Izvješće o provedenom savjetovanju - SAVJETOVANJE O PRIJEDLOGU ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU

Redni broj
Korisnik
Područje
Komentar
Status odgovora
Odgovor
1 Matica umirovljenika Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU MINISTARSTVU RADA I MIROVONSKOG SUSTAVA Predmet: E-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o mirovinskom osiguranju Matica umirovljenika Hrvatske, najveća udruge civilnog društva koja ima 280.000 članova, starijih osoba pokušala je u dijalogu, preko Nacionalnog vijeća i Radne skupine za izradu Nacrta Zakona o izmjenam i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, priopćenjima i argumentima, predlagati rješenja koja su od presudne važnosti za sadašnje umirovljenike i starije osobe. Nismo naišli na otvorena vrata onako kako smo željeli, osim formalističkih pristupa koja ne zadovoljavaju ne samo Maticu i njeno članstvo, nego i sve umirovljenike u Republici Hrvatskoj koji u Matici vide svog zaštitnika i predstavnika u zalaganju za njihova prava. U Matici smo ocijenili da je osobito važno baš sada, u vrijeme donošenja nove reforme mirovinskog sustava, otvoriti dijalog jer je ovo ključni trenutak za donošenje konstruktivnih i kvalitetnih prijedloga za poboljšanje mirovinskog sustava i otklanjanje dosadašnjih problema koji su najveći broj sadašnjih umirovljenika doveli u teško siromaštvo i prevelik broj mirovina sveli na razinu socijalne pomoći. Očekivali smo, prije nego što je objavljen radni Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, puno više dijaloga Vlade s predstavnicima umirovljenika u Radnoj skupini kao i na Nacionalnom vijeću s njihovim članovima. Time bi pokazali, ono što mi u Matici želimo, da se dijalogom, uz uvažavanje argumenata, dolazi do rješenja koja su od velike važnosti, posebno kada je riječ o tako značajnom Zakonu koji se odnosi na sve sadašnje i buduće umirovljenike. Mi u Matici i u Sindikatu umirovljenika Hrvatske uočili smo da je u radnom Nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju predloženo najmanje promjena koje bi išle u korist SADAŠNJIH umirovljenika. Na to smo upozorili i zajedničkim priopćenjem kao i zahtjevima na Nacionalnom Vijeću da PRIORITET U NAJNOVIJOJ MIROVINSKOJ REFORMI BUDE RJEŠAVANJE SIROMAŠTVA U KOJE SU PALI SADAŠNJI UMIROVLJENICI. Upravo sada se, nakon objavljivanja i e-savjetovanja to i pokazalo, jer ispada kao da je kriterij bio – najmanje dati sadašnjim umirovljenicima i pridati veču „brigu“ budućima, čak i onima iza 2030. godine prema kojima ova Vlada, u odnosu na dosadašnje u buduće, neće imati neku veću odgovornost. Ali nismo protiv toga da se misli i o budućim umirovljenicima, ako je to na način da se ne podcjenjuje sadašnje niti da se podmeće tobožnja veća „skrb“ o budućima. Dakle, Matica je ponudila DIJALOG. Umjesto toga, vraćen nam je MONOLOG u kojem se gotovo uopće ne uvažava mišljenje predstavnika najvećeg broja ove generacije, a riječ je o 1,23 milijuna ljudi. Ne možemo vjerovati da takav odnos uopće može biti, jer podcjenjivanje ovako velikog broja starijih, a mi bi rekli, mudrih glava, i njihovo ne uvažavanje može se vratiti kao bumerang kojeg se neće moći lako ispraviti. Iz Vlade je iznesen radni prijedlog Nacrta Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o mirovinskom osiguranju, ali bez ozbiljnih konzultacija s predstavnicima umirovljenika, ni u Radnoj skupini niti u Nacionalnom vijeću. To se pretvorilo u puku formalnost koja bi trebale predstavljati dijalog sa „socijalnim partnerima“. Prošle godine smo zajedno sa Sindikatima tražili osnivanje Radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu te predložiti odgovarajuća rješenja. Međutim, Radna skupina osnovana je tek ove godine, sastala se samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine s tim što je, nevjerojatno, ali istinito, resorno Ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima konačnih rješenja o reformi, što je upravo na datum sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi Radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi put dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u Radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj su iznesena rješenja, bez analize, argumenata i razgovora, bez uvažavanja druge strane, pa se sve pretvorilo u nametanje rješenja, a to je kulminiralo „konačnim“ prijedlogom radnog Nacrta bez uključenih mišljenja predstavnika umirovljenika pa i Sindikata. Dijalog podrazumijeva uvažavanje argumenata, a polako se uvodi zamjena za dijalog – predavanja predstavnicima umirovljenika i sindikata. Recimo, čemu je služio Okrugli stol u Saboru, kada su predavanje predstavnicima umirovljenika držali ministri i predstavnici državnih institucija, a drugoj strani nisu omogućili doći do riječi niti ih uvažavati. Ograničili su riječ predstavnicima umirovljenika na minimum, a ministrima i predstavnicima vlasti dali priliku da još jednom iznose svoje teze i prijedloge iako često u medijima i u javnosti govore ono što su ponavljali na tom skupu. To je loše odjeknulo, a bilo je povodom Međunarodnog dana starijih osoba, kojeg inače državne institucije ne obilježavaju kako bi to trebalo. Nisu se oglasili povodom toga dana predsjednik Vlade, ni Sabora kao niti Predsjednica države. Nije ovo prvi, ali niti posljednji, da Matica umirovljenika Hrvatske nudi dijalog, ali takav koji u demokratskom društvu podrazumijeva ravnopravnost u iznošenju mišljenja i argumenata te jednakost u objektivnom zaključivanju i predlaganju rješenja za starije osobe. Posebno se to odnosi na problem siromaštva kpoje se mora smanjivati, a ne stavljati pod tepih i statistički i na druge načine uljepšavati stvarnost. Znači, strpljenje je ipak pri kraju i Matica ozbiljno upozorava i apelira da se vratimo dijalogu i uvažavanju argumenata bez podcjenjivanja najvećeg broja starijih osoba. Ponuđena rješenja za izmjene Zakona, nažalost, kao i puno puta do sada, nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. U prijedlogu Nacrta Zakona o ZOMO uz ostalo stoji da su „rashodi mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti u 2017. godini iznosili 38,07 milijardi kuna (10,5% BDP-a), s time da su prihodi od doprinosa za I. mirovinski stup iznosili 21,23 milijardu kuna. To znači da je samo 56% rashoda za mirovine pokriveno doprinosima, dok je čak 44% rashoda financirano iz državnog proračuna. Predviđeni rashodi za 2018. godinu iznose 38,9 milijardi kuna“. Opet se podmeću brojke koje proizlaze iz ovih podataka i to o 17 milijardi kuna koje se moraju dodavati iz Državnog proračuna da bi se osigurala isplata mirovina. Međutim, u odnosu na taj „deficit mirovinskog sustava“ treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 milijardi kuna otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Međutim, moramo upozoriti da se ovim stvara antiumirovljeničko raspoloženje po kojem baš umirovljenici čine najveći državni trošak i postaju veliki su krivci su za postojeće gospodarsko stanje u državi. To Matica ne može i neće prihvatiti zbog svog članstva, ali i svih umirovljenika, pa će se zalagati za istinu u raspravama oko novog mirovinskog sustava na način da se te brojke stave u kontekst u koji i pripadaju. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve sadašnje i buduće umirovljenike, jer oni zaslužuju da se otklone negativni učinci svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odredi pravac djelovanja u sadašnjosti i budućnosti. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima za umirovljenike, ali i sustav u cjelini, predlažemo da se radni Nacrt prijedloga Zakona vrati Radnoj skupini i Nacionalnom vijeću na razmatranje i da se konačno uvažavaju mišljenja i argumenti predstavnika 1,23 milijuna umirovljenika. Želimo podsjetiti da, i nakon usklađivanja za 2,7 posto, od 1. srpnja ove godine, prosječna mirovina onih koji su je stekli po Zakonu o mirovinskom osiguranju, iznosi svega 2.402 kune mjesečno. To je samo 38,7 posto u odnosu na prosječnu neto plaću za srpanj ove godine i na samom je dnu od svih europskih zemalja onih koje su članice EU-a i onih koje to još nisu. Upozoravamo, da od početka usklađivanja mirovina 1999. godine do danas, po Švicarskoj i varijabilnoj formuli, mirovine su zaostale u odnosu na rast plaća za čak 14,2 posto, a ako ostane ova formula zaostajat će sve više pa će umirovljenici pasti u još veće siromaštvo i neimaštinu. Stoga iz Matice umirovljenika Hrvatske, upravo i u povodu donošenja ovog Zakona, predlažemo najvažniju promjenu, koja je od presudne važnosti za umirovljenike, da se mirovine usklađuju samo s rastom većeg indeksa plaća ili potrošačkih cijena, a ne njihovom kombinacijom koja je pokazala loše rezultate. Time ne bi povećali mirovine, nego bi samo zaustavili stalni pad postotka rasta prosječnih mirovina u odnosu na prosječne plaće. Mirovine u postotku rasta imaju manju osnovicu od plaća i, naravno, manji rast, ali bi barem neko vrijeme zaustavili enormno zaostajanje rasta mirovina u odnosu na rast plaća barem u relativnom odnosu. Spremni smo, uz puno uvažavanje i razumijevanje, razgovarati i tražiti rješenja, ali ona koja bi morala biti konačno i u interesu SADAŠNJIH umirovljenika. Ne možemo prihvatiti da ostane postojeći način usklađivanja mirovina za prvo polugodište tekuće godine u omjeru kakav je bio u švicarskoj formuli. To znači, ne više zbrajati 50 posto indeksa rasta plaća i 50 posto indeksa rasta cijena pa po tom usklađivanju onda mirovine i isplaćivati u cijelom drugom polugodištu. Trebalo je računati kao i na kraju drugog polugodišta po varijabilnoj formuli zbrajanja 70 posto većeg indeksa i 30 posto manjeg indeksa plaća ili potrošačkih cijena. Samo na prvi pogled, bez ozbiljne raščlambe, izgleda da je isto na kraju godine primijeniti formulu 70:30, ali nema retroaktivnog plaćanja za drugo polugodište u godini u kojoj se ta formula tobože primjenjuje. I dalje, umjesto konfrontacija, nudimo dijalog i dogovor kako bismo pronašli najbolje rješenje za umirovljenike, ali i proračunski održiv prijedlog, kao na primjer, usklađivanje 80:20 ili samo u skladu s indeksom rasta plaća. Matica je svojevremeno predlagala da se mirovine usklađuju samo s rastom plaća i da umirovljenici dijele sudbinu radnik, iako su i njihove plaće još uvijek preniske u odnosu na zemlje u Europskoj uniji. Kada je riječ o Drugom stupu tzv. kapitalizirane štednje, mi iz Matice i Sindikata umirovljenika tražimo reformu i tog stupa obveznog mirovinskog osiguranja. Dajemo prednost Prvom stupu iz kojeg svi sadašnji umirovljenici primaju mirovinu. Doprinos za prvi stup je smanjen za četvrtinu sredstava, odnosno za više od šest milijardi kuna godišnje i prebačen u Drugi stup. Mi smo podržali prijedloge da se svima iz Drugog stupa omogući prelazak u Prvi stup i da tako osiguraju i dodatak od 27 posto, odnosno da imaju pravo izbora. Ne prihvaćamo da se isplaćuje dodatak, na račun prvog stupa, jer to stvara novu još veću nepravdu, ali za umirovljenike iz Prvog stupa generacijske solidarnosti. Ta nepravda bi vrlo brzo došla do izražaja, a takva ocjena se donedavno opravdano čula i iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Dodatak može biti samo ekvivalentan doprinosu koji je uplaćivan u Drugi stup i jedino tako je zajamčena jednakost umirovljenika Prvog i Drugog stupa u odnosu na dodatak od 27 posto ili manje od toga. Predlagali smo i argumentirali da treba mijenjati i model obiteljske mirovine tako da bračni partneri mogu naslijediti dio mirovine umrloga jer su kroz svoj radni vijek oboje izdvajali doprinose za svoje mirovine i da se ta praksa iz mnogih europskih zemalja primijeni i kod nas. Sadašnji zakon omogućuje da se može naslijediti samo 70 posto mirovine od umrlog partnera. Time se svrstavamo među najlošija rješenja za umirovljenike u Europi. Ta praksa u Europi postoji kod više država koje vode računa o najstarijima znajući da su režije i dalje jednake, bez obzira što jednoga od njih više nema. Podržavamo prijedlog u radnom Nacrtu Zakona za proširenje prava na rad umirovljenika bez obustave mirovine i tražimo da se to odnosi na sve kategorije umirovljenika i da im se omogući izbor između rada na puno radno vrijeme uz pola mirovine ili na pola radnog vremena s punom mirovinom. Upozoravamo da je 3. rujna 2018. godine Matica umirovljenika Hrvatske zajedno sa Sindikatom umirovljenika Hrvatske uputila mišljenja i prijedloge o mirovinskoj reformi Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Radnoj skupini za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju. Vjerujemo da će i ta mišljenja, kao i ovi prijedlozi, biti ozbiljnije razmatrani u procesu usvajanja novog Zakona o mirovinskom osiguranju. U Zagrebu 14. listopada 2018. godine Predsjednica Matice mr. Višnja Fortuna Nije prihvaćen Nesporno je da je na godišnjoj razini potrebno osigurati 17 mlrd. kuna za mirovine po raznim osnovama što je detaljno i transparetno iskazano u Godišnjem izvješću HZMO-a za 2017. U pogledu traženja da se uvjet dobi za starosnu mirovinu vrati na 65 godina jer je očekivano trajanje života u Republici Hrvatskoj i dalje kraće za oko 3 godine, a očekivano trajanje zdravog života nakon 65 godina dvostruko kraće od prosjeka Europske unije, naglašavamo da je već važećim Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 i 62/18, u daljnjem tekstu: ZOMO) uvedeno produženje starosne granice za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina života s postupnim povećanjem starosne dobi sa 65 godina života za po tri mjeseca svake godine, počevši od 1. siječnja 2031. Polazeći od demografskih promjena stanovništva, odnosno broja osiguranika i umirovljenika, radi dugoročne održivosti mirovinskog sustava i adekvatnosti mirovina, nužno je ubrzavanje podizanja dobne granice kao uvjeta za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu u odnosu važeći ZOMO. Nacionalnom strategijom reformi Vlade Republike Hrvatske od 2018. godine i prijedlogom izmjena ZOMO-a, a radi održivosti mirovinskog sustava i adekvatnosti mirovina, predlaže se ubrzanje podizanja dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu počevši od 2027. godine, tako da bi se prema prijedlogu uvjet za stjecanje prava na starosnu mirovinu sa 67 godina života primjenjivao od 2033. godine, umjesto 2038. godine kako je sada. Iz podataka o zakonskoj dobi za odlazak u starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu iz Izvješća o starenju stanovništva razvidno je da većina država Europske unije (njih čak 16) 2030. godine podiže dobnu granicu za odlazak u starosnu mirovinu sa 65 na 67 i više godina života i za žene i za muškarce (primjerice Belgija, Danska, Francuska, Italija na 66,9, Irska na 68, Francuska na 67, Velika Britanija na 68,7, itd.). Treba istaknuti kako pritom neke države ne omogućavaju ostvarivanje prijevremene starosne mirovine ili je omogućavaju 2-3 godine prije dobi za starosnu mirovinu, a ne 5 godina ranije kao u Republici Hrvatskoj. Nakon rasprave na radnoj skupini prijedlog je izmijenjen – uvjet za starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika u razdoblju do 31. prosinca 2026. osiguranik stječe kada navrši 60 godina života i 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju. Vezano za prijedlog promjene formule usklađivanja mirovina, tako da se pojednostavi način obračuna samo prema indeksu koji je više rastao (plaće i cijene), napominjemo kako bi se njegovim usvajanjem poboljšao odnos između mirovine i plaće. Međutim, treba imati u vidu da je kretanje indeksa plaća i potrošačkih cijena u direktnoj korelaciji sa kretanjem gospodarstva i fiskalnim stanjem u državnom proračunu. U slučajevima kada je rast potrošačkih cijena veći od rasta plaća dolazi do pada realne vrijednosti plaća i za očekivati je da se gospodarstvo nalazi u recesijskom razdoblju, koje ima negativne fiskalne učinke na državne financije. Prema navedenom, može se dogoditi u recesijskom razdoblju da državni proračun ne bude u mogućnosti u potpunosti osigurati sredstva potrebna za usklađivanje mirovina koje proizlazi isključivo iz rasta potrošačkih cijena, s obzirom na mogući nedostatak potrebnih sredstava koji može proizaći iz stanja u cjelokupnom gospodarstvu. Omogućuje se izbor mirovine - u cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovljenika, omogućava se i osiguranicima obvezno osiguranim u II. stupu (godište 1962. i mlađi) izbor mirovine prilikom odlaska u mirovinu, čime se ti osiguranici dovode u isti pravni položaj kao i osiguranici koji su se dobrovoljno uključili u II. stup. U postupku ostvarivanja prava osiguranici II. stupa moći će birati u kojem će sustavu ostvariti mirovinu, odnosno koji je za njih povoljniji: - mirovinu samo u I. stupu s dodatkom od 27% uz prijenos sredstava iz obveznog mirovinskog fonda u državni proračun, ili mirovinu iz oba obvezna stupa. - ako izaberu ostanak u II. stupu, na mirovinu iz I. stupa određuje im se dodatak od 27% za mirovinski staž ostvaren do 31.12.2001., a na dio mirovine koja im pripada za mirovinski staž od uvođenja II. stupa, tj. od 1.1.2002. određuje se dodatak od 20,25%, odnosno postotak dodatka od 27% korigira se faktorom osnovne mirovine iz godine ostvarivanja prava na mirovinu. Osiguranicima s ispodprosječnim plaćama tijekom radnog vijeka, kojima i nakon određivanja dodatka na mirovinu prema stažu i plaći, mirovina iznosi manje od najniže mirovine, određuje se najniža mirovina kao da su bili osigurani samo u I. stupu uz prijenos sredstava iz II. u I. stup, ako tako izaberu. Cilj ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu je da se iza smrti osiguranika (bračnog /izvanbračnog druga) osigura uzdržavanje (sredstva za život) bračnom/izvanbračnom drugu, koji je ostao bez sredstava za život zbog smrti osiguranika- hranitelja, a iz istog razloga osigurava se i roditeljima i djeci umrlog osiguranika. Naime, Zakonom se presumira da je postojalo uzdržavanje od osiguranika za udovicu/udovca i pravo na obiteljsku se stječe samo ako je trenutku smrti osiguranika (bračnog druga) navršila 50 godina života ili obavlja roditeljsku dužnost prema djeci umrlog osiguranika ili ako kod nje postoji popuni gubitak radne sposobnosti u trenutku smrti ili godinu dana nakon smrti bračnog druga. Ako je udovica u radnom odnosu tada sama osigurava svoje uzdržavanje, te joj se za to vrijeme isplata obiteljske mirovine obustavlja, a kad joj prestane radni odnos ponovno se uspostavlja. U RH postoji ujedno institut izbora mirovine prema kojemu član obitelji može birati između svoje osobne mirovine i obiteljske mirovine. Važno je imati na umu i moguće troškove za predloženo pravo. Ako bi se omogućio radni odnos do polovice punog radnog vremena i korištenje obiteljske mirovine, povećao bi se poticaj udovicama/udovcima da ostvare obiteljsku mirovinu ranije nego prema važećem zakonu, što bi dovelo do povećanja broja korisnika obiteljske mirovine i povećane rashode za mirovine. Ovim prijedlogom Zakona proširuje se krug korisnika mirovine koji mogu uz korištenje mirovine raditi, odnosno uvodi se mogućnost rada i korištenja mirovine i za korisnike starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, korisnike prijevremene starosne mirovine i korisnike starosne mirovine ostvarene prema posebnom propisu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba.
2 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U članku 27. stavku 6. važećeg ZOMO-a predlažemo zamjenu postojećeg na način da isti glasi: „Korisnicima invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavka 3. ovoga Zakona u staž osiguranja računa se razdoblje provedeno u zaposlenju s najmanje 50% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične stručne spreme koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima, kao da su proveli na radu puno radno vrijeme.“ Obrazloženje: Ovaj prijedlog vezan je uz prijedlog izmjene članka 39. stavka 3., tj. ukoliko se usvoji da korisnik invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti može raditi najmanje 50% radnog vremena na prilagođenim poslovima, navedenih 50% radnog vremena računat će se kao da je proveo na radu puno radno vrijeme. Nije prihvaćen Naglašavamo da korisnici invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (smanjenja radne sposobnosti „za više od polovice“ u odnosnu na zdravog radnika iste razine obrazovanja) prema promijenjenoj radnoj sposobnosti mogu raditi na prilagođenim poslovima iste razine obrazovanja s najmanje 70% punog radnog vremena, 80%, 90%, odnosno 100% radnog vremena i za to vrijeme koriste mirovinu primjenom mirovinskog faktora za zaposlene korisnike te mirovine i plaću za rad na drugim poslovima. Ako prema promijenjenoj radnoj sposobnosti rada mogu raditi najmanje 70% od punog radnog vremena, odnosno 5,6 sati dnevno, tada im se preostalo vrijeme do punog radnog vremena računa u staž osiguranja (članak 27. stavak 6. ZOMO), a za to preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena doprinos plaća država
3 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 37. važećeg Zakona: Kako bi se približili zakonodavnim rješenjima drugih europskih zemalja predlažemo u članku 13. predmetnog prijedloga riječi: „steći pravo na tu mirovinu“, zamijeniti sa riječima: „steći pravo na polovicu (50%) mirovine“. Predlažemo ubaciti novi stavak koji bi glasio: „Osobe s djelomičnom nesposobnošću za rad koje se nakon ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu zaposle do polovice punog radnog vremena, zadržavaju pravo na starosnu mirovinu.“ Obrazloženje: Navedenim člankom 37. stavkom 6. nisu obuhvaćene osobe s invaliditetom, odnosno osobe s djelomičnom nesposobnošću za rad budući da one nakon ostvarivanja prava na starosnu mirovinu ne mogu zasnovati radni odnos s polovicom radnog vremena, a da istovremeno zadrže svoju punu invalidsku mirovinu. Na primjer, niti osobe koje su imale svoj registrirani obrt te su uredno uplaćivale sve doprinose nisu imale mogućnost ponovnog obračuna mirovine te uvećavanja iste za sve godine koje su nakon ostvarivanja invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad ili nastavile raditi ili nakon nekog vremena se zaposlile. Za to novo razdoblje za koje su uredno podmireni i svi doprinosi, nije im čak ponovno ni obračunata te uvećana invalidska mirovina premda im je za navedeno razdoblje bila stornirana isplata invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad. Nije prihvaćen Članak 37. stavka 6. i 7. Zakona o mirovinskom osiguranju odnosi se samo na korisnike starosne mirovine koji su ispunili uvjete propisane člankom 33., odnosno 180. Zakona o mirovinskom osiguranju, te im se omogućuje nastavak rada do polovice radnog vremena i primanje punog iznosa mirovine, bez prestanka radnog odnosa, a u cilju osiguranja potrebne radne snage za deficitarna zanimanja. Primanje polovice iznosa mirovine za te korisnike uz rad na pola radnog vremena ne bi motiviralo te korisnike za duži ostanak u svijetu rada. Također, ne treba zanemariti i činjenicu da se time radnike s dugotrajnim radnim iskustvom i to isključivo u dobi nakon što su stekli pravo na starosnu mirovinu, zaposli radi edukacije i osposobljavanja mlade radne snage koja tek ulazi u svijet rada. Nadalje, na taj način se osigurava neophodno funkcioniranje pojedinih segmenata društvenog života koji zahtijevaju popunjavanje nedostatne radne snage određenih kompetencija. Korisnici mirovine s djelomičnim gubitkom radne sposobnosti za vrijeme zaposlenja ostvaruju umanjenu mirovinu po mirovinskom faktoru 0,5 ako su nezaposleni ostvaruju mirovinu po mirovinskom faktoru 0,8. Korisnici mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti kada ispune uvjete za starosnu mirovinu i odluče se za korištenje starosne mirovine mogu raditi do polovice punog radnog vremena i primati starosnu mirovinu.
4 Ina Venier PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
5 Jasminka Dubravica PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
6 Darko Šeperić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
7 Sindikat metalaca Hrvatske - Industrijski sindikat PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
8 Marija Kartelo PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna.No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jerpodsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižurazvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došaoni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The AgeingReport: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika uočekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine zamuškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika zamuškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlikaiznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine.Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu,pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godinamuškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenjuu Hrvatskoju 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoju 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godinizaone s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom(ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godinestarosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dokprosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnuskupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto.Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and BudgetaryProjections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica uprojiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u.Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) iPortugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, alinešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva,Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godinismanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016.godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%.Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-uHrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 -12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model,prema kojem stopa umanjenja padašto je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka.Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinusvoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora zanjih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer ćeto za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračunovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka.Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenjaizdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
9 Sindikat graditeljstva Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Sindikat graditeljstva Hrvatske
10 DANIJELA CIGLAR PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
11 Aleksandra Lera (Mreža mladih Hrvatske) PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 9. i 10. ZID ZOMO Ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima vezano uz potrebne godine života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godine života, smatramo neprihvatljivim iz razloga što se u obzir ne uzima podatak o očekivanom trajanju života, odnosno očekivano trajanje zdravog života, koji je niži od prosjeka zemalja Europske unije. Navedeni prijedlozi mogu negativno utjecati na odluku mladih osoba da se nakon završenog obrazovanja zaposle u Republici Hrvatskoj gdje se, osim visoke stope nezaposlenosti, kao jedan od razloga iseljavanja mladih osoba može navesti i veća kvaliteta života i bolji radni uvjeti u drugim zemljama Europske unije. Životni vijek , kao i život u zdravlju nakon 65. godine života, ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehologiji, stanju i dostupnosti zdravstvene zaštite, što su razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu, ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (zbog inidividualnih okolnosti i/ ili uvjeta na tržištu rada) biti kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati rizikom od siromaštva i siromaštvom u starosti. Osim toga, s obzirom da postoje pretspostavke za razvoj sve prekarnijeg sustava radničkih odnosa s čestim prekidima redovnog radnog staža, mlade osobe mogu doći u situaciju da ne mogu ostvariti propisane uvjete, pri čemu se ponovno povećava rizik od njihova siromaštva u starijoj životnoj dobi. Tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
12 Marina Brčić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
13 Marija Zrinka Sokač PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
14 Dijana Šobota PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, predlagatelj treba odustati od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vratiti dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovim radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog je kontraproduktivan, čak i nerazuman. S obzirom na problem niskih mirovina, mogućnost rada korisnika starosnih mirovina je opravdana, ali ovaj prijedlog nije korak u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje je nepravedno, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga, umjesto da se radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Treba podržati povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivim se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovoljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno sam protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, tu je i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. To im pravo treba biti omogućeno, a tek onda neka odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
15 Sonja Andrijašević PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Tražim brisanje članka 9. iz prijedloga zakona o izmjenama i dopunama i brisanje svih zakonskih odredbi kojima se u trenutnom tekstu Zakona o mirovinskom osiguranju predviđa povisivanje dobi kao uvjeta za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
16 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
17 Suzana Curavić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
18 NEZAVISNI SINDIKAT "SOLIDARNOST" PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma je složen postupak te kada se provodi u sustavu kakav je hrvatski, koji je obilježen problemima neodrživosti sustava i neodgovarajućim mirovinama, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, a kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova predložena rješenja nisu rezultat provedene analize te izgleda kako će mnoga od njih postići učinke upravo suprotne namjeravanim. Podsjećamo kako su sindikati još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi skupina pravovremeno počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu te, sukladno utvrđenom, predložiti rješenja koja su odgovarajuća. To se, opet, nažalost, nije dogodilo tada obzirom je radna skupina osnovana tek ove godine te su se u njenom sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a. Ne moramo niti napominjati, a što smo već i isticali, kako se navedena skupina sastala samo dva puta. Prvi put se to dogodilo krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o trenutnom stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak je pak održan krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, dakle prije sastanka s radnom skupinom, a što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera, što je jednostavno nevjerojatno u državi u kojoj se (očito samo navodno) poštuje socijalni dijalog. Dakle, evidentno je kako se u radnoj skupini uopće nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez ikakve analize, a kamoli argumenata i razgovora. Opravdavajući svoja predložena rješenja, MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina te kako je 30 godina staža premalo i da ga treba produljiti. Također, MRMS navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna te da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa, oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo da su početkom 1990-tih dotad postojeći posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, de facto prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovine čak 39 godina! Nadalje, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu mirovinu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, podsjetimo se i kako je tijekom 1990.-tih veliki dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža, ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, obzirom su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji dok su ti mladi ljudi ratovali. Svih kasnijih godina, a što traje i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava te adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika - budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže: 1. predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, 2. izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, 3. pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te 4. vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire upravo za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike, kao i sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, a koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. U nastavku teksta su komentari vezani za konkretne članke: Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog, prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično, ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada, zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu) koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
19 Mišel Klasić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
20 Jasenko Kosorčić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Vlada Republike Hrvatske je potpuno promašila glavni problem mirovinskog sustava sa ovim prijedlog izmjene zakona o mirovinskom osiguranju. Umjesto da radi na povećanju zaposlenosti u gospodarstvu i to najviše u proizvodnoj industriji te smanjenju neučinkovite ogromne državne administracije u Republici Hrvatskoj vlada RH ide linijom manjeg otpora i zbog svog ne činjenja želi kažnjavati građane Hrvatske koji trebaju ići u mirovinu. Rad do 67 godina života je u svojoj biti rad do smrti u Hrvatskoj gdje poslodavci radnika od 50 godina smatraju prestarim za bilo koji posao. Osim toga svi budući umirovljenici trebaju dobivati dodatak od 27% jer svi koji uplaćuju u drugi mirovinski stup su na to prisiljeni sa zakonom a ne vrše te uplate svojom voljom. A taj zakon je donio Sabor na prijedlog vlade RH a kojim je upravaljanje sa ogromnim svotama iz drugog mirovinskog stupa dano privatnim mirovinskim fondovima koji za to upravljanje uzimaju preveliki novac i uz to to sa novcem budućih umirovljenika često saniraju loše kreditne plasmane svojih banka skrbnika na način da vrše "dokapitalizaciju" tvrtki kojima su te banke dale kredite. I na takvo ponašanje vlada RH niti Državno odvjetništvo ne reagira. Isto tako neprihvatljivo je povećanje kažnjavanja ranijeg umirovljenja jer hrvatski poslodavci velikom većinom prisiljavaju svoje zaposlenike koji su stekli prve uvjete za mirovinu da u istu i odu. Zbog svega gore navedenog predlažem da se ova izmjena zakona potpuno odbaci i da vlada RH napravi akcijski plan koji će povećati zaposlenost u RH u privatnom sektoru za najmanje 1 milion novih radnih mjesta i smanjenje državne administracije za 50% u sljedećih 5 godina. Nije prihvaćen Polazeći od aktualnih demografskih kretanja, produljenja životnog vijeka i stanja na tržištu rada nužno je provesti mirovinsku reformu u skladu s gospodarskim mogućnostima države.
21 Gong PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Smatramo nužnim da u ovom savjetovanju sa zainteresiranom javnošću navedeni Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju najprije prođe zakonom reguliran proces procjene učinka. Ovaj Zakon ne smije biti donesen sve dok nije izrađen u skladu s Zakonom o procjeni učinaka propisa i drugim regulacijama vezanim za bolje zakonodavstvo. Predmet ovog e-Savjetovanja, Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, nije prošao spomenuti proces procjene učinka, unatoč činjenici da se u ovom Zakonu radi o zakonodavnom aktu koji će imati izravan i velik utjecaj na život gotovo svih hrvatskih građanki. Time se kršeni ne samo hrvatsko zakonodavstvo, nego je takav proces donošenja odluka ujedno protivanpolitikama boljeg zakonodavstva (tzv. better regulation) Europske unije.. Ciljevi politikaEU vezanih za bolje zakonodavstvo (https://ec.europa.eu/info/law/law-making-process/planning-and-proposing-law/better-regulation-why-and-how_en#quality) su, između ostalog, poboljšati otvorenost i transparentnost donošenja odluka, povećati sudjelovanje građanki i dionica u procesu stvaranja politike i donošenja zakona.. Unatoč činjenici da je radna skupina za izradu Prijedloga Zakona osnovana, proces u kojem su relevantni dionici, kao što su primjerice sindikati, stavljeni u poziciju slušatelja izlaganja ili gledatelja PowerPoint-prezentacija se nikako ne može okarakterizirati kao participativan ili demokratski ustrojen. Nadalje, Hrvatska je država je članica Europske Unije, koja u čl. 2. Ugovora o EU i Ugovora o funkcioniranju EU demokratske vrijednosti , kao i vrijednosti vladavine prava,poštovanja ljudskih prava, pravde i solidarnosti. Pridruživanjem EU, navedene vrijednosti su danom kad je RH postala članica EU postale i vrijednostima RH koje je onda dužna poštivati, pa tako i u procesu izrade i donošenja zakonodavstva. Čl. 2. st. 1. ZPUP-a definira procjenu učinaka propisa kao postupak donošenja odluka o propisima na temelju dokaza i prikupljenih relevantnih podataka, s ciljem odabira optimalnog zakonskog rješenja ili za poduzimanje drugih aktivnosti i mjera. Nadalje, st. 2. regulira da se analizom izravnih učinaka nacrta prijedloga zakona utvrđuju učinci na području, između ostalog, tržišta rada i mirovinskoga sustava. St. 3. istog članka propisuje da se u okviru postupka procjene učinaka propisa obvezno provede prethodni postupak procjene učinaka, ovisno o rezultatima analize izravnih učinaka propisa. Glavna svrha raznih regulacija za bolje zakonodavstvo, primjerice Zakona o procjeni učinaka propisa (ZPUP), Uredbi o postupku procjene učinaka propisa, Strategiji procjene učinaka propisa za razdoblje od 2018. do 2023. godine te Akcijskom planu procjene učinaka propisa za 2018. godinu, je poboljšanje kvalitete zakonodavstva u RH. Još bih poentirala jednom rečenicom „Stoga, u duhu stvaranja boljeg zakonodavstva, smatramo neophodnim da se za ovako važan zakon koji će imati dugoročne učinke na generacije građanki Republike Hrvatske, prvo donese Procjena učinka propisa. Nije prihvaćen Propisani način izrade zakonskog prijedloga je poštovan. Naime, Nacrt prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju objavljen je u Planu zakonodavnih aktivnosti za 2018. godinu, izrađeni su financijski izračuni predloženih mjera koji imaju za cilj duži ostanak u svijetu rada zbog adekvatnosti budućih iznosa mirovine u okvirima financijskih mogućnosti državnog proračuna. Činjenica da su se prigodom rada Radne skupine i prezentaciji gore navedenih izrađenih financijskih pokazatelja sindikati usprotivili iznijetom, ne može se okarakterizirati i podvesti pod vaš navod da se izmijene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju provode u postupku suprotnom Zakonu o procjeni učinaka propisa. Štoviše, od četiri održana sastanka, na dva se predstavnici sindikata nisu odazvali da sudjeluju u iznalaženju najboljeg rješenja.
