Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o obrascu prethodne procjene za Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova OBRAZAC PRETHODNE PROCJENE I. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova predlaže da se u Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima (dalje: Zakona) unesu izmjene čl.49. i čl.137. navedenog Zakona. Naime čl.49. Zakona govori o zaprekama za prijam u državnu službu te isti glasi: „U državnu službu ne mogu biti primljene osobe: a) protiv kojih se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti ili koje su proglašene krivim za kazneno djelo za koje se kazneni postupak vodi po službenoj dužnosti, b) kojima je prestala državna služba zbog teške povrede službene dužnosti, u razdoblju od četiri godine od prestanka državne službe, c) kojima je prestala državna služba zbog toga što nisu zadovoljile na probnom radu, u razdoblju od četiri godine od prestanka državne službe.“ Prema čl.49.toč.a. Zakona, osoba protiv koje se vodi kazneni postupak ili je proglašena krivom za kazneno djelo iz područja nasilja u obitelji, a što je (po važećem Kaznenom zakonu) kazneno djelo Nasilja u obitelji iz čl.179a Kaznenog zakona (NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17) ne može biti primljena u državnu službu s obzirom na to da se za navedeno kazneno djelo progon vrši po službenoj dužnosti. Stoga Pravobraniteljica pozdravlja takvu zakonsku odredbu. Međutim iz čl.49.toč.a. Zakona istodobno proizlazi kako činjenica da je osoba pravomoćno kažnjavana za prekršajna djela iz područja nasilja u obitelji (koja su pravno regulirana Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, NN 70/17) niti na koji način nije zapreka za prijam u državnu službu, a što Pravobraniteljica smatra spornim i dvojbenim. Pritom posebno treba imati u vidu činjenicu kako se kod prekršaja iz područja nasilja u obitelji u određenom broju slučajeva radi i o osobama koje su već ranije bile osuđivane (recidivisti). Tako je, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, tijekom 2014. udio recidivista kod počinitelja prekršaja iz područja nasilja u obitelji iznosio 21%, dok je u 2015. taj udio iznosio 31%. Dakle, prema navedenoj odredbi Zakona o državnim službenicima, moguće je da u državnu službu bude primljena osoba koja je višestruko prekršajno osuđivana radi nasilja u obitelji, a što svakako ne predstavlja primjer dobre prakse. Vezano uz problematiku nasilja u obitelji, Pravobraniteljica ukazuje kako se radi o ozbiljnom i značajnom društvenom problemu koji svakako ne predstavlja (i ne smije predstavljati) privatni problem pojedinca te stoga kao takav zaslužuje i društvenu osudu, ali i adekvatnu pravnu sankciju. Za razliku od drugih oblika nasilja, nasilje u obitelji je često skriveno, nevidljivo, manifestira se na različite načine te je upravo zato i mnogo opasnije. Žrtve obiteljskog nasilja su posebno osjetljiva i ranjiva skupina, često nemoćna da se na bilo koji način suprotstavi nasilniku. Dodatno otežavajuću okolnost predstavljaju i određeni društveni stereotipi (npr. žrtva je sama kriva što trpi nasilje, to je njezin izbor i sl.), kao i patrijarhalni svjetonazor (uslijed kojega žrtve ponekad, umjesto razumijevanja i podrške, doživljavaju osudu i stigmatizaciju društva). Nasilje nad ženama je spolno utemeljeno nasilje, koje je usmjereno protiv žena zato što su ženskog spola, te neproporcionalno pogađa žene, a uključuje djela ili pokušaje primjene fizičkog, psihičkog ili seksualnog nasilja (Opća preporuka br.19. iz 1992. godine Odbora UN-a za uklanjanje diskriminacije žena). Prema Deklaraciji UN-a o uklanjanju nasilja nad ženama iz 1993.g., nasilje nad ženama je bilo kakav akt nasilja koje se temelji na rodu i spolu, a koji kao posljedicu ima, ili je vjerojatno da će imati, fizičku, seksualnu ili psihološku štetu ili patnju u žena, uključujući prijetnje takvim radnjama, prisilu ili samovoljno lišavanje slobode, bilo u javnom ili privatnom životu. U svjetlu navedenog, Pravobraniteljica posebno napominje kako se Europski sud za ljudska prava u predmetu Opuz protiv Turske (2009) prvi put izravno bavio nasiljem u obitelji kvalificirajući ga kao rodno zasnovano nasilje (gender-based violence) i oblik diskriminacije žena u smislu čl.14. Konvencije. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulska konvencija) propisuje da je nasilje nad ženama ozbiljno kršenje ljudskih prava i oblik diskriminacije žena. U preambuli istog dokumenta nasilje nad ženama definirano je kao „rodno uvjetovano nasilje“ i „sredstvo dominacije muškaraca nad ženama“. Cilj Konvencije je suzbijanje svih oblika nasilja i diskriminacije, promoviranje rodne ravnopravnosti, razvoj sveobuhvatnih okvira, politika i mjera za zaštitu i pomoć žrtvama svih oblika nasilja te pružanje podrške i pomoći organizacijama i institucijama u uspostavljanju efikasne suradnje i usvajanja sveobuhvatnog pristupa u suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Stoga Pravobraniteljica smatra da bi svaka osuđivanost (kako kaznena tako i prekršajna) za nasilje u obitelji automatski i uvijek trebala biti apsolutna zapreka za prijam u državnu službu te kao takva i izrijekom propisana. II. Nadalje, vezano uz prestanak državne službe po sili zakona, čl.137. Zakona o državnim službenicima propisuje: „(1) Državnom službeniku prestaje državna služba po sili zakona: 1. smrću, 2. dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, 3. kad navrši 65 godina života i najmanje 15 godina mirovinskog staža, osim ako se čelnik tijela i državni službenik drukčije ne dogovore, vodeći računa o potrebama službe, 4. kad je osuđen na kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora ili djelomičnu uvjetnu osudu za kazneno djelo - danom saznanja za pravomoćnost presude, osim ako mu je pravomoćnom presudom izrečena uvjetna osuda ili mu je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, 5. kad neopravdano izostane s rada pet radnih dana uzastopce - danom napuštanja službe, odnosno prvog dana odsutnosti s rada, 6. ako ne položi državni stručni ispit u propisanom roku - istekom roka u kojem je bio obvezan položiti državni stručni ispit, 7. ako se sazna da u vrijeme prijma u državnu službu nije ispunjavao uvjete za prijam u državnu službu propisane ovim ili drugim zakonom ili da je u vrijeme prijma u državnu službu postojala zapreka za prijam u državnu službu propisana ovim Zakonom - danom saznanja za to, 8. kad mu je izrečena kazna prestanka državne službe zbog teške povrede službene dužnosti - danom izvršnosti rješenja službeničkog suda, 9. ako se kod premještaja ne javi na novu dužnost u utvrđenom roku - danom kojim se morao javiti na dužnost, 10. ako je ocijenjen ocjenom »ne zadovoljava« - danom izvršnosti rješenja o ocjenjivanju, 11. u drugim slučajevima utvrđenim zakonom. (2) Državnom službeniku iz stavka 1. točke 3. ovoga članka državna služba prestaje najkasnije posljednjeg dana godine u kojoj je navršio 65 godina života i najmanje 15 godina mirovinskog staža.“ Iz navedenog proizlazi kako prema Zakonu o državnim službenicima (čl.137.st.1.toč.4. i toč.7. te čl.49.st.1.toč.a), državna služba prestaje po sili zakona: - ako je državni službenik osuđen na kaznu zatvora ili kaznu dugotrajnog zatvora ili djelomičnu uvjetnu osudu za kazneno djelo, osim ako mu je pravomoćnom presudom izrečena uvjetna osuda ili mu je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro (čl.137.st.1.toč.4.) - ako se sazna da je u vrijeme prijma u državnu službu postojala zapreka za prijam u državnu službu propisana ovim zakonom (čl.137.st.1.toč.7.) – a koja je regulirana u čl.49. Zakona o državnim službenicima koji u toč.a. propisuje da u državnu službu ne mogu biti primljene osobe „protiv kojih se vodi kazneni postupak po službenoj dužnosti ili koje su proglašene krivim za kazneno djelo za koje se kazneni postupak vodi po službenoj dužnosti“ (čl.49. st.1.toč.a). Analizirajući navedene odredbe, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova prije svega uočava kako činjenica da je državni službenik/ica prekršajno osuđen/a za nasilje u obitelji niti na koji način ne