POJMOVNIK

Asistivna tehnologija (engl . Assistive Technology, AT ) - stručni naziv koji se odnosi na različita asistivna, adaptivna i rehabilitacijska pomagala za djecu i učenike s razvojnim teškoćama. Svrha je asistivne tehnologije poboljšavanje funkcionalne sposobnosti i neovisnosti djece i učenika s teškoćama. Asistivnom tehnologijom smatra se svaki tehnološki proizvod, dio opreme ili sustava, bez obzira na to rabi li se u izvornom, promijenjenom ili prilagođenom obliku.

Centar inkluzivne potpore / centar potpore odgojno-obrazovnom uključivanju - odgojno-obrazovna ustanova koja zadovoljava unaprijed razrađene kriterije koje je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te koja raspolaže stručnim i materijalnim resursima potrebnim za pružanje kvalitetne podrške djeci i učenicima s teškoćama, njihovim roditeljima/skrbnicima (dalje: roditelji), odgajateljima, učiteljima, stručnim suradnicima, pomagačima, pomoćnicima u nastavi te stručnim komunikacijskim posrednicima.

Cjelovita kvalifikacija sa smanjenim opsegom - kvali◊kacija koja se temelji na osobnim kurikulumima s prilagodbama odgojno-obrazovnih ishoda i pristupa učenja i poučavanja, no koja samostalno udovoljava uvjetima za pristupanje odgovarajućem tržištu rada.

Djeca/učenici s teškoćama - djeca i učenici kojima je u odgojno-obrazovnom sustavu potrebna dodatna podrška u učenju i/ili odrastanju, a riječ je o: a) djeci/učenicima s teškoćama u razvoju, b) djeci/učenicima sa specifičnim teškoćama u učenju i/ili problemima u ponašanju i/ili emocionalnim problemima te c) djeci/učenicima s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i/ili jezičnim čimbenicima.

Dječja govorna apraksija - govorni poremećaj u vidu pogreška u izgovoru i prozodiji koji nastaje uslijed teškoća u planiranju i/ili programiranju govornih pokreta.

Dodatak svjedodžbi - kvalitativni osvrt na postignuća i napredovanja učenika koji se školuje po osobnom kurikulumu s prilagodbom odgojno-obrazovnih ishoda.

Inkluzivni odgoj i obrazovanje - odgoj i obrazovanje koji odgovara na različite odgojno-obrazovne potrebe sve djece i svih učenika, a temelji se na uključivanju i ravnopravnom sudjelovanju svih u odgojno-obrazovnom procesu i životu školskih zajednica. Podrazumijeva pristajanje uz inkluzivnu politiku i inkluzivne odgojno-obrazovne prakse koje smanjuju isključenost u odgoju i obrazovanju po bilo kojoj osnovi. Pojam Inkluzivni odgoj i obrazovanje podrazumijeva  poticajno i podržavajuće školsko okruženje, kvalitetne i uspješne škole te okruženje senzibilizirano za socijalno uključivanje.

Intelektualne teškoće - smanjena sposobnost kojoj su svojstvena znatna ograničenja u intelektualnom funkcioniranju (QI manji od 70) i u adaptivnom ponašanju (pojmovne, socijalne i praktične adaptivne vještine). Nastaju prije 18. godine.

Iskustva učenja - interakcije i doživljaji kroz koje se ostvaruje učenje. Iskustva učenja moguće je ostvariti kroz različite interakcije (u razrednom odjelu, između učitelja i učenika, u međusobnoj suradnji učenika, interakcijom s računalom, susretom s materijalom) i u različitim okruženjima (u školi i izvan nje).

Mapa o djetetu – mapa koja sadržava svu potrebnu odgojno-obrazovnu, medicinsku, psihološku, edukacijsko-rehabilitacijsku, logopedsku, socijalnopedagošku, odgajateljsku i ostalu stručnu dokumentaciju djeteta, priloge praćenja djeteta te osobni kurikulum djeteta.

Mapa o učeniku – mapa koja sadržava svu potrebnu odgojno-obrazovnu, medicinsku, psihološku, edukacijsko-rehabilitacijsku, logopedsku, socijalnopedagošku i ostalu stručnu dokumentaciju, priloge praćenja učenika te osobni kurikulum učenika.

MAPS (engl. McGill Action Planning System ) - proces planiranja u kojem se osobe iz prirodnog učenikova okruženja (stručnjaci u školi, roditelji i drugi članovi obitelji, sam učenik, njegovi vršnjaci i ostali) koje dobro poznaju učenika s teškoćom sastaju i dijele informacije o njegovu tijeku razvoja, jakim stranama, potrebama, željama i strahovima. Rezultira stvaranjem slike o učeniku i stvaranjem plana djelovanja. Temelji se na timskom pristupu i suradnji, a predlažu se ciljevi koji mogu biti iskoristivi u kreiranju osobnog kurikuluma.

Mentalno zdravlje - integralan i bitan dio općeg zdravlja koji podrazumijeva da je riječ o cjelovitoj fizičkoj, mentalnoj i socijalnoj ravnoteži, a ne samo o odsutnosti bolesti ili nemoći. Temelj je individualne dobrobiti, stanja blagostanja u kojem pojedinac ostvaruje vlastite potencijale, nosi se s normalnim životnim stresovima, produktivno radi i može doprinijeti svojoj zajednici.

Mobilna služba podrške - tim stručnjaka izvan vrtića/škole koji može pružiti svu potrebnu podršku u odgoju i obrazovanju djece/učenika s teškoćama u dječjem vrtiću / školi. Tim za podršku dječjeg vrtića / škole po potrebi se savjetuje s timom mobilne službene podrške ili se u uključuje u njegov rad.