22 Sindikat bankarskih i financijskih djelatnika Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Prije donošenja ovoga Zakona potrebno je postići visoku razinu suglasnosti kako sa socijalnim partnerima, tako i svima onima na koje se Zakon izravno prije ili nešto kasnije odnosi, tj. hrvatskim radnicima i građanima. čl. 9. i 10. - Nije prihvatljivo ubrzavanje razdoblja za ostvarivanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u pogledu godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67 odnosno 62 godine života. U tome smislu u potpunosti podržavamo obrazloženje takvog stajališta na čl. 9. i 10. ZID ZOMO-a koje su detaljno komentirali Nezavisni hrvatski sindikati, a osobito uzimajući u obzir podatke i projekcije u pogledu očekivanog trajanja života u Hrvatskoj, očekivanog trajanje zdravog života kao i stope nezaposlenosti. Predlažemo odustanak od prijedloga, te vraćanje dobne granice na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se ne promjene za to relevantni pokazatelji. čl. 11. - nije prihvatljiv prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnje osiguranike sa sadašnjih 60 na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. Ovdje je riječ o osobama koje su ostvarile 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju, te razlozi za promjenu nisu prihvatljivi. čl. 13. - prijedlog posve nejasan u kontekstu ciljeva koji se reformom žele postići čl. 22. - nije prihvatljiv prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 % za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Ovaj prijedlog je još nepravedniji od sadašnjeg, a također i udaljeniji od ciljeva koji se navodno reformom žele postići. čl. 41. i 43. - vodeći računa o važećoj infrastrukturi i drugim čimbenicima, odnosno još uvijek nedovoljnoj potpori ženama kako na institucionalnoj tako i izvaninstitucionalnoj razini, te dok se ne osigura stvarni ravnopravni status žena u društvu, dinamiku podizanja dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu mirovinu ne treba dodatno ubrzavati, tim više jer i postojeće rješenje nije u skladu sa stvarnim stanjem. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
23 Matica hrvatskih sindikata PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljenje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
24 slavica franić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Imam 63 godine i 6 mjeseci a mirovinskog staža 44 godine i 10 mjeseci.Jako sam zabrinuta a i razočarana.U mirovinu sam već mogla otići ali mi zbog financijskih potreba odgovara raditi do 65 godine.Čitajući prijedloge , nisam primjetila da ću dobiti veću mirovinu nego što mi je sada po ovom zakonu obračunata.Sad iznosi obračun 3526,00 kuna.Ako ćete skidati sa 0,34 na 0,15, ako će biti poticani oni koji rade iznda 65 godina,to nije pravedno nije pošteno.Zar ćemo samo cijeniti rad profesora i liječnika.Zašto nismo svi ravnopravni.Ja osobno predlažem da onaj tko želi radi i do 75-e godine.Ostavite tu slobodu svakome za odluku, mislim da 65 godina mora biti onaj zadnji krajnji cilj.Kako se prave svi neuki, uspoređujete nas s Europom,pa gdje su naša primanja, naš standard , bilo što od njih smo miljama daleko. Čini mi se da što više radim , neće mi biti bolje.Kao da to netko i želi.Moj primjer je jako relevantan.Ja želim raditi do 29.3.2020. godine kada navršavam 65 godina.Imate moj izračun mirovine na dan 18.9.2018 u iznosu od 3526,00 kuna.Ako ja po novom zakonu imam manju mirovinu, o čemu Vi pričate i što su Vaši prijedlozi i eventulne promjene.Ako ja zbog manje mirovine po novom zakonu moram protiv svoje u mirovinu 31.12.2018. ,o čemu uopće ova javna rasprava Nije prihvaćen Ovim izmjenama i dopunama Zakona želi se poticati osiguranike za što dužim ostajanjem u svijetu rada, odnosno odvraćati osiguranike od odlaska u mirovinu. Reforma mirovinskoga sustava provodi se u cilju osiguranja dugoročne financijske održivosti mirovinskoga sustava, kao i adekvatnosti mirovina. Također, predlaže se povećanje tzv. bonifikacije sa 0,15% na 0,34% za svaki mjesec kasnijeg odlaska u mirovinu nakon navršene propisane dobi za odlazak u starosnu mirovinu, za osiguranike s navršenih 35 godina mirovinskog staža. Ovim Prijedlogom zakona proširuje se krug korisnika koji mogu uz korištenje mirovine u punom iznosu raditi do polovice punog radnog vremena, odnosno puno radno virjeme uz korištenje mirovine umanjene za 50%.
25 Darko Šalković PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna.No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jerpodsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižurazvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došaoni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (TheAgeingReport: EconomicandBudgetaryProjections for the EU MemberStates 2016-2070) razlika uočekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine zamuškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika zamuškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlikaiznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine.Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu,pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godinamuškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenjuu Hrvatskoju 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoju 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godinizaone s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom(ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godinestarosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dokprosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnuskupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto.Osim svega navedenog prema izvješću EK (TheAgeingReport: EconomicandBudgetaryProjections for the EU MemberStates 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica uprojiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u.Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) iPortugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, alinešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva,Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godinismanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016.godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%.Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-uHrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 -12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model,prema kojem stopa umanjenja padašto je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka.Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinusvoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora zanjih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer ćeto za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračunovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka.Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenjaizdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška ijavnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
26 UDRUGA INVALIDA RADA ZAGREBA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Udruga invalida rada Zagreba (UIR Zagreba, dalje) na temelju Članaka 4-og, 25-og. i 28- og Konvencije o izjednačavanju prava osoba s invaliditetom, a u ime svojih članova, invalida rada i ostalih osoba s invaliditetom, traži da se članak 63. aktualnog Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16) (ZOMO, dalje) u budućem ZOMO-u izmijeni na način da se postotak prava na naknadu za svaku skupinu osoba s tjelesnim oštećenjem uveća za 10% (deset posto) tako da isti ubuduće glasi: Naknada zbog tjelesnog oštećenja određuje se ovisno o postotku tjelesnog oštećenja u odgovarajućem postotku od osnovice i iznosi: zbog tjelesnog oštećenja od stupanj naknada iznosi u postotku od osnovice 100% 1 50% 90% 2 46% 80% 3 42% 70% 4 38% 60% 5 34% 50% 6 30% 40% 7 26% 30% 8 22% Obrazloženje Ovakvim deset postotnim povećanjem, proračunski održivim, djelovalo bi se korektivno s obzirom na opće povećanje životnih troškova, a na koje osobe s invaliditetom uglavnom nemaju adekvatan odgovor. Ujedno, ovakvim zakonskim uređenjem donekle bi se djelovalo na diskrimitivnu situaciju u kojoj se osobe s tjelesnim oštećenjem nađu kada usporede svoja primanja s primanjima hrvatskih ratnih vojnih invalida, a s jednakim stupnjem tjelesnog oštećenja. Naime, članak 4. svaku Državu potpisnicu Konvencije o izjednačavanju prava osoba s invaliditetom (Konvencija , dalje) obvezuje na sljedeće: a) Osigurati osobama s invaliditetom isti opseg, kvalitetu i standard besplatnih ili dostupnih zdravstvenih usluga i programa koji se pružaju drugim osobama, uključujući područje spolnog i reproduktivnog zdravlja i zdravstvene programe kojima je obuhvaćeno cijelo stanovništvo. Kao i članak 4. i članci 25. te 28. Konvencije također nas obvezuju da se suzdržavamo od svih oblika diskriminacije prema osobama s invaliditetom. Nedvosmisleno nas Konvencija upućuje da je i uređenje u kojem dvjema skupinama osoba s invaliditetom i tjelesnim oštećenjem, ovisno o načinu nastanka invaliditeta, s istim postotkom oštećenja organizma prava budu različito uređena također - diskriminatorno. S dužnim poštovanjem prema populaciji hrvatskih ratnih vojnih invalida tražimo da se, ne dirajući u njihova prava, primanja invalida rada i ostalih osoba s invaliditetom po osnovu tjelesnog oštećenja istog stupnja u što većoj mjeri izjednače s primanjima ranije spomenute skupine osoba s invaliditetom. Svako drugačije uređenje, uz dužno poštovanje prema temelju stjecanja prava hrvatskih ratnih vojnih invalida, i dalje je diskriminatorno. Naime, prema Zakonu o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji (NN 121/2017) (Zakon o braniteljima, dalje) osoba sa 100% oštećenjem organizma spada pod Invalide II skupine koji putem osobne invalidnine na mjesečnoj bazi ostvaruju pravo na 73% iznosa od osnovice koja iznosi 3.326,00 kuna, a što iznosi 2.427,98 kn. S druge strane, osoba s tjelesnim oštećenjem proistaklim isključivo kao posljedica priznate ozljede na radu ili profesionalne bolesti prema odredbama ZOMO-a, sa stupnjem tjelesnog oštećenja od 100% po aktualnoj zakonskoj regulativi ima pravo na 40% osnovice koja prema Odluci o osnovici za određivanje naknade zbog tjelesnog oštećenja i o usklađivanju novčanih naknada zbog tjelesnog oštećenja od 1. siječnja 2018. (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15 i 120/16) iznosi 1.272,29 kn, a što čini iznos od 508, 91 kn. Držimo da bi svaka naknada po osnovi tjelesnog oštećenja ili oštećenja organizma trebala biti proporcionalna onom iznosu za koji su, zbog svog zdravstvenog stanja, kompetativnosti osoba s invaliditetom na tržištu rada umanjene te bi trebala biti i razmjerna stvarnim životnim potrebama života s tjelesnim oštećenjem. Nameće se stoga pitanje kako i zbog čega razlika između životnih potreba dviju skupina osoba s invaliditetom u Republici Hrvatskoj s približno jednakim stupnjem oštećenja organizma iznosi čak 1.919,07 kn? Stoga molimo da se Članak 63. budućeg ZOMO-a izmijeni sa spomenutim 10%-tnim povećanjem iznosa od osnovice za sve kategorije osoba s tjelesnim oštećenjem da bi se, a poštujući proračunske mogućnosti Republike Hrvatske, opisana diskriminatorna razlika ukinula ili barem umanjila. Primljeno na znanje Sukladno gospodarskim mogućnostima predlaže se povećanje osnovice za naknadu za tjelesno oštećenje za 15% uvažavajući profesionalne uzroke nastanka tjelesnog oštećenja.
27 Boris Matohanca PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
28 Đuro Đaković Grupa d.d. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Podržavamo stav i mišljenje Đuro Đaković Montaže d.o.o. objavljen u komentarima 3.10.2018.god. a vezano za preciziranje stavka 2. članka 161. sada važećeg Zakona. Smatramo da bi se navedeni članak trebao preciznije definirati u smislu da onaj tko je prouzročio štetu je u obvezu nadoknaditi samo stvarno nastalu štetu HZMO-u i samo za vrijeme do ostvarenja prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu ili dok invalidska mirovina bude prevedena u starosnu mirovinu jer realno HZMO trpi štetu samo do trenutka osiguranikova stjecanja prava na starosnu mirovinu. Nakon što osiguranik stekne uvjete za starosnu mirovinu HZMO više ne trpi nikakvu štetu obzirom je osiguranik cijeli radni vijek uplaćivao doprinose za mirovinu. Tim stavom se vodi i sudska praksa a što je u skladu i sa mjerodavnim odredbama o odgovornosti za štetu iz Zakona o obveznim odnosima. Stoga predlažemo izmjene članka 161. stavak 2 u tom smjeru. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
29 Mirica Čavlović PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
30 SINDIKAT ZAPOSLENIH U POLJOPRIVREDI, PREHRAMBENOJ I DUHANSKOJ INDUSTRIJI I VODOPRIVREDI HRVATSKE PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
31 Zoran Anušić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Prijedlog amandmana na ZOMO ne donosi veliku i ozbiljnu reformu sustava, barem što se tiče parametara sustava solidarnosti. Prijevremeni odlazak u mirovinu se neznatno jače penalizira, ali razdoblje za prijevremenu mirovinu i dalje ostaje 5 godina, suprotno preporukama Europske komisije i europskim trendovima. U isto se vrijeme omogućava rad uz prijevremenu mirovinu što će poništiti učinke mjera kod prijevremene mirovine. Prijedlogom se predviđa uključivanje HZMOa u isplatu mirovina iz drugog stupa, što nije bila intencija na početku reforme i što je posao kojeg treba obavljati privatni financijski, a ne javni sektor. Ukupno gledano, skup preblagih mjera, od kojih neke u potpuno krivom smjeru. Komentari na najvažnije članke i odredbe: Članak 1 predviđa izbor između mirovine samo iz prvog stupa i kombinirane. Tko će tu odluku donositi i na temelju kojih informacija? Da li će se odluka donositi na temelju prve mirovine ili sadašnje vrijednosti ukupne vrijednosti mirovina do kraja života? Kako će se uzeti u obzir različita usklađivanja u prvom i driugom stupu? Da li će se osiguranik odlučivati za povrataka u drugi stup tek po umirovljenju ili će tu odluku moći donijeti na početku zaposlenja ili tokom zaposlenja. Koje će infomacije osiguranik morati imati da se izbjegne slučaj nedovoljne informacije ili pogrešne informacije (sjetimo se “slučaja švicarci”). Konačno, što znači mogućnost izbora? Mirovina koju je pojedinac (djelomično) sam zaradio ili možebitno veća mirovina koju će platiti djeca i unuci? To je dilema na koju je mirovinska reforma odgovorila na početku i izbor kojeg bi trebalo otkloniti. Ovaj Članak također predviđa da HZMO osniva MODove i društvo za dokup mirovine osnovao bi Zavod, radi proširenja kruga isplatitelja i smanjenja troškova. Umjesto da se HZMO upliće u osiguravateljni posao i privatni business i osniva MODove, u hrvatskom kontekstu bilo bi primjerenije i praktičnije da se isplata proširi na osiguravajuća društva (životna, možda i druga), kao što se predlaže kod mirovina iz III stupa. Također, moglo bi se razmisliti o mogućnosti da u II stupu fondovi isplaćuju doživotne programirane isplate, modificirane kao varijabilni anuiteti, što se trenutno razmatra u nekim zemljama. Ubrzavanje izjednačavanja dobi za starosnu mirovinu za žene u odnosu na muškarce (Članak 9 i Članak 41) te ubrzavanje i izjednačavanje dobi i mirovinskog staža za žene u odnosu na muškarce za prijevremenu starosnu mirovinu (Članak 10) s 3 mjeseca po godini na 4 mjeseca po godini minimalno je što se moglo predložiti. Ako se već išlo na najmanje moguće ubrzanje tempa podizanja dobi za mirovinu, trebalo se jače posegnuti u dodatni instrumentarij za stimulaciju duljeg ostanka na tržištu rada (i destimulaciju prijevremene mirovine) kroz smanjenje petogodišnjeg razdoblja za prijevremenu mirovinu (Članak 34 ZOMO) na trogodišnje ili dvogodišnje i skraćivanje ili ukidanje instituta mirovine za dugogodišnjeg osiguranika (Članak 35 ZOMO), što je većina EU zemalja odavno napravila. Povećanje penala za prijevremenu mirovinu na 0,34% po mjesecu te povećanje bonusa za svaki mjesec kasnijeg odlaska u mirovinu na 0,34% po mjesecu (Članak 22) možda je blizu aktuarski neutralnih veličina, ali je nedovoljno za promjenu motivacije za dulji ostanak na tržištu rada. Neke europske zemlje su radi toga penale za prijevremeno i bonuse za odgođeno umirovljenje postavile i preko 6% godišnje. Prijedlog da osiguranik, nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika može bez prestanka radnog odnosa nastaviti raditi do polovice punog radnog vremena, te dodatno proširenje kruga umirovljenika koji mogu raditi i primati mirovinu na prijevremene umirovljenike i posebne umirovljenike (Članak 13) imat će vrlo vjerojatno negativne učinke i na hrvatsko tržište rada i na hrvatski mirovinski sustav. Europska je praksa da se nastavak rada i aktivnosti bez obustave mirovine ili uz limit radnog vremena omogući samo starosnim umirovljenicima nakon dostizanja godina života za punu starosnu mirovinu. U hrvatskom slučaju to je 67 godina, odnosno nešto ranije u prijelaznom razdoblju. Takva se mogućnost u samo nekoliko država omogućava i prijevremenim umirovljenicima i to uglavnom onima koji imaju restriktivnije uvjete od nas. Mogućnost da netko ide u prijevremenu mirovinu i nastavi raditi uz primanje mirovine potpuno mijenja koncept međugeneracijske solidarnosti u kojem se ili radi i doprinosi za one koji ne mogu, ili se ne može doprinositi i prima se mirovina. Ako umirovljenik prima mirovinu od onih koji doprinose, a istima konkurira na tržištu rada, kakva je to solidarnost i u kom to ona smjeru djeluje? Posebno je to vidljivo u slučaju posebnih zanimanja kao što su policijski ili vojni djelatnici koji još ranije mogu u prijevremenu mirovinu, a moći će primati mirovinu i raditi do polovice radnog vremena ili će im se obustavljati pola mirovine ako rade s punim radnim vremenom. Njihova cijena rada bit će niža od cijene rada mlađih generacija, a ceh će platiti iste te mlade generacije. Predloženi model rada prijevremenih umirovljenika nije dobar, treba ga vratiti na princip da se za ove kategorije obustavlja mirovina i da je se može naknadno preračunati, ako treba i uz neke dodatne bonuse. Najniža mirovina u Hrvatskoj varira u ovisnosti o duljini staža. Za 15 godina staža ona iznosi 17% neto plaće, a za 35 godina 37%, što je više od svih zemalja EU. Ovako definirana najniža mirovina koja prosječni bod podiže na razinu prosječna plaće stimulira prijavljivanje na minimum i obezvrijeđuje princip proporcionalnosti mirovine prema uplaćenim doprinosima. Umjesto da adresira i pokuša riješiti taj problem, recimo promijenom koncepta najniže mirovine u apsolutnom iznosu uz imovinski cenzus, prijedlog zakona dodatno ga cementira povećanjem vrijednosti boda za najnižu mirovinu u iznosu 100% AVMa (Članak 24) i predviđa njezin preračun za sve korisnike najniže mirovine (Članak 48). Konceptualni promašaj i bespotrebni dodatni fiskalni trošak. (stavovi ne odražavaju stavove institucije u kojoj sam zaposlen) Nije prihvaćen U cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovljenika, omogućava se i osiguranicima obvezno osiguranim u II. stupu (godište 1962. i mlađi) izbor mirovine prilikom odlaska u mirovinu, čime se ti osiguranici dovode u isti pravni položaj kao i osiguranici koji su se dobrovoljno uključili u II. stup. U postupku ostvarivanja prava osiguranici II. stupa moći će birati u kojem će sustavu ostvariti mirovinu, odnosno koji je za njih povoljniji: - mirovinu samo u I. stupu s dodatkom od 27% uz prijenos sredstava iz obveznog mirovinskog fonda u državni proračun, ili mirovinu iz oba obvezna stupa. - ako izaberu ostanak u II. stupu, na mirovinu iz I. stupa određuje im se dodatak od 27% za mirovinski staž ostvaren do 31.12.2001., a na dio mirovine koja im pripada za mirovinski staž od uvođenja II. stupa, tj. od 1.1.2002. određuje se dodatak od 20,25%, odnosno postotak dodatka od 27% korigira se faktorom osnovne mirovine iz godine ostvarivanja prava na mirovinu. Osiguranicima s ispodprosječnim plaćama tijekom radnog vijeka, kojima i nakon određivanja dodatka na mirovinu prema stažu i plaći, mirovina iznosi manje od najniže mirovine, određuje se najniža mirovina kao da su bili osigurani samo u I. stupu uz prijenos sredstava iz II. u I. stup, ako tako izaberu. Kroz paket mirovinskih zakona jačat će se financijska pismenost građana, a isti će pravodobne i iscrpne informacije dobiti i od nadležnih javnih tijela. Pravo izbora nije nikakva novina, ono postoji od 2011. godine, samo se proširuje. Osnivanjem tzv. državnog MoD-a pri HZMO-u osigurava se tržišno natjecanje i omogućuje se osiguranicima veća mogućnost izbora. Ubrzanje izjednačavanja dobi primjereno se ubrzava hrvatskim uvjetima. Rad uz mirovinu je na različit način uređen u državama članicama EU. Stanje na našem tržištu rada i demografska kretanja, dodatni prihod u starosti, postupan izlazak iz svijetu rada su razlozi za potrebu većeg uključivanja umirovljenika u svijet rada. Najniža mirovina je institut načela solidarnosti u I. stupu i na odgovarajući način štiti one osiguranike koji su tijekom radnog vijeka imali ispodprosječne plaće i u najvjećoj mjeri ovisi o dužini mirovinskog staža.
32 Snježana Hajster PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
33 Savez samostalnih sindikata Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
34 SAŠA DEBELJAK PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U čl. 11 ovih izmjena i dopuna zakona o mirovinskom osiguranju mijenja se čl. 35 tj. pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika, što znači da bi osoba koja se zaposlila sa 18 godina do 62 imala 43 godine efektivnog radnog staža. Jel vi stvarno smatrate da 41 godina koje je radnik odradio efektivno u osiguranju nije dovoljno ? Koliko je takvih ljudi koji rade od 18. godine te će do 62. ostvariti efektivni radni staž i više od 41 godinu. Statistički podaci kažu, nažalost, vrlo malo. Zar ih stvarno treba zbog toga kazniti ? Primljeno na znanje Nakon rasprave na radnoj skupini prijedlog je izmijenjen – uvjet za starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika u razdoblju do 31. prosinca 2026. osiguranik stječe kada navrši 60 godina života i 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju. Od 1. siječnja 2027. starosnu dob za ovu mirovinu podiže se na 61 godinu života.
35 Pravobranitelj/ica za ravnopravnost spolova PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Poštovani/e, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova dostavlja svoje mišljenje vezano uz Prijedlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju. Posebnu pažnju u svom radu Pravobraniteljica posvećuje upravo tržištu rada (odnosno području zapošljavanja i rada) analizirajući pritom aktualne trendove kao što su niska stopa radne aktivnosti žena, trendovi vezani uz nejednak pristup prilikama zapošljavanja i rodno uvjetovana segregacija tržišta. Pored navedenog, Pravobraniteljica kontinuirano prati i problematiku jaza u plaćama između žena i muškaraca odnosno načelo jednake naknade za rad jednake vrijednosti te ukazuje kako se udio prosječne plaće žena u prosječnoj plaći muškaraca dodatno smanjio te da je tijekom 2016. godine iznosio 88,7% u odnosu na 89,8% tijekom 2015. godine, odnosno 90,2% tijekom 2014. godine. Navedeni podaci jasno potvrđuju nastavak povećanja prosječnog jaza u plaćama na uštrb žena. Međutim pitanje jaza u plaćama usko je povezano i sa pitanjem jaza u mirovinama između muškaraca i žena. Naime razlika u mirovinama muškaraca i žena („Gender gap in pensions“) definira se kao razlika između prosječnih primanja (prije oporezivanja) koja kao mirovinu dobivaju žene i muškarci te je u Europskoj uniji u 2014. godini iznosila oko 40 % za dobnu skupinu od 65 do 75 godina starosti. Navedeno je svakako u značajnijoj mjeri posljedica i jaza u plaćama koji postoji između žena i muškaraca i koji je na razini Europske unije tijekom 2014. godine iznosio 16,3 %. Kada govorimo o Republici Hrvatskoj, jaz u mirovinama između muškaraca i žena je tijekom 2014. godine iznosio 20,4 %. Analizirajući ovu problematiku, ističem kako je jaz u plaćama posljedica povezanosti niza nepovoljnih trendova za položaj žena na tržištu rada. Ključnu ulogu igra horizontalna segregacija poslova na tržištu koja je usko vezana uz neravnopravnu podjelu društvenih uloga unutar obitelji. Činjenica da žene nose nerazmjerno veći teret oko brige za djecu te brige za nemoćnije članove obitelji utječe na njihovu slobodu izbora i mogućnost natjecanja s muškarcima na jednakim osnovama. Pravobraniteljica kontinuirano ukazuje na trendove koji pokazuju da je za žene najveća prepreka na tržištu rada dob i majčinstvo. Stoga, da bi se moglo govoriti o ravnopravnosti žena i muškaraca na tržištu rada, neophodno je postići njihovu ravnopravnost i u privatnom životu odnosno privatnim obvezama. U kontekstu navedene problematike napominjem kako sam tijekom 2016. i 2017. godine provodila EU-projekt „Prema stvarnoj ravnopravnosti muškaraca i žena: usklađivanje profesionalnog i obiteljskog života“, a čiji ciljevi su: (1) uklanjanje rodnih stereotipa, nametnutih rodnih uloga i „muških“ i „ženskih“ profesija, (2) usklađivanje privatnog i poslovnog života i za žene i za muškarce te uklanjanje nejednakosti unutar obitelji, (3) edukacija poslodavaca o važnosti senzibiliziranog pristupa majkama, (4) promoviranje aktivne uloge očeva u formativnim godinama razvoja djeteta. U sklopu navedenog projekta provedeno je i istraživanje „Utjecaj rodne podjele obiteljskih obaveza i kućanskih poslova na profesionalni život zaposlenih žena“ koje raspodjelu obiteljskih obaveza unutar obitelji promatra s naglaskom na usklađivanju obiteljskog i poslovnog života. Navedeno istraživanje pokazalo je kako žene dominantno obavljaju rutinske i svakodnevne poslove te brinu o djeci. Rutinske poslove, koji su klasificirani kao izolirajući, neplaćeni i nemaju nikakvog doticaja sa zadovoljstvom ili dokolicom, žene obavljaju u čak 83 % slučajeva. Analiza je potvrdila kako je briga o djeci ili isključivo ženski ili zajednički posao, ali nikada isključivo muški posao. U kontekstu navedenog, napominjem kako sam i tijekom 2017. nešto intenzivnije nastavila ukazivati na činjenicu da očevi ne koriste u dovoljnom broju rodiljne, posebno roditeljske dopuste. Tako sam u svom prošlogodišnjem izvješću o radu konstatirala kako je tijekom 2017. godine došlo do neznatnog porasta korištenja rodiljnog dopusta od strane očeva s 0,24% u 2016. na 0,31% u 2017., te neznatnog porasta korištenja roditeljskog dopusta od strane očeva s 4,42% na 4,47%. Situacija je još dodatno nepovoljnija za muškarce kada se zbroje pojedina prava. Tako je u 2017. godini rodiljni i roditeljski dopust koristilo ukupno 110.701 korisnika/ca, od čega je samo 2.217 muškaraca ili 2% muškaraca koristilo ukupno rodiljni i roditeljski dopust. Što se tiče nepovoljnijeg položaja žena na hrvatskom tržištu rada, Pravobraniteljica naglašava da je, osim spolne diskriminacije žena vezano uz rodno uvjetovanu raspodjelu brige za djecu unutar obitelji, veoma raširena i spolna diskriminacija žena vezana uz fizičko stanje trudnoće. Naime, premda propisi jamče zaštitu prava radnica koje su degradirane ili su im povrijeđena prava zbog trudnoće ili zato što su postale majke, u praksi se često krše prava žena upravo zbog trudnoće i majčinstva. U kontekstu ove problematike smatram važnim napomenuti i kako je do 31.12.1998. u Republici Hrvatskoj, a prema do tada važećim propisima iz mirovinskog osiguranja, u izračun mirovine ulazio period od deset najpovoljnijih godina staža čime su nepovoljnije godine provedene na rodiljnom i/ili roditeljskom dopustu bile izuzete od izračuna. Međutim od 1.1.1999. godine dolazi do produljenja obračunskog razdoblja iz kojega se uzimaju plaće za određivanje mirovine na način da u izračun mirovina sada ulazi čitav staž (uključujući i vrijeme provedeno na rodiljnom i/ili roditeljskom dopustu). Na ovu problematiku ukazuju i pojedine pritužbe građana/ki koje sam zaprimila. Analizirajući navedenu problematiku, napominjem kako pitanje jaza u mirovinama između žena i muškaraca predstavlja značajniji problem koji je kao takav prepoznat i na razini Europske unije te mu se pridaje pažnja. Na navedeno ukazuje i Izvješće o potrebi za strategijom EU-a kojom bi se otklonile i spriječile razlike u mirovinama muškaraca i žena (dalje u tekstu: Izvješće), a koje je u 2017. godini donio Europski parlament, Odbor za prava žena i jednakost spolova. Razlikom u mirovinama između žena i muškaraca pogoršava se situacija žena u vezi s ekonomskom osjetljivosti te ih se ostavlja izložene socijalnoj isključenosti, stalnom siromaštvu i ekonomskoj ovisnosti, posebice od strane njihovih (bračnih ili izvanbračnih) partnera. Naime prema podacima iznesenim u gore spomenutom Izvješću Europskog parlamenta, postotak starijih žena kojima prijete siromaštvo i socijalna isključenost u 2014. godini iznosio je 20,2 %, u usporedbi s 14,6 % muškaraca. Razlike u mirovinama odražavaju i segregaciju na tržištu rada te ukazuju na veći postotak žena koje rade na nepuno radno vrijeme, za nižu satnicu, uz prekide u radnom odnosu i s manjim brojem godina radnog staža zbog neplaćenog rada koji obavljaju kao majke i njegovateljice u svojim obiteljima. U kontekstu navedenog, a što se također navodi i u Izvješću Europskog parlamenta, očito je kako je razlika u mirovinama pozitivno povezana s brojem podignute djece tijekom života te da je ta razlika u mirovini muškaraca i žena u slučaju udanih žena i majki mnogo veća od one neudanih žena koje nemaju djecu. U Izvješću se također navodi kako Europski parlament potiče države članice da na temelju najboljih praksi uvedu „bodove za skrb“ u korist žena i muškaraca, kojima bi cilj bilo kompenziranje prekida u radu zbog neformalne skrbi za članove/ice obitelji i razdoblja formalnog dopusta radi skrbi, kao što su rodiljni, očinski i roditeljski dopust te poziva na pošteno vrednovanje tih bodova pri izračunu prava na mirovinu. Vezano uz navedeno, i Odbor za zapošljavanje i socijalna pitanja Europskog parlamenta u svom Mišljenju upućenom Odboru za prava žena i jednakost spolova o potrebi za strategijom EU-a kojom bi se otklonile i spriječile razlike u mirovinama muškaraca i žena navodi slijedeće: „14. ponovno poziva države članice da razmisle o tome da se u okviru zakonodavstva u području rada i socijalne sigurnosti uvede ili, gdje je to primjereno, ojača sustav „bodova za skrb” i za žene i za muškarce kao jednakovrijednih razdoblja kada se računaju mirovinska prava osobe u svrhu akumuliranja mirovinskih prava, kako bi se zaštitile osobe koje privremeno prekidaju radni odnos kako bi pružale neformalnu skrb uzdržavanoj osobi ili članu obitelji, neovisno o obiteljskom ili bračnom statusu; podsjeća na svoj poziv Komisiji da predstavi prijedlog direktive o dopustu za pružatelje skrbi kojom bi se pružateljima skrbi osigurala odgovarajuća naknada i socijalna zaštita te da predloži dobre prakse za osmišljavanje sustava mirovinskih kreditnih bodova u svim državama članicama u cilju modernizacije i širenja tog instrumenta diljem EU-a, čime bi se pomoglo u smanjenju razlike u mirovinama muškaraca i žena;“ Također ukazujem i kako je Europska komisija tijekom 2016. godine objavila dokument „Strateško djelovanje za ravnopravnost spolova 2016. – 2019.“ u kojem je određeno više od tridesetak ključnih mjera koje je potrebno provesti u pet tematskih prioritetnih područja koja, između ostaloga, uključuju i smanjenje razlike u plaćama, primanjima i mirovinama između spolova te borbu protiv siromaštva žena. Imajući u vidu sve navedeno, Pravobraniteljica je početkom 2018. godine uputila prijedlog i preporuku Ministarstvu rada i mirovinskog sustava te Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, a kod kojih i dalje ostaje. Naime Pravobraniteljica predlaže da se u Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju razmotri i mogućnost uvođenja mehanizama za ispravljanje nejednakosti koje mogu dovesti do razlika u mirovinama između žena i muškaraca, a posebice uvođenje sustava „bodova za skrbi“ kao i osmišljavanje „sustava mirovinskih kreditnih bodova“. Pravobraniteljica ukazuje kako je ona također početkom 2018. godine predlagala i osnivanje Međuresorne radne skupine (u koju bi bila uključena sva nadležna tijela) i koja bi razmotrila problematiku jaza u mirovinama između žena i muškaraca imajući pritom posebice u vidu navedeno Izvješće o potrebi za strategijom EU-a kojom bi se otklonile i spriječile razlike u mirovinama muškaraca i žena koje je 2017. donio Odbor za prava žena i jednakost spolova Europskog parlamenta kao i Mišljenje Odbora za zapošljavanje i socijalna pitanja Europskog parlamenta upućenog Odboru za prava žena i jednakost spolova o potrebi za strategijom EU-a kojom bi se otklonile i spriječile razlike u mirovinama muškaraca i žena. PRAVOBRANITELJICA ZA RAVNOPRAVNOST SPOLOVA Višnja Ljubičić, dipl. iur. Primljeno na znanje Vezano za problematiku razlike u mirovinama između žena i muškaraca, ističemo da izračun visine mirovine ovisi u najvećoj mjeri o navršenom mirovinskom stažu i plaćama ostvarenim tijekom radnog vijeka. Prosječno niža mirovinska primanja žena u odnosu na mirovinska primanja muškaraca, rezultat su najčešće kraćeg ostvarenog mirovinskog staža žena, kao i činjenice da žene često obavljaju manje plaćene poslove, što je i jedno i drugo, od utjecaja na izračun mirovine. Naime, sukladno Zakonu o mirovinskom osiguranju mirovina se računa na način da se godišnja plaća (osnovica osiguranja) osiguranika stavlja u odnos prema prosječnoj plaći ostvarenoj u Republici Hrvatskoj u istom razdoblju, kako bi se dobili vrijednosni bodovi ostvareni u radnom vijeku (a na temelju toga i prosječni vrijednosni bod) te se množi s mirovinskim stažem. Osobni bodovi (rezultat umnoška prosječnog vrijednosnog boda, mirovinskog staža i polaznog faktora) množe se s aktualnom vrijednošću mirovine (utvrđenom svotom mirovine za jedan osobni bod koji služi za vrednovanje i za usklađivanje mirovine s plaćama i troškovima života u jednakom omjeru). Ovdje valja napomenuti da su žene, sukladno odredbama ranije važećih propisa iz mirovinskog osiguranja, uvjete za ostvarivanje prava na mirovinu ispunjavale pet godina ranije nego muškarci, a prema prijelaznim odredbama važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju, žene još uvijek pravo na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu mogu ostvariti ranije nego muškarci; u 2018. godini uvjet za starosnu mirovinu za žene je 62 godine života i 15 godina mirovinskog staža. U odnosu na Europsku uniju, ističemo da mirovinski sustav u Europskoj uniji nije jedinstven, već svaka država članica regulira to pitanje samostalno te donosi svoje pravne propise. Obuhvat osoba, prava i uvjeti za ostvarenje prava određeni su nacionalnim zakonodavstvom svake pojedine države članice. Vaš prijedlog u vezi problematike utjecaja korištenja roditeljskog dopusta na visinu mirovina žena razmotrit ćemo u cilju iznalaženja cjelovitog rješenja pri čemu treba horiznontalno uskladiti više propisa.
36 Ivanka Renac PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Umjesto povećanja životne dobi kao uvjeta za odlazak u mirovinu, treba povećati uvjet mirovinskog staža. U vezi s tim, evo prijedloga: 1. Starosna mirovina: a) 65 godina života i 25 godina staža, prijelazno desetgodišnje razdoblje do 2028. godine u kojem bi se svake godine povećao uvjet staža za jednu godinu. b) 41 godina staža neovisno o godinama života, stimuliranje ostanka na radu duže od 41 godine po 3% godišnje. 2. Prijevremena starosna mirovina: 62 godine života i 38 godina staža, penalizacija za 3 godine prijevremenog odlaska u mirovinu po 0,5% za svaki mjesec prijevremenog umirovljenja što bi ukupno umanjenje za 3 godine bilo 18%. Nije prihvaćen U mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti osigurava se rizik starosti, a ne rizik mirovinskog staža pa je za stjecanje prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika potrebno propisati dobnu granicu. Osiguranicima sa 41 i više godina staža osiguranja, ispunjenjem propisane dobi omogućava se ostvarivanje prava na mirovinu bez penalizacije.
37 Đuro Đaković Montaža d.o.o. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Člankom 37. Izmjena i dopuna "precizira" se stavak 2. članka 161. sada važećeg Zakona, a odnosi se na naknadu štete HZMO od Poslodavaca (ili drugih) za isplaćene invalidske i obiteljske mirovine koje su uzrokovane ozljedom na radu. Prema sada važećem Zakonu HZMO je naknadu štete potraživao vansudskim ili sudskim putem i to za cijelo vrijeme isplate invalidske ili obiteljske mirovine bez obzira u kojem se periodu radnog vijeka radnika dogodila ozljeda na radu, a što se pokazalo dvojbenim i prouzročilo veliki broj sudskih postupaka. Prigovori poslodavaca išli su u pravcu da su dužni refundirati HZMO isplate mirovina do dana kada osiguranik navrši 65 godina života i ostvari uvjete za starosnu mirovinu, a u tom pravcu u posljednje vrijeme išla je i sudska praksa. Isti stav sudske prakse navodi se i u obrazloženju uz članak 37. Izmjena i dopuna., i to kao razlog za "preciziranje". Zato je nejasno zašto nije prihvaćeno stajalište sudske prakse kod "preciziranja" ovog članka nego je suprotno stajalištu, propisano da se šteta plaća bez obzira da li osiguranik u međuvremenu stječe uvjete za starosnu mirovinu, i bez obzira da li je invalidska mirovina prevedena u starosnu mirovinu.(isto i kod obiteljske mirovine) Smatramo da je sudska praksa ispravna i da je u skladu sa ZOO i Ustavu jer polazi od općeg pravila naknade štete po kojem onaj koji je odgovoran za štetu mora nadoknaditi samo stvarno nastalu štetu. Da ponuđeno rješenje nije ispravno evo primjera : 1. radnik doživi ozljedu na radu u 64. godini života i ode u invalidsku mirovinu sa 40 god. mirovinskog staža. U ovom slučaju Poslodavac bi bio dužan refundirati HZMO isplaćene inv. mirovine do smrti osiguranika, iako je osiguranik radeći kod poslodavca plaćao doprinos za mir. osiguranje 40 godina. ( Kolika je stvarna šteta HZMO u ovom slučaju !!) Drugi radnik doživi ozljedu na radu u 1. godini rada i ode u invalidsku mirovinu sa samo 1 godinom mirovinskog staža (kolikaje stvarna šteta HZMO u ovom slučaju !!!) 2. Isto je i kod obiteljske mirovine : - radnik smrtno strada na poslu na početku radnog vijeka, ili na kraju radnog vijeka - kolika je šteta (refundacija obiteljske mirovine) prema HZMO u jednom, a kolika u drugom slučaju ) !!!!!! DAKLE, POTREBNO JE DEFINIRATI OVAJ ČLANAK NA NAČIN DA ONAJ KOJI JE PROUZROČIO ŠTETU HZMO-u PLAĆA (REFUNDIRA) SAMO STVARNO NASTALU ŠTETU U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU. Nije prihvaćen Zavod ima pravo potraživati naknadu štete i nakon ispunjenja uvjeta za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu kada šteta postoji. Šteta zbog isplate naknade zbog tjelesnog oštećenja ili više isplaćenih iznosa za mirovine postoji dok god ih Zavod isplaćuje neovisno o ispunjenju uvjeta za starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu. Iako je odredbama važećeg Zakona o mirovinskom osiguranju u članku 161. stavku 2., točkama 1. i 2. propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja, radi otklanjanja dvojbi u sudskoj praksi navedenim izmjenama precizira se da Zavod ima pravo potraživati naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja bez obzira na potencijalno ispunjenje uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu. Odredbe se preciziraju radi osiguravanja pravne sigurnosti.
