1. UVOD

Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje polazišni je dokument obveznoga obrazovanja u Republici Hrvatskoj kojim se omogućava razvijanje temeljnih kompetencija bitnih za ostvarivanje osobnih potencijala, nastavak obrazovanja i cjeloživotno učenje koje je temelj aktivnoga i odgovornoga sudjelovanja u društvu. Zasniva se na razvojnim odgojno-obrazovnim tendencijama u Europi i svijetu te hrvatskoj obrazovnoj tradiciji i odgojno-obrazovnim dokumentima Republike Hrvatske. Uvažava rad svih stručnjaka koji su proteklih godina radili na unapređenju hrvatskoga odgojno-obrazovnog sustava i preuzima određena dobra rješenja iz već započetih vrijednih pokušaja i inicijativa.

Cjelovitoj kurikularnoj reformi prethodi Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005. – 2010., Nastavni plan i program za osnovnu školu (2006.) i Nacionalni okvirni kurikulum za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (2011.). Kurikulumski pristup usmjeren na odgojno-obrazovne ishode učenja započeo je Nacionalnim okvirnim kurikulumom. Time su stvoreni temelji za osmišljavanje i provođenje cjelovitih promjena u odgojno-obrazovnome sustavu na nacionalnoj razini.

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (2014.) polazište je Cjelovite kurikularne reforme uključujući i izradu Nacionalnoga kurikuluma za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje. Temeljne postavke Cjelovite kurikularne reforme opisane su u Okviru nacionalnoga kurikuluma s kojim su usklađeni nacionalni kurikulumi za sve razine odgoja i obrazovanja kao i predmetni kurikulumi. Nacionalni kurikulum za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje također je usklađen i povezan s Okvirom za vrednovanje procesa i ishoda učenja u osnovnoškolskome i srednjoškolskome odgoju i obrazovanju, Okvirom za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama te Okvirom za poticanje iskustava učenja i vrednovanje postignuća darovite djece i učenika. Usklađen je i s Nacionalnim kurikulmom za rani i predškolski odgoj i obrazovanje te s nacionalnim kurikulumima za srednjoškolsko obrazovanje i s njima čini koherentnu cjelinu.

Nacionalnim kurikulumom za osnovnoškolski odgoj i obrazovanje nastoji se svim učenicima omogućiti da razviju sve svoje potencijale, budu spremni za cjeloživotno učenje, suradnju s drugima i aktivno sudjelovanje u životu zajednice. Njime se pružaju smjernice za oblikovanje procesa učenja i poučavanja u kojemu je naglašena učenikova aktivna uloga u učenju i učiteljeva odgovornost u stvaranju kvalitetnih uvjeta učenja te uvažavanje različitosti učenika kako bi svako dijete dobilo poticaj i podršku u razvoju svojih punih potencijala.

Tijekom osnovnoškolskoga razdoblja dolazi do velikih i značajnih promjena u razvoju djece te je važno osigurati razvojnu primjerenost odgojno-obrazovnih očekivanja i cjelokupnoga procesa učenja i poučavanja. Stoga se Nacionalnim kurikulumom uvodi podjela na tri odgojno-obrazovna ciklusa prema razvojnoj dobi učenika. Za svaki pojedini ciklus određuju se specifičnosti pristupa poučavanju, odgojno-obrazovna očekivanja, pristupi vrednovanju te organizacija odgojno-obrazovnoga procesa.

U osnovnoškolskome odgoju i obrazovanju važno je da učenici budu u prilici steći raznolika iskustva učenja i sveobuhvatno opće obrazovanje poučavanjem različitih odgojno-

-obrazovnih područja kurikuluma. Za sva ta područja, kao i za međupredmetne teme, definirana su odgojno-obrazovna očekivanja koja izravno doprinose razvoju učenikovih generičkih kompetencija. Time se ujedno olakšava kvalitetno osmišljavanje i provođenje postupka vrednovanja, što je izrazito važno s obzirom da upravo vrednovanje predstavlja važan mehanizam kojim se može utjecati na kvalitetu učenja i motivaciju za učenje.

Ovim se dokumentom uvode i promjene u organizaciji odgojno-obrazovnoga procesa. Posebno je značajno uvođenje fleksibilnoga planiranja učenja i poučavanja na dnevnoj, tjednoj i mjesečnoj razini. Učiteljima i školama pruža se autonomija u određivanju načina realizacije odgojno-obrazovnih ciljeva i ishoda te u izboru aktivnosti i sadržaja ishoda uvažavajući individualne razlike u sposobnostima i interesima učenika te specifičnosti pojedine škole, što doprinosi većoj kvaliteti njihova rada.

