Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o Prijedlogu Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Pravoslavni vjeronauk
|
Redni broj
|
Komentar | Odgovor | |||
|---|---|---|---|---|---|
| 1 | Petar Marija Radelj | Prijedlog Nacionalnog kurikuluma nastavnoga predmeta Pravoslavni vjeronauk | Donji tekst ne uključuje poveznice, oblikovan tekst, tablice i grafikone. Oni se mogu vidjeti na http://www.vjeraidjela.com/osvrt-na-prijedlog-pravoslavnoga-vjeronauka, a tekst se u wordu može preuzeti s: https://radelj.files.wordpress.com/2016/11/osvrt-na-prijedlog-pravoslavnoga-vjeronauka1.docx Osvrt na prijedlog Pravoslavnoga vjeronauka 0. Pravoslavni vjernici stoljećima su vrijedan dio hrvatskoga društva i hrvatske kulture. Baština kršćanskoga Istoka obilje je duhovnosti, nadahnuća, uzora svetosti, dostizanja savršenstva, primjera krjeposti, istinske i aktualne duhovnosti. Osvrt je napisan u želji da ona bude što dostupnija i bolje prenesena mladim naraštajima. Prosudbom želim dati prinos javnoj raspravi, uvjeren da se preko nemalobrojnih bezakonja ne bi smjelo prijeći šutke i da uputnik Pravoslavnoga vjeronauka treba točno, potpuno i pravovjerno odražavati što Crkva moli, vjeruje i predlaže vjernima radi vječnoga spasenja. I. Nedoumice 1. Prijedlog uputnika Pravoslavnoga vjeronauka iz 2016. godine svodi pravoslavnu vjeru na privatnost i ograničava je na sakristiju (diakonikon), namjesto da njome prožima čitavu učiteljevu i učenikovu osobnost. To čini suprotno proklamiranom pravoslavnom poimanju osobe. Propušta predočavati vjeru kao glas nade. Izbjegava njezine nositelje izgrađivati da se razložno, strpljivo i uporno zauzimaju za neštićene i obespravljene. Ne vodi računa o nametanju novoga svjetskoga poretka bez Boga, kojemu bi se moglo uspješno suprotstaviti odgajajući istinske vjernike. Stoga je to „politički korektan dokument“. Bogatstvo i dubina istočnoga kršćanstva tim su Prijedlogom spriječeni da budu riznica osobne i zajedničke mudrosti; razvodnjeni da ne postoje u javnom životu, osim kao prigodan ukras (folklor, fikus); umrtvljeni da se problem istine ne postavlja, a kamoli da se ona traži i nalazi, prigušeni da se o pravednosti samo „razgovara“ (str. 58), a ne da se snažno trudi oko nje i mira s Bogom, s drugim ljudima i među narodima. 2. Zašto pisci Prijedloga jednostavno ne žele da Pravoslavni vjeronauk bude kršćanski odgoj učenika, odgoj u pravoslavnoj vjeri i da škola bude odgojna ustanova? Ako ipak žele, zašto to nigdje nisu naveli? Ovako se mora zaključiti da im je koncepcija vjeronauka: 1. načelna etika, ali ne i moralka,[1] i 2. liturgija, i to izvaninstitucijska (zbog poimanja vjeroučitelja kao liturga, v. niže 2.2.). 2.1. Sastavljači Prijedloga potpuno zanemaruju odgoj. Tu riječ uostalom nikako ne spominju, osim dva puta u svezi „odgoj i obrazovanje“. Time se pridružuju prevladavajućoj težnji izgona odgoja i glavnoj struji Cjelovite uputnične reforme. Jednako čine i time što, istiskujući odgoj i naobrazbu, čak 123 puta navode svezu „učenje i poučavanje“. A odgoj je općeljudska potreba; svečovječanska ustanova; upućivanje, usmjeravanje, vođenje, izvlačenje najboljega, rađanje krjeposti, upravljanje, izgradnja, mudrost, vrjednota; da bez odgoja nema kršćanske uljudbe (civilizacije) ni u tragovima, ni pravoslavne kulture, ni davanja smisla vlastitomu životu. 2.2. Među 26.745 riječi, od koliko se sastoji Prijedlog, ni jedna nije „gojenik“, „odgajanik“, „odgojitelj“, ili „odgajatelj“. Odgajalaštvo se ne spominje nigdje, pa ni u poglavlju Uloga učitelja (str. 118). Prema Prijedlogu Pravoslavnoga vjeronauka učitelj nije odgojitelj. Naprotiv, dodijeljen mu je posve novi naziv: „potrebno je naglasiti da je (vjero)učitelj kao liturg ključna figura i da o odnosu koji ostvari s učenicima ovisi njihovo učenje i razvoj te sȃm odgojno-obrazovni proces“ (str. 118). Liturg – od grčkoga λειτουργός [leitūrgós],[2] javni službenik, sraslica od λήϊτος [lḗitos], koji pripada puku, i ἔργον [érgon], djelo – odgovorna je osoba koja vodi bogoslužje. No, vjeronauk je nastava, poučavanje, može se smatrati bogoštovnim djelom,[3] ali ne i bogoslužjem. Budući da svi pravoslavni vjeroučitelji u Hrvatskoj nisu rukopoloženi crkveni službenici, mogu li oni voditi liturgiju? Jesu li liturzi? Katekizam Katoličke Crkve uči: „U liturgijskom je slavlju sva zajednica ‘liturg’, svatko prema svojoj ulozi. Krsno svećeništvo [sacerdotium baptismale] pripada cijelomu Tijelu Kristovu. No neki su vjernici zaređeni [„rukopoloženi“], po svetootajstvu reda da predstavljaju Krista kao Glavu Tijela“ (1188). Ako to vrijedi i u pravoslavlju, onda i svaki vjeroučenik može biti liturg, pa vjeroučitelj nije ključni lik. No, liturg postoji samo u liturgijskom slavlju, a ne i izvan njega, a vjeronauk – iako ovdje nije zamišljen kao upoznavanje vjere i njezino odjekivanje (što znači katehizacija, održavanje vjeronauka), nego kao poučavanje i učenje o bogoslužju – ipak nije liturgija. 2.3. Uputničari Pravoslavnoga vjeronauka navode pridjev „odgojni“ samo u tri rečenice čiji je subjekt učenik. Prva: „[Učenik] prepoznaje odgojni smisao starozavjetne biblijske povijesti i Deset Božjih zapovijedi“ (str. 18 i 52). Druga: „uočava odgojni smisao Božjih zapov[i]jedi“ (str. 52). I treća: „povezuje liturgijsko, kozmičko, odgojno, mistično i moralno značenje ikone“ (str. 104). Dakle, kao učinak vjeronauka uopće se ne postavlja da bi učenik „prihvatio“ ili „usvojio“ Deset zapovijedi, ni bilo koju od njih, ni da bi obrazlagao odgojni učinak starozavjetne povijesti, ili Isusova učenja, niti da bi svoju savjest izgrađivao i usklađivao s Deset zapovijedi, s Dvije zapovijedi ljubavi ili Zlatnim pravilom. 2.4. Pridjev „odgojni“ spominje se u još ukupno četiri rečenice. Prva od njih je: „Zapovijedi imaju prije svega odgojni smisao“ (str. 52). „Smisao“ znači ukupnost, značenje, sklonost (ali ne i sadržaj). Ta rečenica uključno, a sve ostale uputničnoga Prijedloga izričitom šutnjom zapravo potvrđuju da u novom Pravoslavnom vjeronauku ne bi postojao odgojni sadržaj. 2.5. Programeri uvodno ističu kako je „svrha poučavanja Pravoslavnoga vjeronauka pružiti cjelovit pogled na svijet i život“ (str. 4), ali na kraju Prijedloga napućuju da se učenicima dijele petice bez obzira na usađene vrjednote, zalaganje, ponašanje i znanje: „Zbog odgojne zadaće predmeta preporučuje se pronalaziti u učeničkom radu i ponašanju elemente za pozitivne ocjene.“ (str. 120). Zar se popustljivošću odgaja i pruža „cjelovit pogled na svijet i život“? Nigdje se u Prijedlogu ne opisuju u čem se sastoji „odgojna zadaća predmeta“. 2.6. Na popustljivost i nedosljednost upućuje i sljedeće spominjanje pridjeva „odgojni“: „iskustva učenja potrebno je prilagoditi učeničkoj dobi i psihološkoj osjetljivosti učenika […] primjenom različitih odgojnih i pedagoško-didaktičkih metoda“ (str. 118). Nigdje se ne navodi kojim različnim odgojnim metodama valja ugađati iskustvima učenja. 2.7. Koliko se Prijedlog udaljio od svrhe, metoda i sadržaja katehizacije ilustrira sljedeća pojava pridjeva „odgojni“ u kojoj se on pridijeva imenici „funkcija“: „S obzirom na odgojnu funkciju i glavni cilj Pravoslavnoga vjeronauka viđen u zajedništvu, iskustva učenja i rad u zajednici najviše pridonose razvoju kompetencija izražavanja, vođenja dijaloga, prihvaćanja različitosti, povezivanja u vjersku i društvenu zajednicu“ (str. 118). Sastavljači nigdje ne navode u čem se sastoji odgojna funkcija Pravoslavnoga vjeronauka, a iz onoga što navode očito je da im cilj nije odgoj u vjeri, pa ni o vjeri, ili za vjeru. Stoga predloženi Uputnik Pravoslavnoga vjeronauka ne bi bio sredstvo religioznoga, vjerskoga, kršćanskoga ili pravoslavnoga odgoja. Nakana te isprave jednostavno nije da se mlade vjernike odgaja u vjeri, nego da ih se obrazuje o bogoslužju. 2.8. No, vjeronaučna osnova, „osmišljena kao liturgijska katehizacija“ (str. 4), to jest liturgijska katehizacija koja je „temelj za poučavanje“ (str. 117) kao takva nije zacrtana sveobuhvatno, jer se ni jedna tematska jedinica ne posvećuje ni krštenju i miropomazanju, ni kajanju i ispovijedanju grijeha, ni zarukama i vjenčanju, pravima i obvezama supružnika i roditelja, ni bdjenju, opijelu, panihidi, podušju, zadušnici i parastosu. Na taj način bogoslužje se ne predaje kao tvorbeni i izgrađujući čimbenik vjernikova života. 3. Jesu li cjelivanje ikone, paljenje svijeća ili prinošenje tamjana prebanalni u zamisli „liturgijske katehizacije“, pa zato uopće nisu spomenuti? 4. Kakvu budućnost pravoslavaca u Hrvatskoj podupire isprava u kojoj se uopće ne spominju riječi „nada“ ili „ufanje“, ni njihove izvedenice? 5. Može li se predloženim uputnikom odgajati bogobojaznost, odgovornost, vjera u onostranost i konačnu pravdu, ako se nigdje ne spominju pravedni sud Božji i raj i pakao? 6. Čija je zasluga što se u Prijedlogu uopće ne navodi kakvo je zapravo učenje pravoslavne vjere o rastavi („razvodu“) braka, sprječavanju začeća (kontracepciji), ubijanju začeta, a nerođena ljudskoga bića (pobačaju, abortu), umjetnoj oplodnji, najmu maternice (unajmljivanju utrobe, surogatnom nošenju trudnoće, „zamjenskom majčinstvu“), protunaravnomu bludu (homoseksualnosti, sodomstvu), sklapanju istospolnih životnih zajednica (registriranom partnerstvu), samobludu (samozadovoljavanju, masturbaciji, onaniji), usmrćivanju na zahtjev (eutanaziji), kloniranju, spaljivanju pokojnika (kremiranju)? Ili što nigdje nema naravne definicije bračnoga para (muž i žena) ili obitelji (otac, majka i djeca)? 