NACIONALNI PLAN DIGITALIZACIJE KULTURNE BAŠTINE 2025

Popis kratica

AV Audiovizualno

CDU Centar dijeljenih usluga

DKB Digitalizacija kulturne baštine

HDA Hrvatski državni arhiv

HRT Hrvatska radiotelevizija

IT Informacijske tehnologije

MK Ministarstvo kulture Republike Hrvatske

MUO Muzej za umjetnost i obrt

NSK Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu

UVOD

Digitalizirani kulturni sadržaji predstavljaju važan resurs europske kulture i kreativne industrije (prema europskom izvještaju konkurentnosti za 2010. godinu kreativna industrija broji 3,3% BDP-a i 3% radnih mjesta u Europskoj uniji). Digitalizacija i online dostupnost kulturne baštine država članica Europske unije, uključujući nacionalni i međunarodni kontekst, pridonosi ekonomskom rastu i otvaranju novih radnih mjesta te stvaranju jedinstvenoga digitalnog tržišta kroz povećanje ponude novih i inovativnih online proizvoda i usluga. Koordinirano djelovanje na razini Europske unije nužno je za stvaranje sinergije nacionalnih napora da se osigura široka dostupnost i poveća iskoristivost europske kulturne baštine. Prisutan je sve snažniji trend povezivanja i umrežavanja sadržaja koji vodi formiranju europskog prostora digitalnih kulturnih sadržaja koji ujedinjava sve kompatibilne nacionalne komponente te jača i širi europski digitalni okvir. Međunarodna povezanost, norme i umreženost sadržaja nadrastaju nacionalne okvire.

Pojava kreativne industrije kao zasebnog područja interesa za ekonomiste, statističare, kulturne stručnjake i stvaratelje javnih politika odražava rastuću svijest o njezinom ekonomskom potencijalu i ulozi u jačanju kulturne raznolikosti na tržištu. Pojavom novih tehnologija u posljednjih dvadeset godina, kao što su internet, elektronička trgovina i sustavi za dijeljenje i razmjenu podataka, širenje i korištenje kulturnih dobara i usluga jednostavnije je nego ikada prije. Sve veća količina informacija nalazi se u digitalnom obliku što olakšava pristup i razmjenu informacija i sadržaja te se mijenja način na koji pojedinci dolaze do informacija.

Europsko vijeće predložilo je prioritetne aktivnosti i indikativni putokaz koji bi zemlje članice Europske unije trebale usvojiti na području digitalizacije kulturne baštine:

•konsolidacija strategija i ciljeva za digitalizaciju kulturnog sadržaja;

•konsolidacija organizacije digitalizacije i osiguravanje sredstava za digitalizaciju, uključujući promoviranje javno-privatnog partnerstva;

•poboljšanje uvjeta za online dostupnost i korištenje kulturnih sadržaja;

•doprinos daljnjem razvoju Europeane;

•osiguranje dugoročne digitalne zaštite.

Razvojna strategija Europske unije sadrži pet ambicioznih ciljeva koji se odnose na zapošljavanje, edukaciju, inovacije, socijalnu uključenost i klimu/energiju te se trebaju realizirati do 2020. godine. Svaka zemlja Europske unije prilagodila je svoje nacionalne ciljeve prema najznačajnijim područjima djelovanja kroz sedam ključnih akcijskih planova:

„Inovativna Unija“, „Mladi u pokretu“, „Agenda za nove vještine i radna mjesta“, „Europska platforma protiv siromaštva“, „Europska digitalna agenda“, „Resursi – Europska učinkovitost“ i „Industrijska politika globalizacijskog doba“. Digitalna agenda usmjerena je poticanju pametnog, održivog i uključivog rasta u digitalnom okruženju. Njome se želi pomoći europskim građanima i poslovnim subjektima da iskoriste sve dobrobiti digitalnih tehnologija.

Vlada Republike Hrvatske svojim programom digitalizacije kulturne baštine doprinosi razvoju jakog i učinkovitog sustava gospodarskog upravljanja definiranog strategijom Europa 2020. Program predstavlja jedan od instrumenata kojim se nacionalne kulturne politike povezuju s europskim okvirom i preporukama o kulturnim politikama. Pri tome, Ministarstvo kulture (MK) ima posebnu ulogu u promoviranju i poticanju kulturnih ustanova na stvaranje digitalnog sadržaja i usluga kojima hrvatska kulturna baština slobodno cirkulira unutar europskoga digitalnog tržišta.

Nacionalni plan digitalizacije kulturne baštine 2025 (dalje u tekstu Plan) veže se na projekt „Hrvatska kulturna baština“ (2007.–2012.), Zaključke Europskog vijeća o digitalizaciji i online dostupnosti kulturnog sadržaja i digitalnoj zaštiti (2012.–2015.), strategiju Europa 2020 i Strategiju e-Hrvatska 2020.

Projektom „Hrvatska kulturna baština“ stvoren je okvir kojim se omogućuje i potiče široka dostupnost, korištenje i razmjena kulturnih sadržaja, olakšava pristup i predstavljanje nacionalne kulturne baštine te razvija stvaranje novih digitalnih sadržaja i usluga utemeljenih na suvremenim informacijskim tehnologijama.

U razdoblju do 2025. godine za digitalizaciju kulturne baštine potrebno je razviti cjeloviti normativni i infrastrukturni okvir koji omogućuje i potiče široku dostupnost, korištenje i razmjenu kulturnih sadržaja, olakšava pristup i predstavljanje digitalne kulturne baštine, stvara nove digitalne sadržaje i usluge utemeljene na suvremenim informacijskim tehnologijama, interoperabilnosti, dugoročnom očuvanju iskoristivosti i održivosti te uključenosti u europske i nacionalne politike i strategije izgradnje digitalnog društva.

Digitalizacijom kulturne baštine otvaraju se znatno veće mogućnosti za njezino korištenje u stvaranju novih proizvoda i usluga, za stvaranje usluga temeljenih na sadržajima iz raznolikih izvora, za prevladavanje lokalnih i domenskih granica i međusektorsko povezivanje te za stvaranje kritične mase lako dostupnih kulturnih sadržaja za ponovno korištenje u obrazovanju, umjetnosti, znanosti i gospodarstvu. Digitalizacija, mrežna dostupnost i dugoročno očuvanje digitalnih sadržaja jesu i bit će nužan preduvjet za pristup kulturnim sadržajima i znanju za sve, kao i za promociju nacionalne baštine, identiteta i raznolikosti u europskom okruženju.

OSNOVNI POJMOVI NACIONALNOG PLANA  1

Nacionalni plan se temelji na pet ključnih pojmova koji su bitni za ostvarenje ciljeva Plana: infrastruktura, digitalni sadržaj, interoperabilnost, e-usluge i održivost. Infrastrukturom se smatra stvaranje integriranoga informacijskog okruženja za digitalnu kulturnu baštinu. Digitalni sadržaj obuhvaća digitalne objekte izrađene prijenosom iz analognog oblika, kao i izvorno digitalne objekte, metapodatke digitalnih objekata te ostale vrste podataka koji se odnose na omogućavanje pristupa i korištenja digitalnih sadržaja. Interoperabilnost označava razmjenu i povezivanje sadržaja, tehnologija i iskustva raznovrsnih nacionalnih i međunarodnih aktera na području digitalizacije kulturne baštine. Elektroničke usluge (e-usluge) obuhvaćene su Nacionalnim planom u smislu stvaranja novih poslovnih procesa i pružanja usluga vezanih uz digitalnu baštinu te razvojnu tehnologiju digitalizacije kulturne baštine. Održivost je vezana uz kontinuirano stvaranje bogatih, široko dostupnih sadržaja u digitalnom obliku za zaštitu i vrednovanje kulturne baštine, umrežavanje i prisutnost hrvatske kulturne baštine u europskim i regionalnim mrežama kulturnih sadržaja, očuvanje kulturne raznolikosti i za uporabu kulturnih sadržaja u znanosti, obrazovanju, turizmu i drugim uslužnim djelatnostima.

Nacionalnim sustavom digitalne kulturne baštine uključene su sve relevantne ustanove i organizacije koje kroz složene međusobne interakcije zajednički strukturiraju zaštitu i dostupnost kulturne baštine putem tehnoloških i socijalnih inovativnih rješenja, novih procesa, postupaka i proizvoda koji podižu sveukupnu učinkovitost, način funkcioniranja, kompetitivnost i konkurentnost ukupnog gospodarstva Republike Hrvatske.

