I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA

Ustavna osnova za donošenje ovoga zakona sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ br. 85/10- pročišćeni tekst i 5/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM I POSLJEDICE KOJE ĆE IZ DONOŠENJA ZAKONA PROISTEĆI

Ocjena stanja

Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – pročišćeni tekst, 91/12 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17, u daljnjem tekstu: ZKP/08) donesen je 2008., a stupio je na snagu u pojedinim odredbama 1. siječnja 2009. i 1. srpnja 2009. te u cjelini 1. rujna 2011., osim odredaba o Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske. ZKP/08 je od svog donošenja mijenjan sedam puta, prvi puta 2009., drugi puta 2011., pa zatim u 2012., kada je ZKP/08 usklađivan s novim Kaznenim zakonom („Narodne novine“, broj 125/11., 143/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17 i 118/18 u daljnjem tekstu: KZ/11), dok se četvrta izmjena dogodila u prvoj polovini 2013. kao posljedica nužnosti usklađivanja s tri direktive Europske unije. Po opsegu najveća, peta novela ZKP/08, rezultat je, u prvom redu, izvršenja Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-448/2009, U-I-602/2009, U-I-1710/2009, U-I18153/2009, U-I-5813/2010, U-I-2871/2011 od 19. srpnja 2012., dok je dio izmjena i dopuna bio rezultat praktične primjene ZKP/08. Izmjena iz prosinca 2014. bila je uvjetovana, prvenstveno, potrebom usklađivanja ZKP/08 sa Zakonom o područjima i sjedištima sudova („Narodne novine“, broj 128/14.). Posljednje izmjene iz 2017. rezultat su potrebe za usklađivanjem s četiri direktive Europske unije od kojih su najopsežnije izmjene proizašle kao rezultat prenošenja Direktive 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP u nacionalno zakonodavstvo.

Ovim Nacrtom prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (dalje u tekstu: Prijedlog) predlažu se osme izmjene i dopune ZKP/08, razlog kojih je, prvenstveno, usklađenje domaćeg kaznenog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, i to s Direktivom 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (dalje u tekstu: Direktiva 2016/1919/EU).

Predmetom osmih izmjena i dopuna Zakona o kaznenom postupku također je snažnije djelovanje na ostvarivanje načela ekonomičnosti s ciljem ubrzanja kaznenog postupka i otklanjanje nedostataka i dvojbi koje proizlaze iz zakonskog teksta, a koje su uočene u praksi primjene ZKP/08.

Osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom

Direktivom 2016/1919/EU utvrđuju se zajednička minimalna pravila o pravu na pravnu pomoć branitelja koja uhićenicima, osumnjičenicima i okrivljenicima koji nemaju dovoljno sredstava za plaćanje pravne pomoći, na njihov zahtjev, omogućuju ostvarivanje prava na pristup branitelju, kad to nalaže interes pravde, a čije troškove snosi država.

Prenošenjem zahtjeva koji proizlaze iz odredaba navedene Direktive osigurava se da uhićenici, osumnjičenici odnosno okrivljenici slabog imovinskog stanja ne budu u nepovoljnijem položaju u odnosu na one boljeg imovinskog stanja.

Prenošenje odredaba Direktive 2016/1919/EU u kazneno postupovno pravo Republike Hrvatske zahtijevalo je intervenciju u odredbe koje reguliraju institut branitelja na teret proračunskih sredstava i s njim povezane odredbe ZKP-a, rezultat kojih je prijedlog novog instituta privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava koji je reguliran novim člancima 72.a i 72.b.

Navedena Direktiva nadovezuje se na Direktivu 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (dalje u tekstu: Direktiva 2013/48/EU), koja je usmjerena na jačanje procesne pozicije osumnjičenika i okrivljenika u kaznenom postupku, a u svrhu osiguravanja prava iz članka 6. stavka 3. točke c. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: Konvencija) prema kojem svatko optužen za kazneno djelo ima pravo na besplatnog branitelja, ako nema dovoljno sredstava platiti branitelja, kad to nalažu interesi pravde.

Prenošenje odredaba Direktive 2016/1919/EU postavilo je pred predlagatelja zahtjevan zadatak, prvenstveno, u smislu određivanja trenutka od kojeg se prema navedenoj Direktivi mora osigurati pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava.

Naime, Direktiva 2013/48/EU, implementirana zadnjim izmjenama ZKP-a iz 2017. (Narodne novine broj 70/17), uvela je obvezu priznavanja prava na branitelja svakom uhićeniku od trenutka uhićenja, svakom osumnjičeniku prije ispitivanja, uključujući i ispitivanje kod policije (bez obzira na to je li lišen slobode), kao i osobi koja je tijekom ispitivanja postala osumnjičenik.

Direktiva 2016/1919/EU, koja je predmet ovih izmjena, ide korak dalje te razrađuje navedeno pravo osiguravajući ga uhićenicima, osumnjičenicima i okrivljenicima koji, prema svom imovinskom stanju, nemaju dovoljno sredstava za snošenje troškova obrane.

ZKP/08 i sada propisuje u članku 72. kriterije prema kojima okrivljenik ostvaruje pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava. Međutim, on to pravo ostvaruje u kasnijim fazama postupka, dok Direktiva 2016/1919/EU nameće obvezu promjene zakonskog okvira u smislu priznavanja prava na branitelja na teret proračunskih sredstava već u najranijim fazama postupka.

Naime, uređenje sustava o pravu na branitelja na teret proračunskih sredstava preduvjet je učinkovitog ostvarivanja prava na branitelja u kaznenom postupku, ali, prije svega, i u prethodnom postupku.

Prema Prijedlogu, pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava prije početka kaznenog postupka, u prethodnom postupku, ostvarivao bi uhićenik od uhićenja, a osumnjičenik prilikom poduzimanja pojedine radnje u kojoj sudjeluje.

Predlagatelj se kod priznavanja prava na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava uhićeniku opredijelio za provjeru imovinskog stanja u smislu uhićenikove izjave da nema dovoljno sredstava za snošenje troškova obrane, dok je u odnosu na osumnjičenika, pored imovinskog kriterija postavljen i dodatni kriterij prema kojem se pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava priznaje u postupcima koji se vode za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina.

Odredba članka 6. u vezi točke 24. Recitala Direktive 2016/1919/EU transponirana je u novom članku 72.a stavku 6. te je propisano da o postavljanju branitelja odlučuje sudac istrage, kao neovisno tijelo. Predložena izmjena predstavlja novinu u odnosu na imenovanje branitelja prema članku 72. stavka 1. ZKP/08 kojega imenuje predsjednik suda dok o osnovanosti samog zahtjeva odlučuje državni odvjetnik odnosno predsjednik vijeća ili sudac pojedinac. Navedena izmjena se uvodi zbog hitnosti postupanja u najranijim fazama postupka kada se zahtijeva brzo reagiranje nadležnih tijela, a sudac istrage je, po prirodi svog posla, dostupan putem dežurstava. Stoga je bilo nužno ovlastiti ga na donošenje rješenja o postavljanju branitelja na teret proračunskih sredstava.

Neke od izmjena koje su nastale kao rezultat potreba na koje je ukazala praksa, potrebe uklanjanja  nejasnoća i usklađivanja s mjerodavnim nacionalnom pravom su, primjerice;

Uvođenje novog članka 18.a kojim se regulira postupanje suda u slučaju podnošenja zahtjeva Sudu Europske unije (dalje u tekstu: Sud) za donošenje prethodne odluke.

