NACRT PRIJEDLOGA NACIONALNOG PROGRAMA ZA RAZVOJ VOLONTERSTVA
ZA RAZDOBLJE 2015. - 2018. SA NACRTOM PRIJEDLOGA OPERATIVNOG PLANA PROVEDBE NACIONALNOG PROGRAMA ZA RAZVOJ VOLONTERSTVA ZA RAZDOBLJE 2015. – 2018.
1. UVOD
Nacionalni program za razvoj volonterstva donosi se u svrhu poticanja i podržavanja volontiranja kao važnog elementa razvoja ukupnog socijalnog kapitala zasnovanog na društvu koje vrednuje doprinos volontiranja i otvara jednake mogućnosti za sudjelovanje na načelima dobrovoljnosti, inkluzivnosti i aktivizma.
Uzme li se u obzir da volonterstvo predstavlja jedan od faktora koji pomažu razvoju i oblikuju demokratske promjene u svakom suvremenom društvu, osnovni je cilj Programa podržati dobrovoljni angažman građana u aktivnostima koje mogu značajno pridonijeti razvoju društva u cjelini. Dobrovoljni rad na individualnoj razini može proizvesti višestruke dobrobiti, jer osoba tijekom rada ne stječe samo znanja i vještine kojima bi se i ubuduće mogla koristiti, već širi svoju socijalnu mrežu i razvija osjećaj solidarnosti čime pridonosi ukupnoj količini socijalnog povjerenja u zajednici. Dobrovoljni rad moguće je realizirati sudjelovanjem u aktivnostima udruga i institucija ili pak u sklopu osobnog neformalnog angažmana u lokalnoj zajednici.
Posebni ciljevi Programa odnose se na stvaranje poticajnog okruženja za razvoj volonterstva, odgoj za volontiranje i kulturu volontiranja mladih, volontiranje kao doprinos zapošljavanju, dostupnost volontiranja i raznolikost mogućnosti za volontiranje, volontiranje u kriznim situacijama, te promociju volontiranja i modele vrednovanja.
Opredjeljenje Vlade Republike Hrvatske prema „sigurnom, solidarnom, ravnopravnom, pravednom i naprednom društvu“ svakako uključuje i razvoj volonterstva kao jednog od pokazatelja općeg stanja društva, ali i njegova budućeg razvoja. Pritom je značajna uloga različitih tijela državne uprave, posebice Ministarstva socijalne politike i mladih, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, znanstvenih i stručnih institucija, organizacija civilnog društva, socijalnih partnera i drugih. U svrhu promicanja volonterstva osnovan je Nacionalni odbor za razvoj volonterstvakao savjetodavnotijelo Vlade Republike Hrvatske koje provodi mjere i aktivnosti s ciljem razvoja i unapređivanja volonterstva.
Program se temelji na nizu međunarodnih i nacionalnih dokumenata upodručju volonterstva, pri čemu osobito valja istaknuti Manifest za volontiranje u Europi koji je objavio Europski volonterski centar (CEV) sa svrhom podržavanja volonterstva u Europskoj uniji, te Nacionalnu strategiju za stvaranje poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2012.-2016. čiji vrijednosni temelji daju značajan doprinos razvoju volonterstva u Republici Hrvatskoj.
Poseban naglasak se stavlja na poštivanje načela propisanih Etičkim kodeksom volontera kojim se promiču vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Riječ je o sedam ključnih načela na kojima se zasniva proces organiziranog uključivanja volontera:
Načelo sudjelovanja u društvenim procesima- Volontiranje predstavlja jedan od načina organiziranog uključivanja građana u društvene procese čime svaki građanin ostvaruje mogućnost doprinosa pri rješavanju problema u zajednici i utjecaja na pozitivne promjene u društvu. Volonterski angažman građana može jedino nadopunjavati, ali nikako i zamijeniti djelatnosti i funkcije za koje postoji odgovornost drugih sudionika u rješavanju problema ili zadovoljavanju potreba u zajednici. Načelo dobrovoljnosti i slobode izbora - Volontiranje podrazumijeva dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina u aktivnosti za dobrobit druge osobe ili opću dobrobit. Volontiranje je izraz osobne volje pojedinca oslobođen svakog oblika pritiska. Načelo zabrane diskriminacije - Pravo na dobrovoljno davanje vremena, znanja i vještina, te primanje volonterskih usluga imaju svi ljudi bez obzira na dob, rasu, boju kože, jezik, vjeru, spol, spolnu orijentaciju, rod i rodno izražavanje, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinsko stanje, naobrazbu, društveni položaj, bračno stanje, obiteljske obveze, članstvo ili ne članstvo u političkoj stranci, udruzi ili sindikatu, tjelesne ili duševne poteškoće i druge osobne karakteristike, ako drukčije ne proizlazi iz prirode volonterskih aktivnosti. Načelo solidarnosti, promocije i zaštite ljudskih prava - Volontiranjem se preuzima odgovornost i izražava solidarnost prema svim članovima društva bez namjere stjecanja osobne materijalne koristi. Organizatori volontiranja i volonteri u radu s korisnicima poštuju najviše međunarodne i domaće standarde u području promocije i zaštite ljudskih prava koja proizlaze iz uvažavanja različitosti i osobnog integriteta svakog pojedinca.Načelo razvoja osobnih potencijala - Volontiranje omogućuje ljudima slobodno stjecanje novih vještina i znanja, te razvoj osobnih potencijala putem cjeloživotnog učenja.Načelo interkulturalnog učenja i razmjene - Volontiranje pruža mogućnost učenja od drugih, te razmjenu iskustava između država, regija i različitih kultura. Suradnja s ljudima različitog podrijetla pridonosi smanjivanju predrasuda i stereotipa, te jačanju tolerancije u međunarodnom kontekstu.Načelo zaštite okoliša i brige za održivi razvoj - Volontiranje se obavlja u skladu s međunarodnim i domaćim standardima za zaštitu okoliša i održivog razvoja zajednice i društva.
