne prima u zajednicu druge. Na ovaj način se potvrđuje autonomija jedne pomesne Crkve u odnosu na druge. Istovremeno, taj isti kanon kaže da se dva puta godišnje saziva sabor i da se ispita da netko nije isključen iz liturgijske zajednice zbog hira episkopa ili, pak, zbog malodušnosti i tome slično, po čemu se vidi da se sabor sastaje i da ima vlast nad episkopom jedne pomjesne Crkve u okviru očuvanja liturgijske zajednice Crkve na vaseljenskoj razini. Ravnotežu između pomjesne kao pune Crkve i njenog jedinstva sa svim ostalim pomjesnim Crkvama na vaseljenskoj razini, koja na ovaj način jeste Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska Crkva, koju osigurava Sabor, najbolje odslikava donošenje odluka na saboru. Da bi odluke sabora bile punovažne i obvezujuće za sve pomjesne Crkve, sa njima treba da se slože svi episkopi. Treba napomenuti da se odluke Sabora, koje se tiču problema cijele Crkve, donose u duhu crkvene Predaje, suobrazno apostolskoj vjeri, provjeravanoj liturgijskim iskustvom. Samo onda kada su mišljenja utemeljena na ovim principima, te se dogodi da su ipak različita, odlučuje mišljenje većine. Dakle, na ovaj način se projavljuje vlast Sabora nad pomjesnom Crkvom, uz istovremeno očuvanje autonomije svake pomjesne Crkve, jer se kroz usta svakog od episkopa ispoljava njena suglasnost sa odlukama Sabora i na taj način se ostvaruje vaseljensko jedinstvo Crkve. I to se osigurava na osnovu liturgijskog kriterija i zato sabor svojim odlukama osigurava liturgijsko jedinstvo Crkve. Odluke sabora postaju punovažne i obvezujuće za cijelu Crkvu onda kad ih usvoji punoća Crkve. To ponovo podrazumijeva da odluke Sabora upravo utemeljuju liturgijsko jedinstvo u episkopu, kako na pomjesnom, tako i na vaseljenskom nivou, istovremeno čuvajući njihovu ravnotežu. Specifičan odnos sabora i punoće pomjesne Crkve ispoljava se i kroz rukopoloženje episkopa. Kroz izbor i rukopoloženje episkopa vidi se da sabor ima vlast nad pomjesnom Crkvom, jer jednog episkopa biraju i rukopolažu svi ostali episkopi. Ta vlast sabora nad pomjesnom Crkvom nije, međutim, takva da ukida njenu autonomiju, jer u istom trenutku tim činom Sabor konstituira i utvrđuje punoću i jedinstvo jedne pomjesne Crkve, jer se rukopoloženje vrši u Liturgiji dotične Crkve, i u licu rukopoloženog episkopa. Institucija sabora se, dakle, javlja u Crkvi da osigura jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu, a da ne dovede u pitanje jedinstvo i autonomiju Crkve na pomjesnom nivou. Budući je potrebno sačuvati i jedno i drugo, i punoću Crkve na lokalnom nivou, kao i njeno jedinstvo na vaseljenskom, Sabor ne samo da treba postojati, već ima za cilj osigurati i učvrstiti jedinstvo Crkve na vaseljenskoj razini, kao i da sačuva jedinstvo svake pomjesne Crkve na lokalnoj razini. Otuda glavno djelo Sabora sastoji se u tome da sačuva ravnotežu između pomjesne Crkve kao pune, vaseljenske Crkve i vaseljenske Crkve (u čitavom svjetu), kao jednoga tijela koje sačinjava jedinstvo svih pomjesnih Crkava. Svako narušavanje ove ravnoteže, vodi ka negaciji eklezioloških principa Pravoslavne Crkve. Dakle, sabor kao institucija koja čuva jedinstvo Crkve nije iznad pomjesne Crkve kao takve. Sabor nije “kolektivno”, demokratsko