Najmanje restriktivna (ograničavajuća) okolina - najpoticajnija okolina za djetetov/učenikov razvoj koja mu omogućuje maksimalno uključivanje u sve odgojno-obrazovne aktivnosti uz potrebnu prilagodbu.

Okruženje učenja - ukupnost fizičkog, socijalnog i pedagoškog konteksta u kojem se ostvaruje učenje. Uključuje različita mjesta učenja (u školi i izvan nje, digitalno okruženje) te različite skupine i kulture u kojima djeca i učenici uče.

Osobni kurikulum (dalje: OK) - pisani kurikularni dokument pripremljen za pojedino dijete / pojedinog učenika s teškoćama. Na temelju inicijalne procjene i određenja odgojno-obrazovnih potreba djeteta/učenika precizira plan odgojno-obrazovnih ciljeva, očekivanja i ishoda koje učenik treba ostvariti tijekom određenog razdoblja te definira prilagodbe nužne za njihovo ostvarenje. OK također sadržava planove posebnih oblika podrške koje su nužne da bi učenik mogao ostvariti planirane ciljeve. OK se tijekom planiranog razdoblja može i mijenjati ako se za to pojavi potreba. Osobni kurikulum zamjenjuje i nadopunjava postojeći naziv individualizirani odgojno-obrazovni program (IOOP) .

Oštećenje sluha (gluhoća i nagluhost) - nemogućnost ili smanjena mogućnost primanja, provođenja i registriranja slušnih podražaja zbog urođenih ili stečenih oštećenja, nerazvijenosti ili umanjene funkcionalnosti slušnog organa, slušnog živca ili slušnih centara u mozgu.  Težina i opseg posljedica oštećenja sluha ovise o težini oštećenja sluha, dobi u kojoj je oštećenje sluha nastalo, te o pravodobnosti i primjenjivosti postupaka u odgoju, obrazovanju i rehabilitaciji.

Oštećenje vida (sljepoća i slabovidnost) - sljepoća se smatra kad je na boljem oku, uz najbolju moguću korekciju, oštrina vida 0,05 i manje ili je ostatak centralnog vida na boljem oku uz najbolju moguću korekciju 0,25, uz suženje vidnog polja na 20 stupnjeva ili manje. Slabovidnošću se smatra oštrina vida na boljem oku s korekcijskim staklom od 0,4 (40 %) i manje.

Oštećenje organa i organskih sustava - prirođena ili stečena oštećenja, deformacije ili poremećaji funkcije pojedinog organa ili organskih sustava koji dovode do smanjenja ili gubitka sposobnosti u obavljanju pojedinih aktivnosti. Podskupine su: oštećenja mišićno-koštanog sustava, oštećenja središnjeg živčanog sustava, oštećenja perifernog živčanog sustava i oštećenja drugih sustava (dišnog, srčano-žilnog, probavnog, endokrinog, mokraćnog, spolnog, kože i potkožnih tkiva).

Poremećaji iz spektra autizma - prema klasifikaciji priručnika DSM-V, riječ je o sveobuhvatnim neurorazvojnim poremećajima koji zahvaćaju sve psihičke funkcije: mišljenje, emocije i inteligenciju, počinju u ranom djetinjstvu i traju cijeli život. Poremećaje karakteriziraju odstupanje i teškoće u socijalnoj komunikaciji / interakciji te ograničenim, ponavljajućim obrascima ponašanja i interesima. Na temelju navedenog priručnika, poremećaji iz spektra autizma razlikuju se prema stupnju funkcionalnosti i potrebne odgojno-obrazovne podrške kojom se osigurava funkcioniranje djeteta/učenika u društvu (znatna, ograničena i povremena podrška), pa se razlikuju blagi, umjereni i teški poremećaj iz spektra autizma.

Poremećaj pomanjkanja pažnje i hiperaktivnost (engl. Attention Deficit and Hyperactivity Disorder, ADHD) - poremećaj pažnje, samokontrole i hiperaktivnosti koji bitno utječe na ponašanje u školi / na poslu, u društvu, odnosima, a pojavljuje se prije 12. godine.

Poremećaji jezično-govorne-glasovne komunikacije (glas, govor, jezik) - poremećaji kod kojih je zbog organskih i funkcionalnih oštećenja komunikacija govorom otežana ili izostaje.

Potpomognuta komunikacija (engl. Augmentative and Alternative Communication , AAC) - stručni naziv za komunikaciju koja je potpomognuta alternativnim sredstvima ili pojačavanjem postojećih sredstava kod osoba s jezično-govornim teškoćama.

Problemi u ponašanju - ponašanja koja znatno odstupaju od uobičajenih ponašanja primjerenih dobi, situaciji, kulturnim i društvenim normama u školi, obitelji i/ili širem okruženju, a čije posljedice štetno djeluju na samog učenika i/ili okruženje i time otežavaju njihovu uspješnu socijalnu integraciju. S takvim su ponašanjima povezane posljedice ponašanja i stanja koja treba usmjeravati, mijenjati i/ili rješavati. To je krovni pojam za kontinuum oblika ponašanja od rizičnih (ponašanja kojima osoba dovodi u opasnost prvenstveno svoje, ali i tuđe zdravlje, fizički i psihički integritet, imovinu) preko teškoća (ponašanja kojima osoba krši društvene i/ili zakonske norme) do poremećaja u ponašanju (ponašanja kojima osoba kroz duže vrijeme i intenzivno ugrožava svoje svakodnevno funkcioniranje na više životnih područja i/ili ugrožava druge, odnosno imovinu) - dakle od jednostavnijih, manjeg intenziteta i manje opasnosti/štetnosti za sebe ili druge – do onih definiranih i/ili sankcioniranih propisima i često težih po posljedicama i potrebama za intervencijom (tretmanom). Mogu se javiti kao primarna ili sekundarna teškoća-

Prijelaz (tranzicija) - razdoblje promjena koje donosi prelazak iz jednog dijela odgojno-obrazovnog sustava u drugi, ili na svakodnevnoj razini iz jedne aktivnosti u drugu, a koje zahtijeva prilagodbu djeteta/učenika s teškoćama.