7. Može li se odgojiti čestite i pobožne ljude, a da im se niti ne spomenu i ne objasni što su vrjednote kao akribija, besplatnost, beženstvo (celibat) radi Kraljevstva nebeskoga, crkvenost, čednost, čestitost, čistoća, ćudoredni zakon, djevičanstvo, dobar glas, dobročinstvo, dobrostivost, dobrovoljnost, dobrotvornost, domoljublje, dragovoljnost, dugotrpnost, epikeja, epitimija, ikonodulija, jakost, jednoženstvo, karitativnost, krotkost, kumstvo, majčinstvo, milosrdnost, milostinja, nemrs, nepodmitljivost, neporočnost, nepotkupljivost, nepristranost, nerazorivost, nezabludivost, opomena, osjećaj vjere, otčinstvo, prirodno planiranje obitelji, nadnica, pouzdanost, požrtvovnost, pravičnost, pravo na život, pravovjernost, pravoslavnost, prisega, privola, radišnost, razboritost, rodoljublje, savjesnost, sažaljenje, solidarnost, stidljivost, sućut, trudnoća, ukor, umjerenost, uslužnost, uzdržljivost, veledušnost, velikodušnost, vlasništvo, zadovoljština, zakletva, zasluga, zavjet ili ženidbeni vez? Kako bi Sveti arhijerejski sinod Srpske Pravoslavne Crkve[4] mogao predložiti da uputnikom Pravoslavnoga vjeronauka postane isprava u kojoj nema svih tih riječi? 8. Može li se uopće kršćanski odgajati, a da se mladim ljudima ne protumači što su: bludnost, dženderizam, hedonizam, homoseksualizam, ikonoklazam, izvanbračna zajednica, konzumerstvo, laicizam, laksizam, manje zlo, materijalizam, nepotizam, onanizam, pedofilija, poslijemodernizam, preljub, prigodna (situacijska) etika, proporcionalizam, relativizam, rodoskrvnuće, samoblud, samozadovoljavanje, scijentizam, sekularizam, simonija, sodomstvo, suložništvo, svetogrđe, višebračnost (poligamija), višemuštvo (poliandrija), višeženstvo (poliginija)? I zašto su sve to opačine. 9. Čiji je utjecaj što se namjesto tradicijskih izraza za Noinu građevinu,[5] na stranicama 27, 51 i 97 Prijedloga spominje engleštica arka i samovoljno ju se naziva brodom, kraj bogatih bogoslovnih baština crkvenoslavenskoga, srpskoslavenskoga, ruskoslavenskoga, slavenosrpskoga, dositejevskoga, grčkoga, ruskoga, srpskoga i hrvatskoga jezika? 10. Prijedlog nije dostupan na hrvatskom (pa ni na srpskom jeziku), nego na nekom metajeziku! Pri tom je najmanji problem uporaba riječi izravno iz grčkoga – ἦθος – etos (26 puta) u značenju: običaj, ćud, ćudoređe; λαός – laos (str. 43) u značenju: puk, narod, i Λόγος, Logos (str. 7, 93 i 103) u značenju: Riječ, Smisao, Razlog (a u kršćanstvu Vječna Riječ, Bog Sin, Druga Božanska Osoba) – jer se one mogu pronaći u rječniku stranih riječi. II. Sadržajne zamke 11. Na stranici 52 ističe se razrada: „u vjerovanju judejskoga naroda prepoznaje vjeru u jednoga Boga – [….].“. Rečenica je neprikladna zbog dviju stvari. Prvo, Judejci su pleme izraelskoga naroda, a nisu samostalan narod, iako su jedno vrijeme imali kraljevstvo razdijeljeno od ostatka Izraela. Je li moguće da su sastavljači dobro mislili, ali da je lektorica zamijenila srpsku riječ „jevrejskoga“ (hebrejskoga, židovskoga) /naroda/ riječju „judejskoga“ /naroda/? Drugo, sveti je običaj vjernih Židova da sveto Božje ime, kojim se Onaj Koji Jest objavio Mojsiju, nikad ne izgovaraju ni pišu sa samoglasnicima, nego ga bilježe kao sveti četveroslov (JHVH), a čitaju kao Vječni, Gospodin ili Bog. I kršćani su preuzeli taj običaj, pa se u bogoslužju i navještaju Svetoga Pisma ne izgovara sveti četveroslov nego se zamjenjuje riječju Gospodin. Tako i većina prijevoda Svetoga Pisma. No, sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka i na stranici 98, drugi stupac, još jednom ponavljaju Ime koje vjernik iz dubokoga poštovanja ne izgovara. Budući da je način i sadržaj zajedničke liturgijske molitve za Crkvu doista zakon, čemu u uputnik vjeronauka uvoditi nešto čim se Crkva u bogoslužju ne služi? 12. Na stranicama 13 i 57 ukupno se tri puta ponavlja: „učenik zaključuje da je Crkva Hristova rođena silaskom Svetoga Duha na apostole“. Ta se tvrdnja protivi evanđeoskomu svjedočanstvu sv. Ivana Apostola (Bogoslovca) da je Crkva rođena iz kopljem probodenoga boka Gospodina Isusa Krista, da ju je On osnovao Svojom mukom i smrću. Crkva se na Duhovdan samo očitovala, ali već je postojala; apostoli i Bogorodica u iščekivanju silaska Duha Svetoga nisu praslika Crkve, nego su već postojeća Crkva koja se moli. 13. Iako, dakle, tvrdi da je Crkva rođena na Pedesetnicu, Prijedlog na više mjesta zapravo dovodi u pitanje je li Crkva novozavjetna ustanova, jer kaže: „početak ostvarivanja Crkve u vremenu – povijesti [jest] otkrivenje Boga Abrahamu“ (str. 13 i 91), a na stranicama 51 i 91 spominje se „starozavjetna Crkva“. Kako je moguće spojiti Pavlovu definiciju Crkve kao Kristova tijela s postojanjem „starozavjetne Crkve“, koja prema navedenom ima početke u Božjoj objavi Abrahamu (kojega su pohodila tri anđela, što je genijalno oslikao Andrej Rubljov)? 14. Na stranici 85 razradom se predviđa da učenik „obrazlaže biblijsko i svetootačko poimanje jednakosti i ravnopravnosti spolova“. Naprotiv, Sveto Pismo, Predaja i sveti otci izlažu različitost, a ne jednakost muškoga i ženskoga spola, njegovu nepromjenjivost, nejednakost i komplementarnost, čovjekovu bogolikost i bogupriličnost. 15. Na stranici 97 stoji: „Učenik zaključuje da je umjetnost najprofinjeniji izraz našega postojanja“. Zar u kršćanskom poimanju i vrjednovanju svetost (bogougodnost) nije „najprofinjeniji izraz našega postojanja“? 16. Na stranici 109 piše da učenik „opisuje svaku pomjesnu crkvu kao punu Crkvu, a ne samo dio Crkve“. Kako tu tvrdnju, koja vodi samodostatnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom, koju su nam predali otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „jedna“? Kako je smatrati ortodoksnom ako potpunih („punih“) Crkava ima onoliko koliko ima i Crkava kojima je na čelu episkop? Ne traži li logika izričaj da je svaka mjesna Crkva potpuna u smislu da ima pastira i vjernički puk na određenom prostoru, ali da je kao takva samo dio „jedne“ Crkve? 17. Na stranici 109 napisano je i kako učenik „ističe da Crkva nije univerzalna […] zajednica“. Kako tu tvrdnju, koja vodi partikularnosti, uskladiti s vjeroispovjesnom istinom iz Apostolskoga vjerovanja, koju su svečano proglasili sveti otci Carigradskoga sabora 381. godine, da je Crkva „katolička“ (sveobuhvatna, „posvudna“, „saborna“, sveopća, „vaseljenska“)? 18. Konačno, na stranici 109 stoji i kako učenik „zaključuje […] da nijedan episkop nije iznad drugoga, odnosno da nijedna pomjesna crkva nije iznad druge“. Misli li se na episkopa u svetopisamskom, dogmatskom i liturgijskom smislu? (Tada su i arhiepiskop, i metropolit i patrijarh – episkopi.) Ili u kanonskopravnom i nazivoslovnom smislu? (Tada arhiepiskop, metropolit i patrijarh nisu episkopi, nego su mu hijerarhijski nadređeni.) U svakom slučaju, tu tvrdnju nije lako uskladiti s praksom izbora i razrješenja episkopa u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Kao ni s ustrojstvom Crkve prema kojem je punina svećeništva po rukopolaganju apostolskih nasljednika ista u svim razinama („činovima“) velikosvećeničke službe u Pravoslavnoj Crkvi, a arhiepiskop, metropolit i patrijarh prema časti i vlasti su iznad episkopa. 19. Na stranici 122, u Pojmovniku, definira se da je „pomjesna Crkva“ – „lokalna (autokefalna – samostalna) Crkva“. Ta je definicija zbunjujuća, jer nije jednoznačna. Znači li „pomjesni“ – lokalni ili autocefalni? Lokalna ili mjesna Crkva jest Crkva na čelu s biskupom (episkopom). Tako se barem više puta ističe u samom Prijedlogu: „Učenik razumije da je Crkva narod Božji sabran na jednom mjestu oko […] episkopa u euharistiji“ (str. 7); „Zastupa stajalište da je jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva konkretna liturgijska zajednica vozglavljena [na čelu s] jednim episkopom“ (str. 14-15). Takvo je učenje zajednička baština kršćanske vjere i teologije od svetoga Ignacija Antiohijskoga koji je u Poslanici Smirnjanima (danas İzmir, na obali Egejskoga mora) godine 107. poslije Krista napisao: „ὅπου ἂν φανῇ ὁ ἐπίσκοπος, […] ἐκεῖ ἡ καθολικὴ Ἐκκλησία“ [hópū àn phanē͂ ho epískopos, ekeí he katholikḕ Ekklesía] (VIII, 2), što je postalo krilatica: „Ubi episcopus, ibi Ecclesia“ – „Gdje je biskup, ondje je Crkva“. Autocefalna ili „samostalna“ Crkva, pak, jest ona koja je samosvojna (sui iuris), i u pravilu se sastoji od više mjesnih Crkava. U istočnoeuropskom modelu pravoslavlja to su krajevne, jezične, narodne, zemaljske, državne ili višedržavne, a ne mjesne (lokalne) Crkve. Veliki srpski kanonist Nikodim Milaš (1845.–1915.) u udžbeniku Pravoslavno crkveno pravo (Mostar, 21902.) rabi izraze „avtokefalna“, samoupravna ili „oblasna“ Crkva za tu razinu, a „pomjesna“ ili mjesna za lokalnu razinu. Kako je pojam autocefalnosti Crkve uskladiv s vjerskom istinom da je jedina glave Crkve – Isus Krist? Iz novozavjetnih poslanica teško je razumjeti kako ijedna Crkva može biti autocefalna (grčki: „samoglava“), budući da apostol Pavao pridaje naslov glave (he kephalḕ) isključivo Isusu Kristu;[6] On je vladar, upravitelj, glavni i odgovorni koji vodi kršćansku zajednicu kao njezin vođa i Gospodin, i samo On čvrsto povezuje i oživljava sve udove tijela nad kojima je postavljen kao glava (usp. Kološanima 2, 19).[7] III. Demografski podatci 20. Od 1996. do 2014. Republika Hrvatska sklopila je ugovore s ukupno dvadeset Crkava, crkvenih zajednica[8] i drugih vjerskih zajednica prema kojima sve one imaju pravo držati konfesionalni vjeronauk u hrvatskim školama. Jedna od njih je i Srpska Pravoslavna Crkva. Ne zna se koliki broj njezinih pripadnika doista živi u Hrvatskoj, jer u rezultatima popisa nije dana raščlamba pravoslavnoga stanovništva prema pripadnosti pojedinoj autocefalnoj Crkvi. Prema Popisu stanovništva pravoslavaca je u Hrvatskoj 31. ožujka 2011. bilo 190.143.