USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA

Ustavna osnova za donošenje Zakona o sportu sadržana je u članku 2. stavku 4. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 85/2010 - pročišćeni tekst).

OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI

Ocjena stanja

Financiranje sporta i Nacionalni program sporta

Prema trenutnim zakonskim propisima programe zadovoljavanja javnih potreba u sportu na državnoj razini koji se odnose na djelovanje Hrvatskoga olimpijskog odbora i nacionalnih sportskih saveza, organiziranje i provođenje nacionalnih prvenstava i međunarodnih sportskih natjecanja reprezentativne razine i skrbi o vrhunskim sportašima predlaže Hrvatski olimpijski odbor koji je odgovoran za izvršenje programa i utrošak financijskih sredstava. O izvršenju programa javnih potreba i utrošku financijskih sredstava Hrvatski olimpijski odbor podnosi izvješće Hrvatskome saboru i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Programe zadovoljavanja javnih potreba koji se odnose na djelovanje Hrvatskoga paraolimpijskog odbora i Hrvatskoga sportskog saveza gluhih predlažu Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski sportski savez gluhih, svaki u svom djelokrugu, i odgovorni su za izvršenje programa za koje su sredstva osigurana. Izvješća o izvršenju programa i utrošku financijskih sredstava Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski sportski savez gluhih u rokovima i postupku propisanim za donošenje Državnoga proračuna podnose Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Programe za zadovoljavanje javnih potreba koji se odnose na financiranje studentskih sportskih udruga i Hrvatskoga akademskog sportskog saveza predlaže ministarstvu Hrvatski akademski sportski savez u rokovima i postupku donošenja Državnoga proračuna te je odgovoran za izvršenje programa za koje su sredstva osigurana u Državnome proračunu, a izvješća o izvršenju programa i utrošku financijskih sredstava podnosi Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Programi koji se zadovoljavaju iz javnih potreba su i financiranje sporta djece i mladeži, posebice sportske djelatnosti Hrvatskoga školskoga sportskog saveza, poticanje planiranja i izgradnje sportskih građevina, dodjeljivanje Državne nagrade za sport „Franjo Bučar“, trajnih novčanih mjesečnih naknada i državnih nagrada za vrhunska sportska postignuća, državnih priznanja za međunarodnu sportsku suradnju i međunarodne obveze Republike Hrvatske u sportu, znanstvene i razvojne programe u sportu te djelovanje informacijskoga sustava u sportu.

Sukladno Zakonu, počevši od 2003. godine, Vlada Republike Hrvatske svake godine donosi Uredbu o kriterijima za utvrđivanje korisnika i načinu raspodjele dijela prihoda od igara na sreću. Kriteriji za raspodjelu utvrđuju se sukladno nacionalnim strategijama i programima zadovoljavanja javnih potreba u odgovarajućim djelatnostima te sukladno programima za poticanje razvoja civilnog društva, a iskazuju se postotnim udjelom pojedinih programskih aktivnosti u ukupnom dijelu prihoda od igara na sreću. Udio izdvajanja za organizacije koje promiču razvoj sporta kretao se od 30% (od 2003. do 2006. godine) do 35% (olimpijske 2012. godine). U razdoblju od 2003. do 2012. postotak izdvajanja povećan je za 5 postotnih bodova odnosno veći je za 16,67% dok je najveći skok u povećanju bio 2010. godine u odnosu na 2009. godinu za 10,66% (Tablica 1.).

Iz navedenoga je vidljiva nedorečenost i neujednačenost trenutnih odredbi o financiranju javnih potreba u sportu državne razine koje se odnose na definiranje Nacionalnog programa sporta, kao i na obveze „krovnih sportskih organizacija“ koje se financiraju iz Državnoga proračuna. Različito su definirani načini podnošenja prijedloga programa za „krovna sportska udruženja“ pa tako Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor i Hrvatski sportski savez gluhih predlažu programe, ali nije jasno propisano kome ih predlažu, dok je za Hrvatski akademski sportski savez propisano da predlaže programe Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Ministarstvo predlaže zadovoljavanje javnih potreba u vidu programa Hrvatskoga školskoga sportskog saveza, a nije predviđeno da Hrvatski školski sportski savez predlaže programe Ministarstvu.