Izraz Kulturna baština koristi se u skladu sa Zaključcima Vijeća Europe od 21. svibnja 2014. 2: „Kulturna baština sastoji se od izvora naslijeđenih iz prošlosti u svim oblicima i pojavama – materijalnim i nematerijalnim, digitalnim (digitaliziranim i izvorno digitalnim), uključujući spomenike, lokalitete, pejzaže, vještine, prakse, znanje i sve izraze ljudske kreativnosti, kao i zbirkama koje čuvaju i kojima upravljaju javna i privatna tijela – muzeji, knjižnice, arhivi. Ona nastaje interakcijom čovjeka i mjesta kroz vrijeme i stalno se razvija. Ovi izvori imaju veliku vrijednost za društvo iz kulturnog, prirodnog, društvenog i ekonomskog aspekta te održivo upravljanje njima postaje strateški cilj 21. stoljeća.“

Izraz digitalna kulturna baština u kontekstu ovoga dokumenta obuhvaća digitaliziranu baštinu, odnosno baštinu prenesenu iz analognog u digitalni oblik i izvorno digitalnu baštinu, odnosno baštinu koja je izravno nastala u digitalnom obliku. Razlika postoji isključivo u načinu nastanka, odnosno izrade digitalnog oblika, dok su postupci rukovanja, organizacije, pretraživanja, dostupnosti, dugotrajnog očuvanja i sl. vezani uz objekte izrađene digitalizacijom jednaki onima u objekata izvorno nastalih u digitalnom obliku. 3

Izrazi digitalni sadržaj i digitalni objekti koriste se kao generički izrazi kojima se obuhvaća raznovrsna digitalna građa odnosno gradivo u arhivima, knjižnicama, muzejima, audiovizualnim centrima i ostalim ustanovama.

VIZIJA I MISIJA

Vizija jest dugotrajno očuvanje, dostupnost i prepoznatljivost hrvatske kulturne baštine i nacionalnog identiteta putem kulturnih, istraživačkih, znanstvenih i edukacijskih modela i procesa kroz elektroničke informacijske sustave i mrežne servise.

Misija jest osiguranje normativnih, organizacijskih, financijskih, materijalnih i drugih uvjeta za razvitak jedinstvenoga informacijskog sustava digitalne kulturne baštine Republike Hrvatske te stvaranje održivih projekata, proizvoda i usluga u području digitalizacije kulturne baštine unutar jedinstvenoga europskog digitalnog tržišta.

ANALIZA  4

Unutar Operativnog programa Konkurentnost i kohezija za razdoblje 2014.–2020., Prioritetna os 2, Investicijski prioritet 2c, Specifični cilj 2c1, Ministarstvo kulture identificirano je kao prihvatljivi korisnik te je pozvano predložiti za sufinanciranje projekt „Digitalizacija kulturne baštine“ temeljem Poziva na dostavu projektnih prijedloga u ograničenom postupku dodjele bespovratnih sredstava u modalitetu trajnog poziva: Razvoj e-usluga koji je objavilo Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova EU (referentna oznaka poziva  KK.02.2.I.0I.). 5

U sklopu ugovora s Ministarstvom kulture, tvrtka Ernst & Young Savjetovanje d.o.o.  je provela analizu postojećeg stanja digitalizacije kulturne baštine u Hrvatskoj te je temeljem provedene analize izradilo tri dokumenta koji se koriste u ovom Planu:

•Analiza trenutačnog stanja informacijskih sustava relevantnih za digitalizaciju kulturne baštine,

•Analiza ljudskih kapaciteta u području digitalizacije,

•Prijedlog budućeg stanja.

Od ukupnog uzorka od 177 ustanova, upitnik je ispunilo njih 138 (78%) Prema vrstama ustanova, stupanj odgovora je sljedeći: arhivi - 89%, MK i konzervatorski odjeli 86%, muzeji 79%, knjižnice 76%, imatelji i stvaratelji audiovizualnog (AV) gradiva te ostali imatelji i stvaratelji kulturne baštine 61%. 6

Analiza trenutačnog stanja obuhvaća:

►analizu postojećeg zakonodavnog okvira, standarda i kriterija za digitalizaciju,

►analizu organizacije procesa digitalizacije kulturne baštine,

►analizu digitalne građe kulturne baštine,

►analizu upravljanja digitalnom kulturnom baštinom,

►analizu podataka vezanih uz očuvanje digitalne kulturne baštine,

►analizu pristupa digitalnoj kulturnoj baštini,

►analizu ljudskih potencijala,

►analizu financijskih resursa. 7

Analiza postojećeg zakonodavnog okvira, standarda i kriterija za digitalizaciju

Analizom propisa koji uređuju institucionalni okvir od značaja za područje kulturne baštine, nastojalo se utvrditi na koji način je regulirano djelovanje, prava i obaveze ustanova koje provode digitalizaciju kulturne baštine kako bi se utvrdio okvir za moguću standardizaciju pristupa za potrebe uspostave i implementacije sveobuhvatnog procesa digitalizacije kulturne baštine u Hrvatskoj.

S obzirom da se namjeravaju omogućiti preduvjeti za digitalizaciju građe kulturne baštine, ali i omogućiti dostupnost digitalizirane građe stručnoj i drugoj javnosti, analiziran je onaj dio pravnog okvira koji regulira zaštitu i očuvanje kulturnih dobara, vođenje relevantnih registara te pravo pristupa informacijama. Vodeći se činjenicom da je veliki dio građe kulturne baštine pod zaštitom autorskih prava, u fokus analize stavljen je i propis koji uređuje autorska prava vezana uz građu kulturne baštine.

Analiza postojećeg zakonodavnog okvira

Digitalizacija kulturne baštine prepoznata je kao poslovni proces Uredbom o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva kulture kojom je ustrojena Služba za digitalizaciju kulturne baštine zadužena za koordiniranje poslova izgradnje nacionalnog infrastrukturnog sustava, razvoj sustavnog i ujednačenog pristupa digitalizaciji građe, provedbu i praćenje pojedinačnih projekata digitalizacije kulturne baštine te oblikovanje ponude kulturnih sadržaja i usluga korištenjem informacijske tehnologije.

Zakon o muzejima 8, iako izravno ne spominje digitalizaciju, definiranjem muzejske djelatnosti obuhvaća odabir, zaštitu, stručnu i znanstvenu obradu muzejske građe, muzejske dokumentacije te muzejski prezentiranih baštinskih lokaliteta i nalazišta te njihovo interpretiranje i prezentiranje javnosti putem različitih komunikacijskih oblika u stvarnom i virtualnom okruženju. Sukladno tome, tumači se kako predmetni zakon podržava aktivnosti digitalizacije.

Niti Zakon o arhivskom gradivu 9 i arhivima izravno ne spominje digitalizaciju, no budući da uz objavljivanje i davanje na korištenje arhivskog gradiva kao zadaće arhiva, navodi i snimanje arhivskog gradiva te restauratorske i konzervatorske poslove vezane uz građu i prezentaciju arhivskog gradiva javnosti u obrazovne i kulturne, tumači se da podržava aktivnosti digitalizacije.

Zakon o knjižnicama propisuje zadaće kojima knjižnice trebaju zadovoljiti obrazovne, kulturne i informacijske potrebe svih građana na području svoga djelovanja te promicati čitanje i druge kulturne aktivnosti u cilju unapređivanja ukupnog kulturnog života zajednice, a osobito kroz djelatnosti obrade i zaštite građe, omogućavanja pristupačnosti građe i informacija korisnicima, osiguravanja protoka informacija te sudjelovanja u izradi kataloga i baza podataka.

Zakonom o audiovizualnim djelatnostima uređene su djelatnosti Hrvatskog audiovizualnog centra među kojima je i poticanje zaštite, prikazivanja i proučavanja audiovizualne baštine te prikazivanja audiovizualnih djela u zemlji i inozemstvu, dok Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji obvezuje Hrvatsku radioteleviziju na proizvodnju, poticanje i razvoj audiovizualnog i multimedijalnog stvaralaštva hrvatske kulture i baštine te na doprinos međunarodnom predstavljanju hrvatskog kulturnog identiteta.

Pitanje zaštite autorskog prava koje je regulirano Zakonom o autorskom i srodnim pravima te drugim dokumentima predstavlja važan element u uspostavi budućeg sustava digitalizacije kulturne baštine jer utječe na odabir građe za digitalizaciju, ali i na dostupnost digitalizirane građe za korištenje od strane javnosti, drugih ustanova i stručne zajednice.

Analizom je utvrđeno kako na razini propisa kojima se uspostavljaju ustanove i/ili regulira njihovo djelovanje te na razini podzakonskih akata ne postoji čvrsto reguliran ili standardiziran okvir koji bi jasno usmjeravao provedbu aktivnosti digitalizacije i trajne pohrane.

Standardi i kriteriji za digitalizaciju
Analiza se provodila kako bi se utvrdilo korištenje standarda i postojanje te primjena kriterija za odabir građe za digitalizaciju. Kako je cilj omogućiti trajnu pohranu i očuvanje digitalne i digitalizirane građe kulturne baštine putem središnjeg sustava, potrebno je osigurati da građa koja se unosi u središnji sustav bude izrađena i opisana sukladno standardima, pretraživa i dugoročno očuvana u centralnom repozitoriju.

Prema rezultatima, 56% ustanova koristi standarde za izradu metapodataka pri digitalizaciji kulturne baštine.