[9] Time pravoslavci čine 4,44 % hrvatskoga pučanstva, kao i 4,78 % svih jednobožaca (monoteista) i 4,86 % svih kršćana u Hrvatskoj. 21. Desetljeće prije, na početku drugoga tisućljeća pravoslavaca je u Hrvatskoj bilo 195.969, s time da je u rezultatima popisa bila dana i raščlamba prema pojedinoj autocefalnoj Crkvi, pa su tako zabilježena 40.433 pripadnika Srpske Pravoslavne Crkve, 211 pripadnika Makedonske,[10] 63 Ruske, 46 Grčke, 44 Crnogorske, 19 Rumunjske i 8 Bugarske Pravoslavne Crkve. Ostalih 155.145 pravoslavaca (njih čak 79 %) prilikom popisivanja 2001. godine nije preciziralo kojoj od Pravoslavnih Crkava pripadaju. 22. Broj pravoslavaca u Hrvatskoj u trećem je tisućljeću u apsolutnim brojkama u opadanju (tri posto manje 2011. nego 2001.), ali je u udjelu pučanstva zapravo u neznatnom porastu (0,2 ‰) zato što se smanjuje nešto sporije nego drugih promatranih skupina. To na prvi pogled nije logično, jer ne potvrđuje teorije ili posljedice asimilacije ili integracije, ni posljedice agresivnoga sekularizma, nego ukazuje ponajprije na loše demografsko stanje, trend izrazite depopulacije stanovništva, ukupne i prirodne (manje rađanja, više umiranja). Brojidba duša u Hrvatskoj 2001. i 2011.[11] Hrvatska 31. III. 2001. 31. III. 2011. Razlika u broju ljudi Porast/pad u % Pučanstvo 4,437.460 4,284.889 –152.571 –3,44 % Vjernici 4,180.678 3,983.518 –197.160 –4,72 % Jednobošci 4.178.690 3,977.877 –200.813 –4,81 % Kršćani 4,121.913 3,914.900 –207.013 –5,02 % Katolici 3.903.551 3,697.143 –206.408 –5,29 % Pravoslavci 195.969 190.143 –5.826 –2,97 % Protestanti i ostali kršćani 22.393 27.614 +5.221 +23,32 % Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri. Udio vjerničkih skupina u hrvatskom pučanstvu 2001. i 2011. Hrvatska 31. III. 2001. 31. III. 2011. Razlika u postotnim bodovima Vjernici 94,21 % 92,97 % –1,25 % Jednobošci 94,17 % 92,84 % –1,33 % Kršćani 92,89 % 91,37 % –1,52 % Katolici 87,97 % 86,28 % –1,68 % Pravoslavci 4,42 % 4,44 % +0,02 % Protestanti i ostali kršćani 0,54 % 0,69 % +0,16 % 23. U Popisu stanovništva 2011. godine 190.143 pripadnika pravoslavne vjeroispovijesti narodnosno su se izjasnili na 29 načina, između čega kao pripadnici 22 etničke zajednice, i to (prema učestalosti): 1. Srbi 159.530 (83,9 %), 2. Hrvati 16.647 (8,75 %), 3. Makedonci 2.401 (1,26 %), 4. Romi 2.381 (1,25 %), 5. „Pravoslavci“ 2.187 (1,15 %), 6. „Ne izjašnjavaju se“ 2.084 (1,1 %), 7. Crnogorci 1.822 (0,96 %), 8. „Ostali“ 816, 9. Rusi 729, 10. Ukrajinci 341, 11. Bošnjaci 293, 12. Bugari 158, 14. Nepoznato 157, 15. Rumunji 147, 16. „Regionalna pripadnost“ 124, 17. Rusini 89, 18. Mađari 78, 19. Slovenci 37, 20. „Neraspoređeno“ 27, 21. Talijani 26, 22. Nijemci 22, 23. Česi 12, 24. Slovaci 12, 25. Vlasi 11, 26. Poljaci 6, 27. Židovi 3,[12] 28. Albanci 2 i 29. Austrijanac 1.[13] 24. Narodnosno, Srbima su se u Popisu pučanstva godine 2011. izjasnila 186.633 hrvatska stanovnika, a od toga pravoslavcima 159.530 (85,48 %).[14] (Ako se zna da je pripadnika talijanske nacionalne manjine u Hrvatskoj desetina od toga broja,[15] a da u Agenciji za odgoj i obrazovanje postoje dvije više savjetnice za talijansku nacionalnu manjinu, onda je nejasno zašto za Pravoslavni vjeronauk ne postoji ni jedan stručni suradnik u toj Agenciji.) 25. Od 555 jedinica lokalne samouprave u Hrvatskoj, pravoslavnih je vjernika (svih Pravoslavnih Crkava, a ne samo Srpske) prema Popisu pučanstva iz 2011. po više od tisuću bilo u 49 gradova i općina, i to:[16] 1. Zagreb 15.960 2. Vukovar 9.504 3. Rijeka 8.939 4. Osijek 6.877 5. Trpinja 5.007 6. Borovo 4.568 7. Erdut 3.995 8. Dvor 3.932 9. Karlovac 3.866 10. Knin 3.478 11. Sisak 3.279 12. Pula 3.152 13. Beli Manastir 2.768 14. Petrinja 2.570 15. Glina 2.489 16. Ogulin 2.362 17. Bjelovar 2.329 18. Markušica 2.294 19. Slavonski Brod 2.270 20. Kistanje 2.165 21. Darda 2.130 22. Split 2.104 23. Zadar 2.093 24. Vojnić 2.087 25. Gračac 2.075 26. Gvozd 1.929 27. Vinkovci 1.833 28. Vrbovsko 1.794 29. Donji Lapac 1.674 30. Benkovac 1.582 31. Kutina 1.555 32. Dubrovnik 1.481 33. Jagodnjak 1.448 34. Biskupija 1.438 35. Negoslavci 1.428 36. Šibenik 1.424 37. Obrovac 1.352 38. Šodolovci 1.345 39. Krnjak 1.314 40. Sunja 1.306 41. Pakrac 1.297 42. Slatina 1.248 43. Požega 1.215 44. Daruvar 1.190 45. Plitvička Jezera 1.113 46. Vrhovine 1.107 47. Garešnica 1.104 48. Ervenik 1.065 49. Velika Gorica 1.037 Preostali 54.571 pravoslavac, ili dvije sedmine njih u Hrvatskoj godine 2011. živjelo je u gradovima i općinama u kojima ih je manje od tisuću, što otežava redovito dušobrižništvo. IV. Vjeronauk Srpske Pravoslavne Crkve 26. Vlada Republike Hrvatske i Srpska Pravoslavna Crkva u Hrvatskoj sklopile su 20. prosinca 2002. Ugovor o pitanjima od zajedničkoga interesa (Narodne novine, broj 196/03). Članak 10. stavak 2. toga Ugovora određuje: „Pravoslavni vjeronauk u javnim osnovnim i srednjim školama izborni je predmet i obvezatan za one učenike koji ga izaberu, te se izvodi pod istim uvjetima pod kojima se izvodi nastava ostalih obvezatnih predmeta.“ Dakle, vjerski odgoj i naobrazba te Crkve naziva se Pravoslavnim vjeronaukom. 27. Godinu dana kasnije u hrvatski pravni poredak uvedena su još dva pravoslavna vjeronauka, ali oni ispred vjeroispovjesnoga pridjeva imaju i prvo određenje svoje Crkve. Tako, prema članku 11. stavku 2. Ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa Vlade Republike Hrvatske s Bugarskom Pravoslavnom Crkvom u Hrvatskoj i Makedonskom Pravoslavnom Crkvom u Hrvatskoj od 29. listopada 2003. (Narodne novine, broj 196/03), učenici u javnim osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj mogu izabrati nastavni predmet: Bugarski pravoslavni vjeronauk, odnosno Makedonski pravoslavni vjeronauk. 28. Budući da se sva tri pravoslavna vjeronauka (Srpske, Bugarske i Makedonske Pravoslavne Crkve) ne zovu isto, ova se raščlamba ne odnosi na sve prijedloge pravoslavnih vjeronauka u Hrvatskoj, nego samo na prijedlog novoga programa vjeronauka Srpske Pravoslavne Crkve u hrvatskim školama. 29. Sastavljači novoga programa Pravoslavnoga vjeronauka nisu dali nikakvu ocjenu postojećega stanja, pa se ne zna ni koji bi se program ili programi Pravoslavnoga vjeronauka zamijenili novopredloženim. 30. Od povratka vjeronauka u hrvatske škole (1991. godine) nisu postojali javno dostupni podatci o broju učenika koji pohađaju koji konfesionalni vjeronauk. Pretpostavke za njihovo razvrstavanje stvorene su uvođenjem sustava e-Matica u koji se bilježi upis i ispis svakoga učenika. Podatke iz te baze podataka zadnjih sam godina u više navrata bezuspješno tražio od Agencije za odgoj i obrazovanje i od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa. Konačno, 3. listopada 2016. iz Ministrova kabineta dobio sam tablicu u Excelu u kojoj se, između ostaloga, nalaze sljedeći podatci. 31. Osnovne škole Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Ukupno učenika 336.608 331.405 327.410 323.845 Ukupno vjeroučenika 312.730 306.301 300.778 296.458 Katolički vjeronauk 307.339 301.287 295.541 291.464 Pravoslavni vjeronauk 2.713 2.612 2.759 2.623 Islamski vjeronauk 2.341 2.162 2.204 2.019 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika i vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka svake se godine redom smanjuje. Nasuprot tomu, broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nema tako jednoznačnu silaznu putanju. 32. Hrvatski osnovnoškolski učenici srpskoga jezika i pravoslavnoga vjeronauka Državni zavod za statistiku objavljuje svake godine brojidbu osnovnih škola i u njoj podatak o broju učenika koji polaze nastavu na srpskom jeziku. Usporedba za dostupne godine s brojem učenika pravoslavnoga vjeronauka, pokazuje da je takvih više. Učenikā pohađa Školska godina Srpski jezik (DZS) Srpski jezik (model A) Srpski jezik (model B) Srpski jezik (model C) Pravoslavni vjeronauk Prav. vjeronauk više nego Srpski jezik 2004./2005. 2.660 2005./2006. 2.522 2006./2007. 2.397 2.301 461 2007./2008. 2.398 2.350 430 2008./2009. 2.335 2.367 496 2009./2010. 2.209 2.252 502 2010./2011. 2.059 1.992 444 2011./2012. 2.036 2.207 16 521 2012./2013. 2.049 1.922 16 603 2.713 172 2013./2014. 1.997 1.897 17 671 2.612 27 2014./2015. 1.977 1.859 19 706 2.759 175 2015./2016. 2.623 Izvori: DZS – Državni zavod za statistiku (priopćenja Osnovne škole), modeli A, B i C (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa; Vladin ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina; godišnja Izvješća Vlade RH o provedbi Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina); Pravoslavni vjeronauk (e-Matica, 3. X. 2016.) 33. Srednje škole Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Ukupno učenika 182.211 180.778 177.126 169.228 Katolički vjeronauk 145.095 143.516 140.318 133.070 Pravoslavni vjeronauk 824 738 709 701 Islamski vjeronauk 414 428 430 409 Etika 32.381 31.860 31.063 30.359 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Ukupan broj učenika, svih vjeroučenika, vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka i učenika Etike svake se godine smanjuje, a broj vjeroučenika Pravoslavnoga i Islamskoga vjeronauka nerazmjerno je malen i oscilira. 