38 Luka Vučemilo PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Vezano za uskraćivanja hrvatskog dijela mirovine umirovljenicima koji rade u inozemstvu puno radno vrijeme, a koji ostvaruju pravo na punu starosnu mirovinu. Uočeni problemi: - izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju iz 2014. godine Republika Hrvatska je tek djelomično riješila problem rada u mirovini pri čemu ostaje sporno zašto je spomenutim izmjenama u čl. 99. ZOMO odobren samo rad na pola radnog vremena. Ukoliko umirovljenik radi temeljem ugovora o radu više od 4 sata dnevno uskraćuje mu se mirovina, dok temeljem ugovora o djelu može raditi neograničen broj sati i zarađivati milijune kuna bez obustavljanja mirovine (a što se često i zloupotrebljava). Umirovljenicima koji su stariji od 65. godina i imaju preko 40 godina staža mirovina se obustavlja ukoliko rade puno radno vrijeme, dok se drugim kategorijama omogućava rad bez uskraćivanja mirovine. - sporna je i činjenica odnose li se pojedini stavci čl. 37. ZOMO na umirovljenike koje rade u inozemstvu. Za ostvarivanje hrvatske mirovine potreban je prekid osiguranja, odnosno prekid radnog odnosa, što inozemnim umirovljenicima koji ostvaruju pravo i na hrvatsku mirovinu otežava situaciju ukoliko žele nastaviti raditi u inozemstvu nakon odlaska u mirovinu. Strani poslodavac ne želi nanovo sklopiti ugovor o radu s umirovljenikom nakon otkaza i isplate otpremnine - Npr. u Njemačkoj žene idu u mirovinu sa 65. godina dok u Hrvatskoj žene idu ranije u mirovinu. Ukoliko strana državljanka (npr. Njemica koja ima 62 godine života), koja je radila i u Hrvatskoj i u Njemačkoj, radi u inozemstvu više od 4 sata dnevno ( jer se npr. prema zakonu te države u mirovinu odlazi kasnije nego u Republici Hrvatskoj) uskraćuje joj se hrvatski dio mirovine, a njemački dio još nije ostvarila - zbog dvostrukog oporezivanja inozemne mirovine iznos poreza može biti veći od hrvatskog dijela mirovine (ukoliko osoba ostvaruje i hrvatsku i inozemnu mirovinu) zbog čega ta osoba nikad neće moći uživati hrvatsku mirovinu - ostvarivanje mirovina temeljem staža u više država Europske Unije ne bi trebalo biti ograničavano nacionalnim zakonima. Svojstvo osiguranika u Republici Austriji ili bilo kojoj drugoj članici EU ne bi trebalo uzimati kao razlog za neisplaćivanje hrvatske mirovine. - ukoliko osoba u Republici Hrvatskoj radi u mirovini i ne prima istu ona će se nakon godinu dana usklađivati sukladno ZOMO, međutim taj iznos za koji mirovina naraste je zanemariv te posljedično tome umirovljenici koji rade su još jednom zakinuti jer iznos mirovine nakon usklađivanja nikad ne nadoknadi onaj iznos novaca koje bi osoba dobila da je primala mirovinu kroz godine prije usklađivanja - sporni su odgovori kako umirovljenici koji rade u mirovini ugrožavaju radna mjesta u Republici Hrvatskoj kada se u isto vrijeme povećavaju kvote za uvozom radne snage iz inozemstva, povećana dobna granica za umirovljenje. Postoje znanstvene studije kojima je dokazano da ostanak umirovljenika na tržištu rada ne ugrožava radna mjesta za mlade osobe. Najbolji primjer je Austrija gdje je omogućen rad u mirovini puno radno vrijeme pri čemu se ne obustavlja isplata mirovine nego umirovljenik prima plaću i mirovinu i nastavlja i dalje uplaćivati u mirovinski fond. - trenutni mirovinski sustav u kojem osobe s jednakim radnim stažnom i jednakim uplatama doprinosa imaju različite iznose mirovina ovisno o datumu kada su podnijeli zahtjev za mirovinom pri čemu se građani Republike Hrvatske stavljaju u neravnopravni položaj - postojeći zakon nije dovoljno dobar s obzirom na činjenice da je Republika Hrvatska dio EU i da će zbog slobode kretanja u budućnosti veliki broj hrvatskih osiguranika ostvarivati dio svoje mirovine u ostatku EU - nepostojanje točnih podataka u HZMO o broju umirovljenika koji ostvaruju pravo na punu starosnu mirovinu i koji rade u mirovini puno radno vrijeme, bilo u Hrvatskoj bilo u inozemstvu, a koji su zbog važećeg ZOMO uskraćni za hrvatsku mirovinu Prijedlozi rješenja: - učiniti zakonske izmjene kako pravo na punu starosnu mirovinu ne bi bilo uskraćeno niti jednim drugim pravnim aktom ili odredbom - učiniti zakonske izmjene kojima bi se osobama u punoj starosnoj mirovini omogućio rad u mirovini puno radno vrijeme, ukoliko to žele, bez uskraćivanja mirovine - stimulirati ostanak umirovljenika na tržištu rada na način da je postotak uvećanja mirovine zbog produljenog rada veći od postotka umanjenja za svaki mjesec ranijeg odlaska u mirovinu (npr. stimulacija od 0.4-0.5% mjesečno) - ukinuti dvostruko oporezivanje inozemnih mirovina kada osoba prima hrvatsku i inozemnu mirovinu kao poticajnu mjeru za povratak umirovljenih iseljenika nazad u Republiku Hrvatsku Nije prihvaćen Ovim Zakonom proširuje se krug korisnika mirovine koji mogu raditi do polovice punog radnog vremena uz istovremenu isplatu mirovine. Mogućnost rada u punom radnom vremenu za korisnike starosne mirovine ostvarene prema posebnim propisima o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, predlaže se zbog otežanih uvjeta rada na poslovima koji se ne mogu obavljati nakon određene dobi i dolazi do odlaska u mirovinu u mlađoj životnoj dobi, a ujedno se osigurava potreban broj relativno mlađih osoba u deficitarnim zanimanjima za potrebe djelatnosti gdje su potrebna znanja, kompetencije i sposobnosti koje posjeduje ova kategorija korisnika. Temeljem ugovora o djelu mogu se zakonito obavljati povremeni poslovi za koje ne postoji obveza na sklapanje ugovora o radu i na osiguranje. Mogućnost rada uz mirovinu u inozemstvu na isti način je regulirana kao i rad na području Republike Hrvatske. Ne postoji mogućnost različitog uređenja jer bi na taj način umirovljenici zaposleni na području Republike Hrvatske bili u neravnopravnom položaju.
39 Zvonimir Franjković PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Ponovo o članku 81,stavak 7,koji je diskriminirajući za građane ove zemlje koji su dio radnog vijeka proveli u bivšoj JNA .Članak je nejasno i dvosmisleno napisan i potpuno nedorečen i glasi: Za utvrđivanje vrijednosnih bodova hrvatskom državljaninu za razdoblja staža osiguranja navršenog do 8.listopada 1991.prema prijašnjim propisima kojima su bila uređena prava vojnih osiguranika uzimaju se plaće(osobni dohodak i posebni dodaci)ostvarene u bivšoj JNA u iznosu od 63,22%. Da postoje dva zareza ,iza riječi „bodova“ , riječi i „1991.“,promijenio bi se smisao članka i određivao bi utvrđivanje vrijednosnih bodova i mirovinske osnovice iz stavka 1 ovo članka. Prijašnji propis je preuzeti Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika(NN,br.53/91).U katalogu zakona i propisa HZMO-a ne postoji niti jedan zakon i propis po kojem bi se utvrdila prava „po povoljnijim uvjetima“,kao za djelatne vojne osobe,policijske službenike ,saborske zastupnike i ostale i zbog toga umanjila na 63,22% vrijednosti da bi se izjednačili sa osobama koje su ta prava ostvarila do 31.12.1991. i mirovine im unanjene.U stavcima članka 18. gore navedenog zakona ne govori se samo što čini osobni dohodak ,već u stavku 2.govori da mirovinsku osnovicu čini osobni dohodak,koji pripada za odgovarajući čin odnosno klasu u posljednjem mjesecu prije prestanka svojstva vojnog osiguranika i prosječni iznos posebnih dodataka ostvarenih u određenom vremenu.Jednostavno rečeno,vojna lica su išla u mirovinu sa zadnjom plaćom kao osnovicom i zato su „poravnata“ na 63,22% vrijednosti po nekom izračunu,a nas šačica(ima nas manje nego azilanata u Porinu) smo dvostruko kažnjeni jer su rješenja donešena po općem propisu(nije naveden niti jedan propis po povoljnijim uvjetima),uzete sve plaće od najmanje do najveće i još k tomu nepravedno umanjene kao da su bile basnoslovne. Potpuno podržavam komentar g.Ivana Tomaića i predlažem zakonodavcu da zanemari stigmu pripadnika bivše JNA,urezana petokraka na čelu,i da iskoristi ovu priliku promjene zakona da se otkloni ova nepravda,jer mi smo isto pošteno radili i zaradili svoju plaću te djelili sudbinu svih radnika.Naravno,moji donkihotski pokušaj da dođem do pravde putem HZMO-a(spis 677848) je bio neuspješan,sve dok ne zapuše neki novi“pravedniji“ vjetar. Nije prihvaćen Visina plaće od 63,22%, određena je prema iznosu mirovine prema kojem su preuzete i isplaćuju se mirovine pripadnika bivše JNA. Naime, te mirovine isplaćuju se u visini od 63,22% od mirovine ostvarene u prosincu 1991. u vojnoj zajednici JNA, a to je odnos između najviše isplaćene vojne mirovine i najviše isplaćene mirovine u Republičkom fondu mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske Najviša svota vojne mirovine utvrđena je u visini 63,22%, što je odgovaralo svoti najviše mirovine određene prema općim propisima u spomenutom Fondu, pa je u tom postotku (omjeru) određena visina svih preuzetih vojnih mirovina. S obzirom na činjenicu da prema preuzetom Zakonu o mirovinskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (Narodne novine, broj 73/91) i Pravilniku o osobnim dohocima i drugim uvećanim primanjima aktivnih vojnih lica i vojnika po ugovoru na određeno vrijeme (Službeni list, broj 15/90) plaću čine osobni dohodak i posebni dodaci (osobni dohodak po činu odnosno klasi, osobni dohodak prema položaju, osobni dohodak po osnovi minulog rada, armijski dodatak), te da je bolovanje isplaćivano u ukupnom iznosu mjesečnog dohotka, predloženo je se da se u obračun za određivanje visine mirovine, odnosno utvrđivanje mirovinske osnovice uzmu plaće ostvarene u bivšoj JNA u visini 63,22%.
40 BOŽICA IŠTVANIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svi umirovljenici moraju imati pravo na rad uz mirovinu, bez ograničenja, bez obzira na vrstu mirovine i bez obzira na vrstu radnog mjesta, zanimanja i posla koji će u mirovini obavljati bez obustavljanja mirovine. Prema Ustavu RH svakom državljaninu je zagarantirana jednakost i pravo na rad. Ovim prijedlogom Zakona stavlja se u neravnopravan položaj ostale korisnike mirovinskih primanja, jer neki umirovljenici mogu raditi i ne izgubiti pravo na isplatu mirovine, a neki korisnici mirovina, ako mirovinska primanja nisu dovoljna za život, gube isplatu mirovine. Pokušajte vi Predlagači Zakona prehraniti studenta ili školarca sa obiteljskom mirovinom, bez da roditelj ili skrbnik radi, a ako radi, mora raditi na „crno“ kako ne bi izgubio pravo na obiteljsku mirovinu. Obrazloženje: pravo na rad je osnovno ljudsko pravo, kao i pravo na život. Mirovine su nevjerojatno male, ljudi su prisiljeni raditi da bi imali novaca za osnovne ljudske potrebe, hranu, školovanje djece, odjeću, krov nad glavom i da bi mogli plaćati režije. Stanovnici RH ne žele biti socijalni slučajevi, niti suicidalni bolesnici. Umirovljenici ničime ne ugrožavaju nezaposlene i ne predstavljaju nikakvu konkurenciju mladima na tržištu rada u Hrvatskoj. Dapače, mnogim poslodavcima potrebni su njihova znanja, radno iskustvo i vještine, naročito u zanimanjima za koja mladi ionako ne pokazuju interes. Ne postoji opravdanje da se bilo kojem umirovljeniku uskrati isplata mirovine, jer su u RH mirovine sramotno male. Umirovljenik dodatnim radom ne može zaraditi toliko puno da mu mirovina više ne treba. Mirovina nije poklon od države. Za svoju mirovinu svi su uplaćivali sredstva, pa čak i za obiteljsku mirovinu, koju puno osiguranika nije uspjelo doživjeti. Takvim izjednačavanjem prava na rad bez gubitka isplate mirovine, Zakon bi omogućio da i sami korisnici mirovina participiraju svojim radom u doprinosima koje će uplaćivati na osnovi rada. Država treba svojim zakonima olakšati i poticati zapošljavanje svih ljudi, pa tako i korisnika mirovinskih primanja, a prije svega treba poštivati jednakost i ravnopravnost svim stanovnicima RH. Nije prihvaćen Cilj ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu je da se iza smrti osiguranika (bračnog /izvanbračnog druga) osigura uzdržavanje (sredstva za život) bračnom/izvanbračnom drugu, koji je ostao bez sredstava za život zbog smrti osiguranika- hranitelja, a iz istog razloga osigurava se i roditeljima i djeci umrlog osiguranika. Naime, Zakonom se presumira da je postojalo uzdržavanje od osiguranika za udovicu/udovca i pravo na obiteljsku se stječe samo ako je trenutku smrti osiguranika (bračnog druga) navršila 50 godina života ili obavlja roditeljsku dužnost prema djeci umrlog osiguranika ili ako kod nje postoji popuni gubitak radne sposobnosti u trenutku smrti ili godinu dana nakon smrti bračnog druga. Važno je imati na umu i moguće troškove za predloženo pravo. Ako bi se omogućio radni odnos do polovice punog radnog vremena i korištenje obiteljske mirovine, povećao bi se poticaj udovicama/udovcima da ostvare obiteljsku mirovinu ranije nego prema važećem zakonu, što bi dovelo do povećanja broja korisnika obiteljske mirovine i povećane rashode za mirovine.
41 Ivanka Renac PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Od 01. srpnja 2019. godine predlaže se povećanje najniže mirovine za 3% . Pitanje - zašto ne od 01. siječnja 2019. godine, te da li će se povećanje odnositi i na osobe koje su ostvarile najnižu mirovinu prije navedenog datuma, odnosno prije stupanja na snagu novoga Zakona? Dobro je da će se kod određivanja najniže mirovine (konačno) primijeniti ista vrijednost za godinu osiguranja kao i za starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu (AVM), zapravo, ovih 3% povećanja je upravo izjednačavanje sa AVM. Međutim, u Zakonu bi trebalo još dodati da se najniža mirovina računa kao umnožak godina mirovinskog staža i AVM + 1/12 dijela AVM za svaki navršeni mjesec staža manji od punih godina staža. Npr. osiguranik ima 30 godina i 9 mjeseci mirovinskog staža. U tom slučaju, mirovina bi trebala iznositi (30 x AVM) + (AVM : 12 x 9) ili prema sadašnjim vrijednostima to bi bilo: (30 x 63,61) + (63,61 : 12 x 9) = 1.908,30 + 47,70 = 1.956,00 kn. Prema navedenom prijedlogu, osim što bi se minimalno povećala najniža mirovina, "priznao" bi se i staž koji je ostvaren ne samo za pune godine nego i dio koji se odnosi na broj mjeseci manji od godine dana. Nije prihvaćen Prema ovom Zakonu najniža mirovina se određuje od 1. srpnja 2019. godine u visini od 100% aktualne vrijednosti mirovine za svaku godinu mirovinskog staža. Aktualnu vrijednost mirovine, odnosno prosječnu vrijednost mirovine za jednu godinu mirovinskog staža utvrđuje Upravno vijeće hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje na temelju podataka Državnog zavoda za statistiku nakasnije dva mjeseca nakon isteka svakog polugodište. Aktualna vrijednost mirovine utvrđuje se za svakih šest mjeseci na temelju podataka od prethodnih šest mjeseci. Ovaj Zakon trebao bi stupiti na snagu 1. siječnja 2019. godine, zbog čega se aktualna vrijednost mirovine za potrebe najniže mirovine može utvrditi istekom 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog Zakona. Ovim Zakonom pravo na najnižu mirovinu, odnosno izračun novoga iznosa najniže mirovine ostvariti će i korisnici najniže mirovine ostvarene prije stupanja na snagu ovog Zakona.
42 dražen rastović PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Iz prijedloga Zakona su izuzeti budući i sadašnji umirovljeni pripadnici Ministarstva obrane tj.Oružanih snaga RH. Njihov status će se propisati posebnim zakonom po kojem će imati pravo, pored mirovine, biti zaposleni u 8-satnom radnom vremenu te za to primati pripadajuću plaću,pored mirovine. Svim ostalim umirovljenicima će biti omogućeno da, pored mirovine, rade još do 4 sata. Mišljenja sam da bi takvu mogućnost nastavka rada, uz mirovinu, u 8-satnom radnom vremenu, trebalo omogućiti bar sadašnjim i budućim umirovljenici MUP-a RH, pogotovo hrvatskim braniteljima, iz velikog broja razloga. Jedan od razloga je i taj da Zakon o hrvatskim braniteljima nije propisao takvu mogućnost. Može se dogoditi da je npr. osoba postala vojnik nakon Domovinskog rata. Da je nakon određenog broja godina bude proglašen kao neperspektivan kadar te umirovljen, nakon čega mu se omogućuje da, pored mirovine, radi u 8-satnom dnevnom radom vremenu, dok policajac koji se zaposlio u MUP RH 1990. godine, iz svima poznatih razloga, hrvatski branitelj, bude nakon nekoliko godina po donošenju ovih zakona, umirovljen ali neće imati pravo, ako mu to zdravlje dozvoljava, da van državnog sustava, još nekoliko godina radi po 8 sati dnevno. Nije prihvaćen Prema prijedlogu ovog Zakona korisnici starosne mirovine ostvarene prema Zakonu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba, mogu raditi puno radno vrijeme i primati mirovinu umanjenu za 50% ili polovicu punog radnog vremena i primati mirovinu u punom iznosu
43 Ivan Tomaić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Poništiti brojčanu (postotnu) vrijednost 63,22% u članku 81, stavak 7. Brojčana vrijednost 63,22% umanjuje, konfiscira jednu kategoriju državlja u odnosu na sve ostale u domeni mirovinskih prava. U čemu je bit? Hrvatska je (SRH) u javnom, najtječajnom postupku primila svoje domicilne državljane u vojne škole koji su bili nacionalni kontigent u ondašnjem vojnom ustroju (JNA). I za nas, Hrvatska, SRH je participirala u u federalnom budžetu. izmedju ostalih federalnih rashoda i za naše školovanje i izdržavanje. Isto tako, na pismeni poziv naše Vlade (RH) da napustimo JNA, što smo mi učinili, obećano nam je garantiranje svih materijalnih prava. No, neki su primljeni u Hrvatsku vojsku a neki nisu. Oni koji nisu imali HDZ-ov veze- nisu. I ti koji nisu -ostali su bez mirovina. Puno godina kasnije, data im je mirovina na simboličnoj razini, ili jasnije konfiscirana im je mirovina u cca u polovičnom opsegu. Ministar Krstičević je pozitivan primjer, a ja sam negativan. U pismenom pozivu Vlade (HINA 14.09 1991 "Slobodna Dalmacija") jamčena su svma sva prava, bez bilo kakve diferencijacije. Deplasirano je isticati da nisu primani, u priličnom broju hrvatski državljani, a da su primane osobe bez hrv. državljanstva. Primane su osobe bez kvalifikacije, a osobe sa kvalifikacijama nisu. Pošteno bi bilo poništiti ovaj kazneni indeks od 63,22% i priznati nam plaće i mirovinski doprinos u obimu i na način kao i ostalim državljanim Republike Hrvatske. Nije prihvaćen o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA (Narodne novine, broj 96/93) u hrvatski sustav preuzete mirovine pripadnika bivše JNA u određenom opsegu od mirovine ostvarene u Zajednici vojnih osiguranika u Beogradu, tj. u visini od 63,22% od njihove mirovine u prosincu 1991. godine, to je i člankom 81. stavkom 7. i člankom 185. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da se za određivanje visine mirovine priznate prema općim propisima iz mirovinskog osiguranja, osim staža osiguranja navršenog u bivšoj JNA, uzimaju i plaće (osobni dohodak i posebni dodaci) ostvarene u bivšoj JNA u tim razdobljima, u iznosu od 63,22%. Ovo stoga što su i mirovine preuzete Zakonom o ostvarivanju prava iz mirovinskog i invalidskog osiguranja pripadnika bivše JNA određene prema stažu i plaćama ostvarenim u JNA.
44 Drago Rukavina PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Nije praktično donositi izmjene i dopune na već ionako dosta izmijenjeni akt. Ovo je značajna izmjena mirovinskog sustava i za to je potrebno donijeti novi zakon u kojemu bi bile uvrštene nove definicije kao npr. Redovna mirovina i sl. Nije prihvaćen Ako se više od polovine članaka osnovnog propisa mijenja, tada se donosi novi propis.
45 Drago Rukavina PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Zašto u predmetnom aktu nemožemo komentirati svaki pojedini članak, već u globalu ? To inače nije praksa u e-savjetovanju. Ovo će biti zaista zbrkano e-savjetovanje; totalno neusklađeno s praksom. Možda je to i nečiji cilj. Nije prihvaćen Kao što je vidljivo iz Vašeg komentara na članak 11. i dr., bili ste u mogućnosti komentirati svaki pojedini članak.
46 MARINA MILIČEVIĆ BLAŽIČKO PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svi umirovljenici moraju imati pravo na rad uz mirovinu, bez ograničenja, bez obzira na vrstu mirovine i bez obzira na vrstu radnog mjesta, zanimanja i posla koji će u mirovini obavljati. Obrazloženje: pravo na rad je osnovno ljudsko pravo, kao i pravo na život. Mirovine su nevjerojatno male, prisiljeni smo raditi da bismo imali novaca za osnovne ljudske potrebe, hranu, odjeću, krov nad glavom i da bismo mogli plaćati režije. Ne želimo biti socijalni slučajevi, niti suicidalni bolesnici. Umirovljenici ničime ne ugrožavaju nezaposlene i ne predstavljaju nikakvu konkurenciju mladima na tržištu rada u Hrvatskoj. Dapače, mnogim poslodavcima potrebni su njihova znanja, radno iskustvo i vještine, naročito u zanimanjima za koja mladi ionako ne pokazuju interes. Ne postoji opravdanje da se bilo kojem umirovljeniku uskrati isplata mirovine. Umirovljenik dodatnim radom ne može zaraditi toliko puno da mu mirovina ne treba. Mirovina nije poklon od države. Za svoju mirovinu svi smo uplaćivali sredstva. Država treba svojim zakonima olakšati i poticati zapošljavanje svih ljudi, pa tako i umirovljenika. Primljeno na znanje Ovim prijedlogom Zakona proširuje se krug korisnika mirovine koji mogu uz korištenje mirovine raditi, odnosno uvodi se mogućnost rada i korištenja mirovine i za korisnike starosne mirovine za dugogodišnjeg osiguranika, korisnike prijevremene starosne mirovine i korisnike starosne mirovine ostvarene prema posebnom propisu o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba.
47 Marijo Horvat PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Poštovani, rođen sam nakon 1962.g i kad steknem uvjete za mirovinu, koliko čitam, nemam pravo na dodatak od 4% do 27%. Zanima me gdje će otići novci (ostvareni postotci) što sam ih uplaćivao u 1. stup u punom iznosu prije 2002.g.? Radi se o približno 7-8 godina staža. Hvala Primljeno na znanje Ovo pitanje uređuje se Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonom o obveznim mirovinskim fondovima, čije izmjene i dopune su u postupku donošenja te nije predmet izmjene ovog Zakona. I prema novom prijedlogu imat ćete pravo izbora mirovine i pravo izbora dodatka na mirovinu.
48 NIKICA MIŠČEVIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Prijedlog: Omogućiti sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju između korisnika mirovine i mirovinskih fondova. Da li je moguće da se zakonom regulira da mirovinski fondovi izvrše procjenu imovine osoba koje to žele i sklope ugovor o doživotnom uzdržavanju isplaćujući doživotnu rentu na mirovinu. Na taj način poboljšao bi se životni standard umirovljenika koji nemaju nasljednike ili ti nasljednici ne brinu o njima za vrijeme života ili u slučajevima kada se nakon smrti jednog bračnog partnera primanja prepolove, a režije i ostale obaveze ostanu iste. Razlog ovakvog razmišljanja stoji da bi takvi umirovljenici imali pristojan život u starijoj dobi i mogli uživati u svojoj imovini u koju su cijeli život ulagali. Na temelju procijenjene vrijednosti imovine mirovinski fond isplaćivao bi dodatak na mirovinu, a po smrti korisnika mirovinski fond naslijedio bi svu imovinu koju bi mogao prodati, rentati ili dr. Nije prihvaćen Nije predmet izmjene ovog Zakona.
49 Marina Jerbić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Prilikom najave reforme spominjala se mogućnost da nakon smrti jednog bračnog partnera, drugi nasljeđuje dio mirovine preminulog uz zadržavanje svoje mirovine. Sada takvo rješenje u prijedlogu zakona ne postoji, iako bi svakako dobrodošlo u smislu smanjenju općeg osiromašenja umirovljenika. Jer troškovi režija uglavnom ostaju isti, a prihodi se prepolove. Nije prihvaćen Prema važećem Zakonu, kao i nadalje, omogućuje se izbor između dviju ili više mirovina ostvarenih prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, budući da se može koristiti samo jedna mirovina.
50 BRANIMIR JURKOVIĆ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Naziv ovog zakona bi se mogao slobodno nazvati i Zakon o izgladnjivanju neželjenih radnika. Zakon povećava penalizaciju za prijevremeno umirovljenje dok RH sama kao poslodavac na sve načine uporno šalje radnike u prijevremene mirovine!!! Normalno da privatni sektor tek onda ne želi takve radnike. Ukoliko se ozbiljno želi produljiti radni vijek tada treba unutar zakona uvesti odredbu da ukoliko je djelatnik otišao u prijevremenu mirovinu, a poslodavac želi zaposliti djelatnika na radno mjesto iste stručne spreme, tada poslodavac mora prvo ponuditi isto radno mjesto pod jednakim ili boljim uvijetima prvo prijevremeno umirovljenom djelatniku koji se mora prvotno pisano očitovati da nije zainteresiran za navedeno radno mjesto!!! Sličan instrument imamo u zakonu o radu sa svojim manjkavostima koji omogućava da se otvori radno mjesto novog naziva i zaposli novog djelatnika. Ovakvim limitom da su obavezni jednaki uvijeti novozaposlenom radniku zaustaviti će se mogućnost zlouporabe zakonskih instituta. Nije prihvaćen Ovim izmjenama i dopunama Zakona želi se poticati osiguranike za što dužim ostajanjem u svijetu rada, odnosno odvraćati osiguranike od odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu. Reforma mirovinskoga sustava provodi se u cilju osiguranja dugoročne financijske održivosti mirovinskoga sustava, kao i adekvatnosti mirovina.
51 Karolina Leaković PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, I.USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA Apsolutno sam protiv cijelog seta zakona koje donosite, a koji će život radnica u radnika u zasluženoj mirovini učiniti nepodnošljivim. Dostojanstvene radničke mirovine, koje smo zaradili, ovim vašim prijedlogom i formalno postaju relikt prošlosti. Ne samo što ćete nas tjerati da radimo do 67. godine - što je u mnogim sektorima i osobito za žene u uslužnim djelatnostima i radno intenzivnim industrijima - nemoguće, vi ćete nam oduzeti ono što smo godinama, cijeli radni vijek, na temelju principa međugeneracijske solidarnosti - umanjiti i od umirovljenih radnica i radnika učiniti ljude lišene osnovnih sredstava za život. U vašoj viziji budućnosti, nema mjesta za ostvarivanje prava na život dostojan čovjeka. Pitanje je tko će uopće dočekati mirovinu, kao što je i pitanje tko će uopće moći radti sa 67 godina? Koji će to vrli poslodavac u kapitalizmu zaposliti ženu od 60 godina, ako ona sutra ostane bez posla? PROTIV sam svih vaših ideja o tome da ubrzate ovo povišenje dobi za odlazak u punu mirovinu! Također, protiv sam penalizacije ranijega odlaska u mirovinu i općenito, protiv izvlačenja novca od mirovina za pokrivanje javnog duga. Ako već želite napraviti nešto konkretno, predlažem vam da ženama na rodiljnom dopustu uplaćujete doprinose u punom, a ne u djelomičnom iznosu. To je, naime, jedan od razloga zbog kojih je jaz u mirovinama između žena i muškaraca u Hrvatskoj oko 40%. No, znam da ništa od ovoga nećete uvažiti pa se protiv vaših štetnih prjedloga ostaje ovim građanima boriti jedino prosvjedima. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
52 DARKO BALOG PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA Kako možete napraviti značajnu promjenu Zakona Člankom 6. ovih izmjena i dopuna Zakona bez da je za tu promjenu napravljena prethodna procjena stanja i posebno posljedica koje će proisteći donošenjem zakona? Dodavanjem riječi „likvidatori“ u članak 12. Zakona direktno utječete na tijek postupka likvidacije kod društva koja nemaju sredstva za doprinose likvidatora ili na osobnu egzistenciju likvidarora koji bi sami trebali platiti doprinose. Ne možete osigurati jednake uvjete trajanja postupka likvidacije za društva u likvidaciji radi različitih postupanja Trgovačkih sudova i samih sudaca, a samim time je oterečenje likvidatora ili društva u likvidaciji doprinosima pa samim time kršite najmanje Članak 49. Ustava Republike Hrvatske kojim se osiguravaju svim poduzetnicima jednaki pravni položaj na tržištu. Bez procjene posljedica promjena Članka 12. Zakona nisu ispunjene osnove za promjenu Zakona. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
53 Darko Šeperić II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja U ocjeni stanja tendenciozno se i netočno interpretiraju temeljni podaci o sustavu mirovinskog osiguranja u RH, dok se istovremeno uopće ne spominju glavni uzroci trenutnog stanja sustava mirovinskog osiguranja. Kao prvo, nepovoljan omjer korisnika mirovina i osiguranika (1:1,20) navodi se kao isključivi razlog činjenice da je samo 56 posto rashoda za mirovinje pokriveno doprinosima, a da je čak 44 posto rashoda financirano iz državnog proračuna. Kao što se može vidjeti iz Izvješća o financijskom poslovanju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za 2017. g., te je godine HZMO-u iz državnog proračuna uplaćeno 6,59 milijardi kuna na ime "prohoda za pokrivanje desostatka prihoda koji je posljedica uvođenja obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje", dok mu je daljnjih 5,24 milijarde kuna uplaćeno pod stavkom "mirovine ostvarene prema posebnim propisima pod povoljnijim uvjetima". Dakle, od 16,84 milijarde kuna "deficita mirovinskog sustava" u 2017. g., čak 11,83 milijarde kuna, odnosno više od 70 posto tog "deficita", nije uzrokovano nepovoljnim omjerom korisnika mirovina i osiguranika nego uvođenjem drugog stupa te nelogičnom i moralno neopravdanom idejom da bi se mirovine ostvarene prema posebnim propisima pod povoljnijm uvjetima trebale financirati iz doprinosa radnika. Ne ulazeći u pitanje opravdanosti bilo koje od 19 kategorija mirovina ostvarenih prema posebnim propisima, činjenica je da se takve mirovine ne mogu financirati iz doprinosa (jer nisu stečene na temelju doprinosa), nego se mogu i moraju financirati jedino iz općih poreza. Odluka o uvođenju drugog mirovinskog stupa stvorila je tranzicijski trošak (koji će svoj najveći godišnji iznos tek dosegnuti u budućnosti), koja država jednostavno mora platiti iz općih poreza. Dakle, teza da je nepovoljan broj korisnika mirovina i osiguranika glavni razlog visokog deficita mirovinskog sustava ne stoji. Drugo, u tekstu se navodi da se u Hrvatskoj "bilježi kratak prosječan mirovinski staž od 30 godina", što jest istina, ali se pritom ne ulazi u analizu razloga ove činjenice. Kratak prosječan mirovinski staž rezultat je činjenice da je tijekom 1990-ih država sustavno poticala radnike na iznimno rani odlazak u mirovinu (kao "rješenje" problema masovnog gubitka radnih mjesta tijekom tranzicije), ali i malog mirovinskog staža mnogih od 19 skupina korisnika mirovina po posebnim propisima (što je jedan od podataka koje je SSSH od MRMS-a već više puta zatražio, ali MRMS na to nije odgovorio, iako nema razloga zbog kojega on ne bi bio javno dostupan). Nadalje, govoreći o duljini mirovinskog staža pojedinih kategorija umirovljenika, u tekstu se navodi prosječan mirovinski staž svih umirovljenika (30 g., 4 mj. i 25 d.), korisnika starosne mirovine (32 g., 3 mj. i 9 d.) te korisnika invalidske mirovine (22. g., 1 mj. i 15d.) ali se ne navodi prosječan mirovinski staž korisnika prijevremene starosne mirovine. S obzirom da korisnici prijevremene mirovine imaju prosječan staž od 35 godina, 10 mjeseci i 8 dana (odnosno znatno više od općeg prosjeka), stječe se dojam da je ovaj podatak namjerno izostavljen jer govori protiv argumenata za povećanje penalizacije prijevremene mirovine. Istovremeno, u ocjeni stanja nedostaju ključni uzroci trenutnog stanja sustava mirovinskog osiguranja u RH, a to je prije svega niska stopa zaposlenosti, čije podizanje je jedini način na koji se može osigurati primjerenija razina mirovina. Sa stopom zaposlenosti populacije između 20 i 64 g. koja iznosi 63,6 posto Hrvatska je treća najlošija među članicama Europske unije (prosjek EU iznosi 72,3 posto, podaci za 2017. g., Eurostat). Bez podizanja stope zaposlenosti, a čisto administrativnim mjerama kakve se predviđaju ovim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju, nije moguće bitno unaprijediti niti održivost mirovinskog sustava, a niti primjerenost razine mirovina. Iznimno značajan problem za Hrvatsku pritom predstavlja niska stopa zaposlenosti starijih radnika. Naime, dok se u populaciji između 25 i 54 godina Hrvatska po stopi zaposlenosti ne zaostaje bitno za europskim prosjekom (74,9 posto naspram 79,7 posto), u populaciji između 55 i 64 godina starosti ta je razlika iznimno velika (40,3 posto naspram 57,1 posto). Ovo pak svjedoči ne o tome da u Hrvatskoj postoje „velikodušni uvjeti umirovljenja“ (s obzirom da razina mirovina, sa ili bez penalizacije, nije nimalo motivirajuća za napuštanje svijeta rada), nego o tome da je starijim radnicima teško ili čak nemoguće bilo zadržati postojeći posao, bilo pronaći novi. Drugim riječima, na nisku stopu zaposlenosti starijih radnika utječe prije svega diskriminacija s kojom su suočeni na tržištu rada. Zaključno, podaci i analiza koji su ponuđeni u uvom tekstu nepotpuni su i pogrešni, te ne predstavljaju dovoljno ozbiljnu analizu stanja koja bi omogućila sustavan pristup nastavku mirovinske reforme. Primljeno na znanje Komentari su općenite naravi i nisu izravno vezani uz prijedlog izmjena i dopuna Zakona.
