1 UVOD

Postojane organske onečišćujuće tvari, eng. Persistent Organic Pollutants (u daljnjem tekstu : POPs) obuhvaćaju veliki broj toksičnih organskih spojeva koji se u različitom stupnju odupiru fotolitičkoj, biološkoj i kemijskoj degradaciji te posjeduju sljedeća svojstva: toksičnost, postojanost (otpornost na kemijsku, fotokemijsku i biološku razgradnju), nakupljanje u živim organizmima (bioakumuliranje, najčešće u masnom tkivu), sklonost prijenosu na velike udaljenosti (zbog svojstva djelomične hlapljivosti nalaze se u parnoj fazi ili se apsorbiraju na čestice u atmosferi) i štetno djelovanje na okoliš i ljudsko zdravlje.

POPs-ovi ispušteni u atmosferu prenose se na velike udaljenosti, mogu se taložiti na bilo kojem mjestu na svijetu, ne mogu se ukloniti, intenzivno se nakupljaju u prehrambenom lancu i kao takvi imaju štetan utjecaj na sve sastavnice okoliša.

Na temelju mnogobrojnih istraživanja, posljedica uporabe postojanih organskih onečišćujućih tvari u poljoprivredi, veterinarstvu, šumarstvu i industriji te ispuštanja ovih tvari u atmosferu, vode i tlo, došlo se do znanstvenih spoznaja kako je njihova uporaba štetna po zdravlje ljudi, naročito u zemljama u razvoju te posebice na žene i preko njih na buduće generacije.

Stockholmska konvencija jedan je od međunarodnih ugovora čije su se odredbe prvobitno odnosile na skupinu od 12 postojanih organskih onečišćujućih tvari, ponekad popularno nazvanih „Dvanaest prljavih“ koji su na temelju njihovog štetnog utjecaja na okoliš svrstani u tri glavne skupine: pesticidi, industrijske kemikalije i nenamjerno proizvedeni POPs-ovi (međuprodukti). No prihvaćanjem Odluka o izmjenama i dopunama dodataka A, B i C Stockholmske konvencije na četvrtoj, petoj i šestoj konferenciji stranaka Konvencija je nadopunjena s još 11 novih te sedmoj i osmoj konferenciji stranaka, nadopunjena je s još pet.

Stockholmska konvencija je usmjerena na smanjenje i gdje je prikladno sprječavanje ispuštanja, postojanih organskih spojeva u okoliš, a danas popis broji 28 tvari ili skupina tvari s uvjetima koje svaka stranka Konvencije treba ispuniti kako bi se postiglo ukidanje proizvodnje, uporabe, uvoza i izvoza postojanih organskih onečišćujućih tvari na globalnoj razini. Kao posljedica toga postiglo bi se značajno smanjenje ili potpuno uklanjanje ispuštanja tih tvari u okolišu.

Republika Hrvatska potpisala je Konvenciju u svibnju 2001., dok je Hrvatski sabor na sjednici održanoj 30. studenoga 2006. donio odluku o proglašenju Zakona o potvrđivanju Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine –Međunarodni ugovori“, broj 11/06). Konvencija je stupila na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 30. travnja 2007. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 2/07).

Sukladno obvezama iz članka 7. Stockholmske konvencije, Republika Hrvatska izradila je prvi Nacionalni plan za provedbu Stockholmske konvencije (u daljnjem tekstu: NIP) koji je prihvaćen od strane Vlade Republike Hrvatske Odlukom o prihvaćanju Nacionalnog plana za provedbu Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine“, broj 145/08). Kao stranka Stockholmske konvencije, Republika Hrvatska dostavila je Prvi NIP Tajništvu Stockholmske konvencije u travnju 2009..

Prihvaćanjem Odluka o izmjenama i dopunama dodataka A, B i C Stockholmske konvencije 2009., 2011. i 2013. na četvrtoj, petoj i šestoj konferenciji stranaka, Stockholmska konvencija je nadopunjena s još 11 novih POPs-ova. Izmjene i dopune Dodataka A, B i C stupile su na snagu u kolovozu 2010. za devet POPs-ova (alfa i beta heksaklorcikloheksan (alfa- i beta-HCH), klordekon, heksabromobifenil, lindan, pentaklorobenzen, perfluorooktan sulfonska kiselina (PFOS) i njezine soli i perfluorooktan sulfonil fluorid (PFOS-F), tetrabromodifenileter i pentabromodifenil eter). Dodatne izmjene i dopune Dodatka A, uz uključivanje tehničkog endosulfana stupile su na snagu u listopadu 2012., sukladno članku 22. stavku 3(c) Stockholmske konvencije. Izmjene i dopune Dodatka A iz 2013., uz uključivanje heksabromociklododekana, za većinu stranaka stupile su na snagu u studenome 2014.. Temeljem navedenih usvojenih Odluka stranke Stockholmske konvencije obvezne su izraditi novi revidirani NIP koji uključuje iste.

U lipnju 2013. od strane Fonda za globalni okoliš (GEF) odobren je projekt za financiranje aktivnosti koje su potrebne za izradu revidiranog NIP-a. U srpnju 2014. osnovano je Povjerenstvo za praćenje provedbe projekta „Revizija Nacionalnog provedbenog plana za provedbu Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima“ te je tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i prirode, a današnje Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja ( u daljnjem tekstu: MINGO R) kao korisnik i glavni nositelj projekta u suradnji s Programom Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) kao provedbenom agencijom i ostalim nadležnim tijelima državne uprave izradilo Drugi NIP. U lipnju 2016. Vlada Republike Hrvatske donijela je Odluku o prihvaćanju Drugog nacionalnog plana za provedbu Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine“, broj 62/16) kojim su između ostaloga predložene i definirane mjere unaprijeđena vezano uz izvještavanje prema obvezama Konvencije. Drugi NIP dostavljen je Tajništvu Konvencije 28. studenog 2016.. Drugim NIP-om obuhvaćene su Odluke donesene na četvrtoj, petoj i šestoj konferenciji stranaka.

Izmjene i dopune Dodataka A i C Konvencije iz 2015., vezane uz uključivanje heksaklorobutadiena (HCBD-a) u Dodatak A, pentaklorofenola i njegovih soli i estera (PCP-a) u Dodatak A te polikloriranih naftalena (PCN-a) u Dodatke A i C, za većinu stranaka pa tako i za Republiku Hrvatsku, stupile su na snagu u prosincu 2016.. Navedene odluke sadržane su u:

- Uredbi o objavi Dodatka G od 6. svibnja 2005., Izmjena i dopuna Dodataka A, B i C iz svibnja 2009., Izmjene i dopune Dodatka A iz travnja 2011. i izmjene i dopune Dodatka A iz svibnja 2013. Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 8/15) i

- Uredbi o objavi Izmjena i dopuna Dodataka A i C iz svibnja 2015. Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 5/16).

Izmjene i dopune Dodataka A i C Konvencije iz 2017. za većinu stranaka pa tako i za Republiku Hrvatsku stupile su na snagu u prosincu 2018., a sadržane su u:

- Uredbi o objavi Izmjena i dopuna Dodataka A i C iz svibnja 2017. Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 1/19).

Temeljem navedenih usvojenih Odluka stranke Stockholmske konvencije obvezne su izraditi novi revidirani NIP koji uključuje iste.

Izmjene i dopune Dodataka A i B Konvencije iz 2019. za većinu stranaka pa tako i za Republiku Hrvatsku stupaju na snagu u prosincu 2020., a sadržane su u:

- Uredbi o objavi Izmjena i dopuna Dodataka A i B iz svibnja 2019. Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 5/20) i bit će uzete u obzir prilikom izrade Četvrtog NIP-a.

Tablica 2.1-1. Popis POPs-ova uvrštenih u dodatke Konvencije

2 OSNOVNE INFORMACIJE O DRŽAVI

1.1 Profil države

1.1.1 ZEMLJOPISNI POLOŽAJ I STANOVNIŠTVO

Republika Hrvatska je jadranska i srednjoeuropska zemlja. Površina kopna iznosi 56.594 km ² , a pripadajućeg obalnog mora oko 31.479 km ² (Izvor: Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2018. , DZS ) . Kroz Republiku Hrvatsku prolaze mnoge međunarodno važne prometnice. Važnost zemljopisnog položaja države povećava Jadransko more kao dio Sredozemnog mora koji prodire najdublje i najsjevernije prema srednjem dijelu europskog kontinenta. Od prometnih pravaca najvažniji su posavski i jadranski, zatim podravski i više poprečnih od austrijske i mađarske granice prema Jadranu (Rijeci i Splitu).

