I.    USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA

Ustavna osnova za donošenje ovoga Zakona sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine, br. 85/10 – pročišćeni tekst i 5/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

II.  OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE TREBAJU UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE KOJE ĆE DONOŠENJEM ZAKONA PROISTEĆI

Ocjena stanja

Sloboda pružanja usluga, slobodno kretanje radnika i sloboda poslovnog nastana temeljna su načela unutarnjeg tržišta u Europskoj uniji ugrađena u Ugovor o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

Poduzeća s poslovnim nastanom u EU mogu u drugim državama članicama slobodno pružati usluge te radi izvršenja usluge upućivati svoje radnike na rad na određeno vrijeme na teritorij druge države članice Europske unije, odnosno Europskoga gospodarskoga prostora. Ukidanje prepreka za slobodno pružanje usluga na temeljima poštenoga tržišnoga natjecanja, uz osiguravanje odgovarajuće razine zaštite prava radnika, trajni je cilj Europske unije.

Unutar jedinstvenoga tržišta Europske unije (EU), odnosno EGP-a, u pućivanje radnika u okviru prekograničnoga pružanja usluga specifičan je oblik prekogranične mobilnosti radnika, koji treba razlikovati od drugih oblika migracije koja se događa na tom prostoru.  Mobilne osobe razlikuju se prema radnom statusu (zaposleni, samozaposleni, nezaposleni), činjenice gdje prebivaju i rade te kreću li se u drugu državu da bi se dugoročno ili trajno integrirali ili se vraćaju u matičnu zemlju. P rivremenost je temeljno svojstvo upućivanja u okviru prekograničnog pružanja usluga,  a za razliku od osoba koje traže posao u drugoj državi, upućeni radnik već ima radni odnos s poslodavcem u državi u kojoj uobičajeno radi te se u nju vraća nakon obavljenoga posla.

Stoga nisu bezuvjetno svi radnici poslani od poslodavca u drugu državu, upućeni radnici. Razlika se može odrediti postavljanjem sljedećih pitanja: smatraju li se radnicima prema zakonodavstvu države u koju su upućeni, postoji li prekogranični element (uključene dvije države), je li riječ o jednoj od tri situacije upućivanja te je li svrha rada pružanje usluge.

Ukoliko nedostaje neki od ovih elemenata, a najčešće je to slučaj da svrha rada nije pružanje usluga (sastanak, konferencija, sajam), ne radi se o upućenom radniku, ne postoji obveza poštovanja pravila i ispunjavanja ostalih obveza koje inače postoje u slučaju upućivanja, a koje se uređuju ovim zakonom.

Direktivom 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga, koja je na snazi od prosinca 1999. godine je uređena zaštita prava upućenih radnika, a u pravni poredak Republike Hrvatske ista je prenesena Zakonom o strancima (Narodne novine, br.130/11, 74/13, 69/17 i 46/18).

Predmetnom direktivom upućenim radnicima unutar EGP-a jamči se minimum zaštite njihovih prava, koja moraju obvezno poštovati, odnosno osigurati njihovi poslodavci za vrijeme dok ih upućuju na rad u drugu državu članicu Europske unije ili Europskoga gospodarskoga prostora, pod uvjetom da su povoljnija za radnika.

Direktiva 96//1/EZ se odnosi na tri situacije prekograničnog upućivanja u okviru pružanja usluga: upućivanje radnika na temelju ugovora sklopljenog između stranog poslodavca koji ga upućuje i korisnika usluge u drugoj državi kojem je usluga namijenjena, upućivanje u podružnicu poslodavca ili u društvo u vlasništvu iste grupe kojoj pripada i strani poslodavac te upućivanje radnika agencije za privremeno zapošljavanje korisniku koji je osnovan ili posluje u drugoj državi.

Prema navedenoj direktivi, poslodavac – pružatelj usluga dužan je za vrijeme upućivanja radniku osigurati najnižu plaću, koja uključuje povećanu plaću za prekovremeni rad, zaštitu zdravlja i sigurnost na radu, najduže trajanje radnog vremena i najkraće trajanje odmora, najkraće trajanje plaćenog godišnjeg odmora, uvjete ustupanja, zaštitne mjere za rad trudnica, žena koje su nedavno rodile, odnosno doje i maloljetnih radnika i zabranu diskriminacije na razini kako su propisani pravom države u koju je na određeno vrijeme uputio radnika (države „domaćina“), osim u slučaju kada su ti uvjeti rada povoljnije uređeni propisima države poslovnog nastana poslodavca i koji se primjenjuje na radni odnos.

Nadalje, odgovarajuća i učinkovita primjena i provedba ključni su elementi u zaštiti prava upućenih radnika, kao i u osiguravanju jednakih uvjeta za pružatelje usluga. No u praksi, radi teškoća u kontroli i nadzoru primjene zbog prekograničnog karaktera situacije, zajamčena prava upućenih radnika često nisu poštovana, odnosno učestale su  različite pojave z loupotrebljavanja i zaobilaženja važećih pravila. Dodatno, postojeće razlike između sustava država članica u provedbi administrativnih sankcija i/ili novčanih kazni izrečenih u prekograničnim situacijama pružatelju usluge za povrede zajamčenih prava upućenih radnika i kršenja pravila o upućivanju, ugrožavaju pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i onemogućavaju ostvarivanje jednake razine zaštite tih radnika na razini EU.

U cilju otklanjanja problema u primjeni Direktive 96/71/EZ i k ako bi se spriječilo, izbjeglo i suzbilo zlouporabu ili zaobilaženje važećih pravila od strane pružatelja usluga koji nepropisno ili prijevarom stječu koristi od slobode pružanja usluga, prvenstveno u cilju omogućavanja učinkovitijega nadzora poštovanja i provođenja temeljnih pravila koja uređuju upućivanje radnika te međusobne suradnje, 2014. je usvojena Direktiva 2014/67/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o provedbi Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga i izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI”), (u daljnjem tekstu: Provedbena direktiva) , koja je u nacionalno zakonodavstvo Republike Hrvatske preuzeta u dva propisa, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o strancima (Narodne novine, broj 69/17) te Zakonom o prekograničnoj provedbi odluka o novčanoj kazni u području upućivanja radnika (Narodne novine, broj 101/17).

Provedbenom direktivom je uspostavljen zajednički okvir odgovarajućih mjera i kontrolnih mehanizama potrebnih za bolju i ujednačeniju provedbu, primjenu i izvršavanje u praksi Direktive 96/71/EZ, a što uključuje i usvajanje zajedničkih  pravila za prekograničnu provedbu izrečenih financijskih administrativnih sankcija i/ili novčanih kazni u području upućivanja radnika. Također se u ovome pitanju uvodi obveza suradnje i uzajamne pomoći putem korištenja Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta (IMI), na za to propisanim jedinstvenim obrascima.

Nakon više od dvadeset godina praćenja primjene Direktive 96/71/EZ procijenjeno je da je, u cilju uspostave odgovarajuće ravnoteže između potrebe za promicanjem slobode pružanja usluga i osiguranja jednakih uvjeta za poslovanje s jedne strane, te potrebe za većom zaštitom prava upućenih radnika s druge strane, potrebno pristupiti reviziji osnovne Direktive, kako bi se osiguralo da se pravila ujednačeno primjenjuju i kako bi se potaknula istinska socijalna konvergencija. Tako je u 2018. usvojena nova Direktiva 2018/957/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. o izmjeni Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (Sl. L, broj L 173 od 9. srpnja 2018. godine), koje izmjene su države članice Europske unije dužne prenijeti u svoje nacionalno zakonodavstvo do 30. srpnja 2020. godine.

Istovremeno s inicijativom za reviziju Direktive 96/71/EZ, u okviru tzv.“paketa mobilnosti“ EK je inicirala i reviziju sektorskoga socijalnoga zakonodavstva u djelatnosti cestovnog prometa, između ostaloga značajnoga za zaštitu uvjeta rada vozača i sprječavanje narušavanja poštenog tržišnog natjecanja, budući da i vozači, u okviru obavljanja međunarodnog cestovnog prijevoza tereta i putnika, ako su ispunjeni uvjeti, mogu biti smatrani upućenim radnicima. S obzirom da je riječ o specifičnom sektoru koji se odlikuje visokom mobilnošću radnika, čiji se radni uvjeti reguliraju posebnim sektorskim zakonodavstvom, potrebno je bilo na prikladan način, sektorskom regulativom, dodatno pojasniti položaj i uvjete rada vozača. Stoga je Komisija predstavila Prijedlog direktive o izmjeni Direktive 2006/22/EZ u vezi sa zahtjevima za provedbu i o utvrđivanju posebnih pravila u pogledu Direktive 96/71/EZ i Direktive 2014/67/EU za upućivanje vozača u sektoru cestovnog prometa, kojim izmjenama bi trebalo biti uređeno i područje upućivanja radnika u djelatnosti cestovnog prometa, a koji prijedlog se u ovom trenutku nalazi u stupnju trijaloga.

Upravo iz tog razloga  Direktiva 2018/957/EU kojom se revidira Direktiva 96/71/EZ, određuje iznimku vezanu za njenu primjenu u odnosu na upućivanje radnika u cestovnom prometu (road transport), na način da se do početka primjene novoga europskoga sektorskog socijalnog zakonodavstva neće primjenjivati nova pravila koje donosi direktiva 2018/957/EU kojom se revidira osnovna direktiva, već će se na prava vozača, ako su upućeni, i dalje primjenjivati zaštita zajamčena izvornom Direktivom 96/71/EZ, koja je prenesena u hrvatsko zakonodavstvo Zakonom o strancima.  To znači da će se upućenim radnicima u cestovnom prometu, do stupanja na snagu i primjene posebnog propisa kojim se uređuje ta djelatnost, odnosno kojim će se u hrvatsko zakonodavstvo preuzeti novo socijalno zakonodavstvo vezano uz upućivanje radnika u cestovnom prijevozu (izmjene direktive 2006/22/EZ ), jamčiti i dalje pravo na zajamčeni najniži iznos plaće, uključujući povećanu plaću za prekovremeni rad, na razini prava utvrđenog pravnim propisima Republike Hrvatske, odnosno proširenom kolektivnom ugovoru, pod uvjetom da je to za radnika povoljnije od prava koje se primjenjuje na radni odnos.  

Budući da će donošenjem ovoga Zakona prestati važiti odredbe Zakona o strancima kojima je sada uređeno područje zaštite radnih prava radnika upućenih u Republiku Hrvatsku, ovim je Zakonom potrebno propisati drugačija pravila vezana za upućivanje radnika u cestovnom prometu na način da se na te radnike ne primjenjuju  nova pravila o naknadi za obavljeni rad,   prava koja se odnose na: kvalitetu smještaja  i  roškove unutarnje mobilnosti radnika  kao niti odredbe ovog Zakona o dugotrajnom upućivanju, sve do primjene posebnog propisa kojim će se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijeti izmjene sektorske Direktive 2006/22/EZ, o kojima se upravo vodi trijalog na razini EU.

Najvažnije promjene koje donosi najnovija direktiva2018/957/EU primjenjuju se jednako u svim državama EGP-a od istoga datuma, 30. srpnja 2020., s naprijed opisanim izuzećem u sektoru cestovnoga prometa, bez obzira na datum usvajanja nacionalnoga zakonodavstva kojima se principi implementiraju, stoga i ovaj Zakon stupa na snagu 30. srpnja 2020.  