Kao kriterij za odabir kulturne baštine koju će digitalizirati, 86% anketiranih ustanova  istaknulo je očuvanje osjetljive i dostupnost tih objekata u digitalnom obliku za buduće generacije. Razlog digitalizacije su i  zahtjevi korisnika - 72% ustanova označilo je navedeno kao relevantni kriterij za odabir građe za digitalizaciju. Značajni udio ustanova (68%) svoju građu digitalizira sistematično (npr. digitaliziranje građe unutar neke vremenske serije, digitaliziranje cjelovite zbirke i sl.), 3% ustanova ne koristi niti jedan specifičan kriterij za odabir građe, dok 14% ustanova koristi neke druge kriterije odabira, među kojima je najzastupljenija digitalizacija lokalne i zavičajne baštine (4%).

Na nacionalnoj razini ne postoji ujednačena primjena standarda koje ustanove koriste pri aktivnostima digitalizacije. Međutim, dio ustanova pri aktivnostima digitalizacije koristi dokument Ministarstva kulture Formati datoteka za pohranu i korištenje, radna verzija (2007.).

Analiza organizacije procesa digitalizacije kulturne baštine

Analiza se provodila u cilju prikupljanja informacija vezanih uz tijek procesa digitalizacije pri provođenju različitih koraka digitalizacije u ustanovama. Za potrebe ove analize, proces digitalizacije, tj. pretvaranja analognog u digitalni oblik, definiran je kao proces koji se sastoji od sljedećih koraka: (a) odabira građe za digitalizaciju, (b) restauracije (prije skeniranja), (c) skeniranja/fotografiranja/snimanja/reprodukcije, (d) opisa metapodacima, (e) obrade nakon skeniranja/fotografiranja, (f) opisa digitalizirane građe te (g) arhiviranja.

Pri razmatranju rezultata analize trenutačnog stanja, valja uzeti u obzir udio ustanova koji provodi pojedine aktivnosti procesa digitalizacije. 91,3% ustanova navodi da u sklopu procesa digitalizacije provode odabir građe za digitalizaciju, dok 80,43% ustanova provodi aktivnosti skeniranja/fotografiranja/snimanja/reprodukcije. Najmanji udio ustanova provodi restauraciju građe za digitalizaciju (31,2%). Samo tri ustanove navele su kako ne provode niti jednu od navedenih aktivnosti. Sve ključne ustanove provode aktivnosti odabira građe za digitalizaciju, skeniranja/fotografiranja/snimanja/reprodukcije i opisa digitalizirane građe.

Analiza digitalne građe kulturne baštine

U Republici Hrvatskoj ne postoji jedinstveni registar ili katalog kulturne baštine koji bi omogućavao pregled podataka o vrsti i broju građe koja se nalazi u svim relevantnim ustanovama, stoga je cilj analize objekata kulturne baštine bio utvrditi broj objekata određene vrste građe koja se nalazi u ustanovama, status analognih objekata vezan uz digitalizaciju (jesu li već digitalizirani ili spremni za digitalizaciju) te utvrditi posjeduju li ustanove izvorno digitalnu građu.

Analiza je pokazala da u  ustanovama postoje sljedeće vrste analognih i digitalnih objekata:

arhivski zapisi, rijetke i ostale knjige, novine, serijali, rukopisi, notni zapisi, mikrooblici/mikrofilmovi, filmovi, video zapisi, audio snimke, 3D snimci, karte, fotografije, gravure/otisci, crteži, plakati, razglednice, slike, ostali dvodimenzionalni objekti, trodimenzionalna umjetnička djela, ostali trodimenzionalni (umjetni) objekti, spomenici i mjesta te ostale vrste građe.

Ukupni broj analognih objekata koji posjeduju anketirane ustanove je 87.574.930. Od tog broja objekata, najviše objekata (67,72%) nalazi se u arhivima, a najmanje (2%) se nalazi u MK-u i konzervatorskim odjelima. Imatelji i stvaratelji AV gradiva i ostali u ukupnom broju objekata sudjeluju u udjelu s 22,76%, knjižnice s 2,52%, a muzeji s 7,54%.

U ukupnom broju analognih objekata u ustanovama najzastupljeniji su arhivski zapisi koji čine 66,78% ukupnog broja analognih objekata u ustanovama.

Ako se promatraju digitalizirani objekti po pojedinoj vrsti građe, ustanove smatraju da su

U ukupnom broju digitaliziranih objekata najveći dio čine arhivski zapisi, gravure i otisci te trodimenzionalna umjetnička djela (više od 80% objekata svake od ovih vrsta građe je digitalizirano).

Analiza upravljanja digitalnom kulturnom baštinom

Analiza se provodila kako bi se prikupili podaci o pohrani i upravljanju digitalnom građom ustanova te pripadajućim metapodacima. Kako trenutačno ustanove nemaju osigurano jedinstveno rješenje pohrane i trajne pohrane, jedan od ciljeva Plana jest osigurati centralni repozitorij kojeg će moći koristiti sve ustanove. Takav centralni repozitorij trebao bi osigurati sigurnu i trajnu pohranu građe ustanova na jedinstvenom mjestu, bez obzira na to koriste li ustanove trenutno lokalne digitalne repozitorije ili neki drugi medij za trajnu pohranu. Međutim, valja istaknuti kako korištenje centralnog repozitorija ne isključuje nastavak korištenja repozitorija i rješenja za pohranu koje ustanove već imaju i koriste.

Analiza formata digitalne građe je pokazala da su najčešći formati digitalne građe PDF, JPG i TIFF, dok manje od 10 ustanova koristi formate PDF(A), RTF, JPEG 2000, PNG, MPEG2. TIFF je kao vrsta formata koja se koristi za arhivsku pohranu i nije za dijeljenje, osim po narudžbi ili na zahtjev za posebne slučajeve, zastupljen u 69,57% ustanova. JPG je kao format koji je izvedenica TIFF-a drugi najučestaliji format te ga koristi 68,12% ustanova.

U ostvarenom uzorku od 138 ustanova, 67 ustanova navelo je da ima strojno čitljiv sadržaj. Tih 67 ustanova prosječno ima 32% strojno čitljivog sadržaja. Na temelju toga može se zaključiti da je postotak strojno čitljivog sadržaja, odnosno sadržaja čiji je format datoteke strukturiran tako da ga (otvorena ili zatvorena) softverska aplikacija može lako identificirati, prepoznati i izvući iz njega potrebne podatke, relativno nizak. To je moguće posljedica nedostatka odgovarajuće opreme i kapaciteta ustanova za digitalizaciju ili pak zbog stanja u kojem je građa prije same digitalizacije uslijed kojeg je potrebno dodatno postprocesiranje građe kako bi ona bila adekvatna za OCR.

Vezano za izradu metapodataka koji opisuju, objašnjavaju, lociraju ili na neki drugi način omogućavaju lakše upravljanje digitalnim objektima, analiza je pokazala da manje od polovice ustanova – ukupno 47% ustanova iz uzorka – ima implementirane metapodatke u digitalnu građu. Prema ovom kriteriju, među vrstama ustanova prednjače knjižnice, dok u skupini ustanova MK i konzervatorski odjeli svaka treća ustanova ima implementirane metapodatke u digitalnu građu.

U Republici Hrvatskoj ne postoji jedinstveni repozitorij kulturne baštine koji bi omogućavao takvu vidljivost i pristup građi na nacionalnoj razini. Stoga je cilj analize u sklopu ove točke utvrditi koriste li ustanove digitalne repozitorije i za koju količinu građe.

Od 138 ustanova koje su ispunile upitnik, 64 ustanove koriste digitalni repozitorij za građu kulturne baštine (46%). Digitalnim repozitorijem se najviše koriste ustanove koje su imatelji i stvaratelji AV gradiva te ostali imatelji i stvaratelji kulturne baštine (82% ustanova iz te skupine). Za održavanje i administriranje digitalnog repozitorija u ustanovama koje koriste digitalni repozitorij najčešće se brinu vanjski stručnjaci, odnosno te poslove rjeđe obavlja IT i drugo osoblje ustanova. S obzirom da ustanove zapošljavaju relativno mali broj IT osoblja, u slučaju internog održavanja i administriranja digitalnog repozitorija, te zadaće češće obavljaju drugi zaposlenici ustanove. Dodatno, u nekim ustanovama se održavanje i administriranje digitalnog repozitorija obavljaju kombiniranim resursima (npr. i interni i vanjski resursi).

Za upravljanje digitalnom građom koja nije u digitalnom repozitoriju, ustanove uglavnom koriste lokalni sustav datoteka (70% ustanova) ili kombinaciju lokalnog sustava datoteka i Internet stranice (30% ustanova).

S obzirom na različit pristup ustanova vezano uz pitanja pohrane i trajne pohrane digitalne i digitalizirane građe koji često ovisi o raspoloživim sredstvima, analizirano je na koji način ustanove brinu o pohrani i trajnoj pohrani te koje medije pritom koriste. Stoga je cilj analize u sklopu ove točke bio utvrditi koja rješenja ustanove koriste za pohranu, imaju li uspostavljenu trajnu pohranu i koje medije koriste za trajnu pohranu te smatraju li ustanove da se njihova građa može pohraniti na udaljenoj lokaciji.