34. Hrvatsko osnovno i srednje školstvo Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Sveukupno učenika 518.819 512.183 504.536 493.073 Katolički vjeronauk 452.434 444.803 435.859 424.534 Pravoslavni vjeronauk 3.537 3.350 3.468 3.324 Islamski vjeronauk 2.755 2.590 2.634 2.428 Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) Kad se brojevi iz gornje tablice svedu na postotke, dobiju se sljedeći omjeri učenika. Za polaznike vjeronauka postotak se odnosi na učenike osnovnih i srednjih škola zajedno, a za one koji su izabrali Etiku, udio se odnosi samo na učenike srednjih škola. Školska godina 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. Katolički vjeronauk 87,20 % 86,84 % 86,39 % 86,10 % Pravoslavni vjeronauk 0,68 % 0,65 % 0,69 % 0,67 % Islamski vjeronauk 0,53 % 0,51 % 0,52 % 0,49 % Etika (% srednjoškolaca) 17,77 % 17,62 % 17,54 % 17,94 % Pri tom je udio vjeroučenika Katoličkoga vjeronauka približan ukupnom postotku katolika u državi, dok je udio vjeroučenika Islamskoga vjeronauka u rujnu 2012. bio 2,8 puta manji, a Pravoslavnoga vjeronauka čak 6,6 puta manji od broja vjernika tih vjeroispovijesti prema Popisu pučanstva 2011. godine. Moguća su tumačenja tih razlika: a) demografski razlozi – prosječna dob tih skupina koje se jednostavno ne pomlađuju, b) vjerski nemar – njihovi dušobrižnici nisu ih potaknuli da traže, ili im nisu učinili dostupnim nastavu vjeronauka njihove vjeroispovijesti, ili roditelju, odnosno učeniku nije stalo. 35. Manje učenika, manje vjeroučenika, manje etike Kad se usporede podatci o broju upisanih učenika iz rujna 2012. i iz rujna 2015. dobiju se sljedeći padovi: Školska godina U 4 godine manje učenika U 4 godine manje postotno Sveukupno učenika –25.746 –4,96 % Katolički vjeronauk –27.900 –6,17 % Pravoslavni vjeronauk –213 –6,02 % Islamski vjeronauk –327 –11,87 % Etika –2.022 –6,24 % Izvor: e-Matica (3. X. 2016.) 36. Pravoslavni vjeronauk u hrvatskim osnovnim školama po županijama Pravoslavni vjeronauk pohađaju učenici osnovnih škola na području ukupno 16 od 21 jedinice područne samouprave, a broj pravoslavnih vjeroučenika u njima je sljedeći. Osnovaca-učenika Pravoslavnoga vjeronauka u školskoj godini R.br. Županija Pravoslavaca 2011. [17] 2012./2013. 2013./2014. 2014./2015. 2015./2016. 1. Bjelovarsko-bilogorska 8.070 3 4 3 3 2. Brodsko-posavska 5.673 13 11 12 14 3. Dubrovačko-neretvanska 2.509 0 0 0 0 4. Grad Zagreb 15.960 3 2 2 4 5. Istarska 7.220 1 0 0 0 6. Karlovačka 12.528 181 189 198 199 7. Koprivničko-križevačka 2.484 44 49 47 37 8. Krapinsko-zagorska 280 0 0 0 0 9. Ličko-senjska 6.786 76 78 87 42 10. Međimurska 339 0 0 0 0 11. Osječko-baranjska 24.974 539 512 509 545 12. Požeško-slavonska 4.852 0 0 0 18 13. Primorsko-goranska 16.046 72 4 14 19 14. Sisačko-moslavačka 21.087 195 166 232 233 15. Splitsko-dalmatinska 4.638 23 17 19 17 16. Šibensko-kninska 11.476 173 169 181 172 17. Varaždinska 742 0 0 0 0 18. Virovitičko-podravska 5.167 0 0 0 0 19. Vukovarsko-srijemska 27.870 1.301 1.318 1.355 1.250 20. Zadarska 8.236 89 92 100 70 21. Zagrebačka 3.206 0 1 0 0 Ukupno Hrvatska 190.143 2.713 2.612 2.759 2.623 Izvori: Državni zavod za statistiku (Popis stanovništva 2011.) i e-Matica (3. X. 2016.) 36.1. Nije u potpunosti jasno zašto ne postoji Pravoslavni vjeronauk u više županija i zašto je broj vjeroučenika nerazmjeran broju pravoslavnih vjernika na tim područjima, premda, kako ističe demograf Dražen Živić, dio objašnjenja može ležati u vrlo nepovoljnoj (ostarjeloj) biološkoj (dobnoj) strukturi pravoslavnoga stanovništva, u čijoj su piramidi izrazito krnji dječji kontingenti, kao izravna posljedica vrlo niske rodnosti.[18] Naime, iako nisu objavljeni podatci o stanovništvu prema vjeroispovijesti i starosti, oni se s priličnom vjerojatnošću mogu pretpostaviti iz objavljenih rezultata popisa pučanstva 2011. godine prema narodnosti, starosti i spolu, budući da Srbi čine pet šestina (točnije 83,9 %) svih pravoslavaca u Hrvatskoj. U ukupnom broju hrvatskih žitelja (4,284.889) školska dob (od 5 do 19 godina) imala je udio od 16 % (683.896). No, među Srbima u Hrvatskoj (186.633) školska dob (od 5 do 19 godina: 12.658) činila je samo 6,8 % populacij | Djelomično prihvaćen | Uvaženi g. Radelj, Zahvalni zbog Vašeg sudjelovanja i doprinosa javnoj raspravi dostavljamo odgovore na priložene nedoumice i upite. Zbog kratkoće roka za odgovor nismo bili u mogućnosti da odgovorimo na sve Vaše komentare. Željeli bismo da uvažite činjenicu da rad na prijedlogu dokumenta nije praktički mogao izbalansirati mišljenja i stavove svakoga tko se želi uključiti i dobiti odgovore na svoje viđenje dokumenta. Sam dokument trpi sugestije i rado ih susreće u svome izvedbenom dijelu, ali ne i terminološkom jer se upravo tu susrećemo s Vašim nedoumicama. 1 .Prijedlog kurikuluma nastavnog predmeta Pravoslavnog vjeronauka u svom opisu nastavnog predmeta opisuje svrhu i bogoslovnu podlogu vjerskog odgoja i obrazovanja samoga predmeta. Taj opis negira pretpostavku da dokument ograničava ili svodi na privatnost samu pravoslavnu vjeru, osobito da odražava dojam „politički korektnog dokumenta“. Kada se govori o poučavanju, koje po definiciji ima svrhu razvijanje iskustvenih spoznaja kod učenika o Bogu koji jeste zajednica triju ličnosti Boga Oca, Sina, Duha Svetoga koji formiraju Crkvu kao Tijelo Hristovo, iz ljubavi Očeve prema čovjeku, upravo se govori o vjeri kao glasu nade. Upravo tako osmišljen prijedlog sudjelovanja učenika u nastavnom predmetu Pravoslavnog vjeronauka omogućuje da učenik Liturgijski raste, dakle izvan okvira svega navedenog, naročito da dokument ima odraz politički korektnog dokumenta. 2. Sam naziv Pravoslavni vjeronauk i sadržaj prijedloga dokumenta temelji se na odgoju u pravoslavnoj vjeri, upravo time što ističe učenikovo učešće u životu Crkve-Tijela Hristovog. Škola jest odgojno – obrazovna ustanova i smatramo da nema potrebe za naglašavanjem odgojno-obrazovnog identiteta školske ustanove. Time ne postoji razlog za pretpostavku o koncepciji predmeta baziranog na načelnoj etici. 2.1 Svakako da će se razgovarati o opširnijem angažmanu riječi odgoj u formulaciji prijedloga dokumenta. Ali izvući iz tog nedostatka zaključak da postoji svjesna namjera predmeta Pravoslavnog vjeronauka da izbaci riječ odgoj i da je dio nekog obrazovnog kulta, zaključili smo da se ne dotiče važnosti sadržaja samoga prijedloga dokumenta, osim da odgoj i poučavanje za život u pravoslavnoj vjeri znače da vjeroučitelj daje primjer-poučava i time odgaja vjeroučenika da slobodno i iz ljubavi želi biti odgajan usinovljenjem u Hristu, blagodaću Duha Svetoga. Pravoslavna Crkva ih poznaje kao sinonimne pojmove. 2.2 Vaša nedoumica vezana za vjeroučitelja kao liturga - λειτουργός. Liturgija kao zajednica vjernih koji čine Crkvu-Tijelo Hristovo, čini svakog člana te zajednice liturgom-zajedničkim djelom. Episkopski mandat čini vjeroučitelja liturgom ne kao savršavača Svetih tajni (Sakramenata) nego kao suputnika ka učešću u Svetim tajnama vjeroučitelja i učenika. Ovim Vas upućujemo na neosnovanost opisa prijedloga predmeta kao isključivo sakrističnog i neprožimajućeg za učenikovu i vjeroučiteljevu osobnost. 2.3 Potrebna je osobita pažnja da učenik „prihvati ili usvoji“ odgojni smisao Deset Božjih zapovijedi. Da bi se dobio učinak koji svi želimo, a što Vi navodite, događa se iskustveno – liturgijski, te vodi učenika ka prihvaćanju i usvajanju. Pravoslavni vjeronauk ne stavlja akcent na usvajanje deset zapovjedi u smislu obrazovnog ishoda, nego u odgojnom smislu iskustveno življenje i svjedočenje istih, odnosno da one postanu način života svakog vjeroučenika. Ovdje navedeno potvrđujemo u prilogu: - Prilog: ODGOJNO-OBRAZOVNI ISHOD D. 8. 1: Na kraju osme godine učenja i poučavanja predmeta Pravoslavni vjeronauk u konceptu Podvig i umjetnost učenik utvrđuje da je svetost hrišćanskoga života neodvojiva od liturgijskoga života. 2.4 Prethodni odgovori obrazlažu zahvalnost na sugestiji o češćoj primjeni pridjeva“odgojni“. Svakako će se razgovarati u svezi teme. Nastavak Vašeg obrazlaganja nema upit o dokumentu i sadržaju već nagovještavaju svjesno etiketiranje nas, kao sastavljača sadržaja prijedloga predmetnog kurikuluma. Smatramo da ne potrebuje obrazlaganje jer se ne odnosi na sadržaj i cilj samog dokumenta. 2.5, 2.6, 2.7, 2.8, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 Nedoumice pod navedenim stavkama su svakako uvrštene tijekom formiranja prijedloga dokumenta. Primjer: ODGOJNO-OBRAZOVNI ISHOD C. 8. 1 Učenik imenuje ljubav kao najvažnije iskustvo života. Prepoznaje ljubav i slobodu kao osnovna obilježja hrišćanske etike. Istražuje značenja savjesti, motiva i autoriteta u čovjekovu etičkom životu. Tumači značenje citata: „Sve mi je dozvoljeno, ali nije mi sve na korist. Sve mi je dozvoljeno, ali ne dam da išta ovlada mnome” (1. Kor. 6,12). U Hristovom etosu učenik prepoznaje savršeni ljudski etos i ostvarenje čovjeka kao ličnosti. Suprotno Adamu, koji je želio postati ravan Bogu mimo Boga (tragedija grijeha i smrt), Hristos je unizio sebe i postao čovjek. Lično, samo u ovoj rečenici nalazim odgovor koji se nudi učeniku vezan za upitanu problematiku. Stav koji će pravoslavni vjeroučenik (jedino u slobodi koja mu se nudi) iznijeti, umjeti će preobraziti izazove suvremenog društva. Kako? Hristom kao Alfom i Omegom odgoja i obrazovanja. Umjeti poučiti i usmjeriti odgoj djeteta životom Hristovog etosa koji ljubi, jest prioritet i time način kojim će se vjeroučenik osposobiti. Cilj života pravoslavnog hrišćanina jeste rasti do mjere rasta visine Hristove. Imajući sve ovo u vidu, sama ličnost Hristova, kao primjer, obuhvaća sve navedeno u Vašim komentarima, te sve navedeno nije potrebno pojedinačno nabrajati. 