Prostor Republike Hrvatske dijeli se na tri velike prirodno-zemljopisne cjeline:

- panonski i peripanonski prostor obuhvaća nizinske i brežuljkaste dijelove istočne i sjeverozapadne Hrvatske. Najveći dio površine iskorištava se za ratarsku i stočarsku proizvodnju. Slavonija i Baranja na istoku najpogodnije su za uzgoj žitarica, vlažne doline i brdski predjeli bogati su šumom, dok je sjeverozapadni dio, koji izrazito gravitira prema Gradu Zagrebu, industrijski je najrazvijeniji

- brdsko-planinski prostor, koji uglavnom dijeli panonsku Hrvatsku od njezina primorskog dijela, slabije je razvijen kraj. Njegov će se budući razvoj temeljiti na prometnoj važnosti, daljem razvoju drvne industrije, na još nedostatno iskorištenim mogućnostima proizvodnje zdrave hrane te na razvoju zimskog i seoskog turizma

- jadranski prostor obuhvaća uzak rubni primorski pojas, odijeljen od zaleđa visokim planinama. To je pretežno krški prostor s izrazito suhim ljetima. Malobrojni vodotoci najčešće se uskim sutjeskama probijaju prema moru. Hrvatsko primorje dijeli se na sjeverni (Istra i Kvarner) i južni dio (Dalmacija), s dobro izraženom uzdužnom podjelom na otočni, obalni i zagorski pojas. Hrvatska jadranska obala jedna je od najrazvedenijih u Europi: ima 1.185 otoka, otočića i hridi. Najveći je otok Krk (410 km ² ), dok se svojom veličinom ističu i Cres (404 km ² ), Brač (395 km ² ), Hvar (300 km ² ), Pag (285 km ² ) i Korčula (276 km ² ). Najveći su poluotoci Istra i Pelješac, a od zaljeva veličinom prednjači kvarnerski akvatorij.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2011., na prostoru Republike Hrvatske registrirano je 4.284.889 stanovnika. Najveći i ujedno glavni grad je Zagreb s 790.017 stanovnika, a u još tri grada: Splitu, Rijeci i Osijeku nastanjeno je ukupno više od 400.000 stanovnika (Izvor: Popis stanovništva 2011., DZS ).

1.2.2 DRUŠTVENO POLITIČKO USTROJSTVO

Republika Hrvatska postala je neovisna država 25. lipnja 1991.. Prema Ustavu Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 56/90, 135/97, 8/98,113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

Članicom Ujedinjenih naroda Republika Hrvatska postala je 22. svibnja 1992 ..

Od 1. srpnja 2013. Republika Hrvatska postala je punopravna članica Europske unije sa svim pravima i obvezama koje iz tog članstva proizlaze, a pojedine su ovlasti prenesene institucijama Europske unije slijedom odredbi Ugovora o Europskoj uniji te Ugovora o funkcioniranju Europske unije kao i odredbi Ustava Republike Hrvatske iz glave VIII.

U Republici Hrvatskoj državna je vlast ustrojena na načelu trodiobe vlasti na: zakonodavnu (Hrvatski sabor), izvršnu (Predsjednik Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske) i sudbenu. Načelo diobe vlasti uključuje oblike međusobne suradnje i uzajamne provjere nositelja vlasti propisane Ustavom i zakonima. U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Svatko je dužan držati se Ustava i zakona i poštivati pravni poredak Republike Hrvatske.

Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Predsjednik Republike Hrvatske predstavlja i zastupa Republiku Hrvatsku u zemlji i inozemstvu, brine se za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.

Vlada Republike Hrvatske obavlja izvršnu vlast u skladu s Ustavom i pripadajućim zakonom.

Sudbenu vlast obavljaju sudovi. Sudovi sude na temelju Ustava i zakona. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

Jedinice lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj su općine i gradovi, koje obavljaju poslove lokalnog značaja, a koji nisu dodijeljeni tijelima državne uprave. Jedinice područne (regionalne) samouprave su županije (njih 20), koje obavljaju poslove od područnoga značaja i Grad Zagreb, koji ujedno ima i položaj županije, u okviru svoga samoupravnog djelokruga obavlja poslove iz djelokruga grada i djelokruga županije te druge poslove u skladu sa zakonom.

1.3.3 GOSPODARSKI POKAZATELJI

1.3.1.1 Karakteristike gospodarskih sektora

Poljoprivreda, ribarstvo, šumarstvo i prehrambena industrija

U Republici Hrvatskoj razlikuju se tri zemljopisne i klimatske cjeline: ravnica na sjeveru s kontinentalnom klimom, sredozemno priobalje na jugu i planinski prostor u središnjem dijelu. Raznoliki tipovi klime, reljefa i tla omogućuju proizvodnju širokog asortimana poljoprivrednih proizvoda, od ratarskih i industrijskih usjeva, do vinograda te kontinentalnog i mediteranskog voća i povrća. Stočarstvo je na ovim prostorima oduvijek imalo veliku važnost, dok su ribarstvo i prerada ribe tradicionalno najvažnije poljoprivredne djelatnosti u priobalnom i otočnom dijelu Republike Hrvatske.

Industrija, energetika i graditeljstvo

Industrijska proizvodnja u Republici Hrvatskoj zauzimala je do pojave recesije značajno mjesto u ukupnoj proizvodnji. Isticale su se prerađivačka i petrokemijska industrija te brodogradnja. Pojedina poduzeća ugašena su u procesu tranzicije ili su stradala u ratu i to ponajviše tvornice tekstilne, kožarske, metalne i drvne industrije.

Značajna je bila proizvodnja i u građevinskom sektoru i energetici. Pojedine industrije ipak i dalje ostvaruju pozitivne rezultate i sudjeluju u vanjskoj trgovini. Prema ukupnom prihodu vodeće industrijske grane su proizvodnja hrane, pića i duhana, a slijede kemijska i naftna industrija te industrija minerala. Najveće udjele u ukupnoj potrošnji energije u Republici Hrvatskoj zauzimaju tekuća goriva i prirodni plin. Potrošnja električne energije posljednjih godina je na približno istoj razini, ali njen udio u ukupnoj potrošnji lagano raste. Udio energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji se također povećava. Nafta i plin eksploatiraju se s 54 eksploatacijska polja pri čemu se iz domaće proizvodnje osigurava oko 20 % potreba za naftom te oko 40 % potreba za prirodnim plinom. U prosjeku više od polovice električne energije proizvodi se u hidroelektranama, pa proizvodnja električne energije u Republici Hrvatskoj značajno varira ovisno o hidrološkim prilikama. Domaće se potrebe ne zadovoljavaju vlastitom proizvodnjom te uvoz električne energije čini oko 30 % ukupne potrošnje.(Izvor: Strategija energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu,   https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2020_03_25_602.html ).

Turizam

Republika Hrvatska, kao jedna od najznačajnijih turističkih destinacija na Mediteranu, ima dugu turističku tradiciju i velike razvojne mogućnosti. Prihod od turizma u 2018. iznosio je oko 12 milijardi eura, od toga deset milijardi eura prihoda od stranih gostiju (Izvor: Hrvatska narodna banka). Prednosti hrvatskih turističkih proizvoda su u prvom redu očuvana prirodna bogatstva i okoliš, kulturno i povijesno nasljeđe, blaga mediteranska klima i blizina europskih tržišta te mogućnost aktivnog odmora u zaštićenim područjima.

Promet

Povoljan zemljopisno-prometni položaj Republike Hrvatske omogućuje razvijanje prometne infrastrukture i prometnih djelatnosti kao jednog od važnijih čimbenika sveukupnog gospodarskog i društvenog razvitka zemlje. Udio kombiniranog prijevoza u ukupnom prijevozu robe je nedovoljan. Tu vrstu prijevoza, jednog od najsuvremenijih oblika primjerenog u zaštiti okoliša, potrebno je što prije razviti kako bi se mogli uključiti u već razvijene europske pravce kombiniranog prometa. Cestovna i željeznička infrastruktura nisu podjednako razvijene u svim dijelovima Republike Hrvatske. Iako je u prethodna dva desetljeća puno učinjeno na izgradnji novih prometni i nadalje su potrebna velika ulaganja u postojeću i novu infrastrukturu (poglavito razvoj željezničkog prometa i njegova veća zastupljenost).