Prilagodbe odgojno-obrazovnih ishoda - promjene u iskazima očekivanja od učenika koji se postavljaju na razini pojedine godine učenja i poučavanja u pojedinom predmetu (za razliku od toga, u kurikulumima međupredmetnih tema određena su odgojno-obrazovna očekivanja na razini pojedinih odgojno-obrazovnih ciklusa). Ishodi su u predmetnim kurikulumima određeni kao znanja, vještine i/ili stavovi, a razrađeni su kroz aktivnosti i sadržaje učenja. Za učenike s teškoćama, u skladu s njihovim potrebama, prilagođuje se što učenici znaju, mogu učiniti i koje stavove/vrijednosti imaju razvijene na kraju pojedine godine učenja i poučavanja predmeta.

Prilagodbe pristupa učenja i poučavanja - promjene uobičajenih postupaka, metoda i oblika učenja i poučavanja te poticanja sudjelovanja u aktivnostima radi podupiranja djeteta/učenika u ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda i očekivanja. Prilagodbe mogu biti prilagodbe okruženja, prilagodbe postupaka poučavanja i tempa učenja te prilagodbe materijala, sredstava i pomagala.

Prilagodbe vrednovanja učeničkih postignuća - prilagodbe procesa vrednovanja, ispitnih materijala i sredstava te metoda vrednovanja koje omogućuju da učenici s teškoćama pokažu usvojenost kurikulumom definiranih odgojno-obrazovnih ishoda na ravnopravnoj osnovi.

Razumne prilagodbe na radnome mjestu - obuhvaćaju potrebne i odgovarajuće prilagodbe koje ne predstavljaju neproporcionalno ili neprimjereno opterećenje, da bi se u pojedinačnom slučaju, ondje gdje je to potrebno, učenicima s teškoćama osiguralo ravnopravno sudjelovanje u učenju temeljenom na radu.

Senzorna integracija - neurobiološka aktivnost u tijelu kojom živčani sustav obrađuje informacije iz osjetila vida, sluha, dodira, kretanja, ravnoteže, okusa i mirisa. Omogućuje primanje i obradu osjetnih informacija koje u mozak pristižu iz različitih osjetila. Smatra se jednim od temelja razvoja ostalih vještina koje zahtijevaju organizirano, usmjereno ponašanje i koncentraciju, odnosno učenje.

Specifične teškoće učenja - heterogena skupina poremećaja koje se manifestiraju znatnim teškoćama u svladavanju i upotrebi slušanja, govorenja, čitanja, pisanja, zaključivanja i/ili matematičkih sposobnosti, uz prosječnu ili iznadprosječnu inteligenciju. Nisu uvjetovane senzornim oštećenjima, intelektualnim teškoćama, emocionalnim poremećajima, poremećajima ponašanja te vanjskim, okolinskim utjecajima (kulturnim razlikama, odgojnom zapuštenošću). Postoje četiri vrste specifičnih teškoća učenja: disleksija, disgrafija, diskalkulija i neverbalne teškoće učenja.

Suradničko poučavanje u inkluzivnom okruženju - kooperativno poučavanje odnosi se na povremeno zajedničko i istodobno poučavanje učenika. Cilj mu je ostvarenje zajedničkih odgojno-obrazovnih postignuća (rješavanje zadataka, tema ili razvijanja novih vještina) davanjem jednakih prilika svim učenicima uz različitost pristupa u procesu poučavanja.

Teškoće auditivne percepcije - teškoće razlikovanja zvukova i glasova.

Teškoće senzorne integracije (teškoće senzorne obrade, poremećaj senzorne integracije) - teškoće integracije senzornih (osjetilnih) informacija na razini središnjeg živčanog sustava. Kada se to dogodi, senzorne se informacije pogrešno interpretiraju, što rezultira problemima u percepciji, ponašanju i učenju.

Teškoće vizualne percepcije – teškoće u koje se ubrajaju nemogućnost fiksacije, usmjeravanja vida i teškoće praćenja teksta.

Tim za podršku - tim u dječjem vrtiću / školi koji na temelju suradnje kontinuirano i sustavno pruža podršku djeci/učenicima s teškoćama. U dječjim vrtićima tim čine odgajatelji, stručni suradnici, roditelji djeteta s teškoćama i pomagači, a u školama razrednik, učitelji, članovi razrednog vijeća, stručni suradnici, mentor na praktičnoj nastavi / stručnoj praksi izvan škole, pomoćnik u nastavi, školski liječnik te po potrebi drugi specijalizirani stručnjaci i mobilne službe podrške centara inkluzivne potpore, roditelji i učenik.

1. Uvod

Okvir za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama (dalje: Okvir) dokument je kojim se određuju kurikulumski aspekti odgoja i obrazovanja djece i učenika s teškoćama te čini osnovu za primjenu svih nacionalnih kurikuluma, područja kurikuluma, predmetnih kurikuluma i kurikuluma međupredmetnih tema kod djece/učenika s teškoćama.