utječe na prestanak njegove/njezine državne službe (kao što ne predstavlja niti zapreku za prijam u državnu službu). U odnosu na kaznena djela i presude, Pravobraniteljica uočava kako niti navedeno nije apsolutan razlog za prestanak državne službe. Naime ukoliko je službenik osuđen za kazneno djelo, ali mu je pravomoćnom odlukom izrečena uvjetna osuda ili mu kazna zatvora bude zamijenjena radom za opće dobro, također neće doći do prestanka službe. Pravobraniteljica ukazuje kako se u ovu iznimku mogu u značajnijem broju svrstati i slučajevi koji se odnose na kazneno djelo nasilja u obitelji iz čl.179a KZ-a za koje je propisana kazna zatvora do tri godine. Naime, za razliku od prekršaja, u kojima je za nasilje u obitelji novčana kazna najčešće izricana sankcija, u kaznenom postupku to je uvjetna osuda. Navedeno potvrđuju podaci Državnog zavoda za statistiku prema kojima je u 2016. radi kaznenog djela nasilja u obitelji bilo osuđeno 36 počinitelja od kojih je za njih 28 bila izrečena uvjetna kazna zatvora. Dakle gotovo 80% počinitelja kaznenog djela nasilja u obitelji je tijekom 2016. bilo osuđeno na uvjetnu kaznu te bi takve osobe, a imajući u vidu čl. 137. Zakona o državnim službenicima, i dalje mogle nastaviti raditi u državnoj službi odnosno ne bi im prestala služba. Analizirajući podatke o izrečenim sankcijama počiniteljima kaznenog djela nasilja u obitelji tijekom ranijih godina (imajući u vidu kako je do 01.01.2013. na snazi bio stari Kazneni zakon prema kojem je postojalo kazneno djelo nasilničkog ponašanja u obitelji iz čl.215a) Pravobraniteljica uočava kako je tijekom 2011. čak 78,03% počinitelja tog kaznenog djela bilo osuđeno na uvjetnu kaznu zatvora, a 2012. taj postotak je iznosio 80,5%. Državna služba prestaje po sili zakona i u slučaju da je u vrijeme prijema postojala zapreka za prijam u službu, koja je regulirana u čl.49. Zakona o državnim službenicima. Iz navedenog se može zaključiti da osoba protiv koje se vodi kazneni postupak radi nasilja u obitelji ili je proglašena krivom za to kazneno djelo (bez obzira na vrstu i visinu sankcije) ne može biti primljena u državnu službu. Isto tako, ukoliko se naknadno sazna da je takva osoba primljena u državnu službu (odnosno da je u vrijeme prijma u službu postojala takva zapreka), navedeno će biti razlog za prestanak državne službe po sili zakona. Međutim ukoliko se protiv državnog službenika - dakle nakon što je već primljen u službu - pokrene i vodi takav postupak, pa čak i ako isti bude osuđen uvjetno u kaznenom postupku radi nasilja u obitelji, navedeno neće biti razlog za prestanak njegove službe. Takvo zakonsko rješenje Pravobraniteljica smatra dvojbenim, posebice imajući u vidu kako politika nulte stope tolerancije na nasilje prema ženama i u obitelji znači da, osim što počinitelje obiteljskog nasilja treba izložiti najstrožim sudskim sankcijama, istodobno treba poslati i jasnu društvenu poruku o apsolutnoj neprihvatljivosti bilo kojeg oblika nasilja u obitelji. Stoga bi sama činjenica da je državni službenik/ica osuđen/a (kazneno ili prekršajno) radi nasilja u obitelji (bez obzira na vrstu kaznenopravne sankcije i visinu izrečene kazne) svakako trebala biti zapreka za daljnje obavljanje državne službe odnosno razlog za prestanak iste po sili zakona. III. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova također ukazuje na potrebu izmjene čl.12.st.2. Zakona o državnim službenicima koji propisuje pravo na zaštitu od neopravdanog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta. Naime, čl.12.st.2. propisuje da u slučajevima korištenja posebnih dopusta određenih ovim ili drugim zakonom ili kolektivnim ugovorom (a koji uključuju i rodiljni, roditeljski te posvojiteljski dopust), državni se službenik ima pravo vratiti na iste ili druge poslove slične onima na kojima je prethodno radio. Navedena se odredba u određenoj mjeri razlikuje od odredbe čl.36.st.2. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17) koja propisuje pravo povratka na prethodne ili odgovarajuće poslove koja navodi sljedeće: „Ako je prestala potreba za obavljanjem poslova koje je radnik obavljao prije korištenja prava iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac mu je dužan ponuditi sklapanje ugovora o radu za obavljanje drugih odgovarajućih poslova, čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljao prije korištenja toga prava.“ Dakle, Zakon o radu govori o drugim odgovarajućim poslovima čiji uvjeti rada ne smiju biti nepovoljniji od uvjeta rada poslova koje je obavljao prije korištenja dopusta, dok Zakon o državnim službenicima koristi termin slični poslovi. S obzirom na to da je odredba Zakona o radu potpunija i određenija te pruža veću sigurnost zaštite od neopravdanog premještaja ili udaljenja s radnog mjesta, Pravobraniteljica predlaže da se čl.12.st.2. Zakona o državnim službenicima izmijeni na način da se uskladi s čl.36.st.2. Zakona o radu. IV. Vezano uz ocjenjivanje državnih službenika/ica, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova uočava kako Zakon o državnim službenicima u čl.82.st.2. propisuje: „Ne ocjenjuju se državni službenici koji su u prethodnoj kalendarskoj godini radili manje od šest mjeseci, bez obzira na razloge, te službenici na probnom radu.“ Zakon o državnim službenicima u čl.87. govori o utjecaju ocjene državnog službenika te propisuje: „(1) Ocjena državnog službenika uzima se u obzir kod utvrđivanja: a) potrebe izobrazbe državnih službenika, b) uvjeta za napredovanje, c) uvjeta za promicanje, d) uvjeta za upućivanje državnog službenika na rad izvan državne službe, e) uvjeta za korištenje plaćenog studijskog dopusta. (2) Ocjena državnog službenika uzima se u obzir prilikom izricanja kazni za povrede službene dužnosti.“ U kontekstu navedenog postavlja se pitanje ocjenjivanja državnih službenika/ica koji/e su u prethodnoj kalendarskoj godini radili/e manje od šest mjeseci iz razloga što su koristili/e bolovanje radi komplikacija u trudnoći, rodiljni i/ili roditeljski dopust. Vezano uz navedeno, Pravobraniteljica smatra kako sam uvjet ocjenjivanja službenika/ica kao kriterij napredovanja i promicanja nije upitan niti predstavlja problem u smislu diskriminacije. Međutim, činjenica da se (a što proizlazi iz čl.82.st.2. Zakona o državnim službenicima) trudnice koje su koristile bolovanje radi komplikacija u trudnoći te osobe koje su koristile rodiljni/roditeljski dopust i slično, u pravilu najčešće neće ocjenjivati (obzirom da navedene kategorije osoba – službenika/ica najčešće uslijed korištenja tih prava rade manje od šest mjeseci tijekom kalendarske godine) odnosno da im nije omogućen pristup ocjenjivanju (a time posljedično i napredovanju) jest samo po sebi diskriminatorna praksa u odnosu na trudnice te predstavlja kršenje načela ravnopravnosti spolova i jamstava jednakog postupanja iz Zakona o ravnopravnosti spolova, ali i europske sudske prakse u odnosu na zaštitu trudnica od diskriminacije. Pravobraniteljica ističe kako se bez obzira na izostanke s posla, ukoliko su oni izazvani trudnoćom, državnim službenicama mora osigurati pristup ocjenjivanju i napredovanju te kako bi svako suprotno postupanje predstavljalo diskriminaciju temeljem spola. Pravobraniteljica je sličnu praksu uočila i kod Ministarstva unutarnjih poslova radi čega je istome preporučila prestanak diskriminatorne prakse u odnosu na napredovanje policijskih službenica-trudnica kao i izmjenu spornih zakonskih i podzakonskih odredbi. U kontekstu ove problematike, Pravobraniteljica prije svega ukazuje kako europski propisi, kao i propisi Republike Hrvatske polaze od činjenice da formalna ravnopravnost spolova na razini propisane jednakosti nije dovoljna da se riješi stvarna nejednakost žena u praksi, pa se posebnom zaštitom žena određuju situacije u kojima treba dati posebna prava ženama u odnosu na muškarce. Kako je Pravobraniteljica ovlaštena i dužna postupati prema Zakonu o ravnopravnosti spolova sukladno zahtjevima koji proizlaze iz antidiskriminacijskih jamstava propisanih navedenim Zakonom, zaključila je da tumačenjem radnog iskustva odnosno ne priznavanjem vremena