Naime, prethodni postupak pred Sudom, temeljni je mehanizam prava Europske unije propisan člankom 19. stavkom 3. točkom (b) Ugovora o Europskoj uniji i člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kojemu je cilj osigurati ujednačeno tumačenje i primjenu tog prava u Uniji. Nacionalni sudovi se, u okviru prethodnog postupka, mogu obratiti Sudu s pitanjem o tumačenju prava Unije ili valjanosti akata koje su usvojile institucije ako smatraju da je odluka Suda o tom pitanju potrebna da bi mogli donijeti presudu.

U slučaju podnošenja zahtjeva Sudu za odlučivanjem o prethodnom pitanju, Prijedlogom je propisano da će sud rješenjem prekinuti postupak, te da žalba protiv tog rješenja nije dopuštena, kao i da za vrijeme trajanja prekida ne teče zastara kaznenog progona.

Predlažu se i određene izmjene odredaba koje reguliraju mjere opreza, kako bi se osnažio navedeni institut, osobito u slučajevima kada isteknu najdulji rokovi trajanja istražnog zatvora.

Katalog mjera opreza iz članka 98. ZKP/08 proširen je novom mjerom i to: zabranom pristupa internetu. Navedenu mjeru kao sigurnosnu mjeru, poznaje već KZ/11, a svrha joj je onemogućiti počinitelje koji kriminalnu djelatnost ostvaruju putem interneta . Uzimajući u obzir značaj navedene mjere, posebice imajući u vidu broj i vrstu kaznenih djela koja se mogu počiniti putem interneta, i potrebu da se ista primijeni i tijekom kaznenog postupka, ukazuje se potrebnim uvođenje nove mjere opreza kako bi se širenjem kataloga mjera opreza smanjila potreba za određivanjem istražnog zatvora kada se ista svrha može postići mjerom opreza zabrane pristupa internetu.

Također, predlaže se novi članak 98.a, kojim se uvodi mogućnost određivanja mjera opreza kao samostalnih tj. mogućnost određivanja mjera opreza i onda kada su istekli najdulji rokovi trajanja istražnog zatvora.  Da bi predmetno bilo provedivo, s obzirom da se tako određene mjere opreza ne mogu više, u slučaju okrivljenikovog nepridržavanja, zamijeniti istražnim zatvorom, izmjenama KZ/11 koje su u tijeku, okrivljenikovo nepridržavanje određene mu mjere opreza kao samostalne će se propisati kao kazneno djelo u okviru postojećeg kaznenog djela neizvršenja sudske odluke iz članka 311. KZ/11.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2011. predvidio je novo pravosudno tijelo: Visoki kazneni sud, a kao početak njegovog djelovanja bio je propisan 1. siječnja 2015. da bi Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2014. bilo odgođeno osnivanje Visokog kaznenog suda do 1. siječnja 2020.

Zadnjim izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Narodne novine broj 67/18) propisana je stvarna nadležnost tog suda koji će odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova u kaznenim predmetima, što je posljedično dovelo i do izmjene odredbi ZKP/08 koje reguliraju njegovu nadležnost. Kao rezultat toga, nastale su izmjene i u nadležnosti Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je do sada odlučivao o navedenim žalbama, a postupanje s predmetima u tijeku određeno je u prijelaznim i završnim odredbama ovog Prijedloga.

Dopune određenih odredaba bilo je potrebno predložiti zbog usklađenja s posljednjim izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Narodne novine broj 118/18).

Naime, kao odgovor na pojavne oblike terorizma u Kazneni zakon je uvedeno kao samostalno kazneno djelo „putovanje u svrhu terorizma“ te je, slijedom toga, potrebno u kataloge kaznenih djela u pojedinim odredbama ZKP/08 uvrstiti i predmetno kazneno djelo, ali i druga kaznena djela povezana s terorizmom, a koja nisu navedena u važećem tekstu.

Ovim Prijedlogom predlažu se određene intervencije u kaznenoprocesne institute kako bi se snažnije djelovalo na ostvarivanje načela ekonomičnosti i ubrzanje postupka;

U svrhu sprječavanja zlouporabe prava na podnošenje zahtjeva za izuzeće suca višeg suda ukazalo se potrebnim jasnije definirati trenutak od kojeg stranke mogu podnijeti taj zahtjev i time spriječiti odugovlačenje postupka, stoga je Prijedlogom propisano da će se zahtjev moći podnijeti tek nakon što predmet u povodu žalbe bude zaprimljen na višem sudu.

Nadalje, predložene su izmjene odredaba kojima je cilj povećati učinkovitost nadležnih tijela, u prvom redu policije, odnosno doprinijeti učinkovitosti i efikasnosti policije u provođenju izvida u prethodnom postupku i to smanjivanjem nepotrebnog administriranja, vodeći računa o probicima kaznenog postupka i poštujući pritom sva prava obrane zajamčena ZKP/08.

Tako je dana ovlast policiji da, prema članku 212. stavku 1. ZKP/08, osim do sada propisanih hitnih dokaznih radnji, može samostalno odnosno bez naloga državnog odvjetnika obaviti i hitnu dokaznu radnju prepoznavanja iz članka 301. ZKP/08, za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina.

Nadalje, gore opisani cilj postiže se i davanjem mogućnosti policiji da odredi potrebna vještačenja koja se smatraju svrhovitima za otkrivanje počinitelja kaznenih djela kada je počinitelj nepoznat, izuzev obdukcije, ekshumacije i molekularno-genetske analize uzoraka biološkog materijala s time da se o namjeri provođenja ili pak određivanju vještačenja obavještava državni odvjetnik.

Ubrzanje postupanja tijela kaznenog progona u prethodnom postupku postignuto je i drugačijim uređenjem radnje tjelesnog pregleda okrivljenika i uzimanja krvi i urina od okrivljenika i druge osobe, te radnje tjelesnog pregleda drugih osoba (članak 326. ZKP/08), kao i radnje uzimanja uzoraka biološkog materijala (članak 327. ZKP/08).

Nadalje, ovim Prijedlogom posebna pažnja posvećena je postupku pred optužnim vijećem, koje je prepoznato kao važan, ali i potencijalno usporavajući stadij kaznenog postupka, posebice u odnosu na podnošenje prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza i postupak odlučivanja o istima. Cilj je ubrzati postupak pred optužnim vijećem koji se bitno odužuje zbog sukcesivnog stavljanja prijedloga stranaka za izdvajanje nezakonitih dokaza na sjednicama optužnog vijeća. Potrebno je, naime, ograničiti odlučivanje o zakonitosti dokaza po prijedlogu stranaka.

S tim u svezi, predložena je dopuna članaka 350. i 351. ZKP/08.

Prema Prijedlogu, stranke su u obvezi iznijeti sve prijedloge za izdvajanje nezakonitih dokaza već u svojim izlaganjima, odnosno u roku od osam dana od primitka optužnice, a najkasnije prije početka sjednice optužnog vijeća ako se postupak vodi za kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina.

Strankama i dalje ostaje mogućnost podnošenja prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza ako su za razloge izdvajanja saznale naknadno, ali predmetna mogućnost je samo iznimka koja mora biti posebno obrazložena.

Nadalje, propisano je da će prijedlozi za izdvajanje nezakonitih dokaza podneseni protivno novim procesnim pravilima biti odbačeni rješenjem protiv kojeg žalba nije dopuštena. Naravno, ovim izmjenama se ne dira u mogućnost isticanja prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza u kasnijem stadiju postupka tj. na raspravi.

Još jedna važna predložena dopuna, ona članka 431. ZKP/08, ima za svrhu ubrzanje postupka i to postupka u stadiju rasprave.