Okvir stavlja dijete i učenika u središte odgojno-obrazovnog procesa , a kroz cijeli dokument naglašava uključenost, usmjerenost na zadovoljavanje individualnih potreba, osiguravanje odgojno-obrazovne podrške, pravodobnosti djelovanja i timski pristup. Ovaj okvirni dokument opisuje područja koja najviše doprinose razvoju inkluzije: rano otkrivanje teškoća i sustavno praćenje napredovanja djece/učenika s teškoćama, kurikularno planiranje vođeno odgojno-obrazovnim potrebama pojedinog djeteta/učenika s teškoćama, stvaranje okruženja poticajnog za učenje, kreiranje iskustava učenja koji doprinose razvoju i napredovanju, osiguravanje resursa potpore (pomoćnici u nastavi, mobilni timovi potpore, stručni komunikacijski prevoditelji), suradnju ustanova i stručnjaka, partnerstvo s obitelji i participaciju djece/učenika s teškoćom.

Okvir se temelji na univerzalnim vrijednostima jednakih prava na odgoj i obrazovanje svakog djeteta i učenika, odnosno na ideji „škole za sve” (odgojno-obrazovne ustanove dostupne svoj djeci / svim učenicima). Obuhvaća specifičnosti u provedbi kurikuluma kod djece/učenika s teškoćama kojima se osiguravaju jednake mogućnosti pristupa i sudjelovanja u odgoju i obrazovanju te postizanja odgojno-obrazovnih ishoda na ravnopravnim osnovama. Smjernice koje ovaj dokument daje za sve korake odgojno-obrazovnog procesa pomoći će odgajateljima, učiteljima, stručnim suradnicima, roditeljima i svim ostalim sudionicima u ostvarenju ciljeva odgoja i obrazovanja djece/učenika s teškoćama.

1.1. Što sve obuhvaća i razrađuje Okvir?

Okvir oživotvoruje vrijednosti i načela inkluzivnosti. Promovira jednakost svih sudionika te autonomiju svih institucija i djelatnika koji preuzimaju odgovornost za uspješan ishod odgojno-obrazovnog procesa. Okvirom se određuju smjernice za utvrđivanje teškoća te određivanje vrste i razine odgojno-obrazovne podrške. Definirane su smjernice za kurikularno planiranje, izradu i vrednovanje osobnog kurikuluma te određenje prilagodba odgojno-obrazovnih ishoda, pristupa učenja i poučavanja, vrednovanja učeničkih postignuća i uvođenja drugih oblika podrške.

Opisana je uloga svih nositelja provedbe kurikuluma, od odgajatelja, učitelja, ravnatelja, stručnih suradnika i roditelja do pomagača/pomoćnika u nastavi te stručnih komunikacijskih posrednika. U cijelom Okviru posebno je vidljiva uloga tima za podršku djetetu/učeniku s teškoćama. Okvir također određuje načine praćenja, dokumentiranja i izvješćivanja o napredovanju i postignutim odgojno-obrazovnim očekivanjima i ishodima djece i učenika s teškoćama, a istaknuta je i uloga roditelja kao partnera u odgojno-obrazovnom procesu.

Na kraju, opisane su posebne vrste individualne i grupne podrške te poticanja djece i učenika s teškoćama, kojima je u odgojno-obrazovnom sustavu potrebna dodatna podrška u učenju te odrastanju.

1.2. Što je inkluzivni odgoj i obrazovanje?

Inkluzivni odgoj i obrazovanje predstavlja mnogo više od smještanja djeteta s teškoćama u redovni sustav odgoja i obrazovanja. Inkluzija ili uključivanje znači stvaranje takvog okruženja u kojem sva djeca, pa tako i djeca s teškoćama, imaju priliku razviti sve svoje potencijale. Odgojno-obrazovna ustanova u kojoj svi mogu učiti, djelotvorno zadovoljavati svoje potrebe i razvijati životne vještine potrebne za što uspješnije odrastanje, i u kojoj svi jednako vrijede, vizija je inkluzije djece i učenika s teškoćama. Uključivanje sve djece / svih učenika u dječje vrtiće i škole u svojim lokalnim sredinama doprinosi bogaćenju iskustava svih sudionika odgoja i obrazovanja temeljenih na prihvaćanju raznolikosti.

Uz pojam  inkluzije vežu se također  ermini “poticajno i podržavajuće školsko okruženje”, “kvalitetne ili uspješne škole”, okruženje senzibilizirano za socijalno uključivanje”.

Inkluzija je proces promjene koji može započeti u svakome od nas ako smo dovoljno otvoreni i spremni na promjene. Provedba načela zadanih Okvirom nacionalnog kurikuluma te ovim dokumentom izazov je svima koji zagovaraju inkluzivni odgoj i obrazovanje.

1.3. Istraživanja uspješnosti inkluzivnog odgoja i obrazovanja

Istraživanja potvrđuju da su djeca i učenici s teškoćama, ako im nije pružena primjerena podrška, podložna riziku od razvoja različitih sekundarnih teškoća, poput smanjenog samopouzdanja, anksioznosti, depresije, problema u ponašanju i dr. Pravodobno pružanje podrške osigurava bolje razvojne ishode te smanjuje vjerojatnost pojave navedenih teškoća.

Utvrđeno je također da su djeca koja su bila uključena u programe rane intervencije te su polazila redovni vrtić poslije u školi postizala bolji uspjeh i imala razvijenije socijalne vještine. Brojna istraživanja ističu obogaćivanje iskustava koje unose djeca i učenici s teškoćama, što doprinosi i osvješćivanju različitosti potencijala i potreba učenika te predstavlja poticaj za promišljanje i uvođenje kvalitetnije odgojno-obrazovne prakse. Potvrđeno je i da u inkluzivnim školama mnogi učenici bez teškoća imaju bolje razvijene socijalne kompetencije i svijest o potrebi uvažavanja različitosti i poštovanja svih učenika.