2. SVRHA, VRIJEDNOSTI, CILJEVI I KOMPETENCIJE

2.1. Svrha

Osnovnoškolski odgoj i obrazovanje dio je odgojno-obrazovnoga sustava obvezan za svu djecu odnosno učenike, nakon kojega učenici nastavljaju obrazovanje na srednjoškolskoj razini. Njime se omogućava stjecanje temeljnoga općeg obrazovanja (znanja, vještina, stavova i vrijednosti) te cjeloviti i uravnoteženi razvoj svih sposobnosti učenika. Stoga osnovnoškolski odgoj i obrazovanje uključuje osposobljavanje za cjeloživotno učenje te postupno preuzimanje brige i odgovornosti za vlastiti razvoj i život u suvremenome društvu. Ono također osposobljava učenike za učinkovitu interakciju s drugima utemeljenu na uvažavanju različitosti i dobrobiti drugih te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u životu zajednice.

2.2. Vrijednosti

Temeljne vrijednosti osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja proizlaze iz usmjerenosti hrvatske odgojno-obrazovne politike prema cjelovitome razvoju učenika, očuvanju kulturne, nacionalne, materijalne i prirodne baštine te potrebi usklađivanja lokalnoga i nacionalnoga sa svjetskim i globalnim razvojem. Temeljna vrijednost koja uvjetuje ostale vrijednosti jest pravo na kvalitetno obrazovanje svih učenika . Ostale su vrijednosti znanje, poduzetnost, identitet, poštivanje, odgovornost, solidarnost, zdravlje i integritet.

Znanje učeniku omogućava razumijevanje sebe i svega što ga okružuje, kritičko promišljanje i snalaženje u novim situacijama. Osobit je naglasak na integraciji stečenih znanja, iskustava, vještina i vrijednosti čime se postavlja čvrsta osnova za cjeloživotno učenje, ali i primjenu znanja u svakodnevnome životu i radu. Izgradnja znanja temelji se na učenikovoj intelektualnoj otvorenosti, znatiželji, želji za učenjem i postignućem te potrebi za samostalnošću i kreativnošću.

Poduzetnost se odnosi na učinkovito aktiviranje osobnih potencijala učenika. Učenici uče prepoznati prilike za kreativno, konstruktivno i inovativno stvaranje te pokazuju spremnost za djelovanje i preuzimanje razumnoga rizika.

Identitet podrazumijeva izgradnju osobnoga, rodnog, kulturnog i nacionalnog identiteta, a temelji se na znanju o sebi i drugima. Učenici se potiču na izražavanje svojih vrijednosti i stavova, uvažavanje vrijednosti i stavova drugih, na poštivanje različitosti i dobrobiti drugih, što je važno za uspješno i aktivno sudjelovanje u neposrednoj zajednici i društvu. Uče o važnosti poštivanja i očuvanja hrvatskoga jezika te materijalne i nematerijalne kulturno-povijesne baštine Republike Hrvatske.

Poštivanje podrazumijeva uvažavanje sebe, ali i uvažavanje osobnosti i prava drugih pojedinaca. U kontekstu osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja to se odnosi na poštivanje i uvažavanje dostojanstva i autonomije svih sudionika odgojno-obrazovnoga procesa i ostalih članova neposredne zajednice i društva.

Odgovornost učenika prema sebi, drugima te društvu i okolini u kojoj žive temelji se na ravnoteži između njegove osobne slobode i društvene odgovornosti, pri čemu učenici razumiju da zadovoljavanje pojedinčevih potreba ne smije narušavati prava drugih.

Solidarnost obuhvaća osjetljivost učenika za druge, nemoćne, siromašne, obespravljene i za međugeneracijsku skrb u svojoj okolini. Temelji se na razvoju empatije i razumijevanja drugih te na poticanju međusobnoga pomaganja i suradnje.

Zdravlje pretpostavlja razumijevanje zdravlja kao osnove osobne dobrobiti te kao ishodišta zdrave zajednice i društva. Briga o zdravlju u užemu smislu uključuje prepoznavanje, razumijevanje i usvajanje zdravih životnih navika, zdravih stilova života i odgovornoga ponašanja.