11. Došlo je do previđanja upotrebe termina Judejski umjesto Jevrejski za obećani narod kao cjeline. Prijedlogom kurikuluma predmeta i uopćeno Pravoslavna terminologija upotrebljava termin Judejski, naglašavajući time važnost ličnosti starozavjetnih proroka i njihovih proroštava u Ekonomiji spasenja, od kojih najistaknutiji (prorok Isaija) pripadaju Judejskom dijelu Jevrejskog naroda. Obzirom na dob vjeroučenika koji se upoznaje sa starozavjetnom poviješću Božjeg otkrivenja Jevrejskom narodu, Božje ime u Starom zavjetu može poprimiti svoj puni pisani oblik zato što Gospod želi čovjeka, Njegov odnos sa Njim. Sadržaj predmetnog kurikuluma Pravoslavnog vjeronauka učeniku nudi zauzimanje ljubećeg stava prema Hristovoj žrtvi koja ruši svaki totemizam u životu pravoslavnog hrišćanina. Vjeroučenik se upućuje da Gospod Staroga zavjeta nije skriven, već se samoinicijativno otkriva imenom Jahve u srcima manjine Jevrejskog naroda kao što su proroci i starozavjetni pravednici i pravednice. Kod vjeroučenika se pobuđuje ljubljeći stav „strahopoštovanja“, ne želim razočarati Onoga koji Jeste i koga voliš time što u Hristu prepoznaje istinitost Božjeg otkrivenja koji je Ljubav raspeta za svakoga od nas. Međutim, ako se na vjeroučenika prenese stav zabrane zapisivanja i točnog izgovora imena Jahve, to pobuđuje rađanje neosnovanog straha koji rezultira neosnovanim osjećajem da će napraviti nešto loše u svom odnosu prema Bogu. 12. Prijedlog predmetnog kurikuluma Pravoslavnog vjeronauka u svom sadržaju izražava da se događaj silaska Duha Svetoga na apostole u Pravoslavnoj Crkvi proslavlja kao rođendan ove blagoslovene zajednice Boga i naroda Božjeg. Silazak Duha Svetoga je završni čin domostroja spasenja čovjeka i početna stanica na putu koji će biti dovršen Drugim dolaskom Gospoda Isusa Hrista. Crkva je prvenstveno ekonomija Sina, ekonomija „usinovljenja“ ljudi Bogu Ocu u Jedinorodnom (Jedinorođenom) Sinu Njegovom (Gal. 4, 4-5). Crkva je aktualizirana kao liturgijska zajednica na dan Pedesetnice. To je ono u čemu se ističe učešće pravoslavnog vjeroučenika u njegovom odgojno-obrazovnom razdoblju u školi. Učenjem i poučavanjem osnova vjere Pravoslavne Crkve i on će imati učešća u liturgisanju – liturg, i time u uvijek trajućem blagdanu Pedesetnice: Duh je dat na Pedesetnici radi sveopće objave evanđelja u svijetu. Sa Pedesetnicom, Crkva počinje svoj put služenja i svjedočenja. Time se vjeroučeniku ističe razlog da se u crkvenom kalendaru broje sedmice „posle Pedesetnice“ do pripremnih sedmica za početak Velikog posta. Ova praksa prosto označuje da za Pravoslavnu Crkvu Pedesetnica ima ključno mjesto – od njenog početka pa kroz vrijeme u čijem osvješćivanju sudjeluju i vjeroučenici znajući da je Pedesetnica uvijek glas nade za nas, u čijem svjedočenju te učešćem u životu Tijela Hristovog-Crkve su i vjeroučenici aktivni dionici. 13. Ne potrebuje spajanje definicije Crkve kao Tijela Hristovog apostola Pavla s definicijom postojanja starozavjetne Crkve u činu Abrahamovog gostoprimstva. Nagovještaj ovakve tipologije odnosa čovjeka i Boga, u liturgisanju Abrahama s Trojicom, pripada Crkvi. Svjedočanstvom sv. Justina Filozofa Stari zavjet pripada Crkvi, a ne samo Jevrejskom narodu po tome što je cijeli Stari zavjet Crkva u razvoju po predanju Pravoslavne Crkve. Po Pravoslavnom predanju, istina svijeta je u Kraljevstvu Božjem, te je stoga iz perspektive Kraljevstva Božjeg moguće govoriti o starozavjetnoj crkvi. Vaša nedoumica počiva na rimokatoličkoj teologiji, koja uzrok postojanja Crkve vidi u jednom povijesnom događaju (u ovom slučaju raspeće Hristovo), za razliku od pravoslavne teologije koja uzrok postojanja Crkve vidi u budućem Kraljevstvu Božjem, koje je istina, a čiji je tip ili sjenka Stari zavjet, a Novi zavjet ikona, prema riječima svetog Maksima Ispovjednika. Crkva se ne iscrpljuje u periodu između Hristovog ovozemaljskog života i drugog dolaska (vidi J. Karmiris, Ὀρθόδοξος Εκκλησιολογία, 1973, 19) već je i od ranije postojala, vezana je za predvječnu volju Božju koja se odnosi na pravac i ishod božanske ekonomije i produžit će se u vjekove vjekova kao Kraljevstvo Božjem (Crkva ,,uzrasta u ovom životu i početke odavde uzima, a savršava se u budućnosti, kada do toga dana dospemo“ – Nikola Kavasila, Περί τής ἐν Χριστώ ζωής, 1-4, PG 150, 493 i 501). 14. Učenik obrazlaže biblijsko i svetootačko poimanje jednakosti i ravnopravnosti spolova. Kažete da naprotiv, Sveto Pismo, Predaja i sveti oci izlažu različitost, a ne jednakost muškoga i ženskoga spola. Apostol Pavle usmjerava : „gdje nema Jelina ni Judejca, obrezanja i neobrezanja, barbarina ni Skita, roba ni slobodnjaka, nego je sve i u svemu Hristos“. Ova smjernica učeniku nudi stav prema jednakosti svih pred Bogom, jer u Kraljevstvu Božjem neće biti ni muškoga ni ženskoga jer ste svi vi jedan (čovjek) u Hristu...“ (Gal. 3,28) P.S. Još jednom pročitati komentar pod brojem 13 u kojem se govori kako je istina svijeta u Kraljevstvu Božjem. 15.Pravoslavni vjeroučenik riječ profinjenost razumije svakako kao „umjetnost“ predavanja svojeg Ja zarad ljubavi prema drugome i prevazilaženje egoizma u čemu se i ogleda bogougodnost. U trudu vjeroučenika da napreduje u odnosu prema drugima i sebi. Umjetnost kao izražaj ljepote čovjekove emocije ili stava, vjeroučenik će umjeti kategorizirati kao profinjene umjetničke izražaje u povijesti Crkve i društva. 16. Činjenica da postoje mnoge liturgijske zajednice i mnogi episkopi, tj. mnoge pomjesne Crkve (ovdje se pod pomjesnom Crkvom podrazumijeva jedna episkopija ili eparhija, za razliku od autokefalnih pomjesnih Crkava koje sačinjavaju više episkopija, a koje se danas također nazivaju pomjesne Crkve) i da je svaka od njih puna Crkva, Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska, i da je svaki episkop te Crkve ikona Hrista, tj. sam Hristos, jer stoji na mjestu Božjem u Liturgiji, nameće pitanje: kako možemo govoriti o jednoj Crkvi ako postoje mnoge i o jednom Hristu ako postoje mnogi? Budući da postoje mnoge Liturgijske zajednice i mnogi episkopi, odnosno budući postoje mnoge pomjesne crkve rukovođene episkopom, kako onda ispovijedamo vjeru u jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu? Na koji način pomjesne Crkve ostvaruju međusobno jedinstvo na vaseljenskom (svjetskom) planu? Da bismo odgovorili na ovo pitanje, najprije treba da razmotrimo na koji način se ostvaruje jedinstvo Crkve na pomjesnom, lokalnom nivou, odnosno u jednoj episkopiji, budući da Crkvu čine mnogi članovi, odnosno mnoge službe: episkop, svećenici, đakoni i narod Božji. Jedinstvo Crkve na pomjesnom nivou, kako nam svjedoče najraniji izvori za ovu problematiku, ostvaruje se u Liturgiji i episkopu. Da bi postojala jedna konkretna i istinita Crkva, kao istiniti Hristos, to se ostvaruje kao zajednica mnogih u jednoj Euharistiji i jednom episkopu. Ne može jedan čovjek sam da bude Crkva, tj. ikona Hrista ako nema liturgijsku zajednicu sa drugim ličnostima. Stara latinska izreka „unus christianus - nulus christianus“ upravo ovo potvrđuje. Član Crkve je onaj koji sudjeluje u jednom konkretnom liturgijskom sabranju, vozglavljenom (na čelu) jednim episkopom. Zato što mimo Liturgije i episkopa nema zajednice s Bogom, tj. nema Crkve. Mnogi članovi postaju jedno Tijelo Hristovo, tj. jedna Crkva, sabrani na jednom mjestu u Liturgiji kojom predstoji jedan episkop. Da bi Crkva bila jedna i jedinstvena, potrebno je da u njoj postoji onaj koji je jedan i prvi, koji ujedinjuje u sebi mnoge i tako čini Crkvu jednom i jedinstvenom. Budući da je liturgijska zajednica ostvarenje čovjeka kao ličnosti, pored liturgijskog jedinstva, kao i jedinstva u veri, Crkva pretpostavlja i jednog prvog u njoj, tj. Hrista, odnosno posle NJegovog uznesenja, episkopa, bez koga ne može postojati. I to iz dva razloga. Prvi razlog je što se spasenje ostvaruje jedino u zajednici sa Hristom kao živom ličnošću u kojoj nam se otkriva Bog. Prisustvo Hristovo kao prvog u zajednici neophodno je zato što je on kao čovjek jedini posrednik između Boga i stvorene prirode i zato što je Bog od koga stvorena priroda dobija postojanje. Ovo prisustvo Hristovo kao žive ličnosti posle njegovog uznesenja na nebo ostvaruje se Duhom Svetim, odnosno u liturgijskoj zajednici preko prvog u njoj, odnosno preko episkopa, koji je ikona Hristova. Drugi razlog je postojanje ljudi kao ličnosti. Shodno postojanju ličnosti, tj. da bi jedna ličnost bila ličnost ona pretpostavlja zajednicu sa drugom ličnošću, i to zajednicu slobode, što dalje znači da u toj zajednici neophodno postoji jedna ličnost, koja je prva i izvor, uzrok postojanja drugih ličnosti. Bez jedne ličnosti, koja prvenstvuje u zajednici slobode, ljubavi, ne postoji jedinstvo, odnosno ne postoji zajedništvo. Drugim riječima, postojanje ličnosti je slobodni izlazak iz sebe ka drugoj ličnosti i slobodni odgovor za ostvarenje zajednice s drugom ličnošću, koja taj poziv upućuje. Na ovaj način postoji Sveta Trojica u kojoj je prvi i izvor postojanja Boga Bog Otac. Prvi u Liturgiji, od koga potiče ne samo svaka inicijativa, već i samo postojanje Liturgije, treba da bude sam Bog, jer je jedino Bog izvor života, ali i čovjek, budući da je jedini posrednik između stvorene prirode i Boga čovjek. Otuda je episkop kao prvi u Liturgiji ikona Boga i poštovanje njega i jedinstvo s njim se uzdiže ka prototipu, tj. ka Bogu, čija je ikona. Bez episkopa nema Liturgije. Episkop je uslov jedinstva Crkve, prije svega zato što predstavlja samo prisustvo Boga u Njoj. Bez zajednice s Bogom, odnosno s episkopom, liturgijska zajednica, odnosno Crkva, ne može postojati. Bog je izvor postojanja i života čitave tvorevine i episkop kao ikona Božja, zato što stoji na mjestu Božjem u Crkvi, “koji je ikona Boga i stoji na mjestu Boga” po riječima Sv. Ignjacija, jest izvor postojanja Crkve. Od episkopa potiče svaka inicijativa u Crkvi, na koju slobodno odgovaraju ostali članovi, stvarajući tako Crkvu kao zajednicu mnogih u jednom episkopu. Budući da ne postoji Liturgija bez episkopa, kao ni episkop bez Liturgijske zajednice, jedinstvo Crkve se ostvaruje istovremeno u Liturgiji i u episkopu. Otuda