Naime, u praksi se kao razlog znatnog odugovlačenja postupka pokazalo ponovno pozivanje i ispitivanje svjedoka koji su konfrontirani i ispitani na raspravi, ali pred drugim predsjednikom vijeća, a stranke nisu suglasne da se njihovi iskazi pročitaju, u kojem slučaju sud nema mogućnost donijeti drugačiju odluke od one da se ponovno pozovu svi svjedoci i vještaci. Takve situacije su  posebice problematične u ponovljenim postupcima (ukidanje odluka) kada se izmijeni predsjednik vijeća. Tada stranke ne daju suglasnost za čitanje iskaza, brojni svjedoci se ponovno pozivaju i njihovo ispitivanje se svodi na ponavljanje već danog iskaza.

Kako bi se izbjeglo odugovlačenje postupka uvodi se mogućnost čitanja odnosno reproduciranja zapisnika o ranijim iskazima svjedoka odnosno zapisnika ili drugih dopisa o nalazu ili mišljenju vještaka, ako je svjedok ili vještak ispitan na raspravi u prisutnosti stranaka. Naime, o procjeni suda će ovisiti je li potrebno ponovno pozivanje svjedoka ili vještaka (primjerice, radi ispitivanja na neke nove okolnosti ili radi postavljanja novih pitanja) ili se radi isključivo o odugovlačenju postupka.

S obzirom na to da je jedan od ciljeva ovog Prijedloga ubrzati kazneni postupak time su odredbe kojima su regulirani uvodni govori, brisane, jer su se uvodni govori pokazali nesvrhovitima u praktičnom smislu.

Nadalje, pripremno ročište se, prema Prijedlogu, više ne provodi u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do 15 godina, dok se u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora iznad 15 godina provodi samo ako sud procjeni da postoji potreba za njegovim provođenjem. Naime, pripremno ročište je izgubilo onu svoju početnu svrhu koju je ovaj stadij kaznenog postupka imao prema odredbama temeljnog ZKP-a iz 2008. Međutim, kasnijim izmjenama i dopunama brisana je prekluzija dokaznih prijedloga na pripremnom ročištu, čime se pripremno ročište pretvorilo u ročište na kojem stranke obrazlažu dokazne prijedloge, a o čemu postoje i odredbe kod održavanja rasprave. Bez prekluzije, stranke zapravo stavljaju dokazne prijedloge i na pripremnom ročištu i na raspravi jer više nema ograničenja u tom smislu odnosno sve radnje koje se provode na pripremnom ročištu kasnije se još jednom provode i na raspravi.

Ostale izmjene rezultat su uočene potrebe za usklađivanjem zakonske terminologije i nomotehničke preglednosti u samom tekstu ZKP-a/08.

Posljedice koje će donošenjem zakona proisteći

Predloženim izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku osigurat će se prenošenje odredbi Direktive 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga kojima se utvrđuju zajednička minimalna pravila o pravu na pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava.

Također, druga vrlo važna posljedica ovih izmjena i dopuna je ubrzanje kaznenog postupka provedeno kroz prethodni postupak, ali i u odnosu na postupak pred optužnim vijećem i raspravu.

III. OCJENA I IZVORI SREDSTAVA POTREBNIH ZA PROVEDBU ZAKONA

Za provedbu Nacrta prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku, a zbog prenošenja Direktive 2016/1919/EU, potrebno je osigurati sredstva u Državnom proračunu.

Pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava se, prema Prijedlogu, priznaje u najranijim fazama postupka, u prethodnom postupku, što znači da će sada pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava imati uhićenik od trenutka uhićenja, ako izjavi da prema svom imovinskom stanju ne može podmiriti troškove obrane, kao i da će navedeno pravo, pod jednakim uvjetima, u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina moći ostvariti osumnjičenik prilikom poduzimanja pojedinih radnji koje su predviđene ovim Prijedlogom.

Naime, Prijedlogom je u novom stavku 5. članka 145. ZKP/08 propisano da kada kaznena prijava nije podnesena, troškove poduzetih radnji snosi policija, a ako je radnja poduzeta po nalogu suda ili državnog odvjetnika, tada troškove poduzetih radnji snosi tijelo koje je radnju naložilo.

Navedeno je zahtijevalo pomnu financijsku analizu učinka ove zakonske dopune na proračune Ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva pravosuđa stoga je učinjen izračun koji je okvirni pokazatelj predvidivih troškova.

Pravilnikom koji će donijeti ministar pravosuđa priznavat će se pravo na troškove obrane u visini 50% od nagrade za rad koja bi branitelju pripadala za pojedine radnje u postupku prema  Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje u tekstu: Tarifa), što bi, imajući u vidu važeću Tarifu, za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet iznosilo 1.500,00 kn po izvršenoj radnji.

Prema projekcijama fiskalnog učinka koje je izradilo Ministarstvo unutarnjih poslova proizlazi da bi iz proračuna Ministarstva unutarnjih poslova za privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava trebalo izdvojiti 14.250,000,00 kn godišnje, dok je za Ministarstvo pravosuđa potrebno u državnom proračunu predvidjeti 3.157.500,00 kn godišnje.

Naime, imajući u vidu prethodno navedene uvjete pod kojima se priznaje pravo na privremenu pravnu pomoć, prema statističkim podatcima MUP-a koji se odnose na trogodišnji prosjek od 2016. do 2018. proizlazi da je ukupno bilo 10.000 uhićenika. Broj prijavljenih počinitelja za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina je 6.300 osoba, od tog broja treba oduzeti 2.500 osoba koje su ujedno bile i uhićenici te se dolazi do broja od 13.800 osoba koje bi imale pravo ostvariti privremenu pravnu pomoć pod prethodno navedenim zakonskim pretpostavkama. Za projekciju fiskalnog učinka uzima se pretpostavka da će ovo pravo koristiti najmanje polovica uhićenika odnosno osumnjičenika te se tako dolazi do brojke od otprilike 7.000 osoba koje bi ujedno bile i ispitane od strane policije.

Policija, u pravilu, ne provodi dokazne radnje suočenja i rekonstrukciju, a što se tiče dokazne radnje prepoznavanja podatci se odnose na prepoznavanje u kojima je žrtva/svjedok prepoznala osumnjičenika kao počinitelja kaznenog djela iz čega proizlazi da je policija provela oko 2.000 dokaznih radnji prepoznavanja. Uzme li se u obzir polovica brojke dolazi se do broja od 1.000.

Nadalje, imajući u vidu dostupne statističke podatke općinskih i županijskih državnih odvjetništava, udio kaznenih djela sa zapriječenom kaznom zatvora težom od pet godina u ukupnom kriminalitetu iznosi u postotku 12 %.

Prema statističkim podacima za 2018. godinu za općinska državna odvjetništva, istražni zatvor je određen protiv ukupno 2489 osumnjičenika, ako se od tog broja izračuna postotak od 12%, istražni zatvor je određen protiv 298 osumnjičenika za kaznena djela teža od pet godina, dok je u 2018. godini županijsko državno odvjetništvo odredilo istražni zatvor protiv 644 osumnjičenika.

Slijedom navedenoga,  a s obzirom na to da se osumnjičeniku protiv kojeg je predloženo određivanje istražnog zatvora, prema Prijedlogu, priznaje navedeno pravo prije održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora, ukupni iznos troška obrane za 933 osumnjičenika bi iznosio 1.413.000,00 kn.