Slijedom navedenoga, u ovom Zakonu  jedinstveno se uređuju sljedeća pitanja :

- umjesto do sada propisanoga prava upućenoga radnika na zajamčeni najniži iznos plaće u državi domaćinu, definira se pravo na naknadu za obavljeni rad, određuje njena definicija te izuzetak vezan uz naknadu za rad upućenoga stranoga agencijskoga radnika , te izuzetak u djelatnosti cestovnoga prometa budući da se ova odredba ne primjenjuje na upućene radnike u djelatnosti cestovnoga prometa do donošenja i primjene novoga sektorskoga europskog zakonodavstva, odnosno izmijenjene sektorske Direktive 2006/22/EZ, tako da u primjeni ostaje pravo na najniži iznos plaće u državi u koju je radnik upućen  

- lista prava koja se jamče upućenom radniku za vrijeme  privremenoga rada u drugoj državi proširuje se s dva dodatna prava koja se odnose na: kvalitetu smještaja  i  roškove unutarnje mobilnosti radnika, ali i uređuje da se navedena dodatna prava iznimno ne primjenjuju na upućene radnike u djelatnosti cestovnoga prijevoza do donošenja i primjene novoga sektorskoga zakonodavstva u EU, odnosno izmijenjene sektorske Direktive 2006/22/EZ

- uvodi se pravilo o dugotrajnom upućivanju te propisuje nova i veća razina zaštite koja se jamči dugotrajno upućenom radniku, za razliku od razine zaštite koja se jamči radniku čije upućivanje traje najviše 12 mjeseci, iznimno 18 mjeseci pod uvjetom da je poslodavac obavijestio o potrebi produženja razdoblja upućivanja, ali i uređuje da se to pravilo također ne primjenjuje na upućene radnike u djelatnosti cestovnog prometa do donošenja i primjene novoga sektorskoga zakonodavstva, odnosno izmijenjene sektorske Direktive 2006/22/EZ

- detaljnije se uređuje rad upućenih agencijskih radnika te jasnije regulira jednako postupanje što se tiče uvjeta rada kao prema radniku domaće agencije za zapošljavanje ustupljenom domaćem korisniku, odnosno primjena istih pravila i istih uvjeta rada koji se primjenjuju na domaćeg agencijskoga radnika prema općem propisu kojim se uređuju radni odnosi, što iznimno, uključuje i mogućnost primjene na upućenoga stranoga agencijskoga radnika kolektivnog ugovora na razini korisnika

- definiraju se o bveze agencije za privremeno zapošljavanje kada upućuje (prekogranično ustupa) radnika korisniku sa sjedištem ili koji posluje u drugoj državi EGP-a,  i koja se u smislu obveza iz ovoga Zakona,  smatra poslodavcem upućenoga agencijskoga radnika

- utvrđuje se obveza korisnika koji šalje agencijskoga radnika u drugu državu da o tome obavijesti agenciju za privremeno zapošljavanje, koja je dužna na upućenoga agencijskoga radnika primijeniti najpovoljnije pravo

- uređuje se mogućnost suradnje ne samo s drugim državama članicama EU i Europskom komisijom, već i s drugim tijelima Europske unije (osobito s Europskim nadzornim tijelom za rad, novoosnovanom  europskom agencijom (European Labour Authority-ELA)

Što se tiče temeljnoga prava radnika na naknadu za obavljeni rad, od 30. srpnja 2020. godine u svim državama članicama EGP-a stupa na snagu novo pravilo prema kojem će radnici,  u državi u koju su privremeno upućeni zbog izvršenja usluge, imati pravo na iznos naknade za rad, ako je povoljnija, koja će se izračunati na temelju svih sastavnih elemenata plaće domaćeg radnika, a koji se, na temelju zakona ili kolektivnoga ugovora koji je proglašen opće primjenjivim u državi domaćinu u određenom zemljopisnom području i u dotičnoj struci ili industriji ili se primjenjuju na cijelom državnom području , obvezno primjenjuju na radnika u državi domaćinu.

Tako je u ovom zakonu naknada za obavljeni rad, a na koju upućeni radnik ima pravo za vrijeme privremenoga rada u Republici Hrvatskoj ako je povoljnija, definirana na način da je čine je svi obvezni sastavni dijelovi naknade za obavljeni rad, uključujući povećanu naknadu za prekovremeni rad, na koje imaju pravo svi domaći radnici prema propisu, odnosno kolektivnom ugovoru čija je primjena na temelju posebnog propisa proširena na sve poslodavce i radnike u određenom području, grani ili djelatnosti u Republici Hrvatskoj.

Uvođenje novoga koncepta naknade za rad na koji upućeni radnik ima pravo u državi u kojoj je upućen ne znači istovremeno da je takva naknada za rad jednaka plaći domaćega radnika , već se ta dva prava približav aju u većoj mjeri, ali ne i izjednačavaju u potpunosti , s obzirom da se plaća radnika domaćega poslodavca temelji na pojedinačnom ugovoru o radu, svakom kolektivnom ugovoru koji obvezuje poslodavca te drugim aktima, dok se na naknadu za rad upućenoga radnika primjenjuje zakon ili kolektivni ugovor čija je primjena proširena na sve radnike i poslodavce u određenoj djelatnosti , osim iznimno, kad je riječ o upućenom stranom agencijskom radniku čija naknada za obavljeni rad ne smije biti utvrđen a u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, a koj u bi upućeni agencijski radnik o stvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom .

Definicija i sastav, metoda izračuna naknade za obavljeni rad je autonomno pravo svake države članice i socijalnih partnera pa p opis sastavnih obveznih elemenata naknade za obavljeni rad na koje pravo obvezno ima domaći radnik prema zakonu ili primjenjivom kolektivnom ugovoru, a koji treba osigurati i upućenom radniku, određuje država domaćin na čije je područje radnik upućen stoga je dužna tu informaciju učiniti javno dostupnom na posebnoj web stranici. Nastavno, koncept i popis obveznih sastavnih elemenata naknade na koju upućeni radnik ima prema zakonodavstvu države domaćina razlikovat će se od države do države.

Prilikom izračuna visine bruto naknade za obavljeni rad koja se mora osigurati upućenom radniku ne uzimaju se u obzir elementi te naknade koji se ne primjenjuje obvezno na sve domaće radnike, bez obzira na naziv, npr. dodatak koji je domaći radnik ugovorio sa svojim poslodavcem ugovorom o radu ili dodatak ugovoren u drugim kolektivnim ugovorima, koji nisu opće primjenjivi (npr. kolektivnim ugovorom na razini poduzeća ili granskim kolektivnim ugovorom). Također se utvrđuju i troškovi koji se ne smatraju primitkom za rad, kao svi iznosi koji se isplaćuju kao naknada za stvarno nastale troškove za vrijeme upućivanja (npr. naknada troškova putovanja, smještaja i hrane, bon za topli obrok). Ovi troškovi se isplaćuju ili nadoknađuju radniku dodatno, povrh naknade za rad, te se ne uzimaju u usporedbi je li radniku osigurana naknada na koju ima pravo prema pravilima države domaćina. U naknadu za rad ne računaju se ni naknade u naravi.

Kao iznimka od ovoga pravila, uređena su posebna pravila za naknadu za rad upućenoga agencijskoga radnika, kojem se osigurava na jasniji način  primjena istih pravila, odnosno istih uvjeta rada koji se primjenjuju na domaćeg agencijskog radnika te se ovim  zakonom propisuje, u skladu s općim propisom kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, da naknada , koj u strani agencijski radnik primi za obavljeni rad, ne smije biti utvrđen a u iznosu manjem, odnosno nepovoljnijem od plaće radnika zaposlenog kod korisnika na istim poslovima, a koj u bi upućeni agencijski radnik ostvario da je sklopio ugovor o radu s korisnikom , u skladu s čim je, iznimno, moguća primjena kolektivnoga ugovora sklopljenog na razini korisnika.

Promjene vezane uz razdoblje upućivanja propisane su u odnosu na stvarno trajanje upućivanja radnika na istom zadatku do i više od 12 mjeseci, iznimno 18 mjeseci u slučaju da je poslodavac podnio motiviranu obavijest o tome da treba produženje. Naime, poslodavac može zatražiti prije isteka 12 mjeseci stvarnoga trajanja upućivanja produženje perioda upućivanja,  na ukupno 18 mjeseci, uz obrazloženje motiva.

U slučaju kratkotrajnoga upućivanja ( ako upućivanje stvarno traje najviše do 12 mjeseci) poslodavac je dužan poštovati i primijeniti pravila države domaćina koja se odnose samo na određene uvjete rada (radno vrijeme, naknadu za rad, zaštitu na radu, zaštitu žena, trudnica i mladih, odredbe o antidiskriminaciji).

U slučaju dugotrajnoga upućivanja (ako stvarno trajanje upućivanja prijeđe 12 mjeseci, odnosno, iznimno 18 mjeseci ako je strani poslodavac podnio motiviranu obavijest o tome da treba produženje razdoblja upućivanja ), doći će do promjene i proširenja opsega uvjeta rada koji se trebaju primijeniti na upućenoga radnika. U tom slučaju je strani poslodavac, prvi dan nakon isteka roka od 12 mjeseci, odnosno iznimno 18 mjeseci, dužan poštovati i primijeniti na upućenoga radnika, uz već zajamčene uvjete rada i prava i dodatne uvjete rada, odnosno sve druge uvjete rada koji se prema propisu, odnosno proširenom kolektivnom ugovoru obvezno primjenjuju na domaće radnike, o sim onih kojima se uređuju postupak, uvjeti i administrativne obveze prilikom sklapanja i prestanka ugovora o radu, zabrana tržišnoga natjecanja te sustav dobrovoljnog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje.

Treba naglasiti da se ovim pravilima ne onemogućava upućivanje u okviru prekograničnoga pružanja usluga niti se ograničava  njegovo trajanje, tj. ne postavlja se gornja granica do kada je moguće prekogranično pružati usluge . Ako se ispune uvjeti da se radi o dugotrajnom upućivanju, ne dolazi do prekida pružanja usluga, već promjene uvjeta i primjene većeg opsega radnih prava koja će poslodavac koji upućuje radnika morati osigurati tome radniku, kada će se umjesto određene liste uvjeta rada, na radnika primijeniti svi obvezno primjenjivi uvjeti rada države domaćina koji se prema propisu, odnosno primjenjivom (proširenom, a iznimno, ako je riječ o upućenom stranom agencijskom radniku, kolektivnom ugovoru na razini korisnika) obvezno primjenjuju na domaće radnike, odnosno radnike korisnika.

Ovim se jednim i cjelovitim Zakonom, u nadležnosti jednog tijela državne uprave,  u pravni poredak Republike Hrvatske objedinjeno preuzimaju Direktiva  96/71/EZ Europskoga parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL L 18, 21. 1. 1997.), Direktiva 2018/957 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. o izmjeni Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (Sl. L, broj L 173 od 9. 7. 2018) i   Direktiva 2014/67/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o provedbi Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga i izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI") (SL L 159, 28.5.2014.).

Osnovna pitanja koja se trebaju urediti zakonom

Prijedlogom zakona uređuju se pitanja upućivanja radnika u Republiku Hrvatsku:

- propisuju se pravila i postupak upućivanja radnika u Republiku Hrvatsku od strane njegovog poslodavca u okviru povremenog i privremenog prekograničnog pružanja usluga, koja se primjenjuju u tri situacije upućivanja: kada strani poslodavac upućuje svoje radnike na temelju ugovora o pružanju usluge korisniku u Republici Hrvatskoj kojem je usluga namijenjena ili  upućuje svoje radnike u svoju podružnicu ili u društvo u vlasništvu iste grupe ili kada agencija za privremeno zapošljavanje prekogranično ustupa svoje radnike korisniku u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom da za vrijeme upućivanja između radnika i poslodavca postoji radni odnos

- definiraju se pojmovi strani poslodavac te upućeni radnik, koji može biti državljanin države članice Europskog gospodarskog prostora ili Švicarske Konfederacije ili državljanin treće zemlje, za kojega se propisuju uvjeti njegovoga upućivanja u Republiku Hrvatsku, pojam novčane kazne koja se na temelju ovoga zakona može, na zahtjev, prekogranično naplatiti te pojam odluke o takvoj novčanoj kazni  

- propisuju se uvjeti rada i prava koja se, ako su povoljnija, obvezno jamče radniku upućenom u Republiku Hrvatsku (uključujući i prekogranično ustupljenog agencijskog radnika, za kojega se prema europskom pravu smatra da se, ukoliko je prekogranično ustupljen, to smatra upućivanjem jer se usluga sastoji u samom ustupanju radnika), u opsegu ovisnom o dužini trajanja upućivanja zbog obavljanja istoga zadatka, na način da dugotrajno upućeni radnik ima pravo na veću zaštitu prava

- utvrđuje se opće pravilo primjene povoljnijega prava na radnika ukoliko su uvjeti rada koje treba osigurati u Republici Hrvatskoj na način propisan ovim zakonom povoljniji od uvjeta rada prema zakonodavstvu primjenjivom na radni odnos upućenog radnika

- utvrđuje se pravo na naknadu za obavljeni rad koja se jamči upućenom radniku, odnosno upućenom stranom agencijskom radniku, definira pojam te naknade, vodeći računa da naknada koja se jamči ne može biti potpunosti jednaka plaći domaćega radnika te elementi koji se ne smatraju tom naknadom

-utvrđuje se da se iznimno, na upućenog radnika u djelatnosti cestovnoga prijevoza, odredbe o pravu na naknadu za obavljeni rad, dva dodatna prava koja se odnose na: kvalitetu smještaja i troškove unutarnje mobilnosti radnika za vrijeme obavljanja istoga zadatka, te pravilo o većoj zaštiti u slučaju dugotrajnoga upućivanja i mogućnosti podnošenja obrazložene obavijesti o potrebi produženja razdoblja upućivanja, n e primjenjuju na upućenog radnika u djelatnosti cestovnoga prometa do donošenja i primjene novoga europskog sektorskog zakonodavstva, odnosno izmijenjene sektorske Direktive 2006/22/EZ, stoga se upućenim radnicima u djelatnosti cestovnoga prijevoza jamči pravo na najniži iznos plaće prema propisima, odnosno ako postoji, proširenom kolektivnom ugovoru u Republici Hrvatskoj  

- propisuje obveza nadležnog inspekcijskog tijela  obavljanja nadzora je li iznos koji je stvarno isplaćen upućenom radniku barem jednak iznosu naknade za rad koji treba osigurati primjenom zakonodavstva Republike Hrvatske, pri čemu se uspoređuju bruto iznosi, a ne pojedinačni sastavni dijelovi naknade za obavljeni rad

- propisuje obveza nadležnog inspekcijskog tijela da u slučaju sumnje je li riječ o upućivanju, odnosno prijevari, izvrši nadzor na temelju opće procjene činjenica karakterističnih za upućivanje radnika

- propisuju se administrativne obveze stranog poslodavca, što uključuje i agenciju za privremeno zapošljavanje koja se smatra poslodavcem koji upućuje radnika, a koje mora ispuniti prije, tijekom i nakon prestanka upućivanja svojeg radnika u Republiku Hrvatsku