Integritet pretpostavlja pouzdanost, iskrenost, autentičnost, etičnost i dosljednost svih osoba koje su uključene u odgojno-obrazovni sustav. Tijekom osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja učenik postupno razvija samostalno mišljenje, odlučivanje i djelovanje u skladu s društvenim normama i etičkim načelima.

2.3. Ciljevi

Ciljevi osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja proizlaze iz općih ciljeva odgojno-           -obrazovnoga sustava određenih Okvirom nacionalnoga kurikuluma i doprinose njihovu ostvarivanju. Usklađeni su s navedenom svrhom osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja. Osnovnoškolski odgoj i obrazovanje omogućava stjecanje temeljnoga općeg obrazovanja i ima četiri osnovna cilja.

1. Cjelovit i uravnotežen razvoj svih potencijala učenika

Odgojno-obrazovni proces treba omogućiti kognitivni, emocionalni, socijalni, etički, estetski i tjelesni razvoj učenika. Učenici tijekom obrazovanja spoznaju i razvijaju svoje potencijale, oblikuju vlastiti identitet, razumiju druge i surađuju s drugima, upoznaju i razumiju zajednice kojima pripadaju i u njima aktivno i konstruktivno sudjeluju te argumentirano zastupaju vlastita mišljenja. Također se osposobljavaju za autonomno djelovanje i učinkovito upravljanje vlastitim životom, uključujući brigu i preuzimanje odgovornosti za vlastitu psihičku i fizičku dobrobit.  

2. Osposobljavanje učenika za nastavak obrazovanja i cjeloživotno učenje

Učenici stječu temeljna znanja, vještine, stavove i vrijednosti koje im omogućava nastavak obrazovanja. Učenici se osposobljavaju za upravljanje vlastitim učenjem i za odabir obrazovnih i profesionalnih putova u skladu sa svojim interesima i sposobnostima. Naglasak je na razvijanju kompetencije učiti kako učiti i ovladavanju različitim načinima mišljenja. Učenici razvijaju pozitivan stav prema učenju i želju za znanjem koji će se razvijati i nakon završetka formalnoga obrazovanja kako bi mogli spremno iskoristiti svaku priliku za dodatno usavršavanje, stjecanje novoga znanja i upoznavanje novih tehnologija.

3. Odnos učenika s drugima utemeljen na suradnji i međusobnome uvažavanju

Odnos učenika s drugima zasnovan je na uvažavanju različitosti i dobrobiti drugih te polazi od prava, dostojanstva i vrijednosti svake osobe. Učenik razvija prosocijalno ponašanje koje uključuje empatiju, spremnost na suradnju i međusobno pomaganje. Učenici razvijaju odgovornost prema sebi i drugima.

4. Aktivno i odgovorno sudjelovanje učenika u životu zajednice

Učenici aktivno i odgovorno sudjeluju u zajednici radi ostvarivanja zajedništva, suradnje i društvenoga napretka. Učenici usvajaju demokratska načela i vrijednosti koja primjenjuju u školi, neposrednoj zajednici i društvu. Poštuju različitosti i uvažavaju kulturnu raznolikost, ljudska prava, posebice prava djece. Razumiju da doprinos zajedničkomu dobru ovisi o uvažavanju i promicanju vladavine prava i socijalne pravde te o sposobnosti i spremnosti za suradnju. Učenici razvijaju aktivni pristup rješavanju problema i predlažu promjene u neposrednoj zajednici.

2.4. Generičke kompetencije

Generičke kompetencije određuju se kao međusobno povezan sklop znanja, vještina i vrijednosti koje se mogu primjenjivati u različitim situacijama. Razvoj je generičkih kompetencija postupan, dugotrajan i složen proces koji ne završava osnovnoškolskim odgojem i obrazovanjem, ali generičke kompetencije stečene u tome razdoblju izrazito su važne jer predstavljaju osnovu za nastavak obrazovanja te za snalaženje u svakodnevnome životu.

Tijekom osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja učenici trebaju razviti i steći generičke kompetencije koje se dijele na tri veće cjeline: oblici mišljenja, oblici rada i korištenje alata te osobni i socijalni razvoj (slika 1.).