1.3.2.2 Stanje okoliša

Zaštita zraka

Zrak je dio okoliša od općeg dobra, koji ima osobitu važnost u Republici Hrvatskoj što se očituje kroz uspostavljen dobar zakonodavni okvir na nacionalnoj razini te uspostavljenoj infrastrukturi bilo za praćenje kvalitete zraka (imisija) kroz državnu i lokalnu mrežu te mrežu posebnih mjerenja bilo za praćenje emisija štetnih tvari u zrak iz nepokretnih i difuznih izvora onečišćenja (emisije).

Podaci o emisijama onečišćujućih tvari u zraku kao i podaci o kvaliteti zraka sastavni su dio Informacijskog sustava zaštite zraka koji vodi Zavod za zaštitu okoliša i prirode kao ustrojstvena jedinica pri MINGOR.

MINGOR je nadležno za prikupljanje podataka o emisijama onečišćujućih tvari u zrak u Republici Hrvatskoj i izradu izvješća o inventaru emisija sukladno obvezama prema hrvatskim propisima i međunarodnim ugovorima, prije svega prema Konvenciji o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka (LRTAP konvenciji) i Uredbi o nacionalnim obavezama smanjenja emisija određenih onečišćujućih tvari u zraku u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 76/18) (u daljnjem tekstu: Uredba NEC).

Praćenje kvalitete zraka u Republici Hrvatskoj provodi se u okviru: državne mreže za trajno praćenje kvalitete zraka i lokalnih mreža za praćenje kvalitete zraka u županijama i gradovima koje uključuju i mjerne postaje posebne namjene. Sukladno Zakonu o zaštiti zraka, tijelo državne uprave odgovorno za upravljanje državnom mrežom od 2010. je Državni hidrometeorološki zavod (u daljnjem tekstu: DHMZ). Broj mjernih postaja, kao i program mjerenja na njima povremeno se mijenja i kontinuirano unaprjeđuje. Posljednjih desetak godina značajno se povećao broj automatskih postaja, prije svega zbog razvoja državne mreže za trajno praćenje kvalitete zraka te mjernih postaja uspostavljenih prema rješenju o prihvatljivosti zahvata za okoliš ili rješenju o objedinjenim uvjetima zaštite okoliša odnosno okolišnoj dozvoli koje financiraju onečišćivači.

Preventivnim mjerama i instrumentima očuvanja kvalitete zraka nastoji se promišljenim planiranjem zahvata u okolišu, predviđanjem mogućih utjecaja na kvalitetu zraka, propisivanjem adekvatnih uvjeta zaštite zraka, praćenjem i izvješćivanjem o kvaliteti zraka, usklađivanjem i poboljšavanjem zakonodavstva te izgradnjom i jačanjem institucionalnih, organizacijskih i stručnih/znanstvenih kapaciteta spriječiti onečišćenje i poboljšati kvalitetu zraka. Preventivne mjere obuhvaćaju postojeće međusektorske mjere i instrumente zaštite okoliša i dodatne mjere čija je svrha unaprjeđivanje cjelovitog sustava upravljanja kvalitetom zraka u Republici Hrvatskoj.

U području zaštite i poboljšanja kvalitete zraka u Republici Hrvatskoj su u razdoblju od 1990. do danas učinjeni značajni pozitivni pomaci. Tako su npr. u odnosu na 1990. u 2018. emisije bile manje za 53,3 % za dušikove okside (NO _x ), 93,9 % za sumporove okside (SO ₂ ), 33,7 % za amonijak (NH ₃ ), 57 % za ne-metanske hlapljive organske spojeve (NMHOS), 57,8 % za ugljikov monoksid (CO), 25,6 % za PM ₁₀ . Smanjenje emisija onečišćujućih tvari u zrak dijelom je posljedica rata za hrvatsku neovisnost (od 1991. do 1995.) i ekonomske krize nakon 2007., no uvelike su rezultat primjene mjera i tehnika smanjenja emisija u zrak, zatim strožih propisa o koncentracijama onečišćujućih tvari u zraku i graničnim vrijednostima emisija, uporabe kvalitetnijeg goriva s nižim sadržajem sumpora, plinofikacija te priključivanje na toplifikacijsku mrežu, korištenja niskosumpornog ugljena, a u manjoj mjeri i razvoj javnog prijevoza i biciklističkih staza. Republika Hrvatska je ratifikacijom Protokola uz LRTAP Konvenciju prihvatila i njima definirane obveze. Obveze o smanjenju emisija do sada su se uspješno izvršavale, a ispunjenje obveza do 2020. trebalo bi se ostvariti provedbom Programa postupnog smanjivanja emisija za određene onečišćujuće tvari u Republici Hrvatskoj za razdoblje do kraja 2010. s projekcijama emisija za razdoblje od 2010. do 2020. („Narodne novine“, broj 152/09), odnosno po potrebi revizijom istog.

Vlada Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 19. rujna 2019. donijela Program kontrole onečišćenja zraka za razdoblje od 2020. do 2029. (u daljnjem tekstu: Program), u skladu s člankom 20. Uredbe NEC i Smjernicama za izradu i provedbu nacionalnih programa kontrole onečišćenja zraka država članica koje je dala Europska komisija. Zakonska osnova za izradu Programa je Zakon o zaštiti okoliša („Narodne novine“, br. 80/13, 153/13, 78/15, 12/18 i 118/18) i tada važeći Zakon o zaštiti zraka („Narodne novine“, br. 130/11, 47/14, 61/17, 118/18) i Uredba NEC. Program postupnog smanjivanja emisija za određene onečišćujuće tvari u Republici Hrvatskoj za razdoblje do kraja 2010., s projekcijama emisija za razdoblje od 2010. do 2020. („Narodne novine“, broj 152/09) korišten je kao raspoloživi izvor podataka za izradu Programa. U razdoblju od 2009. dogodila su se brojna unaprjeđenja zakonodavstva Europske unije , kao npr. revizija iz 2012. Protokola o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona uz Konvenciju o prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. godine. Republika Hrvatska je 2013. postala punopravna članica Europske unije čime je preuzela i nove međunarodne obveze. Slijedom toga ukazala se je potreba za nadogradnju Programa postupnog smanjivanja emisija za određene onečišćujuće tvari u Republici Hrvatskoj za razdoblje do kraja 2010. godine, s projekcijama emisija za razdoblje od 2010. do 2020. godine („Narodne novine“, broj 152/09), koji dijelom zamjenjuje gore spomenuti Program.

Iako su u području zaštite zraka i smanjenja i ograničavanja onečišćenja u Republici Hrvatskoj već učinjeni znatni napori, nove obveze i zahtjevi Europske unije predstavljaju dodatan izazov za njihovo ostvarenje. Posebice se to odnosi na izgaranje goriva u malim ložištima sektora kućanstva, gdje se s jedne strane zbog klimatskih promjena nastoji povećati količina potrošnje biomase za ogrjev zbog „nulte emisije“ CO ₂ dok se s druge strane na taj način doprinosi pogoršavanju kvalitete zraka po pitanju lebdećih čestica (PM _2,5 , PM ₁₀ , BC), NMHOS-a i manjim dijelom amonijaka. Izazov su i emisije iz cestovnog prometa (naročito emisije NOx) i njihovo ograničavanje, kao i emisije amonijaka iz sektora poljoprivrede. Izazov je i na operaterima različitih postrojenja/onečišćivačima koji se obzirom na emisije, primjenom NRT-a moraju uskladiti sa zakonodavstvom, a jedan od ključnih instrumenata za ograničavanje značajnih ispuštanja je okolišna dozvola.

Unatoč značajnom smanjenju emisija onečišćujućih tvari u zrak i provođenju mjera zaštite zraka na području države, još uvijek postoje područja gdje zrak nije prve kategorije, odnosno urbana i industrijska područja gdje su prekoračene granične ili ciljne vrijednosti kvalitete zraka.

Zbog svog zemljopisnog položaja, Republika Hrvatska izložena je dalekosežnom prekograničnom onečišćenju, što je posebice važno kada je riječ o onečišćenju zraka lebdećim česticama i prizemnim ozonom, no ne smiju se zanemariti ni prijenos i taloženje POPs-ova, teških metala i dušika.