Nadalje, općinsko državno odvjetništvo je provelo dokaznu radnju prvog ispitivanja u odnosu na ukupno 9699 osumnjičenika, što bi kada se izračuna postotak od 12 % bilo 1163 osumnjičenika u postupku za kaznena djela teža od pet godina te bi za tu radnju trebalo u državnom proračunu predvidjeti 1.744.500,00 kn. Statistički podatci za provođenje dokazne radnje prvog ispitivanja kod županijskog državnog odvjetništva nisu se uzimali u obzir prilikom izračuna jer je županijsko državno odvjetništvo nadležno za postupke koji se vode za kaznena djela iz nadležnosti županijskog suda, u kojem slučaju okrivljenik od prvog ispitivanja ima pravo na obveznu obranu odnosno ima pravo na branitelja po službenoj dužnosti.

Zaključno, za provedbu Prijedloga, sredstva su osigurana u okviru Razdjela 40 Ministarstvo unutarnjih poslova u Financijskom planu za 2019. i projekcijama za 2020. i 2021. na aktivnosti A553131 Administracija i upravljanje, skupina računa 32 – materijalni rashodi u iznosu od 14.250.000,00 kn za svaku proračunsku godinu. Za Ministarstvo pravosuđa, prema okvirnoj procjeni i dostupnim statičkim podatcima, bit će osigurano na glavi 11070 Općinska državna odvjetništva, aktivnost A642000, skupina računa 32 – materijalni rashodi – 2.191.500,00 kn, a na glavi 11055 Županijska državna odvjetništva, aktivnost A640000, skupina 32 - 966.000,00 kn. Navedena sredstva će biti planirana prilikom izrade Državnog proračuna za 2020. i projekcija za 2021. i 2022. u okviru zadanih limita rashoda Ministarstva pravosuđa.

IV. TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KAZNENOM POSTUPKU S OBRAZLOŽENJEM

Članak 1.

U Zakonu o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 80/11, 121/11.- pročišćeni tekst, 91/12.- Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14 i 70/17) u članku 1.a točki 9. iza riječi „(SL L 151, 21.5.2014.)“ točka se zamjenjuje zarezom, a iza točke 9. dodaju se točke 10. i 11. koje glase:

„ 10) Direktiva 2016/343/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL L 65, 11.3.2016.),

11 ) Direktiva 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (SL L 297, 4.11.2016.) .“

Članak 2.

U članku 3. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

„(2) Teret dokazivanja o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona je na tužitelju, osim ako zakonom nije drukčije propisano.”.

Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.

Članak 3.

U članku 18. stavci 3., 4. i 5. brišu se.

Članak 4.

Iza članka 18. dodaje se članak 18.a koji glasi:

„Članak 18.a

(1) Sud koji je na temelju  članka 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije podnio zahtjev Sudu Europske unije za donošenje prethodne odluke rješenjem će prekinuti postupak do donošenja odluke Suda Europske unije.

(2) Žalba protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka nije dopuštena.

(3) Za vrijeme trajanja prekida ne teče zastara kaznenog progona.

(4) Za vrijeme trajanja prekida postupka sud može poduzeti samo one radnje za koje postoji opasnost od odgode.

(5) Ako je sud odredio prekid postupka zbog razloga iz stavka 1. ovoga Zakona, o podnošenju zahtjeva Sudu Europske unije dužan je obavijestiti ministarstvo nadležno za vanjske poslove.“.

Članak 5.

U članku 19.c točki 1. podtočki d) iza riječi: „obuka za terorizam (članak 101.),“ dodaju se riječi: „putovanje u svrhu terorizma (članak 101.a),“.  

Članak 6.

U članku 19.e stavku 1. točki 1. riječ: „presuda“ zamjenjuje se riječju: „odluka“, a riječi: „općinskih i“ brišu se.

Članak 7.

U članku 19.f stavku 1. točka 1. briše se.

Dosadašnje točke 2., 3. i 4. postaju točke 1., 2. i 3.

Članak 8.

U članku 34. stavku 3. iza riječi: „staviti“ dodaju se riječi: „nakon što predmet u povodu žalbe bude zaprimljen na višem sudu, a“.

U stavku 4. iza riječi: „postupa“ zarez se zamjenjuje točkom, a riječi: „odnosno suca višeg suda“ brišu se.

Članak 9.

U članku 35. stavku 5. iza riječi: „članka 34. stavka 4. i 5. ovog Zakona“ briše se zarez i dodaju riječi: „ i ako je zahtjev za izuzeće iz članka 34. stavka 4. ovog Zakona podnesen u odnosu na suca ili suca porotnika višeg suda koji u predmetu ne postupa,“.

Članak 10.

U članku 44. stavku 5. riječi: „članku 44.“ zamjenjuju se riječima: „članku 43.a“.

Članak 11.

U članku 66. stavak 3. mijenja se i glasi:

(3) U slučaju obvezne obrane okrivljeniku će se postaviti branitelj po službenoj dužnosti, ako nema izabranog branitelja niti mu je prethodno postavljen branitelj na teret proračunskih sredstava ili je ostao bez branitelja u tijeku postupka, a sam ne uzme drugog branitelja. Branitelja na prijedlog suda, državnog odvjetnika te policije u slučaju iz članka 208.a ovoga Zakona, postavlja predsjednik suda. Protiv rješenja o postavljanju branitelja žalba nije dopuštena.

Članak 12.

U članku 68. stavku 2. iza riječi: „branitelj po službenoj dužnosti“ dodaju se riječi: „ili branitelj na teret proračunskih sredstava“, a riječi: „bude razriješen“ zamjenjuju se riječima: „budu razriješeni“.

Članak 13.

U članku 72. stavak 1. mijenja se i glasi:

„(1) Kad obrana nije obvezna, okrivljeniku će se, na njegov zahtjev, nakon primitka rješenja o provođenju istrage ili obavijesti o provođenju dokaznih radnji iz članka 213. stavka 2. ovog Zakona, odnosno nakon podizanja optužnice iz članka 341. stavka 3. ovog Zakona, do pravomoćnog dovršetka kaznenog postupka imenovati branitelj na teret proračunskih sredstava, ako učini vjerojatnim da prema svom imovinskom stanju ne može podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja svoje obitelji ili osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, a složenost, težina ili posebne okolnosti predmeta to opravdavaju.“

U stavku 6. iza druge rečenice dodaje se treća rečenica koja glasi:

„Ako je okrivljenik prethodno ostvario pravo na privremenu pravnu pomoć iz članka 72.a ovog Zakona, za branitelja na teret proračunskih sredstava imenovat će se u pravilu istog branitelja.“

Članak 14.

Iza članka 72. dodaju se članci 72.a i 72.b koji glase:

„Članak 72.a

(1) Pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, ima uhićenik iz članka 107. točaka 2. i 3. ovog Zakona od trenutka uhićenja, ako izjavi da prema svom imovinskom stanju ne može podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja svoje obitelji ili osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati.

(2) Pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava u postupku koji se vodi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, kada obrana nije obvezna, pod uvjetima iz stavka 1. ovog članka, prilikom poduzimanja radnje u kojoj sudjeluju, imaju i:

1) osumnjičenik iz članka 208.a ovog Zakona, koji to pravo stječe prije ispitivanja od strane policije

2) osumnjičenik koji je status stekao u skladu s člankom 208. stavkom 5. ovog Zakona, koji to pravo stječe prije ispitivanja od strane policije

3) osumnjičenik koji sudjeluje u dokaznim radnjama prepoznavanja, suočenja, rekonstrukcije događaja, koji to pravo stječe prije poduzimanja navedenih radnji

4) osumnjičenik kojeg je potrebno ispitati prije podizanja optužnice u skladu s člankom 341. stavkom 3. ovog Zakona, koji to pravo stječe prije ispitivanja od strane državnog odvjetnika ili istražitelja

5) osumnjičenik protiv kojeg je predloženo određivanje istražnog zatvora, koji to pravo stječe prije održavanja ročišta za određivanje istražnog zatvora.