                                                  OBLICI RADA I KORIŠTENJE ALATA

Slika 1. Generičke kompetencije koje se razvijaju u odgojno-obrazovnome procesu

A. Oblici mišljenja učenicima omogućavaju samostalan, učinkovit, sustavan i odgovoran pristup učenju i primjeni stečenih znanja, vještina, stavova i vrijednosti.

Rješavanje problema. Učenici su sposobni prepoznati i razlagati probleme te naći vlastite načine rješavanja problema na temelju informacija kojima raspolažu, osobnoga iskustva, ideja, asocijacija i razmišljanja o uzročno-posljedičnim vezama. Učenici se s rješavanjem problema suočavaju tako da kreću od sagledavanja cjeline, prepoznavanja obrazaca i veza, zatim analiziranja i strukturiranja do odabira i primjene odgovarajućih strategija rješavanja, njihove evaluacije i razmatranja alternativnih rješenja kad je to potrebno.

Donošenje odluka. Učenici su pri donošenju odluka usmjereni na argumente, razmatraju moguće posljedice i preuzimaju odgovornost za svoje odluke. Razumiju koncept kratkoročnoga, srednjoročnog i dugotrajnog planiranja, postavljanja prioriteta i ciljeva.

Metakognicija. Učenici usvajaju metakognitivna znanja i vještine, čime im je omogućeno samostalno upravljanje procesima učenja, što je preduvjet za cjeloživotno učenje. Poznaju vlastite stilove učenja, imaju pozitivan stav prema učenju kao aktivnosti koja obogaćuje život i preuzimaju inicijativu za učenje. Kritički se odnose prema predmetu i svrsi učenja, znaju oblikovati pitanja, određuju ciljeve, samostalno istražuju, promatraju i uspoređuju, donose argumentirane odluke i zaključke te procjenjuju vlastite ishode učenja.

Kritičko mišljenje. Učenici izražavaju, argumentiraju i brane, ali i preispituju svoja i tuđa stajališta. Otvoreni su i fleksibilni u razmatranju alternativnih mišljenja pa sagledavaju stvari iz različitih kutova i argumentirano ih vrednuju na temelju uspoređivanja, analiziranja, preispitivanja i zaključivanja o informacijama. Analiziraju međuodnose dijelova neke cjeline te sintetiziraju i stvaraju veze među informacijama i argumentima. Razmišljaju o cjelini i kontekstu te povezuju znanja iz različitih odgojno-obrazovnih područja u širu sliku o prirodnim, društvenim i kulturnim fenomenima.

Kreativnost i inovativnost. Učenici poznaju širok raspon načina i tehnika za stvaranje i razvoj ideja. Osmišljavaju različite načine za rješavanje problema i primjenu znanja u svakodnevnome životu. Sposobni su elaborirati, preraditi, analizirati i procjenjivati vlastite ideje kako bi poboljšali i jačali kreativni učinak u skladu s razvojnom dobi. Mogu razvijati, implementirati i razmjenjivati nove ideje s drugima. Otvoreni su prema novim i vrijednim idejama te različitim perspektivama.

B. Oblici rada i korištenje alata učenicima omogućavaju razmjenu informacija, iskustava i ideja te uključivanje i sudjelovanje u različitim aktivnostima.

Komunikacija. Učenici razmjenjuju i dijele informacije s drugima, izravno, preko različitih medija i formi, prenose poruke na jasan i odgovoran način poštujući sugovornika i vodeći računa o kontekstu. Učenici razumiju druge i izražavaju se jezikom, simbolima i znakovima, imaju razvijene komunikacijske vještine za izražavanje vlastitih ideja i mišljenja te sudjelovanje u raspravama. Učenici se sigurno i učinkovito koriste simboličkim i semantičkim jezicima, materijalima i opremom u različitim aktivnostima u skladu s odgovarajućim pravilima i smjernicama. Posebno je značajno korištenje informacijskim i komunikacijskim tehnologijama kao alatima za istraživanje, skupljanje, organiziranje i razmjenjivanje informacija u svrhu njihove uspješne primjene.

Suradnja. Učenici se koriste stečenim komunikacijskim vještinama radi ostvarivanja učinkovite suradnje s drugima u različitim okruženjima. Prepoznaju individualnu ulogu u timovima, razumiju važnost preuzimanja inicijative, ali i međusobnoga uvažavanja i pomaganja u zajedničkome radu. Upoznati su s temeljnim koracima potrebnim za postavljanje ciljeva, osmišljavanje i ostvarivanje zajedničkih aktivnosti i mogu raditi u partnerstvu i timovima.  

