Uvod

Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijega razornog oružja što ga je stvorio ljudski mozak.

Mahatma Gandhi

Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organization, 2002.) nasilje definira kao namjerno korištenje fizičke snage i moći prijetnjom ili akcijom prema samome sebi, prema drugoj osobi, prema grupi ljudi ili čitavoj zajednici, što može rezultirati ili rezultira ozljedom, smrću, psihičkim posljedicama, smetnjama u razvoju ili deprivacijom. Nasilje je složena, individualna i društvena pojava koja je prisutna u svim područjima ljudskog djelovanja. Događa se na osobnoj razini (npr. samoozljeđivanje), na razini međuljudskih odnosa (npr. vršnjačko nasilje, obiteljsko nasilje) i na razini kolektiva, odnosno zajednice (npr. ekonomska deprivacija). Izloženost bilo kojem obliku nasilja ugrožava socijalni, emocionalni i kognitivni razvoj djece te nepovoljno djeluje na mogućnost uživanja mnogobrojnih ljudskih prava.

Uz poguban utjecaj na kvalitetu života i razvoj pojedinaca i zajednica (npr. obitelji, razreda), nasilje uzrokuje i značajne financijske štete jer dovodi do niza izdataka u zdravstvu, socijalnoj zaštiti i pravosuđu. Fang i sur. (2012.) utvrdili su da troškovi SAD-a po djetetu – žrtvi nasilja iznose od 98.000,00 do 210.000,00 dolara. Uz to, izloženost nasilju otežava ili onemogućuje produktivno i uspješno obavljanje niza aktivnosti, što dovodi do nemjerljivih indirektnih troškova, usporavanja ekonomskog razvoja društva, socijalne neravnopravnosti i drugih nepovoljnih posljedica (Butchart i sur., 2008.). „Žrtve nasilja najčešće bivaju izolirane te se bore s problemima kao što su otuđenost, depresija i nedostatak socijalne kompetencije, što znatno otežava ili potpuno onemogućuje bilo kakav daljnji socijalni kontakt, a dovodi do nemogućnosti nošenja s dnevnim teškoćama, gubitka povjerenja u sebe, samopoštovanja, opće depriviranosti, nemogućnosti skladnoga i kvalitetnoga osobnog rasta i razvoja, a samim time i nemogućnosti kvalitetnog življenja i žrtve i njezine obitelji, partnera i djece. Ovo predstavlja posebno složen problem jer se tako posljedice nasilja prenose ne samo na ostale članove obitelji, nego i na sljedeće generacije“ (Žilić i Janković, 2016: 71).

S obzirom na raznovrsne razorne posljedice nasilja, njegova je prevencija zakonski, etički i ekonomski imperativ. Svrha i smisao ovog dokumenta je u operacionalizaciji prevencije nasilja u hrvatskim školskim ustanovama, definiranjem mjera i aktivnosti koje će u sinergijskom djelovanju nadležnih tijela državne uprave, školskih ustanova, nevladinih organizacija i drugih dionika pridonijeti najboljoj mogućoj zaštiti svih dionika odgojno-obrazovnoga sustava od svakog oblika nasilja. Važnost zaštite djece i mladih od svakog oblika nasilja naglašena je u mnogim međunarodnim i nacionalnim dokumentima i propisima, od kojih u nastavku izdvajamo najznačajnije, odnosno one na kojima se temelji ovaj dokument*.

*Svi dokumenti dostupni su na službenim mrežnim stranicama nadležnih tijela državne uprave.

Ponajprije, Republika Hrvatska svim svojim građanima i građankama jamči i osigurava ravnopravnost, slobode i prava. Odredbe su to Ustava Republike Hrvatske ( NN, br. 56/90, 135/97, 08/98,  113/00,  124/00,  28/01, 41/01,  55/01,  76/10, 85/10, 05/14 )  koji  državnim

tijelima  i ustanovama  dodatno nalaže  zaštitu  materinstva,  djece i  mladeži, kao  i stvaranje

socijalnih, kulturnih, odgojnih, materijalnih i drugih uvjeta kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život svakog djeteta. Takvim se određenjem Hrvatska jasno svrstala među države u kojima postoji čvrsta osnova za maksimalno poštovanje Konvencije UN-a o pravima djeteta ( 20. studenoga 1989. Generalna skupština UN-a ), holističkog okvira univerzalnih minimalnih standarda koje su odrasli dužni osigurati svakom djetetu kao neprijepornom subjektu prava. U Konvenciji UN-a o pravima djeteta navodi se da države stranke moraju poduzeti „sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zloporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok se o njemu brine roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je skrb djeteta povjerena“. Sve navedene mjere „moraju obuhvatiti djelotvorne postupke uvođenja socijalnih programa za pružanje potrebne pomoći djetetu i onima koji se o njemu brinu te za druge oblike prevencije i utvrđivanja, izvješćivanja, ukazivanja, istraživanja, postupanja i praćenja slučajeva zlostavljanja djeteta koji su opisani i, bude li potrebno, za uključivanje suda.“

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom ( Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, NN, br. 6/07 ) posebno ističe i od država potpisnica traži poduzimanje odgovarajućih mjera u sprečavanju nasilja nad osobama s invaliditetom, odnosno učenika s teškoćama.

Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji ( Zakon o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, NN, br. 3/18 ) ima cilj osigurati učinkovitu zaštitu žrtava od nasilja posebice žena koje su žrtve rodno uvjetovanog nasilja. Traži se promjena tradicionalnih rodnih uloga zbog toga što su tradicionalne rodne uloge glavni generator neravnopravnog položaja žena u odnosu na muškarce i uzrok raširenosti rodno utemeljenog nasilja prema ženama kakvo je prisutno danas.

Život bez nasilja za svu djecu jedan je od prioriteta Strategije Vijeća Europe za prava djeteta (2016. – 2021.) ( Vijeće Europe ožujak 2016 ) . Prema Strategiji: „Nasilje nad djecom kršenje je prava djeteta, ugrožava socijalni razvoj djece i utječe na njihovo uživanje drugih prava. Nasilje često ima pogubne kratkoročne i dugoročne posljedice po mentalno i psihičko zdravlje, koje ponekad traje u nekoliko generacija.“ Naglašeno je kako je ukidanje svih oblika nasilja zakonski, etički i ekonomski imperativ. Naglašen je također spor i neujednačen napredak država-članica u zaštiti djece od nasilja pa je rizik za nasilje nad djecom i nadalje prisutan u svim sredinama, uključujući digitalno okružje i mjesta gdje bi djeca trebala biti najsigurnija (u školama, u svim vrstama domova, kod kuće i na drugim mjestima). Nedovoljno ulaganje u prevenciju nasilja, neujednačene i loše provođenje nacionalnih politika, nedostatni podaci i istraživanja te nedovoljna pozornost koja se poklanja mehanizmima za savjetovanje, izvješćivanje, oporavak i reintegraciju djece, ključni su razlozi nedovoljne zaštite djece.

U Nacionalnoj strategiji za prava djece u RH za razdoblje od 2014. do 2020. godine ( Vlada RH, rujan 2014.) fokus se stavlja na unaprjeđenje i osiguravanje usluga prilagođenih djeci u obrazovanju, pravosuđu, zdravstvu, socijalnoj skrbi, sportu i kulturi, na eliminaciju svih oblika nasilja nad djecom te osiguranje prava djece u ranjivim situacijama, kao i aktivno sudjelovanje djece. Nadovezujući se na Strategiju Vijeća Europe za prava djeteta, nacionalni pristup eliminaciji nasilja nad djecom obuhvaća pet područja: tjelesno kažnjavanje, tjelesno i psihičko zlostavljanje i svjedočenje obiteljskom nasilju; seksualno iskorištavanje i seksualno zlostavljanje djece; nasilje u školama - vršnjačko nasilje i nasilje od strane djelatnika i suradnika škole; nasilje izvan obitelji i škole, u medijskom prostoru, elektroničko nasilje te trgovanje djecom. U dokumentu se ističe da je, iako većina škola ima razvijene programe prevencije i protokole o reagiranju u slučajevima nasilja, potrebno drukčije definirati indikatore postignuća odredbi zakona i propisa u smislu smanjenja broja slučajeva nasilja u školi (među vršnjacima, učenika prema učiteljima i učitelja prema učenicima). S time u vezi, Strategija predviđa ostvarivanje sljedećih ciljeva:

◊ osigurati ostvarivanje prava djeteta na nenasilno školsko okruženje eliminiranjem tolerantnih stajališta prema nasilju nad djecom i među djecom te stigmatiziranje djece s iskustvom vršnjačkog nasilja,

◊ dugoročno, sistematizirano, planirano i organizirano usmjeravati aktivnosti na suzbijanju nasilja među djecom i nad djecom na svim razinama (lokalnoj i državnoj),

◊ osigurati međusektorsku suradnju na nacionalnoj i lokalnoj razini u provedbi koordiniranih aktivnosti svih resora usmjerenih na eliminaciju nasilja među djecom i nad djecom te načine kontinuiranog praćenja stanja i javnog izvješćivanja,

◊ osigurati pravo na kvalitetan, dostupan i nestigmatizirajući oporavak djece koja doživljavaju nasilje te stručnu pomoć djeci koja čine nasilje.