(3) Uhićeniku i osumnjičeniku iz stavka 2. ovog članka koji su, u skladu sa stavkom 1. i. 2. ovog članka, ostvarili pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, a nisu podnijeli zahtjev iz članka 72. stavka 1. ovog Zakona, to pravo prestaje istekom roka od 15 dana nakon primitka rješenja o provođenju istrage ili obavijesti o provođenju dokaznih radnji iz članka 213. stavka 2. ovog Zakona, odnosno nakon primitka optužnice iz članka 341. stavka 3. ovog Zakona.  

(4) Uhićenik mora biti upoznat s pravom na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava prilikom uhićenja, odnosno čim je prije moguće nakon uhićenja, a osumnjičenik  iz stavka 2. ovog članka prilikom poduzimanja radnje iz stavka 2. ovog članka. Prilikom obavještavanja o tom pravu, uhićenik ili osumnjičenik će biti upozoren da će ga se naknadno, u potpunosti ili djelomično, obvezati na snošenje troškova privremene pravne pomoći, ako se u kasnijem tijeku postupka ustanovi da s obzirom na svoje imovinsko stanje može podmiriti troškove obrane.

(5) Ako uhićenik ili osumnjičenik iz stavka 2. ovog članka pred tijelom koje je poduzelo mjeru uhićenja ili onim koje će poduzeti radnju iz stavka 2. ovog članka izjavi da s obzirom na svoje imovinsko stanje ne može podmiriti troškove obrane te da želi ostvariti pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, to će tijelo odmah obavijestiti suca istrage radi donošenja odluke o postavljanju branitelja.

(6) Branitelja postavlja rješenjem sudac istrage. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.

Članak 72.b

Ako tijekom postupka branitelj postavljen sukladno članku 66. i članku 72. ovog Zakona bude razriješen zbog prestanka postojanja razloga obvezne obrane ili zbog okrivljenikovog odricanja od prava na branitelja na teret proračunskih sredstava, sud će u slučaju potrebe ponovnog postavljanja branitelja, u pravilu, postaviti istog branitelja.“.

Članak 15.

U članku 73. iza stavka 3. dodaje se novi stavak 4. koji glasi:

„(4) Okrivljenik može samo iz opravdanih razloga tražiti da postavljeni branitelj bude zamijenjen drugim.“

Dosadašnji stavci 4., 5. i 6. postaju stavci 5., 6. i 7.

Članak 16.

U članku 98. stavku 2., iza točke 10. briše se točka, dodaje zarez i nova točka 11. koja glasi:

„11) zabrana pristupa internetu.“

U stavku 6. druga rečenica briše se.

Članak 17.

Iza članka 98. dodaje se članak 98.a koji glasi:

„(1) U slučaju kada postoje okolnosti iz članka 123. ovog Zakona, a istekli su rokovi trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ovog Zakona, sud može rješenjem odrediti mjere opreza i kao samostalne mjere opreza. Pritom će sud okrivljenika upozoriti da je nepridržavanje izrečene samostalne mjere opreza kazneno djelo.

(2) Protiv rješenja kojim se određuje, produljuje ili ukida mjera opreza stranke mogu izjaviti žalbu, koja ne zadržava izvršenje rješenja.

Članak 18.

U članku 99. iza stavka 10. dodaje se novi stavak 11. koji glasi:

„(11) U rješenju kojim se nalaže mjera opreza zabrane pristupa internetu nadležno tijelo će zabraniti pristup internetu, određenim mrežnim stranicama ili određenim društvenim mrežama.“

Članak 19.

U članku 100. stavku 2. iza riječi: „udaljenja iz doma“ stavlja se zarez i briše riječ: „te“, a iza riječi: „motornim vozilom“ dodaju se riječi: „te zabrane pristupa internetu“.

Članak 20.

U članku 123. stavku 2. iza riječi: „kazna“ briše se točka, dodaje zarez i riječi: “neovisno o najduljem trajanju istražnog zatvora propisanog u članku 133. ovog Zakona.“.

Članak 21.

Iza članka 133. dodaje se članak 133.a koji glasi:

„Okrivljenik koji se nalazi u istražnom zatvoru koji je određen na temelju članka 123. stavka 2. ovog Zakona, a presuda kojom mu je izrečena kazna zatvora nije postala pravomoćna, ostat će u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne.“

Članak 22.

U članku 134. stavku 1. riječi: „Vrhovni sud“ zamjenjuju se riječima: „Visoki kazneni sud“.

Članak 23.

U članku 145. iza stavka 4. dodaje se novi stavak 5. koji glasi:

„(5) Ako kaznena prijava nije podnesena, troškove poduzetih radnji, u roku od šest mjeseci od poduzimanja radnji, snosi policija, osim ako je radnja poduzeta po nalogu suda ili državnog odvjetnika, kada troškove snosi tijelo koje je radnju naložilo.“.

Dosadašnji stavci 5., 6. i 7. postaju stavci 6., 7. i 8.

Članak 24.

U članku 187. stavku 5. točki 2. iza riječi: „financiranja terorizma (članak 98.),“ dodaju se riječi: „javnog poticanja na terorizam (članak 99.), novačenja za terorizam (članak 100.), obuke za terorizam (članak 101.), putovanja u svrhu terorizma (članak 101.a),“.

Članak 25.

U članku 212. stavku 1. iza riječi: „privremeno oduzimanje predmeta (261.),“ dodaju se riječi: „prepoznavanje (članak 301.),“.

Članak 26.

U članku 214. iza stavka 1. dodaje se novi stavak 2. koji glasi:

„(2) Policija može ako je to svrhovito za otkrivanje počinitelja  odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije, ekshumacije i molekularno-genetske analize uzoraka biološkog materijala.“.

Dosadašnji stavak 2. postaje stavak 3.

U dosadašnjem stavku 2. koji je postao stavak 3. iza riječi: „poduzeto“ dodaju se riječi: „policija ili“, a riječ „mora“ zamjenjuje se riječju: „će“.

Članak 27.

U članku 218.a stavku 1. točki 2. iza riječi: „financiranja terorizma (članak 98.),” dodaju se riječi: „javnog poticanja na terorizam (članak 99.),”a iza riječi: „obuke za terorizam (članak 101.),” dodaju se riječi: „putovanja u svrhu terorizma (članak 101.a),”.

Članak 28.

U članku 229. stavku 5. u prvoj rečenici riječi: „okrivljenik ima pravo“ zamjenjuju se riječima: „okrivljenik i žrtva imaju pravo“, u drugoj rečenici riječ: „okrivljenikov“ briše se, a u zadnjoj rečenici riječ: „okrivljenika“ zamjenjuje se riječima: „podnositelja prigovora.“

Članak 29.

U članku 286. stavku 2. točki 1. iza riječi: „financiranja terorizma (članak 98.),“ dodaju se riječi: „javnog poticanja na terorizam (članak 99.), novačenja za terorizam (članak 100.),“, a iza riječi: „obuke za terorizam (članak 101.),“ dodaju se riječi: „putovanja u svrhu terorizma (članak 101.a),“.

Članak 30.

U članku 326. stavku 5. iza riječi: „financiranje terorizma (članak 98.),“ dodaju se riječi: „javno poticanje na terorizam (članak 99.), novačenje za terorizam (članak 100.), obuka za terorizam (članak 101.), putovanje u svrhu terorizma (članak 101.a), terorističko udruženje (članak 102.),“.