Vezano uz rješenja za pohranu digitalne građe kulturne baštine, ustanove najčešće koriste rješenja lokalne pohrane bez administratora (46% ustanova). Kao rješenje za pohranu, ustanove najmanje koriste oblike daljinske pohrane (17%). 10

Kako ustanove koriste daljinsku pohranu kao samostalno rješenje (17%) ili u kombinaciji s lokalnom pohranom (29%), radi planova vezanih uz budući Projekt, bilo je važno istražiti spremnost ustanova za pohranu digitalne kulturne baštine na udaljenoj lokaciji. Trećina ustanova već pohranjuje digitalnu građu na udaljenoj lokaciji. Ostale ustanove navele su da bi bile spremne koristiti udaljenu lokaciju za pohranu digitalne kulturne baštine. Najviše ustanova iz ostvarenog uzorka (38%) smatra da je korištenje udaljene lokacije za pohranu digitalne kulturne baštine moguće samo za sigurnosne kopije i moguće za sigurnosne kopije i arhivu/verzije za potrebe očuvanja/kopiju digitalne građe ustanove (33%).

S aspekta trajne pohrane, važno je istaknuti kako 78% ustanova koje su odgovorile na upitnik da provodi trajnu pohranu kulturne baštine u digitalnom ili digitaliziranom obliku. Pri tome prednjače ustanove koje su imatelji i stvaratelji AV gradiva te ostali imatelji i stvaratelji kulturne baštine s obzirom da sve ustanove iz te skupine imaju trajnu pohranu kulturne baštine u digitalnom ili digitaliziranom obliku. Međutim, nisu ni zanemarivi udjeli ustanova koje provodi trajnu pohranu kulturne baštine u digitalnom ili digitaliziranom obliku u ostalim vrstama ustanova (više od 60% ustanova unutar svake skupine provodi trajnu pohranu kulturne baštine u digitalnom ili digitaliziranom obliku).

Analiza podataka vezanih uz očuvanje digitalne kulturne baštine

Digitalno očuvanje je nastojanje da digitalni podaci u neprekinutoj vrijednosti ostanu dostupni i korisni. Uključuje planiranje, raspodjelu resursa i primjenu metoda i tehnologija očuvanja i kombinira politike, strategije i akcije kako bi se osigurao pristup reformatiranom i izvornom digitalnom sadržaju, bez obzira na izazove degradacije medija i tehnološke promjene. Cilj digitalnog očuvanja je precizno prikazivanje izvornog sadržaja tijekom vremena. Stoga je cilj analize u sklopu ove točke bio utvrditi poduzimaju li ustanove aktivnosti aktivnog digitalnog očuvanja kulturne baštine i na koji način provode te aktivnosti.

Aktivnosti aktivnog digitalnog očuvanja kulturne baštine primjenjuje ukupno 28 ustanova (21%), pri čemu najviše imatelji i stvaratelji AV gradiva i ostali imatelji i stvaratelji kulturne baštine, a najmanje ustanove u skupini MK i konzervatorskih odjela. Relativno mali postotak ustanova koji poduzima neku od mjera aktivnog digitalnog očuvanja (svaka peta ustanova) moguće će utjecati na dostupnost i korisnost digitalnih podataka u neprekinutoj vrijednosti.

Od ukupno 28 ustanova koje su poduzele neku aktivnost aktivnog digitalnog očuvanja kulturne baštine, najveći broj ustanova provodi aktivnosti konverzije građe u standardne formate (75% ustanova). U sklopu konverzije u standardne formate, ustanove najčešće konvertiraju građu u JP(E)G, PDF i TIFF. Aktivnosti migracije formata datoteka ustanove najčešće provode spremanjem starijih formata objekata u novije verzije, migracijom sadržaja na nova internetska mjesta te raznim tipovima sigurnosne pohrane (engl. backup) (snimanje građe na tvrdi ili vanjski disk i druge prijenosne medije). Emulacija starih digitalnih zapisa zastupljena je samo u dvije ustanove. Od sedam ključnih ustanova koje su poduzele neku aktivnost aktivnog digitalnog očuvanja kulturne baštine, njih šest provodi aktivnosti digitalnog očuvanja kulturne baštine konverzijom u standardne formate, dok pet ključnih ustanova te aktivnosti provodi migracijom formata datoteka.

Analiza pristupa digitalnoj kulturnoj baštini

Ovisno o stupnju zaštićenosti autorskim pravima, ustanove mogu omogućiti korisnicima otvoreni pristup građi ili djelomično otvoreni pristup građi, uz identifikaciju i autentikaciju korisnika, a određen dio građe ustanova nije dostupan za pristup i korištenje od strane korisnika. Cilj analize u sklopu ove točke bio je ispitati u kojoj mjeri ustanove omogućavaju svojim korisnicima i zaposlenicima otvoreni pristup digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini, na koji se način reguliraju prava pristupu te mjeri li se i kako pristup digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini od strane korisnika.

Većina ustanova osigurava barem djelomičan pristup postojećoj digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini. Knjižnice prednjače po otvorenosti pristupa građi s obzirom da 68% knjižnica omogućava otvoreni pristup postojećoj digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini, dok je taj udio ustanova najmanji u skupini muzeja (20%). Ukupno 31 ustanova uopće ne  omogućava otvoreni pristup postojećoj digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini.

Od 31 ustanove koje ne omogućavaju niti potpuno otvoreni niti djelomično otvoreni pristup digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini, samo četiri ustanove navode da ni njihovi zaposlenici nemaju pristup digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini. Od navedenih ustanova (27 ustanova), devet ustanova omogućava pristup digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini svim svojim zaposlenicima, dok dvije ustanove to omogućavaju svim zaposlenicima koji rade na aktivnostima digitalizacije.

Fizički dolazak korisnika u ustanovu radi pristupa sadržaju i pristup putem internetske stranice ustanove najčešći su načini pristupa korisnika digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini u ukupno 134 ustanove koje su se izjasnile o jednom ili više načina pristupa, dok su četiri ustanove navele kako ovo pitanje na njih nije primjenjivo. Ukupno 95 ustanova omogućava svojim korisnicima da sami fizički dođu u ustanovu kako bi pristupili digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini, dok 66 ustanova pristup korisnicima omogućava putem internetske stranice ustanove. Fizički pristup korisnika najčešći je način pristupa digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini u arhivima, Ministarstvu kulture i konzervatorskim odjelima te muzejima. U knjižnicama korisnici digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini ustanova najčešće pristupaju putem Interneta, dok ustanove iz skupine imatelji i stvaratelji AV gradiva i ostali podjednako omogućuju fizički pristup, pristup putem internetske stranice ustanove i pristup putem jedinstvenog pristupnog portala.

Tek manji dio ustanova, odnosno svaka peta ustanova, provodi autentikaciju korisnika prilikom pristupa digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini. Najveći udio ustanova koje provode autentikaciju korisnika prilikom pristupa digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini je u skupini arhiva (35%), a najmanji u skupini knjižnica (8%).

Za autentikaciju korisnika koji pristupaju digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini 50% ustanova koristi prijavu putem korisničkog imena i lozinke, dok samo 10% ustanova omogućuje autentikaciju korisnika putem računa društvenih mreža (muzeji). Ostali autentikacijski servisi su zastupljeni u 30% ustanova koje provode autentikaciju korisnika (npr. prijava na licu mjesta, tipizirani obrazac).

Manje od četvrtine ustanova mjeri online korištenje digitalne i digitalizirane kulturne baštine, točnije 24% ustanova. Ustanove koje su imatelji i stvaratelji AV gradiva i ostali imatelji i stvaratelji kulturne baštine u većoj mjeri prate online korištenje digitalne i digitalizirane kulturne baštine (45%). U skupini ustanova MK i konzervatorski odjeli niti jedna ustanova ne mjeri online korištenje digitalne i digitalizirane kulturne baštine. 2% ustanova navelo je kako njihovoj digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini nije omogućen pristup.

Ustanove su trenutno u mogućnosti razvijati i svojim korisnicima nuditi određeni skup usluga koje mogu razvijati i pružati samostalno ili u suradnji s drugim ustanovama ili vanjskim pružateljima usluga. Svojim uslugama povezanima s digitalnom i digitaliziranom kulturnom baštinom, ustanove utječu na dostupnost kulturne baštine te vidljivost i imidž ustanove. Cilj analize u sklopu ove točke bio je ispitati u kojoj mjeri ustanove nude usluge povezane s digitalnom i digitaliziranom kulturnom baštinom, kao i na koji način ustanove komuniciraju s potencijalnim korisnicima digitalne i digitalizirane baštine.