54 Matica umirovljenika Hrvatske II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja MINISTARSTVU RADA I MIROVONSKOG SUSTAVA Predmet: E-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o mirovinskom osiguranju Matica umirovljenika Hrvatske, najveća udruge civilnog društva koja ima 280.000 članova, starijih osoba pokušala je u dijalogu, preko Nacionalnog vijeća i Radne skupine za izradu Nacrta Zakona o izmjenam i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, priopćenjima i argumentima, predlagati rješenja koja su od presudne važnosti za sadašnje umirovljenike i starije osobe. Nismo naišli na otvorena vrata onako kako smo željeli, osim formalističkih pristupa koja ne zadovoljavaju ne samo Maticu i njeno članstvo, nego i sve umirovljenike u Republici Hrvatskoj koji u Matici vide svog zaštitnika i predstavnika u zalaganju za njihova prava. U Matici smo ocijenili da je osobito važno baš sada, u vrijeme donošenja nove reforme mirovinskog sustava, otvoriti dijalog jer je ovo ključni trenutak za donošenje konstruktivnih i kvalitetnih prijedloga za poboljšanje mirovinskog sustava i otklanjanje dosadašnjih problema koji su najveći broj sadašnjih umirovljenika doveli u teško siromaštvo i prevelik broj mirovina sveli na razinu socijalne pomoći. Očekivali smo, prije nego što je objavljen radni Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, puno više dijaloga Vlade s predstavnicima umirovljenika u Radnoj skupini kao i na Nacionalnom vijeću s njihovim članovima. Time bi pokazali, ono što mi u Matici želimo, da se dijalogom, uz uvažavanje argumenata, dolazi do rješenja koja su od velike važnosti, posebno kada je riječ o tako značajnom Zakonu koji se odnosi na sve sadašnje i buduće umirovljenike. Mi u Matici i u Sindikatu umirovljenika Hrvatske uočili smo da je u radnom Nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju predloženo najmanje promjena koje bi išle u korist SADAŠNJIH umirovljenika. Na to smo upozorili i zajedničkim priopćenjem kao i zahtjevima na Nacionalnom Vijeću da PRIORITET U NAJNOVIJOJ MIROVINSKOJ REFORMI BUDE RJEŠAVANJE SIROMAŠTVA U KOJE SU PALI SADAŠNJI UMIROVLJENICI. Upravo sada se, nakon objavljivanja i e-savjetovanja to i pokazalo, jer ispada kao da je kriterij bio – najmanje dati sadašnjim umirovljenicima i pridati veču „brigu“ budućima, čak i onima iza 2030. godine prema kojima ova Vlada, u odnosu na dosadašnje u buduće, neće imati neku veću odgovornost. Ali nismo protiv toga da se misli i o budućim umirovljenicima, ako je to na način da se ne podcjenjuje sadašnje niti da se podmeće tobožnja veća „skrb“ o budućima. Dakle, Matica je ponudila DIJALOG. Umjesto toga, vraćen nam je MONOLOG u kojem se gotovo uopće ne uvažava mišljenje predstavnika najvećeg broja ove generacije, a riječ je o 1,23 milijuna ljudi. Ne možemo vjerovati da takav odnos uopće može biti, jer podcjenjivanje ovako velikog broja starijih, a mi bi rekli, mudrih glava, i njihovo ne uvažavanje može se vratiti kao bumerang kojeg se neće moći lako ispraviti. Iz Vlade je iznesen radni prijedlog Nacrta Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o mirovinskom osiguranju, ali bez ozbiljnih konzultacija s predstavnicima umirovljenika, ni u Radnoj skupini niti u Nacionalnom vijeću. To se pretvorilo u puku formalnost koja bi trebale predstavljati dijalog sa „socijalnim partnerima“. Prošle godine smo zajedno sa Sindikatima tražili osnivanje Radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu te predložiti odgovarajuća rješenja. Međutim, Radna skupina osnovana je tek ove godine, sastala se samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine s tim što je, nevjerojatno, ali istinito, resorno Ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima konačnih rješenja o reformi, što je upravo na datum sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi Radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi put dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u Radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj su iznesena rješenja, bez analize, argumenata i razgovora, bez uvažavanja druge strane, pa se sve pretvorilo u nametanje rješenja, a to je kulminiralo „konačnim“ prijedlogom radnog Nacrta bez uključenih mišljenja predstavnika umirovljenika pa i Sindikata. Dijalog podrazumijeva uvažavanje argumenata, a polako se uvodi zamjena za dijalog – predavanja predstavnicima umirovljenika i sindikata. Recimo, čemu je služio Okrugli stol u Saboru, kada su predavanje predstavnicima umirovljenika držali ministri i predstavnici državnih institucija, a drugoj strani nisu omogućili doći do riječi niti ih uvažavati. Ograničili su riječ predstavnicima umirovljenika na minimum, a ministrima i predstavnicima vlasti dali priliku da još jednom iznose svoje teze i prijedloge iako često u medijima i u javnosti govore ono što su ponavljali na tom skupu. To je loše odjeknulo, a bilo je povodom Međunarodnog dana starijih osoba, kojeg inače državne institucije ne obilježavaju kako bi to trebalo. Nisu se oglasili povodom toga dana predsjednik Vlade, ni Sabora kao niti Predsjednica države. Nije ovo prvi, ali niti posljednji, da Matica umirovljenika Hrvatske nudi dijalog, ali takav koji u demokratskom društvu podrazumijeva ravnopravnost u iznošenju mišljenja i argumenata te jednakost u objektivnom zaključivanju i predlaganju rješenja za starije osobe. Posebno se to odnosi na problem siromaštva kpoje se mora smanjivati, a ne stavljati pod tepih i statistički i na druge načine uljepšavati stvarnost. Znači, strpljenje je ipak pri kraju i Matica ozbiljno upozorava i apelira da se vratimo dijalogu i uvažavanju argumenata bez podcjenjivanja najvećeg broja starijih osoba. Ponuđena rješenja za izmjene Zakona, nažalost, kao i puno puta do sada, nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. U prijedlogu Nacrta Zakona o ZOMO uz ostalo stoji da su „rashodi mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti u 2017. godini iznosili 38,07 milijardi kuna (10,5% BDP-a), s time da su prihodi od doprinosa za I. mirovinski stup iznosili 21,23 milijardu kuna. To znači da je samo 56% rashoda za mirovine pokriveno doprinosima, dok je čak 44% rashoda financirano iz državnog proračuna. Predviđeni rashodi za 2018. godinu iznose 38,9 milijardi kuna“. Opet se podmeću brojke koje proizlaze iz ovih podataka i to o 17 milijardi kuna koje se moraju dodavati iz Državnog proračuna da bi se osigurala isplata mirovina. Međutim, u odnosu na taj „deficit mirovinskog sustava“ treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 milijardi kuna otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Međutim, moramo upozoriti da se ovim stvara antiumirovljeničko raspoloženje po kojem baš umirovljenici čine najveći državni trošak i postaju veliki su krivci su za postojeće gospodarsko stanje u državi. To Matica ne može i neće prihvatiti zbog svog članstva, ali i svih umirovljenika, pa će se zalagati za istinu u raspravama oko novog mirovinskog sustava na način da se te brojke stave u kontekst u koji i pripadaju. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve sadašnje i buduće umirovljenike, jer oni zaslužuju da se otklone negativni učinci svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odredi pravac djelovanja u sadašnjosti i budućnosti. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima za umirovljenike, ali i sustav u cjelini, predlažemo da se radni Nacrt prijedloga Zakona vrati Radnoj skupini i Nacionalnom vijeću na razmatranje i da se konačno uvažavaju mišljenja i argumenti predstavnika 1,23 milijuna umirovljenika. Želimo podsjetiti da, i nakon usklađivanja za 2,7 posto, od 1. srpnja ove godine, prosječna mirovina onih koji su je stekli po Zakonu o mirovinskom osiguranju, iznosi svega 2.402 kune mjesečno. To je samo 38,7 posto u odnosu na prosječnu neto plaću za srpanj ove godine i na samom je dnu od svih europskih zemalja onih koje su članice EU-a i onih koje to još nisu. Upozoravamo, da od početka usklađivanja mirovina 1999. godine do danas, po Švicarskoj i varijabilnoj formuli, mirovine su zaostale u odnosu na rast plaća za čak 14,2 posto, a ako ostane ova formula zaostajat će sve više pa će umirovljenici pasti u još veće siromaštvo i neimaštinu. Stoga iz Matice umirovljenika Hrvatske, upravo i u povodu donošenja ovog Zakona, predlažemo najvažniju promjenu, koja je od presudne važnosti za umirovljenike, da se mirovine usklađuju samo s rastom većeg indeksa plaća ili potrošačkih cijena, a ne njihovom kombinacijom koja je pokazala loše rezultate. Time ne bi povećali mirovine, nego bi samo zaustavili stalni pad postotka rasta prosječnih mirovina u odnosu na prosječne plaće. Mirovine u postotku rasta imaju manju osnovicu od plaća i, naravno, manji rast, ali bi barem neko vrijeme zaustavili enormno zaostajanje rasta mirovina u odnosu na rast plaća barem u relativnom odnosu. Spremni smo, uz puno uvažavanje i razumijevanje, razgovarati i tražiti rješenja, ali ona koja bi morala biti konačno i u interesu SADAŠNJIH umirovljenika. Ne možemo prihvatiti da ostane postojeći način usklađivanja mirovina za prvo polugodište tekuće godine u omjeru kakav je bio u švicarskoj formuli. To znači, ne više zbrajati 50 posto indeksa rasta plaća i 50 posto indeksa rasta cijena pa po tom usklađivanju onda mirovine i isplaćivati u cijelom drugom polugodištu. Trebalo je računati kao i na kraju drugog polugodišta po varijabilnoj formuli zbrajanja 70 posto većeg indeksa i 30 posto manjeg indeksa plaća ili potrošačkih cijena. Samo na prvi pogled, bez ozbiljne raščlambe, izgleda da je isto na kraju godine primijeniti formulu 70:30, ali nema retroaktivnog plaćanja za drugo polugodište u godini u kojoj se ta formula tobože primjenjuje. I dalje, umjesto konfrontacija, nudimo dijalog i dogovor kako bismo pronašli najbolje rješenje za umirovljenike, ali i proračunski održiv prijedlog, kao na primjer, usklađivanje 80:20 ili samo u skladu s indeksom rasta plaća. Matica je svojevremeno predlagala da se mirovine usklađuju samo s rastom plaća i da umirovljenici dijele sudbinu radnik, iako su i njihove plaće još uvijek preniske u odnosu na zemlje u Europskoj uniji. Kada je riječ o Drugom stupu tzv. kapitalizirane štednje, mi iz Matice i Sindikata umirovljenika tražimo reformu i tog stupa obveznog mirovinskog osiguranja. Dajemo prednost Prvom stupu iz kojeg svi sadašnji umirovljenici primaju mirovinu. Doprinos za prvi stup je smanjen za četvrtinu sredstava, odnosno za više od šest milijardi kuna godišnje i prebačen u Drugi stup. Mi smo podržali prijedloge da se svima iz Drugog stupa omogući prelazak u Prvi stup i da tako osiguraju i dodatak od 27 posto, odnosno da imaju pravo izbora. Ne prihvaćamo da se isplaćuje dodatak, na račun prvog stupa, jer to stvara novu još veću nepravdu, ali za umirovljenike iz Prvog stupa generacijske solidarnosti. Ta nepravda bi vrlo brzo došla do izražaja, a takva ocjena se donedavno opravdano čula i iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Dodatak može biti samo ekvivalentan doprinosu koji je uplaćivan u Drugi stup i jedino tako je zajamčena jednakost umirovljenika Prvog i Drugog stupa u odnosu na dodatak od 27 posto ili manje od toga. Predlagali smo i argumentirali da treba mijenjati i model obiteljske mirovine tako da bračni partneri mogu naslijediti dio mirovine umrloga jer su kroz svoj radni vijek oboje izdvajali doprinose za svoje mirovine i da se ta praksa iz mnogih europskih zemalja primijeni i kod nas. Sadašnji zakon omogućuje da se može naslijediti samo 70 posto mirovine od umrlog partnera. Time se svrstavamo među najlošija rješenja za umirovljenike u Europi. Ta praksa u Europi postoji kod više država koje vode računa o najstarijima znajući da su režije i dalje jednake, bez obzira što jednoga od njih više nema. Podržavamo prijedlog u radnom Nacrtu Zakona za proširenje prava na rad umirovljenika bez obustave mirovine i tražimo da se to odnosi na sve kategorije umirovljenika i da im se omogući izbor između rada na puno radno vrijeme uz pola mirovine ili na pola radnog vremena s punom mirovinom. Upozoravamo da je 3. rujna 2018. godine Matica umirovljenika Hrvatske zajedno sa Sindikatom umirovljenika Hrvatske uputila mišljenja i prijedloge o mirovinskoj reformi Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Radnoj skupini za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju. Vjerujemo da će i ta mišljenja, kao i ovi prijedlozi, biti ozbiljnije razmatrani u procesu usvajanja novog Zakona o mirovinskom osiguranju. U Zagrebu 14. listopada 2018. godine Predsjednica Matice mr. Višnja Fortuna Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
55 Dijana Šobota II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Reforma ovoga puta mora ići u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljenika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Vlada RH mora podastrijeti analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vratiti rad na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, Vlada RH mora povući ovakav prijedlog Zakona te ga vratiti radnoj skupini. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
56 Sonja Andrijašević II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja Govorite o deficitu mirovinskog sustava od 17mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. Takvi komentari su netočni i nekorektni. Matematičarka sam, i koliko pratim vijesti, komentare posljednje vrijeme, želite nas uvjeriti kako novaca za mirovine nema, kako ljudi svojom voljom (zdravi) odlaze u mirovinu i sl. Zaboravljate napomenuti da oko 12mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Što nije prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine 32 godine, a za prijevremene mirovine čak 39 godina. Do 1.1.1999. žene su u prijevremeno mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, uz dokup mirovine. Moja mama je tako otišla. Zašto ne predlažete opciju dokupa mirovine (od strane poslodavaca), s obzirom da su oni ti koji šalju radnike u mirovinu čim ostvare bilo kakvo pravo na nju. Mirovinska reforma bi trebala biti održiva, trebala bi smanjiti pritisak na mirovinski sustav. Vi omogućavate da radnici budu poslani ranije u mirovinu (stimulirani od poslodavaca) a onda ih ti isti poslodavci angažiraju ponovno kao radnika (jer prema vašem prijedlogu čak oni koji su otišli u prijevremenu mirovinu mogu raditi pola radnog vremena) i time plaćaju manje davanja državi, a pritom se opterećuje mirovinski sustav. Po meni to nije nikakva reforma. Zašto reformu ne napravite tako da mirovine po posebnim propisima izdvojite u poseban stup odvojen od radničkih mirovina. Tada bismo vidjeli da su hrvatski radnici zaradili dovoljno za dostojanstvene mirovine! Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
57 Nediljka Buklijaš II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja Komentar uz članak 22. Predlažete umanjenje mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 % za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Mislim da je svima jasno da već sadašnji model nije baš stimulativan za sve buduće umirovljenike, a na ovaj način dodatno penalizirate/ kažnjavate radnike koji su prisiljeni ići u prijevremenu mirovinu. To postaje još tužnije kada svi znamo, i svi smo toga svjesni da odlazak u prijevremenu mirovinu nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Ako se već želite ugledati na neke druge države, onda penalizirajte poslodavce u ovakvom slučaju. Ako već poslodavac šalje radnika u prijevremenu mirovinu, neka snosi i odgovornost za to. Propišite povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili drugi oblik fiskalne destimulacije za poslodavce. U tom slučaju - vjerojatno ćemo i imati na razini države manje umirovljenika koji su otišli u prijevremenu mirovinu. Što se tiče povećanja polaznog faktora za određivanje mirovine za osobe koje prvi put stječu mirovinu(65 godina života, 35 godina staža) - to podržavam (iako koliko mi je poznato, praksa pokazuje da tu opciju najviše koriste visikoobrazovani, sveučilišni profesori, znanstvenici...) , ali bi trebalo to pravo ostati dostupno i za dugogodišnjeg osiguranika. Prema ovom novom prijedlogu - oni će izgubiti takvo pravo. to znači da dugogodišnji osiguranik, npr. građevinski radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine npr. sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto po mjesecu. Apsurdno mi je da dugogodišnji osiguranik koji može izabrati da ode u mirovinu sa 60 godina i 41 godinom staža, ostane raditi do 65. godine no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Po meni - ovo je podloga za diskriminaciju. Ja vas pitam - za koga pišete zakone - za sve hrvatske radnike ili samo za pojedini sloj? Nije prihvaćen U vezi zahtjeva da se odustane od prijedloga većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu linearno za 0,34% za svaki mjesec ranijeg umirovljenja ističemo da je postotak penalizacije za 0,10%, 0,15%, 0,25%, 0,30% i 0,34% prenizak i nedovoljno destimulativan jer se tim postotcima od svega 0,10% do 0,34%, ovisno o mirovinskom stažu od 35 do 40 i više godina, omogućuje pet godina raniji odlazak u mirovinu uz relativno malu penalizaciju od svega 6% za 40 i više godina staža, dok taj institut prijevremene starosne mirovine ipak omogućuje do pet godina raniji odlazak u mirovinu koja će se i duže koristiti. Zakonom o mirovinskom osiguranju dajemo mogućnost rad nakon propisane starosne dobi za starosnu mirovinu svakome tko može i želi.
58 Ivan Kraljević II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja Omjer osiguranika i umirovljenika se puno lakše može ispraviti skraćenjem radnog vremena, umjesto produženja radnog staža. Danas, mladi ljudi imaju problema pratiti ovaj tempo, a kako li će tek ljudi blizu 70 godina? Koji poslodavac će držati zaposlenika koji ne može doprinijeti firmi? Uđite već jednom u 21. stoljeće i ostavite se prošlostoljetnih metoda i teorija. Nije prihvaćen Ovaj prijedlog je odbijen jer nije predmet izmjene ovog Zakona.
59 Ivan Kraljević II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 1.Ocjena stanja Ovo nije reforma nego prelijevanje iz šupljeg u prazno. Ovo nije Zakon o mirovinskom osiguranju nego Zakon o robovlasništvu. Ja ne da ne želim raditi ne do 67. godine, nego ne želim raditi ni do 65. godine. Po trenutnom stanju ja ću do mirovine uplatiti cca 1,2 milijuna kuna u proračun za mirovinu. Što znači da bih u slučaju mirovine od 5.000 kuna, trebao živjeti 15 godina da bih dobio nazad uplaćeno. I to bez ikakvih kamata. Nekako sumnjam da će mi se ta "investicija" isplatiti. Umjesto toga, treba uvesti sistem u kojem će osiguranici sami birati gdje će se njihov novac uplaćivati, pa neka biraju hoće li to biti dionice, štednja, zlato, životno osiguranje, fondovi ili bitcoin-i. Pa ako ću dobro ulagati, mogu ići ću u mirovinu sa 40 godina. To je moja stvar. Nikoga, ali baš nikoga se ne tiče kada ću ja u mirovinu, a pogotovo me se ne može penalizirati za to. To je čisto lihvarenje. Kada bi npr. banke imale takve ugovore o oročenju (da gubiš glavnicu, ako prijevremeno raskineš oročenje) digla bi se hajka na njih i HNB bi ih zatvorio, ali državi je to normalno i omogućeno. Ovo je bacanje novca u bunar. Radiš 40+ godina, dočekaš mirovinu i slijedeći dan umreš. Taj novac je propao. Ali da si sam odlučivao i ulagao za svoju mirovinu, tvoja obitelj bi dobila taj novac i bila osigurana. Čim prije ukinuti ovaj nakaradni sustav, tj. to je trebalo napraviti još 1991. godine. Što duže ovo bude trajalo, teže će se napraviti reforma i teže će se mirovine odvojiti od države. Nije prihvaćen Zakonom o mirovinskom osiguranju kao i Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju uređuju se se na načelima uzajamnosti i solidarnosti prava osiguranika za slučaj starosti i invalidnosti, a članovima njihovih obitelji prava za slučaj smrti osiguranika, odnosno korisnika mirovine. Dobrovoljno mirovinsko osiguranje nije predmet izmjena i dopuna ovog Zakona.
60 Darko Šeperić II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 2.Osnovna pitanja koja se uređuju Zakonom U tekstu se navodi da se izmjene uvjeta za ostvarivanje prava na mirovinu predlažu „u cilju jačanja održivosti mirovinskog sustava“, što je problematično budući da je mirovinski sustav RH, u sadašnjem stanju i sa sadašnjim uvjetima za ostvarivanje mirovine, održiv. O tome svjedoče podaci Izvješća o starenju 2018. (Europska komisija), koji pokazuju da će Hrvatska, uz Grčku, do 2070. godine zabilježiti najveće smanjenje udjela troškova za mirovine u BDP-u u cijeloj Europskoj uniji. Drugi, i pravi problem, jest činjenica da mirovine u RH nisu na primjerenoj razini, i stoga temeljni cilj bilo kakvog nastavka mirovinske reforme mora biti povećanje primjerenosti mirovina, a ne jačanje održivosti mirovinskog sustava. Vezano uz prijevremene mirovine, u tekstu se navodi kako se „važeće normativno rješenje smanjenja nije pokazalo razmjerno pogodnostima zbog ranijeg odlaska u mirovinu, te da djeluje destimulativno na kasniji odlazak u mirovinu“. S obzirom da je u kolovozu 2018. g. prosječna starosna mirovina iznosila 2.559 kuna, a prosječna prijevremena mirovina 2.433 kune, takva razina mirovina sama po sebi nikoga ne „stimulira“ na napuštanje svijeta rada. Suprotno tvrdnji navedenoj u tekstu, postojeće rješenje umanjenja prijevremenih mirovina (tzv. penalizacija) ne djeluje „destimulativno na kasniji odlazak u mirovinu“, nego ga, upravo suprotno potiče, budući da svakim mjesecom dužeg ostanka u svijetu rada prijevremeni umirovljenik može umanjiti postotak penalizacije svoje buduće mirovine. Primljeno na znanje Podnositelj prijedloga ne iznosi konkretan prijedlog vezano uz izmjene i dopune ovog Zakona. Komentar se prima na znanje.
61 Sonja Andrijašević II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 3.  Posljedice koje će proisteći donošenjem Zakona Umanjenje prijevremene mirovine? Novi prijedlog Vlade predviđa da se svima koji odlaze u prijevremenu mirovinu određuje isto umanjenje polaznog faktora i to ono najstrože (0,34). To pravdate potrebom 'destimuliranja' odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu, čiji se iznosi ocjenjuju kao previše velikodušni. Što je vama tu velikodušno? Znate li kako današnji umirovljenici žive? Jeste li vi svjesni da radnici najčešće idu u mirovinu ne svojom voljom već jer su prisiljeni od strane poslodavca. Čim imaju ikakav, najmanji uvjeti za mirovinu - poslodavci ih tjeraju. Od prijateljice mama je morala otići s 59 godina u starosnu mirovinu (imala je dovoljno godina staža), iako je htjela nastaviti raditi. Naravno poslodavac ju je "stimulirao" jer mu je bilo jeftinije da ode ona, i druge starije kolege u mirovinu jer je bila - sa stažom i iskustvom preskupa. I tako je restrukturirao čitavu tvrtku, da je mnoge starije poslao u mirovinu, a onda uzeo 20 mladih na SOR (bez radnog odnosa). Mirovina joj je sada manja. A ona - da preživi - sada radi na crno. Umjesto da razmišljate kako penalizirati poslodavce, vi uporno penalizirate radnike. Zakonske promjene koje predlažete ne prepoznaju stvarnost i neće ostvariti željeni cilj i produljiti ostanak u svijetu rada, a za radnike starije dobi značit će trajno umanjenje prava i do 20% (ionako preniskih mirovina) i dodatan rizik od siromaštva i nezaposlenosti u starosti. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
62 Sonja Andrijašević II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE PROISTEĆI DONOŠENJEM ZAKONA, 3.  Posljedice koje će proisteći donošenjem Zakona Nisam sigurna da se o posljedicama donošenja ovakvog Zakona puno razmišljalo. Ako sam dobro shvatila, uz važeći zakon ima dob odlaska u mirovinu 67 (koji se umirove nakon 2038.), namjeravate tu dob umirovljena još pomicati, na 2031. Jeste li radili ikakvu analizu koliko ljudi u Hrvatskoj žive, koliko žive u zdravlju; i uspoređivali s prosjekom EU. Pozivate se da morate podignuti dob jer je tako u EU, ali takva praksa je samo u zapadnim zemljama EU gdje građani žive duže. Kod nas to nije slučaj! Moj otac je išao u invalidsku mirovinu, ako se ne varam sa 62 godine; a umro je s 67. Znači, 5 godina je koristio mirovinu, samo 5 godina. Da je po vašem, on je ne bi ni doživio, i vrijedila bi ona s posla na groblje. Dizati uvjet dobi na 67 godina za sva zanimanja nerealno je i nehumano. Umjesto da razmišljate da vraćate dob umirovljena na 65 (kao što je to napravila Poljska, ako se ne varam), vi još radikalnije pristupate čitavoj mirovinskoj reformi. Smatram da bi se u potpunosti trebalo napustiti zakonske odredbe o podizanju dobi i vratiti se odlasku u mirovinu sa 65 godina. Tražim brisanje članka 9. iz prijedloga zakona o izmjenama i dopunama i brisanje svih zakonskih odredbi kojima se u trenutnom tekstu Zakona o mirovinskom osiguranju predviđa povisivanje dobi kao uvjeta za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. O izjednačavanju dobi žena za umirovljenje, za starosnu mirovinu, i prijevremenu mirovinu, je jednako tako neprihvatljivo. Ne brinete se on pravim problemima s kojima se žene/majke danas suočavaju. DOk kao društvo ne prihvatite i preuzmete odgovornost i nađete institucionalan način kako rasteretiti žene, nema potrebe za ovakvim promjenama - koje idu nauštrb žena, i da još dodatno ubrzavate izjednačavanje dobi za umirovljenje žena. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
63 Matica umirovljenika Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU MINISTARSTVU RADA I MIROVONSKOG SUSTAVA Predmet: E-savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o mirovinskom osiguranju Matica umirovljenika Hrvatske, najveća udruge civilnog društva koja ima 280.000 članova, starijih osoba pokušala je u dijalogu, preko Nacionalnog vijeća i Radne skupine za izradu Nacrta Zakona o izmjenam i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, priopćenjima i argumentima, predlagati rješenja koja su od presudne važnosti za sadašnje umirovljenike i starije osobe. Nismo naišli na otvorena vrata onako kako smo željeli, osim formalističkih pristupa koja ne zadovoljavaju ne samo Maticu i njeno članstvo, nego i sve umirovljenike u Republici Hrvatskoj koji u Matici vide svog zaštitnika i predstavnika u zalaganju za njihova prava. U Matici smo ocijenili da je osobito važno baš sada, u vrijeme donošenja nove reforme mirovinskog sustava, otvoriti dijalog jer je ovo ključni trenutak za donošenje konstruktivnih i kvalitetnih prijedloga za poboljšanje mirovinskog sustava i otklanjanje dosadašnjih problema koji su najveći broj sadašnjih umirovljenika doveli u teško siromaštvo i prevelik broj mirovina sveli na razinu socijalne pomoći. Očekivali smo, prije nego što je objavljen radni Nacrt prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, puno više dijaloga Vlade s predstavnicima umirovljenika u Radnoj skupini kao i na Nacionalnom vijeću s njihovim članovima. Time bi pokazali, ono što mi u Matici želimo, da se dijalogom, uz uvažavanje argumenata, dolazi do rješenja koja su od velike važnosti, posebno kada je riječ o tako značajnom Zakonu koji se odnosi na sve sadašnje i buduće umirovljenike. Mi u Matici i u Sindikatu umirovljenika Hrvatske uočili smo da je u radnom Nacrtu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju predloženo najmanje promjena koje bi išle u korist SADAŠNJIH umirovljenika. Na to smo upozorili i zajedničkim priopćenjem kao i zahtjevima na Nacionalnom Vijeću da PRIORITET U NAJNOVIJOJ MIROVINSKOJ REFORMI BUDE RJEŠAVANJE SIROMAŠTVA U KOJE SU PALI SADAŠNJI UMIROVLJENICI. Upravo sada se, nakon objavljivanja i e-savjetovanja to i pokazalo, jer ispada kao da je kriterij bio – najmanje dati sadašnjim umirovljenicima i pridati veču „brigu“ budućima, čak i onima iza 2030. godine prema kojima ova Vlada, u odnosu na dosadašnje u buduće, neće imati neku veću odgovornost. Ali nismo protiv toga da se misli i o budućim umirovljenicima, ako je to na način da se ne podcjenjuje sadašnje niti da se podmeće tobožnja veća „skrb“ o budućima. Dakle, Matica je ponudila DIJALOG. Umjesto toga, vraćen nam je MONOLOG u kojem se gotovo uopće ne uvažava mišljenje predstavnika najvećeg broja ove generacije, a riječ je o 1,23 milijuna ljudi. Ne možemo vjerovati da takav odnos uopće može biti, jer podcjenjivanje ovako velikog broja starijih, a mi bi rekli, mudrih glava, i njihovo ne uvažavanje može se vratiti kao bumerang kojeg se neće moći lako ispraviti. Iz Vlade je iznesen radni prijedlog Nacrta Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o mirovinskom osiguranju, ali bez ozbiljnih konzultacija s predstavnicima umirovljenika, ni u Radnoj skupini niti u Nacionalnom vijeću. To se pretvorilo u puku formalnost koja bi trebale predstavljati dijalog sa „socijalnim partnerima“. Prošle godine smo zajedno sa Sindikatima tražili osnivanje Radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu te predložiti odgovarajuća rješenja. Međutim, Radna skupina osnovana je tek ove godine, sastala se samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine s tim što je, nevjerojatno, ali istinito, resorno Ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima konačnih rješenja o reformi, što je upravo na datum sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi Radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi put dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u Radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj su iznesena rješenja, bez analize, argumenata i razgovora, bez uvažavanja druge strane, pa se sve pretvorilo u nametanje rješenja, a to je kulminiralo „konačnim“ prijedlogom radnog Nacrta bez uključenih mišljenja predstavnika umirovljenika pa i Sindikata. Dijalog podrazumijeva uvažavanje argumenata, a polako se uvodi zamjena za dijalog – predavanja predstavnicima umirovljenika i sindikata. Recimo, čemu je služio Okrugli stol u Saboru, kada su predavanje predstavnicima umirovljenika držali ministri i predstavnici državnih institucija, a drugoj strani nisu omogućili doći do riječi niti ih uvažavati. Ograničili su riječ predstavnicima umirovljenika na minimum, a ministrima i predstavnicima vlasti dali priliku da još jednom iznose svoje teze i prijedloge iako često u medijima i u javnosti govore ono što su ponavljali na tom skupu. To je loše odjeknulo, a bilo je povodom Međunarodnog dana starijih osoba, kojeg inače državne institucije ne obilježavaju kako bi to trebalo. Nisu se oglasili povodom toga dana predsjednik Vlade, ni Sabora kao niti Predsjednica države. Nije ovo prvi, ali niti posljednji, da Matica umirovljenika Hrvatske nudi dijalog, ali takav koji u demokratskom društvu podrazumijeva ravnopravnost u iznošenju mišljenja i argumenata te jednakost u objektivnom zaključivanju i predlaganju rješenja za starije osobe. Posebno se to odnosi na problem siromaštva kpoje se mora smanjivati, a ne stavljati pod tepih i statistički i na druge načine uljepšavati stvarnost. Znači, strpljenje je ipak pri kraju i Matica ozbiljno upozorava i apelira da se vratimo dijalogu i uvažavanju argumenata bez podcjenjivanja najvećeg broja starijih osoba. Ponuđena rješenja za izmjene Zakona, nažalost, kao i puno puta do sada, nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. U prijedlogu Nacrta Zakona o ZOMO uz ostalo stoji da su „rashodi mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti u 2017. godini iznosili 38,07 milijardi kuna (10,5% BDP-a), s time da su prihodi od doprinosa za I. mirovinski stup iznosili 21,23 milijardu kuna. To znači da je samo 56% rashoda za mirovine pokriveno doprinosima, dok je čak 44% rashoda financirano iz državnog proračuna. Predviđeni rashodi za 2018. godinu iznose 38,9 milijardi kuna“. Opet se podmeću brojke koje proizlaze iz ovih podataka i to o 17 milijardi kuna koje se moraju dodavati iz Državnog proračuna da bi se osigurala isplata mirovina. Međutim, u odnosu na taj „deficit mirovinskog sustava“ treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 milijardi kuna otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Međutim, moramo upozoriti da se ovim stvara antiumirovljeničko raspoloženje po kojem baš umirovljenici čine najveći državni trošak i postaju veliki su krivci su za postojeće gospodarsko stanje u državi. To Matica ne može i neće prihvatiti zbog svog članstva, ali i svih umirovljenika, pa će se zalagati za istinu u raspravama oko novog mirovinskog sustava na način da se te brojke stave u kontekst u koji i pripadaju. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve sadašnje i buduće umirovljenike, jer oni zaslužuju da se otklone negativni učinci svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odredi pravac djelovanja u sadašnjosti i budućnosti. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima za umirovljenike, ali i sustav u cjelini, predlažemo da se radni Nacrt prijedloga Zakona vrati Radnoj skupini i Nacionalnom vijeću na razmatranje i da se konačno uvažavaju mišljenja i argumenti predstavnika 1,23 milijuna umirovljenika. Želimo podsjetiti da, i nakon usklađivanja za 2,7 posto, od 1. srpnja ove godine, prosječna mirovina onih koji su je stekli po Zakonu o mirovinskom osiguranju, iznosi svega 2.402 kune mjesečno. To je samo 38,7 posto u odnosu na prosječnu neto plaću za srpanj ove godine i na samom je dnu od svih europskih zemalja onih koje su članice EU-a i onih koje to još nisu. Upozoravamo, da od početka usklađivanja mirovina 1999. godine do danas, po Švicarskoj i varijabilnoj formuli, mirovine su zaostale u odnosu na rast plaća za čak 14,2 posto, a ako ostane ova formula zaostajat će sve više pa će umirovljenici pasti u još veće siromaštvo i neimaštinu. Stoga iz Matice umirovljenika Hrvatske, upravo i u povodu donošenja ovog Zakona, predlažemo najvažniju promjenu, koja je od presudne važnosti za umirovljenike, da se mirovine usklađuju samo s rastom većeg indeksa plaća ili potrošačkih cijena, a ne njihovom kombinacijom koja je pokazala loše rezultate. Time ne bi povećali mirovine, nego bi samo zaustavili stalni pad postotka rasta prosječnih mirovina u odnosu na prosječne plaće. Mirovine u postotku rasta imaju manju osnovicu od plaća i, naravno, manji rast, ali bi barem neko vrijeme zaustavili enormno zaostajanje rasta mirovina u odnosu na rast plaća barem u relativnom odnosu. Spremni smo, uz puno uvažavanje i razumijevanje, razgovarati i tražiti rješenja, ali ona koja bi morala biti konačno i u interesu SADAŠNJIH umirovljenika. Ne možemo prihvatiti da ostane postojeći način usklađivanja mirovina za prvo polugodište tekuće godine u omjeru kakav je bio u švicarskoj formuli. To znači, ne više zbrajati 50 posto indeksa rasta plaća i 50 posto indeksa rasta cijena pa po tom usklađivanju onda mirovine i isplaćivati u cijelom drugom polugodištu. Trebalo je računati kao i na kraju drugog polugodišta po varijabilnoj formuli zbrajanja 70 posto većeg indeksa i 30 posto manjeg indeksa plaća ili potrošačkih cijena. Samo na prvi pogled, bez ozbiljne raščlambe, izgleda da je isto na kraju godine primijeniti formulu 70:30, ali nema retroaktivnog plaćanja za drugo polugodište u godini u kojoj se ta formula tobože primjenjuje. I dalje, umjesto konfrontacija, nudimo dijalog i dogovor kako bismo pronašli najbolje rješenje za umirovljenike, ali i proračunski održiv prijedlog, kao na primjer, usklađivanje 80:20 ili samo u skladu s indeksom rasta plaća. Matica je svojevremeno predlagala da se mirovine usklađuju samo s rastom plaća i da umirovljenici dijele sudbinu radnik, iako su i njihove plaće još uvijek preniske u odnosu na zemlje u Europskoj uniji. Kada je riječ o Drugom stupu tzv. kapitalizirane štednje, mi iz Matice i Sindikata umirovljenika tražimo reformu i tog stupa obveznog mirovinskog osiguranja. Dajemo prednost Prvom stupu iz kojeg svi sadašnji umirovljenici primaju mirovinu. Doprinos za prvi stup je smanjen za četvrtinu sredstava, odnosno za više od šest milijardi kuna godišnje i prebačen u Drugi stup. Mi smo podržali prijedloge da se svima iz Drugog stupa omogući prelazak u Prvi stup i da tako osiguraju i dodatak od 27 posto, odnosno da imaju pravo izbora. Ne prihvaćamo da se isplaćuje dodatak, na račun prvog stupa, jer to stvara novu još veću nepravdu, ali za umirovljenike iz Prvog stupa generacijske solidarnosti. Ta nepravda bi vrlo brzo došla do izražaja, a takva ocjena se donedavno opravdano čula i iz Ministarstva rada i mirovinskog sustava. Dodatak može biti samo ekvivalentan doprinosu koji je uplaćivan u Drugi stup i jedino tako je zajamčena jednakost umirovljenika Prvog i Drugog stupa u odnosu na dodatak od 27 posto ili manje od toga. Predlagali smo i argumentirali da treba mijenjati i model obiteljske mirovine tako da bračni partneri mogu naslijediti dio mirovine umrloga jer su kroz svoj radni vijek oboje izdvajali doprinose za svoje mirovine i da se ta praksa iz mnogih europskih zemalja primijeni i kod nas. Sadašnji zakon omogućuje da se može naslijediti samo 70 posto mirovine od umrlog partnera. Time se svrstavamo među najlošija rješenja za umirovljenike u Europi. Ta praksa u Europi postoji kod više država koje vode računa o najstarijima znajući da su režije i dalje jednake, bez obzira što jednoga od njih više nema. Podržavamo prijedlog u radnom Nacrtu Zakona za proširenje prava na rad umirovljenika bez obustave mirovine i tražimo da se to odnosi na sve kategorije umirovljenika i da im se omogući izbor između rada na puno radno vrijeme uz pola mirovine ili na pola radnog vremena s punom mirovinom. Upozoravamo da je 3. rujna 2018. godine Matica umirovljenika Hrvatske zajedno sa Sindikatom umirovljenika Hrvatske uputila mišljenja i prijedloge o mirovinskoj reformi Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Radnoj skupini za izradu Nacrta prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju. Vjerujemo da će i ta mišljenja, kao i ovi prijedlozi, biti ozbiljnije razmatrani u procesu usvajanja novog Zakona o mirovinskom osiguranju. U Zagrebu 14. listopada 2018. godine Predsjednica Matice mr. Višnja Fortuna Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
64 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U članku 27. stavku 6. važećeg ZOMO-a predlažemo zamjenu postojećeg na način da isti glasi: „Korisnicima invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti iz članka 39. stavka 3. ovoga Zakona u staž osiguranja računa se razdoblje provedeno u zaposlenju s najmanje 50% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične stručne spreme koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima, kao da su proveli na radu puno radno vrijeme.“ Obrazloženje: Ovaj prijedlog vezan je uz prijedlog izmjene članka 39. stavka 3., tj. ukoliko se usvoji da korisnik invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti može raditi najmanje 50% radnog vremena na prilagođenim poslovima, navedenih 50% radnog vremena računat će se kao da je proveo na radu puno radno vrijeme. Nije prihvaćen Naglašavamo da korisnici invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (smanjenja radne sposobnosti „za više od polovice“ u odnosnu na zdravog radnika iste razine obrazovanja) prema promijenjenoj radnoj sposobnosti mogu raditi na prilagođenim poslovima iste razine obrazovanja s najmanje 70% punog radnog vremena, 80%, 90%, odnosno 100% radnog vremena i za to vrijeme koriste mirovinu primjenom mirovinskog faktora za zaposlene korisnike te mirovine i plaću za rad na drugim poslovima. Ako prema promijenjenoj radnoj sposobnosti rada mogu raditi najmanje 70% od punog radnog vremena, odnosno 5,6 sati dnevno, tada im se preostalo vrijeme do punog radnog vremena računa u staž osiguranja (članak 27. stavak 6. ZOMO), a za to preostalo radno vrijeme do punog radnog vremena doprinos plaća država.