Iza stavka 7. dodaje se novi stavak 8. koji glasi:

„(8) Radnje iz stavka 1., 2. i 6. ovog članka odredit će tijelo koje provodi izvide ili postupak.“.

Dosadašnji stavci 8. i 9. postaju stavci 9. i 10.

U dosadašnjem stavku 8. koji je postao stavak 9. broj i slovo: „2. i“ brišu se.

Članak 31.

U članku 327. stavak 6. mijenja se i glasi:

“(6) Uzimanje uzoraka biološkog materijala od osoba iz stavka 2. točke 3. i 4. ovog članka uz njihovu pisanu suglasnost može odrediti tijelo koje provodi izvide ili postupak dok molekularno-genetsku analizu tih uzoraka uzetih od tih osoba nalaže državni odvjetnik. Te osobe će se prije potpisivanja suglasnosti poučiti o svrsi uzimanja uzorka te njegovom korištenju u svrhu molekularno-genetske analize. Ako suglasnost nisu u mogućnosti dati ili ju odbiju dati, uzimanje biološkog materijala od tih osoba te molekularno-genetsku analizu tih uzoraka na prijedlog državnog odvjetnika može naložiti sud.“

Članak 32.

U članku 334. točki 2. iza riječi: „novačenja za terorizam (članak 100.),“ dodaju se riječi: „putovanja u svrhu terorizma (članak 101.a),“.

Članak 33.

U članku 339. stavku 2. točki 2. iza riječi: „financiranja terorizma (članak 98.),“ dodaju se riječi: „javnog poticanja na terorizam (članak 99.), a iza riječi: „obuke za terorizam (članak 101.),“ dodaju se riječi: „putovanja u svrhu terorizma (članak 101.a),“.

Članak 34.

U članku 350. iza stavka 1. dodaju se novi stavci 2. i 3. koji glase:

„ (2) Predsjednik optužnog vijeća poučit će stranke da u svojim izlaganjima iz stavaka 4., 5. i 7. ovog članka moraju iznijeti sve prijedloge za izdvajanje nezakonitih dokaza, ako ih imaju. Pritom će ih upozoriti da u kasnijem tijeku postupanja optužnog vijeća takve prijedloge ne mogu staviti, osim ako su za razloge izdvajanja nezakonitih dokaza saznali nakon stavljanja prijedloga za izdvajanje, kada ti prijedlozi moraju biti posebno obrazloženi.

(3) Kada se postupak pred optužnim vijećem provodi na način propisan člankom 348. stavkom 4. ovoga Zakona, stranke mogu prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza staviti u roku od osam dana od primitka optužnice, a najkasnije prije početka sjednice. Prijedlog će se smatrati pravovremenim ako ga vijeće zaprimi prije početka sjednice.“

Dosadašnji stavci 2., 3., 4., 5., 6. i 7. postaju stavci 4., 5., 6., 7., 8. i 9.

U dosadašnjem stavku 3. koji postaje stavak 5. iza riječi „istraživanja“ stavlja se točka, a riječi „i na nezakonite dokaze“ brišu se.

Članak 35.

U članku 351. stavci 1. i 2.  mijenjaju se i glase:

„(1) Ako su stranke stavile prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza u skladu sa člankom 350. stavcima 2. i 3. ovog Zakona ili ako vijeće, neovisno o prijedlogu stranaka, ustanovi da u spisu postoje dokazi koji se prema članku 86. ovog Zakona imaju izdvojiti iz spisa, vijeće će najprije odlučiti o izdvajanju nezakonitih dokaza, osim dokaza iz stavka 5. ovog članka.

(2) Ako je za odluku o zakonitosti pojedinog dokaza potrebno izvođenje dodatnih dokaza, oni će se izvesti odmah ili će se sjednica odgoditi radi njihova izvođenja (prethodno suđenje o zakonitosti dokaza). Vijeće će najprije odlučiti o zakonitosti dokaza, a nakon pravomoćnosti tog rješenja donijet će odluku o optužnici.“

U stavku 3. iza druge rečenice dodaju se dvije rečenice koje glase:

„Prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza podnesen protivno članku 350. stavcima 2. i 3. ovoga Zakona vijeće će odbaciti. Protiv tog rješenja žalba nije dopuštena.“

Članak 36.

U članku 371. stavku 2. ispred prve rečenice dodaje se rečenica koja glasi: „ Pripremno ročište se ne provodi u postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do petnaest godina. U prvoj rečenici riječ: „do petnaest godina“ zamjenjuje se riječju: „više od petnaest godina“.

Članak 37.

U članku 401. stavku 1. iza riječi: „osoba koja ga zamjenjuje,“ dodaju se riječi: „a postupak se vodi za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od pet godina,“.

Članak 38.

U naslovu iznad članka 413. riječi: „i uvodni govori stranaka“ brišu se.

Članak 39.

Članak 417. briše se.

Članak 40.

U članku 431. stavku 1. iza točke 7. briše se točka, dodaje zarez i nova točka 8. koja glasi:

„8) ako je svjedok ili vještak ispitan na raspravi u prisutnosti stranaka.“.

Članak 41.

U članku 459. stavku 1. riječ: „objavljena“ zamjenjuje se riječju: „izrečena“.

Članak 42.

U članku 527. stavak 7. briše se.

Članak 43.

U članku 556. stavak 1. mijenja se i glasi:

„(1) Predmeti koji se po zakonu moraju oduzeti, oduzet će se. Predmeti koji se prema zakonu mogu oduzeti, mogu se oduzeti i kad kazneni postupak ne završi presudom kojom se okrivljenik proglašava krivim.“.

PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 44.

(1) U predmetima iz nadležnosti županijskih sudova u kojima je do 31. prosinca 2019. donesena odluka, izjavljen pravni lijek i istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka, odluku o pravnom lijeku će donijeti Vrhovni sud Republike Hrvatske. Ako Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine odluku i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku te nakon ponovljenog postupka bude izjavljen pravni lijek, o istom će odlučivati Visoki kazneni sud.

(2) U predmetima iz nadležnosti županijskih sudova u kojima je do 31. prosinca 2019. donesena odluka, ako na tu odluku bude izjavljen pravni lijek, odluku o pravnom lijeku donijet će  Vrhovni sud Republike Hrvatske. Ako Vrhovni sud Republike Hrvatske ukine odluku i uputi predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku te nakon ponovljenog postupka bude izjavljen pravni lijek, o istom će odlučivati Visoki kazneni sud.

Članak 45.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama, osim članaka 6., 7. i 22. ovog Zakona koji stupaju na snagu 1. siječnja 2020.

OBRAZLOŽENJE

Članak 1.

U članku 1.a ZKP/08, imajući u vidu Odluku Vlade Republike Hrvatske o instrumentima za usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije („Narodne novine“, broj 93/11.) te činjenicu da je ZKP/08 usklađen s Direktivom 2016/343/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL L 65, 11.3.2016.) u novoj točki 10. upućuje se na navedeni akt Europske unije.

Ovim Prijedlogom se ZKP/08 primarno usklađuje s Direktivom 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (SL L 297, 4.11.2016.) te je dodana točka 11. kojom se upućuje na navedeni akt Europske unije.

Članak 2.

U članku 3. ZKP/08 predlaže se dopuna propisivanjem novog stavka 2. prema kojem je teret dokazivanja o postojanju činjenica koje tvore obilježja kaznenog djela ili o kojima ovisi primjena kaznenog zakona na tužitelju, osim ako zakonom nije drukčije propisano. Naime, navedenim se   pretpostavka okrivljenikove nedužnosti koja proizlazi iz niza odredbi Zakona o kaznenom postupku sada i deklaratorno propisuje na jednom mjestu, a iza načela in dubio pro reo.