Nacionalni program uključuje opis stanja, prioritete razvoja volonterstva, te područja djelovanja i mjere koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili ciljevi Programa, uz nositelje i rokove provedbe pojedinih mjera. Ministarstvo socijalne politike i mladih, u suradnji s Nacionalnim odborom za razvoj volonterstva, pratit će provedbu Programa.
1.1. Istraživanja o volonterstvu
U Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoje sustavna istraživanja koja bi omogućila dobivanje relevantnih podataka koji bi poslužili kao osnova za daljnji razvoj volonterstva.
Iako je u proteklih desetak godina provedeno više istraživanja u području volontiranja koja, općenito govoreći, u većoj ili manjoj mjeri ukazuju na pozitivan stav i interes ispitanika prema volontiranju, empirijski uvid u volontiranje otežava činjenica da su istraživanja provedena na prigodnim uzorcima, nepostojanje usporednih istraživanja u vremenskoj perspektivi, a problem predstavljaju i različite definicije, kao i različito razumijevanje volontiranja.
Zemlje s najvećim brojem volontera u Europi su Austrija, Nizozemska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje volontira više od 40% odrasle populacije. Visoka razina participacije stanovništva u volonterskim aktivnostima prisutna je u Danskoj, Finskoj, Luksemburgu i Njemačkoj, gdje se brojke kreću između 30% i 39%, dok je prosječna razina u Estoniji i Francuskoj između 20% i 29%. Relativno niska stopa participacije prisutna je u Belgiji, Češkoj, Irskoj, Malti, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Španjolskoj, gdje volontira između 10% i 19% odraslog stanovništva. Manje od 10% aktivnog stanovništva volontira u Bugarskoj, Grčkoj i Italiji (Angermann i Sittermann, 2010.).
Smatra se da Republika Hrvatska u volontiranju zaostaje za razvijenim zemljama, što se može pripisati brojnim političkim, ekonomskim i društvenim promjenama kroz koje je prolazila u posljednja dva desetljeća.
Različita istraživanja pokazuju različite stope volontiranja, od 9% do 50% (Zrinščak i sur., 2012.), što je posljedica kako neusklađenosti metodologije, tako i metodoloških ograničenja provedenih istraživanja prvenstveno vezanih uz uzorak.
S obzirom na to da reprezentativna istraživanja pokazuju niže udjele volontiranja, vjerojatniji je zaključak da je volontiranje u Republici Hrvatskoj vrlo nisko, kao i da je učestalost volontiranja na vrlo niskoj razini.
Primjerice, podaci Europskog istraživanja vrijednosti provedenog u Republici Hrvatskoj 2008. godine na reprezentativnom uzorku, u sklopu kojeg je volontiranje definirano kao neplaćeni dobrovoljni rad za najmanje jednu aktivnost ili društvenu organizaciju kao što su organizacije koje se bave zdravljem, religijom, obrazovanjem, kulturom, radom s mladima, socijalnom brigom za starije ili sportom i rekreacijom (Bežovan i Matančević, 2011.a), pokazuju da u Republici Hrvatskoj volontira samo 8,8% stanovništva.
Istraživanje civilnog društva u Republici Hrvatskoj provedenog 2005. godine u okviru međunarodnog komparativnog CIVICUS istraživanja pokazalo je da je čak 38,4% građana u godini prije istraživanja radilo na dobrovoljnoj osnovi, ali većinom izvan aktivnosti nekih organizacija, dakle većinom neformalno. Više su volontirali ispitanici višeg obrazovanja, ali i oni najnižega, kao i oni s višim prihodima. (Bežovan i Zrinščak, 2007.a, 2007.b)
U sklopu međunarodnog komparativnog istraživanja studenata u 14 zemalja svijeta provedeno je istraživanje volontiranja studenata Sveučilišta u Zagrebu, te Tehničkog i Društvenog veleučilišta u Zagrebu, u razdoblju od 2006. do 2007. godine (Zrinščak i sur., 2012.). Cilj je bio prikupiti podatke o različitim oblicima volontiranja (iskustvo, osnovni oblici, razlozi i koristi volontiranja, vrijednosti povezanih s volontiranjem), a posebice dobiti uvid u međunarodne razlike. Rezultati su pokazali da se hrvatski studenti, zajedno s japanskima, nalaze na začelju analiziranih zemalja. Kada volontiraju, studenti to čine uglavnom neredovito i neformalno, a najviše volontiraju za gradsku četvrt/lokalnu aktivističku grupu, u domovima za starije i nemoćne, prenoćištima i sličnim organizacijama, pomažući mladima kao učitelj, mentor, trener, savjetnik ili sudjelovanjem u nekoj drugoj aktivnosti za pomoć mladima. Najmanje se volontiralo za studentski klub i organizacije u zajednici (kultura, zaštita životinja i slično).
Analizirani podaci pokazuju kako iskustvo volontiranja iznosi od 28,8% do samo 4%, a 42,3% ispitanih studenata izjavilo je da je volontiralo u posljednjih 12 mjeseci, ali je većina njih to činila povremeno, a manjina (9,5%) redovito, tj. mjesečno i tjedno.