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije ( NN, br. 124/14) sustav odgoja i obrazovanja određuje kao koherentnu cjelinu u kojoj svi sudionici i ustanove – dječji vrtići, osnovne škole, gimnazije, strukovne i umjetničke škole i učenički domovi – dobivaju odgovarajuću potporu, imaju visok stupanj autonomije, ali i preuzimaju veliku odgovornost za kvalitetu i ishode svog rada. U odnosu na neprihvatljive oblike ponašanja učenika Strategija obvezuje školske ustanove da u skladu sa svojom odgojnom ulogom i djelatnošću preveniraju i sprječavaju neprihvatljive oblike ponašanja učenika te savjetuju i pomažu učenicima u rješavanju teškoća i problema s kojima se suočavaju.

Sukladno Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi ( NN, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17 i 68/18 ) neprihvatljiva ponašanja učenika su povreda dužnosti, neispunjavanje obveza i nasilničko ponašanje učenika. Isti zakon školskim ustanovama nalaže obvezu osiguravanja jednakih obrazovnih mogućnosti svim učenicima, prava na savjet i pomoć u rješavanju problema, na odgojno-obrazovnu potporu i stručni tretman učenika s problemima u ponašanju. Školske ustanove dužne su pratiti socijalne probleme i pojave u učenika te poduzimati mjere za otklanjanje njihovih uzroka i posljedica i zaštite prava učenika, u suradnji sa socijalnim službama. Zakonom je također propisana obveza provedbe i evaluacije školskih prevencijskih programa te obveza provođenja pedagoških mjera u najboljem interesu učenika.

Način postupanja učitelja, nastavnika, odgajatelja, stručnih suradnika i ravnatelja osnovnih i srednjih ško la te učeničkih domova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te obveze prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima reguliran je različitim zakonima i pravilnicima kao što su: Zakon o prosvjetnoj inspekciji, (NN, br. 61/11, 16/12), Zakon o Agenciji za odgoj i obrazovanje (NN, br. 85/06), Zakon o stručno-pedagoškom nadzoru (NN, br. 73/97), Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi (NN, br. 94/15), Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima (NN, br. 132/13), Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, (NN, br. 94/15, 3/17), Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN, br. 24/15), Pravilnik o tjednim i radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi (NN, br. 34/14), Pravilnik o tjednim i radnim obvezama nastavnika i stručnih suradnika u srednjoj školi (NN, br. 94/10) te protokoli: Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima (Vlada RH 2014.), Protokol o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece (Vlada RH 2014.), Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja (Vlada RH 2018.), Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (novi prijedlog je u javnoj raspravi), Protokol o pokretanju psiholoških kriznih intervencija u sustavu odgoja i obrazovanja (MZO 2015.) i dr.

*Svi navedeni dokumenti dostupni su na stranicama Ministarstva znanosti i obrazovanja.

Pitanja nasilja u školama nisu samo u domeni sustava odgoja i obrazovanja pa je logično da se nameće potreba međusektorske suradnje svih relevantnih tijela kako bi se prevenirali različiti oblici nasilja u školama. Uz propise iz sustava odgoja i obrazovanja za kvalitetno djelovanje u cilju prevencije nasilja u školama, značajni su i propisi drugih resora kao što su Ministarstvo pravosuđa, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo za demografiju, mlade i socijalnu politiku, Ministarstvo zdravstva, Državni ured za šport itd. Riječ je o Zakonu o radu (NN, br. 93/14, 127/17), Obiteljskom zakonu (NN, br. 103/15), Kaznenom zakonu (NN, br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18), Prekršajnom zakonu (NN, br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18), Zakonu o kaznenom postupku (NN, br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17), Zakonu o sudovima za mladež (NN, br. 84/11, 143/12, 148/13, 56/15), Zakonu o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje (NN, br. 133/12), Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (NN, br. 117/03, 71/06, 43/09, 34/11), Zakonu o elektroničkim medijima (NN, br. 153/09, 84/11, 94/13, 136/13) te mnogobrojnim drugim zakonskim i podzakonskim aktima, protokolima, strategijama i planovima u kojima su djeca i mladi te škole neizostavni dionici. 

Ministarstvo znanosti i obrazovanja radi provedbe navedenih zakonskih obveza u odgojno-obrazovnom sustavu sufinancira školske preventivne programe i krizne intervencije.

U 2016. godini bilo je 24 krizne intervencije (218.543,00 kn), 2017. godine 19 kriznih situacija  (103.729,00 kn) dok je u 2018. bilo čak 52 intervencije koje su zahtijevale usluge Tima za krizne situacije u školama (418.394,00 kn). Broj preventivnih  programa rastao je od 8 (120.000,00 kn) u 2016. godini do 38 u 2018. godini (411.690,00). Dakle sredstva se koriste za krizne intervencije u školama te za provođenje preventivnih programa. Gledajući ukupna ulaganja, ona su povećana u 2018. godini u odnosu na 2016. godinu za 491.541,00 kn odnosno s 338.543,00 kn na 830.084,00 kn.  

Ministarstvo znanosti i obrazovanja provodi i Natječaj za dodjelu bespovratnih sredstava projektima udruga u području izvaninstitucionalnoga odgoja i obrazovanja djece i mladih u četiri prioritetna područja: Odgoj i obrazovanje za osobni i socijalni razvoj, solidarnost, socijalnu uključenost i opće ljudske vrijednosti; Odgoj i obrazovanje za mir i nenasilno rješavanje sukoba; Odgoj i obrazovanje za ljudska prava, odgovornost i aktivno građanstvo i Odgoj i obrazovanje o pravima i očuvanju identiteta nacionalnih manjina, interkulturalizmu i multikulturalizmu. Tako je u školskoj godini 2018./2019. financirano ukupno 2.439.512,00 kn za različite projekte kojima se provodi senzibiliziranje cjelokupne javnosti o problematici nasilja u sustavu odgoja i obrazovanja.

Vidljivo je da u Republici Hrvatskoj postoji relativno dobra zakonska regulativa, kao i strateški okvir djelovanja u ovom području usklađen sa svim relevantnim međunarodnim dokumentima. Međutim, nasilničko ponašanje i dalje je prisutno u svim razinama odgoja i obrazovanja, u njemu sudjeluju svi dionici odgojno-obrazovnog procesa, a pojavljuju se novi i još uvijek nedovoljno istraženi oblici nasilja koji svojim intenzitetom i snagom posebice dolaze do izražaja u školskom okruženju. Analizom prikupljenih podataka Ministarstvo znanosti i obrazovanja, sustavom prikupljanja podataka o nasilju u školama - web Obrazac za evidenciju o pojedinačnom slučaju nasilja u odgojno-obrazovnim ustanovama u 2017. i 2018. godini, uočava se kako se većina prijavljenih slučajeva nasilja odnosi na vršnjačko nasilje, odnosno nasilje među djecom i mladima u prostorima u kojima se održava nastava, ostalim školskim prostorima, dvorištima škola, na ulicama. Nasilničko ponašanje, tjelesne ozljede, tučnjave i verbalno nasilje najčešći su oblik nasilja, a u najvećem broju slučajeva žrtve su upravo učenici.