Imajući u vidu da se u članku 3. ZKP/08 dodao novi stavak 2. došlo je do promjene u numeraciji te je dosadašnji stavak 2. postao stavak 3.

Članak 3.

U članku 18. ZKP/08 brišu se stavci 3., 4. i 5., a postupanje u povodu podnošenja zahtjeva Sudu Europske unije za donošenje prethodne odluke se zbog nomotehničke preglednosti propisuje u novom članku 18.a.

Vidi obrazloženje uz članak 4.

Članak 4.

Novim člankom 18.a propisuju se procesne pretpostavke za postupanje u slučaju podnošenja zahtjeva Sudu Europske unije (dalje u tekstu: Sud) za donošenje prethodne odluke. Naime, prethodni postupak pred Sudom, temeljni je mehanizam prava Europske unije propisan člankom 19. stavkom 3. točkom (b) Ugovora o Europskoj uniji i člankom 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije kojemu je cilj osigurati ujednačeno tumačenje i primjenu tog prava u Uniji. Nacionalni sudovi se, u okviru prethodnog postupka, mogu obratiti Sudu s pitanjem o tumačenju prava Unije ili valjanosti akata koje su usvojile institucije ako smatraju da je odluka Suda o tom pitanju potrebna da bi mogli donijeti presudu.

U slučaju podnošenja zahtjeva Sudu za odlučivanjem o prethodnom pitanju, Prijedlogom zakona je propisano da će sud rješenjem prekinuti postupak. Naime, sukladno članku 23. Preporuke Suda za postupanje nacionalnih sudova u slučaju pokretanja prethodnog postupka naglašeno je da se podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku postupak pred nacionalnim sudom prekida do donošenja odluke Suda, što također proizlazi i iz članka 23. Statuta Suda. Iako je i važećim ZKP/08 propisano da će sud u toj situaciji prekinuti postupak, prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske postoji tumačenje da ako se prethodno pitanje ne odnosi na Kazneni zakon (kako je to propisano u članku 18. stavku 1. važećeg ZKP/08) nego na pitanje procesne naravi, u tom slučaju nema zakonske osnove za donošenje rješenja o prekidu postupka jer se ono može donijeti samo ako je riječ o pitanju materijalnog kaznenog prava. Imajući u vidu stav VSRH, ovim Prijedlogom su otklonjene prethodno navedene dvojbe jer su postupak podnošenja zahtjeva za donošenje prethodne odluke i procesna pravila u slučaju podnesenog zahtjeva sada propisani u zasebnom članku.

Prijedlogom zakona se propisuje da žalba protiv tog rješenja nije dopuštena čime se osigurava ekonomičnost postupka i sprječava odugovlačenje postupka.

Članak 5.

U članku 19.c točki 1. podtočki d) proširuje se katalog kaznenih djela dodavanjem novog kaznenog djela putovanja u svrhu terorizma iz članka 101.a Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18 (dalje u tekstu: KZ) , koje je zadnjim izmjenama KZ-a iz 2018. propisano kao novo samostalno kazneno djelo, stoga je bilo potrebno uvrstiti ga u ovu točku zajedno s ostalim kaznenim djelima povezanima s terorizmom.

Članak 6.

Zadnjim izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Narodne novine broj 67/18) propisana je stvarna nadležnost Visokog kaznenog suda koji će odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova u kaznenim predmetima, a kao rezultat toga nastala je potreba za izmjenom odredbe članka 19.e ZKP-a/08 koja regulira nadležnost tog novoustrojenog pravosudnog tijela.

Članak 7.

Vrhovni sud Republike Hrvatske, prema Prijedlogu, više neće biti nadležan odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova stoga je potrebno brisati točku 1. stavka 1. članka 19.f.

Vidi obrazloženje uz članak 6.

Imajući u vidu da se u članku 19.f stavku 1. ZKP/08 briše točka 1. došlo je do promjene u numeraciji dosadašnjih točaka 2. do 4. koje postaju točke 1. do 3.

Članak 8.

Uslijed potrebe proizašle iz praktične primjene članka 34., Prijedlogom je propisano da će se zahtjev za izuzeće sudaca višeg suda moći podnijeti tek nakon što predmet u povodu žalbe bude zaprimljen na višem sudu, a u svrhu sprječavanja zlouporabe prava na podnošenje tog zahtjeva odnosno u svrhu sprečavanja odugovlačenja postupka.

Članak 9.

Dopuna stavka 5. članka 35. ukazala se potrebnom zbog različitih tumačenja u praksi primjene odredbe članka 34. stavka 4. ZKP/08 te je stoga Prijedlogom jasnije propisano da će se zahtjev za izuzeće koji je podnesen u odnosu na suca ili suca porotnika višeg suda koji ne postupaju u predmetu, odbaciti.

Članak 10.

Članak 44. stavak 5. je uređen zbog uočene nomotehničke pogreške kod upućivanja na članak 44., kojeg je bilo potrebno zamijeniti pozivanjem na članak 43.a budući da se posebne potrebe zaštite žrtve utvrđuju prilikom postupka pojedinačne procjene žrtve koji se provodi sukladno članku 43.a.

Članak 11.

Izmjenom stavka 3. članka 66. kojim se propisuje da će se okrivljeniku, u slučaju obvezne obrane, postaviti branitelj po službenoj dužnosti, ako nema izabranog branitelja niti mu je prethodno postavljen branitelj na teret proračunskih sredstava, nastoji se izbjeći administriranje u smislu donošenja novih rješenja o imenovanju branitelja, ako je on već ranije postavljen. Predložena izmjena rješava situaciju kada je, primjerice, doneseno rješenje kojim se odobrava privremena pravna pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, a naknadno su se ispunili uvjeti za postavljanje branitelja po službenoj dužnosti sukladno članku 66. ZKP/08 , u kojem slučaju se osigurava kontinuitet pravnog zastupanja po istom branitelju bez donošenja posebnog rješenja o imenovanju branitelja. Također, udovoljava se zahtjevu iz članka 7. Direktive 2016/1919/EU (točka 25. Recitala) da se po odobrenju pravne pomoći osumnjičeniku odnosno okrivljeniku osigura djelotvorna i kvalitetna pravna pomoć tijekom cijelog kaznenog postupka.

Članak 12.

Članak 68. stavak 2. dopunjuje se navođenjem branitelja na teret proračunskih sredstava. Naime, novim člankom 72.b i člankom 73. stavkom 4. ZKP-a/08 propisano je razrješenje postavljenog branitelja, koji pojam osim branitelja po službenoj dužnosti, obuhvaća i branitelja na teret proračunskih sredstava.

Članak 13.

Pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava je prema predloženoj izmjeni članka 72. stavka 1. ZKP/08 moguće ostvariti, osim u istrazi, i tijekom istraživanja, te će okrivljenik svoj zahtjev za ostvarivanje tog prava moći podnijeti nakon primitka obavijesti o provođenju dokaznih radnji iz članka 213. stavka 2. ZKP/08, dok će u situaciji kada se istraga ne provodi svoj zahtjev moći podnijeti nakon podizanja optužnice iz članka 341. stavka 3. ZKP-a/08.

Dopunom članka 72. stavka 6. ZKP/08 na način da se propisuje da će se okrivljeniku koji je prethodno ostvario privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava, u pravilu, imenovati istog branitelja, udovoljeno je zahtjevu iz članka 7. Direktive 2016/1919/EU u vezi točke 25. Recitala kojim se osigurava kontinuitet i kvaliteta u pružanju pravne pomoći.  