1.3.3.3 Zaštita tla

Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske i Nacionalni plan djelovanja na okoliš naglašavaju potrebu za uspostavom cjelovite politike zaštite tla i zemljišta. Budući da temeljni zakonski akt o zaštiti tla i zemljišta nije donesen, zaštita pojedinih uloga tla i održivo gospodarenje tlom i zemljištem u Republici Hrvatskoj posredno su obuhvaćeni legislativom usmjerenom na zaštitu drugih sastavnica okoliša (vode i more, zrak i priroda) i opterećenja na okoliš (industrija i otpad). Međutim, mjere zaštite tla koje se provode u okviru tih zakona nisu dovoljne za usporavanje degradacijskih procesa i otklanjanje opterećenja na tlo i zemljište, budući da zaštita tla nije u primarnom fokusu spomenutih propisa. Zakonski se okvir zaštite zemljišta uspostavlja temeljem posebnih propisa nadležnih ministarstava. Održavanje i zaštita poljoprivrednog zemljišta uređeno je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, br. 20/18, 115/18 i 98/19) kao i podzakonskim propisima u okviru nadležnosti Ministarstva poljoprivrede.

Zaštita tla i zemljišta od degradacijskih procesa nema posebnu zakonsku potporu u Republici Hrvatskoj, kao ni u Europskoj uniji, gdje Europsko vijeće nije privelo kraju proceduru donošenja Okvirne direktive o tlu od 2007.. Međutim, iste godine je Europski parlament usvojio Tematsku strategiju zaštite tla s ciljem definiranja zajedničkog i sveobuhvatnog pristupa usmjerenog na očuvanje glavnih uloga tla, sprječavanjem daljnje degradacije tla te popravljanjem degradiranih tala na kvalitativnu razinu sukladnu ciljanoj kategoriji uporabe zemljišta.

Osnovni preduvjet u zaštiti tla i zemljišta je praćenje stanja tla, odnosno parametara tla sa svrhom prikupljanja informacija o promjenama stanja i karakteristika tla te identifikacije oblika i intenziteta degradacijskih procesa u tlu. Bez razvoja sustava kojim bi se trajno periodično prikupljale informacije o negativnim promjenama u tlu, ne mogu postojati ni pravovremene reakcije kojima bi se te promjene sprječavale ili ublažavale.

Izrađen je Program trajnog motrenja tala Hrvatske 2009. kroz pilot projekt „Izrada Programa trajnog motrenja tla Hrvatske“. Pored toga 2010. donesen je prvi Pravilnik o metodologiji za praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta („Narodne novine“, broj 60/10) u kojeg su ugrađene preporuke iz Programa trajnog motrenja poljoprivrednih tala. Pravilnikom o metodologiji za praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta iz 2019. („Narodne novine“ broj 47/19) stvoreni su preduvjeti za uspostavu informacijskog sustava za zaštitu tla.

Pravilnikom o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja („Narodne novine", broj 71/19) definirane su onečišćujuće tvari, izvori onečišćenja te maksimalno dopuštene količine onečišćujućih tvari u tlu, no nisu propisane za zemljišta koja se koriste u druge svrhe (šumsko zemljište, naselja, industrijske zone itd.), ali predmetno nije zapreka primjeni Pravilnika za ostalo zemljište, što se i primjenjuje u praksi, ali je otežano sustavno motrenje onečišćenih i potencijalno onečišćenih lokacija te eventualnih promjena u stanju tla. Sukladno Programu trajnog motrenja tala Hrvatske iz 2009. dobivenom kroz provedbu pilot projekt „Izrada Programa trajnog motrenja tla Hrvatske“ (Agencija za zaštitu okoliša) potrebno je uspostaviti jasan zakonodavni okvir u vidu cjelovite zaštite tla i zemljišta kao sastavnice okoliša što mora biti zadaća MINGOR-a -ZZOP.

Održavanje i zaštita poljoprivrednog zemljišta i naknada uređeno je Zakonom o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, br. 20/18, 115/18 i 98/19) kao i podzakonskim propisima koji među ostalim propisuju: agrotehničke mjere kojima su vlasnici i posjednici poljoprivrednog zemljišta dužni poljoprivredno zemljište obrađivati na način da ne umanjuju njegovu bonitetnu vrijednost; utvrđuju se tvari koje se smatraju onečišćivačima poljoprivrednog zemljišta i njihove najviše dopuštene količine, mjere i kontrole od onečišćenja i degradacije radi održavanja u stanju koje ga čini povoljnim staništem za proizvodnju zdravstveno ispravne hrane; propisana je metodologija za praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta i razvoj informacijskog sustava, a koristiti će se za izvješćivanje o stanju poljoprivrednog zemljišta u Republici Hrvatskoj kao jednoj od sastavnica okoliša.

1.3.4.4 Kopnene vode

Tijekom procesa pristupanja Europskoj uniji , europska pravna stečevina koja se odnosi na područje upravljanja vodama, prenesena je u pravni poredak Republike Hrvatske. Ključni propisi iz područja upravljanja vodama su Zakon o vodama („Narodne novine“, broj 66/19), Zakon o vodnim uslugama („Narodne novine“, broj 66/19), Zakon o financiranju vodnoga gospodarstva („Narodne novine“, br. 153/09, 90/11, 56/13, 154/14, 119/15, 120/16, 127/17 i 66/19) te provedbeni propisi doneseni na temelju navedenih zakona.

MINGOR obavlja upravne i stručne poslove koji se odnose na opću i sektorsku politiku zaštite voda, dok su Hrvatske vode – pravna osoba s javnim ovlastima za upravljanje vodama.

Načela upravljanja vodama propisana su Zakonom o vodama i određuju da voda nije komercijalni proizvod, nego je naslijeđe koje treba čuvati, štititi i mudro i racionalno koristiti te da se vodama upravlja prema načelu jedinstva vodnog sustava i načelu održivog razvitka kojim se zadovoljavaju potrebe sadašnje generacije i ne ugrožava pravo i mogućnost budućih generacija da to ostvare za sebe, a upravljanje vodama se prilagođava globalnim klimatskim promjenama.

Propisi iz područja upravljanja vodama utvrđuju i ciljeve upravljanja vodama te ciljeve zaštite voda. Razrada propisima utvrđenih ciljeva upravljanja vodama i ciljeva zaštite voda odnosno određivanja specifičnih ciljeva te način postizanja ciljeva predmet je planskih dokumenata upravljanja vodama. Specifični ciljevi postavljaju se ovisno o stanju voda, obvezama preuzetim tijekom pristupanja Europskoj uniji , obvezama iz važećih propisa tijekom izrade planskih dokumenata i/ili komunikacije s Europskom komisijom. Planski dokumenti upravljanja vodama su: (1) Strategija upravljanja vodama, (2) Plan upravljanja vodnim područjima, (3) Višegodišnji programi gradnje, (4) Financijski plan Hrvatskih voda, (5) Plan upravljanja vodama i (6) detaljni planovi uređeni Zakonom o vodama.

Strategija upravljanja vodama („Narodne novine“, broj 91/08) utvrđuje viziju, misiju, ciljeve i zadatke državne politike u upravljanju vodama u dugoročnom razdoblju, do 2038.. Ona daje strateška opredjeljenja i smjernice razvoja vodnoga gospodarstva polazeći od zatečenog stanja vodnog sektora, razvojnih potreba, gospodarskih mogućnosti, međunarodnih obveza te potreba za očuvanjem i unapređenjem stanja voda te vodnih i o vodi ovisnih ekosustava. Strategija upravljanja vodama je dokument na temelju kojeg se provode reforme vodnog sektora kako bi se dostigli europski standardi u upravljanju vodama, a također je okvir za pripremu strategija i planova prostornog uređenja, zaštite okoliša, zaštite prirode i razvoja ostalih sektora koji ovise o vodama ili utječu na stanje voda (poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, industrija, energetika, promet, turizam, javno zdravstvo i drugo). Strategija se usklađuje periodično, sukladno promjenama koje nastaju u vodnom sustavu, gospodarskom i društvenom razvoju, a donosi je Hrvatski sabor. Razmatranje o potrebi njenih promjena u predmetnom vremenskom razdoblju u nadležnosti je Nacionalnog vijeća za vode.