sva posvećenja u Crkvi, počevši od krštenja i miropomazanja do rukopoloženja, služe za konstituiranje jedne konkretne liturgijske zajednice i vrši ih isključivo episkop kao načelnik te zajednice, odnosno onaj kome episkop daje blagoslov, i zato su episkop i Liturgija garant jedinstava, točnije samog postojanja pomjesne Crkve. Sjedinjeni u Liturgiji i jednom episkopu, mnogi ljudi jednog mjesta postaju jedan Hristos, ne prestajući da budu mnogi, tj. različite ličnosti i sinovi Božji po blagodati. (opširnije – Jovan Zizijulas, Eklisiološke teme, Novi Sad, 2001) 17. Kao što ne postoji Crkva na pomjesnom planu bez jedinstva njenih članova u episkopu i Liturgiji, tako ne postoji ni vaseljenska Crkva, odnosno ni same pomjesne Crkve bez njihovog međusobnog jedinstva. Na koji način se ostvaruje jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu, tj. na koji način ostvaruju međusobno jedinstvo pomjesne Crkve? Jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu ostvaruje se također u Liturgiji i u episkopu. Najprije o jedinstvu Crkve na vaseljenskom planu u Liturgiji i kroz Liturgiju. Liturgijsko jedinstvo pomjesnih Crkava ogleda se, prije svega, u tome što su svi članovi jedne pomjesne Crkve istovremeno i članovi Liturgije drugih pomjesnih Crkava. Član jedne pomjesne Crkve istovremeno pripada svim pomjesnim Crkvama. To se vidi iz događaja kada neko biva isključen iz jedne liturgijske zajednice, on istovremeno biva isključen iz cijele Crkve, iz svih liturgijskih zajednica (up. 5. kanon 1.Vaseljenskog sabora-Ekumenskog koncila). Da bi netko bio član cijele Crkve, Jedne, Svete, Saborne i Apostolske, on to može biti jedino kao član jedne konkretne episkopije. To znači da bi neko učestvovao u Liturgiji druge episkopije, ili da bi sasvim prešao drugu episkopiju, potrebno je da ima blagoslov episkopa kome je ranije pripadao, a koji svjedoči da je on član njegove liturgijske zajednice. Samo po dozvoli, po blagoslovu mjesnog episkopa kome pripada, može sudjelovati u Liturgiji druge episkopije ili preći i biti član druge pomjesne Crkve. Dakle, pripadnost vaseljenskoj Crkvi ne mjeri se samo verbalnim ispovijedanjem vjere, već pripadnošću Liturgiji, učešćem u Liturgiji jedne konkretne pomjesne Crkve. Onaj koji je isključen iz liturgijske zajednice, a to isključenje je posljedica nevjerja, odnosno pogrešnog izražavanja vjere, koje se može definirati kao neliturgijski način života (o čemu smo govorili ranije), prestaje da budebiti članom Crkve, odnosno svih episkopija, sve dotle dok ponovo ne bude priključen liturgijskoj zajednici. Jedinstvo u episkopu također je uslov za postojanje istinske vaseljenske Crkve. To jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu ostvaruje se u episkopu najprije izborom i rukopoloženjem episkopa. Episkopa jedne Liturgijske zajednice kao pomjesne crkve, biraju i rukopolažu svi episkopi ostalih pomjesnih crkava, ili, ako to nije moguće, najmanje dva episkopa, uz pismenu ili usmenu suglasnost i svih ostalih, i to isključivo na Liturgiji (up. 4. kanon 1. Vas. sabora). Ovim činom se pokazuje da je u samo postojanje episkopske službe, a samim tim i liturgijske zajednice kao pomjesne Crkve, utkano zajedništvo, odnosno jedinstvo episkopstva svih pomjesnih Crkava, kao preduvjet za postojanje episkopa i Crkve. Na ovaj način se izražava činjenica da svaki episkop u svojoj službi sadrži cjelokupni episkopat, odnosno da je kroz rukopoloženje nasljednik svih apostola, ili, točnije, samog Hrista. Episkop, dakle, postaje spona, veza jedinstva, između svoje i drugih pomjesnih Crkava. Na ovaj način pomjesna Crkva kroz episkopa prevazilazi svoju lokalnost i postaje vaseljenska, sjedinjena u jednom tijelu sa svim ostalim pomjesnim Crkvama, ne prestajući da bude konkretna pomjesna Crkva. Postojanje episkopa, međutim, podrazumijeva liturgijsku zajednicu s drugim episkopima. Episkop ne može biti sam episkop bez jedinstva sa zajednicom svoje pomjesne Crkve i ostalim episkopima kao načelnicima liturgijskih zajednica. Otuda se opštenje pomjesnih Crkava isključivo sprovodi preko njihovih episkopa, u Liturgiji i preko Liturgije. U kasnijem periodu, zbog pojave hereza, koje nisu bile obične razlike u mišljenjima, kao što je to bio slučaj u prvim stoljećima, već kad su heretici počeli formirati posebne liturgijske zajednice i episkopat, jedinstvo Crkve na vaseljenskom nivou izražava se i u drugim vidovima. To su, apostolsko prejemstvo (nasljeđe) u vidu rukopoloženja episkopa od strane onih episkopa koji su preko svog rukopoloženja povezani s apostolima. To su i jedinstvo u apostolskoj vJeri, jer je svaki episkop učitelj istinite apostolske vJere, kao i jedinstvo u načinu služenja Liturgije, itd. To ne znači, međutim, da je jedinstvo Crkve u Liturgiji i episkopu prestalo postojati. Naprotiv, ono i dalje ostaje kao ključni faktor jedinstva pomjesnih crkava na vaseljenskom nivou. To se najbolje vidi, pored onoga što smo naveli u prethodnom pasusu govoreći o blagoslovu episkopa za prelazak bilo kog člana jedne pomjesne Crkve u drugu, i iz toga što se jedinstvo pomjesnih Crkava na vaseljenskom nivou oduvijek manifestiralo i kroz služenje Liturgije. Jedan episkop, kada dođe u goste drugoj pomjesnoj Crkvi, predvodi liturgijsko sabranje te Crkve, naravno po dozvoli mjesnog episkopa. Ovo prepuštanje gostu episkopu da predvodi Liturgiju nije samo izraz dobre volje mesnog episkopa, već prije svega izraz jedinstva Crkve. Pored zajedničkog služenja Liturgije, tu je i spominjanje svih episkopa na Liturgiji, u čijim se ličnostima spominju njihove pomjesne Crkve, odnosno liturgijske zajednice, zato što nema pomjesne crkve bez episkopa, itd. Jedinstvo pomjesnih Crkava na vaseljenskom planu također ostvaruje se, dakle, u Liturgiji i episkopu. Kada jedna pomjesna Crkva prestane da ima liturgijsko opštenje sa drugim pomjesnim crkvama, ona automatski prestaje da bude Crkva, sve dotle dok se to liturgijsko jedinstvo ponovo ne uspostavi. Da li postojanje jedinstva pomjesnih Crkava, kao punih, katoličanskih u jednoj sabornoj Crkvi, dovodi u pitanje autonomiju pomjesne Crkve, tj. da li ukida postojanje pune, saborne Crkve na pomjesnom nivou? Mnoštvo pomjesnih crkava kao i njihovo jedinstvo u jednoj crkvi, na vaseljenskom planu ne dovodi u pitanje postojanje jedne Crkve, tj. ne dovodi u pitanje autonomiju i punoću jedne episkopije, ako se ona shvati onako kako smo to već izložili, tj. kako su je shvaćali sveti Oci prvih vjekova i na Istoku i na Zapadu. Da li to, međutim, znači da može postojati jedna pomjesna Crkva kao vaseljenska, puna Crkva, a da nema zajednicu sa drugim pomjesnim Crkvama? Preduvjet za postojanje svake pomjesne Crkve kao Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve, jeste upravo njeno jedinstvo sa ostalim pomjesnim Crkvama. Ovaj zaključak proizlazi iz svetootačkog shvatanja bića, odnosno ličnosti kao nosioca postojanja. Kao što je zajednica mnogih ličnosti uvjet za postojanje jedne konkretne ličnosti, tako su mnoge pomjesne Crkve i njihovo jedinstvo, zajedništvo, uvjet za postojanje svake od njih. Jedna konkretna ličnost postoji samo u zajednici sa drugim ličnostima, odnosno najmanje još sa jednom ličnošću. Jedna sama ličnost jednako je nijedna ličnost. Ličnost ne postoji sama, kao individua, već je uvijek plod zajednice sa drugom ličnošću. Jedna sama pomjesna Crkva, koja nema liturgijsko jedinstvo sa drugim pomjesnim Crkvama, prestaje biti Crkva, odnosno nije Crkva, osim ako sve druge pomjesne Crkve nisu prestale da budu Crkve, rušenjem liturgijske strukture koja ih i čini Crkvom. U tom slučaju pomjesna Crkva, koja čuva istinsku Liturgijsku strukturu naslijeđenu od apostola, jeste Jedna, Sveta, Katoličanska i Apostolska Crkva iako nema zajednicu s drugim, tj. iako je jedna. (opširnije – Jovan Zizjulas, Eklisiološke teme, Novi Sad, 2001) 18. Vaš komentar prozlazi iz nepoznavanja sabornosti u Pravoslavnoj Crkvi, koju ćemo Vam u kratkim crtama pojasniti: Crkva ostvaruje svoje jedinstvo od najranijih vremena i to, kako na lokalnom, tako i na vaseljenskom planu, i kroz sabore. Sabori se, dakle, u povijesti Crkve javljaju kao tijela koja imaju kao krajnji cilj osiguravanje jedinstva Crkve, kako na lokalnoj, tako i na vaseljenskoj razini. Crkva poznaje pomjesne, metropolitske ili sabore autocefalnih Crkava i Vaseljenske sabore. Šta su to pomjesni sabori, kad se oni pojavljuju u povijesti Crkve i što je njihov cilj? Pomjesni sabori su sabori episkopa sa prezbiterima i narodom jedne episkopije, tj. jedne pomjesne Crkva. Pojavljuju se u povijesti Crkve u trenutku kad je dovedeno u pitanje pravilno funkcioniranje liturgijskog jedinstva Crkve i zato su od najranijih vremena imali za cilj, kako nam o tome svjedoči apostol Pavao (u 1Kor 5), osigurati liturgijsko jedinstvo. Sačinjavao ih je episkop, prezbiteri i narod Božji, koji su sudili o nesuglasicama između članova jedne liturgijske zajednice i donosili odluku o tome da li netko može da bude član Liturgije ili ne. Bili su sabrani svi na jednom mjestu, pred punoćom Crkve, prije nego što počne Liturgija, iznosili su konkretan problem u vezi sa nekim od članova Liturgije. Konačnu odluku o tome da li će netko biti u liturgijskoj zajednici ili ne, donosili su na kraju episkop i prezbiteri (up. Dap 21). Dakle, pomjesni sabor odnosno episkopski sabor, kako se drugačije naziva (v. Ignacije Fil 8, 1), javlja se u povijesti Crkve kao sredstvo očuvanja jedinstva pomjesne Crkve i to liturgijskog jedinstva. Pomjesnom saboru predsjedava, dakle, episkop kao glava Crkve koji donosi odluke zajedno sa prezbiterima. Odluke prihvata cijela Crkva. Odluka koju donese pomjesni sabor važi za sve pomjesne Crkve. To znači da netko tko je isključen iz liturgijske zajednice jedne pomjesne Crkve isključen je iz svih pomjesnih Crkava. Metropolitski sabori se pojavljuju u povijesti Crkve upravo zbog isključenja pojedinih članova iz Liturgije jedne pomjesne Crkve, jer ta odluka automatski obvezuje i sve ostale pomjesne Crkve. Na osnovu 5. kan. 1. Vas. sabora, koji kaže : “U vezi s onima koji su isključeni iz liturgijske zajednice odlukom episkopa svake eparhije, da se drže ranije odluke (12. i 32. Apostolskog kanona), da se takvi ne primaju u zajednicu druge episkopije. Da se ispita, međutim, da nisu isti isključeni zbog mizerije i samoljublja episkopa. U tu svrhu svi episkopi svake oblasti da se sastaju dva puta godišnje na sabor i da o takvim problemima raspravljaju...”