Tablica 1. Prikaz izdvajanja iz sredstava od igara na sreću za javne potrebe u sportu na nacionalnoj razini sukladno Uredbi o kriterijima za utvrđivanje korisnika i način raspodjele dijela prihoda od igara na sreću, prema pojedinim korisnicima

Izvor: Uredbe Vlade RH o kriterijima za utvrđivanje korisnika i način raspodjele dijela prihoda od igara na sreću od 2003. do 2014. (NN, br. 86/08, 150/08, 11/10, 29/11, 31/12, 144/12, 151/13 i 94/14)

Problem financiranja sporta na lokalnoj i regionalnoj razini očituje se u neujednačenosti provedbe zakonskih odredbi u smislu razlika u poštovanju obveza lokalne i regionalne razine uz postojeće sportske zajednice i različitim postocima i namjenama izdvajanja pa tako neki gradovi financiraju u većoj mjeri, neki u manjoj, a neki uopće ne financiraju stipendije kategoriziranih sportaša, zdravstvene preglede sportaša ili neku drugu javnu potrebu u sportu.

Prema trenutnim zakonskim odrednicama upitna je provedivost Nacionalnoga programa sporta kao dokumenta kojim se utvrđuju ciljevi i zadaće razvoja sporta, aktivnosti potrebne za provedbu tih ciljeva i zadaća te se određuju nositelji razvoja i mjere kontrole njegove provedbe. Također, upitna je provedivost i dokumenta koji se zove Godišnji program provedbe Nacionalnoga programa sporta koji treba donijeti Nacionalno vijeće za sport. Više od 90% sredstava Državnoga proračuna namijenjenog razvoju sporta tekućim donacijama transferira se na „krovna sportska udruženja“ (redovita i lutrijska sredstva), a ne postoji poveznica i definirani način kontrole sredstava za javne potrebe u sportu, dakle niti za Nacionalni program sporta odnosno Godišnji program provedbe Nacionalnoga programa sporta. Nacionalni program sporta mora sadržavati programe stvaranja uvjeta za bavljenje sportom u odgojno-obrazovnome sustavu, programe stvaranja uvjeta za postizanje vrhunskih rezultata hrvatskih sportaša na međunarodnim natjecanjima i programe stvaranja uvjeta za rekreativno bavljenje sportom radi zaštite i poboljšanja zdravlja građana Republike Hrvatske. Obvezni sadržaj Nacionalnoga programa sporta jasno upućuje na činjenicu kako je riječ o programima koje će ponajprije provoditi „krovna sportska udruženja“, dakle one čiji je način financiranja nedorečen i nedovoljno proceduralno uređen u sadašnjim zakonskim propisima.

Sustav sporta i sportske djelatnosti

Fizičke osobe u sustavu sporta nisu razdijeljene na način da se jasno razlikuju osobe čiju stručnu kvalifikaciju definira Zakon o sportu od drugih fizičkih osoba u sustavu sporta. Nelogična je i podjela na trenera kao osobe s visokoškolskom obrazovnom kvalifikacijom i osposobljene osobe zato što je trener stručna kvalifikacija odnosno zanimanje koje se posvuda u svijetu obavlja na temelju različitih stručnih kompetencija (formalnih, neformalnih…).

Sukladno Zakonu o sportu, na osnivanje, ustroj, pravni položaj, registraciju i prestanak sportskih udruga i svih njihovih oblika udruživanja primjenjuju se odredbe Zakona o udrugama (Narodne novine, broj 74/14) osim ako neka od tih pitanja nisu Zakonom o sportu drukčije uređena. To znači da sportsku udrugu kao oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja više fizičkih odnosno pravnih osoba, koje se radi zaštite njihovih probitaka ili zauzimanja za zaštitu sportskih uvjerenja i ciljeva, a bez namjere stjecanja dobiti, podvrgavaju pravilima koja uređuju ustroj i djelovanje toga oblika udruživanja, mogu osnovati najmanje tri osnivača, a to mogu biti poslovno sposobne fizičke osobe te pravne osobe. Sportska udruga stječe svojstvo pravne osobe danom upisa u registar udruga.