Istraživanje je istodobno pokazalo da se volontiranje uglavnom ne promiče putem obrazovnog sustava. Primjerice, 72,8% ispitanih studenata izjavilo je da ih profesori nisu pozvali na volontiranje, dok većina takav potencijalni poziv smatra korisnim. Među istraživanim zemljama Republika Hrvatska nije zemlja s najmanjom zastupljenošću volontiranja, ali se nalazi pri samom kraju.
U istraživačkoj studiji Mladi u vremenu krize (Prvo istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert o mladima (Vlasta Ilišin/Dejana Bouillet/Anja Gvozdanović/Dunja Potočnik, 2013.)) analizirano je, između ostalog, volontersko djelovanje mladih u neposrednoj zajednici radi dobivanja uvida u strukturalnu dimenziju njihova socijalnog kapitala. Ta je dimenzija ispitivana posjedovanjem iskustva volonterskog rada tijekom zadnjih 12 mjeseci, a dobiveni podaci pokazuju kako je iskustvo dobrovoljnog rada u navedenom razdoblju imalo oko 13% mladih. Skloniji dobrovoljnom radu su sinovi i kćeri očeva sa završenom četverogodišnjom srednjom školom, kao i ispitanici sa sela, pri čemu je naglašena nezainteresiranost mladih iz velikih gradova. Ovakav se rezultat može objasniti time što su u selima češći neposredni kontakti „licem u lice“, što pogoduje razvoju dobrovoljnih neformalnih aktivnosti. Također, izostanak zadovoljavajuće infrastrukture za život na selu može utjecati na potrebu za stvaranje strukturalnog nadomjestka u obliku volonterskog rada. Trećina ispitanih volontera pomagala je osobama s invaliditetom i starijim osobama, a nešto više od četvrtine školskim kolegama u svladavanju gradiva, što upućuje na značajni udio neformalno strukturiranog volonterskog rada. U organizaciji kulturnih događanja sudjelovala je četvrtina ispitanika, a u organizaciji sportskih događanja njih skoro petina. Javni radovi u lokalnoj zajednici privukli su manje od petine volontera, a vjerskim se aktivnostima bavi svaki šesti volonter.
Iako volontiranje predstavlja i priliku za stjecanje radnog iskustva (Mendeš, 2006a), relativno nizak postotak njih je iskusilo rad u poslovnom sektoru i aktivnostima organizacija civilnog društva.
Kao glavni razlog svog dobrovoljnog angažmana, 36% volontera navodi altruističku motivaciju, odnosno osjećaj predanosti u pomaganju drugima. Oko petine je izrazilo opću želju za društvenim angažmanom, a nešto više od desetine imalo je konkretan povod za rješenje nekog problema. Manje od 10% mladih volontera razloge pripisuje obiteljskoj tradiciji, zatim motivaciji za primjenu nekih znanja u praksi, te želji za stjecanje novih prijatelja. Oko 5% volontera razlog dobrovoljnog rada pripisalo je vjerskim uvjerenjima, a oko 2% je istaklo pragmatičan razlog prilike za upoznavanje budućeg poslodavca. Iz društveno-političkih uvjerenja volontiralo je manje od 1%.
Organizacije civilnog društva u Republici Hrvatskoj, osim što u prosjeku imaju nizak stupanj aktivnog članstva, neravnomjerno su rasprostranjene pri čemu su naročito deficitarne u naseljima ispod 20000 stanovnika (Bežovan, 2004). Iz toga proizlazi da je volontiranje, posebice formalno, putem udruga, nedovoljno rašireno među općom populacijom, pa tako i među mladima u Republici Hrvatskoj. Kada je riječ o spremnosti mladih na dobrovoljni rad, prethodna su istraživanja utvrdila da je 40% mladih voljno uključiti se, dok 20% ne želi imati iskustva u volonterskom radu, a 40% je pak neodlučno ili ne zna (Mendeš, 2006a).
Općenito govoreći, volonterstvo nije rašireno među mladima. Među onima koji imaju takvo iskustvo prevladava neformalni tip dobrovoljnog rada usmjerenog prema osobama koje trebaju neku vrstu pomoći. Takvo usmjerenje potvrđuje i izražena motivacija za volonterski rad u čijoj je podlozi vrijednost altruizma.
Istraživanje provedeno na uzorku od 255 studenata diplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu s njegovih sedam sastavnica (Ekonomski fakultet, Kineziološki fakultet, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Filozofski fakultet, Studij socijalnoga rada pri Pravnom fakultetu, Učiteljski fakultet) (Pološki Vokić, Marić, Horvat, 2013.) bilo je usmjereno na motivaciju za volontiranje, te je istražena povezanost odabranih osobnih obilježja mladih (spol, ličnost i područje studiranja) s primarnim razlogom za volontiranje. Rezultati istraživanja pokazuju da primarna motivacija najvećeg broja ispitanika (33%) proizlazi iz vlastitih uvjerenja, a ne zbog materijalnog dobitka, što znači istinsko poistovjećivanje s idejom volontiranja (motiv »vrijednosti«). Svi ostali tzv. egoistični razlozi (bolje razumijevanje, osobni razvoj, karijera, društveni odnosi, samozaštita) manje su prisutni. Istraživanje je pokazalo i da poticaji za uključivanje u volonterski rad ovise o specifičnim obilježjima pojedinaca. Konkretno, razlozi za volontiranje u većoj mjeri ovise o području studiranja/rada pojedinca, a u manjoj mjeri o spolu i obilježjima ličnosti pojedinca.