Plan upravljanja vodnim područjima osnovni je instrument za upravljanje stanjem voda i rizicima od poplava koji donosi Vlada Republike Hrvatske za razdoblje od šest godina, nakon čega se mijenja i dopunjuje za razdoblje od narednih šest godina u svrhu održavanja/postizanja dobrog kemijskog i ekološkog stanja voda. Drugi plan upravljanja vodnim područjima za razdoblje od 2016. do 2021. („Narodne novine“, broj 66/16) sastoji se od dvije komponente: upravljanje stanjem voda i upravljanje rizicima od poplava. U njemu je, između ostaloga, dan pregled podataka o stanju voda i analiza provedbe Plana upravljanja vodnim područjima za razdoblje 2013. do 2015., ocjena napretka u postizanju ciljeva zaštite voda i dana je procjena rizika da ciljevi zaštite voda neće biti ispunjeni. Hrvatske vode mogu donijeti detaljnije planove upravljanja za podsliv, mali sliv i sektor odnosno planove vezane za druga pitanja od interesa za upravljanje vodama, a jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave dužne su od Hrvatskih voda ishoditi zahtjeve za izradu prostornih planova i mišljenje o poštivanju tih zahtjeva u odnosu na usklađenost tih prostornih planova s planskim dokumentima upravljanja vodama.

Na osnovu prethodno navedenog, ali i drugih ulaznih podataka, a da bi se postigli ciljevi zaštite vodnoga okoliša, za svako vodno područje izrađuje se Program mjera zaštite površinskih i podzemnih voda za plansko razdoblje od 2016. do 2021.. koji je sastavni dio Plana upravljanja vodnim područjima i obuhvaća osnovne, dodatne i dopunske mjere. Osnovne mjere obuhvaćaju: mjere povrata troškova vodnih usluga i poticanje učinkovitog korištenja voda, mjere zaštite voda namijenjenih za ljudsku potrošnju, mjere kontrole zahvaćanja voda, mjere kontrole prihranjivanja podzemnih voda, mjere kontrole točkastih izvora onečišćenja, mjere kontrole raspršenih izvora onečišćenja, mjere kontrole i smanjenja hidromorfološkog opterećenja voda, mjere kontrole drugih značajnih utjecaja na stanje voda osobito na hidromorfološko stanje, mjere zabrane direktnog ispuštanja onečišćenja u podzemne vode, mjere eliminacije i smanjenja onečišćenja prioritetnim tvarima i mjere prevencije akcidentnih onečišćenja. Dodatne mjere odnose se na: (1) vode namijenjene za ljudsku potrošnju ili rezervirane za te namjene u budućnosti, (2) vode pogodne za život slatkovodnih riba i vode pogodne za školjkaše, (3) područja voda za kupanje i rekreaciju, (4) osjetljiva područja, slivovi osjetljivih područja, (5) područja podložna onečišćenju nitratima poljoprivrednog porijekla, ranjiva područja, (6) područja namijenjena zaštiti staništa ili vrsta gdje je održavanje ili poboljšanje stanja voda bitan element njihove zaštite i (7) prijedlog dopune Registra zaštićenih područja. Program mjera za razdoblje od 2016. do 2021. planira provedbu 144 osnovnih mjera, 116 dodatnih mjera i preporučuje provedbu devet dopunskih mjera.

Postizanje ciljeva, odnosno provođenje mjera iz Plana upravljanja vodnim područjima uključuje niz korisnika/djelatnosti/područja – stanovništvo, poljoprivreda, klimatske promjene, hidroenergetika, energetika - ostalo, ribarstvo i akvakultura, obrana od poplave, šumarstvo, industrija, turizam i rekreacija, promet i ostalo. O izvršenju Plana upravljanja vodnim područjima podnosi se izvješće svake tri godine Hrvatskom saboru i Europskoj komisiji, a izvješće je sastavni dio Plana upravljanja vodnim područjima.

Višegodišnje programe gradnje komunalnih vodnih građevina, regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za melioracije donosi Vlada Republike Hrvatske, a izrađuju Hrvatske vode u šestogodišnjim planskim ciklusima. Višegodišnji program gradnje („Narodne novine“, broj 117/15) kroz investicijske mjere objedinjuje obaveze iz europske pravne stečevine, osobito iz Okvirne direktive o vodama i Direktive o poplavama te daje poseban naglasak na procjenu i upravljanje poplavnim rizicima, kakvoću vode namijenjene za ljudsku potrošnju i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda.

Za upravljanje vodama na godišnjoj razini Hrvatske vode donose Plan upravljanja vodama koji mora biti usklađen s Planom upravljanja vodnim područjima i Financijskim planom Hrvatskih voda.

Slika 2.1-1 Odnos planskih dokumenata upravljanja vodama

1.3.5.5 Zaštita prirode

Strateškim planiranjem nastoje se usmjeriti raspoloživi kapaciteti prema aktivnostima koje će u najznačajnijoj mjeri doprinijeti očuvanju prirode. Strategija i akcijski plan zaštite prirode Republike Hrvatske temeljni su dokumenti zaštite prirode kojima se određuju dugoročni ciljevi i smjernice očuvanja biološke raznolikosti, a dosad su doneseni u 1999., 2008. i 2017..

Europska pravna stečevina zaštite prirode prenesena je u pravni poredak Hrvatske, najvećim dijelom kroz Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“, br. 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19) i prateće provedbene podzakonske akte . Na taj način uspostavljen je novi zakonodavni i institucionalni okvir zaštite prirode kojim se zakonodavstvo uskladilo s odgovarajućim direktivama Europske unije, a time i s međunarodnim konvencijama i sporazumima vezanim uz zaštitu prirode budući da je Republika Hrvatska potpisnica 18 međunarodnih ugovora iz tog područja.

Za poslove zaštite prirode nadležni su MINGOR i upravna tijela jedinica područne (regionalne) samouprave nadležna za zaštitu prirode, javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkovima i parkovima prirode te javne ustanove za upravljanje drugim zaštićenim područjima i/ili dijelovima prirode čiji su osnivači jedinice područne (regionalne) samouprave. U MINGOR zaštita prirode u nadležnosti je Uprave za zaštitu prirode i Zavoda za zaštitu okoliša i prirode.

Sukladno članku 12. Zakona o zaštiti prirode, MINGOR izrađuje Izvješće o stanju prirode u Republici Hrvatskoj za razdoblje od pet godina za potrebe analize ostvarivanja ciljeva i aktivnosti Strategije. Posljednje Izvješće o stanju prirode u Republici Hrvatskoj izrađeno je za razdoblje od 2013. do 2017. i donosi pregled stanja svih sastavnica prirode (bioraznolikost, krajobrazna raznolikost i georaznolikost), pritisaka na njih, kao i provedbe mehanizama i mjera zaštite koji bi trebali pridonijeti postizanju i očuvanju dobrog stanja svih sastavnica. Sukladno Zakonu o zaštiti prirode korištenje prirodnih dobara provodi se na temelju planova gospodarenja prirodnim dobrima vodeći računa o očuvanju bioraznolikosti, krajobrazne raznolikosti i georaznolikosti. U postupku izrade prostornih planova i planova gospodarenja prirodnim dobrima temeljem Zakona o zaštiti prirode utvrđuje se prisutnost ugroženih i rijetkih stanišnih tipova i njihovo stanje te u dokumente unose uvjeti i mjere, odnosno smjernice za njihovo očuvanje. Staništa se neposredno štite unutar zaštićenih područja te područja ekološke mreže. Osim mehanizma ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu propisanog Zakonom o zaštiti prirode i vezanog uz Ekološku mrežu Republike Hrvatske , zaštita staništa uzima se u obzir i prilikom planiranja aktivnosti na ostalim područjima provedbom postupka strateške procjene utjecaja na okoliš i procjene utjecaja zahvata na okoliš.

Izuzetno bogatstvo bioraznolikosti Republike Hrvatske očituje se kroz gotovo 40.000 poznatih vrsta i podvrsta uz pretpostavku da je ukupan broj znatno veći. Tomu je doprinijelo intenziviranje istraživanja, povezano s procesom pridruživanja Europskoj uniji , posebice izradom prijedloga ekološke mreže Natura 2000. Unatoč bogatstvu bioraznolikosti i provedbi određenih mjera očuvanja, mnoge su divlje vrste i dalje ugrožene. Takav trend je zabilježen i na svjetskoj razini.