Informacijska i digitalna pismenost. Učenici se svrhovito i odgovorno koriste različitim izvorima informacija, kritički ih procjenjuju te se kreativno njima služe u različitim situacijama za učenje i za rješavanje problema. Učenici se učinkovito koriste računalnim programima i internetom.

C. Osobni i socijalni razvoj omogućava učenicima ostvarivanje fizičke, psihičke, socijalne i društvene dobrobiti, a temelji se na uvažavanju jedinstvenosti svih učenika i njihove potrebe za uravnoteženim i cjelovitim razvojem.

Upravljanje sobom. Učenici stvaraju pozitivnu sliku o sebi, ali i otvorenost i povjerenje prema drugima. Razvijaju strategije suočavanja sa stresom i konstruktivnoga rješavanja problema u međuljudskim odnosima. Učenici razvijaju osjećaj sigurnosti koji im omogućava uspješno i konstruktivno sudjelovanje u obiteljskome, školskom i društvenom okruženju.

Upravljanje osobnim i profesionalnim razvojem. Učenici razumiju važnost učenja kao cjeloživotnoga procesa te imaju svijest o svojim potencijalima. Pri planiranju budućih ciljeva i nastavka obrazovanja oslanjaju se na svoja znanja, iskustva i vrijednosti te donose utemeljene odluke uz pomoć i podršku roditelja te učitelja i drugih stručnjaka.

Povezanost s drugima. Učenici razvijaju osobni sustav vrijednosti i svijesti o utjecaju vlastitoga ponašanja na okolinu, što im omogućava da aktivno sudjeluju kao članovi zajednice, razvijaju osjećaj pripadnosti i doprinose dobrobiti te zajednice. Učenici poštuju vrijednosti i uvjerenja drugih, razumiju temeljna društvena načela i svjesni su vlastitih prava i obveza. Odlučuju autonomno i odgovorno prema sebi i prema društvu te djeluju sa svjesnošću o posljedicama.

Aktivno građanstvo. Učenici imaju razvijenu svijest o važnosti demokracije te sudjeluju u demokratskome odlučivanju u različitim okruženjima, primjerice, u obitelji, u razrednome odjelu, školi. Prepoznaju i osuđuju nasilje i suprotstavljaju se svim njegovim oblicima. Poštuju temeljna ljudska prava i demokratska načela, odgovorno se odnose prema svojoj i drugim kulturama i zajednicama, povijesnome nasljeđu i društvenim vrijednostima.

3. UČENJE I POUČAVANJE

3.1. Načela učenja i poučavanja

Proces učenja i poučavanja oblikuje se tako da omogući svim učenicima da u što većoj mjeri ostvare vlastite potencijale i steknu generičke kompetencije. U tome procesu učenik ima aktivnu ulogu u razvoju i oblikovanju svojih znanja, vještina i vrijednosti, pri čemu je uloga učitelja da stvori poticajno okruženje za učenje u skladu s predloženim smjernicama:

1. Cjelovit razvoj i dobrobit učenika

● uvažava se jedinstvenost svakoga učenika i potreba za uravnoteženim poticanjem njegova kognitivnog, emocionalnog, socijalnog i tjelesnog razvoja koji je posebno intenzivan u razdoblju djetinjstva i adolescencije te se sve aktivnosti za učenje, kao i svi očekivani ishodi učenja, oblikuju tako da budu primjereni njegovoj razvojnoj dobi

● svakomu učeniku omogućava se pristup, razvoj i sudjelovanje u svim područjima učenja (matematičkome, jezično-komunikacijskom, prirodoslovnom, umjetničkom, tjelesnom i zdravstvenom, društveno-humanističkom, tehničkom i informatičkom) kao preduvjet za stjecanje raznolikih iskustava učenja i odgovaranja na izazove u daljnjemu obrazovanju i životu u suvremenome društvu

● aktivnosti učenja i poučavanja te školsko okruženje oblikuju se na način koji potiče i podržava razvoj emocionalnih i socijalnih kompetencija i razvoj pozitivne slike o sebi

2. Aktivna uloga učenika u učenju

● učitelj pri planiranju i organizaciji učenja i poučavanja odabire aktivnosti koje osiguravaju aktivnost učenika tijekom učenja i poučavanja, čime se potiče učenikova posvećenost tim aktivnostima, ulaganje truda i ustrajnost u učenju