65 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 37. važećeg Zakona: Kako bi se približili zakonodavnim rješenjima drugih europskih zemalja predlažemo u članku 13. predmetnog prijedloga riječi: „steći pravo na tu mirovinu“, zamijeniti sa riječima: „steći pravo na polovicu (50%) mirovine“. Predlažemo ubaciti novi stavak koji bi glasio: „Osobe s djelomičnom nesposobnošću za rad koje se nakon ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu zaposle do polovice punog radnog vremena, zadržavaju pravo na starosnu mirovinu.“ Obrazloženje: Navedenim člankom 37. stavkom 6. nisu obuhvaćene osobe s invaliditetom, odnosno osobe s djelomičnom nesposobnošću za rad budući da one nakon ostvarivanja prava na starosnu mirovinu ne mogu zasnovati radni odnos s polovicom radnog vremena, a da istovremeno zadrže svoju punu invalidsku mirovinu. Na primjer, niti osobe koje su imale svoj registrirani obrt te su uredno uplaćivale sve doprinose nisu imale mogućnost ponovnog obračuna mirovine te uvećavanja iste za sve godine koje su nakon ostvarivanja invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad ili nastavile raditi ili nakon nekog vremena se zaposlile. Za to novo razdoblje za koje su uredno podmireni i svi doprinosi, nije im čak ponovno ni obračunata te uvećana invalidska mirovina premda im je za navedeno razdoblje bila stornirana isplata invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad. Nije prihvaćen Članak 37. stavka 6. i 7. Zakona o mirovinskom osiguranju odnosi se samo na korisnike starosne mirovine koji su ispunili uvjete propisane člankom 33., odnosno 180. Zakona o mirovinskom osiguranju, te im se omogućuje nastavak rada do polovice radnog vremena i primanje punog iznosa mirovine, bez prestanka radnog odnosa, a u cilju osiguranja potrebne radne snage za deficitarna zanimanja. Primanje polovice iznosa mirovine za te korisnike uz rad na pola radnog vremena ne bi motiviralo te korisnike za duži ostanak u svijetu rada. Također, ne treba zanemariti i činjenicu da se time radnike s dugotrajnim radnim iskustvom i to isključivo u dobi nakon što su stekli pravo na starosnu mirovinu, zaposli radi edukacije i osposobljavanja mlade radne snage koja tek ulazi u svijet rada. Nadalje, na taj način se osigurava neophodno funkcioniranje pojedinih segmenata društvenog života koji zahtijevaju popunjavanje nedostatne radne snage određenih kompetencija. Korisnici mirovine s djelomičnim gubitkom radne sposobnosti za vrijeme zaposlenja ostvaruju umanjenu mirovinu po mirovinskom faktoru 0,5 ako su nezaposleni ostvaruju mirovinu po mirovinskom faktoru 0,8. Korisnici mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti kada ispune uvjete za starosnu mirovinu i odluče se za korištenje starosne mirovine mogu raditi do polovice punog radnog vremena i primati starosnu mirovinu.
66 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U članku 37. predlažemo formiranje novog stavka koji bi glasio: “(6) Iznimno od stavaka 1. do 5. ovoga članka osiguranik koji je nakon ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu prema ovome Zakonu, nastavio koristiti status roditelja njegovatelja ili njegovatelja (uz primanje naknade) prema propisima o socijalnoj skrbi, može i bez prestanka toga statusa steći pravo na starosnu mirovinu.“ Obrazloženje: Vezano uz ovaj dio prijedloga koji se odnosi na status roditelja njegovatelja i njegovatelja i naknade koja se po tom statusu prima kao pravo iz sustava socijalne skrbi istaknuli smo prijedlog zbog razloga povećanih životnih troškova koji proizlaze iz najtežih oblika invaliditeta, te uz kompletnu brigu člana obitelji za tu osobu s invaliditetom gdje bi da se ista stavi na teret državi (putem doma ili putem bolnice, palijativne skrbi) ti troškovi za državu bili značajno već. Navedeno također iz razloga što je i Upravni sud u Rijeci u nedavnoj presudi utvrdio: „Postavlja se pitanje koji bi bio smisao stjecanja prava iz sustava socijalne skrbi ako bi se istodobno gubilo drugo socijalno pravo, u konkretnom slučaju pravo na mirovinu, po osnovi kojega tužiteljica prima veći iznos negoli na temelju statusa roditelja njegovatelja (razlika iznosi približno 400,00 kuna mjesečno), osobito imajući u vidu da se prava mirovinskoga ili radnog odnosa i prava iz sustava socijalne skrbi mogu kumulirati..“ Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
67 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo izmijeniti članak 39. stavak 2. tako da glasi: „Članak 39. (1) Smanjenje radne sposobnosti prema ovome Zakonu postoji kada je kod osiguranika, zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju koje se ne mogu otkloniti liječenjem, radna sposobnost smanjena za više od 50% u odnosu na zdravog osiguranika iste ili slične razine obrazovanja (djelomični gubitak radne sposobnosti). Poslovi prema kojima se ocjenjuje sposobnost za rad obuhvaćaju sve poslove koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihičkim sposobnostima, a smatraju se odgovarajućim njegovim dosadašnjim poslovima, ukoliko je osiguranik u sustavu rada. Ukoliko se radi o osobi koja je izvan sustava rada (osiguranja), sposobnost za rad se ocjenjuje i prema završenoj stručnoj spremi i vrsti posla za koji se osoba školovala.“ Obrazloženje: U obrazloženju vezano uz stavak 1. problem koji se pojavljuje je da je dosta osoba koje su ostale bez posla zbog dužeg bolovanja radile posao za koji se uopće nisu školovale, odnosno posao izvan struke. Također, ima i slučajeva gdje osoba također više ne radi određeni posao jer je poslodavac otišao u stečaj. Kroz godine je kod nje nastupila i nesposobnost za rad (npr. prometna nesreća) te se i ovakvoj osobi traži od bivšeg poslodavca opis poslova koje ta osoba već dugi niz godina ne radi, a poslodavac u pojedinom slučaju više i ne postoji te ne može dostaviti obrazac IN2. Postavlja se i pitanje dostavljanja tog obrasca za osobu koja godinama više ne radi za bivšeg poslodavca te vjerojatno neće više ni obavljati navedene poslove, već možda sasvim druge, odnosno one za koje se školovala (osobe najčešće i traže posao u svojoj struci, te ukoliko ga ne nađu prihvaćaju bilo koji drugi posao koji nije trajne naravi). Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
68 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U članku 39. stavku 2. predlažemo: Preostala radna sposobnost postoji kada je kod osiguranika nastalo smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, ali se može osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, odnosno profesionalnom rehabilitacijom može osposobiti za rad s najmanje 50% radnog vremena na drugim poslovima. Obrazloženje: U praksi se pokazalo da je uključivanje u postupak profesionalne rehabilitacije samo onih osiguranika za koje je procijenjeno da će se kroz usluge profesionalne rehabilitacije moći osposobiti za rad u punom radnom vremenu, ograničavajuće te se na taj način umirovljuju osobe koje bi se mogle osposobiti za rad s polovicom radnog vremena i ostati u svijetu rada. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
69 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Vezano za članak 39. stavak 3. predlažemo: Djelomični gubitak radne sposobnosti postoji kada kod osiguranika postoji smanjenje radne sposobnosti iz stavka 1. ovoga članka, a s obzirom na zdravstveno stanje, životnu dob, naobrazbu i sposobnost ne može se profesionalnom rehabilitacijom osposobiti za rad s punim radnim vremenom na drugim poslovima, ali može raditi najmanje 50% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima ili se kroz osposobljavanje na radnom mjestu, može osposobiti za rad s najmanje 50% radnog vremena na prilagođenim poslovima iste ili slične razine obrazovanja koji odgovaraju njegovim dosadašnjim poslovima. Obrazloženje: Važeća pravna norma propisuje da se osiguranicima kod kojih je nastupio djelomični gubitak radne sposobnosti u postupku ocjene radne sposobnosti utvrđuje i postotak radnog vremena kojeg su sposobni odraditi na prilagođenim poslovima (poslovi koji su u skladu s medicinskim kontraindikacijama osiguranika, te je prema važećoj normi predviđeno od 70% do 100% radnog vremena. U praksi se pokazalo da postoji potreba da se uz djelomični gubitak radne sposobnosti predvidi mogućnost rada s 50% radnog vremena. Donošenjem ove izmjene omogućilo bi se dulji ostanak u svijetu rada brojnih osoba s invaliditetom, ponajprije onih oboljelih od multiple skleroze, miastenie gravis i sl. Nadalje, UN Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nalaže implementaciju razumne prilagodbe, a prilagodba radnog vremena predstavlja jedan od značajnijih vidova razumne prilagodbe. Uz gore navedeno postoji i potreba da se za osobe kojima je utvrđen djelomični gubitak radne sposobnosti te su im u svezi s tim utvrđene neke kontraindikacije (stoga im je radno mjesto potrebno prilagoditi ili ih je potrebno rasporediti na drugo radno mjesto iste ili slične razine obrazovanja), uvede mogućnost osposobljavanja na radnom mjestu. Za vrijeme tog osposobljavanja primali bi osobni dohodak, tj. ne bi im se priznavalo pravo na neku posebnu naknadu. Poslodavci bi za vrijeme osposobljavanja mogli koristiti uslugu stručne podrške na radnom mjestu ( provodi nadležni Centar za profesionalnu rehabilitaciju) te bi im se po završenom osposobljavanju omogućilo korištenje usluga procjene radne učinkovitosti i prilagodbe radnog mjesta. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
70 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo članak 44. u potpunosti izmijeniti na način da bude usklađen sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, tako da glasi: „1) Profesionalna rehabilitacija prema ovome Zakonu je skup aktivnosti (predviđenih propisima o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom) usmjerenih na osposobljavanje invalida rada za rad uz očuvanje njegove preostale radne sposobnosti. 2) Profesionalna rehabilitacija provodi se u skladu s propisima o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano.“ Obrazloženje: Proces profesionalne rehabilitacije u mirovinskom sustavu sveden je na samo dva postupka - prekvalifikaciju i dokvalifikaciju. Navedenim terminima pokriven je samo manji dio procesa profesionalne rehabilitacije predviđenog Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom i Standardima usluga profesionalne rehabilitacije. Cjelokupni proces profesionalne rehabilitacije aktivnih osiguranika (osiguranici koji ulaze u postupak profesionalne rehabilitacije kroz mirovinski sustav), uz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju obuhvaća i: - Rehabilitacijsku procjenu razine radnih sposobnosti, znanja, vještina, radnih navika i profesionalnih interesa - Pomoć u prevladavanju različitih poteškoća koje onemogućuju uključivanje u daljnje usluge profesionalne rehabilitacije - Izradu perspektiva - Analizu radnog mjesta - Stručnu podršku i praćenje tijekom obrazovanja i osposobljavanja ili usavršavanja s obrazovnim programom - Stručnu podršku i praćenje na određenom radnom mjestu i u radnom okruženju; - Jačanje radnih potencijala i profesionalnih kompetencija ( Radni centar ) - Jačanje radnih potencijala i profesionalnih kompetencija (Virtualna radionica ) - Izradu plana prilagodbe radnog mjesta i radnog okoliša (arhitektonska prilagodba), te potrebne prilagodbe opreme i sredstava za rad (tehnička prilagodba) - Procjenu radne učinkovitosti - Osposobljavanje na radnom mjestu Nije prihvaćen Ovaj prijedlog nije predmet izmjene ovog Zakona.
71 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo izmjenu članka 57. budući da novi institut koji je uveden stupanjem na snagu novog ZOMO-a prvi put od 01.01.2014., a koji je propisan čl. 57. pod nazivom „Privremena invalidska mirovina“ nije ispunio svoju svrhu, prvenstveno zbog rigoroznih uvjeta koji su u njemu propisani, pa predlažemo navedene izmjene ili da se isti u potpunosti briše kao nesvrsishodan (odredbe zakona moraju u stvarnosti biti provedive). Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
72 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U članku 57. riječi: “pet godina“ zamijeniti riječima: „jedne godine“, te riječi: „58. godine života“ zamijeniti riječima „55 godine života“. Obrazloženje: Isto ističemo obzirom da su ovaj članak i ova vrsta mirovine uvedeni kako bi se poticalo osobe s invaliditetom na prekvalifikaciju, odnosno za osposobljavanje za poslove koje one mogu obavljati te na zapošljavanje. Međutim, iz statističkih podataka Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje proizlazi da do sada nijedna osoba nije podnijela zahtjev za profesionalnu rehabilitaciju zbog straha da ukoliko se ne zaposli neće moći više ostvariti invalidsku mirovinu, a vremenski period ostavljen u ovome članku koji iznosi pet godina je veoma dug za nekog tko ne ostvaruje nikakva druge prihode za podmirivanje osnovnih životnih troškova. Također, pojam dugotrajna nezaposlenost je u ovom Zakonu pogrešno određen na rok od pet godina, u stvarnosti pojam dugotrajne nezaposlenosti se odnosi na nezaposlenost koja je duža od godine dana. Ističemo, kako i prema definiciji zajedničkih ESF pokazatelja: Definicija dugotrajno nezaposlenih osoba razlikuje se ovisno o dobi: - Mladi (< 25 godina) - kontinuirano nezaposleni dulje od 6 mjeseci (>6 mjeseci). - Odrasli (25 godina ili više) - kontinuirano nezaposleni dulje od 12 mjeseci (> 12 mjeseci). Izvor: Eurostat, Labour market policy database (LMP) http://epp.eurostat.ec.europa.eu/cache/ITY_OFFPUB/KS-GQ-13-002/EN/KS-GQ-13-002-EN.PDF Kao što smo to već ranije naveli iznad 50 godine života veoma teško je bolesnu osobu (s invaliditetom) osposobiti za neko novo zanimanje (kao primjer navodimo kako se u Sloveniji profesionalna rehabilitacija provodi zaključno do 50 godina života). Ovakve odredbe ne potiču invalide rada na profesionalnu rehabilitaciju. Nije prihvaćen U odnosu na prijedlog da se u članku 57. Zakona o mirovinskom osiguranju riječi „pet godina“ zamijene riječima „jedne godine“, te riječi „58. godina života“ zamijene riječima „55 godina života“ ističemo da ne dovodi do zaštite invalida rada, a ujedno je u neskladu s odredbom kojom se pomiče starosna dob do koje se može ostvariti pravo na profesionalnu rehabilitaciju. Napominjemo da osiguranik ne podnosi zahtjev za profesionalnu rehabilitaciju, kao što se navodi, već se postupak za ocjenu radne sposobnosti pokreće na prijedlog izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite ili u povodu zahtjeva osiguranika za ocjenu radne sposobnosti (članak 123. Zakona o mirovinskom osiguranju) u kojemu se utvrđuje je li nastalo smanjenje radne sposobnosti „za više od polovice“ u odnosu na zdravog radnika, u odnosu na poslove koje je osiguranik posljednje obavljao, a potom i za sve druge poslove iste razine obrazovanja te ako postoji, utvrđuje se potom postoji li preostala radna sposobnost s obzirom na njegovo zdravstveno stanje, starosnu dob, naobrazbu i sposobnost, a radi osposobljavanja za druge poslove izvan svojeg zanimanja s punim radnim vremenom. Isto tako, prijedlogom se ne postiže unaprjeđenje instituta profesionalne rehabilitacije, odnosno njezine osnovne svrhe zadržavanje invalida rada s preostalom radnom sposobnošću na tržištu rada.
73 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlaže se osnivanje Povjerenstva, u kojem će biti predstavnici HZMO-a, HZZ-a, ZOSI-a, Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu i CPR-a, a koje će biti nadležno za donošenje odluke o opravdanosti osobno uvjetovanog otkaza. Obrazloženje: Prema važećoj zakonskoj regulativi ako kod radnika postoji smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, smanjenje radne sposobnosti uz djelomični gubitak radne sposobnosti ili neposredna opasnost od nastanka smanjenja radne sposobnosti, a poslodavac radniku ne može osigurati odgovarajuće radno mjesto može mu otkazati ugovor o radu uz suglasnost radničkog vijeća. Osnivanjem predloženog povjerenstva osigurala bi se puno veća objektivnost prilikom odlučivanja o osnovanosti odluke poslodavca o osobno uvjetovanom otkazu. Nije prihvaćen Ovaj prijedlog nije predmet izmjene ovog Zakona.
74 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo uvođenje prava na rad sa skraćenim radnim vremenom za one osobe s invaliditetom koje zbog vrste i stupnja svoga invaliditeta nemaju umanjenu radnu sposobnost (jer uspješno obavljaju sve zadatke svoga radnog mjesta ukoliko im se osigura potrebno vrijeme tijekom rada za podmirenje potreba koje proizlaze iz njihovog invaliditeta, dakle nije im potrebno prilagođavati proces rada ili radno mjesto), ali ne mogu odraditi puno radno vrijeme, odnosno da im se omogući da rade onoliko vremena koliko im dopušta njihov invaliditet, a sukladno procjeni centra za profesionalnu rehabilitaciju, a da za preostalo vrijeme do punog radnog vremena dobivaju naknadu plaće iz sustava mirovinskoga osiguranja slijedom čega bi bile plaćene kao da rade puno radno vrijeme. Obrazloženje: Javljaju nam se osobe s invaliditetom koje imaju sklopljene ugovore na puno radno vrijeme, ali koje zbog vrste i stupnja invaliditeta s vremenom ne mogu fizički odraditi puno radno vrijeme (primjer: osobe s većim stupnjem invaliditeta koje ne mogu zbog svoga stanja i fizioloških potreba provesti na radnom mjestu sjedeći punih osam sati u invalidskim kolicima ili slučaj osobe s visokom amputacijom obiju nogu koja ne može u protezama izdržati puno radno vrijeme koje zbog zdravstvenih i higijenskih razloga iziskuju skidanje nakon nekoliko sati nošenja). Jedina mogućnost prema sadašnjim zakonskim rješenjima je rad u nepunom radnom vremenu što te osobe dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na osobu bez invaliditeta na istim ili sličnim radnim mjestima. Naime, osoba s invaliditetom na ovaj način ne dobiva mogućnost biti plaćena jednako kao i osoba bez invaliditeta na istom radnom mjestu, a koja može odraditi puno radno vrijeme, dok osoba s invaliditetom upravo zbog težine invaliditeta i potreba koje proizlaze iz invaliditeta nije u mogućnosti odraditi puno radno vrijeme. Stoga su osobe s invaliditetom primorane sklapati ugovore na nepuno radno vrijeme čime su i manje plaćene, odnosno plaćene su samo za polovicu radnog vremena. Time su neminovno dovedene u neravnopravni položaj isključivo zbog invaliditeta. Napominjemo da se poticaj u vidu subvencija plaće utvrđuje sukladno odrađenim radnom vremenu, ali se time ne rješava opisani problem. Naime, osobe iz gore opisanih slučajeva ne moraju nužno imati umanjenu radnu sposobnost. Sukladno Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom država je obvezna kroz odgovarajuće mjere usmjeravati osobe s invaliditetom prema tržištu rada i iskorištavanju njihovih potencijala. Za ovu kategoriju predlažemo mogućnost ostvarivanja statusa sličnom statusu roditelja koji koriste rad sa skraćenim radnim vremenom zbog njege djeteta s težim razvojnim teškoćama. Analogno pravu roditelja koji radi s polovicom punog radnog vremena, a za preostalu polovicu radnog vremena ostvaruje naknadu. Postoji puno opravdanje da se na jednaki način i osobi s invaliditetom može priznati ovo pravo i naknada zbog potreba proizašlih iz invaliditeta, a na temelju mišljenja i procjene centra za profesionalnu rehabilitaciju. Mišljenja smo da je navedeni prijedlog u skladu s načelom i obvezom osiguravanja razumne prilagodbe. Ovo smatramo jednom od važnih zaštitnih i poticajnih mjera. Naime, sadašnje zakonsko uređenje ne pokriva slučajeve poput navedenih primjera budući da prema sadašnjim propisima osoba s invaliditetom mora odraditi u cijelosti puno radno vrijeme ili imati sklopljen ugovor na nepuno radno vrijeme da bi jedino mogla ostvariti subvenciju u iznosu od 10 do 70%. Nije prihvaćen Uvođenje prava na rad sa skraćenim radnim vremenom za osobe s invaliditetom značilo bi povratak na staru definiciju invalidnosti iz članka 40. prijašnjeg Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, negativno bi utjecao na mirovinski sustav i narušio osnovne ciljeve mirovinske reforme provedene 1999. godine.
75 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo brisati članak 58. Ili izmijeniti članak 58. tako da glasi: “Korisniku prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti ili ozljede izvan rada, vrši se izračun i dodjeljuje se starosna mirovina prvog dana nakon mjeseca u kojem je korisnik navršio starosnu dob iz članka 33., odnosno iz članka 180. ovoga Zakona, po službenoj dužnosti, ukoliko je starosna mirovina za osiguranika povoljnija od dotadašnje stečene invalidske mirovine.“ Obrazloženje: Ova odredba protivna je odredbama Zakona o općem upravnom postupku, odnosno pravomoćno rješenje nije oglašeno ništavnim, poništeno ili ukinuto u slučajevima i uz uvjete propisane Zakonom o općem upravnom postupku. Novo rješenje donosi se bez da je stranka tražila njegovo donošenje, čak što više sve osobe s invaliditetom protive se donošenju novog rješenja kojima se mijenjaju njihova do tada stečena materijalna prava, odnosno mijenja njihov status. Ova odredba protivna je članku 139. ZOMO-a koji propisuje kada se pravomoćno rješenje može izmijeniti novim rješenjem pri čemu nijedan od propisanih uvjeta nije ispunjen da bi se moglo donijeti novo rješenje. Ova odredba u suprotnosti je i s odredbom članka 14. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 85/10-pročišćeni tekst) koja određuje da su svi pred zakonom jednaki. Ukoliko je uvjet za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu 65 godina života i 15 godina staža osiguranja (članak 33. ZOMO-a), tada bi se i korisnicima prava na invalidsku mirovinu zbog djelomične nesposobnosti za rad trebalo omogućiti pravo na istu (ukoliko je zatraže) kada ispune uvjet od 65 godina života i 15 godina staža osiguranja. Na temelju ovog članka zadire se u stečena prava osoba s invaliditetom na način da se donosi novo rješenje kojim se njihova invalidska mirovina pretvara u starosnu čijim donošenjem ove osobe gube svoj status invalidne osobe. Također, ne provodi im se preračun njihove invalidske mirovine na starosnu mirovinu ukoliko je ona za njih povoljnija već se utvrđuje isti iznos koji su imali do tada, pa tim više ne vidimo razloga za ovakvo zakonsko uređenje osim u službi statističkog prikaza prema kojemu ćemo s vremenom imati manji udio invalidskih mirovina u ukupnom broju mirovina u Republici Hrvatskoj. Potrebno je da se ova prava reguliraju na način da korisnici invalidske mirovine zbog djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti ispunjavanjem uvjeta za starosnu mirovinu (65 godina života i 15 godina staža osiguranja) ostvaruju pravo na ponovni izračun mirovine ukoliko je ona za njih povoljnija. U suprotnom isti su diskriminirani u odnosu na sve ostale osiguranike koji su ispunili uvjete za starosnu mirovinu. Postavljamo i pitanje što je s osnovnim načelima upravnog postupka kao što je načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka. Nije prihvaćen Vezano za prijedlog o brisanju članka 58. Zakona o mirovinskom osiguranju ili izmijeni na način da se korisniku prava na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka ili potpunog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti ili ozljede izvan rada obavlja izračun i dodjeljuje starosna mirovina, od prvog dana slijedećeg mjeseca nakon navršene starosne dobi za starosnu mirovinu, po službenoj dužnosti, ako je povoljnija od dotadašnje stečene invalidske mirovine, smatramo da prema postojećoj regulativi korisnik mora ispuniti dodatni uvjet od najmanje jedne godine staža osiguranja ostvarenog nakon umirovljenja, što je uvjet za sve korisnike osobne mirovine, odnosno i za korisnike prijevremene starosne, starosne, starosne za dugogodišnjeg osiguranika, a jednako tako i za korisnike invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti (članak 100. stavak 1. do 8. Zakona o mirovinskom osiguranju). Ne možemo se složiti s tvrdnjom da se prevođenjem korisnika invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti u starosnu mirovinu s navršenom starosnom dobi za starosnu mirovinu u istoj svoti gubi status invalidne osobe, kao i da su donesena rješenja o prevođenju protivna odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09), odnosno da se njima zadire u stečena prava. Rješenjem o prevođenju u starosnu mirovinu ne ukida se rješenje o priznatom pravu na invalidsku mirovinu, odnosno prevedeni korisnik invalidske mirovine ne gubi nikakva prava po osnovi stečenog statusa osobe s invaliditetom, niti prema poreznim ni prema drugim propisima, što je navedeno u samom rješenju. Prevođenje se obavlja isključivo radi statističkih pokazatelja. S obzirom da su ovi korisnici svoje pravo iz mirovinskog osiguranja konzumirali stjecanjem prava na invalidsku mirovinu, nije prihvatljivo da se u prevođenju izračunava nova svota starosne mirovine, jer se starosna mirovina ne stječe dosjelošću, već s osnova naknadno ostvarenog staža osiguranja od najmanje godine dana nakon umirovljenja. Naglašavamo da se prevode samo invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti i opće nesposobnosti za rad korisnika kod kojih je uzrok gubitka radne sposobnosti bolest, a ne i zbog drugih uzroka (ozljede izvan rada, ozljede na radu i profesionalne bolesti), kako ne bi bilo zapreke za potraživanje naknadu štete iz članka 161. Zakona o mirovinskom osiguranju od osobe koja je uzrokovala invalidnost osigurane osobe ili od društva za osiguranje, odnosno osobe štetnika, zbog nastale invalidnosti zbog tih uzroka.
76 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Zajedničke odredbe koje su uređene člankom 59. potrebno je izmijeniti i nadopuniti s obzirom da je propisano da pravo na invalidsku mirovinu ima osiguranik od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, to se dešava tako da se isti utvrđuje od datuma vještačenja koji može biti i 12 mjeseci od podnošenja zahtjeva što dovodi do toga da je za cijelo to vrijeme osoba koja se nalazi van radnog odnosa uskraćena za pripadajuću invalidsku mirovinu. Druga stavka tiče se članka 59. stavaka 2. i 7. gdje je institut pravomoćnosti potrebno izmijeniti sa institutom izvršnosti rješenja te na taj način i uskladiti sa člankom 133. stavkom 2. istog Zakona. Ovakvim uređenjem zakonodavac je protivnu stranku u upravnom postupku stavio u nepovoljan položaj u odnosu na javnopravno tijelo zbog razloga što joj je za cijelo vrijeme trajanja upravnog postupka koji može trajati i godinama (računajući i upravni spor) onemogućio pravo na isplatu invalidske mirovine. Navedeno zbog razloga što i kada upravni sud presudi u korist osiguranika-osobe s invaliditetom, te poništi protupravno rješenje, vještaci kao datum nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti ne uzimaju datum kada se osoba prvi puta vještačila već sadašnji datum (odnosno datum ponovnog pregleda) gdje se onda i taj datum uzima kao datum nastanka invalidnosti te se time ta osoba zakida za primanje invalidske mirovine za sve one godine koje su protekle od dana donošenja prvostupanjskog rješenja pa do ponovnog rješavanja o pravu na invalidsku mirovinu. Time se ovakvim normiranjem kažnjavaju sve one osobe koje u žalbenom, pa nakon toga i u sudskom postupku nastoje ostvariti svoja prava, a posredno se diskriminiraju, odnosno stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na javnopravno tijelo što je protivno načelu ravnopravnosti u postupku, gdje je jedna od stranaka naizgled neutralnom zakonskom odredbom unaprijed limitirana (stavljena u neravnopravan položaj). Nije prihvaćen Vezano za Vaš prijedlog da se zajedničke odredbe koje su uređene člankom 59. Zakona o mirovinskom osiguranju izmijene ili nadopune, odnosno da se mijenjaju odredbe o datumu priznanja prava na invalidsku mirovinu, od dana nastanka djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti, i početka isplate, uz argumentaciju da vještačenje dugo traje pa podnositelji zahtjeva nemaju primanja ako su izvan radnog odnosa, ističemo da je člankom 128. stavkom 2. Zakona o mirovinskom osiguranju propisano da se kao datum nastanka smanjenja ili gubitka radne sposobnosti, odnosno drugih činjenica o kojima se vještači, može utvrditi i raniji datum nego što je datum donošenja nalaza i mišljenja ako postoji medicinska dokumentacija iz ranijeg razdoblja prema kojoj je postojalo isto stanje invalidnosti. Također ne možemo prihvatiti prijedlog da se početak isplate mirovine veže uz izvršnost rješenja, a ne uz pravomoćnost, kao do sada, jer se radi o dugoročnim pravima koji za posljedicu imaju prestanak radnog odnosa te se važećom odredbom propisanom Zakonom o mirovinskom osiguranju omogućava zaštita osiguranika i pravni put zaštite njihovih prava, putem žalbe i tužbe ako su nezadovoljni rješenjem, bez da im prestane radni odnos prije toga. U tom pogledu važeći Zakon o mirovinskom osiguranju u potpunosti je horizontalno usklađen s Zakonom o radu i drugim zakonima iz područja radnih odnosa.
77 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Vezano za članak 69. stavak 5.: Ova odredba se u praksi pokazala teško provedivom u slučajevima kada dijete sa statusom osobe s invaliditetom (najčešće utvrđenim u slučaju ostvarivanja pravu sustavu socijalne skrbi), nije kroz sustav školovanje koristila pravo na profesionalnu rehabilitaciju. Primjer je osoba koja ima 40 godina i unatoč evidentnim zdravstvenim teškoćama nastoji ostvariti status osobe s invaliditetom s preostalom radnom sposobnošću iz članka 69. stavka 5. i s tim ciljem želi utvrditi preostalu radnu sposobnost radi priznavanja prava na profesionalnu rehabilitaciju, biva odbijen budući da imenovani nije bio u osiguranju i nema evidentiranog radnog staža, a u predmetu ocjene radne sposobnosti kao dio obvezne dokumentacije mora biti priložen obrazac 2IN-opis poslova zadnjeg radnog mjesta osiguranika prema kojemu se cijeni radna sposobnost. Predlažemo jasnije definirati čl. 69. st. 5. Smatramo presudnim pitanjem utvrditi protokol i nadležnost utvrđivanja preostale radne sposobnosti, odnosno da li je taj uvjet potreban obzirom na recentne izmjene propisa iz područja profesionalne rehabilitacije i upućivanja na istu. Nije prihvaćen Člankom 69. stavkom 5. Zakona o mirovinskom osiguranju regulirano je pravo na obiteljsku mirovinu djeteta sa statusom osobe s invaliditetom, pri čemu dijete ne mora tražiti ocjenu radne sposobnosti radi priznanja prava na profesionalnu rehabilitaciju prema mirovinskim propisima za koje je bitan status osiguranja.
78 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo članke 76., 77. i 78. odnosno naslov: „7. Naknada putnih troškova“ premjestiti iza članka 55. Obrazloženje: S obzirom da se radi o naknadi putnih troškova uslijed ostvarivanja prava na profesionalnu rehabilitaciju. Nije prihvaćen Navedene odredbe ugrađene su u Zakon o mirovinskom osiguranju u skladu sa pravilama o izradi pravnih propisa.
79 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Glede usklađivanja i rasta mirovina (čl. 88.): predlažemo da se mirovina usklađuje samo prema rastu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj jer prema sadašnjoj formuli ista je u konstantnom opadanju u odnosu na prosječnu plaću u RH i iznosi najmanje u EU, odnosno kao što smo to već na početku i istaknuli na dan 31.12.2017. udio mirovine u neto plaći RH iznosio je 37,45%. Nije prihvaćen U vezi prijedloga za izmjenu članka 88. ZOMO-a, na način da se mirovina usklađuje prema rastu prosječne plaće u Republici Hrvatskoj, jer je prema sadašnjoj formuli u konstantnom opadanju u odnosu na plaću, smatramo da se prema tom modelu može dogoditi da mirovine ne rastu ako ne rastu plaće, a raste inflacija, odnosno indeks potrošačkih cijena. Važeći model osigurava rast mirovine u odgovarajućem promjenjivom omjeru između rasta plaća i potrošačkih cijena (70:30, 50:50, odnosno 30:70) - rotirajuća formula, ovisno o tome što je za korisnike povoljnije. Njime se osigurava rast mirovina u odnosnu na rast plaća, ali u manjem omjeru, nego da se samo usklađuju s rastom plaća. Ujedno propisano je da nema negativnog usklađivanja, čime se korisnici dodatno štite u uvjetima gospodarske krize.
80 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo članak 96. izmijeniti na način da glasi: “Članak 96. 1) Mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja isplaćuju se putem banaka u Republici Hrvatskoj ili u inozemstvu. (2) Na zahtjev korisnika, mirovina ili drugo primanje iz mirovinskog osiguranja može se isplaćivati putem pošte na adresu u Republici Hrvatskoj, u kojem slučaju korisnik snosi troškove isplate putem pošte. (3) Iznimno od stavka 2. ovoga članka troškovi isplate mirovine i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja putem pošte terete sredstva državnog proračuna za sljedeće korisnike: - slijepe osobe, osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljele od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, reumatoidnog artritisa, gluhe osobe i osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez upotrebe invalidskih kolica, kojima je rješenjem Zavoda utvrđeno svojstvo invalidne osobe prema propisima o mirovinskom osiguranju, - osobe kojima je rješenjem nadležnog tijela utvrđeno tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta od najmanje 80%, - osobe kojima je rješenjem nadležnog tijela priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu ili pravo na osobnu invalidninu, - osobe kojima je prebivalište udaljeno više od deset kilometara od najbliže poslovne jedinice banke ili pošte. (4) Isplata mirovina i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja u inozemstvo obavlja se primjenom pravnih propisa Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, međunarodnog ugovora o socijalnom osiguranju ili primjenom načela uzajamnosti, odnosno na temelju rješenja Zavoda o odobravanju isplate u državu s kojom nije sklopljen ugovor ili nema uzajamnosti.“ Obrazloženje: Smatramo da ovakvim određenjem mogu biti oštećene one osobe s invaliditetom koje nisu u mogućnosti same podizati svoje mirovine, gdje ih se izjednačilo sa zdravim osobama i gdje one od 01.01.2014. nemaju više mogućnost dobivanja mirovine putem pošte već dostavu moraju plaćati, odnosno moraju se snalaziti kako će zaprimiti svoju mirovinu. U ovom članku se ponovno postavlja pitanje nepoštivanja članka 59. stavka 2. Ustava RH u kojem stoji da posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom. U Nacrtu prijedloga Zakona o mirovinskom osiguranju stajao je ovakav članak, ali je izmijenjen na štetu onih osoba s najtežim invaliditetom koje ne mogu podizati mirovine na način određen navedenim člankom u važećem Zakonu. Izmjena koju predlažemo je u suglasju s člankom 59. stavka 2. u kojem stoji da posebnu skrb država posvećuje zaštiti osoba s invaliditetom. Nije prihvaćen U odnosu na prijedlog izmjene članka 96. ZOMO-a, na način da se omogući isplata mirovine putem pošte na adresu u Republici Hrvatskoj, na trošak samog korisnika, odnosno iznimno na teret sredstava državnog proračuna za invalidne osobe prema propisima o mirovinskom osiguranju, osobe s utvrđenim tjelesnim oštećenjem donjih ekstremiteta od najmanje 80%, osobe kojim je priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu ili pravo na osobnu invalidninu i osobe kojima je prebivalište udaljeno više od deset kilometara od najbliže poslovne jedinice banke ili pošte, navodimo kako je za utvrđivanje zdravstvenog stanja potrebno pravomoćno rješenje nadležnog tijela, kako bi se utvrdilo da li korisnik ima pravo na isplatu putem pošte. U slučajevima kada korisnik ne posjeduje potrebno rješenje o statusu invalidnosti, potrebno je prethodno provesti postupak priznanja prava, što može trajati i po nekoliko mjeseci, te bi se time znatno odužio postupak priznanja prava na mirovinu kao i isplata iste ili bi se po ostvarivanju prava na odgovarajući stupanj invalidnosti stjecalo naknadno pravo na isplatu putem pošte što znači da bi se tijekom isplate za predložene kategorije invalida omogućile promjene u načinu isplate. Također Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje prilikom donošenja rješenja o priznanju prava i uspostavljanja isplate nije bez egzaktnih kriterija o izoliranosti pojedinih područja i adekvatne mape takvih područja u smislu predložene odredbe, u mogućnosti utvrditi koliko je prebivalište pojedinog korisnika udaljeno od prve banke ili bankomata niti može utvrditi prometnu povezanost u tom mjestu. Osim toga takvo utvrđivanje bi nužno produžilo postupak s rizikom da ne bude dosljedno provedeno s obzirom na druge korisnike u istom položaju. Napominjemo da je sadašnje zakonsko određenje da se mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja koja su ostvarena i isplaćuju od 1. siječnja 2014. isplaćuju u Republiku Hrvatsku i inozemstvo putem banaka vezano prvenstveno uz smanjenje troškova isplate mirovina na teret državnog proračuna, ali i uz tehnološki sigurniji način isplate od isplata u gotovom novcu koje su za mirovine iznimno dopuštene i prema propisima o porezu na dohodak. Nije moguće predvidjeti koliki broj korisnika bi se u slučaju izmjene ZOMO-a opredijelio za isplatu mirovinskih primanja putem pošte, a samim time, bez odgode, niti predvidjeti buduće troškove jer bi takva procjena iziskivala analizu na temelju podataka o broju registriranih invalida pri Zavodu za javno zdravstvo s navedenim kategorijama invalidnosti, te postavljanje potrebnih kriterija za provođenje takve analize.