Rezultati istraživanja nedvojbeno pokazuju da u hrvatskom društvu volonterstvo nije zaživjelo kao općeprihvaćena društvena vrijednost, te pozivaju kako na daljnja istraživanja, tako i na društvenu akciju. Manjak istraživanja koja povezuju sklonost pojedinaca volontiranju s njihovim obilježjima (spol, ličnost, dob, razina obrazovanja, područja obrazovanja, vjera i imovinsko stanje) onemogućuje dobivanje jasne slike o strukturi volontera.
Pojedinačni napori organizacija civilnog društva s jedne strane, te sveučilišta i međunarodnih donatorskih agencija s druge strane na pokretanje i provođenje istraživačkih projekata svakako daju vrijedan doprinos unapređenju volonterstva. Međutim, rezultati sustavnih i koordiniranih istraživanja trebali bi biti temelj kreiranja javnih politika, promicanja promjena i poduzimanja mjera u procesu razvoja volonterstva u Republici Hrvatskoj.
2. OPIS STANJA
2.1. Zakonski okvir
Sustav volontiranja u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o volonterstvu iz 2007. godine kojim se uređuju osnovni pojmovi vezani za volontiranje, temeljna načela volontiranja, uvjeti volontiranja, prava i dužnosti volontera, te organizatora volontiranja, uvjeti sklapanja ugovora o volontiranju, donošenje Etičkog kodeksa volontera, izdavanje potvrde o volontiranju, Državna nagrada za volontiranje, nadzor nad izvršenjem ovog propisa, kao i druga pitanja od značenja za volonterstvo.
Volontiranjem se u smislu navedenog zakona smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje.
S obzirom na potrebu unapređivanja volonterstva, u veljači 2013. godine donijete su izmjene i dopune Zakona o volonterstvu („Narodne novine“, br. 22/13). Značajnije se izmjene odnose na dugotrajno i kratkotrajno volontiranje, definiciju volontera i organizatora volontiranja, situacije u kojima je obvezno sklapanje Ugovora o volontiranju, prava i obveze volontera i organizatora volontiranja, kompetencije stečene volontiranjem, te uvođenje pojma volontiranja u kriznim situacijama. Novim se izmjenama uvodi i načelo inkluzivnog volontiranja,te se propisuju odredbe koje obvezuju organizatore volontiranja da osobitu pozornost posvete osiguranju jednakih uvjeta volontiranja, s posebnim naglaskom na pripadnike socijalno isključenih skupina stanovništva radi njihova socijalnog osnaživanja i uključivanja u društvo.Također se propisuje i obveza organizatora volontiranja da za volontere koji su pripadnici socijalno isključenih skupina stanovništva, osiguraju adekvatnu pomoć i nadzor stručnih osoba. Za osobe potpuno ili djelomično lišene poslovne sposobnosti Ugovor o volontiranju sklapa skrbnik (zakonski zastupnik) u pisanom obliku uz uvažavanje mišljenja volontera korisnika.
Općenito govoreći, tri su ključna elementa koja se prepoznaju u gotovo svakoj definiciji volontiranja, ali i u svakodnevnoj uporabi: slobodno (dobrovoljno) ulaganje vremena, truda, vještina i sl.; aktivnost koja se ne poduzima zbog financijske ili neke druge imovinske koristi i aktivnost koja je usmjerena dobrobiti druge osobe ili društva u cjelini. Kako se iz takve definicije jasno može vidjeti korist koja proizlazi iz volontiranja, tako je individualna i društvena važnost volontiranja izražena i u Etičkom kodeksu volontera („Narodne novine“, br. 55/08), prema kojem „volontiranje osnažuje pojedince, izgrađuje osjećaj solidarnosti, potiče na sudjelovanje, štiti ranjive skupine od ekonomske, društvene i političke marginalizacije i ima potencijal kohezivnog elementa u društvu“.Etički kodeks, koji je 2008. godine donio Nacionalni odbor za razvoj volonterstva, predstavlja skup vrijednosti, načela i standarda kojima se usmjerava proces organiziranog uključivanja volontera u aktivnosti za opću dobrobit, te propisuje pravila ponašanja volontera, organizatora volontiranja i korisnika volontiranja.
Podaci Ministarstva socijalne politike i mladih u razdoblju od 2009. do 2013. godine ukazuju na povećani broj volontera, kao i sate volontiranja, a samim time i povećani broj prijavljenih organizatora volontiranja. Počevši od nule kao polazne vrijednosti 2009. godine („pilot godina“), u 2010. ukupni broj volontera iznosio je 13.922 s brojem sati od 725.680, dok je 2011. godine ukupno volontiralo 16.018 osoba s 1.050.791 satom volontiranja. U 2012. godini taj je broj porastao na 19.422 volontera i 1.222.583 sati volontiranja, dok je broj volontera u 2013. godini bio 29.235 s ukupnim brojem sati od 1.652.965. Broj organizatora volontiranja svake se godine značajno povećava, tako da je ukupni broj u 2013. godini iznosio 671, što je tri puta više nego 2010. godine.
Podaci se prikupljaju temeljem Pravilnika o sadržaju izvješća o obavljenim uslugama i aktivnostima organizatora volontiranja(˝Narodne novine˝, br. 101/08) kojim se uređuje sadržaj i način izvještavanja, izvještajno razdoblje, rok za dostavu izvješća i dr.