. Jasno je, dakle, sljedeće: da metropolitske sabore sačinjavaju svi episkopi jedne oblasti i da je cilj sabora osigurati liturgijsko jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu. Od najranijih vremena, a u Pravoslavnoj Crkvi sve do danas, sabore sačinjavaju isključivo episkopi i to samo eparhijski, a ne i titularni, zbog toga što je episkop glava pomjesne Crkve i u svojoj ličnosti otijelotvoruje cijelu pomjesnu Crkvu kojom predsjedava. Navedena karakteristika episkopa proizlazi, kao što smo već ranije vidjeli, iz toga što je on glava liturgijske zajednice koja ujedinjuje mnoge vjerne jednoga mjesta u jedno Tijelo Hristovo. O ovome jasno svjedoči i molitva rukopoloženja za episkopa u kojoj se obvezno naznačuje za koju se eparhiju episkop rukopolaže. Po svojoj službi episkop je garant jedinstva Crkve, i to ne samo na pomjesnom nivou, već i na vaseljenskom, postajući spona zajedništva, tj. jedinstva, između pomjesnih crkava. To se potvrđuje između ostalog i time što episkopa rukopolažu svi episkopi. Na ovaj način pomjesna Crkva u licu episkopa prevazilazi svoju lokalnost i ujedinjuje se sa ostalim pomjesnim Crkvama u jedno tijelo, u jednu, svetu, vaseljensku i apostolsku Crkvu. Dakle, ako Sabor ima za cilj jedinstvo među pomjesnim Crkvama, onda je sasvim prirodno da to bude preko episkopa koji otijelotvoruje pomjesnu Crkvu, kao jedno Tijelo Hristovo. Iako na saboru mogu prisustvovati i prezbiteri i laici, oni to mogu samo u svojstvu savjetnika. Isključivo pravo glasa pripada jedino episkopu. U protivnom, dovodi se u pitanje jedinstvo pomjesne Crkve, a samim tim i njeno postojanje. Otuda je sabor nezamisliv bez nazočnosti svih episkopa, kao što je nezamislivo da episkop ne sudjeluje u saboru. Međutim, kao što je potrebno da u saboru na lokalnoj razini postoji jedan, koji je prvi i garant jedinstva liturgijske zajednice kao pune Crkve, isto je neophodno i među episkopima u saboru na metropolitskom, odnosno vaseljenskoj razini, koji će biti garant jedinstva Crkve na vaseljenskoj razini. O ovome upravo govori 34. apostolski kanon: “Episkopi svakog naroda trebaju znati prvog između njih i smatrati ga kao glavu i ništa suvišno da ne čine bez njegovog mišljenja, nego svaki neka čini ono što se tiče njegove episkopije. Ali ni prvi neka ne čini ništa bez znanja sviju. Jer tako će biti jednodušnost i proslavit će se Bog kroz Gospoda u Svetom Duhu, Otac i Sin i Sveti Duh”. Na osnovu navedenog kanona jasno se vidi da prvenstvo u saboru nije na štetu ostalih episkopa, a preko njih ni na štetu ostalih pomjesnih Crkava. Prvi u saboru ne može ništa činiti što se tiče općih stvari Crkve bez suglasnosti svih ostalih, pošto nije iznad ostalih episkopa. Njegova služba je upravo u tome da ustanovljuje jedinstvo među pomjesnim Crkvama. Istovremeno, ni svi ostali ne mogu ništa činiti bez prvog u saboru. To znači da prvenstvo u saboru nije prvenstvo časti, već vlasti. Ta vlast je, međutim, podijeljena i temelji se na zajednici slobode, ljubavi kao osnovnog, ontološkog principa postojanja Crkve na svim razinama. Prvi ima vlast nad ostalima upravo zbog toga što svi ostali ne mogu činiti ništa bez njega. Vlast ostalih nad prvim je, pak, u tome što ni prvi ne može ništa činiti bez suglasnosti svih ostalih. Prvi u saboru episkopa saziva sabor i njime rukovodi. To čini uz suglasnost svih ostalih episkopa. Jer, ne postoji sabor bez prisustva svih ostalih episkopa. Na taj način sabor osigurava i svoje i jedinstvo Crkve. Svaka anomalija u ovom domenu razbija Crkvu i njeno jedinstvo, što je suprotno naznačenju samog sabora. Prvenstvo u Crkvi, odnosno u saboru, stiče se izborom i suglasnošću svih episkopa. Povijesna činjenica ukazuje na to da je prvi od episkopa koji je bio garant jedinstva Crkve na vaseljenskom planu bio episkop Rima, do raskola 1054. godine, kada je to mjesto u Pravoslavnoj Crkvi zauzeo episkop Carigrada. Navedena struktura sabora, koji ima za cilj osiguranje jedinstva Crkve na vaseljenskoj razini, uz čuvanje jedinstva i autonomije svake pomjesne Crkve, čini posebno teškom djelatnost samoga sabora. Sabor je neophodan radi očuvanja jedinstva Crkve na vaseljenskoj razini, bez koga nema postojanja istinite Crkve. S druge strane, punoća pomjesne Crkve kao da negira postojanje sabora kao sredstva jedinstva Crkve na vaseljenskom planu. Osnovno je kanonsko pravilo da nitko od episkopa nema pravo da se miješa u unutrašnji život druge pomjesne Crkve. Po riječima sv. Ciprijana “svaki episkop rukovodi i upravlja svojom eparhijom po svom nahođenju odgovarajući za to samo Gospodu” (Ciprijan, Poslanica 55 (52), 21). Međutim, kao što smo već naveli, sabor se javlja u Crkvi upravo da ispita odluke episkopa u vezi sa liturgijskim jedinstvom, jer se te odluke tiču cijele Crkve, svih episkopija, a ne samo jedne. Drugim riječima, ako sabor postoji, onda to pretpostavlja činjenicu da sabor ima vlast nad pomjesnom Crkvom. U protivnom, sabor ne može postojati. Kako se manifestira vlast Sabora nad pomjesnom Crkvom, a da u isto vrijeme ta vlast ne dovede u pitanje autonomnost i punoću pomjesne Crkve? Sabor ima vlast nad pomjesnom Crkvom samo u onim slučajevima koji se tiču svih pomjesnih Crkava. U drugim oblastima života jedne episkopije, kao što je rukopoloženje klerika, unutarnje uređenje i tome slično, sabor nema pravo da se miješa. Prva i osnovna stvar koja se tiče svih pomjesnih Crkava, pa je samim tim i djelo sabora, jest isključenje člana Crkve iz liturgijske zajednice, zato što to isključenje podrazumijeva istovremeno isključenje iz svih liturgijskih zajednica. Na osnovu 5. kanona 1. Vas. sabora, ako je netko isključen iz Liturgije jedne pomjesne Crkve da se ne prima u zajednicu druge. Na ovaj način se potvrđuje autonomija jedne pomesne Crkve u odnosu na druge. Istovremeno, taj isti kanon kaže da se dva puta godišnje saziva sabor i da se ispita da netko nije isključen iz liturgijske zajednice zbog hira episkopa ili, pak, zbog malodušnosti i tome slično, po čemu se vidi da se sabor sastaje i da ima vlast nad episkopom jedne pomjesne Crkve u okviru očuvanja liturgijske zajednice Crkve na vaseljenskoj razini. Ravnotežu između pomjesne kao pune Crkve i njenog jedinstva sa svim ostalim pomjesnim Crkvama na vaseljenskoj razini, koja na ovaj način jeste Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska Crkva, koju osigurava Sabor, najbolje odslikava donošenje odluka na saboru. Da bi odluke sabora bile punovažne i obvezujuće za sve pomjesne Crkve, sa njima treba da se slože svi episkopi. Treba napomenuti da se odluke Sabora, koje se tiču problema cijele Crkve, donose u duhu crkvene Predaje, suobrazno apostolskoj vjeri, provjeravanoj liturgijskim iskustvom. Samo onda kada su mišljenja utemeljena na ovim principima, te se dogodi da su ipak različita, odlučuje mišljenje većine. Dakle, na ovaj način se projavljuje vlast Sabora nad pomjesnom Crkvom, uz istovremeno očuvanje autonomije svake pomjesne Crkve, jer se kroz usta svakog od episkopa ispoljava njena suglasnost sa odlukama Sabora i na taj način se ostvaruje vaseljensko jedinstvo Crkve. I to se osigurava na osnovu liturgijskog kriterija i zato sabor svojim odlukama osigurava liturgijsko jedinstvo Crkve. Odluke sabora postaju punovažne i obvezujuće za cijelu Crkvu onda kad ih usvoji punoća Crkve. To ponovo podrazumijeva da odluke Sabora upravo utemeljuju liturgijsko jedinstvo u episkopu, kako na pomjesnom, tako i na vaseljenskom nivou, istovremeno čuvajući njihovu ravnotežu. Specifičan odnos sabora i punoće pomjesne Crkve ispoljava se i kroz rukopoloženje episkopa. Kroz izbor i rukopoloženje episkopa vidi se da sabor ima vlast nad pomjesnom Crkvom, jer jednog episkopa biraju i rukopolažu svi ostali episkopi. Ta vlast sabora nad pomjesnom Crkvom nije, međutim, takva da ukida njenu autonomiju, jer u istom trenutku tim činom Sabor konstituira i utvrđuje punoću i jedinstvo jedne pomjesne Crkve, jer se rukopoloženje vrši u Liturgiji dotične Crkve, i u licu rukopoloženog episkopa. Institucija sabora se, dakle, javlja u Crkvi da osigura jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu, a da ne dovede u pitanje jedinstvo i autonomiju Crkve na pomjesnom nivou. Budući je potrebno sačuvati i jedno i drugo, i punoću Crkve na lokalnom nivou, kao i njeno jedinstvo na vaseljenskom, Sabor ne samo da treba postojati, već ima za cilj osigurati i učvrstiti jedinstvo Crkve na vaseljenskoj razini, kao i da sačuva jedinstvo svake pomjesne Crkve na lokalnoj razini. Otuda glavno djelo Sabora sastoji se u tome da sačuva ravnotežu između pomjesne Crkve kao pune, vaseljenske Crkve i vaseljenske Crkve (u čitavom svjetu), kao jednoga tijela koje sačinjava jedinstvo svih pomjesnih Crkava. Svako narušavanje ove ravnoteže, vodi ka negaciji eklezioloških principa Pravoslavne Crkve. Dakle, sabor kao institucija koja čuva jedinstvo Crkve nije iznad pomjesne Crkve kao takve. Sabor nije “kolektivno”, demokratsko upravljanje Crkvom, kako se to ponekad, pogrešno shvaća, i suprotnost despotskom upravljanju jednoga Crkvom. Niti su, pak, episkop jedne pomjesne Crkve i uopće pomjesna Crkva neovisni, u tom smislu kako se neovisnost danas shvaća, u odnosu na ostale pomjesne Crkve. Prije se radi o postojanju Crkve kao ikone Sv. Trojice, gdje je svaka ličnost potpuni Bog, ali postoji u zajednici slobode, ljubavi sa drugim ličnostima, ono dakle, o čemu smo već govorili. Međutim, kao što u Sv. Trojici postoji Bog Otac, kao prvi i kao uzrok postojanja i jedinstva Božjeg, tako u Crkvi neophodno mora postojati jedan prvi, kako na pomjesnom, tako i na vaseljenskom nivou, koji čini Crkvu jednom. Ovo navodi na zaključak da je jedinstvo Crkve na vaseljenskom planu, a također i na lokalnom, datost, tj. da je Crkva jedna iako postoje mnoge pomjesne Crkve. Takva je bila svijest kod prvih hrišćana, pa i kasnije, da pripadnost jednoj pomjesnoj Crkvi znači pripadnost vaseljenskoj Crkvi. Kada bi se pojavilo nešto što je dijelilo jednu pomjesnu Crkvu od ostalih, onda je postojala potreba da se to jedinstvo ponovo uspostavi i na osnovu toga je nastala i institucija sabora u Crkvi. Ovo potvrđuje, prije svega, apostolski sabor u Jeruzalemu 49. (51.) godine, koji je poslužio i kao obrazac za kasnije sabore. Po ovom modelu su konstituirani i sabori takozvanih “autocefalnih” Pravoslavnih Crkava. 