Praćenje obavljanja djelatnosti profesionalnih sportskih klubova vodi Povjerenstvo za profesionalne sportske klubove kao stručno tijelo ministarstva nadležnog za poslove sporta. Povjerenstvo ima sedam članova koje imenuje ministar: dva promjenjiva na prijedlog nacionalnoga sportskog saveza čiji je član profesionalni sportski klub na koji se odnosi odluka koju Povjerenstvo treba donijeti, jednoga stalnog člana Povjerenstva na prijedlog Hrvatskoga olimpijskog odbora i četiri stalna člana iz reda istaknutih stručnjaka u području sporta i sportaša.

Vođenje Registra sportskih djelatnosti prepušteno je uredima državne uprave i regulirano je Pravilnikom o registru športskih djelatnosti (Narodne novine, broj 112/06), a registri se vode kao posebni skupovi podataka u uredima državne uprave.

Oblici udruživanja

Trenutno je propisan niz zadaća nacionalnih sportskih saveza, ali nije definirano što ako neki nacionalni savez ne izvršava svoje obveze, poput obveze predstavljanja Republike Hrvatske u sportu za koji je osnovan, pa tako postoji mogućnost da nacionalni savez ne izvršava navedenu zadaću, a tu zadaću nije moguće prenijeti na drugu udrugu zbog toga što  ne postoji instrument zabrane korištenja naziva nacionalnoga sportskog saveza.

Radno-pravni status sportaša i trenera

Važeći Zakon o sportu ne definira radno-pravni odnos sportaša i trenera. Jedino ističe da se sudjelovanje u sportskim natjecanjima smatra profesionalnim ako sportaš ima sklopljen ugovor o profesionalnom igranju ili ugovor o radu sa sportskim klubom ili ako sportaš obavlja samostalnu sportsku djelatnost sudjelovanja u sportskim natjecanjima. Nadalje, navodi se da je sportaš koji profesionalno sudjeluje u sportskim natjecanjima osoba kojoj je bavljenje sportom osnovno zanimanje i kojemu se po toj osnovi uplaćuje doprinos za obvezna osiguranja po posebnim propisima, a status profesionalnoga sportaša, kao i njegova prava i obveze, uređuju se aktima nacionalnoga sportskog saveza. Zakon je prepustivši nacionalnim sportskim savezima ovlast definiranja statusa sportaša doveo do toga da radno-pravnoga statusa u profesionalnom sportu u Republici Hrvatskoj gotovo nema, osim nekolicine ugovora o radu zaključenih u pravilu sa stranim državljanima, sukladno autonomnim aktima primjerice Hrvatskoga nogometnog saveza. Sve je to dovelo do masovne pojave profesionalnih sportaša koji zbog statusa samozaposlenih osoba koje obavljaju samostalnu sportsku djelatnost, zbog neispunjavanja novčanih ugovornih obveza sportskih klubova prema njima, tereti i blokira Ministarstvo financija odnosno porezna uprava zbog nepodmirenja dužnih davanja (porezi, prirezi i doprinosi).

Treba naglasiti da je ugovorni odnos između sportskoga kluba i profesionalnoga sportaša u gotovo svim državama članicama Europske unije te samom pravu EU-a prepoznat kao radni odnos (presude Suda EU-a: C-13/76, Mario Gaetano Donà v Mantero, SL [1976] 1333; C-222/86, Union Nationale des cadres entraîneurs et Techniques du professionnels football (Unectef) v Georges Heylens and others, SL [1987] 4097; C-415/93, Union Royale Belge des Societés de Football Association and other v Bosman, SL [1995] I-4921; C-51/96 i 191/97, Christelle Deliège v Ligue francophone de judo et disciplines associées ASBL, Ligue belge de judo ASBL, Union européenne de judo (C-51/96) and François Pacquée (C-191/97), SL [2000] I-2549.; C-176/96, Jyri Lehtonen and Castors Canada Dry Namur-Braine ASBL v Fédération Royale Belge des sociétés de basket-ball ASBL (FRBSB), SL [2000] I-2681; ECJ, C-438/00, Deutscher Handballbund eV v Maros Kolpak, ECR [2003] I-4135, C-265/03,  Igor Simutenkov v Ministerio de Educación y Cultura and Real Federación Española de Fútbol, ECR [2005] I-2579C-325/08, Olympique Lyonnais SASP v Olivier Bernard, Newcastle United FC, ECR [2008] I-4139). Štoviše, nužno je naglasiti da je vezano uz provođenje europskoga socijalnog dijaloga u profesionalnome sportu najviše postignuto u nogometu jer je na razini ne samo država članica EU-a, nego i svih država članica UEFA-e, u travnju 2012. godine potpisan Sporazum o minimalnim uvjetima za standardni ugovor nogometaša u profesionalnome nogometnom sektoru EU-a i u ostalom UEFA području, s rokom implementacije ugovora o radu u profesionalni nogomet u roku od dvije odnosno tri godine. Primjer nogometa na području europskoga socijalnog dijaloga slijedit će u bliskoj budućnosti, kako pokazuje stanje u EU, i ostali sportovi.