Svojim korisnicima ne nudi usluge povezane s digitalnom i digitaliziranom kulturnom baštinom 22% ustanova, dok 78% ustanova nudi barem jednu vrstu usluga. Najveći udio ustanova (45%) korisnicima nudi usluge digitalizacije na zahtjev, a dio ustanova (10%) ostale usluge (npr. edukativna info točka, elektroničko izdanje, online zbirke).

Samo 27% ustanova nudi e-usluge povezane s digitalnom i digitaliziranom kulturnom baštinom, pri čemu 55% pripada skupini imatelji i stvaratelji AV gradiva i ostali, Digitalizacija na zahtjev je najčešća vrsta e-usluga (20 ustanova) te preuzimanje građe putem elektroničke pošte (14 ustanova).

Kako bi povećale broj pristupa i korisnika digitalne i digitalizirane kulturne baštine, većina ustanova (60%) provodi određene komunikacijske aktivnosti prema korisnicima. U smislu prezentacije i promocije korištenja digitalne i digitalizirane kulturne baštine, najveći broj ustanova s korisnicima komunicira pute mrežne stranice ustanove. Dio ustanova (28%) ne provodi nikakve komunikacijske aktivnosti vezane uz prezentaciju i promociju korištenja digitalne i digitalizirane kulturne baštine na društvenim mrežama.

Analiza ljudskih potencijala

Ljuski resursi ustanova izrazito su bitan faktor cjelokupnog procesa digitalizacije. Ustanove često ističu nedostatak ljudskih resursa za intenzivnije i temeljitije bavljenje aktivnostima digitalizacije, ali i nedostatak znanja i vještina postojećih ljudskih resursa koja su potrebna za provođenje aktivnosti digitalizacije. Nastavno na navedeno, cilj analize u sklopu ove točke bio je utvrditi brojčano stanje i osnovne kvalifikacije zaposlenika ustanova, udio zaposlenika ustanova koji se bave aktivnostima vezanima uz digitalizaciju te ispitati potrebe ustanova za educiranjem zaposlenika u područjima vezanima uz digitalizaciju kako bi uspješnije obavljali te aktivnosti.

Više od 95% zaposlenika anketiranih ustanova ima ugovor o radu na neodređeno, nešto više od 2% zaposlenika ima ugovor o radu na određeno te jednako toliko neku drugu vrstu odnosa (ustanove najčešće navode stručno osposobljavanje za rad bez zasnivanja radnog odnosa, a neke uračunavaju i ravnatelje koji imaju mandat na određeno vrijeme). Osoblje koje radi na ugovor o djelu ima izrazito mali udio u ukupnom broju zaposlenika u ustanovama (0,15%).

U odnosu na ukupni broj zaposlenika u ustanovama, na poslovima digitalizacije radi 9,1% zaposlenika (ukupno 621 zaposlenik), a uzimajući u obzir ukupno 111 ustanova koje su u anketi navele da samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine, bez obzira rade li to u potpunosti samostalno ili uz to i koriste vanjske usluge digitalizacije. S obzirom na njihovu brojnost, najveći dio tih zaposlenika radi u muzejima.

Broj IT stručnjaka izrazito je nizak s obzirom da su IT stručnjaci samo 6,3% zaposlenika koji rade na poslovima digitalizacije. Najmanji omjer IT stručnjaka po broju anketiranih ustanova imaju muzeji gdje svaki peti muzej ima IT stručnjaka.

Osoblje koje je uključeno u očuvanje i u pružanje pristupa digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj građi nije nužno uključeno u poslove same digitalizacije, što je osobito vidljivo kod skupine ustanova imatelji i stvaratelji AV gradiva i ostali, gdje je broj zaposlenika uključenih u očuvanje više nego duplo veći od broja zaposlenika koji rade na poslovima digitalizacije. Jedan od mogućih razloga takvih omjera jest rastući trend izvorno digitalnog AV gradiva koju nije potrebno iznova digitalizirati, ali je stariju izvorno digitalnu i digitaliziranu građu potrebno procesuirati u svrhu očuvanja.

Također, u knjižnicama je broj zaposlenika koji su uključeni u pružanje pristupa digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini nešto veći od broja zaposlenika koji rade na poslovima digitalizacije. Jedan od mogućih razloga za to je sama djelatnost knjižnica koje omogućavaju pristup knjižničnoj građi svojim korisnicima.

Ovakva struktura zaposlenih na poslovima digitalizacije ukazuje na postojanje iskusne skupine djelatnika koja radi na ovim poslovima, ali također i na moguću potrebu za jačanjem kapaciteta manje iskusnom radnom snagom koja će učiti od postojećih zaposlenika, donijeti nove načine razmišljanja i ideje, nove modele rada i korištenja suvremene tehnologije. S obzirom da najznačajniji udio zaposlenika koji rade na poslovima digitalizacije u ustanovama koje samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine ima više od 15 godina radnog staža, u nekim ustanovama, ako su to jedine osobe, postoji opasnost od mogućeg gubitka institucijskog znanja u slučaju odlaska iz ustanove i/ili umirovljenja najiskusnijeg osoblja koje radi na poslovima digitalizacije. U takvim je slučajevima od izrazite važnosti pomlađivanje strukture zaposlenih na poslovima digitalizacije i očuvanje znanja u ustanovi.

Od ustanova koje samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine najviše ustanova (45,05%) procjenjuje da zaposlenici koji su uključeni u aktivnosti digitalizacije imaju srednju razinu kompetencija u odnosu na prepoznate potrebne kompetencije. Međutim, značajan broj ustanova koje samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine procjenjuje da zaposlenici koji su uključeni u aktivnosti digitalizacije imaju osnovnu razinu kompetencija, a da su kompetencije njihovih zaposlenika za digitalizaciju izvrsne smatra 18,02%. Čak 50% ustanova koje samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine navelo je kako njihovi zaposlenici angažirani na poslovima digitalizacije nisu pohađali nikakvu edukaciju vezanu uz digitalizaciju što značajno ukazuje na potrebu za sistematičnim pristupom jačanja postojećih kapaciteta za provođenje aktivnosti digitalizacije. Zaposlenici ostalih ustanova koje samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine (63%) pohađali su barem neku edukaciju vanjskih pružatelja usluga digitalizacije samoj ustanovi. Zaposlenici nekih ustanova koje samostalno digitaliziraju građu kulturne baštine, ali manjina, pohađali su konkretne edukacije vezane uz sam proces digitalizacije (npr. edukacije/radionice o fotografiranju i fotografiji, izradi i montaži filma, digitalnoj restauraciji filma, digitalizaciji arhivskog materijala, virtualnim izložbama).

Analiza financijskih resursa

Financijski resursi institucija, odnosno proračun kojim institucije raspolažu za provođenje poslova iz svoje nadležnosti te aktivnosti digitalizacije građe kojom raspolažu, značajno utječu na količinu i kontinuitet digitalizacije građe kulturne baštine. Osim redovnih sredstava proračuna za financiranje djelovanja institucijama, za sufinanciranje ili financiranje aktivnosti digitalizacije institucije koriste projekte (projektno financiranje) ili, u nekim slučajevima, prihod koji same stječu. Osim za provođenje aktivnosti u sklopu procesa digitalizacije građe, institucijama su financijska sredstva nužna za nabavu opreme i osiguranje ljudskih resursa za digitalizaciju. Također, dostupni financijski resursi mogu usmjeriti razvoj i modernizaciju procesa digitalizacije putem korištenja specifičnih softvera, alata, metodologija za što je potrebno nabaviti softverska rješenja, aplikacije, certifikate, itd. Trajna pohrana i očuvanje digitalne i digitalizirane građe također zahtijeva određena financijska sredstva, bilo da institucija sama brine za trajnu pohranu i očuvanje ili za te aktivnosti koristi vanjske pružatelje usluga.

Nastavno na navedeno, cilj analize u sklopu ove točke bio je utvrditi iznose i izvore financijskih sredstava za poslove digitalizacije kojima raspolažu ustanove.

Najznačajniji izvor sredstava za digitalizaciju ustanova u 2017. godini bili su državni proračun i ostali izvori iz kojih potječe 79,63% sredstava uloženih u digitalizaciju. Među najčešćim ostalim izvorima sredstava za digitalizaciju su jedinice lokalne i regionalne samouprave.

70 ustanova (50,72%) je u 2017. godini imalo troškove vanjskih usluga vezanih uz aktivnosti digitalizacije. Te su ustanove u 2017. godini izdvojile za vanjske usluge 2,6 milijuna kuna. Najviše su za vanjske usluge vezane uz aktivnosti digitalizacije izdvojile ustanove iz skupine MK i konzervatorski odjeli (32,68%).

Od ukupnog iznosa godišnjih troškova ustanova za 2017. godinu za vanjske usluge vezane uz aktivnosti digitalizacije 24,02% sredstava čine troškovi svih devet ključnih ustanova nabavljaju te usluge na tržištu.