- propisuje se obveza podnošenja elektroničkim putem prethodne izjave o upućivanju tijelu državne uprave nadležnom za poslove inspekcije rada i zaštite na radu, u kojoj je poslodavac dužan imenovati osobu koja će tijekom razdoblja upućivanja na dostupnom mjestu u Republici Hrvatskoj držati dokumentaciju o radnom odnosu i uvjetima rada upućenih radnika, kao i osobu za kontakt u Republici Hrvatskoj, koja će za vrijeme upućivanja u ime i za račun poslodavca surađivati s nadležnim tijelima i primati i dostavljati pismena te se ujedno ovlašćuje ministar nadležan za rad da pravilnikom propiše sadržaj, oblik i izgled izjave o upućivanju, te obveza čuvanja i dostave određenih dokumenata određeno vrijeme nakon prestanka upućivanja

- propisuje se obveza domaćega korisnika da je dužan, u slučaju kada mu je agencijskog radnika uputila strana agencija za privremeno zapošljavanje, prije sklapanja ugovora  sa agencijom, obavijestiti stranu agenciju o plaći i drugim uvjetima rada radnika zaposlenoga kod korisnika na istim poslovima, a koje bi strani agencijski radnik ostvario da je izravno sklopio ugovor o radu s korisnikom u skladu s općim propisom kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj

- propisuje se da se, u slučaju da pružatelj usluga sa sjedištem u nekoj  državi članici EU-a odnosno EGP-a, Švicarskoj Konfederaciji ili u trećoj državi pošalje u Republiku Hrvatsku u kojoj privremeno ili povremeno posluje stranoga agencijskog radnika, strana agencija smatra poslodavcem koji upućuje radnika te da se vezano uz naknadu za rad i ostale zajamčene uvjete rada agencijskoga radnika primjenjuje povoljnije pravo

- propisuje se mogućnost poslodavca da podnese obrazloženu obavijest o potrebi produženja razdoblja upućivanja od 12 mjeseci na 18 mjeseci, nakon čega se taj period produžuje na 18 mjeseci, a obveza  primjene veće zaštite radnika tada iznimno nastupa, ne istekom 12, već istekom od 18 mjeseci stvarnog trajanja upućivanja radnika na istom zadatku  e način podnošenja obavijesti i nadležno tijelo kojem se podnosi obavijest  

- definira se dugotrajno upućivanje te se propisuju obveze poslodavca u odnosu na prava i veću zaštitu upućenoga radnika u slučaju dugotrajnog upućivanja (kada stvarno trajanje upućivanja po istom zadatku traje duže od 12 mjeseci, odnosno iznimno 18 mjeseci ako je poslodavac obavijestio o potrebi produženja perioda upućivanja)

- propisuje se da se, u slučaju zamjene radnika na istom zadatku, u ukupno razdoblje upućivanja uračunavaju sva razdoblja u kojima je za istog stranog poslodavca isti posao obavljao bilo koji od njegovih upućenih radnika

- omogućava se upućenom radniku zaštita prava pred nadležnim tijelima Republike Hrvatske, čak i nakon završetka upućivanja, pristup svim postupcima pred nadležnim sudom, državnim tijelom ili pravnom osobom s javnim ovlastima, odnosno pokretanje postupka zbog zaštite i ostvarenja prava zajamčenih ovim zakonom, mogućnost da radnika, uz njegovu suglasnost, zastupa sindikat

- uređuju se obveze i postupak uzajamne pomoći i administrativne suradnje između nadležnih tijela država članica EGP-a putem Informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta (IMI), uspostavljenoga Uredbom (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta (»Uredba IMI«)

- utvrđuje se, u cilju sprječavanja nezakonitih djelatnosti i prijevara vezano uz upućivanje radnika, obveza m eđunarodne suradnje, osobito s tijelima Unije, što uključuje i novoosnovanu europsku agenciju na području rada, kao i mogućnost provođenja zajedničkih inspekcija više država članica, te  određuje obveza međusobne suradnje nadležnih nacionalnih tijela i osiguranja tražene informacije  

            - utvrđuje se da će nadležno inspekcijsko tijelo, u slučaju sumnje je li riječ o upućivanju, odnosno prijevari, izvršiti nadzor na temelju opće procjene činjenica karakterističnih za upućivanje radnika i nužnih za poštivanje pravila koja se primjenjuju na upućivanje, prava upućenih radnika i obveze poslodavaca, koja je prilagođena svakom posebnom slučaju i uzimajući u obzir posebnost svake situacije upućivanja, koje će, kao i način postupanja inspekcijskog tijela prilikom opće procjene, pravilnikom propisati ministar nadležan za rad

-  utvrđuju se p rava radnika u slučaju kada se, nakon opće procjene činjeničnoga stanja utvrdi da je pružatelj usluga prijevarno prikazao da je riječ o situaciji upućivanja, pa se ne radi o upućenom radniku, na način da primjena mjerodavnoga prava koje se u tom slučaju primjenjuje za ugovor o radu takvoga radnika ne može dovesti do umanjenja prava radnika odnosno primjene uvjeta rada nepovoljnijih od onih koja se ovim zakonom jamče upućenom radniku

- uvažavajući činjenicu da je upućivanje najviše zastupljeno u sektoru graditeljstva, u sektoru graditeljstva uređuje se odgovornost svakog ugovaratelja za obveze njegovog direktnog podugovaratelja koje on ima prema svojim upućenim radnicima, na način da ugovaratelj supsidijarno odgovara za određene obveze podugovaratelja s kojim se nalazi u izravnom ugovornom odnosu, kao i razlozi zbog kojih se ugovaratelj može osloboditi te odgovornosti

Ovim zakonom također se uređuju i pitanja vezana uz prekograničnu provedbu odluka o izrečenoj novčanoj kazni pružatelju usluga za povrede prava upućenih radnika i pravila upućivanja:      

- sadržaj, pravila, postupak i načela uzajamne suradnje i pomoći nadležnih tijela država članica Europskog gospodarskog prostora u prekograničnoj provedbi odluka o administrativnoj novčanoj kazni i drugih administrativnih financijskih sankcija koje ne mogu dovesti do postupka pred sudom stvarno nadležnim za kaznene stvari, izrečenih u državi članici EU ili EGP-a pružatelju usluga sa sjedištem u drugoj državi članici za povrede zajamčenih prava upućenih radnika, odnosno kršenja pravila o upućivanju radnika utvrđenih u nacionalnom zakonodavstvu u skladu s Direktivom 96/71/EZ i 2014/67/EU

- određuje se opseg i područje suradnje, na način da se zakon primjenjuje na prekograničnu provedbu odluka o novčanoj ili drugoj administrativnoj financijskoj sankciji, koje je donijelo nadležno tijelo ili potvrdilo upravno tijelo ili sud države članice EU ili EGP-a, izrečene pružatelju usluga sa sjedištem u jednoj državi članici radi povrede prava upućenih radnika, odnosno kršenja pravila o upućivanju radnika, utvrđenih ovim Zakonom

- iz područja primjene Zakona isključuju se novčane kazne i druge sankcije na temelju odluka izrečenih u kaznenim i prekršajnim, kao i građanskim i trgovačkim stvarima, a na čiju prekograničnu provedbu se primjenjuju posebni propisi

- nadležna tijela za međunarodnu suradnju i oblici suradnje, odnosno slanje i primanje dvije vrste zahtjeva i odgovarajućih potrebnih dokumenata:  zahtjeva za dostavom obavijesti o novčanoj kazni pružatelju usluga u državi njegovoga poslovnoga nastana te zahtjeva za naplatom novčane kazne te naplatu novčane kazne u državi poslovnog nastana pružatelja usluga, te pravila postupanja po njima

- minimalni sadržaj zahtjeva koji se podnose na za to utvrđenima jedinstvenim i standardiziranim obrascima; obrazac zahtjeva za naplatom novčane kazne, koji, uz odluku tijela države koja podnosi zahtjev o novčanoj kazni, a koja se smatra temeljnom ovršnom ispravom, predstavlja jedinstvenu ovršnu ispravu i temelj je za provedbu naplate kazne pružatelju usluga s poslovnim nastanom u Republici Hrvatskoj u korist državnoga proračuna

- obvezni način suradnje i razmjene zahtjeva  e relevantnih informacija i dokumenata putem Informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta (IMI), uspostavljenoga Uredbom (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI“), na način i po pravilima toga elektroničkoga sustava

- razlozi za odbijanje, odnosno moguće odbijanje provedbe podnesenoga zahtjeva i razlozi za prekid postupka izvršenja zahtjeva

- troškovi provedbe zahtjeva za dostavom obavijesti o novčanoj kazni ili zahtjeva za naplatom novčane kazne

- nadležnost u sporovima u vezi nastanka potraživanja, obveze plaćanja ili odluke o novčanoj kazni (moguće pokrenuti samo u državi koja je podnijela zahtjev,  e za sporove o valjanosti dostave obavijesti o odluci koje je dostavilo nadležno tijelo u Republici Hrvatskoj i mjera koje se provode na temelju ovoga Zakona (u nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj).

Posljedice koje će proisteći donošenjem zakona

Sloboda kretanja radnika, sloboda poslovnog nastana i sloboda pružanja usluga temeljna su načela unutarnjeg tržišta Europske unije, zbog čega Unija dalje razvija ta načela čiji je cilj osiguravanje jednakih uvjeta za poslovanje poduzetnika i poštivanja i zaštite prava radnika te se ovim zakonom nacionalno zakonodavstvo prvenstveno usklađuje s dodatnim zahtjevima Direktive 2018/957 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. o izmjeni Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (Sl. L, broj L 173 od 9. 7. 2018.), ali i cjelovito i u istom propisu preuzima cjelokupni paket od tri direktive koje se odnose na područje radnih prava upućenih radnika za vrijeme upućivanja te njihova zaštita.

Nadalje, i pravilima koja omogućuju efektivniji nadzor te kažnjavanje, kao i prekograničnu provedbu određenih odluka o izrečenoj novčanoj kazni, pridonosi se ostvarenju prvenstvenoga cilja veće zaštite radnika u situacijama upućivanja u okviru transnacionalnog pružanja usluga, kao i omogućavanju boljih uvjeta za sprječavanje prijevara u ovom području.

Navedeni ciljevi osobito se postižu definiranjem prava upućenoga radnika na naknadu za obavljeni rad, umjesto do sada propisanoga prava upućenoga radnika na zajamčeni najniži iznos plaće u državi domaćinu, proširenjem liste prava koja se jamče upućenom radniku za vrijeme  privremenoga rada u drugoj državi s dva dodatna prava koja se odnose na kvalitetu smještaja i troškove unutarnje mobilnosti radnika, uvođenjem pravila o dugotrajnom upućivanju kojim se propisuje nova i veća razina zaštite koja se jamči dugotrajno upućenom radniku, za razliku od razine zaštite koja se jamči radniku čije upućivanje traje najviše 12 mjeseci te detaljnijim uređenjem prava upućenih stranih agencijskih radnika na koje se primjenjuju ista pravila, odnosno ista naknada za obavljeni rad te drugi uvjeti rada koji se primjenjuju na domaće agencijske radnike ustupljene domaćem korisniku, definiranjem o bveze agencije za privremeno zapošljavanje koju ima kao poslodavac ako prekogranično ustupa, odnosno upućuje  radnika korisniku sa sjedištem ili koji posluje u drugoj državi EGP- te omogućavanjem suradnje ne samo s drugim državama članicama i Europskom komisijom, već s drugim tijelima Europske unije (osobito s Europskim nadzornim tijelom za rad, novoosnovanom  europskom agencijom (European Labour Authority-ELA).

Treba naglasiti da se ovim pravilima ne onemogućava upućivanje u okviru prekograničnoga pružanja usluga niti se ograničava  njegovo trajanje, tj. ne postavlja se gornja granica do kada je moguće upućivati radnike u cilju prekograničnoga pružanja usluga . Naime, ako se ispune uvjeti da se radi o dugotrajnom upućivanju, ne dolazi do prekida pružanja usluga, već promjene uvjeta i primjene većeg opsega radnih prava koja će poslodavac koji upućuje radnika morati osigurati radniku, kada će se umjesto određene liste uvjeta rada, na radnika primijeniti svi obvezno primjenjivi uvjeti rada države domaćina koji se prema propisu, odnosno primjenjivom (proširenom, a iznimno ako je riječ o upućenom stranom agencijskom radniku kolektivnom ugovoru na razini korisnika) obvezno primjenjuju na domaće radnike, odnosno radnike korisnika.

III.OCJENA I IZVORI POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVEDBU ZAKONA

Za provedbu ovoga Zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu Republike Hrvatske.

No provedba ovoga Zakona ima određen utjecaj na prihode državnoga proračuna, koji nije moguće procijeniti, s obzirom da se Direktivom 2014/67/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o provedbi Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga i izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI”), koja se ovim Zakonom preuzima u pravni poredak Republike Hrvatske, nalaže državama usvajanje zajedničkih pravila kojima se omogućuje prekogranična provedbu odluka o novčanim ili drugim administrativnim financijskim sankcijama koje je donijelo nadležno tijelo ili potvrdilo upravno tijelo ili sud države članice, izrečene pružatelju usluga s poslovnim nastanom u jednoj državi članici radi povrede prava upućenih radnika, odnosno kršenja pravila o upućivanju radnika.