19. Crkva se projavljuje kao istinita jedino u konkretnoj Liturgijskoj zajednici na čelu s jednim episkopom. U početnim vjekovima u jednom mjestu, tj. gradu postojala je samo jedna Crkva, zato što je postojalo samo jedno liturgijsko sabranje i jedan episkop. To potvrđuje kako Sv. pismo, posebno poslanice apostola Pavla koje su upućene konkretnoj Crkvi koja se nalazila u jednom konkretnom gradu, npr. “Crkvi Božjoj koja boravi u Korintu”, tako i kasniji sv. Oci, posebno sv. Ignacije čije smo riječi već naveli upućene Crkvi u Smirni : “Tamo gdje se pojavi episkop tamo neka bude sav vjerni narod, kao što tamo gdje je Isus Hristos, tamo je i vaseljenska (saborna) Crkva. Liturgijsko sabranje na čelu s jednim episkopom se drugačije naziva i pomjesna Crkva (gr. topiki eklisija), zato što je omeđena jednim konkretnim mjestom. Zbog toga što se Crkva projavljuje jedino kao konkretna Liturgijska zajednica, tj. kao pomjesna Crkva, mnogi smatraju da izraz pomjesna Crkva označava dio Crkve u odnosu na vaseljensku Crkvu kao univerzalnu, ili koja je vaseljenska onda kad se proširi u sve krajeve svijeta, tj. vaseljene, ili pak kada se sve pomjesne Crkve ujedine u jednu. Ovo mišljenje je nastalo pod utjecajem shvaćanja da se pojam vaseljenska, katoličanska za Crkvu (od gr. reči kat' olu što znači cjelokupnost, cjelovitost, potpunost) odnosi na geografsku rasprostranjenost, tj. da je to geografski pojam. S druge strane, ovakvo shvaćanje vaseljenskosti, punoće Crkve proizlazi još i iz shvaćanja bića kao jedne biti koja je razdjeljena na mnoga bića, dok su ličnosti kao konkretni načini postojanja te biti samo njeni dijelovi i dok se svi dijelovi ne sastave nemamo punoću bića, dakle mišljenje koje je apsolutno strano istočnim sv. Ocima. Shodno tome, pomjesne Crkve su za rimokatoličke bogoslove samo dijelovi jedne vaseljenske Crkve, a nisu same po sebi pune, vaseljenske Crkve. Ovakvo shvaćanje vaseljenskosti Crkve, kao geografskog pojma je zastupljeno kod Rimokatolika. Oni pod jednom Crkvom, punom Crkvom, podrazumijevaju jedinstvo svih pomjesnih Crkava kao njenih dijelova pod jednim episkopom, episkopom u Rimu, tj. pod Papom na osnovu vlasti koju sam papa ima i koji čini da Rimokatolička Crkva bude jedna puna, vaseljenska Crkva, tj. Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska. Vaseljenska Crkva je po Rimokatoličkom shvaćanju univerzalna Crkva i ona u svom postojanju prethodi pomjesnim Crkvama. Pomjesne Crkve kojimam su na čelu episkopi nisu pune, vaseljenske Crkve, već samo dijelovi vaseljenske Crkve na čelu s episkopom grada Rima, tj. Papom, napose od Prvog vatikanskog koncila. Episkopi pomjesnih Crkava su pomoćnici Pape koje on rukopolaže i postavlja i koji kao ni papa ne crpe svoj episkopski identitet iz Liturgije, već na osnovu vlasti koju im Papa prenosi rukopoloženjem. Posljedica ovakvog shvaćanja pomjesne Crkve kod Rimokatolika jeste i to da u Rimokatoličkoj Crkvi bukvalno postoji samo jedan pravi episkop, a to je papa, što ozbiljno dovodi u pitanje i samo papsko episkopstvo, što ćemo kasnije i vidjeti. Vaseljenskost, katoličanstvo, sabornost Crkve je u pravoslavnoj ekleziologiji kvalitativni, a ne kvantitativni pojam i označava punoću Crkve koja se temelji na prisutnosti Hristovoj kao ličnosti u Liturgiji. Svaka Liturgijska zajednica pod jednim episkopom je puna Crkva, Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska Crkva zato što se ona poistovjećuje sa samim Hristom, tj. ona je jedan i isti Hristos zato što ličnost ne postoji bez i mimo zajednice. Katoličanstvo, vaseljenskost Crkve ukazuje da je jedna Crkva istinita, puna a ne dio Crkve i to je Liturgijska zajednica na čelu s jednim episkopom zato što je svaka Liturgijska zajednica na čelu s jednim episkopom potpuni Hristos, isti Hristos. Isto tako i svaki episkop koji predvodi jednu konkretnu euharistijsku zajednicu jednog mjesta jeste ikona Hristova, sam Hristos. Taj identitet episkop dobija na osnovu prvog mjesta koje zauzima u Liturgiji, odnosno zato što je on jedini služitelj Liturgije u tom mjestu. Nema pomjesne Crkve koja je veća od druge, niti episkopa koji je veći od drugog episkopa. Očigledno je da Pravoslavna ekleziologija vaseljenskost, punoću pomjesne Crkve, promatra u kontekstu svetootačkog shvaćanja postojanja, najprije Boga kao ličnosti, tj. Sv. Trojice, a zatim i čovjeka kao ličnosti i ikone Božje. U Bogu ne prethodi u postojanju božanska bit u odnosu na ličnosti. Božanska bit nikad ne postoji “gola”, bezlična, već samo kao konkretne ličnosti: Otac, Sin i Sveti Duh. Mimo božanskih ličnosti ne postoji Bog. Bog je Otac, prije svega, i kao Otac je uzrok postojanja Boga, tj. On rađa Sina i ishodi Svetog Duha. Istovremeno, svaka ličnost sadrži u sebi punoću božanstva. Otac je Bog, Sin je Bog i Sveti Duh je Bog. Ličnosti nisu dijelovi božanstva, već je svaka ličnost nosilac postojanja cijele božanske prirode. Primjenjeno na Crkvu i njenu punoću, tj. vaseljenskost, to znači da nema univerzalne, vaseljenske Crkve, a shodno tome ni vaseljenskog episkopa mimo konkretne pomjesne Crkve, tj. Liturgijske zajednice. Svaka pomjesna Crkva kao Liturgijska zajednica na čelu s jednim episkopom jeste puna, vaseljenska Crkva, Crkva Božja kako se drugačije naziva, koja postoji, odnosno boravi u raznim mjestima. Na kraju to želi da kaže izraz apostola: “Crkvi Božjoj koja boravi (gr. parikusa) u Korintu” ili Rimu, ili pak, na drugom kom mjestu. Dakle, svaka Liturgijska zajednica pod jednim episkopom je pomjesna Crkva, zato što se projavljuje na jednom konkretnom mjestu ili gradu, i bez nje ne postoji Crkva, ali je istovremeno i vaseljenska, odnosno Jedna, Sveta, Vaseljenska i Apostolska zato što je puna Crkva a ne dio Crkve. A to je zbog toga što se svaka Liturgijska zajednica pod jednim episkopom poistovjećuje s Hristom. Otuda imamo i ovu definiciju koja glasi: Jedan episkop, jedna Euharistija, Jedan Hristos, Jedna vaseljenska Crkva. Kao što smo već rekli Crkva je jedna iako postoje mnoge zato što se radi o jednoj istoj Crkvi Božjoj, o jednom i istom Hristu koji boravi (pariki) u mnogim mjestima u jednom istom vremenu. Jedna episkopija, kako se drugačije naziva pomjesna Crkva, nije dio jedne opće Crkve, pa kad se sve episkopije sjedine onda postaje jedna puna, vaseljenska Crkva. Svaka episkopija je puna, vaseljenska Crkva. Ne postoji opća Crkva, ili vaseljenska mimo konkretnih pomjesnih Crkava koje su svaka po sebi puna Crkva. Slično pojmu čovjek koji izražava opštost, ili pojam ljudska priroda, međutim, ni jedno ni drugo ne postoji mimo konkretnih ličnosti. Ne postoji čovjek mimo Marka, Luke, Pavla. Svaka ličnost, međutim, nije dio čovjeka, već potpuni čovjek. Jedinstvo, odnosno jedinstvenost Crkve, njena katoličnost se, dakle, sadrži u njenom poistovjećenju s pomjesnom Crkvom, odnosno sa Liturgijskom zajednicom na čelu s jednim episkopom. Drugim riječima, u svakoj pomjesnoj Crkvi je sadržana cijela, potpuna Crkva (opširnije – Jovan Zizijulas, Eklisiološke teme, Novi Sad, 2001) Ostali komentari: III. Demografski podatci Osvrta na demografske podatke crkvenih i drugih vjerskih zajednica. IV. Vjeronauk Srpske Pravoslavne Crkve Osvrt na dokument Vlade Republike Hrvatske i Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj. V. Kršenje zakona Komentar 38 VI. Kršenje Vladina ugovora sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom Komentar 39-44 VII. Kršenje Strategije obrazovanja Komentar 45-49 VIII. Kršenje rokova Komentar 50-52 IX Kršenje hrvatskoga Ustava Komentar 53-62 X. Kršenje znanstvene metodologije Komentar 63 XI Tko je radio na uputniku Pravoslavnoga vjeronauka? Komentar 64-66 XII. Ovlasti Svetoga arhijerejskoga sinoda Komentar 67-68, 68.1 XIII. Razine usvojenosti Komentar 69-70 XIV. Razrada koje nema u ishodu Komentar 71-72, nadovezujemo se na prijedlog SRS „…božanske Objave koja je završila početkom drugoga stoljeća.“ – Po pravoslavnom shvaćanju i učenju božanska objava nije završila u drugom stoljeću nego traje do danas. Bog se neprestano otkriva ljudima. XV. Pabirčenje Komentar 73-78 Stručna radna skupina prihvatit će kritike u ovom segmentu i primijeniti ih u daljem radu. XVI. Logika i pravopis Komentar 79-80 Stručna radna skupina prihvatit će kritike u ovom segmentu i primijeniti ih u daljem radu. |