● učenici uče neposrednim iskustvom koje uključuje direktno opažanje, aktivno sudjelovanje, uvježbavanje vještina i izvedbu

● osim izravnoga sudjelovanja u aktivnostima, učenici uče po modelu opažajući učitelje i druge kompetentne sudionike odgojno-obrazovnoga procesa u provedbi aktivnosti i stvaranju kvalitetnih uradaka

● učitelj omogućava učenicima da postupno stječu sve višu razinu samostalnosti i samoregulacije u učenju te zajedno s učenicima sudjeluje u zajedničkoj refleksiji o učenju

3.  Povezanost sa životnim iskustvima, interesima, vrijednostima i znanjima

● postojeća se znanja, vještine i vrijednosti za vrijeme procesa učenja i poučavanja vrednuju, proširuju i produbljuju te se povezuju s novim znanjima, vještinama i vrijednostima, čime se potiče stvaranje integriranoga znanja koje se može lako primijeniti u situacijama novoga učenja i u svakodnevnome životu

● rabe se pristupi koji pružaju motivirajuća i izazovna iskustva učenja uklopljena u cjelokupno životno iskustvo učenika

● učenicima se omogućava razumijevanje kako pojedina aktivnost doprinosi razvoju učeničkih znanja i vještina te im se daje uvid u vrijednost onoga što se uči kako za njihovo buduće obrazovanje, tako i za osobni život

4. Poticanje složenijih oblika mišljenja i primjena naučenoga

● odabirom primjerenih strategija poučavanja ostvaruje se pomak od usvajanja znanja radi reprodukcije u neizmijenjenome obliku prema dubljemu stjecanju znanja, vještina i vrijednosti (znanja integrirana s prethodnim znanjima i iskustvima uz postignuto osobno razumijevanje), čime se potiče korištenje složenim vještinama mišljenja te primjena usvojenoga u novim i promjenjivim okruženjima

● razvijaju se generičke kompetencije koje su osobito važne za nastavak obrazovanja, mogućnost cjeloživotnoga učenja i ovladavanje zahtjevima života u 21. stoljeću

● primjenjuju se pristupi koji potiču učenike na iskazivanje vlastitoga mišljenja, kritičko promišljanje, kreativnost i inovativnost, kojima se potiče istraživanje i rješavanje problema te koji omogućavaju slobodno iznošenje ideja i preuzimanje inicijative

5. Usmjerenost prema suradnji i otvorenost prema zajednici

● rabe se pristupi koji aktivno potiču suradnju i interakciju, čime se omogućava učenje od drugih i s drugima, kao i razvoj socijalnih vještina, osjećaja pripadnosti te stvaranje pozitivne slike o sebi

● kako bi se unaprijedilo i obogatilo učenje, nastoje se ostvariti veze sa životom izvan škole te se potiče neposredna uključenost i suradnja s roditeljima, lokalnom i širom zajednicom

● potiče se učenje i poučavanje u različitim okruženjima izvan odgojno-obrazovanih ustanova kao i suradnja s akademskom zajednicom i gospodarskim sektorom u svrhu pristupa suvremenim znanstvenim spoznajama, tehnologijama i uslugama

6. Jasna i visoka očekivanja

● jasno postavljena očekivanja (odgojno-obrazovni ishodi) učenicima i njihovim roditeljima pomažu u razumijevanju zahtjeva, strukturiranju učenja, postavljanju ciljeva i praćenju njihova ostvarivanja, a učiteljima u planiranju poučavanja, praćenju i vrednovanju učeničkih postignuća

● od svih se učenika očekuje da usvoje temeljna činjenična i konceptualna znanja te da ih nadograđuju i obogaćuju kako bi postigli dublje razumijevanje i korištenje svim složenijim vještinama

● u svim područjima kurikuluma postavljaju se visoka očekivanja pred sve učenike u skladu s razvojnim mogućnostima, ali primjerena njihovim sposobnostima i afinitetima

7. Individualizacija

● poštuju se i prihvaćaju razlike među učenicima

● proces učenja i poučavanja oblikuje se uvažavajući jedinstvenost svakoga djeteta te je usklađen sa sposobnostima, prethodno stečenim kompetencijama i interesima učenika uvažavajući činjenicu da učenici napreduju različitom brzinom i imaju različite razvojne putove