NACRT PRIJEDLOGA NACIONALNOG PROGRAMA ZA RAZVOJ VOLONTERSTVA
ZA RAZDOBLJE 2015. - 2018. SA NACRTOM PRIJEDLOGA OPERATIVNOG PLANA PROVEDBE NACIONALNOG PROGRAMA ZA RAZVOJ VOLONTERSTVA ZA RAZDOBLJE 2015. – 2018.
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
1. UVOD
Nacionalni program za razvoj volonterstva donosi se u svrhu poticanja i podržavanja volontiranja kao važnog elementa razvoja ukupnog socijalnog kapitala zasnovanog na društvu koje vrednuje doprinos volontiranja i otvara jednake mogućnosti za sudjelovanje na načelima dobrovoljnosti, inkluzivnosti i aktivizma.
Uzme li se u obzir da volonterstvo predstavlja jedan od faktora koji pomažu razvoju i oblikuju demokratske promjene u svakom suvremenom društvu, osnovni je cilj Programa podržati dobrovoljni angažman građana u aktivnostima koje mogu značajno pridonijeti razvoju društva u cjelini. Dobrovoljni rad na individualnoj razini može proizvesti višestruke dobrobiti, jer osoba tijekom rada ne stječe samo znanja i vještine kojima bi se i ubuduće mogla koristiti, već širi svoju socijalnu mrežu i razvija osjećaj solidarnosti čime pridonosi ukupnoj količini socijalnog povjerenja u zajednici. Dobrovoljni rad moguće je realizirati sudjelovanjem u aktivnostima udruga i institucija ili pak u sklopu osobnog neformalnog angažmana u lokalnoj zajednici.
Posebni ciljevi Programa odnose se na stvaranje poticajnog okruženja za razvoj volonterstva , odgoj za volontiranje i kulturu volontiranja mladih, volontiranje kao doprinos zapošljavanju, dostupnost volontiranja i raznolikost mogućnosti za volontiranje , volontiranje u kriznim situacijama , te promociju volontiranja i modele vrednovanja.
Opredjeljenje Vlade Republike Hrvatske prema „sigurnom, solidarnom, ravnopravnom, pravednom i naprednom društvu“ svakako uključuje i razvoj volonterstva kao jednog od pokazatelja općeg stanja društva, ali i njegova budućeg razvoja. Pritom je značajna uloga različitih tijela državne uprave, posebice Ministarstva socijalne politike i mladih, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, znanstvenih i stručnih institucija, organizacija civilnog društva, socijalnih partnera i drugih. U svrhu promicanja volonterstva osnovan je Nacionalni odbor za razvoj volonterstva kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje provodi mjere i aktivnosti s ciljem razvoja i unapređivanja volonterstva .
Program se temelji na nizu međunarodnih i nacionalnih dokumenata u području volonterstva, pri čemu osobito valja istaknuti Manifest za volontiranje u Europi koji je objavio Europski volonterski centar (CEV) sa svrhom podržavanja volonterstva u Europskoj uniji, te Nacionalnu strategiju za stvaranje poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva 2012.-2016. čiji vrijednosni temelji daju značajan doprinos razvoju volonterstva u Republici Hrvatskoj.
Poseban naglasak se stavlja na poštivanje načela propisanih Etičkim kodeksom volontera kojim se promiču vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Riječ je o sedam ključnih načela na kojima se zasniva proces organiziranog uključivanja volontera:
Načelo sudjelovanja u društvenim procesima - Volontiranje predstavlja jedan od načina organiziranog uključivanja građana u društvene procese čime svaki građanin ostvaruje mogućnost doprinosa pri rješavanju problema u zajednici i utjecaja na pozitivne promjene u društvu. Volonterski angažman građana može jedino nadopunjavati, ali nikako i zamijeniti djelatnosti i funkcije za koje postoji odgovornost drugih sudionika u rješavanju problema ili zadovoljavanju potreba u zajednici. Načelo dobrovoljnosti i slobode izbora - Volontiranje podrazumijeva dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina u aktivnosti za dobrobit druge osobe ili opću dobrobit. Volontiranje je izraz osobne volje pojedinca oslobođen svakog oblika pritiska. Načelo zabrane diskriminacije - Pravo na dobrovoljno davanje vremena, znanja i vještina, te primanje volonterskih usluga imaju svi ljudi bez obzira na dob, rasu, boju kože, jezik, vjeru, spol, spolnu orijentaciju, rod i rodno izražavanje, političko i drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinsko stanje, naobrazbu, društveni položaj, bračno stanje, obiteljske obveze, članstvo ili ne članstvo u političkoj stranci, udruzi ili sindikatu, tjelesne ili duševne poteškoće i druge osobne karakteristike, ako drukčije ne proizlazi iz prirode volonterskih aktivnosti. Načelo solidarnosti, promocije i zaštite ljudskih prava - Volontiranjem se preuzima odgovornost i izražava solidarnost prema svim članovima društva bez namjere stjecanja osobne materijalne koristi. Organizatori volontiranja i volonteri u radu s korisnicima poštuju najviše međunarodne i domaće standarde u području promocije i zaštite ljudskih prava koja proizlaze iz uvažavanja različitosti i osobnog integriteta svakog pojedinca. Načelo razvoja osobnih potencijala - Volontiranje omogućuje ljudima slobodno stjecanje novih vještina i znanja, te razvoj osobnih potencijala putem cjeloživotnog učenja. Načelo interkulturalnog učenja i razmjene - Volontiranje pruža mogućnost učenja od drugih, te razmjenu iskustava između država, regija i različitih kultura. Suradnja s ljudima različitog podrijetla pridonosi smanjivanju predrasuda i stereotipa, te jačanju tolerancije u međunarodnom kontekstu. Načelo zaštite okoliša i brige za održivi razvoj - Volontiranje se obavlja u skladu s međunarodnim i domaćim standardima za zaštitu okoliša i održivog razvoja zajednice i društva.