81 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo članak 99. izmijeniti na način da se nadopuni stavak 2. tako da glasi: „(1) Korisniku mirovine koji se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje isplata mirovine se obustavlja. (2) Iznimno od stavka 1.ovoga članka, mirovina se ne obustavlja: 1. korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, ostvarene do stupanja na snagu ovoga Zakona 2. korisniku invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ostvarene prema ovome Zakonu 3. korisniku mirovine koji ostvaruje pravo na status roditelja njegovatelja, odnosno njegovatelja 4. Korisniku invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad, odnosno zbog potpunog gubitka radne sposobnosti kojemu je ta mirovina prevedena u starosnu mirovinu prema članku 58. stavku 1. i članku 175. stavcima 7. i 8. ovoga Zakona, ako se zaposli ili počne obavljati djelatnost na temelju koje postoji obveza na osiguranje do polovice punog radnog vremena (4) Korisniku invalidske mirovine zbog profesionalne ili opće nesposobnosti za rad prema posebnom propisu koji uređuje prava hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, koji prema tom propisu za vrijeme obavljanja dužnosti upravitelja zadruge nije obvezno osiguran na mirovinsko osiguranje, ne obustavlja se isplata mirovine niti se po toj osnovi ponovno određuje, kada poslove upravitelja zadruge obavlja bez plaće i naknade.“ Obrazloženje: S obzirom na poteškoće u ostvarivanju potrebnih sredstava koja se izdvajaju u održavanje sustava mirovinskoga osiguranja odnosno isplata mirovina umirovljenicima, s obzirom na negativan trend između broja zaposlenih i broja umirovljenika o čemu smo već naveli u ovom tekstu vezano uz članak 37. da se u takvim slučajevima ostavi mogućnost rada do četiri sata, ali da se za cijelo vrijeme takvog rada isplaćuje ne cijela mirovina već polovica mirovine, budući da se za taj period ostvaruje polovica plaće ili da se u potpunosti ukine ovo naknadno uvedena nova kategorija privilegiranih korisnika mirovine. Nije prihvaćen Važećim Zakonom o mirovinskom osiguranju isplata invalidske mirovine zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti ili profesionalne nesposobnosti za rad se za vrijeme zaspolenja ne obustavlja. Korisniku mirovine koji ostvari pravo na status roditelja njegovatelja, odnosno njegovatelja, ne može se omogućiti isplata mirovine, jer se radi o posebnim vrstama osiguranja koje pretpostavljaju rad na puno radno vrijeme
82 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U članku 100. bilo bi neophodno brisati stavke: 6., 7., 8. i 9. zbog razloga što se navedene kategorije, od kojih su najugroženije osobe s invaliditetom stavljaju u neravnopravan položaj prema ostalim osobama koje ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu (65 godina staža i minimalno 15 godina osiguranja). Obrazloženje: Člankom 100. stavak 6. propisano je da: „Korisniku prijevremene starosne mirovine koji je ostvario pravo na mirovinu prema članku 35. ovoga Zakona navršavanjem uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu prema člancima 33. i 180. ovoga Zakona ne povećava se polazni faktor za određivanje starosne mirovine prema članku 85. stavku 3. ovoga Zakona.“ Predlažemo regulirati na način da korisnici prijevremene starosne mirovine ispunjavanjem uvjeta za starosnu mirovinu (65 godina života i 15 godina staža osiguranja) ostvaruju pravo na ponovni izračun mirovine bez dotadašnjeg umanjenja. U suprotnom su stavljeni u nepovoljniji položaj u odnosu na sve ostale osiguranike koji su ispunili uvjete za starosnu mirovinu, odnosno kao što smo to već i ranije u tekstu naveli prekršen je članak 14. Ustava RH. Ukoliko ih se želi motivirati na duži ostanak u svijetu rada može se propisati veća penalizacija za navedeno razdoblje do ostvarivanja uvjeta za starosnu mirovinu, međutim ostvarivanjem uvjeta za starosnu mora im se omogućiti korištenje prava kojeg pod istim uvjetima ostvaruju i ostale osobe koje odlaze u redovitu starosnu mirovinu. Nadalje, člankom 100. stavcima 7., 8. i 9. osobama s invaliditetom se nameću dodatni uvjeti koji do sada nisu postojali te se time izravno krše njihova prava propisana člankom 14. Ustava Republike Hrvatske, ujedno prava koja je RH preuzela potpisivanjem međunarodne Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom kojom se obvezala održati na dostignutom nivou, odnosno obvezala se da im se dostignuta razina prava neće smanjivati. Naime, navedeno ograničenje nije postojalo samim donošenjem Zakona već je naknadno uvedeno tako da većina osoba s invaliditetom nije ni upoznata s navedenom odredbom, prema kojoj neće moći ostvariti svoju starosnu mirovinu. Kada je donesena Uredba o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 151/14), koja je kasnije zamijenjena Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 33/15) od 1. siječnja 2015. u čl. 100. ZOMO-a (novi stavak 7.) kao uvjet za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, dodan je kriterij prema kojemu za vrijeme korištenja prava na invalidsku mirovinu treba navršiti barem jednu (1) godinu staža osiguranja. Čime se osobe s invaliditetom stavljaju u neravnopravan položaj prema ostalim osobama koje ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu (65 godina staža i minimalno 15 godina osiguranja). O navedenom postoji i presuda Europskog suda za ljudska prava: u predmetu Velikog vijeća, Belene Nagy protiv Mađarske, Sud je ocjenjivao je li zbog promjene zakonskih uvjeta za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu podnositeljici povrijeđeno pravo na mirno uživanje vlasništva. Nije prihvaćen Određivanjem polaznog faktora za prijevremenu starosnu mirovinu na ovakav način, destimulira se raniji odlazak u mirovinu. Člankom 100. Zakona o mirovinskom osiguranju propisani su dodatni uvjeti za ponovno određivanje iznosa mirovine i stjecanje prava na nove mirovine, na način da svi korisnici mirovine ostvaruju to pravo nakon što navrše godinu dana staža osiguranja te stoga nije prihvatljiva argumentacija o neravnopravnom položaju osoba s invaliditetom.
83 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo u članku 126. zamijeniti stavak 2. s novim koji glasi: „(2) Kontrolnom pregledu ne podliježe korisnik invalidske mirovine zbog opće nesposobnosti za rad ili potpunog gubitka radne sposobnosti koji stekne svojstvo osiguranika.“ Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
84 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo u članku 126. brisati stavak 6. zbog razloga što je obuhvaćen predloženim stavkom 2., također po sadašnjem zakonskom uređenju nakon 65 godine života oni su u prevedenoj starosnoj mirovini (članak 58. i 175. stavak 7.). Obrazloženje: Kontrolni pregled odnosi se samo na osobe koje na osnovi gubitka radne sposobnosti (invalidnosti) steknu pravo na mirovine, dok se članak 58. i članak 175. stavak 7. odnose na osiguranike koji na osnovi godina života (starosti) ispunjavaju uvjete za starosnu mirovinu (nema kontrolnih pregleda nakon ispunjavanja uvjeta za starosnu mirovinu). Također, članci 14. i 17. odnose se na osobe koje nemaju nikakve veze ni sa invalidnošću ni sa kontrolnim pregledom te ih ne treba ni spominjati u članku. Dosadašnji stavci 2. i 3. postaju stavci 3. i 4. Nije prihvaćen Vezano za izmjene članka 126.brisanjem stavka 7. Zakona o mirovinskom osiguranju, da kontrolnom pregledu ne podliježe korisnik mirovine nakon 65 godine života, koji stekne svojstvo osiguranika, navodimo da članak 126. stavak 2. Zakona o mirovinskom osiguranju uređuje kontrolni pregled za korisnike invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti stečene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju, ako stupe u osiguranje, radi provjere činjenica je li pravo ostvareno na temelju pravilno utvrđenih činjenica o gubitku radne sposobnosti ili je došlo do poboljšanja zdravstvenog stanja i uspostave radne sposobnosti. Ujedno su izuzeti korisnici koji steknu status iz članka 14. Zakona o mirovinskom osiguranju (roditelj po osnovi obavljanja roditeljske dužnosti) i 17. Zakona o mirovinskom osiguranju (osobe koje ostvaruju drugi dohodak), stoga jer osnove osiguranja iz članka 14. i 17. Zakona o mirovinskom osiguranju nisu vezane uz radni odnos ili obavljanje djelatnosti.
85 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo u članku 136. dodati novi stavak 2 koji glasi: „2. Rješenje kojim se utvrđuje tjelesno oštećenje podliježe reviziji.“ Dosadašnji stavci 2. i 3. postaju stavci 3. i 4. Obrazloženje: S obzirom da se na temelju Rješenja o tjelesnom oštećenju ostvaruju mnoga prava uređena raznim zakonskim propisima potrebno je da postoje kontrolni mehanizmi i za navedeno rješenje. Nije prihvaćen U vezi predložene izmjene članka 136. ZOMO-a da rješenje kojim se utvrđuje tjelesno oštećenje podliježe reviziji, smatramo da nije neophodno da se obavlja revizija u redovitim postupcima, s obzirom na to da se vještačenje o tjelesnom oštećenju ne temelji na diskrecionoj ocjeni nego se provodi prema posebnom normativnom aktu, Listi oštećenja organizma-Listi I. koja je sastavni dio Uredbe o metodologijama vještačenja i u Listi su taksativno navedena tjelesna oštećenja te postotak tjelesnih oštećenja, a vještačenje se provodi na temelju neposrednog pregleda i propisane medicinske dokumentacije. Također ističemo da postoji institut nadzora i kontrole iz članka 103. Zakona o mirovinskom osiguranju te izvanredni kontrolni pregled reguliran člankom 126.a Zakona o mirovinskom osiguranju za provjeru činjenica na temelju kojih je pravo ostvareno, koje se može obaviti u roku pet godina od dostave rješenja o pravu i taj nalaz i mišljenje koji donosi vještak - revizor u ministarstvu nadležnom za mirovinski sustav podliježe reviziji neovisno o donesenoj ocjeni. Uz to moguće su intervencije izvanrednim pravnim lijekovima u rješenje bez ograničenja rokom ako se radi o lažnoj ispravi, lažnom iskazu vještaka i sl.
86 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Vezano uz čl. 175. st. 7. smatramo i predložili smo da se korisnicima prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad zbog bolesti koji su mirovinu ostvarili prema općim propisima prije stupanja na snagu ovog Zakona, s danom navršene starosne dobi iz članka 180. ovog Zakona prevodi to pravo po službenoj dužnosti na starosnu mirovinu samo ukoliko je ona za njih povoljnija. Pogledati obrazloženje navedeno uz članak 58. ZOMO-a. Nije prihvaćen Prevođenjem invalidske mirovine zbog potpunog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti u starosnu mirovinu u istoj svoti invalid rada ne gubi nikakva prava po osnovi svojeg statusa osobe s invaliditetom. Ne mijenja se rješenje o priznanju prava na invalidsku mirovinu, već se isključivo zbog statističkih pokazatelja o prevelikom broju invalidskih mirovina ona prevodi u starosnu mirovinu.
87 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo brisati članak 45. stavak 2. Obrazloženje: Mnogi osiguranici stariji od 53 godine života bi uz mogućnost uključivanja u programe profesionalne rehabilitacije mogli ostati dulje na tržištu rada. Razlog više za omogućavanje ulaska u profesionalnu rehabilitaciju osiguranika starijih od 53 godine života je i konstanto Primljeno na znanje Nacrtom prijedloga zakona već je predviđeno podizanje dobne granice za ostvarivanje prava na profesionalnu rehabilitaciju na 55 godina života.
88 Pravobranitelj za osobe s invaliditetom PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažemo u odjeljku profesionalne rehabilitacije dodati odredbu kojom se utvrđuje: Predlaže se utvrditi mogućnost financiranja profesionalne rehabilitacije osiguranicima kojima je utvrđeno smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, a poslodavci im ne mogu osigurati adekvatno radno mjesto, u tim slučajevima predlaže se da troškove profesionalne rehabilitacije zajednički snose HZMO i HZZ. Obrazloženje: Smatramo da je ovakav način zajedničkog financiranja potreban, jer smo se u praksi susreli sa slučajevima kada poslodavac doista nema mogućnost preraspodijeliti zaposlenika na drugo radno mjesto. Ovim načinom bi se omogućilo da se što ranije krene sa uslugama profesionalne rehabilitacije i nalaženjem novog poslodavca i prije nego je osoba izišla iz radnog odnosa. U suprotnom osoba ostane bez posla, te završi na HZZ-u. Nije prihvaćen Prijedlog nije predmet izmjene ovoga Zakona.
89 Darko Šeperić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
90 Sindikat metalaca Hrvatske - Industrijski sindikat PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
91 Iskra Mandarić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Tražim brisanje članka 10.jer smatram da treba zadržati postojeće riješenje. Važno je suzbijati diskriminacije starijih radnika i radnica pri zapošljavanju i na radu. Potrebno je urediti prilagodbe i stvaranja radnih mjesta namijenjenim starijim osobama. Također, potrebno je sustavno poticanje ulaganja u usavršavanje i prekvalifikaciju svih radnika, pa tako i onih starijih. Traži se rad do 67 a ljudi koji su nezaposleni jer im je propala firma nisu poželjna radna snaga,što je diskriminacija. Smatram da bi se trebalo uvesti riješenje koje bi bilo stimulativno poput mogućnosti dokupa mirovine. 3. Redefinicija uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika Smatram da je sasvim pravedno da radnici sa 41 godinom staža imaju pravo na umirovljenje sa 60 godinom života i da je podizanje uvjeta dobi neproporcionalno restriktivno. S obzirom na trendove na tržištu rada – sve kasniji u svijet i prekide u mirovinskom stažu - za očekivati je i da će takvih osiguranika biti sve manje. Time su očekivane uštede manje, a korištenje ovog prava s druge strane snažno se ograničava. Nisu sva radna mjesta iste težine i zahtjevnosti i ne mogu isto biti tretirana sva zanimanja...recimo odgajatelji,medicinske sestre,građevinari.konobari,trgovci kojima uvjeti rada su otežani.Radnici u željezari.na raznim postrojenima ..vozači tramvaja autobusa vlakova... totalno nehumano,totalno frustrirajuće...tjerate nas sa posla direktno na groblje! Primjer rada odgajateljice sa predškolskom djecom citirat ću kolegicu Irenu Rukelj koja je opisala uvjete rada odgajatelja : "Osim što sam odgojitelj predškolske djece ja sam prema potrebi i medicinska sestra, defektolog, logoped, liječnik, nutricionist, alergolog, psiholog i pedagog u non stop radnom odnosu, psihijatar za sve koji me trebaju, umjetnik, slikar, kipar, dizajner, građevinar, vizionar,inventivna osoba koja mora izmišljati nove izume da bi djeci bilo interesantno jer im kupljene igračke nisu dovoljne. Ja sam socijalni radnik , rame za plakanje roditeljima, razvedenima i ne razvedenima, udovicama i udovcima , žena koja hoda po sudu kad joj u grupu sudbinom dođe roditelj pedofil, ja sam ona koja mijenja ne samo pelene nego i proteze na udovima djece koja su tako rođena ! Sređujem alergije,temperature konvulzije, problematične odnose u obitelji, ADHD i MCD sindrom kao od šale,ja sam i spremačica i stolar i vodoinstaler! Mi odgajatelji radimo čudne stvari, a one za što smo školovane,a to je odgoj i obrazovanje predškolske djece najmanje,jer ne stignemo od serviranja, a to su 4 obroka dnevno x 25 djece u prosjeku (31. ove godine).Tako da smo i konobari ,servirke i na kraju još uvijek najnepoštovanije zvanje od svih koje postoje . Nas zovu čuvaricama, ma dobro da ne obrišu, ponekad,roditelji i noge o nas kad nas ne pozdrave u prolazu i ostavljaju djecu u vrtiću bez i malo poštovanja prema osobi koja je cijele dane sa njihovim djetetom i koja više o njemu ( djetetu)zna nego sam roditelj .. U nabrojanim uvjetima niti je humano prema djeci,niti prema nama odgajateljima očekivati od nas rad do 67!!!! Ne da nije humano već to je suludo..ovim zakonom ste nas osudili na lagno umiranje u mukama,jer zdravstveno niti fizički niti psihički posao odgajatelja ne može se raditi do 67!!!!! Nadalje : 3. Redefinicija uvjeta za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika Predloženim izmjenama i dopunama predlaže se uvjet dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika (definirano 41 godinom staža u osiguranju) povisi sa 60 na 61 godinu života od početka 2019. g. te na 62 od početka 2027. g. Smatram da je sasvim pravedno da radnici sa 41 godinom staža imaju pravo na umirovljenje sa 60 godinom života i da je podizanje uvjeta dobi neproporcionalno restriktivno. S obzirom na trendove na tržištu rada – sve kasniji u svijet i prekide u mirovinskom stažu - za očekivati je i da će takvih osiguranika biti sve manje. Time su očekivane uštede manje, a korištenje ovog prava s druge strane snažno se ograničava.Stoga tražim brisanje čl. 11. kako bi se zadržalo postojeće rješenje. I da zaključim : Predložena reforma je još jedan u nizu od udaraca na interes hrvatskih građana i društvenu pravednost (u ovom slučaju, pogađavši posebno radnike koji uplaćuju radničke doprinose). Predložene izmjene i dopune doprinijet će dodatnom osiromašivanju dijela umirovljenika te povećati društvene razlike, a bez pravih učinaka na održivost sustava ili rast mirovina o čijem je povećanju svakako potrebno razgovarati. Vaša je namjera ovim navedenim izmjenama doslovce uništiti nam dostojanstven rad i pravo na dostojanstvenu starost! Sramite se! Iskra Mandarić Nije prihvaćen U odnosu na prijedlog vezan za članak 10. Nacrta prijedloga zakona i redefiniranje uvjeta za starosnu mirovinu za dugogodišnje osiguranike, već je prethodno odgovoreno. Nadalje, prilagodba i stvaranje radnih mjesta namijenjenih starijim osobama nije predmet izmjene ovog Zakona. Ostali komentari su općenite naravi i nisu izravno vezani uz prijedlog izmjena i dopuna Zakona.
92 PAOLA HORVAT SOVILJ PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažem brisanje čl.9. ZID ZOMO te brisanje svih odredbi kojima se u trenutnom tekstu Zakona o mirovinskom osiguranju predviđa povisivanje dobi kao uvjeta za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. Očekivani životni vijek u RH još je uvijek cca 3god kraći od prosjeka EU, kao što je i kvaliteta života i radnih uvjera evidentno disproporcionalna prema državama članicama koje su dosad podigle dob umirovljenja na 67god. Predlažem brisanje čl.10. ZID ZOMO kako bi se zadržale postojeće zakonske norme. Predložene promjene za radnike starije životne dobi donose trajno umanjenje prava i dodatni rizik od siromaštva i nezaposlenosti u starosti. Sankcioniranje se treba fokusirati na poslodavca koji otpušta radnika u prijevremenu mirovinu, a ne kažnjavati radnika koji pritom nema izbora. Predlažem brisanje čl.11. ZID ZOMO kako bi se zadržale postojeće zakonske norme; podizanje uvjeta dobi neproporcionalno je restriktivno. Predložene izmjene i dopune doprinijet će dodatnom osiromašivanju dijela umirovljenika te povećati društvene razlike. Nedopustivo je da zakonodavac postroživanjem uvjeta za umirovljenje kompenzira troškove neuspjele reforme uvođenja II mirovinskog stupa, čime i dalje ostaje neadresirano iznimno bitno pitanje kontroliranja dijela deficita koji nastaje zbog isplate povlaštenih mirovina iz radničkih doprinosa! Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
93 Sonja Andrijašević PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Komentar vezano za prijevremenu mirovinu (članak 10) Radnici/e ne odlaze u prijevremenu mirovinu svojom voljom! Vaš prijedlog predviđa da se svima koji odlaze u prijevremenu mirovinu određuje isto umanjenje polaznog faktora i to ono najstrože (0,34). Za radnike starije dobi to će značiti trajno umanjenje prava i do 20% (ionako preniskih mirovina) i dodatan rizik od siromaštva i nezaposlenosti u starosti. Potrebno je brisanje čl. 10 kako bi se zadržalo postojeće rješenje. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
94 Saša Novko PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažem da se u članku 23. u izmjenama članka 87. u novo predloženim točkama 3. i 4. uvrste umirovljeni po Zakonu o posebnim pravima iz mirovinskog osiguranja zaposlenika na poslovima razminiranja, odnosno pirotehničari. Naime radi se o relativno malobrojnoj umirovljeničkoj populaciji, koja se također u mlađoj dobi umirovljuje, uz uvjete i izračun jednak kao i PS, DVO i OSO, pa nema razloga da se i toj skupini ne omogući rad uz zadržavanje mirovinskih prava. Nadalje, smatram da je omogućavanje rada umirovljenicima uz zadržavanje mirovina veoma dobar prijedlog, ali smatram da bi trebalo ograničiti zapošljavnje u državnim i javnim službama kao i državnim tvrtkama, zbog ogromnih mogućnosti zlouporabe. Tako bi se umirovljenici mogli zaposliti u državnim ili javnim službama isključivo ako se na upražnjena mjesta nebi prijavio nitko od nezaposlenih ili osoba iz sustava rada, a za mjesta na kojima bi ti umirovljenici radili, natječaji bi se trebali raspisivati svakih 6-12 mjeseci, u suprotnom, moglo bi se dogoditi da pojedinci ostanu "doživotno" na određenim radnim mjestima, što bi moglo dodatno potaknuti mlade na iseljavanje. Također, predlažem da se umirovljenicima svih kategorija, koji se zaposle u inozemstvu, omogući primanje mirovine u cijelom iznosu, bez obzira dali su zaposleni na pola ili puno radno vrijeme, uz uvijet da inostrani poslodavac preuzme obvezu zdravstvenog osiguranja. Takva odluka mirovinski sustav nebi dodatno opterećivala, uz dodatno rasterećenje zdravstvenog sustava kao i povećanje inozemnih doznaka. Nije prihvaćen Zakon o pravu iz mirovinskog osiguranja DVO, PS i OSO primjenjuje se na odgovarajući način na zaposlenike na poslovima razminiranja odnosno pirotehničare, pa se slijedom toga i na predložene mogućnosti rada. Umirovljenicima koji se zaposle u inozemstvu, ne može se omogućiti primanje mirovine u cijelom iznosu jer bi se time stavili u povoljniji položaj u odnosu na ostale korisnike mirovina zaposlene na području Republike Hrvatske.
95 Sonja Andrijašević PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predloženim izmjenama i dopunama predlaže se uvjet dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika (definirano 41 godinom staža u osiguranju) povisi sa 60 na 61 godinu života od početka 2019. g. te na 62 od početka 2027. g. Smatram da je 60 godina za dugogodišnjeg osiguranih sasvim dovoljno godina, ako pogledamo u kojim uvjetima rade građevinari, tokari, radnici u brodogradilištima. Jeste li svjesni da takvih ljudi, dugogodišnjih osiguranika, će biti sve manje. S obzirom na trendove na tržištu rada – sve više nas mladih ulazi kasnije u svijet rada, radimo na crno (moj brat je 2 godine radio na crno, tako još bez ikakve uplate doprinosa (nije važio današnji zakon) i sada ima 30 godina, radi od svoje 15godine, a tek koju godinu staža ima)) i zbog prekide u mirovinskom stažu - normalno je očekivati da će takvih osiguranika (dugogodišnjih) biti sve manje. Time su očekivane uštede manje, a korištenje ovog prava s druge strane snažno se ograničava. Stoga, tražim brisanje čl. 11. kako bi se zadržalo postojeće rješenje. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno
96 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Čl. 41., 43. Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
97 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Čl. 25. Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
98 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Čl. 22. Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
99 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Čl. 13. Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
100 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Čl. 11. Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
101 Đurđica Krtanjek PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU ČL. 9., 10. Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
102 Ivan Blažević PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Tražim brisanje članka 9. iz prijedloga zakona o izmjenama i dopunama i brisanje svih zakonskih odredbi kojima se u trenutnom tekstu Zakona o mirovinskom osiguranju predviđa povisivanje dobi kao uvjeta za ostvarivanje prava iz mirovinskog osiguranja. Nije prihvaćen U mirovinskom osiguranju osigurava se rizik starosti, invalidnosti i smrti uzdržavatelja, a ne rizik mirovinskog staža.
103 Nediljka Buklijaš PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Komentar na članak 41. i 43. Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Ako sam dobro shvatila, nisam pročitala niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Ne znam jeste li svjesni da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. (Tko vam piše Zakone?) Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Ako želimo govoriti da Hrvatska brine o demografskoj obnovi - a da na ovaj način dodatno kažnjava žene - mislim da dodatno stvara veće siromaštvo žena u mirovini. Ili i za tu generaciju žena pripremate novi projekt Zaželi (na pola radnog vremena), pa da uz zarađenu mirovinu (koja je umanjena) još im date da dodatno rade (skrbe se o starijima, te ono što sustav socijalne skrbi ne stigne odraditi prebacite na leđa umirovljenicama) jer eto - nisu dovoljno radile pa nisu dovoljno zaradile za mirovinu. Imate li kakve proračune - jeste li dok ste pisali ovakav prijedlog reforme (a znamo da se u stvari niste konzultirali sa stručnjacima, osim bankama i poslodavcima) prošli kroz zakonom reguliran proces procjene učinka. Ovakav Zakon, koji direktno utječe na čitavo hrvatskog društvo, ne smije biti donesen sve dok nije izrađen u skladu s Zakonom o procjeni učinaka propisa i drugim regulacijama vezanim za bolje zakonodavstvo. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
104 Nediljka Buklijaš PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Komentar na članak 13 Kada se mijenjao ZOMO 2014. godine omogućili ste osobama u starosnoj mirovini da nastave raditi, te ste izrijekom komentirali da takva opcija neće biti moguća za one koje su otišli u prijevremenu mirovinu. Sada ovim prijedlogom Zakona nudite i tu opciju umirovljenicima koji su otišli u prijevremenu mirovinu. Znate li što će se vašim prijedlogom dogoditi? Jeste li uopće svjesni? Poslodavci - koji inače imaju praksu slanja ljudi u prijevremenu mirovinu (čim ispune osnovne uvjete), sada će im ova opcija dati dodatni alat. Poslat će one koje žele u prijevremenu mirovinu, a one koje mogu još iskoristiti - vratit će ih na posao na način da će raditi pola radnog vremena. Na taj način će im biti jeftiniji (jer ne plaćaju doprinose na njih), a ti isti radnici opterećuju mirovinski sustav. Ili si za mirovinu ili si za rad? O povezivanju - i vezama s tim da se s takvim modelom uopće ne razmišlja gdje će i kakve posljedice takav Zakon imati za mlade, kada se umirovljenicima omogućuje da još rade u mirovini. Nije prihvaćen Sljedeće godine učestalo će se pratiti stanje na tržištu rada osobito u kontekstu zapošljavanja umirovljenika koji su otišli u prijevremenu starosnu mirovinu radi sprječavanja mogućih zlouporaba.
105 Raiffeisen mirovinsko osiguravajuće društvo d.d. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 1. PZID ZOMO-a briše se Objašnjenje: Nije potrebno u ovom Zakonu. Predmetni stavci čiji se tekst želi implementirati u Zakon o mirovinskom osiguranju normativno ne pripadaju materiji koju uređuje Zakon o mirovinskom osiguranju. Iako stavak 1. Zakona o mirovinskom osiguranju opisuje sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj na način da: (1) Sustav mirovinskog osiguranja u Republici Hrvatskoj čine: 1) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti 2) obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje 3) dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje., isplata mirovina na temelju iznosa kapitaliziranih uplata doprinosa iz obveznog i dobrovoljnog mirovinskog osiguranja individualne kapitalizirane štednje uređena je drugim zakonima. Navedenu materiju uređuje najprije Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima (NN 22/14 i 29/18), Zakon o obveznim mirovinskim fondovima (NN 19/14, 93/15 i 64/18), te u manjem dijelu Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima (NN 19/14 i 29/18), ali samo u odnosu na individualnu kapitaliziranu štednju iz dobrovoljnog mirovinskog osiguranja do određene visine kapitaliziranog iznosa. Budući se predloženim izmjenama Zakona o mirovinskom osiguranju nigdje u nastavku teksta ne navodi kako se uređuje i provodi isplata mirovina iz obveznog mirovinskog osiguranja individualne kapitalizirane štednje, materija koja uređuje isplatu mirovina iz 2. stupa i dalje ostaje Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima. Napominje se kako je Zakonom o mirovinskim osiguravajućim društvima uređena ne samo isplata mirovina iz obveznog i dobrovoljnog mirovinskog osiguranja već i osnivanje i poslovanje mirovinskih osiguravajućih društava koja isplaćuju mirovine u okviru obveznog i dobrovoljnog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, kao i pripadajući mirovinski programi kojima se reguliraju prava i obveze te odnos između mirovinskog osiguravajućeg društva i korisnika mirovine. Predložena odredba stavka 4. članka 1. PZID ZOMO kojom se želi urediti isplata mirovina „na temelju ugovora o mirovini sklopljenog između mirovinskog osiguravajućeg društva i korisnika mirovine“ niti izbliza ne regulira kompleksnu materiju Zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima, te proizlazi da stranke koje sklapaju predmetni ugovor mogu slobodno raspolagati kako vrstama i oblicima mirovine tako i obveznim sastojcima ugovora o mirovini. Također, iako je predloženom izmjenom stavka 3. navedeno da se Zakonom o mirovinskom osiguranju uređuje i provedba isplate mirovina iz dobrovoljnog mirovinskog osiguranja (stavak 1. točka 3. Zakona o mirovinskom osiguranju), propušteno je precizirati na koji način Zakon o mirovinskom osiguranju uopće uređuje predmetnu materiju. Konačno, vezano uz predloženu izmjenu navedenu u stavku 5., Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje slobodan je osnivati društva kako je predloženo, budući je već člankom 160. Zakona o mirovinskom osiguranju regulirano kakva sve trgovačka društva Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje može osnivati. U tom smjeru, izmjena članka 160. stavak 1. na način kako je to predloženo člankom 36. PZID ZOMO poželjno je preciziranje vrsti trgovačkih društava koje može osnivati Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje. Nije prihvaćen Člankom 1. u Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju omogućuje se Hrvatskom zavodu za mirovinskom osiguranje osnivanje mirovinskog osiguravajućeg društva, a poslovanje istog i nadalje će uređivati Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima.
106 Raiffeisen mirovinsko osiguravajuće društvo d.d. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 25. PZID ZOMO-a briše se Objašnjenje: Predlaže se ostaviti nepromijenjene stavke 1. i 2. članka 91. Zakona o mirovinskom osiguranju obzirom da je predložena izmjena pretpostavljala da bi većini budućih umirovljenika koji su osigurani u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje ukupna svota mirovine iz oba stupa bila nepovoljnija nego isplata samo iz prvog stupa zajedno s dodatkom. Budući je u međuvremenu mirovinskom reformom obuhvaćen i Zakon o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju koji korisnicima osnovne mirovine jamči pravo na dodatak u razmjernom iznosu, nema potrebe za izmjenom ovog članka kako je predloženo. Upravo suprotno, pod pretpostavkom da bi većini budućih umirovljenika mirovna bila veća ako je primaju iz oba stupa u odnosu na one koji primaju mirovnu samo iz prvog stupa, potrebno je smanjiti pritisak na Središnji registar osiguranika i omogućiti povratak u prvi stup samo onima daju izričitu izjavu o isplati mirovine samo iz fonda osiguranja na temelju generacijske solidarnosti. Stoga je potrebno omogućiti svim budućim umirovljenicima povratak u prvi stup u trenutku ostvarivanja prava na mirovinu, ako je to za njih tako povoljnije, davanjem izjave za istup putem Središnjeg registra osiguranika. Nastavno na izneseno, predlaže se u članku 92. Zakona o mirovinskom osiguranju dodati stavak koji glasi: „Osiguraniku obvezno osiguranom u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju individualne kapitalizirane štednje, koji se u postupku ostvarivanja prava na mirovinu svojom izjavom Središnjem registru osiguranika opredijelio za ostvarivanje prava na mirovinu samo iz obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti, odredit će se mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju kao da je bio osiguran samo u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti.“ Primljeno na znanje Nakon održanih sastanaka radnih skupina prijedlog je izmijenjen i predlaže se kroz izmjenu Zakona o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju omogućuje se izbor mirovine - u cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovljenika, omogućava se i osiguranicima obvezno osiguranim u II. stupu (godište 1962. i mlađi) izbor mirovine prilikom odlaska u mirovinu, čime se ti osiguranici dovode u isti pravni položaj kao i osiguranici koji su se dobrovoljno uključili u II. stup. U postupku ostvarivanja prava osiguranici II. stupa moći će birati u kojem će sustavu ostvariti mirovinu, odnosno koji je za njih povoljniji: - mirovinu samo u I. stupu s dodatkom od 27% uz prijenos sredstava iz obveznog mirovinskog fonda u državni proračun, ili mirovinu iz oba obvezna stupa. - ako izaberu ostanak u II. stupu, na mirovinu iz I. stupa određuje im se dodatak od 27% za mirovinski staž ostvaren do 31.12.2001., a na dio mirovine koja im pripada za mirovinski staž od uvođenja II. stupa, tj. od 1.1.2002. određuje se dodatak od 20,25%, odnosno postotak dodatka od 27% korigira se faktorom osnovne mirovine iz godine ostvarivanja prava na mirovinu. Osiguranicima s ispodprosječnim plaćama tijekom radnog vijeka, kojima i nakon određivanja dodatka na mirovinu prema stažu i plaći, mirovina iznosi manje od najniže mirovine, određuje se najniža mirovina kao da su bili osigurani samo u I. stupu uz prijenos sredstava iz II. u I. stup, ako tako izaberu.
107 Raiffeisen mirovinsko osiguravajuće društvo d.d. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlaže se dodati novi članak nakon članka 28. PZID ZOMO koji bi glasio: „Članak 105. mijenja se i glasi: „Članak 105. (1) U matičnu evidenciju unose se i podaci o: 1. osiguranicima i osobama koje nisu osigurane, a kojima je mirovinski staž utvrđen rješenjem 2. osobama kojima je razdoblje provedeno u osiguranju do dana pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji upisano u radnu knjižicu 3. osobama koje su ostvarile pravo iz mirovinskog osiguranja (korisnici prava) 4. osobama koji su ostvarili pravo na mirovinu samo iz obveznog mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti kao i osobama kojima se mirovina kombinirano isplaćuje iz obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje i obveznog mirovinskog osiguranja na temelju generacijske solidarnosti 5. obveznicima doprinosa za mirovinsko osiguranje (2) Matična evidencija Zavoda iz članka 104. stavka 1. ovoga Zakona, osim obveznika doprinosa, je javni registar. (3) Matična evidencija Zavoda iz stavka 2. ovoga članka je temeljni registar u odnosu na podatke iz stavka 1. točke 1. - 4. ovoga članka. (4) u svrhu osiguranja točnosti podataka iz stavka 1. točka 4. ovog članka Zavod razmjenjuje podatke koji se upisuju u matičnu evidenciju sa Središnjim registrom osiguranika i mirovinskim osiguravajućim društvima koji isplaćuju mirovine iz obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje. (5) Zavod će putem državne informacijske infrastrukture osigurati dostupnost prikupljenih autentičnih podataka iz stavka 3. ovoga članka svim tijelima javnog sektora koji su im potrebni za obavljanje poslova iz njihova djelokruga. (6) Zavod utvrđuje metodološka načela i kodeks šifara za vođenje matične evidencije nakon što pribavi mišljenje Državnog zavoda za statistiku.““ Objašnjenje: Ovom se izmjenom članka 105. ZOMO precizira unos podataka u matičnu evidenciju HZMO o čemu matična evidencija ionako već vodi računa. Primljeno na znanje I do sada, neovisno o ovom prijedlogu, Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Središnji registar osiguranika te mirovinsko osiguravajuće društvo razmjenjuju podatke koje imaju u svojim evidencijama.