Neosporna je korist inkluzivnog obrazovanja ako se na razini pojedine odgojno-obrazovne ustanove uspostavi sustav različitih oblika podrške koji podrazumijeva materijalno-tehničku, kadrovsko-organizacijsku, psihološko-pedagošku, didaktičko-metodičku i socijalnu pripremljenost odgojno-obrazovnih ustanova za svu djecu i sve učenike, sukladno indikatorima inkluzivne kvalitete/kulture rada škole. Pred sve sudionike inkluzivnog odgoja i obrazovanja postavlja se vrlo složen i odgovoran zadatak razvijanja različitih vještina, znanja i sposobnosti djece i učenika potrebnih za uspješno i što samostalnije funkcioniranje u društvu, nastavak obrazovanja i snalaženje u svijetu rada u skladu s mogućnostima .

1.4. Zakonski okvir - temelji inkluzivnog odgoja i obrazovanja

Pretpostavka je postojanja inkluzivnog okruženja i odgojno-obrazovne prakse uživanje i poštovanje temeljnih ljudskih i dječjih prava i sloboda. Nastaje kao rezultat intenzivnih djelatnosti Ujedinjenih naroda (UN) i njegovih specijaliziranih institucija (posebno UNESCO-a), Vijeća Europe i Europske unije, koje su rezultirale donošenjem više važnih međunarodnih dokumenata povezanih s pitanjima odgoja i obrazovanja za ljudska i dječja prava.

Nakon što je 1959. godine Generalna skupština UN-a usvojila Deklaraciju o pravima djeteta, u želji da doprinese jačanju daljnje demokracije i društva u kojem će svaki pojedinac uživati temeljna ljudska prava, gotovo trideset godina poslije, na Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. studenoga 1989. godine, usvojena je Konvencija o pravima djeteta. To je međunarodni dokument koji sadržava univerzalne standarde koje svaka država, stranka Konvencije mora jamčiti svakom djetetu. Prema Konvenciji o pravima djeteta svako dijete ima pravo na odgoj i obrazovanje u skladu s njegovim mogućnostima. Ističe se pravo na inkluzivni odgoj i obrazovanje na temelju prava jednakih mogućnosti, tj. da se svako dijete ima pravo školovati na način koji vodi ostvarivanju najvećeg mogućeg uključivanja u društvo i koji potiče optimalni osobni razvoj.

Aktivnosti UNESCO-a, posebice važne u području inkluzivnog odgoja i obrazovanja, prihvaćene su na Konferenciji u Salamanci 1994. godine. Članak 3. naglašava da škole trebaju prihvatiti svu djecu bez obzira na njihovo fizičko, intelektualno, emocionalno stanje, bez obzira na njihov društveni status, jezik kojim govore i ostale osobine. Ističe se važnost priznavanja znakovnih jezika te osiguravanja dostupnosti odgoja i obrazovanja gluhim učenicima na nacionalnim znakovnim jezicima. Deklaracija iz Salamance u 2. članku također ističe da su inkluzivno orijentirane redovne škole najučinkovitiji način borbe protiv diskriminirajućih stavova te da se kroz inkluzivne škole izgrađuje inkluzivno društvo koje omogućuje učinkovit odgoj i obrazovanje za svu djecu, što u krajnjem ishodu povećava ekonomičnost cijelog obrazovnog sustava.

Hrvatski je sabor radi usklađivanja sa standardima Europske unije za borbu protiv svih vrsta diskriminacije – rasne, etničke, političke, vjerske, spolne, rodne i bilo koje druge (pa tako i obrazovne), usvojio Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 112/12). Naposljetku, Hrvatska je i potpisnica svih relevantnih međunarodnih sporazuma koji štite ljudska prava i prava manjina. Usvajanjem ključnih međunarodnih dokumenata, kao i suvremenih standarda na ovom području, promiče se ideja o potrebi skrbi o zaštiti ranjivih društvenih skupina, posebice djece i učenika s teškoćama. Republika Hrvatska usvojila je Konvenciju o pravima djeteta 8. studenoga 1991. godine. Poštovanje, zaštita i promicanje ljudskih prava zadatak je koji proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske te predstavlja zalog sigurnosti i dobrobiti današnjeg stanovništva, kao i budućih naraštaja.

Prema Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/2008, 86/2009, 92/2010, 105/2010, 90/2011, 5/2012, 16/2012, 86/2012, 126/2012, 94/2013 i 152/2014) svoj djeci / svim učenicima osigurava se slobodno i odgovarajuće obrazovanje sukladno njihovim sposobnostima i mogućnostima, pa tako i djeci/učenicima s teškoćama. Zakon zahtijeva da učenici koji imaju potrebu za podrškom u učenju trebaju biti obrazovani sa svojim vršnjacima u najvećoj mogućoj mjeri i u najmanje restriktivnoj okolini.

1.5. Tko su djeca i učenici s teškoćama?

Kako bi odgojno-obrazovni sustav podržao svu djecu / sve učenike u skladu s vizijom iznesenom u Okviru nacionalnog kurikuluma ( osigurati okruženje koje djeci i učenicima omogućuje i pruža podršku da se razvijaju u osobe koje u punoj mjeri ostvaruju vlastite potencijale, osobe osposobljene za nastavak obrazovanja, rad i cjeloživotno učenje, osobe čiji odnos prema drugima počiva na uvažavanju dobrobiti drugih, osobe koje aktivno i odgovorno sudjeluju u zajednici ), potrebno je za neku djecu i učenike osigurati dodatnu odgojno-obrazovnu podršku da bi ostvarili svoje potencijale i dosegnuli postavljene odgojno-obrazovne ciljeve, očekivanja i ishode.