Nacionalni program uključuje opis stanja, prioritete razvoja volonterstva, te područja djelovanja i mjere koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili ciljevi Programa, uz nositelje i rokove provedbe pojedinih mjera. Ministarstvo socijalne politike i mladih, u suradnji s Nacionalnim odborom za razvoj volonterstva, pratit će provedbu Programa.
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
1.1. Istraživanja o volonterstvu
U Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoje sustavna istraživanja koja bi omogućila dobivanje relevantnih podataka koji bi poslužili kao osnova za daljnji razvoj volonterstva.
Iako je u proteklih desetak godina provedeno više istraživanja u području volontiranja koja, općenito govoreći, u većoj ili manjoj mjeri ukazuju na pozitivan stav i interes ispitanika prema volontiranju, empirijski uvid u volontiranje otežava činjenica da su istraživanja provedena na prigodnim uzorcima, nepostojanje usporednih istraživanja u vremenskoj perspektivi, a problem predstavljaju i različite definicije, kao i različito razumijevanje volontiranja.
Zemlje s najvećim brojem volontera u Europi su Austrija, Nizozemska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje volontira više od 40% odrasle populacije. Visoka razina participacije stanovništva u volonterskim aktivnostima prisutna je u Danskoj, Finskoj, Luksemburgu i Njemačkoj, gdje se brojke kreću između 30% i 39%, dok je prosječna razina u Estoniji i Francuskoj između 20% i 29%. Relativno niska stopa participacije prisutna je u Belgiji, Češkoj, Irskoj, Malti, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Španjolskoj, gdje volontira između 10% i 19% odraslog stanovništva. Manje od 10% aktivnog stanovništva volontira u Bugarskoj, Grčkoj i Italiji (Angermann i Sittermann, 2010.).
Smatra se da Republika Hrvatska u volontiranju zaostaje za razvijenim zemljama, što se može pripisati brojnim političkim, ekonomskim i društvenim promjenama kroz koje je prolazila u posljednja dva desetljeća.
Različita istraživanja pokazuju različite stope volontiranja, od 9% do 50% (Zrinščak i sur., 2012.), što je posljedica kako neusklađenosti metodologije, tako i metodoloških ograničenja provedenih istraživanja prvenstveno vezanih uz uzorak.
S obzirom na to da reprezentativna istraživanja pokazuju niže udjele volontiranja, vjerojatniji je zaključak da je volontiranje u Republici Hrvatskoj vrlo nisko, kao i da je učestalost volontiranja na vrlo niskoj razini.
Primjerice, podaci Europskog istraživanja vrijednosti provedenog u Republici Hrvatskoj 2008. godine na reprezentativnom uzorku, u sklopu kojeg je volontiranje definirano kao neplaćeni dobrovoljni rad za najmanje jednu aktivnost ili društvenu organizaciju kao što su organizacije koje se bave zdravljem, religijom, obrazovanjem, kulturom, radom s mladima, socijalnom brigom za starije ili sportom i rekreacijom (Bežovan i Matančević, 2011.a), pokazuju da u Republici Hrvatskoj volontira samo 8,8% stanovništva.
Istraživanje civilnog društva u Republici Hrvatskoj provedenog 2005. godine u okviru međunarodnog komparativnog CIVICUS istraživanja pokazalo je da je čak 38,4% građana u godini prije istraživanja radilo na dobrovoljnoj osnovi, ali većinom izvan aktivnosti nekih organizacija, dakle većinom neformalno. Više su volontirali ispitanici višeg obrazovanja, ali i oni najnižega, kao i oni s višim prihodima. (Bežovan i Zrinščak, 2007.a, 2007.b)
U sklopu međunarodnog komparativnog istraživanja studenata u 14 zemalja svijeta provedeno je istraživanje volontiranja studenata Sveučilišta u Zagrebu, te Tehničkog i Društvenog veleučilišta u Zagrebu, u razdoblju od 2006. do 2007. godine (Zrinščak i sur., 2012.). Cilj je bio prikupiti podatke o različitim oblicima volontiranja (iskustvo, osnovni oblici, razlozi i koristi volontiranja, vrijednosti povezanih s volontiranjem), a posebice dobiti uvid u međunarodne razlike. Rezultati su pokazali da se hrvatski studenti, zajedno s japanskima, nalaze na začelju analiziranih zemalja. Kada volontiraju, studenti to čine uglavnom neredovito i neformalno, a najviše volontiraju za gradsku četvrt/lokalnu aktivističku grupu, u domovima za starije i nemoćne, prenoćištima i sličnim organizacijama, pomažući mladima kao učitelj, mentor, trener, savjetnik ili sudjelovanjem u nekoj drugoj aktivnosti za pomoć mladima. Najmanje se volontiralo za studentski klub i organizacije u zajednici (kultura, zaštita životinja i slično).
Analizirani podaci pokazuju kako iskustvo volontiranja iznosi od 28,8% do samo 4%, a 42,3% ispitanih studenata izjavilo je da je volontiralo u posljednjih 12 mjeseci, ali je većina njih to činila povremeno, a manjina (9,5%) redovito, tj. mjesečno i tjedno.
Istraživanje je istodobno pokazalo da se volontiranje uglavnom ne promiče putem obrazovnog sustava. Primjerice, 72,8% ispitanih studenata izjavilo je da ih profesori nisu pozvali na volontiranje, dok većina takav potencijalni poziv smatra korisnim. Među istraživanim zemljama Republika Hrvatska nije zemlja s najmanjom zastupljenošću volontiranja, ali se nalazi pri samom kraju.
U istraživačkoj studiji Mladi u vremenu krize (Prvo istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert o mladima (Vlasta Ilišin/Dejana Bouillet/Anja Gvozdanović/Dunja Potočnik, 2013.)) analizirano je, između ostalog, volontersko djelovanje mladih u neposrednoj zajednici radi dobivanja uvida u strukturalnu dimenziju njihova socijalnog kapitala. Ta je dimenzija ispitivana posjedovanjem iskustva volonterskog rada tijekom zadnjih 12 mjeseci, a dobiveni podaci pokazuju kako je iskustvo dobrovoljnog rada u navedenom razdoblju imalo oko 13% mladih. Skloniji dobrovoljnom radu su sinovi i kćeri očeva sa završenom četverogodišnjom srednjom školom, kao i ispitanici sa sela, pri čemu je naglašena nezainteresiranost mladih iz velikih gradova. Ovakav se rezultat može objasniti time što su u selima češći neposredni kontakti „licem u lice“, što pogoduje razvoju dobrovoljnih neformalnih aktivnosti. Također, izostanak zadovoljavajuće infrastrukture za život na selu može utjecati na potrebu za stvaranje strukturalnog nadomjestka u obliku volonterskog rada. Trećina ispitanih volontera pomagala je osobama s invaliditetom i starijim osobama, a nešto više od četvrtine školskim kolegama u svladavanju gradiva, što upućuje na značajni udio neformalno strukturiranog volonterskog rada. U organizaciji kulturnih događanja sudjelovala je četvrtina ispitanika, a u organizaciji sportskih događanja njih skoro petina. Javni radovi u lokalnoj zajednici privukli su manje od petine volontera, a vjerskim se aktivnostima bavi svaki šesti volonter.
Iako volontiranje predstavlja i priliku za stjecanje radnog iskustva (Mendeš, 2006a), relativno nizak postotak njih je iskusilo rad u poslovnom sektoru i aktivnostima organizacija civilnog društva.
Kao glavni razlog svog dobrovoljnog angažmana, 36% volontera navodi altruističku motivaciju, odnosno osjećaj predanosti u pomaganju drugima. Oko petine je izrazilo opću želju za društvenim angažmanom, a nešto više od desetine imalo je konkretan povod za rješenje nekog problema. Manje od 10% mladih volontera razloge pripisuje obiteljskoj tradiciji, zatim motivaciji za primjenu nekih znanja u praksi, te želji za stjecanje novih prijatelja. Oko 5% volontera razlog dobrovoljnog rada pripisalo je vjerskim uvjerenjima, a oko 2% je istaklo pragmatičan razlog prilike za upoznavanje budućeg poslodavca. Iz društveno-političkih uvjerenja volontiralo je manje od 1%.
Organizacije civilnog društva u Republici Hrvatskoj, osim što u prosjeku imaju nizak stupanj aktivnog članstva, neravnomjerno su rasprostranjene pri čemu su naročito deficitarne u naseljima ispod 20000 stanovnika (Bežovan, 2004). Iz toga proizlazi da je volontiranje, posebice formalno, putem udruga, nedovoljno rašireno među općom populacijom, pa tako i među mladima u Republici Hrvatskoj. Kada je riječ o spremnosti mladih na dobrovoljni rad, prethodna su istraživanja utvrdila da je 40% mladih voljno uključiti se, dok 20% ne želi imati iskustva u volonterskom radu, a 40% je pak neodlučno ili ne zna (Mendeš, 2006a).
Općenito govoreći, volonterstvo nije rašireno među mladima. Među onima koji imaju takvo iskustvo prevladava neformalni tip dobrovoljnog rada usmjerenog prema osobama koje trebaju neku vrstu pomoći. Takvo usmjerenje potvrđuje i izražena motivacija za volonterski rad u čijoj je podlozi vrijednost altruizma.
Istraživanje provedeno na uzorku od 255 studenata diplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu s njegovih sedam sastavnica (Ekonomski fakultet, Kineziološki fakultet, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Filozofski fakultet, Studij socijalnoga rada pri Pravnom fakultetu, Učiteljski fakultet) (Pološki Vokić, Marić, Horvat, 2013.) bilo je usmjereno na motivaciju za volontiranje, te je istražena povezanost odabranih osobnih obilježja mladih (spol, ličnost i područje studiranja) s primarnim razlogom za volontiranje. Rezultati istraživanja pokazuju da primarna motivacija najvećeg broja ispitanika (33%) proizlazi iz vlastitih uvjerenja, a ne zbog materijalnog dobitka, što znači istinsko poistovjećivanje s idejom volontiranja (motiv »vrijednosti«). Svi ostali tzv. egoistični razlozi (bolje razumijevanje, osobni razvoj, karijera, društveni odnosi, samozaštita) manje su prisutni. Istraživanje je pokazalo i da poticaji za uključivanje u volonterski rad ovise o specifičnim obilježjima pojedinaca. Konkretno, razlozi za volontiranje u većoj mjeri ovise o području studiranja/rada pojedinca, a u manjoj mjeri o spolu i obilježjima ličnosti pojedinca.