Za održavanje i nabavu IT opreme i sustava za digitalizaciju ustanove najviše koriste sredstva iz državnog proračuna (65% ustanova) i vlastita sredstva (61%). Putem projekata održavanje i nabavu IT opreme i sustava za digitalizaciju financira 25% ustanova, a 30% ustanova koristi i ostale izvore sredstava (najčešće jedinice lokalne i regionalne samouprave, a 10 ustanova navelo je da ne raspolažu sredstvima za održavanje i nabavu IT opreme i sustava za digitalizaciju).

Od ukupnog iznosa godišnjih troškova ustanova za 2017. godinu za održavanje postojeće IT opreme i sustava za digitalizaciju, 33,50% sredstava čine troškovi svih devet ključnih ustanova koje ih ostvaruju.

111 ustanova (80,43%) nije u 2017. godini imalo troškove prijenosa velikih količina podataka vezanih uz digitalnu i digitaliziranu kulturnu baštinu.

84 ustanove (61,76%) nisu u 2017. godini imale troškove pohrane i očuvanja digitalne i digitalizirane kulturne baštine.

96 ustanova (69,56%) nije u 2017. godini imalo troškove pružanja pristupa digitalnoj i digitaliziranoj kulturnoj baštini.

CILJEVI

Temeljem Analize trenutnog (as–is) stanja, analize ljudskih kapaciteta u području digitalizacije i Prijedloga budućeg (to–be) stanja Projekta digitalizacije kulturne baštine definirani su ciljevi Nacionalnog plana digitalizacije kulturne baštine do 2025. godine, te način ostvarenja ciljeva i pokazatelji uspješnosti ostvarenja ciljeva.

Ciljevi

Strateški cilj 1. Unaprijediti mrežnu dostupnost digitalne kulturne baštine

Prioritet 1.1. Uspostaviti umreženi središnji sustav za digitalnu kulturnu baštinu

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Prioritet 1.2. Osigurati i poticati korištenje digitalne kulturne baštine

Načini ostvarivanja / Pokazatelji uspješnosti

Strateški cilj 2. Osigurati održivost umreženog središnjeg sustava za digitalnu kulturnu baštinu

Prioritet 2.1. Kontinuirano praćenje, vrednovanje i izvještavanje o rezultatima Plana

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Prioritet 2.2. Razvoj novih proizvoda i usluga

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Strateški cilj 1. Unaprijediti mrežnu dostupnost digitalne kulturne baštine

Strateški cilj 1. usmjeren je na poboljšanje dostupnosti digitalnog sadržaja, njegovu interoperabilnost među ustanovama i osiguravanje uvjeta za trajnu pohranu digitalnog sadržaja baštinskih ustanova kroz uvođenje normi, specifikacija radnih procesa i dijeljenih usluga. Digitalne zbirke koje su nastale u proteklom razdoblju nalaze se u različitim informacijskim sustavima koji se s tehnološkog aspekta ne zasnivaju na jednakim normama i specifikacijama. Ti sustavi u pravilu ne mogu međusobno razmjenjivati sadržaj i metapodatke niti postoji mogućnost skupnog pretraživanja i pregleda sadržaja. Nedostatak sustava za upravljanje digitalnom građom doveo je i do nedovoljne obrađenosti i dostupnosti digitaliziranih sadržaja te nedovoljne međunarodne vidljivosti. Posljedice ove fragmentiranosti i nedostatka sposobnosti za agregaciju i razmjenu metapodataka i sadržaja su vrlo slaba vidljivost i iskoristivost postojećega digitalnog sadržaja, vrlo ograničene mogućnosti za ponovno korištenje radi stvaranja novih sadržaja i usluga te slaba zastupljenost u relevantnim međunarodnim kulturnim portalima. Ovakva infrastruktura ne može osigurati primjereno sudjelovanje u ponudi kulturnih sadržaja u okviru ukupne ponude ovih sadržaja u digitalnom obliku, niti pokretanje ili sudjelovanje u velikim i sveobuhvatnim programima digitalizacije radi stvaranja kritične mase raznolikog sadržaja koji može imati značajniji učinak na obujam novih usluga i sadržaja.

MK će osigurati uspostavu nacionalnog informacijskog sustava koji će omogućiti integrirano pretraživanje i pristup digitalnoj kulturnoj baštini, agregaciju metapodataka i interoperabilnost sustava koji se koriste u pojedinim djelatnostima, jednostavnu rutinsku isporuku podataka te dugoročno očuvanje i dugoročnu dostupnost stvorenih digitalnih sadržaja. Sustav će se zasnivati na međunarodnim normama i smjernicama dobre prakse na području upravljanja i korištenja digitalnih sadržaja kao i na standardima Centra dijeljenih usluga Republike Hrvatske (dalje u tekstu CDU).

Središnji sustav potrebno je razviti na temelju sljedećih načela:

oSustav treba biti moderan i integralan,

oSustav treba biti uspostavljen korištenjem standarda i metodologija upravljanja, razvoja i nadzora rizika sustava informacijskih i komunikacijskih tehnologija,

oSustav mora biti jedinstveno parametriziran, s jedinstvenim statičkim podacima i šifrarnicima,

oSustav treba omogućiti uspostavu upravljačkog izvještajnog sustava (engl. Business Inteligence – BI) i uspostavu središnjeg skladišta podataka, sukladno potrebama vlasnika, optimizaciju izvora podataka (baze podataka i ostali izvori), centralizaciju nadzora, zaštite i sigurnosti podataka i informacija,

oSustav treba omogućiti kontinuiranu primjenu temeljnih principa sigurnosti informacijskog sustava,

oSustav treba biti uspostavljen na infrastrukturi Centra djeljenih usluga Republike Hrvatske.

•Nadalje, informacijski sustav treba biti:

•Stabilan – korisnik ne smije iskusiti nemogućnost pristupa sustavu zbog tehničkih problema i poteškoća,

•Raspoloživ – sustav mora biti dostupan krajnjim korisnicima neovisno o broju korisničkih upita,

•Fleksibilan – mora imati mogućnost adaptiranja na razne nove tehnologije kada se pojave,

•Siguran – mora sprječavati neautorizirano korištenje i pristup podacima,

•Upravljiv – mora imati mogućnost da administratori sustava po potrebi naprave izmjene.

Prioritet 1.1. Uspostaviti umreženi središnji sustav za digitalnu kulturnu baštinu

Prioritet je prvenstveno usmjeren na povezivanje postojećih informacijskih sustava digitalnog sadržaja kulturne baštine te omogućavanje korištenja takvih sustava ustanovama koje nisu započele proces digitalizacije. Velik broj digitalnih zbirki koje su nastale proteklih godina u projektima digitalizacije nalazi se u različitim sustavima ili je pohranjen na prijenosnim medijima te potpuno nedostupan javnosti. Nužno je osigurati da se svi metapodatci digitalizirane građe baštinskih ustanova okupljaju pomoću sustava za agregaciju te dostavljaju u centralni repozitorij MK-a. Središnji sustav Digitalne kulturne baštine omogućit će prihvat metapodataka jedinica građe/gradiva digitalnih zbirki ustanova te njihovo usklađivanje prema propisanim normama, neovisno o vrsti građe/gradiva ili ustanove-imatelja građe/gradiva.

Za ustanove koje nemaju adekvatan sustav za upravljanje digitaliziranom građom stavit će se na raspolaganje alati koji će omogućiti upravljanje digitaliziranim sadržajem, sukladno vrsti građe/gradiva.

Središnji sustav Digitalne kulturne baštine MK omogućuje izradu Središnjeg portala Digitalne kulturne baštine (www.kultura.hr) na kojem su dostupni podaci cjelokupne digitalizirane građe i podaci o digitalizacijskim projektima u Republici Hrvatskoj. Time se osigurava virtualno ujedinjenje nacionalno relevantnih zbirki koje su fizički dislocirane i sprječava dvostruko digitaliziranje pojedine građe.

Središnji sustav DKB obuhvaća i nacionalni repozitorij za trajnu pohranu digitalizirane građe u CDU.  

Središnji sustav organizirat će se kroz nekoliko slojeva.

1. Ustanova – imatelj digitalne kulturne baštine – upravlja digitalnim zbirkama u informacijskom sustavu za upravljanje digitalnom građom (repozitorij, digitalna knjižnica i sl.) koji čini dio mreže repozitorija središnjeg sustava za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom. Sustav za upravljanje digitalnom građom ustanove treba biti u skladu sa zahtjevima upravljanja određenom vrstom sadržaja i uvjetima za interoperabilnost i višestruku iskoristivost metapodataka koje definira MK za mrežu središnjeg sustava za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom u skladu s međunarodnim normama. Ustanova-imatelj može biti i izrađivač digitalnog sadržaja te ga, u skladu s autorskim pravom, daje na korištenje skupinama korisnika.