108 Raiffeisen mirovinsko osiguravajuće društvo d.d. PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 47. PZID ZOMO-a briše se. Objašnjenje: Budući se predloženim izmjenama omogućava korisnicima mirovina raskinuti ugovor o mirovini koji je sklopljen sukladno Zakonu o mirovinskim osiguravajućim društvima, normativno bi bilo logičnije rješenje takvog pitanja regulirati kroz Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima. Podsjećamo kako se analogno slična situacija pojavila i 2011. godine, i to u odnosu prema bivšim članovima obveznog mirovinskog fonda – korisnicima mirovine koji su na svoj zahtjev pristupili obveznom mirovinskom fondu na temelju individualne kapitalizirane štednje. Odnosnim se korisnicima omogućilo ostvarivanje prava na mirovinu samo prema Zakonu o mirovinskom osiguranju (uz prestanak prava na osnovnu mirovinu) te istovremeno raskidanje ugovora o mirovini iz obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje. Zakonodavac je tada rješenje ponudio kroz Zakon o dopuni zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima i isplati mirovina na temelju individualne kapitalizirane štednje (NN 144/11). Stoga je predlaže predmetno pitanje riješiti u okviru Zakona o mirovinskim osiguravajućim društvima, a ovu odredbu obrisati kao suvišnu. Nije prihvaćen Predmetno pitanje će se riješiti izmjenama i dopunama oba mirovinska propisa.
109 Sindikat bankarskih i financijskih djelatnika Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU čl. 9. i 10. - Nije prihvatljivo ubrzavanje razdoblja za ostvarivanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u pogledu godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67 odnosno 62 godine života. U tome smislu u potpunosti podržavamo obrazloženje takvog stajališta na čl. 9. i 10. ZID ZOMO-a koje su detaljno komentirali Nezavisni hrvatski sindikati, a osobito uzimajući u obzir podatke i projekcije u pogledu očekivanog trajanja života u Hrvatskoj, očekivanog trajanje zdravog života kao i stope nezaposlenosti. Predlažemo odustanak od prijedloga, te vraćanje dobne granice na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se ne promjene za to relevantni pokazatelji. čl. 11. - nije prihvatljiv prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu mirovinu za dugogodišnje osiguranike sa sadašnjih 60 na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. Ovdje je riječ o osobama koje su ostvarile 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju, te razlozi za promjenu nisu prihvatljivi. čl. 13. - prijedlog posve nejasan u kontekstu ciljeva koji se reformom žele postići čl. 22. - nije prihvatljiv prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 % za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Ovaj prijedlog je još nepravedniji od sadašnjeg, a također i udaljeniji od ciljeva koji se navodno reformom žele postići. čl. 41. i 43. - vodeći računa o važećoj infrastrukturi i drugim čimbenicima, odnosno još uvijek nedovoljnoj potpori ženama kako na institucionalnoj tako i izvaninstitucionalnoj razini, te dok se ne osigura stvarni ravnopravni status žena u društvu, dinamiku podizanja dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu mirovinu ne treba dodatno ubrzavati, tim više jer i postojeće rješenje nije u skladu sa stvarnim stanjem. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
110 Sindikat umirovljenika Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Među razlozima za nužnost reforme Ministarstvo spominje visok udio umirovljenika u mlađim dobnim skupinama, no ne spominju se tome uzroci. Najvećim je dijelom to posljedica velikog broja mirovina po posebnim propisima. Također se navodi kako je mirovinski sustav održiv i kako je potrebno osigurati 39 milijardi kuna godišnje za mirovine, od čega 17 milijardi iz proračuna. Ovdje nastaje najveća pomutnja, jer su podaci netočno prikazani. Treba transparentno prikazati kako u navedenih 17 milijardi kuna ulazi 8,7 milijardi za mirovine po posebnim propisima (ako se odbije dio po ZOMO-u je 6 mlrd kuna) i 6,6 milijardi za tranzicijski trošak uvođenja drugog mirovinskog stupa. Tako dolazimo do (samo) 1,7 milijardi kuna (odnosno 4,9 milijardi ako se doda dio po ZOMO-u) godišnje manjka, ili posto iznosa koje bi proračun trebao dopuniti za isplatu radničkih mirovina. Prikazivanje kako država za (radničke) mirovine treba dodavati 17 milijardi kuna godišnje dovodi do stvaranja antiumirovljeničkog mnijenja. U svakom slučaju je neophodno dovršiti (a ne ukinuti, kao što je učinjeno) transparentnu podjelu na razini pojedinog osiguranika/umirovljenika o dijelu mirovine stečenom po općim odnosno posebnim propisima. Članak 1.: Pozdravljamo proširenje mogućnosti HZMO-a da osniva društva u području isplate mirovina iz obveznog i dobrovoljnog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje, držeći da će to utjecati na povećanje stabilnosti i ravnoteže u II. i III. stupu. U članku 8. definira se primjena Zakona o doživotnoj otpremnini, odnosno dokupu mirovine. Oštro se protivimo uvođenju novih modela prijevremenog odlaska u mirovinu, pa makar i uz dokup plaćen od strane poslodavca. Članak 33.: Protivimo se povećanju dobi za umirovljenje s 65 na 67 godina te smatramo da treba zakonski vratiti uvjet dobi za umirovljenje na 65 godina, kao što je to u gotovo svim tranzicijskim zemljama, od kojih niti jedna nema propisan rad do 67. godine starosti, kao i zbog kratkog očekivanog životnog vijeka. Isto se to analogno odnosi na prijevremene mirovine. Umjesto toga, tražimo povećanje kriterija staža za odlazak u mirovinu s minimalno 15 na minimalno 20 godina. Članak 35.: Protivimo se povećavanju uvjeta dobi za dugogodišnjeg osiguranika, kojim bi se sukcesivno povećavao uvjet dobi na 61 i 62 godine. Takva izmjena je suprotna razlozima uvošenja takvog instituta, namijenjenog dugogodišnjim osiguranicima. Članak 65.-75.: OBITELJSKA MIROVINA Sindikat umirovljenika Hrvatske drži da treba reformirati postojeći model obiteljske mirovine na način da se propiše pravo zadržavanja osobne mirovine i stjecanja određenog postotka (20-50% ovisno o prihodovnim kriterijima) partnerove/partneričine mirovine. Time bi se spriječilo naglo siromašenje po smrti partnera/partnerice te postavila čvrsta brana ženskom siromaštvu, jer su čak 94 posto svih obiteljskih umirovljenika žene s mirovinama 15 posto nižim od hrvatske linije siromaštva. Članak 85.: Protivimo se izmjenama postojećeg modela određivanja prijevremene starosne mirovine, koja je u direktnoj povezanosti sa duljinom radnog staža, jer ga smatramo pravednijim i primjerenijim od predloženih izmjena kojima se uvodi linearna penalizacija za sve, neovisno o trajanju radnog staža. Članak 87.: Protiv smo da se isključivo djelatnim vojnim osobama, policijskim službenicima i službenim osobama, utoliko više što su mirovinu stekli prema posebnim propisima, ovim Zakonom omogući rad s punim radnim vremenom, uz zadržavanje pola mirovine, kao i da se njihovo pravo na rad do polovice radnog vremena uz punu mirovinu regulira ovim Zakonom. Ista se primjedba odnosi i na odredbe članka 100., koje ne spadaju u ZOMO. Protivimo se razdvajanju, odnosno diskriminiranju radnika koji mirovinu ostvaruju prema ZOMO-u, od onih koji je ostvaruju prema posebnim propisima, te se zalažemo za unificirano rješenje, koje će se odnositi na obje kategorije, a to znači rad do pola radnog vremena uz punu mirovinu, odnosno rad do punog radnog vremena uz pola mirovine i to za sve kategorije umirovljenika koje žele ostvariti svoje pravo na rad. Pozdravljamo proširenje prava na rad na prijevremene starosne umirovljenike te na dugogodišnje osiguranike. Članak 90.: Pozdravljamo minimalni napor predlagatelja Zakona da se najniža mirovina određuje za svaku godinu u visini 100 posto aktualne vrijednosti mirovine, što čini 3,13 posto povećanja mirovine. Držimo da je postojeći institut najniže mirovine nedovoljna brana protiv siromaštva, što i jest glavna svrha mirovine. Stoga i dalje predlažemo da se u što skorije vrijeme izvrši reforma ovog instituta na način da se uvede minimalna zajamčena mirovina koja bi se automatski vezala za iznos od 45 posto bruto minimalne plaće, za mirovinu temeljem 15 godina radnog staža te s dodatnom vrijednošću jedne AVM za svaku dodatnu godinu staža. Ovime bi se spriječilo daljnje siromašenje umirovljenika te bi se podigao donji prag mirovine, što bi podiglo prosjek mirovina i posljedično omogućilo veću dostupnost zdravstvenih i drugih usluga potrebnih za normalan život, što svakako podiže umirovljenički standard i kvalitetu života. Članak 88.: Predlaže se ukidanje postojećeg modela usklađivanja mirovina i to osobito model tzv. "švicarske formule". Predlaže se određivanje stope godišnjeg rasta mirovina na način da se usklađuje na osnovi 100-postotnog iznosa povoljnijeg indeksa, neovisno o tome je li riječ o indeksu rasta plaća ili indeksu rasta potrošačkih cijena, čime bi se zaustavio galopirajući pad realne vrijednosti mirovina Članak 91.: Pozdravljamo uvođenje prava izbora za prijelaz iz II. u I. mirovinski stup, ako je to povoljnije za osiguranika. Aktiviranje prava izbora predlaže se u trenutku umirovljenja, a mi predlažemo da se, kao i u brojnim tranzicijskim zemljama, omogući prijelaz i tijekom rada, u za to određenim razdobljima, odnosno da se u cijelosti II. mirovinski stup reformira u dobrovoljni. Članak 96.-97.: U članku 96. stavak (3) dopunjuje se i glasi: (3) Mirovine i druga primanja iz mirovinskog osiguranja koja su ostvarena i isplaćuju se od 1. siječnja 2014. isplaćuju se u Republici Hrvatskoj ili u inozemstvo putem banaka, odnosno putem pošte na adresu korisnika u Republici Hrvatskoj, u slučaju izoliranosti ili smanjene mobilnosti i drugih zdravstvenih razloga. Dodaje se novi stavak (4), koji glasi: (4) Troškovi isplate mirovine i drugih primanja iz mirovinskog osiguranja putem pošte terete sredstva državnog proračuna za sljedeće korisnike iz stavka (2): - slijepe osobe, osobe oboljele od distrofije i srodnih mišićnih i neuromišićnih bolesti, oboljele od paraplegije, cerebralne i dječje paralize, multiple skleroze i srodnih bolesti, reumatoidnog artritisa, gluhe osobe i osobe kod kojih postoje funkcionalni poremećaji zbog kojih se ne mogu samostalno kretati bez upotrebe invalidskih kolica, kojima je rješenjem HZMO utvrđeno svojstvo invalidne osobe prema propisima o mirovinskom osiguranju, - osobe kojima je rješenjem nadležnog tijela utvrđeno tjelesno oštećenje donjih ekstremiteta od najmanje 80%, - osobe kojima je rješenjem nadležnog tijela priznato pravo na doplatak za pomoć i njegu ili pravo na osobnu invalidninu, - osobe koje ishode potvrdu izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite o smanjenoj mobilnosti uslijed bolesti i starosti. Stavak (4) postaje stavak (5). Ovom inicijativom predlaže se da posebno ranjivim skupinama umirovljenika, kako je gore navedeno, neovisno o datumu umirovljenja troškove isplate njihovih mirovina i drugih primanja na adresi stanovanja snosi državni proračun. Uz već navedene razloge, još jedan bitan razlog tom prijedlogu je što većina umirovljenika živi ispod donje granice siromaštva, te svako drugo rješenje utječe na smanjenje kvalitete njihova života, utoliko više što Hrvatska pošta "kamatari" korisnike mirovina na način da im naplaćuje 10 kuna + 1% mirovine po dostavi. Prema statističkim podacima pokazalo se da osobe koje žive na području geografske izoliranosti imaju niža primanja tijekom radnog vijeka, a time posljedično i manje mirovine zbog čega propisivanje obveze snošenja troškova dostave mirovine na kućni prag predstavlja pretjerano financijsko opterećenje te skupine korisnika mirovina. Najtežom posljedicom ovog zakona smatra se povećana stopa manipulacije i iskorištavanja umirovljenika od bližnjih članova obitelji, rodbine i susjeda. Bližnji su upoznati s nemogućnosti samostalnog odlaska u poslovnicu banke ili na bankomat radi podizanja mirovine, nakon čega umirovljenicima uzimaju njihove bankovne kartice ili po dobivanju punomoći na istu, uzimaju sredstava, a umirovljenici katkad ostaju bez svojih primanja. Predloženom inicijativom za izmjenu ZOMO-a ide se za tim da se zaštiti određena kategorija korisnika mirovinskih prava koji su u lošijoj poziciji zbog svog zdravstvenog stanja vezanog uz dob i/ili geografske izoliranosti. Veća zaštita korisnika mirovinskih prava proizašla bi kao neizravna posljedica izmjene predmetnih članaka. Članak 180.-182.: Sve članke u kojima se pretpostavlja povećanje dobi za umirovljenje više od 65 godina treba sukladno tome prilagoditi, te nikako ne ubrzavati izjednačavanje dobi za umirovljenje za žene, bez da se stvarnom reformom integriraju kompenzacijske mjere za usluge skrbi koje besplatno pružaju žene. Primljeno na znanje Nesporno je da je na godišnjoj razini potrebno osigurati 17 mlrd. kuna za mirovine po raznim osnovama što je detaljno i transparetno iskazano u Godišnjem izvješću HZMO-a za 2017. Od prijedloga o doživotnoj otpremnini odnosno dokupu mirovina nakon dodatnog razmatranja se odustalo. U pogledu traženja da se uvjet dobi za starosnu mirovinu vrati na 65 godina jer je očekivano trajanje života u Republici Hrvatskoj i dalje kraće za oko 3 godine, a očekivano trajanje zdravog života nakon 65 godina dvostruko kraće od prosjeka Europske unije, naglašavamo da je već važećim Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 i 62/18, u daljnjem tekstu: ZOMO) uvedeno produženje starosne granice za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina života s postupnim povećanjem starosne dobi sa 65 godina života za po tri mjeseca svake godine, počevši od 1. siječnja 2031. Polazeći od demografskih promjena stanovništva, odnosno broja osiguranika i umirovljenika, radi dugoročne održivosti mirovinskog sustava i adekvatnosti mirovina, nužno je ubrzavanje podizanja dobne granice kao uvjeta za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu u odnosu važeći ZOMO. Nacionalnom strategijom reformi Vlade Republike Hrvatske od 2018. godine i prijedlogom izmjena ZOMO-a, a radi održivosti mirovinskog sustava i adekvatnosti mirovina, predlaže se ubrzanje podizanja dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu počevši od 2027. godine, tako da bi se prema prijedlogu uvjet za stjecanje prava na starosnu mirovinu sa 67 godina života primjenjivao od 2033. godine, umjesto 2038. godine kako je sada. Iz podataka o zakonskoj dobi za odlazak u starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu iz Izvješća o starenju stanovništva razvidno je da većina država Europske unije (njih čak 16) 2030. godine podiže dobnu granicu za odlazak u starosnu mirovinu sa 65 na 67 i više godina života i za žene i za muškarce (primjerice Belgija, Danska, Francuska, Italija na 66,9, Irska na 68, Francuska na 67, Velika Britanija na 68,7, itd.). Treba istaknuti kako pritom neke države ne omogućavaju ostvarivanje prijevremene starosne mirovine ili je omogućavaju 2-3 godine prije dobi za starosnu mirovinu, a ne 5 godina ranije kao u Republici Hrvatskoj. Nakon rasprave na radnoj skupini prijedlog je izmijenjen – uvjet za starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika u razdoblju do 31. prosinca 2026. osiguranik stječe kada navrši 60 godina života i 41 godinu staža osiguranja u efektivnom trajanju. Cilj ostvarivanja prava na obiteljsku mirovinu je da se iza smrti osiguranika (bračnog /izvanbračnog druga) osigura uzdržavanje (sredstva za život) bračnom/izvanbračnom drugu, koji je ostao bez sredstava za život zbog smrti osiguranika- hranitelja, a iz istog razloga osigurava se i roditeljima i djeci umrlog osiguranika. Naime, Zakonom se presumira da je postojalo uzdržavanje od osiguranika za udovicu/udovca i pravo na obiteljsku se stječe samo ako je trenutku smrti osiguranika (bračnog druga) navršila 50 godina života ili obavlja roditeljsku dužnost prema djeci umrlog osiguranika ili ako kod nje postoji popuni gubitak radne sposobnosti u trenutku smrti ili godinu dana nakon smrti bračnog druga. Ako je udovica u radnom odnosu tada sama osigurava svoje uzdržavanje, te joj se za to vrijeme isplata obiteljske mirovine obustavlja, a kad joj prestane radni odnos ponovno se uspostavlja. U RH postoji ujedno institut izbora mirovine prema kojemu član obitelji može birati između svoje osobne mirovine i obiteljske mirovine. Važno je imati na umu i moguće troškove za predloženo pravo. Ako bi se omogućio radni odnos do polovice punog radnog vremena i korištenje obiteljske mirovine, povećao bi se poticaj udovicama/udovcima da ostvare obiteljsku mirovinu ranije nego prema važećem zakonu, što bi dovelo do povećanja broja korisnika obiteljske mirovine i povećane rashode za mirovine. Važeći način penalizacije zbog ranijeg odlaska u mirovinu je prenizak i nije dovoljno destimulativan, jer se postotkom od svega 0,10 do 0,34 % ovisno o mirovinskom stažu od 35 do 40 i više godina omogućuje pet godina raniji odlazak u mirovinu uz relativno malu penalizaciju od svega 6% za 40 i više godina staža. Institut prijevremene starosne mirovine omogućuje do pet godina raniji odlazak u mirovinu koja će se stoga i duže koristiti za približno 20-25 posto, odnosno ukupni rashodi za doživotnu isplatu mirovine, a za isti staž i plaće su 20-30 posto veći nego kod korisnika starosne mirovine. Stoga se predloženom linearnom penalizacijom od 0,34% po mjesecu ranijeg odlaska u mirovinu korisnici prijevremene starosne mirovine, a u odnosu na staž osiguranja i plaće/doprinose i rashode za doživotnu isplatu mirovine dovode u približno jednak položaj s korisnicima starosne mirovine. Penalizacijom linearno od 0,34% po mjesecu ranijeg odlaska koji se predlaže je faktor koji će destimulativno djelovati na odlazak u tu mirovinu, te osiguranike duže zadržavati u svijetu rada, a u slučaju da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu omogućuje se tim osiguranicima mogućnost stupanja u radni odnos do pola radnog vremena i istovremeno korištenje mirovine. Samo djelatnim vojnim osobama, policijskim službenicima i ovlaštenim službenim osobama (DVO, PS i OSO) omogućuje se rad s punim radnim vremenom i korištenje 50% mirovine, s obzirom da se radi o umirovljenicima koji odlaze u mirovinu u mlađoj dobi (50-60 godina) i stoga jer jedino ta kategorija umirovljenika raspolaže propisanom posebnom zdravstvenom sposobnošću za ta zanimanja i posebnim kompetencijama, koje se traže za pojedina deficitarna zanimanja kao što je npr. zaštitar, carinik i dr. koja su potrebna na tržištu rada u pojedinim područjima društvenog života. Djelatne vojne osobe koje su stjecale pravo prema ZOMIOVO koji je važio do 9. prosinca 1999., upravo stoga su imale i tada mogućnost rada s punim radnim vremenom uz korištenje 50% mirovine, jer imaju posebne kompetencije za određene poslove na koje se zapošljavaju zbog nedostatka radne snage u određenim područjima društvenog života. Predlaže se dopuniti prijedlog izmjena ZOMO-a na način da se ova mogućnost radnog odnosa s punim radnim vremenom uz istovremeno korištenje mirovine 50% omogući ovom krugu osiguranika (DVO, PS i OSO) samo do navršene 65. godine života, a nakon toga primijeni isto pravilo kao i za korisnike starosne mirovine prema općem propisu (4 sata + puna mirovina), kako ne bi bilo neravnopravnog položaja korisnika s istom starosnom dobi. Vezano za prijedlog promjene formule usklađivanja mirovina, tako da se pojednostavi način obračuna samo prema indeksu koji je više rastao (plaće i cijene), napominjemo kako bi se njegovim usvajanjem poboljšao odnos između mirovine i plaće. Međutim, treba imati u vidu da je kretanje indeksa plaća i potrošačkih cijena u direktnoj korelaciji sa kretanjem gospodarstva i fiskalnim stanjem u državnom proračunu. U slučajevima kada je rast potrošačkih cijena veći od rasta plaća dolazi do pada realne vrijednosti plaća i za očekivati je da se gospodarstvo nalazi u recesijskom razdoblju, koje ima negativne fiskalne učinke na državne financije. Prema navedenom, može se dogoditi u recesijskom razdoblju da državni proračun ne bude u mogućnosti u potpunosti osigurati sredstva potrebna za usklađivanje mirovina koje proizlazi isključivo iz rasta potrošačkih cijena, s obzirom na mogući nedostatak potrebnih sredstava koji može proizaći iz stanja u cjelokupnom gospodarstvu. Što se tiče isplata mirovina putem pošte određenom krugu osoba s invaliditetom ostvarenih od 1. siječnja 2014., trenutno se provode aktivnosti za procjenu potencijalnog broja osoba koje bi obuhvatila ova mjera o broju osoba s invaliditetom iz članka 38. ZOMO-a, te broju osoba koje ostvaruju pravo na doplatak za pomoć i njegu u mirovinskom sustavu i sustavu socijalne skrbi. Zahtjev da se podizanje dobi za žene nastavi istom dinamikom, tri mjeseca svake godine, nije prihvatljiv. Uvjeti starosne dobi za osiguranike-žene izjednačavaju se postupno tijekom prijelaznog razdoblja do 2027. godine s uvjetima starosne dobi za osiguranike-muškarce na način da se ubrzava postojeće izjednačavanje s 3 na 4 mjeseca godišnje, a prijevremene starosne mirovine također u pogledu starosne dobi i staža. Podsjećamo da je izjednačavanje po dobi potaknuto Odlukom i Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1152/2007., kojima je utvrđeno postojanje diskriminacije po spolu te su izmjene ZOMO-a uslijedile već 1. srpnja 2010. godine. Prijedlogom izmjena ZOMO-a postupak izjednačavanja po spolu ubrzava se samo što se tiče prijelaznog razdoblja, a nakon izjednačavanja uvjeta 2027. godine postupno bi se ubrzalo povećanje starosne dobi neovisno o spolu do 2033. godine za po četiri mjeseci svake godine. Razlog takvog uređenja je, prije svega, održivost mirovinskog sustava i adekvatnost mirovina poticanjem dužeg rada i kasnijeg odlaska u mirovinu.
111 Sindikat željzničara Hrvatske PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Uvod Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
112 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Zahtjev da se podizanje dobi za žene nastavi istom dinamikom, tri mjeseca svake godine, nije prihvatljiv. Uvjeti starosne dobi za osiguranike-žene izjednačavaju se postupno tijekom prijelaznog razdoblja do 2027. godine s uvjetima starosne dobi za osiguranike-muškarce na način da se ubrzava postojeće izjednačavanje s 3 na 4 mjeseca godišnje, a prijevremene starosne mirovine također u pogledu starosne dobi i staža. Podsjećamo da je izjednačavanje po dobi potaknuto Odlukom i Rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-1152/2007., kojima je utvrđeno postojanje diskriminacije po spolu te su izmjene ZOMO-a uslijedile već 1. srpnja 2010. godine. Prijedlogom izmjena ZOMO-a postupak izjednačavanja po spolu ubrzava se samo što se tiče prijelaznog razdoblja, a nakon izjednačavanja uvjeta 2027. godine postupno bi se ubrzalo povećanje starosne dobi neovisno o spolu do 2033. godine za po četiri mjeseci svake godine. Razlog takvog uređenja je, prije svega, održivost mirovinskog sustava i adekvatnost mirovina poticanjem dužeg rada i kasnijeg odlaska u mirovinu.
113 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Primljeno na znanje Omogućuje se izbor mirovine - u cilju otklanjanja nejednakosti između sadašnjih i budućih umirovljenika, omogućava se i osiguranicima obvezno osiguranim u II. stupu (godište 1962. i mlađi) izbor mirovine prilikom odlaska u mirovinu, čime se ti osiguranici dovode u isti pravni položaj kao i osiguranici koji su se dobrovoljno uključili u II. stup. U postupku ostvarivanja prava osiguranici II. stupa moći će birati u kojem će sustavu ostvariti mirovinu, odnosno koji je za njih povoljniji: - mirovinu samo u I. stupu s dodatkom od 27% uz prijenos sredstava iz obveznog mirovinskog fonda u državni proračun, ili mirovinu iz oba obvezna stupa. - ako izaberu ostanak u II. stupu, na mirovinu iz I. stupa određuje im se dodatak od 27% za mirovinski staž ostvaren do 31.12.2001., a na dio mirovine koja im pripada za mirovinski staž od uvođenja II. stupa, tj. od 1.1.2002. određuje se dodatak od 20,25%, odnosno postotak dodatka od 27% korigira se faktorom osnovne mirovine iz godine ostvarivanja prava na mirovinu. Osiguranicima s ispodprosječnim plaćama tijekom radnog vijeka, kojima i nakon određivanja dodatka na mirovinu prema stažu i plaći, mirovina iznosi manje od najniže mirovine, određuje se najniža mirovina kao da su bili osigurani samo u I. stupu uz prijenos sredstava iz II. u I. stup, ako tako izaberu
114 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Nije prihvaćen U vezi zahtjeva da se odustane od prijedloga većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu starosnu mirovinu linearno za 0,34% za svaki mjesec ranijeg umirovljenja ističemo da je postotak penalizacije za 0,10%, 0,15%, 0,25%, 0,30% i 0,34% prenizak i nedovoljno destimulativan jer se tim postotcima od svega 0,10% do 0,34%, ovisno o mirovinskom stažu od 35 do 40 i više godina, omogućuje pet godina raniji odlazak u mirovinu uz relativno malu penalizaciju od svega 6% za 40 i više godina staža, dok taj institut prijevremene starosne mirovine ipak omogućuje do pet godina raniji odlazak u mirovinu koja će se i duže koristiti. Linearnom penalizacijom od 0,34% po mjesecu ranijeg odlaska u mirovinu destimulativno će se djelovati na odlazak u mirovinu te će se osiguranike duže zadržati u svijetu rada, a u slučaju da se radi o poslovno uvjetovanom otkazu, omogućuje se tim osiguranicima mogućnost stupanja u radni odnos do pola radnog vremena i istovremeno korištenje mirovine.
115 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Nije prihvaćen Mirovinska prava su neotuđiva osobna materijalna koja se ostvaruju ispunjavanjem propisanih uvjeta iz mirovinskih propisa na zahtjev osiguranika. Ispunjenje uvjeta za prijevremenu starosnu mirovinu nije zakonit razlog za prestanak radnog odnosa i prestanak osiguranja.
116 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
117 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Nije prihvaćen Razlog takvog uređenja je, prije svega, održivost mirovinskog sustava i adekvatnost mirovina poticanjem dužeg rada i kasnijeg odlaska u mirovinu. U pogledu traženja da se uvjet dobi za starosnu mirovinu vrati na 65 godina jer je očekivano trajanje života u Republici Hrvatskoj i dalje kraće za oko 3 godine, a očekivano trajanje zdravog života nakon 65 godina dvostruko kraće od prosjeka Europske unije, naglašavamo da je već važećim Zakonom o mirovinskom osiguranju (Narodne novine, br. 157/13, 33/15, 120/16, 18/18 i 62/18, u daljnjem tekstu: ZOMO) uvedeno produženje starosne granice za odlazak u starosnu mirovinu na 67 godina života s postupnim povećanjem starosne dobi sa 65 godina života za po tri mjeseca svake godine, počevši od 1. siječnja 2031. Polazeći od demografskih promjena stanovništva, odnosno broja osiguranika i umirovljenika, radi dugoročne održivosti mirovinskog sustava i adekvatnosti mirovina, nužno je ubrzavanje podizanja dobne granice kao uvjeta za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu u odnosu važeći ZOMO. Nacionalnom strategijom reformi Vlade Republike Hrvatske od 2018. godine i prijedlogom izmjena ZOMO-a, a radi održivosti mirovinskog sustava i adekvatnosti mirovina, predlaže se ubrzanje podizanja dobne granice za odlazak u starosnu mirovinu počevši od 2027. godine, tako da bi se prema prijedlogu uvjet za stjecanje prava na starosnu mirovinu sa 67 godina života primjenjivao od 2033. godine, umjesto 2038. godine kako je sada. Iz podataka o zakonskoj dobi za odlazak u starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu iz Izvješća o starenju stanovništva razvidno je da većina država Europske unije (njih čak 16) 2030. godine podiže dobnu granicu za odlazak u starosnu mirovinu sa 65 na 67 i više godina života i za žene i za muškarce (primjerice Belgija, Danska, Francuska, Italija na 66,9, Irska na 68, Francuska na 67, Velika Britanija na 68,7, itd.). Treba istaknuti kako pritom neke države ne omogućavaju ostvarivanje prijevremene starosne mirovine ili je omogućavaju 2-3 godine prije dobi za starosnu mirovinu, a ne 5 godina ranije kao u Republici Hrvatskoj.
118 Nezavisni hrvatski sindikati PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Nije prihvaćen Sukladno Zakonu o procjeni učinaka propisa provedena je u skladu sa zadanim rokovima javna rasprava. U postupku koji je prethodio izradi Nacrta prijedloga zakona, održana su četiri sastanka radne skupine (na trećem i četvrtom niste sudjelovali) i provedena je javna rasprava. Također, na poziv na sastanak 15. listopada odbili ste sudjelovati. Reforma mirovinskoga sustava provodi se u cilju osiguranja dugoročne financijske održivosti mirovinskoga sustava, kao i socijalne adekvatnosti mirovina
119 Andrea Posarić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Predlažem da se propiše odredba u prijedlogu ovog Zakona za isplatu kapitalizirane štednje (II. stupa) za osobe koje su prilikom radnog vijeka uplaćivale prvi i drugi stup mirovinskog osiguranja, a mirovinu neće primati po osnovi vlastitog radnog staža, nego su korisnici obiteljske mirovine. U okviru navedenoga, moja majka na svom primjeru postavlja prijedlog za pronalaskom rješenja za posebne slučajeve i definiranja načina isplate sredstava iz II. stupa za vrijeme života korisnika. Znači, majka je bila zaposlena od 16.1.1984. do 30.6.2018. te ostvarila ukupno 34 godine staža. Od 1.7.2018. je na vlastiti zahtjev postala korisnik obiteljske mirovine po posebnom propisu (kao član obitelji poginulog hrvatskog branitelja). Kako po njezinoj osnovi u drugom mirovinskom stupu ima kapitalizirana sredstva u iznosu od 146.898,30 kuna, a neće u budućnosti biti umirovljena po osnovi vlastitog rada, jer je postala korisnik obiteljske mirovine, ne može po sadašnjim propisima zatražiti isplatu kapitalizirane štednje u njezinom II. mirovinskom stupu. Predlaže da se i ovakvi slučajevi propišu u okviru ovoga Zakona. Njezina zabrinutost je izražena i u okviru dogledne budućnosti, odnosno također je upitno da li će navedeno biti moguće zatražiti u postupku ostavinske rasprave nakon njezine smrti i nema svrhe da se navedeni iznos umanjuje jer uplata više neće biti, već će se samo stvarati trošak vođenja računa kod A2-Fonda, a za 20 godina taj bi se iznos mogao drastično smanjiti, a i pitanje je propisa koji će biti tada na snazi, odnosno za vrijeme koje bih ona mogla doživjeti i koristiti vlastita sredstva iz II. stupa. Primljeno na znanje Osiguranik, odnosno korisnik mirovine koji stekne pravo na dvije ili više mirovina prema Zakonu o mirovinskom osiguranju ili nekom drugom zakonu Republike Hrvatske u obveznom mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti, može koristiti samo jednu mirovinu prema vlastitom izboru. Korisnik mirovine koji je ostvario obiteljsku mirovinu kao član obitelji poginulog hrvatskog branitelja, kada stekne pravo i na starosnu ili prijevremenu starosnu mirovinu može ostvariti i koristiti mirovinu iz II. mirovinskog stupa.
120 Luka Vučemilo PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU U čl. 27. Prijedloga zakona o izmjenama i dopunama zakona o mirovinskom osiguranju koji se odnosi na izmjene i dopune čl. 99. ZOMO i rad u mirovini predlažu se da se isplata mirovine ne obustavlja: 10. korisniku starosne mirovine ostvarene prema posebnim propisima o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba koji se tijekom korištenja prava zaposli s punim radnim vremenom. Kako je moguće da novi prijedlozi stavaraju nove nejednakosti među umirovljenicima? Zbog čega se jednoj grupi umirovljenika (ovdje umirovljenim djelatnim vojnim osobama, umirovljenim policijskim službenicima i umirovljenim ovlaštenim službenim osobama) dopušta rad u mirovini s punim radnim vremenom bez uskraćivanja mirovine dok se drugoj grupi umiroljenika (npr. osobama starijim od 65 godina života s preko 40 godina staža) uskraćuje mirovina ukoliko rade više od pola radnog vremena u mirovini? Smatram neprihvatljivim raditi ovaku razliku među umirovljenicima pogotovo prema onima koji su odradili pošteno cijeli svoj radni vijek (npr. osobe koje su stekle pravo na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika). Zašto se kod prijedloga u čl. 27. izmjena pod točkom 10. ne koriste agumenti kojima se brani rad na pola radnog vremena u mirovini? Zar korisnici starosne mirovine ostvarene prema posebnim propisima o pravima iz mirovinskog osiguranja djelatnih vojnih osoba, policijskih službenika i ovlaštenih službenih osoba koji se tijekom korištenja prava zaposle s punim radnim vremenom ne oduzimaju radna mjesta mladim osobama, nezaposlenim osobama, ....? Ovdje se vidi kako zakonodavac još jednom diskriminira raziličite grupe umirvoljenika. Dodatno, prijedlog u čl. 27. izmjena pod točkom 11. gdje se navodi da se mirovina ne obustavljanja korisniku prijevremene starosne mirovine koji se zaposli s polovicom punog radnog vremena. Kako je moguće da se ovdje izjednačavaju osobe koje su otišle u mirovinu pod različitim kriterijima? Osoba koja je otišla u prijevremenu mirovinu može raditi u mirovini do 4 sata dnenvo i priamti plaću i mirovinu, dok osoba koje je otišla u mirovinu sa 65. godina života i preko 40 godina staža ne može raditi 5 sati dnevno bez obustavljanja isplate mirovine? U čl. 99. ZOMO najveća nepravda je učinjena prema osobama koje imaju preko 65. godina života i preko 40 godina staža jer su pošteno zaslužiti svoje mirovine, a onda im zakonodavac uskraćuje njihovo pravo na mirovinu ukoliko žele i dalje raditi više od pola radnog vremena, te ih poslodavac stavlja u neravnopravan položaj sa svim drugim skupinama umirovljenika. Na temelju čega je odlučeno da se u mirovini može raditi samo 4 sata dnevno vremena temeljem ugovora o radu bez uskraćivanja mirovine? Koja je razlika ako umirovljenik radi dnevno 3, 4, 5, i 8 sati ukoliko on to želi i ukoliko ga poslodavac želi zadržati na radnom mjestu? Zašto osobe temeljm ugovora o djelu mogu raditi neograničen broj sati i zarađivati milijune kuna (često zloupotrebljavajući ovu mogućnost) bez da im se obustavlja mirovina dok se umirovljenicima temeljem ugovora o radu uskraćuje mirovina ako rade više od 4 sata dnevno? Postoje znanstvene studije kojima je dokazano da umirovljenici koji rade u mirovini ne oduzimaju radna mjesta mladim osobama i nezaposlenim osobama. A s tim se slaže i sama država kad predlaže povećanje dobne granice za umirovljenje - jer povećanje dobne granice valjda ne ugrožava radna mjesta za mlade osobe. Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
121 Ana Berić PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Izbaciti čl.6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Izmjenom Zakona o doprinosima (konkretno mislim na godišnji obračun doprinosa za direktore/članove uprave) mnogi će mikro i mali poduzetnici biti primorani pokrenuti likvidaciju jer ne ostvaruju dovoljno prihoda kako bi platili doprinose po godišnjem obračunu (umnožak koefijenta 0,65 i prosječne bruto plaće x 12 mjeseci). Ovom dopunom te poduzetnike (koji više neće biti direktori svojih društava nego likvidatori) stavljate u bezizlaznu situaciju. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
122 Željka Žganec-Peras PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU 1) Izbaciti čl. 6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Navedena promjena nije usklađena sa Zakonom o doprinosima, a i stavlja likvidatore u neravnopravni položaj jer ne mogu utjecati na brzinu likvidacijskog postupka koji prema praksi Trgovačkih sudova može trajati i do dvije godine. Obvezom plaćanja doprinosa likvidatora (na bilo koju osnovicu) društvo tijekom likvidacijskog postupka može izgubiti uvjete za likvidaciju jer ga obaveza za doprinose mogu natjerati na otvaranje stečajnog postupka pošto većina društva u likvidaciji ne obavlja djelatnost i nema sredstva potrebna za plaćanje doprinosa likvidatora. 2) Stavak (1) članka 35. trebao bi glasiti: „Pravo na redovnu mirovinu ima osiguranik s 40 godina staža osiguranja u efektivnom trajanju bez obzira na godine života. „ Obrazloženje: Člankom 35. nejasnom formulacijom određuje se pojam punog radnog staža na način: „starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika“. Zar to nije puni radni staž bez obzira na godine života. Ako netko danas ide u mirovinu s 40 godina staža zar to nije puni radni staž ? Tu godine starosti nisu bitne. Ako se netko zaposlio s 16 godina života tada on može danas imati 56 godina života i 40 godina staža. Za redovnu mirovinu (ili kako to danas zvuči: starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika) bitan je radni staž, a ne godine života. Nema logike da osiguranik s 56 godina života i 40 godina efektivnog radnog staža mora raditi još 5 godina (do 61 godine života). 40 godina radnog staža zaista je dovoljan broj godina rada za redovnu mirovinu (to znači bez penalizacije). Tko želi i može duže raditi, to je njemu na volju. Pojam starosne mirovine bio bi kad se ide u mirovinu na temelju godina života, a nema se dovoljno godina radnog staža. Pojam „starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika“ treba u potpunosti izbaciti iz Zakona. Nije prihvaćen Na dio primjedbe je već prethodno odgovoreno. Radi održivosti mirovinskog sustava i primjerenosti mirovina ovim Zakonom se predviđa povećanje životne dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. U mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti osigurava se rizik starosti, a ne rizik mirovinskog staža pa je za stjecanje prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika potrebno propisati dobnu granicu. Zakon ne poznaje termin punog mirovinskog staža. Opseg mirovinskih prava ovisi i o ostvarenom mirovinskom stažu. Osiguranik za stjecanje prava na mirovinu mora ispuniti uvjet najmanjeg propisanog mirovinskog staža i navršiti propisanu životnu dob za pojedinu mirovinu.