Iako egzaktni pokazatelji o pojavnosti nasilja u hrvatskom društvu i hrvatskim školama ne postoje, rezultati istraživanja provedenog u projektu Razvoj modela socijalno-pedagoških intervencija u osnovnoj školi Agencije za odgoj i obrazovanje (2015. - 2018.) na uzorku od 3.457 roditelja i učenika u 43 osnovne škole u Republici Hrvatskoj pokazali su da u hrvatskim osnovnim školama probleme u ponašanju, među kojima su i različiti oblici nasilničkog ponašanja, manifestira najmanje 13% učenika (Bouillet i sur., 2018.).

Rezultati trogodišnjega međunarodnoga istraživačkog projekta „BECAN – Epidemiološko istraživanje zlostavljanja i zanemarivanja djece“ iz 2011. godine, provedeno na uzorku od 3.644 učenika 5. i 7. razreda osnovne škole te 2. razreda srednje škole, polaznika 69 škola s područja cijele Hrvatske i 2.808 njihovih roditelja, pokazali su da je 65,8% djece tijekom prethodne kalendarske godine doživjelo neki oblik psihičke agresije (npr. roditelj je vikao ili se derao na dijete ili je ignorirao dijete, tj. odbijao s njime razgovarati ili vrijeđao dijete nazivajući ga glupim, lijenim). Psihičko zlostavljanje je u prethodnoj godini doživjelo 21% djece (npr. roditelj je rekao djetetu da bi želio da je mrtvo ili da se nikada nije rodilo ili je prijetio djetetu da će ga izbaciti iz kuće ili poslati da živi negdje drugdje). Tjelesno kažnjavanje (npr. šamare, čupanje za kosu, udarce po stražnjici) doživjelo je prethodne godine 41% djece, a tjelesno zlostavljanje (npr. udarce nogom ili udarce šakom u glavu) 23,6% djece. Pri tome se pokazalo da ona djeca koja češće doživljavaju tjelesno kažnjavanje češće doživljavaju i tjelesno zlostavljanje (Ajduković i sur., 2012.).

Različita istraživanja pokazala su da je za uspješno suočavanje s problemom nasilja u školama potrebna intervencija na više razina (djeca pojedinačno, razredni odjel, škola, roditelji i obitelj, društvena zajednica), kao i da se bez planiranih i sustavnih mjera stanje pogoršava (Komparativne studije, Rigby, 2006.) i metaevaluacije (Park-Higgerson i sur., 2008.). To podrazumijeva pristup „odgovor cijele škole“ prema kojem cijela škola kontinuirano provodi prevenciju nasilja. Pristup je cjelovit i uključuje sljedeće elemente: jasnu potporu rukovodstva škole, utemeljenost na zajedničkim vrijednostima, promicanje inkluzivne kulture škole, sudjelovanje učenika, kurikulum, socijalno-emocionalno učenje, kontinuiranu brig u o profesionalnome razvoju učitelja, rad s roditeljima te, konačno, dobro usuglašen sustav programa na svim razinama prevencije.

Kako su različiti oblici nasilja prisutni između same djece, važno je aktivno uključiti sve dionike, uključujući i djecu promatrače . Vršnjaci mogu pomoći u uspostavljanju dobrih odnosa među djecom te dati potporu i pomoć djeci koja trpe i djeci koja zlostavljaju. Mnogi preventivni programi uključuju komponentu vršnjačke pomoći, ali i zahtijevaju stručno vođenje od  stručnih suradnika kako djeca ne bi prekoračila svoje granice i mogućnosti te preuzela na sebe više odgovornosti nego što im treba, ali i da bi se osigurala odgovarajuća briga o mentalnom zdravlju djece vršnjaka pomagača.

Pristup koji zastupa Vijeće Europe u suzbijanju nasilja jest obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava. Programi takvoga obrazovanja temelje se na promicanju socijalne kohezije i interkulturnoga dijaloga, vrednovanju raznolikosti, ravnopravnosti, uključujući i spolnu i rodnu ravnopravnost. Upravo u tom smjeru novi kurikulumi koje propisuje ministrica prof. dr. sc. Blaženka Divjak (siječanj 2019.) donijeli su veliku pozitivnu promjenu i reformirali su dosadašnji sustav odgoja i obrazovanja, a i bave se prevencijom nasilja. Prema odgojno-obrazovnim ciljevima novih kurikuluma međupredmetnih tema Osobni i socijalni razvoj, Građanski odgoja, Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije, Održivi razvoj i Zdravlje za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj učenici će, uz ostalo, razvijati: sliku o sebi, samopoštovanje i samopouzdanje, prepoznavanje, prihvaćanje i upravljanje svojim emocijama i ponašanjem, empatiju, usvojiti prava i odgovornosti digitalnoga građanina te strategije rješavanja problema, nenasilnog rješavanja sukoba i uspješnog suočavanja sa stresom. Također, učenike se usmjerava na aktivno djelovanje u zajednici.

Uz sve, u tekstu spomenute institucije i organizacije iznimnu ulogu u prevenciji nasilja imaju i mediji. Premda se značaj medija umnogome pomaknuo od shvaćanja da oni govore ljudima što da misle, mediji su i dalje značajni u smislu određivanja tema javnih rasprava i mainstream diskursa. S time u vezi, neosporna je uloga medija u odgoju i obrazovanju, ali i društvenih mreža.  Stoga bi trebalo poticati izvještavanje koje promiče demokratsko građanstvo i ljudska prava, socijalnu koheziju i interkulturalni dijalog, vrednovanje raznolikosti, ravnopravnosti, uključujući i spolnu i rodnu ravnopravnost. Mediji mogu poduprijeti i nadopuniti nastojanja škola, agencija, Ministarstva znanosti i obrazovanja i svih drugih dionika Cjelovite kurikularne reforme jer se u novim kurikulumima međupredmetnih tema nalaze sadržaji koji su bit prevencije nasilničkog ponašanja te polazište preventivnih strategija i školskih preventivnih programa.

Uz senzibilizaciju društva, odnosno poticanje na sustavno, stručno i međuresorno pristupanje rješavanju problema nasilja, važno je da mediji i svi drugi sudionici odgojno-obrazovnih procesa oprezno i s razumijevanjem upotrebljavaju termine koji definiranju ponašanje pojedinca, skupine ljudi i općenito međuljudske odnose. Nasilje u društvu, a posebno nasilje u obitelji i nasilje u školama izazivaju opravdanu pozornost svih, nitko ne može biti isključen od odgovornosti po tom pitanju.

Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama, na temelju ovdje spomenutih i drugih dokumenata, suvremenih znanstvenih spoznaja te praktičnog iskustva mnogobrojnih stručnjaka, djece i predstavnika civilnog sektora, obuhvaća pet velikih područja odgojno-obrazovnog djelovanja u osnovnim i srednjim školama te učeničkim domovima:

● zakonodavni okvir

● dostupnost i kvaliteta podataka

● potpora dionicima odgojno-obrazovnog procesa

● školski preventivni programi i strategije

● medijska kampanja.

Za lakše praćenje teksta ovoga Akcijskog plana dajemo obrazloženje sljedeća dva pojma:

Učitelj – učitelj u osnovnoj školi, nastavnik u srednjoj školi, odgajatelj u učeničkome domu.

Škola – podrazumijeva sve školske ustanove: osnovne škole, srednje škole i učeničke domove.

Postupak izrade Akcijskoga plana

Ministrica znanosti i obrazovanja prof. dr. sc. Blaženka Divjak prihvatila je inicijativu za sastanak s predstavnicima Nezavisnoga sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Sindikata hrvatskih učitelja i Nezavisnoga sindikata znanosti i visokog obrazovanja u povodu slučaja nasilja u školi. Na tom sastanku, održanom 17. prosinca 2018., ministrica je objavila odluku o izradi Akcijskoga plana za prevenciju nasilja u školama koji bi bio dan na javno savjetovanje sa zainteresiranom javnošću u lipnju 2019.