Stručni kadrovi u sportu

Prema podacima studije Treneri i stručni poslovi u hrvatskome sportu ¹ poslove trenera u ovome trenutku obavlja oko 11.500 trenera, od čega 37,2% ne ispunjava zakonske uvjete, a u strukturi kvalificiranih trenera koji čine 62,8% ukupnog broja trenera udio od 52,3% pripada trenerima koji su osposobljeni za rad u sportu na temelju programa za stjecanje licencije krovnih svjetskih ili europskih udruženja određenoga sporta te ispunjavaju zakonske uvjete za obavljanje trenerskih poslova. Zakon o sportu (Narodne novine, broj 71/06, 124/10, 124/11, 86/12 i 94/13) propisao je kako poslove trenera može obavljati osoba koja je za te poslove osposobljena u ustanovi za osposobljavanje kadra na temelju programa za stjecanje licencije krovnih svjetskih ili europskih udruženja određenoga sporta, a na temelju čega samo na primjeru nogometa dolazimo do otprilike 50% ukupno potrebnih trenera u RH koji mogu steći potrebnu, čak i najvišu kvalifikaciju (PRO licencija) uz pomoć osposobljavanja. Nadalje, odredbu članka 9. stavka 3. Zakona o sportu možemo smatrati diskriminatornom prema sportovima koji nemaju program za stjecanje licencije krovnih sportskih organizacija jer iz navedene odredbe proizlazi kako se u nogometu kao najmasovnijem sportu i sportu s apsolutno najvećim ulaganjima dopušta stjecanje najviše licencije uz pomoć osposobljavanja, a npr. u biljaru, bridžu, pikadu ili boćanju, ako osposobljena osoba ne zadovoljava posebne uvjete iz članka 9. stavka 3., za poslove trenera u lokalnome klubu koji se najčešće samofinancira iz članarine potrebno je angažirati osobu sa završenim preddiplomskim stručnim ili sveučilišnim studijem. Zbog navedene nelogičnosti može postati upitno djelovanje lokalnih amaterskih klubova, a to je upravo status najvećega broja klubova. Također su upitne i posebne odredbe koje u stavku 3. podstavcima 2. i 3. predviđaju kako osoba koja je osvojila medalju na olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim seniorskim prvenstvima ili koja je poslove trenera obavljala najmanje 15 godina, a stručno je osposobljena u ustanovi za osposobljavanje kadra u sportu, može obavljati poslove trenera.

Rezultati Studije ² pokazali su kakvo je stanje socijalnoga i radnoga statusa većine trenera, a koji posao obavljaju u klubovima kao honorarci ili volonteri (72,6%). Vrlo je mali postotak trenera profesionalaca (27,4%) i još manji stalno zaposlenih trenera (11,1%). Navedeno je lako razumjeti, a pogotovo kada se uzme u obzir da su poslodavci u sportu najčešće amaterske sportske udruge.

¹ Treneri i stručni poslovi u hrvatskome sportu (Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.)

² Treneri i stručni poslovi u hrvatskome sportu (Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.)

Sportska natjecanja

Suglasnost za održavanje i postupak predlaganja međunarodnih sportskih natjecanja nije usklađena s ulogama pojedinih „krovnih sportskih udruženja“ jer predviđa da Hrvatski olimpijski odbor predlaže sva multisportska natjecanja i kriterije i mjerila iz čega nije jasno zašto bi Hrvatski olimpijski odbor predlagao mjerila za natjecanja koja su u nadležnosti drugih „krovnih sportskih udruženja“. Kao poseban oblik međunarodnih sportskih natjecanja nisu predviđene paraolimpijske igre i olimpijske igre gluhih, kao niti natjecanja školskoga i akademskoga sporta.