Djeca i učenici s teškoćama su oni čije sposobnosti u međudjelovanju s čimbenicima iz okoline ograničuju njihovo učinkovito i ravnopravno sudjelovanje u odgojno-obrazovnom procesu te sukladno tom imaju teškoće u učenju i odrastanju.

Učenike i djecu s teškoćama sukladno OECD-ovoj međunarodnoj klasifikaciji teškoća iz 2005. godine dijelimo u tri skupine:

A. djeca/učenici s teškoćama u razvoju (engl. disabilities )

Riječ je o djeci/učenicima s oštećenjima i/ili poremećajima organskog podrijetla (npr. neurološka, senzorna ili motorička oštećenja ili poremećaji) i nepoznate etiologije (npr., primarne jezične teškoće, poremećaj socijalne komunikacije, mucanje), a čije odgojno-obrazovne potrebe ponajprije proizlaze iz problema povezanih s oštećenjima ili poremećajima odnosno primarnih teškoća.

B. djeca/učenici sa specifičnim teškoćama u učenju i/ili problemima u ponašanju i/ili emocionalnim problemima (engl. difficulties )

Riječ je o djeci/učenicima koji trebaju odgojno-obrazovnu podršku zbog različitih problema koji prije svega proizlaze iz međudjelovanja učenika i odgojno-obrazovnog okruženja te koji ograničuju mogućnosti njihova napredovanja.

C. djeca/učenici s teškoćama uvjetovanim odgojnim, socijalnim, ekonomskim, kulturnim i/ili jezičnim čimbenicima (engl. disadvantages )

Riječ je o djeci/učenicima koji se nalaze u nepovoljnom položaju zbog socioekonomskih, kulturnih ili jezičnih čimbenika, a njihova potreba za odgojno-obrazovnom podrškom proizlazi iz potrebe za kompenzacijom nepovoljnih čimbenika. To mogu biti djeca/učenici koji su bili zanemarivani i/ili zlostavljani, djeca/učenici koji žive u teškim socijalnim i ekonomskim uvjetima, odnosno u siromaštvu, djeca/učenici koji su se susreli s nekim nenadanim, nepovoljnim životnim okolnostima ili su na bilo koji način socijalno isključeni te djeca/učenici koji ne znaju ili nedovoljno poznaju hrvatski kao drugi ili strani jezik.

Kod neke djece/učenika moguća je prisutnost više teškoća , odnosno kombinacije pojedinih teškoća koje proizlaze iz prethodno navedenih skupina teškoća. Istodobno postojanje većeg broja teškoća daje novu dimenziju teškoćama.

Bez obzira na to kojoj skupini pripada, dijete/učenik s teškoćom ostvaruje pravo na osobni kurikulum, a time i na primjerene oblike odgojno-obrazovne podrške.

Djeca i učenici s teškoćama imaju višestruke, različite i promjenjive potrebe. Njihove su potrebe oblikovane njihovim sposobnostima i osobinama, osobnim iskustvom, prethodno stečenim kompetencijama, navikama, interesima, ciljevima, kao i širim socijalnim i kulturnim okruženjem. U skladu s tim, neka će djeca i učenici s teškoćama trebati stalnu dodatnu odgojno-obrazovnu podršku u svim ili samo nekim područjima učenja i predmetima, a druga privremenu i ograničenu.

Okvir za djecu/učenike s teškoćama podržava sve oblike odgojno-obrazovne podrške i nudi inspiraciju za sve sudionike u odgojno-obrazovnom procesu za fleksibilno planiranje i provedbu osobnih kurikuluma.

2. Vrijednosti i načela inkluzivnosti (uključivanja)

Odgoj i obrazovanje djece i učenika s teškoćama temelji se na vrijednostima koje se odnose na cjelokupan sustav odgoja i obrazovanja: znanju, solidarnosti, identitetu, odgovornosti, integritetu, poštovanju i poduzetnosti. Konvencija o pravima djeteta naglašava pružanje jednakih mogućnosti svoj djeci. Temeljne vrijednosti Konvencije, a to su: nediskriminacija, najbolji interes djeteta, očuvanje života, opstanka i razvoja te dječje sudjelovanje, primjenjuju se za svu djecu, u svim područjima života, a dužne su ih primjenjivati sve osobe u svim situacijama.

Pravo na nediskriminaciju odnosi se na jednako uživanje prava za svako dijete bez diskriminacije na temelju rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnoga, etničkoga ili socijalnog podrijetla, imovine, invalidnosti / teškoća u razvoju, obiteljskog podrijetla ili kakve druge okolnosti. Prihvaćanje nejednakosti nedopustivo je u svim područjima života djeteta, što znači i u području odgoja i obrazovanja, a obveza je države uvesti sve odgovarajuće mjere kako bi djecu i učenike s teškoćama zaštitila od svih oblika diskriminacije.

U svim aktivnostima koje su usmjerene na djecu mora se ponajprije voditi računa o najboljem interesu djeteta . Svaka odluka i svaka usluga mora biti u skladu s potrebama djeteta i učenika s teškoćama .

Pravo na život, opstanak i razvoj usmjerava pozornost na pružanje podrške za djecu i učenike s teškoćama kako bi mogli razviti puninu svojih potencijala.

Uvažavanje djetetova mišljenja standard je koji se mora primjenjivati uzimajući u obzir razvojne mogućnosti djeteta. Svakom djetetu i učeniku s teškoćama treba osigurati uvjete za slobodno izražavanje mišljenja o svim stvarima koje se na njega odnose te njegovo mišljenje treba uvažavati u skladu s djetetovom dobi i zrelošću.