123 Ana Dujmović PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Izbaciti čl.6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
124 DARKO BALOG PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Izbaciti čl.6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Navedena promjena nije usklađena sa Zakonom o doprinosima, a i stavlja likvidatore u neravnopravni položaj jer ne mogu utjecati na brzinu likvidacijskog postupka koji prema praksi Trgovačkih sudova može trajati i do dvije godine. Obvezom plaćanja doprinosa likvidatora (na bilo koju osnvicu) društvo tijekom likvidacijskog postupka može izgubiti uvjete za likvidaciju jer ga obaveza za dobrinose mogu natjarati na otvaranje stečajnog postupka pošto većina društva u likvidaciji ne obavlja djelatnost i nema sredstva potrebna za plaćanje doprinosa likvidatora. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.
125 Drago Rukavina PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Prijedlozi i komentari uz članak 11. Prijedloga Naslov članka 35. treba glasiti „Redovna mirovina“ Stavak (1) članka 35. trebao bi glasiti: „Pravo na redovnu mirovinu ima osiguranik s 40 godina staža osiguranja u efektivnom trajanju bez obzira na godine života. „ Obrazloženje: Člankom 35. nejasnom formulacijom određuje se pojam punog radnog staža na način: „starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika“. Zar to nije puni radni staž bez obzira na godine života. Ako netko danas ide u mirovinu s 40 godina staža zar to nije puni radni staž ? Tu godine starosti nisu bitne. Ako se netko zaposlio s 16 godina života tada on može danas imati 56 godina života i 40 godina staža. Za redovnu mirovinu (ili kako to danas zvuči: starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika) bitan je radni staž, a ne godine života. Nema logike da osiguranik s 56 godina života i 40 godina efektivnog radnog staža mora raditi još 5 godina (do 61 godine života). 40 godina radnog staža zaista je dovoljan broj godina rada za redovnu mirovinu (to znači bez penalizacije). Tko želi i može duže raditi, to je njemu na volju. Pojam starosne mirovine bio bi kad se ide u mirovinu na temelju godina života, a nema se dovoljno godina radnog staža. Pojam „starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika“ treba u potpunosti izbaciti iz Zakona. Nije prihvaćen Radi održivosti mirovinskog sustava i primjerenosti mirovina ovim prijedlogom Zakona se predviđa povećanje životne dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. U mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti osigurava se rizik starosti, a ne rizik mirovinskog staža pa je za stjecanje prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika potrebno propisati dobnu granicu. Zakon ne poznaje termin redovne mirovine. Opseg mirovinskih prava ovisi i o ostvarenom mirovinskom stažu. Osiguranik za stjecanje prava na mirovinu mora ispuniti uvjet najmanjeg propisanog mirovinskog staža i navršiti za tu mirovinu najnižu propisanu životnu dob.
126 Drago Rukavina PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Prijedlozi i komentari uz članak 2. Prijedloga U članku 8. u postavku 7. u zagradi valja ugraditi novi pojam „redovna mirovina“ . Sve vrste mirovina (starosna, invalidska, obiteljska i td.) valja također staviti u pojmove. Definicija redovne mirovine mogla bi glasiti: „ Redovna mirovina je novčano primanje iz mirovinskog osiguranja na temelju punog radnog staža bez obzira na godine života.“ . Obrazloženje: Člankom 35. nejasnom formulacijom određuje se pojam punog radnog staža na način: „starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika“. Zar to nije puni radni staž bez obzira na godine života. Ako netko danas ide u mirovinu s 40 godina staža zar to nije puni radni staž ? Tu godine starosti nisu bitne. Ako se netko zaposlio s 16 godina života tada on može danas imati 56 godina života i 40 godina staža. Za redovnu mirovinu (ili kako to danas zvuči: starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika) bitan je radni staž, a ne godine života. Nema logike da osiguranik s 56 godina života i 40 godina efektivnog radnog staža mora raditi još 5 godina (do 61 godine života). 40 godina radnog staža zaista je dovoljan broj godina rada za redovnu mirovinu (to znači bez penalizacije). Tko želi i može duže raditi, to je njemu na volju. Pojam starosne mirovine bio bi kad se ide u mirovinu na temelju godina života, a nema se dovoljno godina radnog staža. Pojam „starosna mirovina za dugogodišnjeg osiguranika“ treba u potpunosti izbaciti iz Zakona. Nije prihvaćen Radi održivosti mirovinskog sustava i primjerenosti mirovina ovim prijedlogom Zakona se predviđa povećanje životne dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika. U mirovinskom osiguranju na temelju generacijske solidarnosti osigurava se rizik starosti, a ne rizik mirovinskog staža pa je za stjecanje prava na starosnu mirovinu, prijevremenu starosnu mirovinu i starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika potrebno propisati dobnu granicu. Zakon o mirovinskom osiguranju ne poznaje termin punog mirovinskog staža. Opseg mirovinskih prava ovisi i o ostvarenom mirovinskom stažu. Osiguranik za stjecanje prava na mirovinu mora ispuniti uvjet najmanjeg propisanog mirovinskog staža i navršiti za tu mirovinu najnižu propisanu životnu dob.
127 MIA OBAD PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Izbaciti čl.6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Obrazloženje: Društva najčešće pokreću likvidaciju kada prestanu ostvarivati prihode i kada nema smisla za njihovim daljnjim postojanjem. Većina mikro i malih poduzetnika u periodu likvidacije ne ostvaruju nikakve prihode. Likvidatori su najčešće dotadašnji direktori ili bliske osobe od povjerenja koje tu funkciju vrše bez ikakve naknade! Ovime bi likvidatori bili prisiljeni iz vlastitog džepa podmiriti doprinose za funkciju koju su vršili besplatno, a kako bi u skladu sa zakonima mogli samo zatvoriti društvo koje nema budućnosti. Nisu tako rijetki ni slučajevi u kojima trgovačko društvo preuzmu nasljednici uslijed smrtnih slučajeva ili u kojima se vlasnik/direktor teže razboli te nije više u stanju imati/voditi trgovačko društvo. Budući da likvidacija jdoo-a traje minimalno 6 mjeseci, to bi moglo predstavljati značajan, a možda i nesavladivi trošak, osobi koja se nađe u nekoj od gornjih situacija. Nije prihvaćen Kao što je navedeno u obrazloženju Prijedloga Zakona, upravu kao tijelo društva imaju samo društva kapitala (društvo s ograničenom odgovornošću – d.o.o., dioničko društvo – d.d. i jednostavno društvo s ograničenom odgovornošću – j. d.o.o.). Uprava vodi poslovanje trgovačkog društva i zastupa trgovačko društvo u odnosu prema trećim osobama. Te poslove obavljaju i likvidatori u skladu s člankom 117. Zakona o trgovačkim društvima i upisuju se u sudski registar nadležnog trgovačkog suda na osnovi članka 24.a Zakona o sudskom registru. Napominjemo da za članove uprave, izvršne direktore i likvidatore postoji obveza na osiguranje samo ako nisu osigurani po drugoj osnovi.
128 Andreja Prejel PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Izbaciti čl.6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
129 VESNA VARŠAVA PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Izbaciti čl.6 : u članku 12. iza riječi: "društava" dodaje se zarez i riječ: "likvidatori". Izmjenama Zakona o doprinosima u čl.187f propisano je da obveza doprinosa za člana uprave traje od imenovanja do opoziva ili otvaranja stečaja ili likvidacije. Članovi društva plaćaju doprinose kao umnožak koefijenta 0,65 i prosječne bruto plaće x 12 mjeseci (odnosno razmjerno mjesecima obavljanja funkcije člana uprave). Ako trenutkom početka likvidacije društva za člana uprave prestaje obveza doprinosa i isti bude imenovan likvidatorom (što je najčešći slučaj) obzirom više nema druge osnove osiguranja kaznit će se prijavom kao likvidator po koeficijentu 1,1 jer želi zatvoriti društvo (vjerovatno s razlogom jer ne ostvaruje dovoljno prihoda) i plaćati 62% veće doprinose nego je plaćao kao član uprave ?? Nije prihvaćen Već prethodno odgovoreno.
130 Ivona Abramović PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU Članak 33. mijenja se i glasi: „(1) Pravo na starosnu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2030. ima osiguranik kada navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža. Članak 34. mijenja se i glasi: „(1) Pravo na prijevremenu starosnu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2030. ima osiguranik kada navrši 60 godina života i 35 godina mirovinskog staža. Ovim tempom možemo i za nekoliko desetljeća doći do 80. godine. Zar to ne bi trebao biti izbor, biti u starosnoj mirovini i raditi do pola radnog vremena po želji, a ne obveza biti u tim godinama i raditi puno radno vrijeme . Članak 180. mijenja se i glasi: „(1) Iznimno od članka 33. stavka 1. ovoga Zakona, pravo na starosnu mirovinu stječe osiguranik-žena kada navrši 15 godina mirovinskog staža i: - u 2019. godini - 62 godine Mislim da bi ta granica bila sasvim dovoljna za iduću i sve daljnje godine. Što godine idu dalje, ne postaje se sposobniji sa sve više godina, već bi bilo prirodno da su ljudi u tim godinama umirovljeni. Nije prihvaćen U cilju održivosti mirovinskog sustava i postizanje adekvatnosti mirovina potrebno je ubrzati izjednačavanje starosne dobi za muškarce i žene.
131 Zlata Bajs PRIJEDLOG ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O MIROVINSKOM OSIGURANJU, OBRAZLOŽENJE Svaka mirovinska reforma složen je postupak, a kada se ona provodi u sustavu kakav je hrvatski, obilježen problemima neodrživosti sustava i neadekvatnošću mirovina, tada svako zadiranje u taj sustav mora biti temeljeno na odgovarajućim analizama i podatcima, kako bi predložena rješenja išla u cilju rješavanja tih problema. Nažalost, kao i puno puta do sada, niti ova rješenja nisu rezultat provedene analize, a čini se kako će mnoga od njih postići učinke suprotne namjeravanim. Sindikati su još prošle godine tražili osnivanje radne skupine za izmjenu Zakona o mirovinskom osiguranju, kako bi ona na vrijeme počela s radom i kako bismo svi zajedno imali dovoljno vremena provesti kvalitetnu analizu i, sukladno utvrđenom, predložiti odgovarajuća rješenja. To se, opet nažalost, nije dogodilo tada, jer je radna skupina osnovana tek ove godine i u njenom su se sastavu našli, osim sindikata, predstavnici poslodavaca, akademske zajednice, umirovljeničkih udruga, mirovinskih fondova, HZMO-a, međutim, skupina se sastala samo dva puta. Prvi put krajem svibnja 2018. godine, kada su predstavnici resornog Ministarstva rada i mirovinskog sustava (MRMS) i HZMO-a članovima skupine predstavili aktualne podatke o stanju mirovinskog sustava. Drugi sastanak održan je krajem lipnja 2018. godine i znakovito je da je resorno ministarstvo dan ranije upoznalo novinare s prijedlozima rješenja u okviru reforme, što je na dan sastanka bilo popraćeno u dva dnevna lista, putem kojih su i članovi radne skupine, zajedno sa širom javnošću, prvi puta dobili informaciju o pravcu reformskih mjera. Dakle, u radnoj skupini se nije vodio dijalog, već su njezini članovi, pa tako i socijalni partneri, bili samo još jedna skupina kojoj je MRMS iznio rješenja, bez analize, argumenata i razgovora. Opravdavajući predložena rješenja MRMS tvrdi kako je samo 20 posto trenutnih umirovljenika odradilo puni radni staž od 40 godina, da je 30 godina staža premalo te da ga treba produljiti. Također, navodi da je godišnji deficit mirovinskog sustava 17 mlrd kuna i da se isti nadoknađuje iz proračuna. No, sve ove izjave netočne su i nekorektne. U odnosu na deficit mirovinskog sustava treba jasno reći kako od navedenog iznosa oko 12 mlrd deficita otpada na tranzicijski trošak i trošak mirovina ostvarenih po posebnim propisima. Pojam „puni radni staž“ ne postoji, jer podsjećamo kako su početkom 1990-tih dotad posebni fondovi, radnički, obrtnički i poljoprivredni, objedinjeni u jednom, radničkom fondu. Na kraju, prosjek godina mirovinskog staža za starosne mirovine je 32 godine, a za prijevremene starosne mirovne čak 39 godina! Uz to, do 1.1.1999. godine žene su u prijevremenu mirovinu mogle ići s 30 godina staža osiguranja, a u starosnu s 35 godina staža, dok je muškarcima i za jedno i za drugo trebalo 5 godina više. Godine starosti nisu bile primarne. Osim toga, tijekom 1990.-tih veliki je dio mladih povratnika s bojišta jednostavno „pospremljen“ u mirovinu dokupom staža ili bez toga, ako su imali uvjet za prijevremenu mirovinu, jer su tvrtke u kojima su radili propale u privatizaciji, dok su oni ratovali. Svih kasnijih godina, a i danas, poslodavci se „rješavaju“ starijih radnika koji imaju uvjet za prijevremenu mirovinu. Mirovinskom reformom treba postići održivost sustava i adekvatnost mirovina, zbog čega je nužno smanjiti pritisak na mirovinski sustav kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te započeti popravljanje omjera broja radnika i umirovljenika, putem stimulacije radnika na duži ostanak u svijetu rada i to na načelima pravednosti i nediskriminacije. Ova bi reforma trebala težiti ublažavanju ili uklanjanju nejednakosti koje su posljedica svih prethodno provedenih reformi. Zahtjev sindikata je da reforma ovoga puta ide u korist, a ne, kao svaki puta do sada, na štetu radnika. Već dugi niz godina Vijeće EU i Europska komisija Hrvatskoj preporučuju usklađivanje odredbi o mirovinama za posebne kategorije umirovljrnika s općim pravilima za umirovljanje, a ta je preporuka, zajedno s preporukama za odvraćanje od prijevremenog umirovljenja i ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljenje, dio paketa preporuka vezano uz mirovinsku reformu, u okviru Nacionalnog programa reformi Hrvatske za 2018. godinu i Programa konvergencije Hrvatske za 2018. godinu. I dok u pogledu odvraćanja od prijevremenog umirovljenja te ubrzavanja prelaska na višu dobnu granicu za umirovljanje Vlada RH spremno predlaže rješenja (i to na štetu radnika – budućih umirovljenika), o usklađivanju odredbi o umirovljenju za posebne kategorije korisnika s općim propisom, godinama, pa tako i u okviru ovih prijedloga, još jednom nema niti riječi. Dakle, Vlada RH se odlučuje za selektivni pristup u rješavanju problema mirovinskog sustava, i to bez odgovarajuće podloge i procjene dugoročnih učinaka predloženih rješenja. Stoga sindikati od Vlade RH traže predočenje analitičke podloge za predložena rješenja, izvršenje procjene učinaka predloženih rješenja, pristupanje usklađivanju uvjeta umirovljenja posebnih kategorija korisnika s općim propisom te vraćanje rada na mirovinskoj reformi u okvire za to osnovane radne skupine. Mirovinska reforma prevažno je pitanje za sve radnike te sadašnje i buduće umirovljenike, koji zaslužuju odgovoran i predan rad, koji bi trebao otkloniti negativne učinke svih bivših reformi i povremenih intervencija u mirovinski sustav te odrediti smjer i mjere za budućnost. S obzirom na visoku razinu neslaganja s predloženim rješenjima te očekivanim negativnim učincima po radnike, ali i sustav u cjelini, predlažemo Vladi RH da povuče ovakav prijedlog Zakona te ga vrati radnoj skupini. Članci 9. i 10. ZID ZOMO Neprihvatljivo nam je ubrzavanje razdoblja za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu po strožim uvjetima u smislu potrebnih godina života te posljedično podizanje dobne granice za ostvarenje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu na 67, odnosno 62 godina života. Navedena rješenja apsolutno su neprihvatljiva, zbog brojnih razloga koje predlagatelj nije uzimao u obzir, a koji su u zemljama razvijene demokracije važni čimbenici na kojima se temelje ovakvi reformski prijedlozi. Podatci za Hrvatsku govore u prilog potrebe zauzimanja potpuno suprotnog stava. Naime, uzimajući u obzir podatak o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj, ono je u 2016. godini niže za 2,8 godina ukupno (3,2 godine muškarci, 2,3 godine žene) u odnosu na prosjek EU, s tim da prosjek EU dižu razvijenije zapadne i sjeverne države članice. Dio nama usporedivih zemalja nije došao ni do 65 godina života kao uvjeta za starosnu mirovinu. Prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) razlika u očekivanom trajanju života u 2016. godini neznatno je veća i iznosi 3,3 godine za muškarce i 2,6 godina za žene, prema projekcijama za 2040. godinu ta razlika za muškarce iznosi 2,6 godina, a za žene 2 godine dok u 2070. godini za muškarce razlika iznosi 1,7 godina i za žene 1,4 godine. Podatak o očekivanom trajanju života nakon 65. godine starosti u Hrvatskoj za 2016. godinu, pokazuje da je ono ukupno 17,6 godina, dok EU prosjek iznosi 20,0 godina (15,6 godina muškarci i 19,2 godine žene, dok je prosjek EU 18,2 godina muškarci i žene 21,6 godina). Očekivano trajanje zdravog života pri rođenju u Hrvatskoj u 2016. godini je 57,1 godina za muškarce i 58,7 godina za žene, u odnosu na prosjek EU 63,5 godina za muškarce i 64,2 godine za žene, dok je očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine u Hrvatskoj u 2016. godini dvostruko kraće od prosjeka EU, odnosno u Hrvatskoj za muškarce iznosi 5,2 godine, a za žene 4,9 godina, dok je prosjek EU za muškarce 9,8 godina, a za žene 10,1 godinu. Tako, primjerice, u Švedskoj očekivano trajanje zdravog života nakon 65. godine za muškarce iznosi 15,1 godinu, a za žene 16,6 godina, u Norveškoj za muškarce 15,4 godine, a za žene 15,2 godine; u Danskoj ono iznosi 11,5 godina za muškarce i 11,9 godina za žene, dok je u Njemačkoj očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65. godine 11,5 godina za muškarce i 12,4 godine za žene. Pored toga, valja spomenuti i kako je očekivano trajanje života prema stupnju obrazovanja u Hrvatskoj u 2016. godini za one s osnovnom školom (ISCED 0-2) je 77 godina, sa srednjom stručnom spremom (ISCED 3-4) je 77,5 godina, a za visoko obrazovane (ISCED 5-8) je 80,5 godina. U Hrvatskoj je u 2017. godini stopa zaposlenosti dobne skupine od 25 do 54 godine starosti iznosila 74,9 posto, a dobne skupine od 55 do 64 godine starosti 40,3%, dok prosjek EU za dobnu skupinu od 25 do 54 godine starosti iznosi 79,7 posto, a za dobnu skupinu od 55 do 64 godine starosti iznosi 57,1 posto. Osim svega navedenog prema izvješću EK (The Ageing Report: Economic and Budgetary Projections for the EU Member States 2016-2070) očekuje se da će 12 zemalja članica u projiciranom razdoblju imati pad u javnim troškovima za mirovine kao udjelu u BDP-u. Najveći pad očekuje se za Grčku (-6,6 postotnih bodova ), zatim za Hrvatsku (-3,8 postotnih bodova), Francusku (-3,3 postotnih bodova), Latviju (-2,6 postotnih bodova) i Portugal (-2,2 postotnih bodova). Za još sedam zemalja također se projicira smanjenje, ali nešto manje, točnije između 1 i 1,9 postotnih bodova (Danska, Estonija, Italija, Litva, Španjolska, Švedska i Poljska). Projekcije za Hrvatsku kazuju kako će se u 2040. godini smanjiti javni troškovi za mirovine kao udjelu u BDP-u s 10,6% zabilježeno u 2016. godini na 8,3%, da bi do kraja projiciranog razdoblja tj. 2070. godine iznosili 6,8%. Usporede li se pak podatci o javnim troškovima za mirovine kao udjeli u BDP-u Hrvatske i prosjeku EU 28, vidljivo je kako je 2016. godine u Hrvatskoj taj udio iznosio 10,6%, a u EU 28 - 11,2%, u 2040. godini u Hrvatskoj će udio iznositi 8,3%, a u EU 28 - 12%, dok će u 2070. godini u Hrvatskoj taj udio iznositi 6,8%, a u EU - 28 iznositi će11%. Navedeni podatci i projekcije ne samo da ne opravdavaju predložena rješenja, nego govore u prilog potrebe za zaokretom te zadržavanjem zakonskog rješenja o 65, odnosno 60 godina života kao dobnoj granici za stjecanje prava na starosnu, odnosno prijevremenu starosnu mirovinu. Zbog toga, a temeljem predočenih podataka, tražimo da predlagatelj odustane od podizanja uvjeta dobi za stjecanje prava na starosnu i prijevremenu starosnu mirovinu i zakonski vrati dobnu granicu na 65, odnosno 60 godina života, sve dok se očekivano trajanje života općenito, kao i očekivano trajanje života u zdravlju nakon 65 godine života u Hrvatskoj značajnije ne približi EU prosjeku. Životni vijek, život u zdravlju nakon 65. godine i slično ovise o uvjetima života u stvarnom okruženju, radnim uvjetima i tehnologijama, stanju zdravstvene zaštite i njenoj dostupnosti što su neposredni razlozi hrvatskog zaostajanja za EU prosjekom te posebno za stanjem u razvijenim EU zemljama. Podizanje dobne granice za ostvarenje prava na mirovinu ne znači da će ljudi do tada moći raditi, ali znači da će zbog ranijeg odlaska u mirovinu (jer ne mogu raditi ili ih se poslodavac želi riješiti i zaposliti mlađe) biti trajno kažnjeni nižim mirovinama, što će rezultirati njihovim siromaštvom u starosti. Niti jedna vlada nema mandat predlagati ovakva rješenja bez odgovarajućih podataka koji govore u prilog njihove potrebe, već se dob za umirovljenje može produžavati tek onda kada se stvori okružje koje će to omogućiti i opravdavati. Članak 11. ZID ZOMO Neprihvatljiv je prijedlog povećanja uvjeta dobi za stjecanja prava na starosnu mirovinu za dugogodišnjeg osiguranika sa sadašnjih 60, na 61 godinu života, odnosno 62 godine života od 2027. godine. I u ovom slučaju kao i u slučaju starosne i prijevremene starosne mirovine, predlagatelj ne pruža nikakve dokaze koji opravdavaju potrebu za ovim povećanjem. Smatramo kako osoba s najmanje 41 godinom staža osiguranja u efektivnom trajanju i 60 godina života zaslužuje pravo na umirovljenje bez trajnog umanjenja mirovine. Radi se o radnicima koji su već po završetku srednje škole započeli s radom i koji su u pravilu radili u zahtjevnim radnim uvjetima i radno intenzivnim djelatnostima i koji nakon 41 godine mirovinskog staža zaslužuju umirovljenje bez kažnjavanja. Za one među njima koji se ipak odluče za ostanak u svijetu rada zakonodavac treba omogućiti stimulaciju za duži ostanak u svijetu rada, jer svojom odlukom doprinose rasterećenju mirovinskog sustava. Članak 13. ZID ZOMO Prilikom donošenja Zakona o mirovinskom osiguranju 2014. godine zakonodavac je omogućio osobama u starosnoj mirovini rad do polovice punog radnog vremena, uz zadržavanje prava na isplatu mirovine. Tada je izrijekom rečeno kako ista mogućnost neće biti pružena korisnicima prijevremene starosne mirovine, iz razloga što će to izazvati veliki val prijevremenog umirovljenja i stvoriti dodatni pritisak na mirovinski sustav, a cilj je njegovo rasterećenje. Ako je navedeni cilj u središtu i ovih izmjena, tada nije jasno koji argumenti stoje iza prijedloga koji bi i prijevremenim umirovljenicima omogućio rad u polovici punog radnog vremena uz istovremeno zadržavanje mirovine. Prijedlog koji nudi predlagatelj potiče i radnika i poslodavca na nova opterećenja mirovinskog sustava i sustava rada. Ako radnik može i želi nastaviti raditi, a poslodavac ima potrebu za njegovima radom, radnika treba zadržati u radnom odnosu, a ne umiroviti ga uz zadržavanje radnog mjesta. Temeljni cilj reforme je postići održivost sustava, prije svega kroz smanjivanje priljeva novih umirovljenika te osigurati adekvatnost mirovina. S obzirom na navedene ciljeve, ovakav prijedlog smatramo kontraproduktivnim, čak i nerazumnim. Svjesni problema niskih mirovina prihvaćamo mogućnost rada korisnika starosnih mirovina, ali ovaj prijedlog ne smatramo korakom u pravom smjeru, a rad umirovljenika u prijevremenoj mirovini, uz zadržavanje mirovine, u pravilu ne bilježe ni druge EU zemlje. Za očekivati je da će ovakvo rješenje biti poticaj poslodavcima za slanje radnika u prijevremenu mirovinu te njihovo ponovno uzimanje u radni odnos po fleksibilnijim oblicima ugovora o radu, što predstavlja nelojalnu konkurenciju radnicima. Radnici će prihvaćati prijevremeno umirovljenje i mogućnost dodatnog rada, ako izračun pokaže kako će iznos mirovine i polovice plaće biti veći od iznosa plaće koju su imali do tada. Članak 22. ZID ZOMO Neprihvatljiv nam je prijedlog većeg umanjenja mirovina zbog odlaska u prijevremenu mirovinu linearno za 0,34 posto za svaki mjesec ranijeg umirovljenja. Već je i sadašnji model dovoljno destimulativan. Linearno umanjenje smatramo nepravednim, dok sadašnji model, prema kojem stopa umanjenja pada što je osiguranik bliže uvjetima za starosnu mirovinu, ipak stimulira kasniji odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu, jer je blaži u kažnjavanju onih koji imaju više godina života i više godina mirovinskog staža u trenutku umirovljenja. Poznato je kako odlazak u prijevremenu starosnu mirovinu najčešće nije izbor radnika, već ga poslodavac šalje u mirovinu čim navrši prvi uvjet. Stoga tražimo da se umjesto radnika kazni, odnosno penalizira poslodavac (uključujući i državu), koji radnika šalje u prijevremenu mirovinu, jer je to mjera koja postoji u nekim zemljama. Ona se može provesti kroz propisivanje povećane uplate doprinosa, dokup mirovine do pune mirovine ili neki drugi oblik fiskalne destimulacije. Povećanje trajnog umanjenja prijevremenih mirovina, s obzirom na činjenicu nedobrovoljnog umirovljenja, neće imati za posljedicu duži ostanak u svijetu rada, nego porast siromaštva starijih osoba. Podržavamo povećanje polaznog faktora za određivanje starosne mirovine za osobu koja prvi puta stječe mirovinu i ima 65 godina života i 35 godina mirovinskog staža i to sa sadašnjih 0,15 na 0,34 posto za svaki mjesec kasnijeg umirovljenja. Međutim, upitno je u kojoj mjeri će tu mogućnost moći iskoristiti radnici na poslovima većeg fizičkog opterećenja i/ili niže razine složenosti, jer praksa pokazuje kako ju u najvećoj mjeri koriste visokoobrazovani (sveučilišni profesori, znanstvenici, liječnici ...) čije su mirovine već značajno veće od prosjeka. Istovremeno, protivimo se ukidanju navedene mogućnosti za dugogodišnjeg osiguranika, koji prema sadašnjem uređenju ima takvu mogućnost, jer bi ovo pravo u odnosu na cilj izmjena Zakona moralo biti jednako dostupno. Predloženo rješenje značilo bi da dugogodišnji osiguranik brodograđevni radnik zbog gubitka stimulacije za dulji ostanak u svijetu rada nakon 60. godine života financira rast mirovine primjerice sveučilišnog profesora, kome će stimulacija nakon 65. godine života rasti sa sadašnjih 0,15 posto na 0,34 posto po mjesecu kasnijeg umirovljenja. To znači da mirovina sveučilišnog profesora s te osnove može biti veća i do 20,4 posto. Dugogodišnji osiguranik može izabrati da ne ode u mirovinu sa 60 godina života i 41 godinom staža i nastaviti raditi do 65. godine života, no time neće ostvariti pravo na povećanje mirovine. Ako je cilj mirovinske reforme poticaj za dulji ostanak u svijetu rada i smanjivanje pritiska na mirovinski sustav, tada se ne smije pribjegavati polovičnim rješenjima, koja će imati suprotan učinak. Sve koji mogu i žele raditi duže od zakonom propisane granice treba na isti način, bez diskriminacije poticati na ostanak u svijetu rada. Prilika je to i ženama da utječu na visinu svoje mirovine, koje značajno zaostaju za mirovinama njihovih muških kolega. Članak 25. ZID ZOMO Načelno nam je prihvatljiv prijedlog koji radnicima pri umirovljenju daje pravo izbora za njih povoljnijeg rješenja, odnosno izbor ostanka u oba stupa mirovinskog osiguranja ili prebacivanje sredstava u 1. stup. To znači uvažavanje činjenice da sustav dva mirovinska stupa ne osigurava veće mirovine svima, nego veći dio korisnika „dvostupaša“ ostvaruje i ostvarivat će manje mirovine. Na ovom mjestu dobro je podsjetiti se kako je 2. stup mirovinskog osiguranja nastao preusmjeravanjem 5 posto, odnosno ¼ prihoda javnog sustava na osobne račune osiguranika u privatnim fondovima, stvorivši time sustav individualizirane kapitalizirane štednje, ali i proračunsku rupu, odnosno tzv. tranzicijski trošak u javnom sustavu. Za zatvaranje te rupe država od privatnih fondova posuđuje ta ista sredstva i na njih plaća kamatu. Očekivanja su MRMS-a da će se čak 97 posto osiguranika u trenutku umirovljenja odlučiti za prelazak u 1. stup, jer će to za njih biti povoljnija mogućnost, a da će za samo 3 posto osiguranika, i to onih s najvišim plaćama, biti povoljniji ostanak u oba stupa. Taj podatak pokazuje kako uvođenje 2. stupa mirovinskog osiguranja nije ispunilo očekivanja, a uz to je s gotovo 6 mlrd kuna tranzicijskog troška godišnje, i preskup za državni proračun. Iako smatramo kako je država odgovorna osigurati da nitko nema manju mirovinu zbog toga što je bio prisiljen 5 posto svoga mirovinskog doprinosa uplaćivati u 2. stup, a 15 posto u 1. stup, predloženo rješenje, osim što dovodi u pitanje smisao opstanka 2. stupa, dugoročno će za javne financije povećati teret mirovinskog sustava, odnosno stvoriti dodatni trošak, samo zato da bi se postigla razina mirovina koje bi korisnici imali da 2. stup nije uveden. MRMS je u svojoj prezentaciji iznio podatak o očekivanom pozitivnom učinku na državni proračun ovakvog rješenja, i to u iznosu od 87 mlrd kuna u razdoblju 2019.-2040., no jasno je kako dugoročno ovaj učinak može biti samo negativan. Činjenica je da će se prihod za proračun događati jednokratno, i to prilikom odlaska u mirovinu i prebacivanja sredstava u 1. stup, dok će trošak biti dugoročan, odnosno tijekom cijelog razdoblja korištenja mirovine svakog korisnika. Ako su predviđanja MRMS-a točna, većina tog troška morati će se platiti u godinama nakon 2040., što je, očito, dovljno izvan horizonta današnje vlade, pa ona nema potrebe razmišljati o tome. Osim toga, predloženo rješenje stvara situaciju u kojoj prisilna štednja u 2. stupu omogućuje ostvarivanje profita privatnim financijskim institucijama koje upravljaju fondovima (i mirovinskim osiguravajućim društvima – MOD-ovima, trenutno jednom), dok država, odnosno porezni obveznici, snose rizik i plaćaju razliku između onoga što su mirovinski fondovi svojim prinosima uspjeli ostvariti i razine mirovine koja je potrebna da bi osiguranici iz 2. stupa imali jednake mirovine kao da su bili osigurani samo u 1. stupu. Sve navedeno ukazuje na potrebu preispitivanja modela, jer ako 2. stup, čak i unatoč izdašnim državnim subvencijama, neće ostvariti više mirovine za ogromnu većinu budućih korisnika, potrebno je posve ozbiljno razmotriti svrsishodnost njegovog opstanka. Podsjećamo kako države članice EU takav model ili nemaju, ili su od njega odustale, ili se u 2. stupu štedi puno manje, recimo do 2 posto. Temeljem već iznesenog, apsolutno smo protiv najave povećanja izdvajanja za 2. stup na štetu 1. stupa, i to povećanja s 5, na 5,5 pa na 6 posto, odnosno smanjenja izdvajanja za 1. stup s 15 na 14,5 pa na 14 posto. Takav prijedlog znači povećanje tranzicijskog troška i javnog duga, a potpuno je besmisleno, ako će se osiguranicima omogućavati vraćanje u 1. stup. Na kraju, otvaramo i pitanje prava na dodatak na mirovine od 27 posto i za korisnike mirovina iz oba stupa, jer je to korekcija koja je svojedobno uvedena radi ublažavanja razlike u mirovinama starih i novih umirovljenika u istom javnom sustavu. Kako je 1. stup mirovinskog osiguranja obvezni stup generacijske solidarnosti, to svakom osiguraniku „dvostupašu“, koji se odluči za mirovinu iz oba stupa, pripada pravo na dodatak na mirovinu i to razmjerno udjelu mirovinske štednje u 1. stupu, odnosno ¾ dodatka. Predloženo rješenje takve osiguranike zakida u navedenom pravu, što je apsolutno neprihvatljivo. Smatramo da im to pravo treba biti omogućeno, a da tek onda odluče hoće li ostati u sustavu mirovina iz oba stupa ili prenijeti sva sredstva iz 2. stupa u 1. stup i tada ostvarivati mirovinu po osnovi samo 1. stupa i punog dodatka. Članak 41. i 43. ZID ZOMO Podizanje uvjeta dobi za žene za stjecanje prava na starosnu mirovinu te uvjeta dobi i staža za stjecanje prava na prijevremenu starosnu mirovinu treba zadržati na sadašnjoj dinamici od 3 mjeseca po godini, a ne povećavati na dinamiku od 4 mjeseca po godini i time skratiti razdoblje u kome će se žene izjednačiti po uvjetima za umirovljenje s muškarcima. Predlagatelj nije predočio niti jedan argument koji bi govorio u prilog ovakvom prijedlogu. Predlagatelja treba podsjetiti da žene u Hrvatskoj još uvijek u najvećoj mjeri vode brigu o kućanstvu, djeci te starijim osobama, a društvo nedovoljno osigurava odgovarajuću institucionalnu skrb koja bi rasteretila žene. Dok društvo ne ispuni navedene pretpostavke svako ubrzavanje izjednačavanja dobi za umirovljenje za žene znači dodatni pritisak na žene, što će neminovno rezultirati njihovim ranijim izlaskom iz svijeta rada kroz prijevremeno umirovljenje, čime se žene dodatno kažnjavaju i stavljaju u svojevrstan neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Odluka Ustavnog suda RH o uklanjanju dobne diskriminacije između muškaraca i žena za odlazak u mirovinu tako je, neželjeno, stvorila novu diskriminaciju, ovoga puta za žene. Ne treba je još ubrzavati skraćivanjem prijelaznog razdoblja. Nije prihvaćen Već je prethodno odgovoreno.