● primjenjuju se individualizirani i fleksibilni odgojno-obrazovni pristupi koji omogućavaju zadovoljenje različitih potreba učenika te prepoznavanje i razvoj njihovih sposobnosti i identiteta

● učitelji imaju značajan stupanj slobode u odabiru aktivnosti i sadržaja kojima će ostvarivati odgojno-obrazovne ishode, metoda, strategija i oblika rada, praćenja i poticanja napretka učenika

● učenicima se omogućava određena razina slobode u izboru aktivnosti i sadržaja te pristupa učenju kako bi se zadovoljili njihovi posebni interesi i potrebe

8. Poticajno i sigurno okruženje

● promovira se kultura zajedništva i međusobnoga poštivanja u školama

● učenicima se pružaju različiti oblici podrške, i to posebno onima koji su suočeni s različitim teškoćama (npr. školski neuspjeh, obiteljski problemi, zdravstvene teškoće), da bi se u većoj mjeri ostvarili ishodi učenja te da bi im se pomoglo u različitim aspektima socijalnoga i emocionalnoga razvoja

● podrška se pruža i svim sudionicima u odgojno-obrazovnome procesu (roditeljima, učiteljima, stručnim suradnicima, ravnateljima...), kako bi sigurnije i kompetentnije mogli pridonijeti ostvarivanju razvojnih ciljeva

● oblikuje se sigurno okruženje za učenje za svakog učenika u odgojno-obrazovnoj ustanovi, ali i za odgojno-obrazovne radnike da bi mogli odgajati i obrazovati djecu, graditi i štititi osobni i profesionalni identitet

3.2. Pristup različitosti učenika

U skladu s načelom učenja i poučavanja koje se odnosi na individualizaciju, vodi se računa o individualnim razlikama među učenicima koje su određene njihovim različitim razvojnim potrebama, sposobnostima, osobnosti, zdravljem, socijalnim okruženjem, jezikom, kulturom, ali i njihovim interesima. Svim učenicima nastoji se omogućiti da u što većoj mjeri ostvare željene ishode učenja, što znači da poučavanje mora biti prilagodljivo, uvažavati i prihvaćati različite okolnosti, iskustva i mogućnosti učenika. Osobito je važno voditi računa da zahtjevnost zadataka koji se stavljaju pred pojedinoga učenika bude takva da mu omogućava postizanje uspjeha. Prilagodbom načina učenja i poučavanja učenikovim individualnim potrebama, osim lakšega ostvarivanja ishoda učenja, postiže se i veća motiviranost učenika za učenje, veće zadovoljstvo školom, ali i veće samopoštovanje. Pritom određenim skupinama, kao što su to učenici s teškoćama i daroviti učenici, treba omogućiti posebnu podršku, od pravovremenoga prepoznavanja njihovih potreba do oblikovanja primjerenoga pristupa. U osnovnoškolskome odgoju i obrazovanju primjenjuju se načela inkluzivnoga (uključujućega) odgoja i obrazovanja kojim se svim učenicima pruža prilika za optimalan razvoj njihovih potencijala, neovisno o njihovim različitostima u sposobnostima, kulturi, socijalnome statusu i drugim karakteristikama.

Pristup odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama opisan je u Okviru za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća djece i učenika s teškoćama, a temelji se na univerzalnim vrijednostima jednakih prava na obrazovanje svakoga djeteta. Učenici s teškoćama imaju pravo školovati se na jednakopravnoj osnovi i s istim prilikama za odgojno-  -obrazovno napredovanje u ostvarenju njima primjenjivoga skupa odgojno-obrazovnih ishoda. Da bi se u tome uspjelo, potrebno je provesti određene prilagodbe u osnovnim sastavnicama kurikuluma: ishodima, aktivnostima i sadržajima učenja i poučavanja, pristupima učenju i poučavanju te vrednovanju i ocjenjivanju. Prilagodbe se odnose na strategije, sredstva, postupke i oblike podrške koji se implementiraju u odgojno-obrazovnome procesu kako bi se osigurale jednake mogućnosti u ostvarivanju ishoda navedenih u predmetnim kurikulumima i kurikulumima međupredmetnih tema. Njihova je uloga učenicima s teškoćama pružiti mogućnost da budu uspješni u učenju tako da stečena znanja, vještine i vrijednosti mogu pokazati i primijeniti.