Temeljem kriterija IUCN-a u Republici Hrvatskoj status ugroženosti procijenjen je za preko 3.000 vrsta, odnosno oko 8 % zabilježenih vrsta. Revizija ugroženosti napravljena za pojedine skupine i vrste pokazuje određene promjene, kao što je primjerice pogoršanje statusa ugroženosti za pojedine vrste. No, one su prije svega rezultat novih saznanja te preciznije primjene kriterija IUCN-a. Temeljem Zakona o zaštiti prirode vrste se štite putem dva glavna mehanizma – zaštitom područja te ciljanom zaštitom vrsta provedbom „horizontalnih“ mjera. Horizontalne mjere uključuju strogu zaštitu vrsta, reguliranje korištenja vrsta i ciljanu provedbu mjera očuvanja na nacionalnoj razini, u okviru aktivnosti sektora zaštite prirode i ostalih sektora.

1.3.6.6 Zaštita morskog okoliša i obalnog područja

Zakonom o zaštiti okoliša i Uredbom o izradi i provedbi dokumenata Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem („Narodne novine“, br. 112/14, 39/17 i 112/18) uspostavio se pravni okvir za djelovanje u smjeru postizanja i/ili održavanja dobrog ekološkog stanja morskog okoliša najkasnije do 2020., što je ujedno zajednički cilj država članica Europske unije koje imaju izlaz na more. Ujedno, Okvirna direktiva o morskoj strategiji predstavlja i okolišni stup u svim politikama Europske unije koje se bave i/ili uključuju upravljanje i iskorištavanje prirodnih resursa morskog okoliša. Ti su propisi objedinili i Protokol Barcelonske konvencije o integralnom upravljanju obalnim područjem Sredozemlja koji je Republika Hrvatska ratificirala Zakonom o potvrđivanju Protokola o integralnom upravljanju obalnim područjem Sredozemlja („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 8/12). Na taj su način povezani zaštita morskog okoliša i integralno upravljanje obalnim područjem, koje podrazumijeva dinamički proces održivog upravljanja i korištenja obalnog područja, uzimajući istovremeno u obzir krhkost obalnih ekosustava i krajobraza, raznolikost aktivnosti i korištenja, njihovo međusobno djelovanje, pomorsku usmjerenost pojedenih aktivnosti i korištenja te njihov utjecaj na morske i kopnene dijelove.

Nositelj politike zaštite morskog okoliša i održivog upravljanja obalnim područjem je MINGOR, koji je nadležan za izradu i provedbu Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem (Strategija), ključnog dokumenta koji dugoročno određuje i usmjerava ciljeve upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem na načelima održivog razvitka i integralnog upravljanja obalnim područjem, primjenjujući ekosustavni pristup u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim, socijalnim i kulturnim razvitkom na području Republike Hrvatske. Pri izradi Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem prvo se provode pripremni postupci, odnosno izrađuju se pripremni dokumenti koji predstavljaju stručne podloge za izradu akcijskih programa. U razdoblju od 2012. do 2015. doneseni su svi propisani pripremni dokumenti, a do 2017. i akcijski programi. Početna procjena stanja i opterećenja morskog okoliša hrvatskog dijela Jadrana čiji je sastavni dio i Gospodarsko-socijalna analiza korištenja i troška propadanja morskog okoliša i obalnog područja te Skup značajki dobrog stanja okoliša za morske vode pod suverenitetom Republike Hrvatske i Skup ciljeva u zaštiti morskog okoliša i s njima povezanih pokazatelja) temeljem kojih su izrađena dva akcijska programa: Sustav praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora („Narodne novine“, broj 153/14) i Program mjera zaštite i upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 97/17). Obzirom da svi dokumenti Strategije kroz šestogodišnje implementacijske cikluse podliježu revidiranju, u okviru drugog implementacijskog ciklusa Okvirne direktive o morskoj strategiji, donošenjem dokumenta „ Ažuriranje dokumenata Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem temeljem obveza iz članka 8, članka 9. i članka 10. Okvirne direktive o pomorskoj strategiji 2008/56/EZ“ , ažurirani su pripremni dokumenti Strategije. Usvajanje ažuriranog „Sustava praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora“ očekuje se krajem 2020., dok je rok za ažuriranje postojećeg „Programa mjera“ 2022.. Uzimajući u obzir regionalni/podregionalni pristup u izradi nacionalnih „morskih“ strategija kojeg propisuje Okvirna direktiva o morskoj strategiji, dokumenti Strategije usklađuju se s aktivnostima vezanim za provedbu ekosustavnog pristupa upravljanju ljudskim aktivnostima koje mogu imati utjecaja na morski i obalni okoliš Sredozemlja, koje se provode u okviru Mediteranskog akcijskog plana Programa za okoliš Ujedinjenih naroda (UNEP/MAP) i pripadajuće Barcelonske konvencije s pratećim protokolima.

U okviru provedbe postojećeg Sustava praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora, podaci za monitoring opasnih i štetnih tvari koji je propisan za Deskriptore dobrog stanja okoliša 8 (onečišćujuće tvari u morskom okolišu) i 9 (onečišćujuće tvari u hrani iz mora) preuzimaju se iz Monitoring programa ispitivanja kakvoće prijelaznih i priobalnih voda koje provode Hrvatske vode temeljem obveza iz Okvirne direktive o vodama te Plana praćenja kakvoće mora i školjkaša na proizvodnim područjima i područjima za ponovno polaganje živih školjkaša koji se provodi temeljem Uredbe Komisije (EZ) broj 1881/2006 o utvrđivanju najvećih dopuštenih količina određenih kontaminanata u hrani.

U svrhu uspostave koordinacije stručnih tijela s ciljem izrade i provedbe Strategije, Vlada Republike Hrvatske je osnovala Stručni nacionalni odbor za izvršenje zadaća uređenih Uredbom o izradi i provedbi dokumenata Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem i izradu i provedbu Strategije („Narodne novine“, br. 117/12, 31/17 i 42/18) kojeg vodi MINGOR i u kojem su predstavnici svih relevantnih tijela zaduženih za provedbu navedene Uredbe.

1.3.7.7 Gospodarenje otpadom

Pokazatelj intenziteta stvaranja otpada može ukazati na razdvajanje veze između gospodarskog rasta i proizvodnje otpada, što je cilj određen Strategijom održivog razvitka Republike Hrvatske.

Na razini Europske unije intenzitet stvaranja otpada u prerađivačkom i uslužnom sektoru se smanjuje, kao i intenzitet stvaranja komunalnog otpada u odnosu na potrošnju kućanstava. U Republici Hrvatskoj u 2019. ukupno je nastalo 1.811.617 t komunalnog otpada, što je povećanje od 2 % u odnosu na ukupnu količinu iz 2018.. Godišnja količina komunalnog otpada po stanovniku iznosila je 444 kg. Povećanje ukupnih količina komunalnog opada ne ide u prilog ostvarenju Cilja 1.1. iz Plana gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje 2017. do 2022. vezano za smanjenje nastajanja komunalnog otpada. Komunalni otpad odlagao se tijekom 2019. na ukupno 108 odlagališta. Obuhvat stanovništva organiziranim sakupljanjem komunalnog otpada u 2019. iznosio je 99 %, a sve općine i gradovi su imali organizirano sakupljanje i odvoz komunalnog otpada. (Izvor: Izvješće o komunalnom otpadu za 2019. godinu, MINGOR).

Statistike otpada pripremaju se u skladu s propisanim metodološkim preporukama EUROSTAT-a te dostavljaju svake dvije godine u EUROSTAT-ov Centar za podatke o otpadu.

Ukupno je u 2015. proizvedeno 1.653.918 t, u 2016. proizvedeno 1.679.765 t, 2017. proizvedeno 1.716.441 t, 2018. proizvedeno 1.768.411 t i u 2019. proizvedeno 1.811.617 t komunalnog otpada.

Operateri odnosno organizacijske jedinice koje obavljaju djelatnost uslijed koje nastaje otpad i/ili djelatnost gospodarenja otpadom prijavljuju podatke o otpadu u Registar onečišćavanja okoliša (ROO). Stupanjem na snagu Pravilnika o registru onečišćavanja okoliša („Narodne novine“ broj 87/15), 2015. povećali su se pragovi prijave nastanka otpada za proizvođače otpada i prestala je obveza prijave podataka za prijevoznike otpada. Za obvezu prijave nastanka i/ili prijenosa izvan mjesta nastanka opasnog otpada prag je povećan s 50 kg na 500 kg, a neopasnog otpada s 2 t na 20 t. Isti prag se ne odnosi na obveznike koji obavljaju djelatnosti gospodarenja otpadom tj. sakupljače otpada, pružatelje javnih usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada, reciklažna dvorišta itd.