U odnosu na djecu i učenike s teškoćama, posebno se ističe jednakost prilika u pristupu, sudjelovanju i ostvarivanju ishoda u odgoju i obrazovanju, izostanak svake diskriminacije, zaštita dostojanstva, pravo na izbor i vlastito mišljenje, prihvaćanje i poštovanje različitosti te podrška i okruženje koje u najvećoj mogućoj mjeri doprinose razvoju njihovih potencijala.

2.1. Stavovi i uvjerenja o provedbi inkluzivne odgojno-obrazovne prakse

Vrijednosti i načela inkluzivnosti proizlaze iz stavova i uvjerenja o provedbi inkluzivne odgojno-obrazovne prakse, a to su:

● sva djeca mogu učiti i imaju iste potrebe, ali je način njihova zadovoljavanja različit

● potrebno je razvijati i primjenjivati individualiziran i fleksibilan odgojno-obrazovni pristup koji omogućuje zadovoljenje različitih potreba djece/učenika (tjelesnih, emocionalnih, spoznajnih, socijalnih, komunikacijskih itd.)

● svoj djeci / svim učenicima treba omogućiti pristup i sudjelovanje u kvalitetnom i besplatnom ranom, predškolskom, osnovnom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju, na ravnopravnoj osnovi s drugima, u zajednicama u kojima žive

● sva djeca / svi učenici zaslužuju priliku da odrastaju i uče s vršnjacima iz svoje neposredne okoline uz primjerenu podršku

● odgoj i obrazovanje djece već od rane dobi usmjeriti na poticanje cjelovitog razvoja različitih kompetencija primjerenim oblicima podrške, usklađenih s njihovim individualnim posebnostima i različitim razvojnim značajkama

● valja podržavati igru kao model učenja i cjelovitog razvoja djece/učenika

● dječji vrtići i škole imaju obvezu odgovoriti na odgojno-obrazovne potrebe djeteta/učenika s teškoćama te pružiti kvalitetna iskustva učenja i podršku u učenju i odrastanju svakom djetetu/učeniku

● dječji vrtići i škole trebaju razvijati inkluzivni sustav vrijednosti koji se temelji na uvažavanju različitosti, osjećaju za socijalnu pravdu, solidarnosti i inkluzivnoj politici. Inkluzivni sustav vrijednosti predstavlja istinsku spremnost odgojno-obrazovnih ustanova za odgoj i obrazovanje SVIH, te oslikava ozračje tolerancije i prihvaćanje različitosti. Odnosi se na sve subjekte u ranom i predškolskom, osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju: djecu i odgajatelje, učenike i učitelje, roditelje, stručne suradnike i ostale zaposlenike koji promoviraju uključenost i napredovanje svih, kao i na cjelokupno inkluzivno ozračje odgojno-obrazovnih ustanova. Inkluzivni sustav vrijednosti podrazumijeva inkluzivnu kulturu koja se odražava na sva područja rada odgojno-obrazovnih ustanova koje u svojem okruženju doprinose unapređivanju te kulture.

● razvijati i održavati timski rad i partnerske odnose (partnerstvo vrtića/škole i roditelja, lokalne zajednice, sudjelovanje centara inkluzivne potpore, udruga i dr.) zasnovane na međusobnom uvažavanju i svjesnosti o zajedničkom cilju – najboljem interesu djeteta i učenika.

2.2. Inkluzivne vrijednosti i načela učenja i poučavanja

Načela učenja i poučavanja definirana Okvirom nacionalnog kurikuluma vrijede za svu djecu i sve učenike, a ovdje se ističu pojedina od tih načela koja su iznimno bitna u radu s djecom i učenicima s teškoćama:

● umjerenost na cjelovit razvoj i dobrobit djeteta i učenika

● povezanost s njihovim životnim iskustvom i interesima

● jasna i visoka očekivanja prema individualnim sposobnostima i mogućnostima, aktivnoj ulozi i individualnom angažmanu djece i učenika u učenju

osiguravanje sigurnog i poticajnog okruženja te pružanje odgovarajuće odgojno-obrazovne podrške, poštujući individualne potrebe djece i učenika.

3. Smjernice za utvrđivanje teškoća i razina potrebne odgojno-obrazovne podrške

Radi osiguravanja jednakih mogućnosti odgoja i obrazovanja za svu djecu / sve učenike potrebna je stručna i kontinuirana podrška koja obuhvaća rano utvrđivanje teškoća te praćenje psihofizičkog razvoja djece, uz suradnju i savjetovanje roditelja. Praćenje djetetova/učenikova razvoja treba biti sustavno i kontinuirano tijekom cijelog obrazovanja.

3.1. Sustavno praćenje

Vrlo je važno sustavno praćenje razvoja i napredovanja djece i učenika u okviru ranog i predškolskog te osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja, kao i prikupljanje te razmjena podataka od drugih stručnjaka o tjelesnom, kognitivnom, socioemocionalnom, jezičnom, govornom i komunikacijskom razvoju.

Prikupljanje relevantnih i valjanih podataka o djetetovim sposobnostima, interesima, razvoju predčitačkih i predmatematičkih vještina, percepciji, pamćenju, jezičnom, jezično-govornom izražavanju, čitanju, pisanju, računanju, emocionalnom i socijalnom razvoju u znatnoj će mjeri olakšati postavljanje realnih i ostvarivih odgojno-obrazovnih ciljeva, očekivanja i ishoda, određivanje prikladnih pristupa učenja i poučavanja, kao i donošenje odluka o primjerenim oblicima uključivanja. Prikupljeni i analizirani podatci o razvoju i napredovanju djeteta/učenika te njegovim dosadašnjim postignućima potrebni su za izradu osobnog kurikuluma za dijete/učenika s teškoćama te prijedloga primjerene podrške za dijete/učenika (prilagodbe pristupa učenja i poučavanja, tempa učenja, okruženja, vrednovanja, potrebne materijale i opremu, pomagače/pomoćnike u nastavi i stručne komunikacijske posrednike).