Članice administrativno surađuju putem jedinstvenog elektroničkoga sustava, preko kojega će slati ili zaprimati zahtjeve za obavješćivanjem o novčanoj kazni, odnosno zahtjeve za naplatom izrečenih novčanih kazni. Ukupan iznos naplaćen po mogućem zahtjevu za naplatom novčane kazne pružatelju usluge s poslovnim nastanom u RH prihod je državnog proračuna Republike Hrvatske, no broj takvih zahtjeva iz drugih država članica nije moguće procijeniti, kao ni iznos koji bi se mogao naplatiti.  Uzajamna pomoć i administrativna suradnja država članica u skladu s odredbama ovoga Zakona pruža se besplatno te se troškovi nastali u toj suradnji neće potraživati od druge države članice.

PRIJEDLOG ZAKONA O UPUĆIVANJU RADNIKA U REPUBLIKU HRVATSKU I PREKOGRANIČNOJ PROVEDBI ODLUKA O NOVČANOJ KAZNI

GLAVA I. OPĆE ODREDBE

Predmet Zakona

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom, u cilju zaštite radnika, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos upućenoga radnika, uređuju uvjeti rada i prava radnika koji je u okviru prekograničnog pružanja usluga upućeni na rad na ograničeno vrijeme u Republiku Hrvatsku iz Europske unije, Europskog gospodarskog prostora (u daljnjem tekstu: EGP), Švicarske Konfederacije ili treće zemlje, osim ako ovim Zakonom nije drugačije određeno.

(2) Ovim se Zakonom propisuju obveze poslodavaca te pravila i postupak uzajamne pomoći i suradnje nadležnih tijela država članica u prekograničnoj provedbi odluka o novčanoj kazni koje je donijelo nadležno tijelo ili potvrdilo upravno tijelo ili sud države članice, izrečene pružatelju usluga sa sjedištem u jednoj državi članici EGP-a radi povrede prava upućenog radnika, odnosno kršenja pravila o upućivanju radnika.

(3) Ovaj Zakon se ne primjenjuje na prekograničnu provedbu novčanih kazni i drugih sankcija na temelju odluka izrečenih u kaznenim, prekršajnim, građanskim i trgovačkim stvarima na koje se primjenjuju pravni propisi kojima je u pravni poredak prenesena Okvirna odluka Vijeća 2005/214/PUP od 24. veljače 2004. o primjeni načela uzajamnog priznavanja novčanih kazni (SL L 76, 22. 3. 2005.), Uredba Vijeća br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima (SL L 12, 16.1.2001.) i Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena), (SL L 351, 20.12.2012.).

(4) Odredbe Glave IV. ovoga Zakona ne primjenjuju se na upućivanja iz Švicarske Konfederacije i trećih zemalja.

(5) Ovaj Zakon se ne primjenjuje na prekogranično pružanje usluga samozaposlenih osoba, rad u dvije ili više država te  rad pomoraca.

Usklađivanje s pravnim aktima Europske unije

Članak 2.

Ovim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenose sljedeće direktive Europske unije (u daljnjem tekstu: EU) :

- Direktiva 96/71/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. prosinca 1996. o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL L 18, 21.1.1997.) ,

- Direktiva 2014/67/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o provedbi Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga i izmjeni Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI”)“ (SL L 159, 28.5. 2014.),

- Direktiva (EU) 2018/957 Europskog parlamenta i Vijeća od 28. lipnja 2018. o izmjeni Direktive 96/71/EZ o upućivanju radnika u okviru pružanja usluga (SL L 173, 9.7.2018), PE/18/2018/REV/1.

Pojmovi

Članak 3.

Pojmovi koji se koriste u smislu ovoga Zakona imaju sljedeće značenje:

1) Strani poslodavac je:

- fizička ili pravna osoba, uključujući i agenciju za privremeno zapošljavanje, koja ima sjedište u državi članici EU, odnosno drugoj državi ugovornici EGP-a ili u Švicarskoj Konfederaciji , i koja u okviru privremenog ili povremenog prekograničnog pružanja usluga, upućuje radnika na ograničeno vrijeme na rad u Republiku Hrvatsku ili

- fizička ili pravna osoba, uključujući agenciju za privremeno zapošljavanje, koja ima sjedište u trećoj državi, koja na temelju bilateralnoga ili drugoga međunarodnoga ugovora može pružati usluge u Republici Hrvatskoj te upućuje radnika na ograničeno vrijeme na rad u Republiku Hrvatsku zbog izvršenja usluge;

2) u pućeni radnik je radnik kojega je strani poslodavac u jednoj od situacija iz članka 5. ovoga Zakona  uputio na ograničeno vrijeme na rad u Republiku Hrvatsku, koja nije država u kojoj radnik uobičajeno radi;

3) država sjedišta je država članica EU-a odnosno druga država ugovornica EGP-a, Švicarska Konfederacija, Republika Hrvatska ili treća država na čijem teritoriju pružatelj usluge ostvaruje pravo na poslovni nastan;

4) sjedište označava stalno mjesto poslovanja gdje se stvarno upravlja gospodarskom djelatnošću od strane pružatelja usluga u neodređenom vremenskom razdoblju i sa stalnom infrastrukturom;

      5) treća država je država koja nije država članica EU ili druga država ugovornica EGP-a, niti Švicarska Konfederacija;

6) s trana agencija je agencija za privremeno zapošljavanje koja ima sjedište izvan Republike Hrvatske, a koja je prekogranično ustupila radnika korisniku koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj ili korisniku koji privremeno posluje u Republici Hrvatskoj;

7) strani korisnik je pravna ili fizička osoba - pružatelj usluga sa sjedištem izvan Republike Hrvatske, koji koristi rad agencijskog radnika;

8) domaća agencija je agencija za privremeno zapošljavanje koja ima sjedište u Republici Hrvatskoj;

9) domaći korisnik je pravna ili fizička osoba sa sjedištem u Republici Hrvatskoj kojoj je strana agencija za privremeno zapošljavanje uputila radnika na temelju ugovora o prekograničnom ustupanju radnika;

10) domaći radnik je fizička osoba u radnom odnosu s poslodavcem koji ima sjedište u Republici Hrvatskoj, odnosno fizička osoba koja se smatra radnikom u smislu općeg propisa

kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj;  

11) dodatak karakterističan za upućivanje je dodatak koji poslodavac isplaćuje radniku zbog upućivanja, odnosno privremenoga izbivanja iz mjesta prebivališta, čija je svrha socijalna zaštita upućenoga radnika u državi u koju je upućen ;

12) država članica je država članica EU, odnosno druga država ugovornica EGP-a;

13) država koja podnosi zahtjev je država članica u kojoj je donesena odluka iz podstavka 18. ovoga članka;

14) država koja zaprima zahtjev je država članica kojoj je podnesen zahtjev za dostavom obavijesti o odluci o novčanoj kazni ili zahtjev za naplatom novčane kazne iz podstavka 19. ovoga članka;

15) zahtjev za dostavom obavijesti je zahtjev nadležnoga tijela države članice da se pružatelj usluga obavijesti o odluci o novčanoj kazni iz podstavka 18. ovoga članka, donesenoj u državi članici koja podnosi zahtjev;

16) zahtjev za naplatom je zahtjev nadležnoga tijela države članice da se u državi koja je zaprimila zahtjev izvrši izvršna, odnosno pravomoćna odluka o novčanoj kazni iz podstavka 19. ovoga članka;

17) pružatelj usluga je poslodavac, fizička ili pravna osoba koja ima sjedište u državi kojoj je zahtjev dostavljen, a koji je u okviru prekograničnoga pružanja usluga, uputio radnika  na rad u državu koja podnosi zahtjev;

18) odluka o novčan oj kazn i je odluka koja ne može dovesti do postupka pred sudom stvarno nadležnim za kaznene stvari, a kojom je pružatelju usluga naloženo plaćanje novčane kazne ili druge administrativne novčane sankcije, koju je donijelo nadležno tijelo ili potvrdilo upravno tijelo ili sud države članice, radi povrede zajamčenih prava upućenog radnika ili kršenja drugih propisa o upućivanju radnika, u skladu s propisima države članice u koju je radnik upućen;

19) novčana kazna znači obvezu plaćanja novčanog iznosa utvrđenoga kao financijska sankcija odlukom iz podstavka 18. ovoga članka, uključujući upravne ili sudske pristojbe, druge pristojbe, troškove i naknade te druge sastavne dijelove kazne;

20) prošireni kolektivni ugovor je kolektivni ugovor čija je primjena odlukom ministra nadležnog za poslove rada proširena na sve poslodavce i radnike u određenom području, grani ili djelatnosti na temelju općega propisa kojim se uređuju radni odnosi. 

Rodna jednakost

Članak 4.

Izrazi koji se koriste u ovom Zakonu, a imaju rodno značenje, odnose se jednako na muški i ženski rod.

      GLAVA II. UPUĆIVANJE RADNIKA U REPUBLIKU HRVATSKU

Situacije upućivanja

Članak 5.

(1) Upućivanjem u smislu ovoga Zakona smatra se ako strani poslodavac, u okviru privremenog ili povremenog prekograničnog pružanja usluga, na ograničeno razdoblje upućuje radnika na rad u Republiku Hrvatsku:

1) za svoj račun i pod svojim vodstvom, na temelju ugovora sklopljenog između stranog poslodavca i korisnika usluge u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom da za vrijeme upućivanja između stranog poslodavca i radnika postoji radni odnos ili

2) u svoju podružnicu ili u društvo u vlasništvu iste grupe kojoj pripada i strani poslodavac, pod uvjetom da za vrijeme upućivanja između stranog poslodavca i radnika postoji radni odnos ili

3) ustupa radnika kao agencija za privremeno zapošljavanje korisniku sa sjedištem u Republici Hrvatskoj ili koji posluje u Republici Hrvatskoj, pod uvjetom da za vrijeme ustupanja postoji radni odnos između agencije za privremeno zapošljavanje i radnika.

1. UVJETI RADA UPUĆENOG RADNIKA

Zajamčeni uvjeti rada

Članak 6.

(1) Strani poslodavac je dužan, neovisno o pravu koje se  primjenjuje na radni odnos upućenog radnika i osim ako drugo nije određeno ovim Zakonom, za vrijeme upućivanja radnika u Republiku Hrvatsku primjenjivati odredbe propisa Republike Hrvatske, odnosno proširenog kolektivnog ugovora, koje se odnose na:

1) najduže trajanje radnog vremena i najkraće trajanje odmora;

2) najkraće trajanje plaćenog godišnjeg odmora;

3) naknadu za obavljeni rad iz članka 8. ovoga Zakona, uključujući povećanu naknadu za prekovremeni rad;

4) zaštitu zdravlja i sigurnost na radu;

5) zaštitne mjere za rad trudnica, žena koje su nedavno rodile, odnosno doje i maloljetnih radnika;

6) uvjete ustupanja preko agencija za privremeno zapošljavanje;

7) jednako postupanje prema ženama i muškarcima i drugu zaštitu od diskriminacije;

8) dodatak ili naknadu za troškove putovanja, hrane i smještaja za vrijeme obavljanja zadatka zbog čijeg izvršenja je radnik upućen u Republiku Hrvatsku, iz članka 9. ovoga Zakona, pod uvjetom da na takav dodatak ili naknadu prema propisu, odnosno proširenom kolektivnom ugovoru ima pravo domaći radnik;

9) kvalitetu smještaja u mjeri na koju ima pravo domaći radnik, ako je poslodavac prema propisu ili proširenom kolektivnom ugovoru dužan osigurati smještaj domaćem radniku koji izbiva iz svojeg uobičajenog mjesta rada.

(2) Iznimno, na uvjete rada iz stavka 1. ovoga članka stranog agencijskog radnika upućenog domaćem korisniku, primjenjuju se odredbe članka 11. ovoga Zakona.

(3) Uvjeti rada iz stavka 1. podstavaka 2. i 3. ovoga članka ili članka 11. stavka 1. ovoga Zakona neće se primjenjivati na kvalificiranog radnika upućenog od stranog poslodavca na rad u Republiku Hrvatsku na razdoblje kraće od 8 dana ako ga strani poslodavac koji obavlja isporuku upućuje da izvrši početno sastavljanje odnosno prvo postavljanje koje je nužno za stavljanje isporučene robe u uporabu i koje je ugovoreno kao bitni sastojak ugovora o isporuci robe.

(4) Odredba stavka 3. ovoga članka ne primjenjuje se na radnika kojeg strani poslodavac upućuje u Republiku Hrvatsku zbog obavljanja svih poslova u graditeljstvu koji se odnose na izgradnju, popravljanje, održavanje, preinake ili rušenje zgrada, a posebno poslove iskapanja, zemljanih radova, stvarnih poslova izgradnje, sastavljanja i rastavljanja prefabriciranih elemenata, postavljanja instalacija, preinaka, renoviranja, popravaka, rastavljanja, rušenja, redovnog održavanja, održavanja, ličenja i čišćenja ili poboljšanja.

Primjena povoljnijeg prava

Članak 7.

Ako su zajamčeni uvjeti rada iz članka 6. i 11. ovoga Zakona povoljnije uređeni pravom države sjedišta stranoga poslodavca i koje se primjenjuje na radni odnos upućenog radnika, nego pravom Republike Hrvatske, na upućenog radnika se primjenjuje za njega povoljnije pravo.