Za 2015. proizvođači su prijavili ukupno 1.939.376, za 2016. 2.107.017 t, za 2017. 1.869.789 t te za 2018. ukupno 1.805.773 t proizvodnog otpada.

Izvoz otpada koji podliježe notifikacijskom postupku bio je u laganom porastu od 2004. do 2014. (23.540 t), uz manja odstupanja u količinama. U 2015. (44.071 t) i 2016. (77.826 t) bilježi se porast izvoza otpada, a uzrokovan je povećanom proizvodnjom gorivog otpada (RDF) te potrebom za njegovim zbrinjavanjem. Radi se o gorivu iz otpada te ostalom otpadu (uključujući mješavine materijala) od mehaničkih obrada otpada kojeg prijašnjih godina nije bilo u velikim količinama. Tijekom 2018. (96.028 t) bilježi se porast izvoza od 19 % u odnosu na 2017. (80.985 t), a najvećim dijelom mulja od obrade komunalnih otpadnih voda i gorivog otpada (RDF) te ostalog izmiješanog otpada koji sadrži opasne tvari.

Provedba i uspostava cjelovitog sustava gospodarenja otpadom u Republici Hrvatskoj omogućena je primjenom i ispunjavanjem ciljeva definiranih Strategijom gospodarenja otpadom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 130/05), Planom gospodarenja otpadom Republike Hrvatske za razdoblje od 2017. do 2022. („Narodne novine“, broj 3/17), Zakonom o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, br. 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19) i drugim propisima kojima se uređuje gospodarenje otpadom.

Strateški prioritet na nacionalnoj i razini Europske unije je postići učinkovito korištenje resursa, što se nastoji ostvariti primjenom koncepta kružnog gospodarstva. Iako je na europskoj razini napredak k učinkovitijem korištenju resursa nesporan s pozicije proizvodnje (ali svakako ima veze s izmještanjem industrijskih postrojenja na druge kontinente), trend je manje pozitivan kada se promatra potrošnja. Kao pokazatelj učinkovitosti korištenja resursa koristi se pokazatelj produktivnost materijala, a izračunava se u omjeru BDP-a i domaće potrošnje materijala.

2.2 Institucionalni, politički i regulatorni okvir

2.1.1 MEĐUNARODNI UGOVORI

Republika Hrvatska stranka je niza međunarodnih okolišnih sporazuma.

U nastavku je prikazan popis međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska stranka, a koji su povezani s gospodarenjem POPs-ovima:

- Stockholmska konvencija o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 11/06), stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 30. travnja 2007. („Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj 2/07)

- Konvencija o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima, na temelju notifikacije o sukcesiji, Republika Hrvatska postala je stranka („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 12/93)

- Protokol o postojanim organskim onečišćujućim tvarima uz Konvenciju o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 5/07), stupio na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 5. prosinca 2007. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 9/07)

- Konvencija o nadzoru prekograničnog prometa opasnog otpada i njegovu odlaganju („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 3/94 i 7/19), stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 7. kolovoza 1994., Baselska konvencija

- Roterdamska konvencija o postupku prethodnog pristanka za određene opasne kemikalije i pesticide u međunarodnoj trgovini („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 4/07), stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 14. veljače 2008. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 1/08)

- Konvencija o prekograničnim učincima industrijskih nesreća („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 7/99), stupila je na snagu u odnosu na Republiku Hrvatsku 19. travnja 2000. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 10/01)

- Konvencija o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćavanja, na temelju notifikacije o sukcesiji Republika Hrvatska stranka je Konvencije od 8. listopada 1991. („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 12/93)

- Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćenja s kopna (Atena, 17. svibnja 1980.), (LBS Protokol), (Službeni list SFRJ, Međunarodni ugovori 1/90)

- Odluka o proglašenju Zakona o potvrđivanju izmjena i dopuna Protokola o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćavanja s kopna („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 3/06), (novi naziv Protokola: Protokol o zaštiti Sredozemnog mora od onečišćavanja iz izvora i djelatnosti na kopnu)

- Konvencija o suradnji na zaštiti i održivoj uporabi rijeke Dunav („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 2/96), Sofijska konvencija, Sofija 1994.

- Okvirni sporazum o slivu rijeke Save, („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 14/03)

- Sporazum o vodnogospodarskim odnosima između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Mađarske („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 10/94)

- Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Bosne i Hercegovine o uređenju vodnogospodarskih odnosa („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 12/96)

- Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređivanju vodnogospodarskih odnosa („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 10/97)

- Ugovor između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Crne Gore o međusobnim odnosima u području upravljanja vodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 1/08).

2.2.2 ZAKONODAVSTVO KOJE SE ODNOSI NA GOSPODARENJE POPS-OVIMA NA RAZINI EUROPSKE UNIJE

2.2.1.1 POPs i REACH Uredba

Na razini Europske unije temeljni provedbeni propis za Konvenciju i Protokol o POPs-ovima bila je Uredba (EZ) broj 850/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o postojanim organskim onečišćujućim tvarima i izmjeni Direktive 79/117/EEZ koja je direktno primjenjiva u svim državama članicama Europske unije. Navedena Uredba na snazi je bila do srpnja 2019..

Direktna provedba Uredbe (EZ) broj 850/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o postojanim organskim onečišćujućim tvarima i izmjeni Direktive 79/117/EEZ te izmjene i dopune Uredbe , u Republici Hrvatskoj omogućena je donošenjem Zakona o provedbi Uredbe (EZ) broj 850/2004 o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine“, br. 148/13 i 52/19).

Od srpnja 2019. na je snazi Uredba (EU) 2019/1021 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o postojanim organskim onečišćujućim tvarima (u daljnjem tekstu: POPs Uredba). Direktna provedba POPs Uredbe u Republici Hrvatskoj omogućena je donošenjem Zakona o provedbi Uredbe (EU) 2019/1021 o postojanim organskim onečišćujućim tvarima („Narodne novine“, broj 54/20) (u daljnjem tekstu: Zakon o provedbi POPs Uredbe).

Preinakom Uredbe uvode se samo tehničke izmjene s ciljem otklanjanja postojećih nejasnoća i provedivosti operativnih odredaba. Naime, mijenjaju se definicije „stavljanje na tržište“, „proizvoda“, „tvari“, „otpada“, „odlaganja“ i „oporabe“. Termin „pripravak“ zamijenjen je terminom „smjesa“ sukladno terminologiji prema općem zakonodavstvu vezano uz kemikalije, stoga se dodaju i nove definicije „proizvodnje“, „uporabe“ i „intermedijera u zatvorenom, prostorno ograničenom sustavu“.

Uvodi se Europska agencija za kemikalije (ECHA), u samu provedbu POPs Uredbe te se neke zadaće s Europske komisije prenose ECHA-i zbog njezinog stručnog znanja i iskustva u provedbi općeg zakonodavstva o kemikalijama i međunarodnim sporazumima o kemikalijama. Uvodi se uloga Foruma za razmjenu informacija o provedbi, uspostavljenog Uredbom (EZ) br. 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća / REACH Uredba i Uredbom (EU) 649/2012. Preinakom Uredbe ažurirane su ovlasti Europske komisije te su prilagođene odredbe o izvješćivanju i praćenju.

POPs Uredba sadrži i odredbe koje zahtijevaju uspostavu: proračuna emisija/inventara za nenamjerno proizvedene POPs-ove, izradu nacionalnih provedbenih planova i planova Europske unije i mehanizama za provedbu planova, praćenje i razmjenu informacija o POPs-ovima. U određenoj mjeri POPs Uredba ide korak dalje od samog međunarodnog ugovora u smislu ambicioznosti.

Ocjenjivanjem pravnog okvira za područje kemikalija na razini Europske unije , utvrđen je niz problema vezanih uz provedbu zakonodavstva Europske unije, što je dovelo do razlika u zakonima i drugim propisima država članica koje izravno utječu na funkcioniranje unutarnjega tržišta te je prepoznata potreba da se poduzmu dodatni napori u cilju:

- zaštite ljudskog zdravlja i okoliša

- osiguranja svih preduvjeta za ostvarivanja potpune i učinkovite kemijske sigurnosti na razini cijele Europske unije

- slobode kretanja tvari pojedinačno, u smjesama i proizvodima

- povećavanja konkurentnosti i inovativnosti i

- poticanja razvoja alternativnih metoda ocjenjivanja opasnosti tvari.