Rezultati istraživanja nedvojbeno pokazuju da u hrvatskom društvu volonterstvo nije zaživjelo kao općeprihvaćena društvena vrijednost, te pozivaju kako na daljnja istraživanja, tako i na društvenu akciju. Manjak istraživanja koja povezuju sklonost pojedinaca volontiranju s njihovim obilježjima (spol, ličnost, dob, razina obrazovanja, područja obrazovanja, vjera i imovinsko stanje) onemogućuje dobivanje jasne slike o strukturi volontera.
Pojedinačni napori organizacija civilnog društva s jedne strane, te sveučilišta i međunarodnih donatorskih agencija s druge strane na pokretanje i provođenje istraživačkih projekata svakako daju vrijedan doprinos unapređenju volonterstva. Međutim, rezultati sustavnih i koordiniranih istraživanja trebali bi biti temelj kreiranja javnih politika, promicanja promjena i poduzimanja mjera u procesu razvoja volonterstva u Republici Hrvatskoj.
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
2. OPIS STANJA
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
2.1. Zakonski okvir
Sustav volontiranja u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o volonterstvu iz 2007. godine kojim se uređuju osnovni pojmovi vezani za volontiranje, temeljna načela volontiranja, uvjeti volontiranja, prava i dužnosti volontera, te organizatora volontiranja, uvjeti sklapanja ugovora o volontiranju, donošenje Etičkog kodeksa volontera, izdavanje potvrde o volontiranju, Državna nagrada za volontiranje, nadzor nad izvršenjem ovog propisa, kao i druga pitanja od značenja za volonterstvo.
Volontiranjem se u smislu navedenog zakona smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje.
S obzirom na potrebu unapređivanja volonterstva, u veljači 2013. godine donijete su izmjene i dopune Zakona o volonterstvu („Narodne novine“, br. 22/13). Značajnije se izmjene odnose na dugotrajno i kratkotrajno volontiranje, definiciju volontera i organizatora volontiranja, situacije u kojima je obvezno sklapanje Ugovora o volontiranju, prava i obveze volontera i organizatora volontiranja, kompetencije stečene volontiranjem, te uvođenje pojma volontiranja u kriznim situacijama. Novim se izmjenama uvodi i načelo inkluzivnog volontiranja, te se propisuju odredbe koje obvezuju organizatore volontiranja da osobitu pozornost posvete osiguranju jednakih uvjeta volontiranja, s posebnim naglaskom na pripadnike socijalno isključenih skupina stanovništva radi njihova socijalnog osnaživanja i uključivanja u društvo. Također se propisuje i obveza organizatora volontiranja da za volontere koji su pripadnici socijalno isključenih skupina stanovništva, osiguraju adekvatnu pomoć i nadzor stručnih osoba. Za osobe potpuno ili djelomično lišene poslovne sposobnosti Ugovor o volontiranju sklapa skrbnik (zakonski zastupnik) u pisanom obliku uz uvažavanje mišljenja volontera korisnika.
Općenito govoreći, tri su ključna elementa koja se prepoznaju u gotovo svakoj definiciji volontiranja, ali i u svakodnevnoj uporabi: slobodno (dobrovoljno) ulaganje vremena, truda, vještina i sl.; aktivnost koja se ne poduzima zbog financijske ili neke druge imovinske koristi i aktivnost koja je usmjerena dobrobiti druge osobe ili društva u cjelini. Kako se iz takve definicije jasno može vidjeti korist koja proizlazi iz volontiranja, tako je individualna i društvena važnost volontiranja izražena i u Etičkom kodeksu volontera („Narodne novine“, br. 55/08) , prema kojem „volontiranje osnažuje pojedince, izgrađuje osjećaj solidarnosti, potiče na sudjelovanje, štiti ranjive skupine od ekonomske, društvene i političke marginalizacije i ima potencijal kohezivnog elementa u društvu“. Etički kodeks, koji je 2008. godine donio Nacionalni odbor za razvoj volonterstva, predstavlja skup vrijednosti, načela i standarda kojima se usmjerava proces organiziranog uključivanja volontera u aktivnosti za opću dobrobit, te propisuje pravila ponašanja volontera, organizatora volontiranja i korisnika volontiranja.
Podaci Ministarstva socijalne politike i mladih u razdoblju od 2009. do 2013. godine ukazuju na povećani broj volontera, kao i sate volontiranja, a samim time i povećani broj prijavljenih organizatora volontiranja. Počevši od nule kao polazne vrijednosti 2009. godine („pilot godina“), u 2010. ukupni broj volontera iznosio je 13.922 s brojem sati od 725.680, dok je 2011. godine ukupno volontiralo 16.018 osoba s 1.050.791 satom volontiranja. U 2012. godini taj je broj porastao na 19.422 volontera i 1.222.583 sati volontiranja, dok je broj volontera u 2013. godini bio 29.235 s ukupnim brojem sati od 1.652.965. Broj organizatora volontiranja svake se godine značajno povećava, tako da je ukupni broj u 2013. godini iznosio 671, što je tri puta više nego 2010. godine.
Podaci se prikupljaju temeljem Pravilnika o sadržaju izvješća o obavljenim uslugama i aktivnostima organizatora volontiranja ( ˝ N arodne novine ˝ , br. 101/08) kojim se uređuje sadržaj i način izvještavanja, izvještajno razdoblje, rok za dostavu izvješća i dr.