Uz odgovarajuće prilagodbe i podršku većina učenika s teškoćama svladavat će osnovnoškolski kurikulum istoga opsega i dubine kao i njihovi vršnjaci, a za neke će učenike s teškoćama neki ishodi biti djelomično ili u cijelosti drukčiji. Prilagodbe omogućavaju učenicima dostizanje skupa odgojno-obrazovnih ishoda potrebnih za prijelaz iz jednoga odgojno-obrazovnog ciklusa u drugi kao i za prijelaz iz osnovnoškolskoga odgoja i obrazovanja u srednjoškolski.

Za učenike s teškoćama izrađuje se osobni kurikulum te prijedlog primjerene podrške da bi se zadovoljile individualne odgojno-obrazovne potrebe učenika uzimajući pritom u obzir njihove sposobnosti, razlike u dinamici napredovanja, specifične stilove učenja i motivacijske čimbenike. Osobni kurikulum pripremljen je za svakoga pojedinog učenika i precizira ciljeve koji se planiraju i ishode učenja koje učenik treba postići u određenome razdoblju, s pomoću strategija poučavanja, resursa i podrške neophodnih za ostvarenje tih ciljeva. U odgojno-obrazovnome procesu važno je stvoriti poticajno i podržavajuće okruženje za učenje i poučavanje u kojemu će učitelj poticati učenikovo napredovanje primjenjujući metode, postupke i oblike poučavanja koji najbolje odgovaraju učenikovim razvojnim mogućnostima i koji su podudarni s njegovim stilom učenja.

Pristup odgoju i obrazovanju darovitih učenika s teškoćama opisan je u Okviru za poticanje i prilagodbu iskustava učenja te vrednovanje postignuća darovite djece i učenika sa svrhom da se darovitim učenicima omogući optimalan razvoj i ostvarenje potencijala u skladu s njihovim sposobnostima, ali i napredak u osobnome i socijalnome razvoju. Podrška socijalnomu i emocionalnomu razvoju darovitih učenika iznimno je važna jer se naglasak često stavlja samo na poticanje kognitivnoga, a zanemaruje se cjelovitost razvoja.

Osnovnoškolski odgoj i obrazovanje darovitih učenika provodi se prema razlikovnome kurikulumu. Razlikovni kurikulum predstavlja unošenje izmjena (razlikovnost) unutar predmetnoga kurikuluma i kurikuluma međupredmetnih tema. Razlikovni je kurikulum kvalitativno, a ne samo kvantitativno različit. Izmjene se odnose na nekoliko dimenzija: ishode učenja (obogaćivanje sadržaja i poticanje viših razina misaonih procesa), pristup učenju i poučavanju (npr. problemska nastava, istraživačka nastava), produkt (npr. web -stranice, javni nastup, izložba), tempo učenja (npr. raniji prelazak u viši razred u pojedinome predmetu) i okruženje za učenje (npr. rad s mentorom). Pri planiranju razlikovnoga kurikuluma navedeni elementi mogu se kombinirati (npr. promjenom tempa učenja daroviti učenik usvojit će ishode predmetnoga kurikuluma u kraćemu vremenu, a ostatak vremena može se ispuniti obogaćenim ishodima).

U razlikovni kurikulum uključuju se svi daroviti učenici, a za pojedine se darovite učenike unutar razlikovnoga kurikuluma izrađuje i osobni kurikulum: za darovite učenike s teškoćama, darovite učenike koji značajnije mijenjaju tempo učenja (raniji prelazak u viši razred ili raniji prelazak u viši razred iz jednoga ili više nastavnih predmeta) te iznimno darovite učenike za koje je potrebno izraditi značajnije individualiziran program koji u većoj mjeri uključuje osobni rad s mentorom te planiranje, praćenje i vrednovanje takva rada.

Kako bi se zadovoljile različite potrebe darovitih i zainteresiranih te posebno motiviranih učenika, određuje se i razlikovni kurikulum izvan redovne nastave koji uključuje oblike rada kao što su izborna nastava, dodatna nastava ili izvannastavne aktivnosti.

3.3. Proces učenja i poučavanja

Osnovu učenja čini proces kojim učenik aktivno konstruira i nadograđuje svoja znanja i vještine, ali i oblikuje vrijednosti. U procesu poučavanja učenicima se aktivnim sudjelovanjem u učenju i preuzimanjem odgovornosti za proces učenja omogućava razvoj kompetencija, razvoj strategija učenja i osobni razvoj.