provedenog na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći, te dijela vremena provedenog na rodiljnom dopustu u radno iskustvo, dolazi do izravne diskriminacije po spolu. Europski sud pravde je još prije dva desetljeća u odluci u predmetu Dekker (Predmet C-177/88 Elisabeth Johanna Pacifica Dekker v Stichting Vormingscentrum voor Jong Volwassenen (VJV-Centrum) Plus (1990) I-03941) zauzeo jasno stajalište kako je nepovoljno postupanje temeljem trudnoće oblik spolne diskriminacije zato jer takvo postupanje proizvodi nepovoljne učinke isključivo za žene. Stoga svaka odluka kojom je osobi uskraćena neka korist kojoj bi ta osoba imala pristup da nije trudna predstavlja diskriminaciju temeljem njenog spola. Imajući u vidu navedeno, vrijeme provedeno na bolovanju radi komplikacija u trudnoći mora se ubrajati u radno iskustvo kada se radno iskustvo koristi kao jedan od kriterija zapošljavanja i napredovanja. Također, i presuda Europskog suda pravde (od 6.3.2014.) u predmetu Napoli (C-595/12 Loredana Napoli v Ministero della Giustizia - Dipartimento dell’Amministrazione penitenziaria) izravno je primjenjiva na konkretnu situaciju. Sud je u konkretnom slučaju ponovo jasno naglasio da žena nakon završetka rodiljnog dopusta ima pravo vratiti se na isti ili ekvivalentan posao onome koji je obavljala prije trudnoće i to po istim uvjetima, odnosno po uvjetima koji ne smiju biti nepovoljniji za nju. U predmetnom slučaju, Sud je istaknuo kako činjenica da je gospođi Napoli bio onemogućen pristup stručnom usavršavanju zbog njenog odsustva temeljem trudnoće, što joj je posljedično onemogućilo da iskoristi poboljšanja u uvjetima rada na isti način kao i njezine kolege/ice koje su prošle stručno usavršavanje, predstavlja nepovoljno postupanje uvjetovano njenom trudnoćom te kao takvo predstavlja spolnu diskriminaciju. Iz navedenog proizlazi kako u slučajevima kada se zaposlenici ne prizna vrijeme provedeno na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći, kao i dio vremena na rodiljnom dopustu u radno iskustvo, navedeno ima nepovoljne učinke za istu zbog same činjenice da je žena (jer nepovoljno postupanje prema ženama temeljem trudnoće proizvodi nepovoljne učinke samo za žene). Stoga Pravobraniteljica zaključuje da se u takvim slučajevima radi o izravnoj diskriminaciji na temelju spola. Suprotno stajalište dovelo bi trudnice u nepovoljniji položaj u pogledu pristupa, odnosno mogućnosti profesionalnog napredovanja na tržištu rada isključivo zbog činjenice da su odlučile roditi. Takva praksa predstavlja diskriminaciju žena temeljem njihova spola. Ovakvim tumačenjem zabrane diskriminacije iz čl.6. Zakona o ravnopravnosti spolova promiču se ciljevi navedeni u čl.5. Zakona o ravnopravnosti spolova prema kojem ravnopravnost spolova znači da su žene i muškarci jednako prisutni u svim područjima javnog i privatnog života, da imaju jednak status, jednake mogućnosti za ostvarivanje svih prava, kao i jednaku korist od ostvarenih rezultata. Uporište za ovakvo tumačenje nalazi se i u čl.32. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17) koji govori o pretpostavkama rada u punom radnom vremenu i koji glasi: „Ako je za stjecanje određenih prava iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom važno prethodno trajanje radnog odnosa, razdoblja rodiljnog, roditeljskog, posvojiteljskog dopusta, rada s polovicom punog radnog vremena, rada s polovicom punog radnog vremena radi pojačane brige i njege djeteta, dopusta trudnice ili majke koja doji dijete, te dopusta ili rada s polovicom punog radnog vremena radi brige i njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, smatrat će se vremenom provedenim na radu u punom radnom vremenu.