Ustanova imatelj digitalnog sadržaja surađuje s Ustanovom partnerom u području digitalizacije građe, izrade metapodataka, dostave metapodataka, edukacije i planiranja razvoja područja. Dostavom metapodataka digitalne građe ustanova sudjeluje u izgradnji središnjeg portala sustava za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom, domenskog portala te ostalih nacionalnih ili međunarodnih tematskih portala re digitalnih proizvoda i usluga.

Sudjelovanjem u mreži središnjeg sustava za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom, ustanovi se omogućuje trajna pohrana digitalnog sadržaja u Centru dijeljenih usluga pri čemu je ona obavezna da u izradi i upravljanju digitalnom građom, primjenjivati norme iz područja upravljanja i očuvanja digitalnih objekata te ostale propisane upute i procedure.    

2. Ustanova partner – koordinator za pojedina područja digitalizacije kulturne baštine – upravlja vlastitim digitalnim zbirkama kao i ostale ustanove – imatelji digitalne kulturne baštine. U sklopu Središnjeg sustava za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom djeluje kao koordinator digitalizacije kulturne baštine za određeno područje pri čemu okuplja i dostavlja podatke, provodi nadzor kvalitete metapodataka određenog sektora, izgradnje domenskih portala i ostalih tematskih portala prema vrsti građe, temi i sl. te izrade ostalih digitalnih proizvoda i usluga. Surađuje s MK na izradi normativnog i organizacijskog okvira digitalizacije kulturne baštine, osigurava sustavnu edukaciju u području digitalizacije, upravljanja digitalnom građom i trajnom pohranom.

3. Ministarstvo kulture – koordinira razvoj središnjeg sustava za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom te osigurava financijska sredstva za projekte digitalizacije.

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Prioritet 1.2. Osigurati i poticati korištenje digitalne kulturne baštine

Infrastruktura za upravljanje digitalnom kulturnom baštinom razvija se s ciljem povećanja iskoristivosti kulturne baštine kao značajnog resursa koji potiče razvoj te kroz upoznavanje i očuvanje kulturnih raznolikosti u širem društvenom okruženju doprinosi međusobnom razumijevanju, uvažavanju i koheziji. Projektom „Digitalizacija kulturne baštine“ osigurat će se razvoj i uporaba iste tehnologije i standardiziranog pristupa digitalizaciji kulturne baštine za sve imatelje digitalnog sadržaja.

Uspostavit će se, umrežiti i ojačati infrastruktura nužna za digitalizaciju i osiguranje dostupnosti digitalne kulturne baštine, stvorit će se mogućnost za uvođenje novih  modela kojima će se diversificirati izvori sredstava i povećati količina i dostupnost digitalne baštine, uz znatnije smanjenje jediničnih troškova. Uvažavajući sve korake procesa digitalizacije, izradit će se standardizacija funkcija specijaliziranih za poslove digitalizacije te predložiti okvir za razvoj potrebnih specifičnih kompetencija u području digitalizacije kulturne baštine za identificirane funkcije koje moraju biti primjenjive na razini svake ustanove koja sudjeluje u procesu digitalizacije kulturne baštine. Osigurat će se potrebna znanja i kompetencije za obavljanje poslova digitalizacije što u konačnici doprinosi učinkovitom kreiranju, očuvanju i dijeljenju digitalne građe na nacionalnoj razini i šire.

Podupirat će se primjena normi i sustava koji osiguravaju interoperabilnost i dugoročnu održivost i olakšavaju ponovno korištenje informacija radi stvaranja novih sadržaja i usluga.

Izradit će se specijalizirani programi edukacije stvaratelja i korisnika digitalnog sadržaja i određene smjernice i upute koje određuju standarde za digitalizaciju građe.

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Strateški cilj 2. Osigurati održivost umreženog središnjeg sustava za digitalnu kulturnu baštinu

Prema Izvješću o digitalnom razvoju Europe (EDPR), objavljenom u ožujku 2017., prema indeksu digitalnoga gospodarstva i društva, Hrvatska se nalazi na 25. mjestu. 11 Usporedno s prethodnom godinom vidi se mali napredak, ali i velika potreba za dodatnim naporima i ulaganjima kao bi se dosegla razina drugih država članica koje su znatno brže napredovale. Jedno od važnih poglavlja izvješća za ovaj Plan je poglavlje Digitalne javne usluge – e-uprava.

Uvođenjem servisa e-Građani povećao se broj korisnika javnih usluga s 21% na 34%, dok u pogledu broja novih e-usluga nije postignut značajniji napredak, a većina dostupnih javnih e-usluga je na drugoj razini zrelosti e-usluga Jednosmjerna interakcija: dostupnost formulara u e-obliku za pohranjivanje na  računalu,  prazne  formulare moguće je otisnuti na pisaču. Prema strategiji e-Hrvatska 2020, cilj je osigurati razvoj što većeg broja kompleksnih e-usluga četvrte i pete razine zrelosti, Transakcija:  cijela  usluga  je dostupna  na  mreži,  popunjavanje formulara, autentifikacija,  plaćanje  i isporuka  potvrde,  narudžbe  ili  drugi oblici potpune usluge putem mreže; Ciljana  usluga (proaktivnost/automatizacija): obavljanje  usluge  je proaktivno/automatizirano  na  način da  se  od  korisnika  raži  samo potvrda ili suglasnost.

Problem koji  negativno  utječe  na  razinu  pružanja  javnih  e-usluga  jest  nedostatak  digitaliziranih  podataka  i  procesa potrebnih za osiguravanje vrlo kompleksnih e-usluga. Kompleksne, korisnicima orijentirane e-usluge razvit  će se na integriranom državnom informacijskom sustavu. Državna informacijska infrastruktura je sustav koji čine zajednička državna osnovica za sigurnu razmjenu podataka i alati za interoperabilnost, a regulirana je Zakonom o državnoj informacijskoj infrastrukturi (ZDII). Temeljem ZDII-ja, donesena je i Uredba o organizacijskim i tehničkim standardima za povezivanje na državnu informacijsku infrastrukturu kojom se propisuju organizacijski i tehnički standardi za povezivanje na državnu informacijsku infrastrukturu, uvjeti i aktivnosti nužni za pokretanje, implementaciju, razvoj, nadzor i održavanje projekata vezanih uz državnu informacijsku infrastrukturu, način upravljanja, razvoja te ostali elementi neophodni za rad državne informacijske infrastrukture.

Kako je definirano Uredbom, bit će uspostavljen Centar dijeljenih usluga (CDU) čija je obveza objediniti državnu informacijsku infrastrukturu na načelima dijeljenih usluga te operativno uspostaviti tehničku infrastrukturu za usluge korištenja zajedničke računalno-komunikacijske infrastrukture.

Projektom „Digitalizacija kulturne baštine“ razvit će se preduvjet za  kontinuirani digitalni rast u području digitalne kulturne baštine, razviti aplikacije za rad javnih ustanova i komunikaciju s građanima, omogućiti stvaranje novih proizvoda, usluga, modela i procesa digitalizacije kulturne baštine.

Nova Europska agenda za kulturu ima tri strateška cilja sa socijalnom, gospodarskom i vanjskom dimenzijom:

 Socijalna dimenzija – iskoristiti snagu kulture i kulturne raznolikosti za socijalnu koheziju i dobrobit,

 Gospodarska dimenzija – podupiranje kreativnosti u obrazovanju i inovacijama koja se temelji na kulturi te one u pogledu radnih mjesta i rasta,

 Vanjska dimenzija – jačanje međunarodnih kulturnih odnosa.

Većina mjera kojima se planiraju ostvariti navedeni ciljevi doprinose jednom od tri cilja. Dva velika područja političkog djelovanja na razini EU, odnosno kulturna baština i digitalno područje, poslužit će za sva tri cilja.

Digitalna revolucija omogućuje uvođenje novih i inovativnih oblika umjetničkog stvaralaštva, širi, demokratičniji pristup kulturi i kulturnoj baštini te nove načine pristupa kulturnom sadržaju, njegovoj potrošnji i unovčavanju. Digitalna revolucija omogućuje i stvaranje novih i inovativnih umjetničkih kreacija, kao i inovativni načini prezentiranja i konzumiranje kulturnih sadržaja (npr. putem virtualne stvarnosti ili društvenih medija).

U cilju prevladavanja izazova koje donosi digitalna transformacija i globalizacija, Europska komisija priprema novu strategiju Digital4Culture kako bi se nadovezala na prijedloge o autorskim pravima, audiovizualnom sektoru i emitiranju u okviru strategije jedinstvenog digitalnog tržišta te postavila temelje za buduće djelovanje u okviru idućeg višegodišnjeg financijskog okvira Unije.

Kao dio strategije Digital4Culture Europska komisija pokrenut će šest inicijativa:

 Europeana: prostor koji omogućuje digitalnu transformaciju za kulturno naslijeđe,

 Digitalizacijski centri za spomenike i mjesta,

 Digitalni centri za kreativnost i inovacije,

 Poboljšanje dostupnosti i vidljivosti europskih filmova,

 Nove mentorske sheme za audiovizualne profesionalce,

 Poticanje prijelaznog puta iz kulture u inovaciju društva i industrija.