upravljanje Crkvom, kako se to ponekad, pogrešno shvaća, i suprotnost despotskom upravljanju jednoga Crkvom. Niti su, pak, episkop jedne pomjesne Crkve i uopće pomjesna Crkva neovisni, u tom smislu kako se neovisnost danas shvaća, u odnosu na ostale pomjesne Crkve. Prije se radi o postojanju Crkve kao ikone Sv. Trojice, gdje je svaka ličnost potpuni Bog, ali postoji u zajednici slobode, ljubavi sa drugim ličnostima, ono dakle, o čemu smo već govorili. Međutim, kao što u Sv. Trojici postoji Bog Otac, kao prvi i kao uzrok postojanja i jedinstva Božjeg, tako u Crkvi neophodno mora postojati jedan prvi, kako na pomjesnom, tako i na vaseljenskom nivou, koji čini Crkvu jednom. Ovo navodi na zaključak da je jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu, a također i na lokalnom, datost, tj. da je Crkva jedna iako postoje mnoge pomjesne Crkve. Takva je bila svijest kod prvih hrišćana, pa i kasnije, da pripadnost jednoj pomjesnoj Crkvi znači pripadnost vaseljenskoj Crkvi. Kada bi se pojavilo nešto što je dijelilo jednu pomjesnu Crkvu od ostalih, onda je postojala potreba da se to jedinstvo ponovo uspostavi i na osnovu toga je nastala i institucija sabora u Crkvi. Ovo potvrđuje, prije svega, apostolski sabor u Jeruzalemu 49. (51.) godine, koji je poslužio i kao obrazac za kasnije sabore. Po ovom modelu su konstituirani i sabori takozvanih “autocefalnih” Pravoslavnih Crkava. 19. Crkva se projavljuje kao istinita jedino u konkretnoj Liturgijskoj zajednici na čelu s jednim episkopom. U početnim vjekovima u jednom mjestu, tj. gradu postojala je samo jedna Crkva, zato što je postojalo samo jedno liturgijsko sabranje i jedan episkop. To potvrđuje kako Sv. pismo, posebno poslanice apostola Pavla koje su upućene konkretnoj Crkvi koja se nalazila u jednom konkretnom gradu, npr. “Crkvi Božjoj koja boravi u Korintu”, tako i kasniji sv. Oci, posebno sv. Ignacije čije smo riječi već naveli upućene Crkvi u Smirni : “Tamo gdje se pojavi episkop tamo neka bude sav vjerni narod, kao što tamo gdje je Isus Hristos, tamo je i vaseljenska (saborna) Crkva. Liturgijsko sabranje na čelu s jednim episkopom se drugačije naziva i pomjesna Crkva (gr. topiki eklisija), zato što je omeđena jednim konkretnim mjestom. Zbog toga što se Crkva projavljuje jedino kao konkretna Liturgijska zajednica, tj. kao pomjesna Crkva, mnogi smatraju da izraz pomjesna Crkva označava dio Crkve u odnosu na vaseljensku Crkvu kao univerzalnu, ili koja je vaseljenska onda kad se proširi u sve krajeve svijeta, tj. vaseljene, ili pak kada se sve pomjesne Crkve ujedine u jednu. Ovo mišljenje je nastalo pod utjecajem shvaćanja da se pojam vaseljenska, katoličanska za Crkvu (od gr. reči kat' olu što znači cjelokupnost, cjelovitost, potpunost) odnosi na geografsku rasprostranjenost, tj. da je to geografski pojam. S druge strane, ovakvo shvaćanje vaseljenskosti, punoće Crkve proizlazi još i iz shvaćanja bića kao jedne biti koja je razdjeljena na mnoga bića, dok su ličnosti kao konkretni načini postojanja te biti samo njeni dijelovi i dok se svi dijelovi ne sastave nemamo punoću bića, dakle mišljenje koje je apsolutno strano istočnim sv. Ocima. Shodno tome, pomjesne Crkve su za rimokatoličke bogoslove samo dijelovi jedne vaseljenske Crkve, a nisu same po sebi pune, vaseljenske Crkve. Ovakvo shvaćanje vaseljenskosti Crkve, kao geografskog pojma je zastupljeno kod Rimokatolika. Oni pod jednom Crkvom, punom Crkvom, podrazumijevaju jedinstvo svih pomjesnih Crkava kao njenih dijelova pod jednim episkopom, episkopom u Rimu, tj. pod Papom na osnovu vlasti koju sam papa ima i koji čini da Rimokatolička Crkva bude jedna puna, vaseljenska Crkva, tj. Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska. Vaseljenska Crkva je po Rimokatoličkom shvaćanju univerzalna Crkva i ona u svom postojanju prethodi pomjesnim Crkvama. Pomjesne Crkve kojimam su na čelu episkopi nisu pune, vaseljenske Crkve, već samo dijelovi vaseljenske Crkve na čelu s episkopom grada Rima, tj. Papom, napose od Prvog vatikanskog koncila. Episkopi pomjesnih Crkava su pomoćnici Pape koje on rukopolaže i postavlja i koji kao ni papa ne crpe svoj episkopski identitet iz Liturgije, već na osnovu vlasti koju im Papa prenosi rukopoloženjem. Posljedica ovakvog shvaćanja pomjesne Crkve kod Rimokatolika jeste i to da u Rimokatoličkoj Crkvi bukvalno postoji samo jedan pravi episkop, a to je papa, što ozbiljno dovodi u pitanje i samo papsko episkopstvo, što ćemo kasnije i vidjeti. Vaseljenskost, katoličanstvo, sabornost Crkve je u pravoslavnoj ekleziologiji kvalitativni, a ne kvantitativni pojam i označava punoću Crkve koja se temelji na prisutnosti Hristovoj kao ličnosti u Liturgiji. Svaka Liturgijska zajednica pod jednim episkopom je puna Crkva, Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska Crkva zato što se ona poistovjećuje sa samim Hristom, tj. ona je jedan i isti Hristos zato što ličnost ne postoji bez i mimo zajednice. Katoličanstvo, vaseljenskost Crkve ukazuje da je jedna Crkva istinita, puna a ne dio Crkve i to je Liturgijska zajednica na čelu s jednim episkopom zato što je svaka Liturgijska zajednica na čelu s jednim episkopom potpuni Hristos, isti Hristos. Isto tako i svaki episkop koji predvodi jednu konkretnu euharistijsku zajednicu jednog mjesta jeste ikona Hristova, sam Hristos. Taj identitet episkop dobija na osnovu prvog mjesta koje zauzima u Liturgiji, odnosno zato što je on jedini služitelj Liturgije u tom mjestu. Nema pomjesne Crkve koja je veća od druge, niti episkopa koji je veći od drugog episkopa. Očigledno je da Pravoslavna ekleziologija vaseljenskost, punoću pomjesne Crkve, promatra u kontekstu svetootačkog shvaćanja postojanja, najprije Boga kao ličnosti, tj. Sv. Trojice, a zatim i čovjeka kao ličnosti i ikone Božje. U Bogu ne prethodi u postojanju božanska bit u odnosu na ličnosti. Božanska bit nikad ne postoji “gola”, bezlična, već samo kao konkretne ličnosti: Otac, Sin i Sveti Duh. Mimo božanskih ličnosti ne postoji Bog. Bog je Otac, prije svega, i kao Otac je uzrok postojanja Boga, tj. On rađa Sina i ishodi Svetog Duha. Istovremeno, svaka ličnost sadrži u sebi punoću božanstva. Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog. Ličnosti nisu dijelovi božanstva, već je svaka ličnost nosilac postojanja cijele božanske prirode. Primjenjeno na Crkvu i njenu punoću, tj. vaseljenskost, to znači da nema univerzalne, vaseljenske Crkve, a shodno tome ni vaseljenskog episkopa mimo konkretne pomjesne Crkve, tj. Liturgijske zajednice. Svaka pomjesna Crkva kao Liturgijska zajednica na čelu s jednim episkopom jeste puna, vaseljenska Crkva, Crkva Božja kako se drugačije naziva, koja postoji, odnosno boravi u raznim mjestima. Na kraju to želi da kaže izraz apostola: “Crkvi Božjoj koja boravi (gr. parikusa) u Korintu” ili Rimu, ili pak, na drugom kom mjestu. Dakle, svaka Liturgijska zajednica pod jednim episkopom je pomjesna Crkva, zato što se projavljuje na jednom konkretnom mjestu ili gradu, i bez nje ne postoji Crkva, ali je istovremeno i vaseljenska, odnosno Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska zato što je puna Crkva a ne dio Crkve. A to je zbog toga što se svaka Liturgijska zajednica pod jednim episkopom poistovjećuje s Hristom. Otuda imamo i ovu definiciju koja glasi: Jedan episkop, jedna Euharistija, Jedan Hristos, Jedna vaseljenska Crkva. Kao što smo već rekli Crkva je jedna iako postoje mnoge zato što se radi o jednoj istoj Crkvi Božjoj, o jednom i istom Hristu koji boravi (pariki) u mnogim mjestima u jednom istom vremenu. Jedna episkopija, kako se drugačije naziva pomjesna Crkva, nije dio jedne opće Crkve, pa kad se sve episkopije sjedine onda postaje jedna puna, vaseljenska Crkva. Svaka episkopija je puna, vaseljenska Crkva. Ne postoji opća Crkva, ili vaseljenska mimo konkretnih pomjesnih Crkava koje su svaka po sebi puna Crkva. Slično pojmu čovjek koji izražava opštost, ili pojam ljudska priroda, međutim, ni jedno ni drugo ne postoji mimo konkretnih ličnosti. Ne postoji čovjek mimo Marka, Luke, Pavla. Svaka ličnost, međutim, nije dio čovjeka, već potpuni čovjek. Jedinstvo, odnosno jedinstvenost Crkve, njena katoličnost se, dakle, sadrži u njenom poistovjećenju s pomjesnom Crkvom, odnosno sa Liturgijskom zajednicom na čelu s jednim episkopom. Drugim riječima, u svakoj pomjesnoj Crkvi je sadržana cijela, potpuna Crkva (opširnije – Jovan Zizijulas, Eklisiološke teme, Novi Sad, 2001) Ostali komentari: III. Demografski podatci Osvrta na demografske podatke crkvenih i drugih vjerskih zajednica. IV. Vjeronauk Srpske Pravoslavne Crkve Osvrt na dokument Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. V. Kršenje zakona Komentar 38 VI. Kršenje Vladina ugovora sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom Komentar 39-44 VII. Kršenje Strategije obrazovanja Komentar 45-49 VIII. Kršenje rokova Komentar 50-52 IX Kršenje hrvatskoga Ustava Komentar 53-62 X. Kršenje znanstvene metodologije Komentar 63 XI Tko je radio na uputniku Pravoslavnoga vjeronauka? Komentar 64-66 XII. Ovlasti Svetoga arhijerejskoga sinoda Komentar 67-68, 68.1 XIII. Razine usvojenosti Komentar 69-70 XIV. Razrada koje nema u ishodu Komentar 71-72, nadovezujemo se na prijedlog SRS „…božanske Objave koja je završila početkom drugoga stoljeća.“ – Po pravoslavnom shvaćanju i učenju božanska objava nije završila u drugom stoljeću nego traje do danas. Bog se neprestano otkriva ljudima. XV. Pabirčenje Komentar 73-78 Stručna radna skupina prihvatit će kritike u ovom segmentu i primijeniti ih u daljem radu. XVI. Logika i pravopis Komentar 79-80 Stručna radna skupina prihvatit će kritike u ovom segmentu i primijeniti ih u daljem radu.

E-SAVJETOVANJA

Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Pravoslavni vjeronauk