“ Stoga se vrijeme provedeno na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći treba ubrajati u radno iskustvo i u slučajevima kada se kod natječaja radno iskustvo, a ne samo radni staž, postavlja kao jedan od uvjeta. U odnosu na vrijeme provedeno na rodiljnom dopustu, odnosno roditeljskom dopustu, a uvažavajući gore navedeno stajalište prema kojem nepovoljno postupanje temeljem trudnoće i materinstva predstavlja diskriminaciju žena temeljem njihove spolne pripadnosti, treba razlučiti dvije različite situacije i to dio rodiljnog dopusta koji mogu koristiti samo žene, majke, dakle koji je mandatoran za žene, te dio rodiljnog dopusta (kao i roditeljski dopust) koji mogu koristiti i muškarci, očevi. Naime, u hrvatskom zakonodavstvu rodiljni dopust koristi trudnica odnosno majka od 28. odnosno najranije od 45. dana prije dana očekivanog poroda te isti traje do navršenih šest mjeseci djetetova života. Pritom obvezni dio rodiljnog dopusta obuhvaća razdoblje od 28. dana prije dana očekivanog poroda do 70. dana nakon rođenja djeteta. U pogledu dijela rodiljnog dopusta koji je obvezan za žene koje su rodile, vrijeme provedeno na tom dijelu rodiljnog dopusta treba se ubrajati ne samo u radni staž, već i u radno iskustvo, kada se radno iskustvo koristi kao jedan od kriterija zapošljavanja i napredovanja. Suprotno stajalište dovelo bi žene na temelju materinstva u nepovoljniji položaj u pogledu pristupa odnosno mogućnosti profesionalnog napredovanja na tržištu rada isključivo zbog činjenice da su odlučile roditi. Takva praksa predstavlja izravnu diskriminaciju žena temeljem njihova spola. Uporište za ovakvo tumačenje nalazi se i u gore navedenim odredbama čl.32. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17). U pogledu korištenja dijela rodiljnog dopusta koji mogu koristiti i muškarci, kao i u pogledu korištenja roditeljskog dopusta, u slučaju da se vrijeme provedeno na tom dijelu rodiljnog dopusta, kao i vrijeme provedeno na roditeljskom dopustu, ne ubraja u radno iskustvo Pravobraniteljica ukazuje da bi se radilo o neizravnoj diskriminaciji temeljem spola. Naime, Pravobraniteljica u svom radu posebnu pažnju pridaje korištenju rodiljnih i roditeljskih potpora po spolu, te o navedenom svake godine u svojim izvješćima o radu obavještava Hrvatski sabor. Tako Pravobraniteljica kontinuirano ukazuje, posebno tijekom medijskih nastupa, na činjenicu da očevi ne koriste u dovoljnom broju rodiljne, posebno roditeljske dopuste, kao i na probleme oko usklađivanja obiteljskog i poslovnog života. Tako je tijekom 2017., rodiljni dopust koristilo svega 0,31% muškaraca (očeva), što u odnosu na 2016. - kada je taj udio iznosio 0,24% - predstavlja stagnaciju korištenja navedenih prava od strane očeva. Istodobno roditeljski dopust je tijekom 2017. koristilo 4,47% muškaraca, a što u odnosu na 2016. – kada je taj udio iznosio 4,42% - također predstavlja stagnaciju. Situacija je još dodatno nepovoljnija za muškarce kada se zbroje pojedina prava. Tako proizlazi da je u 2017. rodiljni i roditeljski dopust koristilo sveukupno 2% muškaraca. Može se zaključiti da se još uvijek nedovoljno provode mjere koje omogućavaju usklađivanje privatnih i profesionalnih obveza, odnosno usklađivanje obiteljskog i poslovnog života, što u konačnici dovodi do nezadovoljavajućeg rezultata. Imajući u vidu navedeno, može se zaključiti kako pitanje da li se vrijeme provedeno na bolovanju radi komplikacija u trudnoći, kao i vrijeme provedeno na rodiljnom i roditeljskom dopustu, mogu ubrajati kao vrijeme koje se osobi prizna u radno iskustvo potrebno za napredovanje daleko češće odnosi upravo na žene. Stoga bi se u tom slučaju radilo o neizravnoj diskriminaciji, koja prema st.2.čl.7. Zakona o ravnopravnosti spolova postoji kada neutralna pravna norma, kriterij ili praksa stavljaju osobe jednog spola u nepovoljniji položaj u odnosu na osobe suprotnog spola, osim u slučaju ako je ta pravna norma, kriterij ili praksa objektivno opravdana legitimnim ciljem, a sredstva usmjerena postizanju tog cilja su primjerena i nužna. Pravobraniteljica pritom ponovno napominje kako se godišnja ocjena (sukladno čl.87. Zakona o državnim službenicima) uzima u obzir kod utvrđivanja potrebe izobrazbe državnih službenika/ica, uvjeta za napredovanje, uvjeta za promicanje, uvjeta za upućivanje službenika/ica na rad izvan državne službe i uvjeta za korištenje plaćenog studijskog dopusta. Također, i Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike (NN 112/17, 12/18) vezuje duljinu trajanja godišnjeg odmora uz ocjenu kojom je službenik ocijenjen. Tako čl.19.st.1.toč.5. propisuje: „(1) Osnovica za izračun godišnjeg odmora iz čl.13.st.2. uvećava se prema pojedinačno određenim mjerilima: … 5. s obzirom na ostvarene rezultate rada: – službeniku ocijenjenom ocjenom »izuzetan« 3 dana – službeniku ocijenjenom ocjenom »primjeran« 2 dana – službeniku ocijenjenom ocjenom »uspješan« 1 dan.