U siječnju 2019. zainteresirani dionici pozvani su da predlože svoje predstavnike te je ministrica imenovala Povjerenstvo za izradu Akcijskoga plana (Klasa: 023-03/19-06/00006, Urbroj: 533-06-19-01 od 21. siječnja 2019. godine i 533-06-19-012 od 27. svibnja 2019. godine; u daljnjem tekstu: Povjerenstvo).

U izradi Akcijskoga plana za prevenciju nasilja u školama sudjelovali su predstavnici:

Izrada Akcijskoga plana počivala je na sljedećim načelima:

Nacrt Prijedloga Akcijskoga plana za prevenciju nasilja u školama izrađen je u razdoblju od siječnja do lipnja 2019. godine. U cilju kvalitetnog i efikasnog rada Povjerenstvo je odlučilo izrađivati dokumente po područjima te su se članice i članovi organizirali u tri radne skupine. U prvoj skupini analizirao se pravni okvir te su se na temelju toga davali prijedlozi za unaprjeđenje istog. Druga skupina analizirala je projekte i programe koji se provode u školama, ali i izvan škola, kako bi se osvijestila nulta stopa tolerancije na nasilje i razvili mehanizmi prevencije nasilja. Treća skupina bavila se sustavnom potporom učenicima, učiteljima, nastavnicima, stručnim suradnicima, ravnateljima i roditeljima kao dionicima odgojno-obrazovnoga procesa. Sve analize i pregledi rađeni su kako bi Akcijski plan bio što više utemeljen na relevantnim podacima.

U prvoj fazi izrađen je pregled empirijskih uvida relevantnih za prevenciju nasilja u školama u Hrvatskoj. U drugoj fazi organizirane su fokus grupe s različitim stručnjacima i zainteresiranim dionicima te provedene dorade. U trećoj fazi pristupilo se izradi prijedloga Akcijskoga plana za prevenciju nasilja u razdoblju od 2019. do 2024., pri čemu su se uzela u obzir različita izvješća i prijedlozi relevantnih dionika.

Ciljevi

CILJ 1: USKLADITI I UNAPRIJEDITI HRVATSKI ZAKONODAVNI OKVIR ZA PREVENCIJU NASILJA U ŠKOLAMA

CILJ 2: OSTVARITI SUSTAVNO PRIKUPLJANJE I OBRADU PODATAKA KOJI SU RELEVANTNI ZA PREVENCIJU NASILJA U ŠKOLAMA

CILJ 3: POBOLJŠATI KVALITETU I PRAĆENJE TE POVEĆATI BROJ VERIFICIRANIH ŠKOLSKIH PROGRAMA ZA PREVENCIJU NASILJA KOJI SE PROVODE U ŠKOLAMA

CILJ 4: OSIGURATI SUSTAVNE MJERE POTPORE U PREVENCIJI NASILJA U ŠKOLAMA UČENICIMA, UČITELJIMA, RODITELJIMA/SKRBNICIMA

CILJ 5: OSIGURATI PRETPOSTAVKE ZA OSTVARENJE NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE U ŠKOLAMA

CILJ 6: PROVESTI MEDIJSKU KAMPANJU O PREVENCIJI NASILJA U ŠKOLAMA

O ciljevima

CILJ 1: USKLADITI I UNAPRIJEDITI HRVATSKI ZAKONODAVNI OKVIR ZA PREVENCIJU NASILJA U ŠKOLAMA

Zaštita djece regulirana je Ustavom Republike Hrvatske u kojem se u članku 63. navodi da država štiti djecu i mladež i stvara „socijalne, kulturne, odgojne, materijalne i druge uvjete kojima se promiče ostvarivanje prava na dostojan život.“

U Konvenciji o pravima djeteta navodi se da države stranke moraju poduzeti „sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zloporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok se o njemu brine roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je skrb djeteta povjerena“. Sve navedene mjere „moraju obuhvatiti djelotvorne postupke uvođenja socijalnih programa za pružanje potrebne pomoći djetetu i onima koji se o njemu brinu te za druge oblike prevencije i utvrđivanja, izvješćivanja, ukazivanja, istraživanja, postupanja i praćenja slučajeva zlostavljanja djeteta koji su opisani i, bude li potrebno, za uključivanje suda“.

U Preambuli Konvencije o pravima osoba s invaliditetom navedeno je da su „žene i djevojčice s invaliditetom često izloženije riziku od nasilja, ozljeđivanja, zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili izrabljivanja, kako u svojim domovima, tako i izvan njih“. U skladu s člankom 16. Konvencije, države stranke moraju „poduzeti sve prikladne zakonodavne, upravne, socijalne, obrazovne i druge mjere radi zaštite osoba s invaliditetom, kako u njihovu domu, tako i izvan njega, od svih oblika izrabljivanja, nasilja i zlostavljanja, uključujući i njihove aspekte vezane uz spol“.

Strategija Vijeća Europe za prava djeteta (2016. – 2021.) uključuje u razmatranje i digitalno okruženje u kojem aktivnu ulogu imaju mladi jer je današnji način života usklađen s korištenjem tehnike i tehnologije. Mladi u virtualnome svijetu provode sve više vremena i postaju svjesni opasnosti koje ih tamo vrebaju te čak razvijaju vlastite strategije obrane od tih opasnosti . Život bez nasilja i pravo djece u digitalnom okruženju tako je jedno od ključnih izazova u ostvarenju dječjih prava.

Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije u mjerama pod 6.4. Rano napuštanje školovanja , uz ostalo, predviđa i „Izraditi i uvesti mjere potpore učenicima pod rizikom ranog napuštanja školovanja na razini odgojno-obrazovne ustanove, u suradnji s drugim institucijama“. Pod točkom 6.5. Pedagoške mjere izričito je navedeno kako su odgojno-obrazovne ustanove dužne prevenirati i sprečavati neprihvatljive oblike ponašanja učenika te savjetovati i pomagati učenicima u rješavanju teškoća i problema s kojima se suočavaju.

Navedeno je i da su se postojeća zakonska određenja pedagoških mjera zbog povreda dužnosti, neispunjavanja obveza i nasilničkog ponašanja u samoj primjeni često pokazala neučinkovitima. Ističe se kako postoji izrazita neujednačenost između odgojno-obrazovnih ustanova u kriterijima za iskazivanje pojedinih pedagoških mjera. Navedeno je i kako je međusektorska suradnja vezana uz prevenciju i sprečavanje neprihvatljivih oblika ponašanja također neujednačena i bez sustavnog karaktera. Ističe se to pravo, kao  i odgovornost svih dionika, te utvrđuje: „Sustav pohvaljivanja i nagrađivanja učenika također je nedovoljno razvijen. Kada i postoji na razini odgojno-obrazovne ustanove, isključivo se nagrađuju uspjesi na natjecanjima znanja i u sportskim aktivnostima. Potrebno je osmisliti pedagoške mjere kojima bi se mogao nagraditi sveobuhvatniji raspon ponašanja djece i učenika, čime bi se pozitivno utjecalo na ponašanje i osjećaj pripadnosti odgojno-obrazovnoj ustanovi.“

U Nacionalnoj strategiji za prava djece u RH za razdoblje od 2014. do 2020. godine Ministarstvo znanosti i obrazovanja je nositelj ili sunositelj većine strateških mjera.

Obveza zaštite prava učenika propisana je Zakonom o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17, 68/18). Čl. 70. navedenoga zakona propisuje: „Učitelji, nastavnici, stručni suradnici i ostali radnici u školskim ustanovama dužni su poduzimati mjere zaštite prava učenika te o svakom kršenju tih prava, posebice o oblicima tjelesnog ili duševnog nasilja, spolne zlouporabe, zanemarivanja ili nehajnog postupanja, zlostavljanja ili izrabljivanja učenika, odmah izvijestiti ravnatelja škole koji je to dužan javiti tijelu socijalne skrbi, odnosno drugom nadležnom tijelu.“

Način postupanja učitelja, nastavnika, odgajatelja, stručnih suradnika i ravnatelja osnovnih i srednjih škola te učeničkih domova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te obveze prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima reguliran je sljedećim dokumentima:

Uz propise iz sustava odgoja i obrazovanja za kvalitetno djelovanje u cilju prevencije nasilja u školama značajni su i propisi drugih resora kao što su: Obiteljski zakon, Kazneni zakon, Prekršajni zakon, Zakon o kaznenom postupku, Zakon o sudovima za mladež, Zakon o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje, Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima i Zakon o elektroničkim medijima te mnogi drugi zakonski i podzakonski akti, protokoli, strategije i planovi u kojima su djeca i mladi te škole neizostavni dionici.