Razlikuje se rano praćenje i utvrđivanje teškoća od praćenja i utvrđivanja teškoća u školskom razdoblju.

3.1.1. Rano praćenje i utvrđivanje teškoća

Rano utvrđivanje razvojnih i okolinskih rizika ključno je za pravodobnu i učinkovitu ranu intervenciju, prevenciju problema, unapređenje mentalnog zdravlja i stvaranje uvjeta za kvalitetan odgoj i obrazovanje svakog djeteta. U sustav rane procjene trebaju biti uključena sva djeca do polaska u školu, neovisno o tom jesu li uključena u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja.

Ustanove ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja obvezne su kontinuirano provoditi postupke ranog prepoznavanja mogućih teškoća kod djece. Roditelji, odgajatelji i stručni suradnici, odnosno tim za podršku u dječjem vrtiću središnji su izvor podataka o djetetovu napredovanju, postignućima, jakim stranama i potrebama, interesima, potrebama za odgojno-obrazovnom podrškom u određenim područjima razvoja te o podršci i pristupima koji se mogu uspješno primijeniti. Tim za podršku dječjeg vrtića po potrebi u proces uključuje procjene vanjskih stručnjaka (liječnika različitih specijalnosti, kliničkih psihologa, edukacijskih rehabilitatora, logopeda, socijalnih pedagoga i dr.) radi utvrđivanja razvojnih odstupanja, odnosno teškoća. Ako tim za podršku zaključi da je djetetu potrebno osigurati odgovarajuće uvjete za njegu, odgoj i zaštitu, roditelja s prikupljenim nalazima i mišljenjima upućuje djetetovu liječniku primarne zdravstvene zaštite. Liječnik pokreće postupak pred mjerodavnim jedinstvenim tijelom vještačenja radi utvrđivanja vrste i stupnja teškoće djeteta te potrebe za odgovarajućim uvjetima za njegu, odgoj i zaštitu.

3.1.2. Praćenje i utvrđivanje teškoća u školi

Polaskom u osnovnu, a kasnije u srednju školu  nužno je nastaviti sustavno praćenje radi utvrđivanja onih teškoća koje prije nisu bile primijećene ili nisu postojale (poput problema u ponašanju) te sekundarnih teškoća (emocionalnih teškoća, problema u ponašanju i dr.). Prepoznavanje pojavljivanja dodatnih teškoća sastavni je dio kontinuiranog praćenja i procjene tima za podršku. Uočavanje odstupanja u ostvarivanju očekivanih odgojno-obrazovnih ishoda (uočavanje slabog napredovanja, neuspjeha) tijekom procesa učenja i poučavanja, što radi učitelj sustavno i kontinuirano prateći učenje i postignuća svih učenika, prvi je korak u procesu utvrđivanja teškoća. Učiteljevo uočavanje služi za uvođenje dodatne podrške ili određenih promjena u postupke poučavanja i poticanja učenja. U odabiru potrebne odgojno-obrazovne podrške, koja se temelji na procjenjivanju i praćenju potreba učenika, sudjeluju različiti članovi tima za podršku škole (sastav i sve uloge tima za podršku opisane su u 7. poglavlju).

Ako postizanje planiranih odgojno-obrazovnih ishoda izostaje unatoč promjenama u pristupima učenja i poučavanja, ili ako tim za podršku škole procijeni da je potrebno, učenik se upućuje na procjenu kod liječnika raznih specijalnosti i stručnjaka koji nisu zaposleni u školi (npr. edukacijskih rehabilitatora, logopeda, psihologa, socijalnih pedagoga) radi utvrđivanja razvojnih odstupanja, odnosno teškoća. Tim za podršku škole vanjskim stručnjacima prosljeđuje sve važne informacije o učeniku. Podatci o učeniku čuvaju se kao službena tajna radi zaštite privatnosti. U slučaju utvrđene teškoće, tim svu dokumentaciju upućuje mjerodavnom uredu za poslove odgoja i obrazovanja sa zahtjevom potrebe promjene oblika školovanja (prilagodbe kurikuluma i utvrđivanja primjerene vrste osobnog kurikuluma).

3.2. Prilagodbe tijekom procesa utvrđivanja teškoća i praćenja

Učenicima kod kojih su opažena odstupanja u ostvarivanju odgojno-obrazovnih ishoda te učenicima koji su u postupku utvrđivanja primjerene vrste osobnog kurikuluma potrebno je odmah pružiti odgovarajuću odgojno-obrazovnu podršku radi zadovoljavanja njihovih potreba i promicanja njihove dobrobiti. Potrebno je odmah uvesti prilagodbe kurikuluma temeljene na odgojno-obrazovnim potrebama učenika, odnosno njihovim teškoćama.

3.3. Prepoznavanje darovitih učenika s teškoćama

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti prepoznavanju darovitih učenika s teškoćama. Ovi učenici često ostanu neprepoznati jer darovitost može „zamaskirati” teškoću koju učenik ima. S druge strane, moguće je da se zbog opaženih teškoća ne prepozna učenikova darovitost. Za više informacija o radu s darovitim učenicima s teškoćama pogledati Okvir za poticanje iskustava učenja i vrednovanje postignuća darovite djece i učenika.

3.4. Roditeljska uloga u procesu utvrđivanja teškoća

Roditelji su partneri u procesu utvrđivanja teškoća te razmjenjujući sa stručnjacima sve relevantne informacije o djetetu pomažu u procesu. Tim za podršku dužan je obavijestiti i upoznati roditelje o svim koracima u postupku utvrđivanja teškoće i upućivati ih na njihova prava i obveze.