“ Stoga Pravobraniteljica predlaže da se, imajući u vidu sve gore navedene argumente i stajališta, prilikom ocjenjivanja državnih službenika/ica ima u vidu činjenica da se vrijeme provedeno na rodiljnom ili roditeljskom dopustu, odnosno bolovanju zbog komplikacija u trudnoći i u vezi s trudnoćom, treba priznati kao vrijeme provedeno u službi, kada se to vrijeme koristi kao kriterij za napredovanje na radnom mjestu. Svako suprotno postupanje predstavlja diskriminaciju temeljem spola. V. Nadalje, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova je još prilikom izmjena i dopuna Zakona o državnim službenicima tijekom 2014. godine posebno skrenula pozornost na čl.9. – čl.12. Zakona o ravnopravnosti spolova koji propisuju obvezu postizanja uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca na svim razinama tijela državne uprave, stručnih službi i ureda Vlade. Stoga je Pravobraniteljica preporučila da se razmotri mogućnost uključivanja u Zakon odredbi kojima bi se na jasan način ukazalo na postojeću obavezu uravnotežene zastupljenosti žena i muškaraca na svim razinama unutar tijela državne uprave i lokalne, regionalne (područne) samouprave kao i kod pravnih osoba s javnim ovlastima. Ova obaveza već je propisana u čl.12. Zakona o ravnopravnosti spolova. Pravobraniteljica je uputila preporuku vezano i uz tumačenje istoga ističući kako je sukladno Ustavu Republike Hrvatske Zakon o državnim službenicima potrebno tumačiti i primjenjivati u skladu s odredbama Zakona o ravnopravnosti spolova koji ima snagu organskog zakona. Naime, Pravobraniteljica je predložila da se čelnike i čelnice tijela uprave obveže zakonskim odredbama da pri izradi Pravilnika o unutarnjem redu, odnosno pri raspoređivanju ili zapošljavanju državnih službenika, uvažavaju postojeću obvezu uravnoteženosti spolova izraženu kroz minimalni udio od 40% podzastupljenog spola u ukupnom broju osoba unutar određene razine ili kategorije. U slučaju da se propisana obveza ne može zadovoljiti zbog objektivnog razloga (npr. nedovoljan broj kvalificiranih osoba) odgovorna osoba imala bi obvezu u rješenju o prijamu u državnu službu ili rješenju o rasporedu na radno mjesto (čl.52. Zakona o državnim službenicima) ili rješenju o premještaju (čl.76.) na jasan način obrazložiti objektivne razloge za takvu nemogućnost. Za one kategorije u kojima postoji značajna podzastupljenost (ispod 40%) odgovorna osoba imala bi obvezu kroz planove prijma u službu (iz čl.42. Zakona o državnim službenicima) ukazati na mjere kojima smjera ukloniti značajnu podzastupljenost. Pravobraniteljica je predložila da se slična mjera poštivanja uravnotežene zastupljenosti uvede i za slučaj imenovanja članova Odbora za državnu službu iz čl.66. Zakona o državnim službenicima. VI. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ukazuje na još jednu neusklađenost Zakona o državnim službenicima. Naime, Zakonom o životnom partnerstvu osoba istog spola (NN 94/14) uređeno je životno partnerstvo osoba istog spola kao i neformalno životno partnerstvo, zatim načela, sklapanje i prestanak životnog partnerstva, postupci nadležnih tijela u svezi sa sklapanjem i prestankom životnog partnerstva, vođenje registra o životnom partnerstvu te pravni učinci životnog partnerstva (čl.1.). Međutim analizirajući važeći tekst Zakona o državnim službenicima Pravobraniteljica uočava kako se u pojedinim odredbama Zakona u kojima se taksativno navodi krug srodnika odnosno bračni i izvanbračni drug istodobno ne navodi i životni partner odnosno neformalni životni partner. Radi se o odredbama čl.18., čl.34.st.1. i st.4. te čl. 37.toč.a i toč.g. Zakona o državnim službenicima. Članak 18. (Zabrana neopravdanog nagrađivanja drugih državnih službenika) „Državni službenik ne smije nuditi ni davati darove ili druge koristi drugom državnom službeniku, njegovom srodniku ili bračnom, odnosno izvanbračnom drugu, radi ostvarivanja vlastite koristi.