Naknada za obavljeni rad

Članak 8.

(1) Naknadu za obavljeni rad iz članka 6. stavka 1. podstavka 3. ovoga Zakona koja se jamči upućenom radniku, ako je povoljnija za radnika, čine svi obvezni sastavni dijelovi naknade za obavljeni rad na koje imaju pravo svi domaći radnici prema propisu, odnosno proširenom kolektivnom ugovoru, osim ako drugo nije određeno ovim Zakonom.

(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, strani agencijski radnik upućen korisniku sa sjedištem u Republici Hrvatskoj ima pravo na naknadu za obavljeni rad na koju ima pravo domaći agencijski radnik prema odredbama općega propisa kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj, a najmanje u iznosu koji ne smije biti nepovoljniji od plaće radnika zaposlenoga kod korisnika na istim poslovima, a koju bi strani agencijski radnik ostvario da je izravno sklopio ugovor o radu s domaćim korisnikom.

(3) Naknadom za obavljeni rad iz stavaka 1. i 2. ovoga članka ne smatra se naknada stvarno nastalih troškova zbog i za vrijeme upućivanja, kao što su troškovi putovanja, hrane, smještaja niti davanja u naravi, a koje je domaći poslodavac dužan osigurati domaćem upućenom radniku prema zakonodavstvu Republike Hrvatske, odnosno na temelju obveze koja proizlazi iz prava koje se primjenjuje na radni odnos domaćega radnika.

(4) Novčana sredstva koja se na temelju posebnog propisa kojim se uređuju rad i poslovanje dobrovoljnih mirovinskih fondova uplaćuju u zatvoreni dobrovoljni mirovinski fond radnika člana fonda ne smatraju se naknadom za obavljeni rad iz stavaka 1. i 2. ovoga članka.

Troškovi mobilnosti tijekom rada u Republici Hrvatskoj

Članak 9.

(1) Troškovi iz članka 6. podstavka 8. ovoga Zakona su troškovi koji nastaju ako upućeni radnik mora, u okviru i zbog obavljanja zadatka zbog čijeg izvršenja je upućen u Republiku Hrvatsku, putovati do i iz redovnoga mjesta rada u Republici Hrvatskoj ili ako poslodavac privremeno šalje radnika iz redovnoga mjesta rada u Republici Hrvatskoj u drugo mjesto rada u Republici Hrvatskoj ili u drugu državu.

(2) Odredba stavka 1. ovoga članka ne odnosi se na naknadu troškova povezanih s početkom i krajem upućivanja iz i natrag u državu iz koje se radnik upućuje u Republiku Hrvatsku.

Nadzor isplate zajamčene naknade za obavljeni rad

Članak 10.

(1) Nadležno tijelo iz članka 45. ovoga Zakona nadzire je li upućenom radniku osigurana naknada za obavljeni rad na koju radnik ima pravo prema odredbama ovoga Zakona.

(2) Prilikom utvrđivanja je li stvarno isplaćeni iznos naknade za obavljeni rad barem jednak iznosu naknade koju radniku upućenom u Republiku Hrvatsku treba osigurati primjenom odredbi ovoga Zakona, uspoređuje se bruto iznos stvarno isplaćene naknade i bruto iznos naknade za obavljeni rad na koju upućeni radnik ima pravo prema odredbama ovoga Zakona, a ne pojedinačni sastavni dijelovi naknade za obavljeni rad.

(3) Prilikom usporedbe iz stavka 2. ovoga članka ne uzimaju se u obzir iznosi isplaćeni upućenom radniku za prekovremeni rad, otežane uvjete rada, noćni rad, rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi, davanja u naravi te iznosi dodataka kojima je svrha naknada stvarno nastalih troškova zbog upućivanja koje je strani poslodavac isplatio upućenom radniku na temelju obveze koja proizlazi iz zakonodavstva države sjedišta poslodavca, odnosno prava koje se primjenjuje na radni odnos upućenoga radnika, kao što su troškovi putovanja, hrane, smještaja te se ti troškovi isplaćuju uz naknadu za obavljeni rad.

(4) Dodatak karakterističan za upućivanje koji je strani poslodavac iskazao kao isplatu radniku, smatra se dijelom naknade za obavljeni rad, osim ako se ne isplaćuje kao naknada za stvarno nastale troškove zbog upućivanja.

(5) U slučaju da nije moguće utvrditi koji je dio iznosa dodatka isplaćen radniku na ime naknade stvarno nastalih troškova nastalih zbog upućivanja, a koji dio na ime naknade za obavljeni rad, smatra se da je ukupni iznos isplaćen kao naknada stvarno nastalih troškova zbog upućivanja.

(6) Uplate stranoga poslodavca u dobrovoljni zatvoreni mirovinski fond u ime radnika, člana fonda, ne smatraju se naknadom za obavljeni rad i ne uzimaju se u obzir prilikom usporedbe iz stavka 2. ovoga članka.

2. UPUĆENI AGENCIJSKI RADNICI

Uvjeti rada upućenog agencijskog radnika

Članak 11.

(1) Strana agencija je dužna, neovisno o pravu koje se primjenjuje na radni odnos agencijskog radnika, osim ako nije povoljnije, za vrijeme upućivanja agencijskog radnika domaćem korisniku, na uvjete rada iz članka 6. stavka 1. podstavaka  1. do 7. ovoga Zakona primjenjivati odredbe općega propisa kojim se uređuju radni odnosi koje se primjenjuju na radnika domaće agencije ustupljenoga korisniku u Republici Hrvatskoj.

(2) Prava iz članka 6. stavka 1. podstavak 8. i 9. ovoga Zakona jamče se i upućenom stranom agencijskom radniku ako je korisnik iz stavka 1. ovoga članka prema propisima Republike Hrvatske, odnosno proširenom kolektivnom ugovoru dužan osigurati ta prava svojim radnicima.

Strana agencija upućuje radnika domaćem korisniku

Članak 12.

(1) Ako strana agencija upućuje radnika domaćem korisniku, korisnik je dužan, u pisanom obliku, prije sklapanja ugovora o prekograničnom ustupanju radnika, obavijestiti stranu agenciju o plaći i drugim uvjetima rada radnika zaposlenoga kod korisnika na istim poslovima, a koje bi strani agencijski radnik ostvario da je izravno sklopio ugovor o radu s korisnikom u skladu s općim propisom kojim se uređuju radni odnosi u Republici Hrvatskoj.

(2) Strana agencija smatra se u smislu ovoga Zakona poslodavcem koji upućuje radnika i dužna je u pisanom obliku potvrditi domaćem korisniku da je obaviještena o uvjetima rada iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Strana agencija dužna je upućenom agencijskom radniku osigurati uvjete rada iz članka 11. ovoga Zakona samo pod uvjetom da su povoljnije uređeni propisima, odnosno primjenjivim kolektivnim ugovorima u Republici Hrvatskoj nego pravom države sjedišta strane agencije  koje se primjenjuje na radni odnos agencijskoga radnika.

(4) Korisnik iz stavka 1. ovoga članka ne može biti domaća agencija za privremeno zapošljavanje.

Strani korisnik šalje stranog agencijskoga radnika u Republiku Hrvatsku u kojoj privremeno ili povremeno posluje

Članak 13.

(1) Ako strani korisnik pružatelj usluga sa sjedištem u državi članici EU-a odnosno drugoj državi ugovornici EGP-a, Švicarskoj Konfederaciji ili u trećoj državi pošalje u Republiku Hrvatsku u kojoj privremeno ili povremeno posluje stranoga agencijskog radnika, u smislu ovoga Zakona strana agencija smatra se poslodavcem koji upućuje radnika.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, strani korisnik pružatelj usluga se smatra poslodavcem u odnosu na obveze u području zaštite zdravlja i sigurnosti radnika.

(3) Ako su uvjeti rada iz članka 11. ovoga Zakona povoljnije uređeni pravom države sjedišta strane agencije i koje se primjenjuje na radni odnos, odnosno propisima države sjedišta pružatelja usluga korisnika, nego propisima, odnosno primjenjivima kolektivnim ugovorima u Republici Hrvatskoj, strana agencija je na agencijskoga radnika dužna primijeniti za radnika povoljnije pravo.

Dugotrajno upućivanje

Članak 14.

(1) Ako stvarno trajanje upućivanja radnika zbog obavljanja istoga zadatka u Republici Hrvatskoj prijeđe 12 mjeseci, to se smatra dugotrajnim upućivanjem, osim ako drugo nije određeno ovim Zakonom.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, ako je strani poslodavac obavijestio o potrebi produženja razdoblja upućivanja pod uvjetima i na način propisan člankom 18. ovoga Zakona, dugotrajnim upućivanjem smatrat će se ako stvarno trajanje upućivanja radnika zbog obavljanja istoga zadatka u Republici Hrvatskoj prijeđe 18 mjeseci.

Prava radnika u slučaju dugotrajnoga upućivanja

Članak 15.

(1) U slučaju dugotrajnoga upućivanja strani poslodavac dužan je, od prvoga dana nakon isteka roka iz članka 14. ovoga Zakona, na dugotrajno upućenog radnika primijeniti, uz zajamčene uvjete rada i prava iz članka 6. ovoga Zakona, i sve druge uvjete rada koji se prema propisu, odnosno proširenom kolektivnom ugovoru obvezno primjenjuju na domaće radnike.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, u slučaju dugotrajnog upućivanja strani poslodavac nije dužan primjenjivati odredbe propisa ili proširenoga kolektivnoga ugovora kojima se uređuju postupak, uvjeti i administrativne obveze prilikom sklapanja i prestanka ugovora o radu, zabrana tržišnoga natjecanja te sustav dobrovoljnog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje.

(3) Strani poslodavac dužan je upućenom radniku osigurati uvjete rada iz stavka 1. ovoga članka ako su povoljnije uređeni propisima, odnosno proširenim kolektivnim ugovorom u Republici Hrvatskoj nego zakonodavstvom države sjedišta stranoga poslodavca i koje se primjenjuje na radni odnos.

Računanje razdoblja upućivanja

Članak 16.

(1) Početak i kraj razdoblja upućivanja računa se od dana navedenoga u izjavi o upućivanju, a po potrebi ili u slučaju sumnje, u obzir mogu biti uzeti i datum početka i kraja upućivanja iz potvrde nadležnog tijela o obuhvaćenosti radnika inozemnim sustavom socijalnog osiguranja za vrijeme upućivanja , odnosno podatak o državi ili državama u kojima treba obavljati rad u inozemstvu te podatak o početku i trajanju rada u drugoj državi iz ugovora o radu ili drugoga akta kojim je zasnovan radni odnos.

(2) U slučaju da se zbog neslaganja podataka iz stavka 1. ovoga članka ne može sa sigurnošću utvrditi početak razdoblja upućivanja, početkom razdoblja upućivanja smatrat će se podatak o najranijem početku upućivanja.

Zamjena radnika drugim upućenim radnikom

Članak 17.

(1) Ako je tijekom trajanja upućivanja radnik zamijenjen drugim upućenim radnikom koji obavlja isti zadatak na istom mjestu , razdoblja upućivanja pojedinačnih upućenih radnika se kumulativno uračunavaju u ukupno trajanje razdoblja upućivanja.

(2) Prilikom procjene radi li se o zamjeni radnika na istom zadatku ili o novom upućivanju, u obzir se uzima priroda usluge koja se pruža, odnosno posao koji se obavlja, mjesta obavljanja rada, ugovor na temelju kojega se radnik upućuje te druge činjenice nužne za procjenu u svakom pojedinom slučaju upućivanja.

(3) Ako se zbog kumulativnoga uračunavanja iz stavka 1. ovoga članka ispune uvjeti za dugotrajno upućivanje, odredba članka 15. ovoga Zakona primijenit će se na uvjete rada i prava upućenoga radnika koji obavlja rad u trenutku ispunjavanja kriterija za dugoročno upućivanje.

Podnošenje obavijesti o potrebi produženja razdoblja upućivanja

Članak 18.

(1) Prije isteka stvarnoga trajanja upućivanja radnika od 12 mjeseci strani poslodavac može obavijestiti nadležno tijelo iz članka 45. stavak 1. ovoga Zakona o potrebi produženja perioda upućivanja radnika na istom zadatku u Republici Hrvatskoj, uz obrazloženje opravdanoga povoda za produženje.

(2) Obavijest iz stavka 1. ovoga članka strani poslodavac može poslati samo jednom, najranije 2 mjeseca, a najkasnije mjesec dana prije isteka stvarnoga trajanja upućivanja od 12 mjeseci, elektroničkim putem, korištenjem aplikacije dostupne na mrežnoj stranici središnjega državnoga ureda koji obavlja inspekcijske poslove u području rada i zaštite na radu prema posebnom propisu te ministarstva nadležnoga za poslove rada.  

(3) Obavijest iz stavka 1. ovoga članka mora sadržavati podatke o poslodavcu, radniku na kojega se produženje odnosi, oznaku ili datum prve podnesene izjave o upućivanju koja sadrži početak razdoblja upućivanja, datum isteka roka od 12 mjeseci stvarnog trajanja upućivanja, opis usluge, odnosno rada zbog čijeg izvršenja je radnik upućen te obrazloženje opravdanoga povoda za produženje.

(4) Nakon primitka obavijesti, nadležno tijelo će putem elektroničke aplikacije iz stavka 2. ovoga članka, najkasnije u roku od 15 dana od primitka obavijesti, potvrditi produženje razdoblja upućivanja za dodatnih 6 mjeseci od isteka roka od 12 mjeseci stvarnoga trajanja upućivanja radnika.

(5) Obavijest o potrebi produženja razdoblja upućivanja za radnika podnesena prije ili nakon isteka roka iz stavka 2. ovoga članka ili podnesena za radnika zbog obavljanja drugoga zadatka, neće biti potvrđena   .

(6) U slučaju potvrđenoga produženja upućivanja iz stavka 1. ovoga članka radnik će se smatrati dugotrajno upućenim od prvoga dana nakon isteka roka od 18 mjeseci stvarnoga trajanja upućivanja radnika.

GLAVA III. ADMINISTRATIVNI ZAHTJEVI

1. OBVEZE STRANOG POSLODAVCA

Dužnost podnošenja izjave o upućivanju

Članak 19.

(1) Strani poslodavac koji ima sjedište u državi članici EU-a odnosno drugoj državi ugovornici EGP-a ili Švicarskoj Konfederaciji dužan je prije početka upućivanja podnijeti potpunu i točnu izjavu o upućivanju.

(2) Strani poslodavac koji ima sjedište u trećoj državi dužan je prije početka upućivanja podnijeti potpunu i točnu izjavu o upućivanju, a  nakon što su  njegovi radnici, državljani treće zemlje regulirali boravak i rad u Republici Hrvatskoj prema posebnom propisu kojim se uređuje ulazak, boravak i rad stranaca.

(3) Izjava iz stavaka 1. i 2. ovoga članka podnosi se elektroničkim putem središnjem državnom uredu koji obavlja inspekcijske poslove u području rada i zaštite na radu prema posebnom propisu, korištenjem aplikacije dostupne na mrežnoj stranici toga ureda i ministarstva nadležnoga za poslove rada.

(4) Poslodavac iz stavaka 1. i 2. ovoga članka dužan je tijekom trajanja upućivanja, a najkasnije u roku od tri radna dana, prijaviti svaku promjenu podataka u izjavi o upućivanju.

(5) Sadržaj, oblik i izgled izjave o upućivanju iz stavka 2. ovoga članka te način prijave promjene podataka iz stavka 4. ovoga članka pravilnikom propisuje ministar nadležan za poslove rada.

Obveze državljana trećih zemalja

Članak 20.

(1) Državljanin treće zemlje, zakonito zaposlen kod stranog poslodavca sa sjedištem u državi članici EU-a odnosno drugoj državi ugovornici EGP-a ili Švicarskoj Konfederaciji, koji je upućen na rad u Republiku Hrvatsku na razdoblje dulje od devedeset dana, dužan je regulirati privremeni boravak u svrhu rada upućenog radnika u skladu s posebnim propisom kojim se uređuje ulazak, boravak i rad stranaca.

(2) Državljanin treće zemlje, zakonito zaposlen kod stranog poslodavca sa sjedištem u trećoj državi koji u Republici Hrvatskoj pruža usluge na temelju bilateralnoga ili drugoga međunarodnoga ugovora, a koji se upućuje u Republiku Hrvatsku, dužan je regulirati dozvolu za boravak i rad u skladu s posebnim propisom kojim se uređuje ulazak, boravak i rad stranaca u Republici Hrvatskoj.

(3) Za upućenog radnika iz stavaka 1. i 2. ovoga članka strani poslodavac je dužan u izjavi o upućivanju iz članka 19. ovoga Zakona potvrditi da je upućeni radnik zakonito zaposlen po propisima države u kojoj strani poslodavac ima sjedište.

(4) Korisnik kojem je usluga namijenjena u Republici Hrvatskoj, ne smije dozvoliti obavljanje usluge odnosno koristiti rad upućenog radnika ako zna ili je mogao znati da upućeni radnik nije zakonito zaposlen kod stranog poslodavca.

(5) Pružatelj usluga poslodavac sa sjedištem u trećoj zemlji ne smije biti stavljen u povoljniji položaj od  pružatelja usluga  koji ima sjedište u državi članici EU-a odnosno drugoj državi ugovornici EGP-a ili u Švicarskoj Konfederaciji.

Dužnost imenovanja osobe koja čuva dokumente

Članak 21.

         (1) Strani poslodavac dužan je u izjavi iz članka 19. ovoga Zakona ovlastiti i imenovati osobu koja će tijekom razdoblja upućivanja na mjestu rada ili drugom jasno određenom i dostupnom mjestu u Republici Hrvatskoj čuvati te na zahtjev nadležnoga tijela dati na uvid, u papirnatom ili elektroničkom obliku, dokumente iz stavka 3. ovoga članka.

         (2) Strani poslodavac je dužan osobi iz stavka 1. ovoga članka dati potpisanu, pisanu potvrdu o njenom ovlaštenju, a imenovana osoba je potvrdu dužna predočiti na zahtjev nadležnog tijela.

(3) Dokumenti iz stavka 1. ovoga članka su preslika ugovora o radu ili drugoga akta kojim je zasnovan radni odnos, obračun plaće iz kojeg su vidljivi svi elementi i način utvrđivanja iznosa plaće, dokaz o isplati plaće, evidencija radnog vremena iz koje je vidljiv početak, trajanje i završetak radnoga vremena, potvrda nadležnog tijela o obuhvaćenosti radnika inozemnim sustavom socijalnog osiguranja u razdoblju upućivanja, dokumentacija iz područja zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, za svakog upućenoga radnika državljanina treće zemlje radna dozvola ili drugi akt kojim se dokazuje da je radnik zakonito zaposlen, a koji je izdala država članica EU, odnosno druga država ugovornica EGP-a, Švicarska Konfederacija ili treća država na čijem teritoriju pružatelj usluge ostvaruje pravo na poslovni nastan te ostali dokazi potrebni za kontrolu i nadzor.

(4) Strani poslodavac dužan je na zahtjev nadležnih tijela dostaviti prijevod dokumenata iz stavka 2. i 3. ovoga članka i članka 22. stavka 2. ovoga Zakona na hrvatski jezik i pružiti im sve ostale potrebne i zatražene informacije.

Dužnost imenovanja osobe za primanje pismena

Članak 22.

(1) Strani poslodavac dužan je u izjavi iz članka 19. ovoga Zakona imenovati osobu za kontakt u Republici Hrvatskoj koja će za vrijeme upućivanja biti ovlaštena, u ime i za račun poslodavca, surađivati s nadležnim tijelima te po potrebi primati i slati dokumente, zahtjeve, obavijesti i ostala pismena.

(2) Strani poslodavac je dužan osobi iz stavka 1. ovoga članka dati potpisanu, pisanu potvrdu o njenom ovlaštenju, a imenovana osoba je potvrdu dužna predočiti na zahtjev nadležnog tijela.

Dužnost čuvanja dokumenata određeni period nakon upućivanja

Članak 23.

Strani poslodavac dužan je nakon završetka upućivanja čuvati dokumente o upućivanju iz članka 21. i 22. ovoga Zakona u razdoblju od dvije godine od završetka upućivanja  e ih dostaviti nadležnim tijelima Republike Hrvatske na njihov zahtjev, u roku od 30 dana od dana dostave zahtjeva.  

2. SUDSKA ZAŠTITA, PRISTUP INFORMACIJAMA I ADMINISTRATIVNA SURADNJA

Sudska zaštita

Članak 24.

(1) Upućeni radnik koji smatra da mu je za vrijeme upućivanja povrijeđeno neko pravo zajamčeno ovim Zakonom, može radi zaštite i ostvarivanja tih prava protiv stranoga poslodavca pokrenuti odgovarajući postupak pred nadležnim sudom, državnim tijelima ili pravnim osobama s javnim ovlastima u Republici Hrvatskoj.

(2) Upućeni radnik može i nakon prestanka radnoga odnosa s poslodavcem pokrenuti postupak iz stavka 1. ovoga članka, u odnosu na prava zajamčena ovim Zakonom.

(3) Upućeni radnik koji je pokrenuo postupak zaštite prava iz stavka 1. ovoga članka ne smije zbog toga biti stavljen u nepovoljniji položaj od drugih radnika zaposlenih kod poslodavca niti ta okolnost smije štetno utjecati na ostvarenje njegovih prava iz radnoga odnosa.

(4) U postupku zaštite prava iz stavka 1. ovoga članka upućenoga radnika ili poslodavca po njegovu ovlaštenju mogu zastupati osobe ovlaštene za pružanje pravne pomoći, odnosno udruge ili druge organizacije koje su za to ovlaštene u skladu s posebnim propisima.

Pristup informacijama

Članak 25.

(1) Ministarstvo nadležno za poslove rada osigurat će, u suradnji s drugim nadležnim tijelima, da su kontakti svih nadležnih tijela te opća, cjelovita i jasna informacija o propisima i kolektivnim ugovorima primjenjivima na uvjete rada i zapošljavanja i njihovoj zaštiti, dostupni svima zainteresiranima na lako pristupačan i jasan način bez naknade, na jedinstvenoj mrežnoj stranici na hrvatskom i engleskom jeziku.

(2) Okolnost da na mrežnoj stranici iz stavka 1. ovoga članka nisu navedene opće informacije o uvjetima rada koji se primjenjuju na upućenog radnika prema odredbama ovoga Zakona, bit će uzeta u obzir prilikom određivanja visine kazne pružatelju usluge zbog nepoštovanja tih uvjeta rada, u mjeri u kojoj je to potrebno da bi se osigurala proporcionalnost kazne.

(3) Postojanje okolnosti iz stavka 2. ovoga članka ne utječe na ostvarivanje prava koja se jamče upućenom radniku ovim Zakonom.

Administrativna suradnja

Članak 26.

(1) U situacijama upućivanja i zbog zaštite prava upućenog radnika nadležna tijela će u okviru svojih nadležnosti, bez nepotrebnih odgađanja i bez naknade, osigurati pomoć i potrebnu uzajamnu administrativnu suradnju s nadležnim tijelima drugih država članica EU-a odnosno drugim državama ugovornicama EGP-a.

(2) Pomoć i administrativna suradnja iz stavka 1. ovoga članka sastoji se od slanja i primanja obrazloženih zahtjeva za pružanje pomoći i informacija, provjera informacija i relevantnih podataka o poslodavcima i radnicima vezanim za situaciju upućivanja, razmjene podataka o primjenjivom zakonodavstvu, po potrebi slanja i dostavljanja dokumenata, te obavijesti o izrečenoj novčanoj administrativnoj kazni ili zahtjeva za naplatu novčanih administrativnih kazni.

(3) U slučaju teškoća ili nemogućnosti ispunjavanja obveza iz stavka 2. ovoga članka nadležno tijelo o tome će bez odgađanja obavijestiti nadležno tijelo koje je uputilo zahtjev za informacijom, pružanjem pomoći ili drugim oblikom suradnje.

(4) O postojanju trajnijega problema u suradnji s nekom od država članica EU-a odnosno drugom državom ugovornicom EGP-a ili tijelima Unije odnosno u razmjeni informacija ili ustrajnoga odbijanja dostave informacije bez prihvatljivoga valjanoga obrazloženja, nadležno tijelo koje je zatražilo pomoć ili suradnju obavijestit će Komisiju.

(5) U situacijama iz stavka 1. ovoga članka nadležno tijelo može u svakom slučaju upućivanja i za svakoga poslodavca zatražiti od nadležnih tijela države u kojoj poslodavac ima sjedište, potrebne informacije o zakonitosti poslovnoga nastana poslodavca te poštivanju važećih propisa i svih obveza poslodavca koje proizlaze iz upućivanja radnika ili po takvome zahtjevu pružiti informaciju.

(6) Uzajamna pomoć i administrativna suradnja iz stavka 1. ovoga članka  provodit će se putem Informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta (IMI), uspostavljenoga Uredbom (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta (»Uredba IMI«) te, po potrebi, i bilateralnim putem i u skladu s propisima kojima se uređuje zaštita osobnih podataka i slobodni prijenos takvih podataka.

(7) U slučajevima obrazloženoga zahtjeva za hitnu provjeru zakonitosti poslovnoga nastana poslodavca i dostavu podataka dostupnih u službenim evidencijama ili javnim registrima, nadležno tijelo dužno je informaciju dostaviti tijelu koje ju je zatražilo u roku od najkasnije dva radna dana od primitka zahtjeva.

(8) Informacije zaprimljene ili razmijenjene u okviru pružanja pomoći i administrativne suradnje iz stavka 1. ovoga članka mogu se koristiti samo u svrhe i u odnosu na predmet za koje su zatražene.

Međunarodna suradnja radi sprječavanja nezakonitih djelatnosti i prijevara

Članak 27.

(1) U cilju sprječavanja i kažnjavanja prekograničnih prijevara i nezakonitih djelatnosti te zaštite prava radnika u situacijama upućivanja, nadležna tijela Republike Hrvatske u okviru svojih nadležnosti surađuju i mogu provoditi zajedničke aktivnosti s nadležnim tijelima Unije, a ako se ocijeni da postoji potreba i zajednički interes, i s nadležnim tijelima drugih država članica EU-a odnosno drugih država ugovornica EGP-a.

(2) Ako tijelo koje je zaprimilo zahtjev za informacijom tom informacijom ne raspolaže,  zatražit će dostavu informacije od nadležnoga tijela koje ima informaciju i koje ju je dužno dostaviti.

Nacionalna suradnja radi sprječavanja nezakonitih djelatnosti i prijevara

Članak 28.

 Ministarstvo nadležno za poslove rada, središnji državni ured koji prema posebnom propisu obavlja inspekcijske poslove u području rada i zaštite na radu, druga tijela državne uprave u čijem je djelokrugu  obavljanje inspekcijskog nadzora nad provedbom posebnih propisa kojima se uređuju radni odnosi odnosno uvjeti rada, tijela nadležna za provedbu uredbi Europske unije o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, ministarstvo nadležno za unutarnje poslove i ministarstvo nadležno za porezni sustav u okviru svojih nadležnosti dužni su međusobno surađivati i pružati potrebne informacije radi sprječavanja nezakonitih djelatnosti i prijevara u području upućivanja radnika.

3. PROCJENA ČINJENICA SVOJSTVENIH UPUĆIVANJU

Opća procjena činjeničnih elemenata
svojstvenih upućivanju radnika

Članak 29.

(1) Ako tijekom inspekcijskoga nadzora nadležno tijelo iz članka 45. ovoga Zakona

posumnja da nije riječ o upućivanju, izvršit će kontrolu i inspekcijski nadzor na temelju opće procjene činjeničnih elemenata svojstvenih za upućivanje i nužnih za poštivanje pravila koja se primjenjuju na upućivanje, prava upućenog radnika i obveze poslodavaca.

(2)  Opća procjena iz stavka 1. ovoga članka mora biti prilagođena svakom posebnom slučaju, uzimajući u obzir posebnost svake situacije upućivanja, te se odnosi osobito na procjenu privremenosti rada upućenog radnika, odnosno privremenosti poduzimanja gospodarskih aktivnosti stranog poslodavca u Republici Hrvatskoj.

(3) Prilikom inspekcijskoga nadzora mora se poštivati načelo nediskriminacije i proporcionalnosti.

(4) Odredbe članaka  26. i 27. ovoga Zakona primjenjuju se na pružanje uzajamne pomoći i administrativne suradnje između tijela nadležnih za inspekcijski nadzor i nadležnih tijela u drugim državama članicama EU-a odnosno drugim državama ugovornicama EGP-a.

(5) Ako nadležno tijelo iz članka 45. ovoga Zakona u obavljanju kontrole i nadzora utvrdi činjenice koje mogu ukazivati na nepoštivanje pravila koja se primjenjuju na upućivanje, prava upućenog radnika i obveze poslodavaca, o tome će bez odgađanja obavijestiti nadležno tijelo države u kojoj strani poslodavac ima sjedište.

(6) Način postupanja inspekcijskog tijela prilikom opće procjene činjeničnih elemenata iz stavka 1. ovoga članka propisat će pravilnikom ministar nadležan za poslove rada.

Prava radnika u slučaju kad se ne radi o upućivanju

Članak 30.

(1) Ako nadležno tijelo iz članka 45. ovoga Zakona nakon utvrđivanja činjeničnoga stanja utvrdi da se ne radi o upućivanju, odnosno upućenom radniku, pravo mjerodavno za ugovor o radu određuje se u skladu s Uredbom (EZ) br. 593/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. lipnja 2008. o pravu koje se primjenjuje na ugovorne obveze (Rim I), (SL L L 177/6 od 4.7.2008).

(2) U slučaju da se nakon opće procjene iz članka 29. ovoga Zakona utvrdi da je pružatelj usluga nepravilno ili u namjeri prijevare prikazao da je riječ o situaciji upućivanja, odnosno upućenom radniku, a zbog primjene pravila iz odredbe stavka 1. ovoga članka postoji sukob prava koje se primjenjuje na ugovor o radu i hrvatskog nacionalnog zakonodavstva, primjena mjerodavnoga prava ne može dovesti do umanjenja prava radnika odnosno primjene uvjeta rada nepovoljnijih od onih koja se ovim Zakonom jamče upućenom radniku.

Odgovornost ugovaratelja za obveze podugovaratelja prema

upućenom radniku u djelatnosti graditeljstva

Članak 31.

(1) Ugovaratelj solidarno odgovara za obveze koje podugovaratelj kao poslodavac ima prema svojem upućenom radniku, za potraživanja na ime dospjele, a neisplaćene naknade za obavljeni rad, na koju upućeni radnik ima pravo u skladu s odredbom članka 8. ovoga Zakona.

(2) Upućeni radnik kojem podugovaratelj kao poslodavac nije na dan dospjelosti isplatio naknadu za obavljeni rad ili dio naknade za obavljeni rad  iz stavka 1. ovoga članka, može od ugovaratelja zahtijevati isplatu te naknade nakon isteka roka u kojem je poslodavac sa sjedištem u Republici Hrvatskoj domaćem radniku, prema općem propisu kojim se uređuju radni odnosi, dužan dostaviti obračun plaće koji mu je dužan isplatiti.

(3) Odgovornost ugovaratelja iz stavka 1. ovoga članka primjenjuje se na ugovorni odnos ugovaratelja i podugovaratelja nastao na temelju ugovora o pružanju usluga u jednoj ili više djelatnosti graditeljstva prema važećoj Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti.

(4) Sudska zaštita iz članka 24 . ovoga Zakona primjenjuje se i na odgovornost ugovaratelja iz stavka 1. ovoga članka, neovisno od sjedišta ugovaratelja.

(5) Ugovaratelj se oslobađa odgovornosti iz stavka 1. ovoga članka ako je poduzeo sve odgovarajuće radnje kako bi od svoga podugovaratelja zatražio i dobio prije početka, odnosno tijekom trajanja upućivanja:

1) presliku izjave podugovaratelja o upućivanju radnika i svih njezinih naknadnih izmjena,

2) popis svih radnika zaposlenih na izvršavanju ugovora o pružanju usluga između ugovaratelja i podugovaratelja,

3) za svakoga pojedinoga radnika iz podstavka 2. ovoga stavka: identifikacijski podatak radnika, datum rođenja, opis posla, državljanstvo, datum početka i završetka upućivanja, mjesto upućivanja, redovno radno vrijeme, uključujući i prekovremene sate te bruto mjesečnu plaću,

4) pisano jamstvo podugovaratelja da će, kao poslodavac, upućenom radniku isplatiti plaću u roku i iznosu koja mu pripada tijekom upućivanja,

5) za vrijeme trajanja ugovora između ugovaratelja i podugovaratelja, za svakoga pojedinoga upućenoga radnika najmanje jednom mjesečno: evidenciju radnog vremena, evidenciju plaća, obračun plaće iz kojeg su jasno vidljivi svi podaci od kojih ovisi iznos plaće te iznos plaće po tim osnovama, novčana jedinica u kojoj se plaća isplaćuje te dokaz o izvršenoj uplati plaće u roku i iznosu na koji radnik ima pravo tijekom upućivanja.

(6)  Za primjenu ovoga članka podugovarateljem se smatra pružatelj usluga koji upućuje radnike na temelju ugovora o pružanju usluga sklopljenoga s ugovarateljem, a kojim se obvezuje izvršiti sve ili dio radova, odnosno usluga za čije se izvođenje ili pružanje obvezao ugovaratelj.

GLAVA IV. PREKOGRANIČNA PROVEDBA ODLUKA O NOVČANOJ KAZNI U PODRUČJU UPUĆIVANJA RADNIKA

1.SURADNJA U PREKOGRANIČNOJ PROVEDBI ODLUKA

Nadležna tijela Republike Hrvatske

Članak 32.

(1) Središnji državni ured koji obavlja inspekcijske poslove u području rada i zaštite na radu prema posebnom propisu nadležan je za podnošenje, odnosno zaprimanje i postupanje po zahtjevu iz članka 33. ovoga Zakona, osim ako drugačije nije određeno ovim Zakonom.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, u pitanjima koja su uređena ovim Zakonom, za podnošenje zahtjeva iz članka 33. ovoga Zakona nadležna su druga  ijela državne uprave u čijem je djelokrugu, u skladu s posebnim propisom, obavljanje poslova inspekcijskoga nadzora nad provedbom posebnih propisa kojima se uređuju radni odnosi, odnosno uvjeti rada.

          (3) Nadležno tijelo za provedbu ovrhe na novčanim sredstvima pružatelja usluga radi naplate novčane kazne iz članka 3. podstavka 19. ovoga Zakona je Financijska agencija.

Suradnja u prekograničnoj provedbi odluka o novčanoj kazni

Članak 33.

Nadležno tijelo države članice može nadležnom tijelu države članice u kojoj pružatelj usluga ima sjedište, podnijeti zahtjev:

1) za dostavom pružatelju usluga obavijesti o odluci o novčanoj kazni iz članka 3. podstavka 18. ovoga Zakona ili

2) za naplatom novčane kazne iz članka 3. podstavka 19. ovoga Zakona.

Načela uzajamne pomoći, povjerenja i priznavanja

Članak 34.

Načela uzajamne pomoći, povjerenja i priznavanja zahtjeva temelj su suradnje nadležnih tijela država članica prilikom postupanja po zahtjevu iz članka 33. ovoga Zakona.

Zaštita osobnih podataka

Članak 35.

Na prosljeđivanje i zaštitu osobnih podataka razmijenjenih tijekom suradnje iz članka 33. ovoga Zakona primjenjuju se propisi kojima se uređuje zaštita osobnih podataka.

Način podnošenja zahtjeva

Članak 36 .

(1) Uzajamna pomoć i administrativna suradnja između nadležnih tijela država članica provodi se putem Informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta (IMI), uspostavljenoga Uredbom (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem informacijskoga sustava unutarnjeg tržišta („Uredba IMI“).

(2) Zahtjevi iz članka 33. ovoga Zakona i ostali dokumenti koji se odnose na prekograničnu provedbu novčanih kazni te ostale informacije razmjenjuju se elektroničkim putem na za to utvrđenim jedinstvenim obrascima, na način i u skladu s pravilima elektroničkoga informacijskoga sustava iz stavka 1. ovoga članka.

2.POSTUPAK SURADNJE I OBVEZE NADLEŽNIH TIJELA

Obveze tijela koje podnosi zahtjev

Članak 37.

(1) Zahtjev iz članka 33. ovoga Zakona nadležno tijelo iz članka 32. stavak 1. i 2. ovoga Zakona  podnijet će samo ako nije u mogućnosti dostaviti pružatelju usluga obavijest o odluci o novčanoj kazni ili nije u mogućnosti naplatiti novčanu kaznu.

(2) Zahtjev iz članka 33. ovoga Zakona nadležno tijelo iz stavka 1. ovoga članka  podnijet će samo ako temelj tražbine, odluka o novčanoj kazni ili novčana kazna nije u postupku osporavanja, odnosno zahtjev koji se ne može osporiti redovnim pravnim lijekom.

(3) Nadležno tijelo koje podnosi zahtjev za naplatu novčane kazne dužno je putem elektroničkoga sustava iz članka 36. ovoga Zakona uz zahtjev priložiti presliku izvornika ili ovjerene preslike izvršne odluke o novčanoj kazni ili sažetka te odluke, koja se smatra ovršnom ispravom za naplatu novčane kazne te će priložiti i druge dokumente koji se odnose na obvezu plaćanja i novčanu kaznu, izdane u državi koja podnosi zahtjev.

Obveze tijela koje je zaprimilo zahtjev

Članak 38.

(1)Nadležno tijelo iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona koje je zaprimilo zahtjev iz članka 33. ovoga Zakona, rukovodeći se načelima uzajamne pomoći, povjerenja i priznavanja, priznat će zahtjev bez dodatnih službenih radnji, odnosno posebne odluke o priznanju, i najkasnije u roku od mjesec dana od primitka zahtjeva izvršiti dostavu obavijesti o odluci o novčanoj kazni ili naplatu novčane kazne, osim u slučaju iz članka 40. ovoga Zakona.

(2)S priznatim zahtjevom države članice iz članka 33. ovoga Zakona postupit će se na isti način na koji bi se postupalo s odlukom o novčanoj kazni koju je donijelo za to nadležno tijelo u Republici Hrvatskoj.

(3)Dostava obavijesti o odluci o novčanoj kazni i zahtjev za naplatom novčane kazne imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela, odnosno izdala, država koja podnosi zahtjev.

(4)Odluka nadležnoga tijela države koja je podnijela zahtjev o novčanoj kazni iz članka 3. podstavka 18. ovoga Zakona smatra se temeljnom ovršnom ispravom.

(5)Jedinstveni obrazac zahtjeva za naplatu novčane kazne iz članka 36. ovoga Zakona, koji sadržajem upućuje na temeljnu ovršnu ispravu iz stavka 4. ovoga članka, smatra se jedinstvenom ovršnom ispravom i temelj je za provedbu naplate novčane kazne u Republici Hrvatskoj.

(6)Nadležno tijelo iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona utvrdit će ukupan iznos novčane kazne u kunama, prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan donošenja odluke o novčanoj kazni te nalog za provedbu ovrhe i jedinstveni obrazac zahtjeva za naplatu novčane kazne dostaviti nadležnom tijelu iz članka 32. stavka 3. ovoga Zakona, koje je dužno postupati kao s nalogom za naplatu na novčanim sredstvima donesenom u postupku za izvršenje odluka u prekršajnom postupku.

(7)Nalog za provedbu ovrhe iz stavka 6. ovoga članka sadržava najmanje sljedeće podatke: naziv tijela koje izdaje nalog, naziv, odnosno ime i prezime pružatelja usluga, osobni identifikacijski broj ili drugi identifikacijski broj ili identifikacijski podatak pružatelja usluga, sjedište ili adresu pružatelja usluga, ukupan iznos novčane kazne, oznaku odluke o novčanoj kazni i jedinstvenog obrasca zahtjeva za naplatu novčane kazne te datum njihovoga donošenja, nalog za naplatom u korist državnoga proračuna Republike Hrvatske, datum izračuna i potpis ovlaštene osobe.

(8)Uz zahtjev za naplatom izrečene novčane kazne nadležno tijelo iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona dostavit će pružatelju usluga dokumente iz članka 37. stavka 3. ovoga Zakona, najkasnije u roku od mjesec dana od primitka zahtjeva, ali neizvršenje dostave pružatelju usluga ne utječe na provedbu ovrhe.

(9) Nadležno tijelo iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona dužno je u roku primjerenom izvršenju obveze obavijestiti nadležno tijelo države koja je podnijela zahtjev o poduzetim radnjama, osobito o datumu dostave odluke pružatelju usluga.

(10) Nadležno tijelo iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona može podatke o pružatelju usluga utvrditi uvidom u odgovarajuće registre, evidencije ili izvore službenih podataka, poštujući pri tom propise o zaštiti osobnih podataka.

Sadržaj zahtjeva na jedinstvenom obrascu

Članak 39.

(1) Zahtjev nadležnoga tijela države članice za dostavom obavijesti o odluci o novčanoj kazni i zahtjev za naplatom novčane kazne, podnesen na jedinstvenom obrascu iz članka 36. ovoga Zakona, sadrži najmanje sljedeće podatke:

1) naziv, odnosno ime i prezime, poznato sjedište ili adresu te ostale važne podatke ili informacije potrebne za identifikaciju pružatelja usluge,

2) sažetak činjeničnog stanja, okolnosti i opis povrede prava upućenoga radnika, odnosno kršenja pravila o upućivanju te odgovarajuće propise koji se primjenjuju,

3) odluku o novčanoj kazni koja dopušta izvršenje u državi koja podnosi zahtjev i sve druge važne informacije ili dokumente, uključujući one sudske prirode, koji se odnose na temelj tražbine i novčanu kaznu,

4) naziv, adresu i druge kontakt podatke nadležnoga tijela koje je donijelo odluku o novčanoj kazni i, ako se razlikuju, nadležnoga tijela kod kojeg se mogu dobiti daljnje informacije o novčanoj kazni ili mogućnostima, odnosno pravnim sredstvima osporavanja obveze plaćanja ili odluke o novčanoj kazni.

(2) Zahtjev za dostavu obavijesti o odluci o novčanoj kazni treba sadržavati, uz podatke iz stavka 1. ovoga članka, svrhu obavijesti i rok unutar kojega se mora provesti.

(3) Zahtjev za naplatom novčane kazne, uz podatke iz stavka 1. ovoga članka, treba sadržavati i:

1)potvrdu tijela koje podnosi zahtjev da se odluka o novčanoj kazni više ne može

osporavati redovnim pravnim lijekovima,

2)datum izvršnosti, odnosno pravomoćnosti odluke o novčanoj kazni ili presude,

3)opis prirode i iznos novčane kazne koju treba naplatiti,

4)ostale informacije i datume važne za postupak izvršenja, uključujući i je li i na koji način odluka ili presuda dostavljena pružatelju usluga ili je donesena u odsutnosti pružatelja usluga,

5)temelj tražbine te njezine sastavne dijelove.

Razlozi za odbijanje izvršenja zahtjeva

Članak 40.

(1) Tijelo koje je zaprimilo zahtjev odbit će izvršiti zahtjev iz članka 33. ovoga Zakona ako ne sadrži potrebne podatke iz članka 39. ovoga Zakona, nije potpun ili očito ne odgovara, odnosno nije u skladu s odlukom na kojoj se temelji, a nadležno tijelo države koja podnosi zahtjev nije u određenom roku, ako je zatraženo, dostavila dopunu, odnosno ispravak.

(2) Osim iz razloga iz stavka 1. ovoga članka, tijelo koje je zaprimilo zahtjev za naplatom novčane kazne može odlučiti hoće li izvršiti ili odbiti izvršenje zahtjeva ako, nakon ispitivanja zahtjeva, utvrdi da:

1)je očito da su troškovi ili sredstva potrebna za izvršenje zahtjeva za naplatom u

nerazmjeru s iznosom koji treba biti naplaćen,

2)bi izvršenje zahtjeva za naplatom uzrokovalo znatne poteškoće,

3)je ukupan iznos novčane kazne prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na

dan donošenja odluke o novčanoj kazni jednak ili manji od 350 eura ili

4)bi izvršenjem zahtjeva došlo do nepoštivanja temeljnih prava i sloboda pružatelja

usluga ili pravnih načela koji se primjenjuju u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.

(3) U slučajevima iz stavka 1. ovoga članka tijelo koje je zaprimilo zahtjev će, ako smatra potrebnim, prije donošenja odluke o odbijanju zahtjeva, zatražiti od tijela koje je podnijelo zahtjev dostavu dopunskih podataka u roku ne duljem od dva dana.

(4) Ako tijelo koje je zaprimilo zahtjev iz razloga iz stavka 1. i 2. ovoga članka odluči ne izvršiti ili odbiti izvršenje zahtjeva iz članka 33. ovoga Zakona, dužno je, čim je to moguće, o razlozima odbijanja ili neizvršenja obavijestiti tijelo koje je podnijelo zahtjev.

Prekid postupka provedbe zahtjeva

Članak 41.

(1) Ako se u tijeku postupka provedbe zahtjeva iz članka 33. ovoga Zakona u državi koja je podnijela zahtjev pokrene postupak kojim se osporava temelj tražbine, obveza plaćanja ili novčana kazna, nadležno tijelo će prekinuti postupak do dostave izvršne odluke tijela nadležnoga za rješavanje stvari.

(2) O postojanju spora iz stavka 1. ovoga članka nadležno tijelo koje je dostavilo zahtjev dužno je odmah obavijestiti tijelo koje je zaprimilo zahtjev.

Troškovi

Članak 42.

(1) Ukupan iznos naplaćen po zahtjevu za naplatom novčane kazne iz članka 3. podstavka 19.  ovoga Zakona prihod je državnog proračuna Republike Hrvatske.

(2) Uzajamna pomoć i administrativna suradnja država članica u skladu s odredbama ovoga Zakona pruža se besplatno te se troškovi nastali u toj suradnji neće potraživati od države koja je podnijela zahtjev.

Nadležnost u sporovima

Članak 43.

(1) Rješavanje u sporovima u vezi nastanka potraživanja, obveze plaćanja ili odluke o novčanoj kazni koje je nastalo, odnosno koja je donesena u državi koja je nadležnom tijelu iz članka 32. stavka 1. ovoga Zakona podnijela zahtjev, nije u nadležnosti tijela Republike Hrvatske.

(2) Za rješavanje u sporovima vezanima za provedbu Glave IV. ovoga Zakona, nadležni su općinski sudovi prema pravilima o mjesnoj nadležnosti u parničnom postupku.

GLAVA V. UPRAVNI I INSPEKCIJSKI NADZOR

Upravni nadzor

Članak 44.

Upravni nadzor nad primjenom ovoga Zakona obavlja tijelo državne uprave nadležno za poslove rada.

Inspekcijski nadzor

Članak 45.

(1)Inspekcijski nadzor nad primjenom ovoga Zakona obavlja središnji državni ured koji prema posebnom propisu obavlja inspekcijske poslove u području rada i zaštite na radu.

(2)Iznimno od stavka 1. ovog članka inspekcijski nadzor nad primjenom ovoga Zakona obavljaju i druga  ijela državne uprave u čijem je djelokrugu, u skladu s posebnim propisom, obavljanje poslova inspekcijskoga nadzora nad provedbom posebnih propisa kojima se uređuju radni odnosi, odnosno uvjeti rada.

GLAVA VI. PREKRŠAJNE ODREDBE

Članak 46.

(1)Novčanom kaznom od 31.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj strani

poslodavac pravna osoba ako:

1)ne podnese izjavu o upućivanju prije početka upućivanja, podnese nepotpunu

ili  netočnu izjavu o upućivanju, odnosno u propisanom roku ne prijavi promjenu podataka iz izjave (članak 19. stavak 1., 2. i 4.),

2) u izjavi nije potvrdio odnosno neistinito je potvrdio da je upućeni radnik,

državljanin treće zemlje zakonito zaposlen, za svakog državljanina treće zemlje (članak 20. stavak  3.),

3)ne ovlasti ili ne imenuje osobu koja će čuvati u Republici Hrvatskoj propisanu

dokumentaciju ili na zahtjev nadležnoga tijela ne učini dostupnim na uvid traženu dokumentaciju (članak 21. stavak 1.),

4)osobi imenovanoj za čuvanje propisanih dokumenata u Republici Hrvatskoj ne

uruči pisanu potvrdu o ovlaštenju (članak 21. stavak 2.),

5)ne ovlasti odnosno ne imenuje osobu za primanje i slanje pismena (članka 22.

stavak 1.),

6) osobi imenovanoj za primanje i slanje pismena ne uruči pisanu potvrdu o

ovlaštenju (članak 22. stavak 2.),

7)na traženje nadležnog tijela bez opravdanog razloga ne dostavi ili dostavi samo

dio zatražene dokumentacije o upućivanju  (članak 23.).

(2) Novčanom kaznom od 10.000,00 do 20.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga

članka kaznit će se odgovorna osoba u stranom poslodavcu pravnoj osobi.

(3)Novčanom kaznom od 10.000,00 do 20.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1.

ovoga članka kaznit će se strani poslodavac fizička osoba.

Članak 47.

(1) Novčanom kaznom u iznosu od 31.000,00 do 50.000,00 kuna kaznit će se za

prekršaj, za svakog državljanina treće zemlje korisnik pravna osoba, kojem je usluga namijenjena u Republici Hrvatskoj i koji je dozvolio pružanje usluge odnosno koristio rad upućenog radnika, ako je znao ili je mogao znati da upućeni radnik nije zakonito zaposlen (članak 20. stavak 4.).

(2)Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj

iz stavka 1. ovoga članka i odgovorna osoba u korisniku pravnoj osobi.

(3)Novčanom kaznom u iznosu od 10.000,00 do 20.000 kuna kaznit će se za prekršaj

iz stavka 1. ovoga članka korisnik usluge fizička osoba.

Članak 48.

(1) Novčanom kaznom od 10.000,00 do 30.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj domaći korisnik pravna osoba, ako ne obavijesti stranu agenciju o plaći i drugim uvjetima rada koje primjenjuje na svoje radnike, ako to ne učini u pisanom obliku ili to ne učini najkasnije prije sklapanja ugovora o prekograničnom ustupanju radnika (članak 12. stavak 1.).

           (2) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 10.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se odgovorna osoba u korisniku pravnoj osobi.

(3)Novčanom kaznom od 5.000,00 do 10.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga

članka kaznit će se domaći korisnik fizička osoba.

Članak 49.

(1) Novčanom kaznom od 10.000,00 do 30.000,00 kuna kaznit će se za prekršaj strana agencija pravna osoba ako domaćem korisniku ne potvrdi odnosno ne potvrdi u pisanom obliku da je obaviještena o uvjetima rada radnika domaćeg korisnika (članak 12. stavak 2.).

         (2) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 10.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se i odgovorna osoba u stranoj agenciji pravnoj osobi.

(3) Novčanom kaznom od 5.000,00 do 10.000,00 kuna za prekršaj iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se strana agencija fizička osoba.

Članak 50.

(1)Odredbe članka 6. stavka 1. podstavak 3., 8 i 9., članka 8. stavak 1., članka 9.,

članka14., članka 15. i članka 18. ovoga Zakona ne primjenjuju se na upućenog radnika u djelatnosti cestovnog prijevoza do dana stupanja na snagu posebnog propisa kojim će se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijeti izmjene Direktive 2006/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 15. ožujka 2006. o minimalnim uvjetima za provedbu Uredbi Vijeća (EEZ) br. 3820/85 i (EEZ) br. 3821/85 o socijalnom zakonodavstvu koje se odnosi na aktivnosti cestovnog prijevoza i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 88/599/EEZ - Izjave Tekst značajan za EGP (OJ L 102, 11.4.2006).    

(2)Do stupanja na snagu posebnog propisa iz stavka 1. ovoga članka, upućeni radnik u

djelatnosti cestovnog prometa ima pravo na najniži iznos plaće, uključujući povećanu plaću za prekovremeni rad, na razini prava utvrđenoga pravnim propisima Republike Hrvatske odnosno proširenim kolektivnim ugovorom, ako je to za radnika povoljnije od prava koje se primjenjuje na radni odnos.