CILJ 2: OSTVARITI SUSTAVNO PRIKUPLJANJE I OBRADU PODATAKA KOJI SU RELEVANTNI ZA PREVENCIJU NASILJA U ŠKOLAMA

Ministarstvo znanosti i obrazovanja razvilo je sustav prikupljanja podataka o nasilju u školama - web Obrazac za evidenciju o pojedinačnom slučaju nasilja u odgojno-obrazovnim ustanovama . Međutim, način prikupljanja podataka kao ni vrsta podataka koji se prikupljaju ne zadovoljavaju potrebe sustavnog praćenja pojave nasilja te izvještavanje o istim. Uočeno je kako neke od škola ne ispunjavaju obrasce te je time dodatno otežano praćenje. Ispravni i pravodobni podaci nužni su za praćenje, analizu i planiranje preventivnih mjera te je nužno razviti odgovarajući sustav. Predviđenim aktivnostima ovog cilja moguće je brzo i efikasno ostvariti sustavno prikupljanje i obradu podataka kako o broju i pojavnim oblicima nasilničkog ponašanja, tako i o broju i kvaliteti kriznih intervencija te preventivnih programa koji se provode u školama.

Egzaktni pokazatelji u vezi s nasiljem u školama potrebni su kao osnova za planiranje aktivnosti ne samo Ministarstva znanosti i obrazovanja, već i drugih državnih tijela te za izvještavanje Pravobraniteljice za djecu, Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom i Pučke pravobraniteljice. Kako do sada nije postojao kvalitetno razrađen sustav prikupljanja ovih podataka te se on uvodi kao novost u odgojno-obrazovni sustav, nužno je informiranje i edukacija odgojno-obrazovnih radnika o obvezi, važnosti i načinu prikupljanja tih podataka. Također, Ministarstvo znanosti i obrazovanja u slučajevima pojave nasilja ili drugih kriznih situacija osigurava potporu timova za krizne intervencije u odgojno-obrazovnim ustanovama, no izvještavanje o djelovanju timova također nije ujednačeno pa je potrebno osigurati ujednačeno prikupljanje tih podataka.

U cilju realizacije aktivnosti Akcijskoga plana planirano je izraditi godišnje izvješće o provedbi Akcijskoga plana za prevenciju nasilja u školama te ga javno objaviti kako bi svi zainteresirani dionici mogli imati informaciju te predlagali mjere unaprjeđenja.

CILJ 3: POBOLJŠATI KVALITETU I PRAĆENJE TE BROJ VERIFICIRANIH ŠKOLSKIH PROGRAMA PREVENCIJE NASILJA KOJI SE PROVODE U ŠKOLAMA

Kako bi se ubuduće povećao broj i kvaliteta programa prevencije donosimo pregled nekih od dosadašnjih projekata koji su se provodili u svrhu prevencije nasilja:

Programi prevencije moraju uključivati i prevenciju rodno uvjetovanog nasilja, homofobnog i transfobnog nasilja te je nužno osigurati da se u školama provode programi prevencije rodno-uvjetovanog nasilja, odnosno nasilja u vezama mladih. U stručna usavršavanja učitelja potrebno je uključiti programe edukacija i senzibilizacije na temu rodno uvjetovanog nasilja i ponuditi preventivni program nasilja u vezama mladih, kao i programe edukacija nastavničkog osoblja na temu homofobnog i transfobnog nasilja i ponuditi sadržaje/programe u školama vezane uz prevenciju ovih vrsta nasilja. Različitim mjerama i aktivnostima ovaj akcijski plan uključuje i rodno uvjetovano nasilje koje nastaje iz podčinjenog i neravnopravnog položaja žena (u ovom slučaju djevojčica i djevojaka u društvenom okruženju, uključujući i škole) te homofobno i transfobno nasilje koje doživljavaju mlade LGBTIQ osobe zbog neuklapanja u društveno-prihvatljive norme o spolu, rodu i seksualnosti. Rodno uvjetovano nasilje, i to specifično nasilje u adolescentskim vezama, jedan je od najraširenijih oblika nasilja u mladih. Pojedina istraživanja navode da je u Republici Hrvatskoj od 60 do 90% mladih doživjelo (ali i počinilo) nasilje u vezi. Također, učestalost nasilja protiv LGBTIQ osoba u Hrvatskoj je zabrinjavajuće visoka. Prema nekim istraživanjima oko 70% osoba, uključujući i mlade osobe, doživjelo je neki oblik nasilja zbog svoje spolne orijentacije, rodnog identiteta ili rodnog izražavanja. Obrazovne institucije imaju važnu ulogu u poticanju i promociji načela rodne ravnopravnosti i eliminaciji rodnih stereotipa stoga u izradi Akcijskoga plana smatramo važnim uzeti u obzir odredbe Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (tzv. Istanbulske konvencije), ali i Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017.do 2022. godine. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u poglavlju III. Prevencija) referira se na područje obrazovanja navodeći da je potrebno u redoviti nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja uključiti nastavne materijale o pitanjima ravnopravnosti žena i muškaraca, nestereotipnim rodnim ulogama, uzajamnom poštovanju, nenasilnom rješavanju sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljenom nasilju nad ženama i pravu na osobni integritet, na način prilagođen razvojnim sposobnostima učenika (čl. 14). Kurikulumi međupredmetnih tema Osobnog i socijalnog razvoja te Građanskog odgoja sadrže preporuke Konvencije, ali će razvoj i implementacija preventivnih programa koji uključuju ove teme biti njihova nadopuna.

CILJ 4: OSIGURATI SUSTAVNE MJERE POTPORE U PREVENCIJI NASILJA U ŠKOLAMA UČENICIMA, UČITELJIMA, RODITELJIMA/SKRBNICIMA

U osiguranju sustavnih mjera potpore u prevenciji nasilja od velikog značenja je uloga učiteljskih fakulteta koji će svoje studijske programe trebati prilagoditi novim standardima zanimanja i standardima kvalifikacija učiteljskih profesija temeljeno na Hrvatskome kvalifikacijskom okviru te Okviru nacionalnoga standarda kvalifikacija za učitelje u osnovnim i srednjim školama* ( Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje, 2016.; * http://nvoo.hr/?page_id=391).

Time će studijski programi biti obogaćeni dijelovima koji se odnose na prevenciju nasilja te će budući učitelji ulaziti u škole spremniji, obogaćeni novim znanjem o prevenciji. Podrazumijeva se da će se učitelji kontinuirano usavršavati o prevenciji različitih oblika nasilja tijekom profesionalnog razvoja.

Komparativne studije (Rigby, 2006.) i metaevaluacije (Park-Higgerson i sur., 2008.) iz drugih zemalja pokazuju da je smanjenje nasilja u školama uspješnije i učinkovitije ako ga provodi cijela škola i to kontinuirano (pristup poznat pod nazivom 'odgovor cijele škole'). Njima je utvrđeno da je za uspješno suočavanje s problemom nasilja u školama potrebna intervencija na više razina (djeca pojedinačno, razredni odjel, škola, roditelji i obitelj, društvena zajednica), kao i da se bez planirane i sustavne intervencije stanje pogoršava. Učinkoviti programi prevencije nasilja u školama uključuju: svijest i znanje o postojanju problema, razvijanje jasnih razrednih i školskih vrijednosti, pravila, posljedice nasilja, praćenje učenika za vrijeme odmora, osiguravanje veće potpore djeci žrtvama i počiniteljima nasilja, edukacije roditelja, učenika i učitelja za provedbu programa, odgovorno školsko osoblje. U svijetu postoji nekoliko programa koji su osmišljeni prema tim načelima.

Nadalje, važan sastavni dio mnogih svjetskih školskih preventivnih programa prevencije nasilja je ideja vršnjačke potpore. Ovaj model posebno je značajan za inkluziju jer su mnogobrojna domaća i inozemna istraživanja dokazala njegovo značenje u prihvaćanju učenika s teškoćama te značaj koji ima u njihovu razvoju uz stvaranje harmoničnih odnosa učenika s teškoćama i tipičnih učenika. Međutim, kako bismo bili sigurni da vršnjaci pomagači na ispravan način daju potporu djeci koja trpe i djeci koja zlostavljaju te kako ne bi prekoračili svoje granice i preuzeli na sebe više odgovornosti nego što im pripada, te kako bi djecu koja trpe osnaživali (a ne samo štitili), važno je da netko od stručnjaka vodi vršnjake pomagače, prati njihov rad i savjetuje ih tijekom cijele školske godine. Budući da nemaju sve škole stručnoga suradnika koji se osjeća dovoljno kompetentno za ovakvu vrstu vođenja djece, važno je brinuti se o mentalnom zdravlju djece. Zbog toga, preporuka u nekim programima je da se vršnjačka potpora organizira samo u onim školama koje odgovorno mogu procijeniti da mogu brinuti o mentalnom zdravlju djece i vršnjacima pomagačima pružiti odgovarajuću potporu (primjeri: Olweusov i UNICEF-ov program).

Ukratko, učinkoviti programi prevencije nasilja podrazumijevaju primjenu modela 'Odgovor cijele škole' koji obuhvaća:

1. Potpora rukovodstva škola i utemeljenost na zajedničkim vrijednostima (na što se nadovezuje sustav pravila i procedura koje osiguravaju njihovo poštovanje).

2. Promicanje inkluzivne kulture škole koja je usmjerena poštovanju i vrednovanju različitosti.

3. Kurikulum, učenje i poučavanje usmjereno je k razvoju otpornosti, odnosno socijalno-emocionalnom učenju.

4. Osigurano je sudjelovanje učenika (tako da njihova mišljenja utječu na donošenje odluka).

5. Kontinuiran profesionalni razvoj učitelja (koji pridonosi njihovoj dobrobiti i dobrobiti djece).

6. Dobro usuglašen sustav programa na svim razinama prevencije (univerzalne, selektivne i indicirane) te razvijeni mehanizmi identifikacije učenika za uključivanje u programe.

7. Rad s roditeljima (od informiranosti, preko savjetovanja, do sudjelovanja u procesima odlučivanja).

8. Razvijene intervencije za djecu koja su izložena nasilju (bilo kao žrtve, bilo kao počinitelji).

9. Pretpostavke primjene modela su:

Nacionalno udruženje školskih psihologa iz SAD-a (NASP, Bethesda, 2017.) preporučuje omjer: 1 psiholog na svakih 500-700 učenika u školama za potrebe djece, ali i preventivnog rada. Prema jednom drugom istraživanju (Brener i Demissie, 2018.) o mentalnom zdravlju djece, savjetovanju i psihološko-socijalnoj potpori u školskom okruženju, preporučeni omjer stručnjaka psihološko-socijalnog profila i učenika je 1 : 250.

I u Hrvatskoj su posljednjih 20-ak godina pokrenute mnogobrojne inicijative koje nedvojbeno upućuju na učinkovite strategije, modele i programe prevencije nasilja i pridonijele su činjenici da danas mnoge hrvatske škole imaju iskustva u provedbi i vrednovanju programa prevencije. Među njima su, primjerice:

1. „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“ (Ured UNICEF-a za Hrvatsku)

2. „Socijalno-pedagoški mozaik: Razvoj modela potpore učenicima s problemima u ponašanju (Agencija za odgoj i obrazovanje)

3. Europski kurikul za razvoj otpornosti djece predškolske i osnovnoškolske dobi (Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu)

4. CAP program prevencije zlostavljanja djece (Udruga roditelja Korak po korak)

5. Medijacija (Forum za slobodu odgoja)

6. Model rane odgojno-obrazovne intervencije u osnovnoj školi (Forum za slobodu odgoja)

7. Različiti programi prevencije elektroničkog nasilja i mnogi drugi.

Uz to, mnoge pravne osobe (nevladine organizacije, fakulteti i drugi) razvili su i provode različite oblike cjeloživotnog usavršavanja učitelja koji su usmjereni k prevenciji nasilja (npr. program Medijacije Foruma za slobodu odgoja, programi centara za cjeloživotno obrazovanje Edukacijsko-rehabilitacijskoga fakulteta i Učiteljskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu…). U tijeku je priprema programa za prevenciju seksualnoga nasilja u srednjim školama (nositelj: Ženska soba).

Moguće je zaključiti kako u Hrvatskoj postoje solidna iskustva i resursi za osnaživanje sustava potpore školama u planiranju, provedbi i vrednovanju programa prevencije nasilja, ali i dalje smo suočeni s mnogobrojnim teškoćama, među kojima su osobito značajne sljedeće:

1. neujednačenost studijskih programa za inicijalno obrazovanje učitelja na različitim visokoškolskim ustanovama, što se reflektira na njihove kompetencije za sudjelovanjem u programima prevencije nasilja;

2. velika raznolikost u angažmanu i stručnim kapacitetima škola za sudjelovanje u spomenutim i srodnim aktivnostima i programima (što dijelom proizlazi iz navedene teškoće, a dijelom iz dostupnosti stručnjaka različitih profila u školskim ustanovama i lokalnim zajednicama u kojima škole djeluju);

3. dosadašnja skromna ulaganja u razvoj sustava potpore u strukovnim školama;

4. nedovoljno razvijeni i učinkoviti mehanizmi suradnje između škola i centara za socijalnu skrb te drugih ustanova koje bi trebale pružati potporu visokorizičnim roditeljima i učenicima (osobito žrtvama i počiniteljima nasilničkog ponašanja);

5. velika neujednačenost dostupnosti potpore na različitim razinama i oblicima obrazovanja (npr. strukovne škole su u tom pogledu osobito deficitarne).

Pristup koji zastupa Vijeće Europe u suzbijanju nasilja jest obrazovanje za demokratsko građanstvo i ljudska prava. Programi takvoga obrazovanja temelje se na promicanju socijalne kohezije i interkulturnog dijaloga, vrednovanju raznolikosti, ravnopravnosti, uključujući i spolnu i rodnu ravnopravnost. Usmjereni su na usvajanje znanja te razvijanje osobnih i društvenih vještina koje smanjuju sukob, povećavaju samopoštovanje, poštovanje i razumijevanje razlika. Upravo u tom smjeru novi kurikulumi su donijeli veliku pozitivnu promjenu i reformirali su dosadašnji sustav odgoja i obrazovanja.

Prema odgojno-obrazovnim ciljevima novoga kurikuluma međupredmetne teme Osobni i socijalni razvoj za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj učenici će razvijati:

Također, u novome kurikulumu međupredmetne teme Građanskog odgoja dvije domene izravno su povezane s temom prevencije nasilja.

Prva je domena 'Ljudska prava' koja podrazumijeva usvajanje znanja, stjecanje vještina i razvijanje stajališta u kontekstu upoznavanja i prakticiranja dječjih i ljudskih prava. „Učenici upoznaju načine ostvarivanja svojih prava na konkretnim primjerima iz svakodnevnoga života. Promicanje i zaštita ljudskih prava preduvjeti su punog razvoja svake osobe, a njima se potvrđuje sloboda i dostojanstvo pojedinca kao ljudskoga bića. Učenici razumiju da nije dovoljno samo poznavati ljudska prava, nego ih trebaju biti sposobni i zaštititi. Razumiju i mogu primijeniti instrumente i mehanizme zaštite dječjih i ljudskih prava. Učenici prepoznaju slučajeve diskriminacije i procjenjuju kako primjereno reagirati, odnosno kome se i kako obratiti za pomoć. Prihvaćajući različitost kao značajku identiteta svakoga pojedinca, učenici razvijaju osjetljivost za druge i drugačije i prevladavaju stereotipe i predrasude.“ Dugoročni cilj odgoja i obrazovanja za ljudska prava je stvaranje kulture poštovanja različitosti utemeljene na univerzalnim vrijednostima ljudskih prava, kao i na razvijanju sustava njihove učinkovite zaštite.

Druga domena 'Društvena zajednica' učenike usmjerava na aktivno djelovanje u zajednici. Društvenom participacijom učenik stječe znanje, razvija vještine i oblikuje stajališta o važnosti usklađivanja osobnih i zajedničkih interesa u zajednici i sudjelovanju svih građana u pridonošenju zajedničkom dobru. Da bi uopće došlo do participacije, potrebno je da građani raspolažu bitnim informacijama o radu zajednice, a time i civilnog društva kao instrumenta promicanja demokracije i zaštite ljudskih prava. Upoznajući sudjelovanje u zajednici, učenik reagira na društvenu isključenost. Komunikacijskim procesima i vještinama pregovaranja priprema se za uspješno djelovanje, za uočavanje problema u zajednici, istraživanje, predlaganje rješenja i uključivanje u različite aktivnosti. Zalaganjem i sudjelovanjem u radu zajednice (primjerice udruga i nevladinih organizacija promiče se zajedništvo i zajednički interes koji je u početku usmjeren na interes razreda, škole ili lokalne zajednice, a kasnije prerasta u građansku inicijativu u kojoj građani javno djeluju i zalažu se za promicanje vlastitih ideja za dobrobit društva).

CILJ 5: OSIGURATI PRETPOSTAVKE ZA OSTVARENJE NULTE TOLERANCIJE NA NASILJE U ŠKOLAMA

U predvorju sve većeg broja škola možemo vidjeti natpis „Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje“. To je vrlo jaka poruka kojom žele osigurati da škole postanu sigurno, inkluzivno, poticajno i podržavajuće okruženje. U takvom okruženju podrazumijeva se da svi dionici zadovoljavaju svoje potrebe, ulažu u međusobne odnose i razvijaju pozitivnu školsku klimu, a sve s ciljem da se osjećaju lijepo i motivirajuće. Uz ostalo, u školama se učenici odgajaju i obrazuju u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima, ljudskim pravima i pravima djece, gdje se oni osposobljavaju za življenje u multikulturnom svijetu, za poštovanje različitosti i toleranciju te za aktivno i odgovorno sudjelovanje u demokratskome razvoju društva. U takvim uvjetima učenici osjećaju sigurnost i privrženost školi. S obzirom na to da je riječ o trajnoj aktivnosti, potrebno je pratiti postignuto u sklopu kontinuiranih znanstvenih istraživanja kako bi se upozorilo i pravodobno otklonilo do tada loše napravljeno, a poboljšavalo i razvijalo sve ono što se do tada pokazalo efikasno.

U školama treba razvijati kulturu, svojevrsnu kulturu škole, koja podrazumijeva međusobno poštovanje na svim razinama: učenik-učenik, učenik-učitelj, učitelj-učenik, učitelj-učitelj, učitelj-roditelj, roditelj-učitelj, učenik-stručni suradnik, učitelj-stručni suradnik itd. Kultura škole temelji se na kvalitetnoj komunikaciji svih navedenih dionika, razvijanju dobrih međusobnih odnosa te uzajamnom poštovanju i prihvaćanju. Kako bi se razvila kultura škole, potrebno je uspostaviti kvalitetne sustave informiranja i nesmetan protok informacija između svih zainteresiranih dionika.

Nadalje, u školama se trebaju uspostaviti učinkovite odgojne strategije vezane uz vrijednosti empatije, tolerancije i prihvaćanja različitosti. U tom smislu od velike važnosti su različiti projekti kojima se osvješćuju svi dionici odgojno-obrazovnoga procesa na važnost prevencije nasilja. Sve će biti pristupačnije korištenjem suvremene informatičke tehnologije koja je nezaobilazna kao alat kojim se koristimo i u prevenciji nasilja u školama. Ministarstvo znanosti i obrazovanja izradit će pakete odgojno-obrazovnih alata kojima će se na prihvatljiv i pristupačan način približiti svakom dioniku. Kao primjer ističemo film 'Empatija', digitalne sadržaje (npr. Školski odred časti), forum kazalište (Centar za kazalište potlačenih Pokaz),  volontiranje, sport, glazbu (Adastra, glazbom protiv nasilja) i sl.

CILJ 6: PROVESTI MEDIJSKU KAMPANJU O PREVENCIJI NASILJA U ŠKOLAMA

S ciljem podizanja svijesti i javnog mnijenja o važnosti koju prevencija nasilja ima u društvu, Akcijski plan podrazumijeva i medijsku kampanju nenasilja i aktivnosti koje se temelje na empatiji i zajedničkom sustavu vrijednosti. Ne treba zanemariti i ulogu koju škola ima u tom smislu budući da svaka škola treba osmisliti načine popularizacije Akcijskoga plana kako bi on dopro do svakog dionika odgojno-obrazovnoga procesa.

Medijska aktivnost obuhvaća promidžbu kojom se izravno (putem radija, televizije, novina i internetskih portala) šalje poruka svim članovima društva o mjerama koje se mogu poduzeti u cilju prevencije i suzbijanja nasilja. Treba stalno naglašavati tolerantnu, nenasilnu i podržavajuću komunikaciju te odnose između svih dionika sustava.

Uz medijsku potporu, planirano je i uključivanje u provedbu aktivnosti onih relevantnih osoba iz javnoga života koji prepoznaju važnost promicanja tolerantnosti i prihvaćanja različitosti. Naglasak se, osim na osobe iz javnoga života poput sportaša, glumaca, pjevača, političara i dr., stavlja i na one pojedince koji na društvenim mrežama grade svoje platforme (tzv. influenceri), a čija su publika uglavnom/pretežno učenici osnovnih i srednjih škola. Svi oni postajali bi svojevrsni 'ambasadori' borbe protiv nasilja u školama.

Na kraju, potrebno je godišnje obilježavanje Dana ružičastih majica te svih međunarodnih i nacionalnih dana ljudskih prava, borbe protiv nasilja, volontera, osoba s invaliditetom i slično s ciljem promidžbe i podizanja svijesti o nultoj toleranciji na nasilje. U tu svrhu organizirali bi se okrugli stolovi, panel-rasprave, sportska i ostala zabavna natjecanja na kojima bi uz učenike i učenice sudjelovali i čelni ljudi MZO-a, kao i 'ambasadori' kampanje, ali i ostale osobe iz javnoga života.

Popis kratica

Popis literature

1. Ajduković, M., Rimac, I., Rajter, M., Sušac, N. (2012.). Epidemiološko istraživanje prevalencije i incidencije nasilja nad djecom u obitelji u Hrvatskoj. Ljetopis socijalnog rada (1846 - 5412), 19 (3), 367-412.

2. Bethesda, M.D. (2017.). Shortages in school psychology: Challenges to meeting the growing needs of U.S. students and schools [Research summary]. National Association of School Psychologists. (Dostupno na: http://www.google.com/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=5&ved=2ahUKEwj229Pf49zgAhXyyaYKHQ5qB7IQFjAEegQIBhAC&url=http%3A%2F%2Fwww.nasponline.org%2FDocuments%2FResources%2520and%2520publications%2FResources%2FSchool_Psychology_Shortage_2017.pdf&usg=AOvVaw1W15a2PiaK0TRLK7Gm_4TX )

3. Bouillet, D., Bićanić, J., Ivančan, A., Novosel Guszak, D., Rovis Brandić, A., Sitar, M. (2018.). Socijalnopedagoški mozaik: Razvoj modela potpore učenicima s problemima u ponašanju. Zagreb: Školska knjiga

4. Brener, N., Demissie, Z. (2018.). Counseling, Psychological, and Social Services Staffing: Policies in U.S. School Districts. American Journal on Preventive Medicine .

54(6S3), 215-219. (Dostupno na: https://reader.elsevier.com/reader/sd/pii/S0749379718300631?token=533BFC4B78577A2B00248ED679FAF5D98587D42E260A6CCFF4F6C88945EF0722C8A42021D28D54A36321F8A8C7571072 )

5. Butchart, A. Brown, D., Khanh-Huynh, A., Corso, P., Florquin, N., Muggah, R. (2008): Manual for estimating the economic costs of injuries due to interpersonal and self-directed violence. Geneva: World Health Organization & Department of Health and Human Services Centers for Disease Control and Prevention

6. Fang, X., Brown, D., Florence, C., and Mercy, J. (2012.). The economic burden of child maltreatment in the United States and implications for prevention. Child Abuse & Neglect, 36: 156–165.

7. Izvješća o radu pravobraniteljice za djecu

8. Kazneni zakon (NN, br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18)

9. Konvencija o pravima osoba s invaliditetom (Zakon o potvrđivanju Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, NN, br. 6/07)

10. Konvencija UN-a o pravima djeteta (20. studenoga 1989. Generalna skupština UN-a)

11. Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Zakon o potvrđivanju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, NN, br. 3/18)

12. Nacionalna strategija za prava djece u RH za razdoblje od 2014. do 2020. godine (Vlada RH, rujan 2014.)

13. Obiteljski zakon (NN, br. 103/15)

14. Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Građanski odgoj i obrazovanje za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (NN, br. 10/19)

15. Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Održivi razvoj za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (NN, br. 7/19)

16. Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Učiti kako učiti za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (NN, br. 7/19)

17. Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Uporaba informacijske i komunikacijske tehnologije za osnovne i srednje škole u Republici Hrvatskoj (NN, br. 7/19)

18. Odluka o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne škole i srednje škole u Republici Hrvatskoj (NN, br. 10/19, 21/19)

19. Okvir nacionalnoga standarda kvalifikacija za učitelje u osnovnim i srednjim školama ( Nacionalno vijeće za odgoj i obrazovanje, 2016. ( http://nvoo.hr/?page_id=391 )

20. Olweus, D. (1998.). Nasilje među djecom u školi . Zagreb: Školska knjiga

21. Park-Higgerson H.K., Perumean-Chaney S.E., Bartolucci A.A., Grimley D.M., Singh K.P. (2008.). The evaluation of school-based violence prevention programs: a meta-analysis. Journal of School Health. 78, 465-479.

22. Pravilnik o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, (NN, br. 94/15, 3/17)

23. Pravilnik o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima (NN, br. 132/13)

24. Pravilnik o načinima, postupcima i elementima vrednovanja učenika u osnovnoj i srednjoj školi (NN, br. 94/15)

25. Pravilnik o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (NN, br. 24/15)

26. Pravilnik o tjednim i radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnoj školi (NN, br. 34/14)

27. Pravilnik o tjednim i radnim obvezama nastavnika i stručnih suradnika u srednjoj školi (NN, br. 94/10)

28. Pregrad, J. i sur. (2010.). Priručnik Programa prevencije vršnjačkog nasilja Za sigurno i poticajno okruženje u školama . Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku (Dostupno na: https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2015/09/Stop_nasilju_medju_djecom_prirucnik.pdf )

29. Prekršajni zakon (NN, br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18)

30. Programme  Summary,  Prevention  of  peer  violence:  For  Safe  and  Enabling Environment in Schools. UNICEF, 2015. (Dostupno na: https://www.unicef.hr/wp-content/uploads/2015/09/SVAC_Programme_Summary.pdf )

31. Protokol o pokretanju psiholoških kriznih intervencija u sustavu odgoja i obrazovanja (MZO 2015.)

32. Protokol o postupanju u slučaju nasilja među djecom i mladima (Vlada RH 2014.)

33. Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (novi prijedlog je u javnoj raspravi)

34. Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja (Vlada RH 2018.)

35. Protokol o postupanju u slučaju zlostavljanja i zanemarivanja djece (Vlada RH 2014.)

36. Rigby, K. (2006.). A meta-evaluation of methods and approaches to reducing bullying on pre-schools and in early primary schools . Australia: Commonwealth Attorney General's Department.

37. Strategija obrazovanja, znanosti i tehnologije (NN, br. 124/14)

38. Strategija Vijeća Europe za prava djeteta (2016. – 2021.) (Vijeće Europe ožujak 2016)

39. Ustav Republike Hrvatske (NN, br. 56/90, 135/97, 08/98,  113/00,  124/00,  28/01, 41/01,  55/01,  76/10, 85/10, 05/14)

40. Velki, T. i Ozdanovac, K. (2014.). Preventivni programi usmjereni na smanjenje vršnjačkog nasilja u osnovnim školama na području Osječko-baranjske županije. Školski vjesnik , 63 (3), 327-352. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/136069 .

41. World Health Organization (2002.). World report on violence and health. Geneva: World Health Organization.

42. Zakon o Agenciji za odgoj i obrazovanje (NN, br. 85/06)

43. Zakon o elektroničkim medijima (NN, br. 153/09, 84/11, 94/13, 136/13)

44. Zakon o izvršavanju sankcija izrečenih maloljetnicima za kaznena djela i prekršaje (NN, br. 133/12)

45. Zakon o kaznenom postupku (NN, br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17)

46. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN, br. 87/08, 86/09, 92/10, 105/10, 90/11, 5/12, 16/12, 86/12, 126/12, 94/13, 152/14, 07/17 i 68/18)

47. Zakon o prosvjetnoj inspekciji, (NN, br. 61/11, 16/12)

48. Zakon o radu (NN, br. 93/14, 127/17)

49. Zakon o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (NN, br. 117/03, 71/06, 43/09, 34/11),

50. Zakon o stručno-pedagoškom nadzoru (NN, br. 73/97)

51. Zakon o sudovima za mladež (NN, br. 84/11, 143/12, 148/13, 56/15)

52. Žilić M. i Janković, J. (2016). Nasilje. Socijalne teme, 1 (3), 67-87. Preuzeto s: https://hrcak.srce.hr/176988.

Akcijski plan za prevenciju nasilja u školama

Dokument su izradili članovi Povjerenstva za izradu Akcijskoga plana za prevenciju nasilja u školama:

1. prof. dr. sc. Branka Ramljak – državna tajnica u Ministarstvu znanosti i obrazovanja

2. Lidija Kralj, prof. – pomoćnica ministrice znanosti i obrazovanja

3. Momir Karin, prof. – pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja

4. Vlado Prskalo, prof. – pomoćnik ministrice znanosti i obrazovanja

5. Sanja Horvatić, Ministarstvo znanosti i obrazovanja

6. Suzana Hitrec, prof. – Udruga hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja

7. Martina Tomić Latinac – UNICEF

8. prof. dr. sc. Dejana Bouillet – Hrvatska udruga socijalnih pedagoga, Sanja Radić, zamjena – Hrvatska udruga socijalnih pedagoga

9. Melanija Slaviček – Hrvatsko psihološko društvo

10. prof. dr. sc. Edita Slunjski –  Hrvatsko pedagogijsko društvo

11. prof. dr. sc. Igor Radeka – Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja

12. Branimir Mihalinec – Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama

13. Biserka Šćurić – Hrvatska udruga ravnatelja osnovnih škola

14. Sanja Šprem – Sindikat hrvatskih učitelja, Dajana Krnek, zamjena – Sindikat hrvatskih učitelja

15. Sanja Vladović – Savjetnica pravobraniteljice za djecu, Ester Radmilo, zamjena – Savjetnica pravobraniteljice za djecu

16. Darija Delić – Služba prevencije Ravnateljstva policije, Dragan Josipović, zamjena – Odjel maloljetničke delikvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji

17. Alma Rovis Brandić – Agencija za odgoj i obrazovanje

18. Iva Maria Ivanković – Nacionalno vijeće učenika RH

19. Ivan Dragičević – Nacionalno vijeće učenika RH

20. Nataša Bijelić – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI)

21. Ivana Jolić – ravnateljica Centra za pružanje usluga u zajednici „Luka Ritz“

22. Darko Tot – Ministarstvo znanosti i obrazovanja

23. Maro Alavanja – posebni savjetnik ministrice znanosti i obrazovanja za odnose s javnošću