“ Članak 34. (Dužnost prijavljivanja mogućeg sukoba interesa) „(1) Državni službenik je dužan pisanim putem obavijestiti nadređenog državnog službenika o financijskom ili drugom interesu koji on, njegov bračni ili izvanbračni drug, dijete ili roditelj može imati u odlukama tijela u kojem radi. … (4) Na dan stupanja na dužnost državni službenik je dužan pisanim putem obavijestiti nadređenoga državnog službenika je li njegov bračni ili izvanbračni drug, dijete ili roditelj obavlja najviše dužnosti u političkoj stranci, strukovnom udruženju, trgovačkom društvu ili drugoj pravnoj osobi koja je u poslovnom odnosu sa tijelom u kojem državni službenik preuzima dužnost ili ono nad njima obavlja nadzor.“ Članak 37. (Zabrana donošenja pojedinih odluka) „Državni službenik ne smije donositi odluke, odnosno sudjelovati u donošenju odluka koje utječu na financijski ili drugi interes: a) njegovoga bračnog ili izvanbračnog druga, djeteta ili roditelja, … g) fizičke ili pravne osobe s kojima je državni službenik, njegov bračni drug, dijete ili roditelj u sporu ili je njihov dužnik.“ Stoga Pravobraniteljica predlaže da se u navedenim člancima na svim mjestima gdje se kao krug srodnika navodi bračni te izvanbračni drug uvrsti i životni partner te neformalni životni partner. VII. Zakon o državnim službenicima u čl.76. regulira premještaj državnih službenika te u čl.76.st.3. propisuje: „Službenika se ne može bez njegove suglasnosti premjestiti iz jednog u drugo mjesto rada, koje je udaljeno više od 30 kilometara od mjesta stanovanja državnog službenika ako bi se premještajem bitno pogoršale njegove obiteljske prilike.“ Međutim kod upućivanja službenika na rad u drugo državno tijelo (čl.80.b), za razliku od premještaja službenika, nije predviđeno da se u određenim uvjetima traži suglasnost službenika. Stoga Pravobraniteljica predlaže da se i u čl.80.b uvrsti odredba koja postoji u čl.76.st.3., a koja bi propisivala da se u slučajevima upućivanja službenika na rad u drugo državno tijelo također traži suglasnost službenika, ako bi službenik bio upućen u državno tijelo koje je udaljeno više od 30 kilometara od mjesta njegovog stanovanja i ako bi se time bitno pogoršale njegove obiteljske prilike. Primljeno na znanje Vezano za iznesene prijedloge glede Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima, iznosimo sljedeće. Cilj navedenih izmjena i dopuna je prvenstveno usklađivanje Zakona o državnim službenicima sa Zakonom o plaćama u državnoj službi i to na način da se iz trenutno važećeg Zakona o državnim službenicima brišu instituti koji se predlažu urediti Zakonom o plaćama u državnoj službi, omogućavanje rada na određeno vrijeme u dužem trajanju od jedne godine kada su u pitanju preuzete međunarodne obveze (predsjedavanje Vijećem Europske unije) i redefiniranje državnog stručnog ispita radi ubrzanja provedbe reformske mjere vezane uz digitalizaciju državnog ispita. Stoga, trenutno ne postoji intencija mijenjati odredbe zakona koje predlažete. Međutim, kako je, sukladno Strateškom planu Ministarstva uprave za razdoblje 2019. -2021. predviđena izrada jedinstvenog Zakona o službenicima kojim će se obuhvatiti službenici i namještenici državnih tijela i upravnih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, o predloženim primjedbama vodit ćemo računa kod izrade teksta novog Zakona, čije donošenje je planirano u 2019. godini. Pri izradi tog zakona svakako ćemo uzeti u razmatranje prijedloge koje ste iznijeli. Glede prijedloga koji se odnosi na čl. 80.b Zakona o državnim službenicima, isti ćemo uzeti u razmatranje, obzirom da je navedeni članak predmet izmjene ovog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnim službenicima.