Članak 14.

Novim člankom 72.a uvodi se novi institut pod nazivom privremena pravna pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava.

Pravna pomoć, prema definiciji sadržanoj u članku 3. Direktive 2016/1919/EU, znači financiranje pomoći branitelja od strane države članice kojim se omogućuje ostvarivanje prava na pristup branitelju.

Radi prenošenja odredbe članka 2. Direktive, kojom su propisane faze postupka u kojima se treba osigurati besplatna pravna pomoć, priznavanje prava na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava se, prema novom članku 72.a stavku 1. i 2. Prijedloga , odobrava uhićeniku od trenutka uhićenja, a osumnjičeniku prilikom poduzimanja pojedinih radnji u kojima sudjeluje.

Pomicanje granica prava na branitelja na teret proračunskih sredstava u najranije faze postupka, u svjetlu Direktive, zahtijevalo je i intervenciju u odredbe koje uređuju institut branitelja na teret proračunskih sredstava.

ZKP/08 do sada nije sadržavao mehanizme kojima bi se uhićeniku omogućilo ostvarivanje prava na branitelja na teret proračunskih sredstava već od uhićenja, kao ni osumnjičeniku za radnje u najranijim fazama postupka, što je preduvjet učinkovite obrane, a posebno je važno u fazi postupanja policije, imajući u vidu pravnu prirodu ispitivanja osumnjičenika prema članku 208.a ZKP-a koje ima dokaznu snagu te može determinirati tijek i ishod kaznenog postupka.

Priznavanjem prava na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava pri ispitivanju kod policije transponirana je odredba članka 4. Direktive 2016/1919/EU.

Stavkom 3. predloženog članka 72.a uređuje se prestanak prava na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava u situaciji kada uhićenik i osumnjičenik nisu podnijeli zahtjev za imenovanje branitelja na teret proračunskih sredstava sukladno članku 72. stavku 1. ZKP/08.

Temeljna pretpostavka, propisana stavkom 1. i 2., kao i stavkom 5. novog članka 72.a, za ostvarivanje privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava je izjava uhićenika i osumnjičenika da prema svom imovinskom stanju ne mogu podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja svoje obitelji ili osoba koje su po zakonu dužni uzdržavati.

Navedeno znači da je dovoljna sama izjava uhićenika odnosno osumnjičenika da nema dovoljno sredstava kojima može podmiriti troškove obrane i izražavanje želje za ostvarivanjem navedenog prava, a koje bi predstavljale dovoljnu osnovu za odobravanje privremene pravne pomoći branitelja na teret proračunskih sredstava bez prethodne provjere imovinskog stanja i podnošenja dokaza o imovinskom stanju.

Dodatni kriterij se postavlja u slučaju priznavanja prava na privremenu pravnu pomoć osumnjičeniku jer mu se to pravo priznaje u postupku koji se vodi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, kada obrana nije obvezna.

U prilog tome da je dovoljna sama izjava da bi se priznalo pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava govori i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava prema kojoj „nedostatak dovoljnih sredstava nije potrebno dokazivati preko svake razumne sumnje, nego je dovoljno uputiti na postojanje indicija da optuženi nema dovoljno sredstava, od kojih jednu indiciju čini samo njegova izjava da je tako.“

Naime, razlog ovakvom rješenju leži u činjenici što je u najranijim fazama postupka potrebno hitno postupanje zbog kratkoće rokova te bi inzistiranje na administraciji, u smislu provjere imovinskog stanja i dostave dokaza o imovinskom stanju, znatno utjecalo na odugovlačenje postupka te posljedično i na okrivljenikovo pravo na obranu.

Prema stavku 4. novog članka 72.a uhićenika se upoznaje s pravom na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava prilikom uhićenja, odnosno čim je prije moguće nakon uhićenja, a osumnjičenika prilikom poduzimanja radnje u kojoj sudjeluje, uz upozorenje da će ga se naknadno, u potpunosti ili djelomično, obvezati na snošenje troškova privremene pravne pomoći, ako se u kasnijem tijeku postupka ustanovi da s obzirom na svoje imovinsko stanje može podmiriti troškove obrane. Mogućnost da se obveže uhićenika odnosno osumnjičenika na plaćanje troškova obrane proizlazi iz točke 8. Recitala Direktive 2016/1919/EU.

Prema članku 6. u vezi točke 24. Recitala Direktive 2016/1919/EU o zahtjevu treba odlučiti neovisno tijelo bez nepotrebnog odgađanja. Navedenom zahtjevu se udovoljilo time što se propisuje u stavku 5. novog članka 72.a da će sudac istrage po obavijesti tijela koje je poduzelo mjeru uhićenja ili tijela koje poduzima radnje iz stavka 2. novog članka 72.a odlučiti o postavljanju tog branitelja.

Imajuću u vidu stadije postupka za koje se odobrava privremena pravna pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava i kratkoću roka za postupanje tijela, za donošenje rješenja o imenovanju branitelja, umjesto predsjednika suda, koji prema članku 72. stavku 6. važećeg ZKP-a/08 odlučuje o imenovanju branitelja iz članka 72. ZKP-a/08, određen je sudac istrage. Naime, obaveza dežurstva suca istrage osigurava njegovu dostupnost, stoga je Prijedlogom postavljanje branitelja na teret proračunskih sredstava stavljeno u njegovu nadležnost.

Žalba na rješenje kojim se postavlja branitelj nije dopuštena jer uhićenik odnosno osumnjičenik nema pravnog interesa podnositi žalbu budući da mu se navedeno pravo odobrava kada izjavi da nema dovoljno sredstava kojima bi podmirio troškove obrane i izrazi želju za ostvarivanjem tog prava.

Kako bi se osigurao kontinuitet u zastupanju po istoj osobi branitelja, sukladno članku 7. Direktive 2016/1919/EU u vezi točke 25. Recitala, novim člankom 72.b propisano je da će sud, u slučaju potrebe ponovnog postavljanja branitelja, prethodno razriješenoga zbog prestanka postojanja razloga obvezne obrane ili zbog okrivljenikovog odricanja od prava na branitelja na teret proračunskih sredstava, u pravilu, postaviti istog branitelja.

Članak 15.

Propisivanjem novog stavka 4. u članku 73. prema kojem okrivljenik može samo iz opravdanih razloga tražiti da postavljeni branitelj bude zamijenjen drugim, udovoljilo se zahtjevu iz članka 7. stavka 4. Direktive 2016/1919/EU prema kojem je potrebno osigurati da osumnjičenici odnosno okrivljenici imaju pravo da im se, na njihov zahtjev, zamijeni dodijeljeni branitelj ako je to opravdano posebnim okolnostima.

Imajući u vidu da se u članku 73. ZKP/08 dodaje novi stavak 4. došlo je do promjene u numeraciji dosadašnjih stavaka 4. do 6. koji su postali stavci 5. do 7.

Članak 16.

Prijedlogom se u novoj točki 11. uvodi nova mjera opreza zabrane pristupa internetu te se time omogućava da se i prije i tijekom kaznenog postupka može odrediti zabrana pristupa internetu, čime se osigurava kontinuitet, imajući u vidu mogućnost izricanja sigurnosne mjere zabrane pristupa internetu iz članka 75. KZ/11.

Izmjenom stavka 6. na način da se briše rečenica koja je propisivala da trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora otklonjena su različita tumačenja koja je navedena odredba izazvala u praktičnoj primjeni po pitanju pravne prirode mjera opreza i njihove samostalne opstojnosti.