Sportske građevine

Važećim odredbama Zakona o sportu (Narodne novine, broj 71/06, 124/10, 124/11, 86/12 i 94/13) predviđa se donošenje pravilnika, a koji se odnosi na sportske građevine. Trenutno važeći pravilnik donesen je na temelju članka 70. Zakona o sportu (Narodne novine, broj 59/90) i Zakona o prostornom planiranju i uređenju prostora (Narodne novine, broj: 54/80, 16/86 i 18/89), a riječ je o Pravilniku o prostornim standardima, normativima te urbanističko-tehničkim uvjetima za planiranje mreže športskih objekata (Narodne novine, broj 38/91), koji vrijedi do donošenja propisa na temelju odredaba Zakona o sportu iz 2006. godine. Prema trenutnim zakonskim propisima Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, koja prethodno pribavlja mišljenje Nacionalnoga vijeća za sport, tijela jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave i Grada Zagreba, pripadajućih sportskih zajednica i odgovarajućih sportskih saveza, donosi mrežu sportskih građevina. Na temelju navedenih odredbi i tako postavljenog sustava gotovo je nemoguće donijeti mrežu sportskih građevina. Lokalna samouprava je ona koja ima podatke o trenutnom stanju sportskih građevina na svom području, koja planira obnovu, održavanje i/ili izgradnju i donosi prostorni plan.

Zdravstvena zaštita

Važnost i utjecaj svakog oblika tjelesne aktivnosti i sporta na zdravstveni status građana, posebice djece uključene u sportske aktivnosti u sustavu sporta u klubovima, ali i u sklopu izvannastavnih školskih sportskih aktivnosti koje se provode u školskim sportskim društvima, nemjerljiv je. Na žalost, moguće su i ozbiljne posljedice na zdravlje i život sportaša ako bi u tim aktivnostima sudjelovale osobe koje nisu zdravstveno sposobne za napore koje iziskuje sportski trening, a pogotovo u nekim sportovima s izraženom fiziološkom komponentom opterećenja te kontaktnim i borilačkim sportovima. Također je važno napomenuti kako je u vrijeme današnje financijske krize takvu vrstu pregleda važno učiniti dostupnom svim građanima Republike Hrvatske, a posebice djeci. Trenutno zakonsko rješenje i njegova provedba stvaraju određene probleme u provedbi i dostupnosti zdravstvenih pregleda, a pritužbe i stanje na terenu upućuju na problem nedostatka liječnika odgovarajuće specijalnosti po regijama. Realno stanje je takvo da broj liječnika s propisanim specijalnostima ne zadovoljava potrebe sporta po područjima. S obzirom na to da sportska inspekcija nadzire isključivo pravne i fizičke osobe u sustavu sporta, a ne liječnike, problem mogu biti i liječnici koji neovlašteno pregledavaju sportaše. Neovlašteno potvrđivanje zdravstvene sposobnosti nenadležnog liječnika ne bi trebalo biti kršenje propisa iz područja sporta, kao što je sada slučaj. Važno je obratiti pozornost i na obveze školske djece za pregled kojim se utvrđuje njihova sposobnost za sudjelovanje na natjecanjima u školskom sportu pri čemu opću i posebnu zdravstvenu sposobnost učenika za sudjelovanje na natjecanjima školskih sportskih društava utvrđuje nadležni liječnik specijalist školske medicine odnosno izabrani liječnik specijalist pedijatar ili izabrani liječnik specijalist opće i/ili obiteljske medicine. Iz navedenog proizlazi da dijete koje obavlja redovite sistematske preglede i nije potpuno ili djelomično oslobođeno od tjelesne i zdravstvene kulture, dakle igra nogomet, rukomet, trči duže dionice na nastavi (aerobno opterećenje koje može biti visoko), mora otići na liječnički pregled da bi nastupilo na natjecanju iz streljaštva ili stolnoga tenisa za školu.

Osnovna pitanja koja će se urediti Zakonom

Ovim zakonom uređuje se: