1. PROBLEM

Sustav socijalne skrbi temelji se na načelu supsidijarnosti, što podrazumijeva odgovornost pojedinca i obitelji za vlastitu socijalnu sigurnost, a uloga je države da u tome pomaže, s ciljem sprečavanja, ublažavanja i otklanjanja socijalne ugroženosti. Korisnici, prava i uvjeti za njihovo ostvarivanje, kao i druga pitanja od značenja za ovu djelatnost, definirani su Zakonom o socijalnoj skrbi (Narodne novine, broj 157/13, 152/14). Relativno često mijenjanje ovog propisa rezultat je nastojanja da se raspoloživim sredstvima zadovolje sve složenije i brojnije potrebe korisnika, te da se sustav socijalne skrbi uskladi s ukupnim započetim reformama i promjenama u području socijalne politike.

Socijalnu skrb ostvaruju dvije kategorije korisnika. Prva kategorija su siromašni koji  nemaju vlastitih prihoda ili su ti prihodi manji od propisanih cenzusa, znači nedostatni za podmirenje osnovnih životnih potreba. Druga kategorija su oni koji socijalnu skrb primaju u svrhu zadovoljavanja specifičnih potreba, nastalih uglavnom zbog invaliditeta, starosti, psihičke bolesti, ovisnosti i dr. U tu se skupinu ubrajaju  i djeca i mladež bez odgovarajuće roditeljske skrbi, djeca i mladež s poremećajima u ponašanju, te žrtve obiteljskog nasilja i trgovanja ljudima.

Postojeći sustav ima veći broj različitih prava i pomoći te složeni administrativni postupak kako za tražitelje pomoći u vidu zajamčene minimalne naknade, tako i za stručnjake u sustavu socijalne skrbi, što se negativno odražava na mogućnost kvalitetnog stručnog rada s obzirom na vrijeme koje stručni radnici provode u administriranju vezanom uz socijalne naknade. Uvođenje zajamčene minimalne naknade (ZMN), koja objedinjuje četiri naknade sa socijalnom komponentom (pomoć za uzdržavanje, dvije braniteljske naknade i produženu naknadu za nezaposlene), otvorilo je mogućnost pojednostavljenja procedure administriranja, usmjeravanja i kontrole te predstavlja temelj za implementaciju projekta Jedinstvenog centra za naknade kao jedinstvene administrativne točke u odnosima građana i države na području ostvarivanja prava na naknade.

Analizom trenutnog stanja kao problemi u postupcima priznavanja prava na ZMN uočeni su: opterećenost stručnih radnika centara za socijalnu skrb velikim brojem administrativnih radnji, što rezultira pomanjkanjem vremena za obavljanje drugih stručnih poslova, zatim povećani troškovi postupka donošenja rješenja, troškovi poštarine, kao i troškovi popratnih aplikacija koji su povezani s postupcima priznavanja ZMN. Također, s obzirom na lokacije administracijskih ureda povezanih s pribavljanjem propisane dokumentacije za ostvarivanje prava na zajamčenu minimalnu naknadu korisnicima je otežan pristup vezano uz ostvarivanje prava. Rješavanje navedenih problema predstavlja polazište za ostvarivanje jedne administrativne točke u odnosima građana i države u obliku Jedinstvenog centra za naknade (JCN) kao transparentnog, učinkovitog, racionalnog i za korisnike pristupačnog sustava.

Praćenjem provedbe Zakona u razdoblju od godine i pol dana utvrđene su najugroženije skupine stanovništva s obzirom na ostvarivanje prava na ZMN i to: samci – osobe nesposobne za rad i djeca samohranih roditelja i djeca u jednoroditeljskim kućanstvima. Naime, Zakon kod izračuna iznosa ZMN za samce ne prepoznaje kategoriju samca nesposobnog za rad (umirovljenici, osobe starije od 65 godina, osobe s invaliditetom, djeca mlađa od 15 godina) kao što je to bilo u Zakonu o socijalnoj skrbi iz 2012. godine, kada je pomoć za uzdržavanje bila uvećana samcu – osobi nesposobnoj za rad. Među današnjim primateljima ZMN takovih je osoba 11 090. Također, sukladno trenutačno važećem propisu sva djeca dobivaju određeni iznos od 320,00 kn bez obzira na značajke roditelja ili dob. Prema podacima Ministarstva socijalne politike i mladih na dan 26. svibnja 2015. godine u Republici Hrvatskoj ima 3 103 djece koja  primaju ZMN, a čiji roditelji imaju značajku samohranosti.

U dijelu Zakona kojim se propisuje Psihosocijalna podrška trenutačno je u nedovoljnoj mjeri propisana mogućnost korištenja psihosocijalne podrške te boravka kod pružatelja usluga socijalne skrbi za djecu čiji roditelji imaju status roditelja njegovatelja, a posebice za djecu roditelja njegovatelja koja dolaze iz jednoroditeljske obitelji. Stoga je u svrhu sprječavanja njihove socijalne izolacije potrebno proširiti odredbe Zakona.

Nadalje, odredbe Zakona kojima se željelo motivirati korisnike ZMN za aktivnijim traženjem zaposlenja propisuju da radno sposobni korisnik ima pravo na ZMN najduže do dvije godine te nema pravo podnijeti novi zahtjev u sljedeća 3 mjeseca. S obzirom da je gospodarska kriza potrajala dulje od očekivanog, unatoč recentnom službenom izlasku Hrvatske iz recesije, situacija na tržištu rada i dalje je vrlo nepovoljna. U skladu s činjenicom da je vrlo mali broj korisnika ZMN u posljednjih godinu i pol dana uspio pronaći zaposlenje potrebno je navedenu odredbu izmijeniti kako bi se spriječio rizik od siromaštva za ove osobe budući bi ostale bez ikakvih primanja.

U području pružanja socijalnih usluga Zakonom je propisano da se usluge ostvaruju putem institucijskih i izvaninstitucijskih oblika skrbi u sklopu domova socijalne skrbi, obiteljskih domova, centara za pomoć i njegu u kući, vjerskih zajednica, udruga i drugih pravnih osoba, udomiteljskih obitelji i organiziranog stanovanja, dok posljednjih godina oblici skrbi izvaninstitucijskog karaktera dobivaju sve značajniju ulogu. U procesu transformacije domova socijalne skrbi postoji potreba za daljnjim širenjem mreže usluga u zajednici, te postoji interes i mogućnost da te usluge pružaju i centri za socijalnu skrb, koji s obzirom na svoju mjesnu nadležnost i praćenjem korisnika na svom području mogu prepoznati potrebe za određenim socijalnim uslugama te iste pružati u okviru svoje djelatnosti. Trenutačno odredbama Zakona nije propisano da centri za socijalnu skrb mogu pružati i te usluge.

2. CILJEVI

U cilju poboljšanja učinkovitosti, transparentnosti, informacijske i stručne osnove sustava socijalne skrbi i socijalnih pomoći, podizanja razine obaviještenosti korisnika i društva o socijalnim pravima, potrebno je izmijeniti i dopuniti Zakon o socijalnoj skrbi na način da uredi državne uprave preuzmu ulogu JCN čime bi se nadležnost cjelokupnog administriranja ZMN prebacila iz centara za socijalnu skrb na urede državne uprave u županijama, odnosno nadležni ured Grada Zagreba. Na taj način se  ostvaruje da JCN postaje jedinstvena administrativna točka u odnosima građana i države na području ostvarivanja prava na naknade, osigurava veća dostupnost korisnicima, smanjuju se troškovi administriranja, te omogućuje veći nadzor nad priznavanjem prava na ZMN. JCN je utemeljen na Projektnom planu provedbe dugoročnih reformskih mjera fiskalne konsolidacije za razdoblje 2014. – 2016. kojeg je donijela Vlada Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: VRH) u kojem je JCN opisan kao 4. reformska mjera, zatim na Zakonu o potvrđivanju ugovora o zajmu između Republike Hrvatske i Međunarodne banke za obnovu i razvoj za projekt modernizacije sustava socijalne zaštite („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 8/14.) temeljem kojeg je VRH zaprimila sredstva od strane Međunarodne banke za obnovu i razvoj (IBRD) na teret Zajma za Projekt modernizacije sustava socijalne zaštite te Programu e-Hrvatska definiranim od strane Vlade Republike Hrvatske, kojim se želi povezati informatizacijske sustave tijela državne uprave kroz jedinstvenu informacijsko-komunikacijsku mrežu.

U području novčanih naknada cilj Zakona je kvalitetnije urediti novčane naknade za najranjivije socijalno ugrožene građane: samce – osobe nesposobne za rad i djecu samohranih roditelja, te djecu u jednoroditeljskim kućanstvima, kako bi se spriječilo nastajanje rizika od siromaštva. U svrhu boljeg zadovoljavanja njihovih egzistencijalnih potreba procijenjena je potreba za povećanjem osnovice za 15%.

Nadalje cilj Zakona je spriječiti nastajanje rizika od siromaštva za radno sposobne korisnike ZMN koji su korisnici dulje od 2 godine stoga je potrebno brisati odredbu o najdužem trajanju ZMN do dvije godine radno sposobnom ili djelomično radno sposobnom samcu ili članu kućanstva, kako takve osobe ne bi ostale bez ikakvih primanja.

U svrhu bolje socijalizacije i uključivanja u programe pružatelja usluga djeci čiji roditelji imaju status roditelja njegovatelja izmjenama Zakona omogućilo bi se korištenje povećanih broja sati usluge psihosocijalne podrške. Omogućio bi se dulji boravak kod pružatelja usluga socijalne skrbi do 12 sati tjedno, a korištenje usluge psihosocijalne podrške u kući do 5 sati tjedno. Roditelju njegovatelju za dijete iz jednoroditeljske obitelji omogućio bi se boravak djeteta kod pružatelja usluga do 18 sati tjedno. Uključivanjem u programe pružatelja usluga utječe se na smanjenje socijalne izolacije takovih obitelji.

Zakonom se želi omogućiti daljnje širenje mreže socijalnih usluga te omogućiti da centri za socijalnu skrb pružaju i socijalne usluge poludnevnog i dnevnog boravka.

3. MOGUĆE OPCIJE

  3.1. OPCIJA 1: – ne poduzimati ništa (nenormativno rješenje)

Zadržavanje važećeg propisa na snazi omogućilo bi svojevrsno „zamrzavanje“ postojećih, prethodno navedenih problema, što bi nadalje položaj socijalno ugroženih građana kao i stručnjaka u sustavu socijalne skrbi dodatno pogoršalo. Broj korisnika novčanih pomoći u sustavu socijalne skrbi u stalnom je porastu, a složeno administriranje tih pomoći oduzima vrijeme stručnim radnicima na štetu stručnog socijalnog rada. Ne bi bilo moguće provesti aktivnosti koje su definirane u Projektnom planu provedbe dugoročnih reformskih mjera fiskalne konsolidacije za razdoblje 2014. – 2016. kojeg je donijela Vlada Republike Hrvatske u kojem je JCN opisan kao 4. reformska mjera, kao ni provesti odredbe Zakona o potvrđivanju ugovora o zajmu između Republike Hrvatske i Međunarodne banke za obnovu i razvoj za projekt modernizacije sustava socijalne zaštite („Narodne novine“ Međunarodni ugovori broj 8/14.) za koji je Republici Hrvatskoj odobren Zajam IBRD za Projekt modernizacije sustava socijalne zaštite.

Nadalje, povećao bi se broj siromašnih i socijalno isključenih građana našeg društva, nedovoljno bi se širila mreža socijalnih usluga i na neadekvatno reguliran način ukidala bi se prava pojedinim kategorijama korisnika.

3.2. OPCIJA 2: - (nenormativno rješenje)

Nenormativno rješenje nije moguća opcija.

3.3. OPCIJA 3: - (normativno rješenje)

Kao prijedlog normativnog rješenja uzima se u obzir donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi.

U svrhu transparentnog, učinkovitog, racionalnog i za korisnike pristupačnog sustava potrebno je izmijeniti i dopuniti Zakon o socijalnoj skrbi na način da uredi državne uprave preuzmu ulogu JCN čime bi se nadležnost cjelokupnog administriranja ZMN prebacila iz centara za socijalnu skrb na urede državne uprave u županijama, odnosno nadležni ured Grada Zagreba. Na taj način ostvaruje se jedna administrativna točka u odnosima građana i države, osigurava veća dostupnost korisnicima, smanjuju se troškovi korisnika te omogućuje veći nadzor nad priznavanjem prava na ZMN. Istovremeno se smanjuje opterećenost stručnih radnika centara za socijalnu skrb velikim brojem administrativnih radnji, što rezultira pomanjkanjem vremena za obavljanje drugih stručnih poslova.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o socijalnoj skrbi uvode se nova rješenja vezana uz područje novčanih naknada, područje socijalnih usluga i statusno-pravnih uređenja djelatnosti socijalne skrbi. Praćenjem provedbe Zakona u razdoblju od godine i pol dana utvrđene su najugroženije skupine stanovništva s obzirom na ostvarivanje prava na ZMN i to: samci – osobe nesposobne za rad i djeca samohranih roditelja i djeca u jednoroditeljskim kućanstvima. Kako bi se pomoglo takvim osobama, s obzirom da spadaju u posebno ranjivu skupinu društva, izrađena je analiza broja korisnika ZMN po kategoriji korisnika te mogućeg povećanja od 10%, 15% ili 20%  kao i procjena potrebnih dodatnih financijskih sredstava.

Tablični prikaz usporedne analize:

Izvor: podaci Ministarstva socijalne politike i mladih (statistički podaci svibanj 2015.)

Uzimajući u obzir iznose ZMN kojima bi se korisnicima omogućilo bolje podmirivanje njihovih potreba te dodatna sredstva koja je potrebno osigurati u državnom proračunu, utvrđen je iznos povećanja osnovice za izračun ZMN za 15% (povećanje za 120,00 kn) te bi iznosila 115% odnosno 920,00 kn. Također bi se i osnovica za izračun ZMN za djecu samohranih roditelja i djecu u jednoroditeljskim kućanstvima povećala za 15% (povećanje za 120,00 kn) te bi iznosila 440,00 kn.  

Radno sposobni korisnici ZMN ili djelomično radno sposobni samci ili članovi kućanstva koji su korisnici dulje od 2 godine moći će i nadalje koristiti pravo na ZMN te će se spriječiti da  akve osobe ostanu bez ikakvih primanja. Djeci čiji roditelji imaju status roditelja njegovatelja izmjenama Zakona omogućilo bi se povećanje sati korištenja usluge psihosocijalne podrške. Omogućio bi im se dulji boravak kod pružatelja usluga socijalne skrbi do 12 sati tjedno, a korištenje usluge psihosocijalne podrške u kući do 5 sati tjedno. Roditelju njegovatelju za dijete iz jednoroditeljske obitelji omogućio bi se boravak djeteta kod pružatelja usluga do 18 sati tjedno. Na taj način osigurat će im se bolja socijalizacija uključivanjem u programe pružatelja usluga te smanjiti socijalna izolacija.

Predlažu se i izmjene u svrhu širenja mreže socijalnih usluga i usluga psihosocijalne podrške što je neophodno s obzirom na proces transformacije i deinstitucionalizacije ustanova socijalne skrbi, te se zakonom omogućava da i centri za socijalnu skrb pružaju i socijalne usluge poludnevnog i dnevnog boravka.

3.4. OPCIJA 4: - (normativno rješenje)

Zadani ciljevi mogući su kroz realizaciju Izmjena i dopuna Zakona te nije potrebno donošenje novog zakonskog prijedloga.

4. USPOREDBA OPCIJA

Kao prilog ovom savjetovanju objavljuju se Teze i Obrazac prethodne procjene