 Plan planira podupirati svih šest inicijativa u cilju ostvarenja strateškog cilja održivosti sustava za digitalnu kulturnu baštinu.

Prioritet 2.1. Kontinuirano praćenje, vrednovanje i izvještavanje o rezultatima Nacionalnog plana

Kroz proces vrednovanja utvrđuje se jesu li postignuti zadani ciljevi (opći ili specifični) utvrđeni u Nacionalnom planu te u kojoj su mjeri aktivnosti koje su prethodile ostvarenju cilja pridonijele realizaciji samog cilja.

MK će osnovati Povjerenstvo za digitalizaciju kulturne baštine, kao savjetodavno i stručno Povjerenstvo Ministarstva koje prati ostvarivanje ciljeva ovog Nacionalnog plana,  skrbi za primjenu i unapređenje normi i postupaka u digitalizaciji te razmatra i predlaže aktivnosti za unapređenje digitalizacije.

Provedbu  Nacionalnog plana  prati i vrednuje Povjerenstvo s ciljem pravodobnog otklanjanja mogućih rizika.  S obzirom da se Plan proteže na razdoblje od sedam godina, odnosno na dva mandata Vlade Republike Hrvatske, to otvara pitanja  kontinuiteta  političke  potpore  i  upravljačke  strukture  e  pravodobnosti  povlačenja i korištenja namjenskih financijskih sredstava (posebice iz EU fondova) i održivosti rezultata.

Akcijski  plan  digitalizacije kulturne baštine  sadržavat  će  konkretne  aktivnosti  za  rok  od  ri  godine,  nositelje aktivnosti,  sunositelje  aktivnosti  e  financijska  sredstva  i  njihov  izvor.  Akcijski  plan  će  se  revidirati  svake godine. Akcijski  plan  se  donosi  do  kraja  rujna,  j.  prije donošenja  proračuna  za  iduću  godinu  e  proračunska  sredstva  moraju  pratiti  aktivnosti  Akcijskog plana.

Povjerenstvo za praćenje i vrednovanje provedbe Nacionalnog plana sastajati će se svakih 6 (šest) mjeseci te će dati mišljenje o uspješnosti provedbe nacionalnog plana i usklađenosti istog sa Akcijskim planom.

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Prioritet 2.2. Razvoj novih proizvoda i usluga

MK će pružati potporu projektima digitalizacije knjižnične, muzejske i arhivske građe, audiovizualnih djela, dokumentacije o nepokretnim i pokretnim kulturnim dobrima te drugih oblika kulturne baštine. Posebno će se poticati poslovni modeli koji uključuju javno-privatno partnerstvo i druge oblike sudjelovanja privatnog sektora u digitalizaciji kulturne baštine, te takvi modeli koji stvaraju usluge čije iskorištavanje kroz novostvorenu vrijednost doprinosi dugoročnoj održivosti stvorenog digitalnog sadržaja.

Osigurat će se uvjeti za razvoj poslovnih modela koji će poticati proizvodnju i distribuciju kreativnog i kulturnoga digitalnog sadržaja. Poticat će se razvoj nacionalne infrastrukture za kupnju, posudbu, arhiviranje i korištenje e-sadržaja u suradnji s drugim zainteresiranim ustanovama, ministarstvima i akademskim ustanovama. Korištenjem bogate kulturne baštine dostupne na Središnjem portalu DKB, za potrebe obrazovanja, kulturnog turizma, pa i zabave (aplikacije, igre, itd.)  doprinijet će se otvorenost ustanova i čitavog sustava te razviti novi alati (API) za preuzimanje metapodataka i izradu novih portala, proizvoda (ne samo u digitalnom obliku – npr. suvenira).

Načini ostvarivanja / Pokazatelji ishoda

Korišteni dokumenti:

Strategija Vladinih programa za razdoblje 2018.–2020.

http://www.mfin.hr/hr/stratesko-planiranje  

Strateški plan Ministarstva kulture 2018.–2020.

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/Novosti/Strate%C5%A1ki%20plan%20MK%202018.-2020..pdf

Državni proračun Republike Hrvatske za 2018. godinu i projekcije za 2019. i 2020. godinu

http://www.mfin.hr/hr/drzavni-proracun-2018-godina

Strategija Europa 2020

http://www.europski-fondovi.eu/sites/default/files/dokumenti/Europa_2020.pdf

Digitalna Agenda za Europu

http://www.europski-fondovi.eu/sites/default/files/dokumenti/Digitalna%20agenda%20za%20Europu.pdf

Innovation Union

http://ec.europa.eu/research/innovation-union/index_en.cfm?pg=home

Operativni plan Konkurentnost i kohezija

http://www.europski-fondovi.eu/sites/default/files/dokumenti/Operativni%20program%20Konkurentnost%20i%20kohezija%202014.-2020..pdf

Strategija zaštite, očuvanja i održivog gospodarskog korištenja kulturne baštine Republike Hrvatske za razdoblje 2011.–2015.

http://www.min-kulture.hr/userdocsimages/bastina/STRATEGIJA_BASTINE_VRH.pdf

Nacionalni program promicanja audiovizualnoga stvaralaštva 2017.–2021.

https://www.havc.hr/file/publication/file/havc-nacionalni-program-2017-2021.pdf

Akcijski plan za provedbu Strategije e-Hrvatska 2020

https://uprava.gov.hr/UserDocsImages//Istaknute%20teme/e-Hrvatska//Akcijski%20plan%20za%20provedbu%20Strategije%20e-Hrvatska%202020.pdf

Europska agenda za kulturu

https://ec.europa.eu/culture/sites/culture/files/commission_communication_-_a_new_european_agenda_for_culture_2018.pdf

Akcijski plan

1 Za definiranje osnovnih pojmova korištena je literatura navedena u prilogu 1 Nacionalnog plana.

2 Council conclusions of 21 May 2014 on cultural heritage as a strategic resource for a sustainable Europe. ОJ C 183, 14.6.2014, p. 8, para 2 https://www.consilium.europa.eu/uedocs/cms_data/docs/pressdata/en/educ/142705.pdf

3 Osim u slučaju multimedijske i ostale građe čije očuvanje zahtijeva dodatne napore.

4 Temeljem provedenog otvorenog postupka javne nabave za nabavu usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt „Digitalizacija kulturne baštine“, evidencijski broj: EV-VV-2-2017, objavljenog u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske pod brojem: 2017/S 0F2-0015260 od 20. srpnja 2017., u kojem postupku je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Naručitelj) odabrao ponudu Ponuditelja, sada Izvršitelja, Ernst & Young Savjetovanje d.o.o. (dalje u tekstu: EY ili EYS ili Izvršitelj), Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 82067332481, oznaka ponude 17/2017 od 25. srpnja 2017., Naručitelj je 2. studenog 2017. sklopio Ugovor o pružanju usluga pripreme natječajne dokumentacije za projekt „Digitalizacija kulturne baštine“ (dalje u tekstu: Ugovor) s Izvršiteljem, koji se obvezao izvršiti predmet nabave u roku osam mjeseci od dana održavanja početnog sastanka, tj. od 6. studenog 2017.

5 U cilju prijave na navedeni Poziv, proveden je otvoreni postupak javne nabave za nabavu usluge Pripreme natječajne dokumentacije za projekt „Digitalizacija kulturne baštine“. Odabrani ponuditelj za izradu natječajne dokumentacije je društvo Ernst & Young Savjetovanje d.o.o. (EY).

6 Dalje u tekstu treba uzeti u obzir da se svi brojčani podatci odnose na anketirane ustanove.

7 Cjeloviti dokument dostupan je na mrežnom mjestu Ministarstva kulture https://www.min-kulture.hr/default.aspx?id=19948

8 Analiziran je Zakon o muzejima iz 2015. godine. Nakon provedene analize donesen je novi zakon (NN 61/2018) koji izravno spominje digitalizaciju u kontekstu temeljne djelatnosti muzeja i Sustava muzeja I matične djelatnosti

9 Analiziran je Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. godine. Nakon provedene analize donesen je novi zakon (NN 61/2018) koji izravno spominje digitalizaciju u kontekstu temeljne djelatnosti arhiva i postupaka pretvorbe gradiva u digitalni oblik

10 Kao rješenja za pohranu digitalne građe kulturne baštine, institucije koriste lokalnu pohranu uz i bez administratora, daljinsku pohranu, kombinaciju lokalne i daljinske pohrane, ostala rješenja. Razlika između „lokalne pohrane uz administratora“ i „lokalne pohrane bez administratora“ proizlazi iz činjenice postoji li osoblje (npr. administrator sustava) koje nadgleda rješenje za pohranu ili se datoteke samo kopiraju na zajednički poslužitelj ili vanjski tvrdi disk. Daljinska pohrana označava uslugu pohrane izvan same organizacije.

11 Izvješće o digitalnom razvoju Europe (EDPR). http://ec.europa.eu/newsroom/document.cfm?doc_id=44293