Na temelju navedenog, zakonodavstvo Europske unije kontinuirano se nadopunjuje i ažurira u skladu s novim saznanjima i aktualnim potrebama, dok se POPs Uredba redovno usklađuje i s ostalim zakonodavstvom Europske unije prije svega misli se na Uredbu (EZ) broj 1907/2006 Europskog Parlamenta i Vijeća od 18. prosinca 2006. o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija (REACH) i osnivanju Europske agencije za kemikalije te o izmjeni Direktive 1999/45/EZ i stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EEZ) broj 793/93 i Uredbe Komisije (EZ) broj 1488/94 kao i Direktive Vijeća 76/769/EEZ i direktiva Komisije 91/155/EEZ, 93/67/EEZ, 93/105/EZ i 2000/21/EZ, a koja je prenesena u nacionalno zakonodavstvo putem Zakona o provedbi Uredbe (EZ) broj 1907/2006 Europskog parlamenta i Vijeća EZ o registraciji, evaluaciji, autorizaciji i ograničavanju kemikalija („Narodne novine“, br. 53/08, 18/13 i 115/18).

POPs Uredba obuhvaća sedam priloga:

- Prilog I. – popis tvari koje podliježu zabranama – predstavlja popis kemikalija/POPs-ova koje su uključene u dodatke Konvencije i Protokola o POPs-ovima uz LRTAP Konvenciju, odredbe koje se odnose na zabranu proizvodnje, stavljanje na tržište (Dio A. – Tvari navedene u Konvenciji i u Protokolu kao i tvari navedene samo u Konvenciji i Dio B. – Tvari navedene samo u Protokolu)

- Prilog II. – popis tvari koje podliježu ograničenjima

- Prilog III. – popis tvari koje podliježu odredbama o ograničenju ispuštanja u okoliš (nenamjerna proizvodnja)

- Prilog IV. – gospodarenje otpadom – propisane granične vrijednosti koncentracije sadržaja u otpadu

- Prilog V. – gospodarenje otpadom – Zbrinjavanje i oporaba u skladu s Člankom 7. stavkom 2. (Dio 1.) i vrste otpada i postupci na koje se primjenjuje Članak 7. stavak 4. točka (b) (Dio 2.)

- Prilog VI. – Uredba stavljena izvan snage i popis njezinih naknadnih izmjena

- Prilog VII. – korelacijska tablica.

Zakonom o provedbi POPs Uredbe omogućuje se izravna provedba POPs Uredbe kojom se zabranjuje/ograničava proizvodnja, uporaba i stavljanje na tržište POPs-ova navedenih u dodacima Konvencije i Protokola o POPs-ovima, a sadrži odredbe o zalihama i gospodarenju otpadom. Za provedbu POPs Uredbe u Republici Hrvatskoj određena su tijela državne uprave nadležna za zdravstvo, poljoprivredu, gospodarstvo, zaštitu okoliša, vodno gospodarstvo, šumarstvo, veterinarstvo te inspekcijski nadzor.

2.2.2.2 IED Direktiva

Direktivom 2010/75/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 24. studenoga 2010. o industrijskim emisijama (integrirano sprječavanje i kontrola onečišćenja) (u daljnjem tekstu: IED) osigurava se visoka razina zaštite okoliša kroz integraciju mjera u samim industrijskim procesima. IED je prenesena u nacionalno zakonodavstvo i omogućena je provedba odredaba putem većeg broja propisa kao što je Zakon o zaštiti okoliša („Narodne novine“, br. 80/13, 153/13, 78/15, 12/18, 118/18), Zakon o zaštiti zraka („Narodne novine“, broj 127/19) te Zakon o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, br. 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19) uz niz provedbenih propisa tih zakona, naročito Uredba o graničnim vrijednostima emisija onečišćujućih tvari u zrak iz nepokretnih izvora („Narodne novine“, broj 87/17), Uredba o okolišnoj dozvoli („Narodne novine“, br. 8/14, 5/18), Zakon o vodama (Narodne novine br. 66/19) i Pravilnik o graničnim vrijednostima emisija otpadnih voda (Narodne novine br. 26/20).

Industrijska postrojenja u kojima se provode aktivnosti obuhvaćene Prilogom I. IED-a dužna su ishoditi okolišnu dozvolu. Emisije svih značajnih onečišćujućih tvari (uključujući i POPs-ove), za koje je vjerojatno da će biti ispuštene u većim/značajnim količinama, moraju se regulirati okolišnom dozvolom. Uvjeti navedeni okolišnom dozvolom, posebice ograničenja emisija, moraju se temeljiti na provedbi/primjeni najbolje raspoložive tehnike (NRT-a).

Europska komisija je omogućila razmjenu informacija o NRT-ovima za različite industrijske sektore, pomoću tzv. RDNRT -ova koji su dostupni na mrežnim stranicama http://eippcb.jrc.ec.europa.eu/reference/ .

Za POPs-ove su razrađene posebne granične vrijednosti emisija uz NRT. Zaključci o NRT-u su obvezujući dokumenti, odnosno definirane granične vrijednosti emisija određenih onečišćujućih tvari te se primjenjuju prilikom izdavanja uvjeta i graničnih vrijednosti pojedinačnih emisija u okolišnim dozvolama.

2.2.3.3 Nove zakonodavne aktivnosti

Europski zeleni plan (EZP), je temeljna strategija Europske komisije od 2019., koja ima za cilj pretvoriti EU u pošteno i prosperitetno društvo, s modernim, ekonomski učinkovitim i konkurentnim gospodarstvom u kojem nema neto emisija stakleničkih plinova u 2050. i gdje se gospodarski rast odvaja od iskorištavanja resursa. Kroz EZP, klimatski i okolišni ciljevi se po prvi put stavljaju u samo središte djelovanja Europske komisije te se želi zaštititi, sačuvati i povećati prirodni kapital EU i zaštititi zdravlje i dobrobit građana od okolišnih rizika i utjecaja. Pri svemu tome teži se pravednoj i uključivoj tranziciji koja u središte stavlja građane EU i njihovu dobrobit.

U tom smislu prioriteti su rješavanje problema od onečišćenja od mikroplastike i kemikalija uključujući farmaceutske proizvode. Postavljen je cilj nulte stope onečišćenja za netoksični okoliš te je u 2020. pokrenuta izrada Strategije o kemikalijama za održivost.

Strategijom se nastoji ostvariti netoksično okruženje u kojem se kemikalije proizvode i upotrebljavaju na način kojim se povećava njihov doprinos društvu, uključujući postizanje zelene i digitalne tranzicije, uz izbjegavanje štete za planet i sadašnje i buduće generacije. Strategija predviđa postavljanje industrije EU-a kao globalno konkurentnog aktera u proizvodnji i uporabi sigurnih i održivih kemikalija. U strategiji se predlaže jasan plan i vremenski raspored preobrazbe industrije s ciljem privlačenja ulaganja u sigurne i održive proizvode i proizvodne metode.

Ciljevi su:

1. Inovacijama do sigurnih i održivih kemikalija u EU-u

2. Snažniji pravni okvir EU-a za rješavanje gorućih pitanja povezanih s okolišem i zdravljem

3. Pojednostavnjenje i konsolidacija pravnog okvira

4. Sveobuhvatna baza znanja o kemikalijama

5. Pružanje modela za dobro upravljanje kemikalijama na globalnoj razini

U 2021. će se raditi na Akcijskom planu za postizanje nulte stope onečišćenja zraka, vode i tla i na Reviziji mjera za rješavanje problema onečišćenja iz velikih industrijskih postrojenja.

Veliki doprinos u postizanju ovog cilja se očekuje i od novog Akcijskog plana za kružno gospodarstvo, koji uključuje inicijativu za održive proizvode i daje poseban naglasak na resursno intenzivnim sektorima, kao što su tekstilni sektor, građevinarstvo, sektor elektronike i plastike. Uvodi se primjena načela kružnosti pri dizajniranju proizvoda kako bi se osiguralo sigurno upravljanje kemikalijama i otpadom.

Sigurnom upravljanju kemikalijama i otpadom značajno će pridonijeti i SCIP baza podataka ( https://echa.europa.eu/hr/scip ) za informiranje o zabrinjavajućim tvarima u proizvodima kao takvima ili u složenim predmetima (proizvodima) koja je uspostavljena u Okvirnoj direktivi o otpadu. SCIP osigurava da su informacije o proizvodima koji sadrže tvari s popisa predloženih tvari dostupne tijekom čitavog životnog ciklusa proizvoda i materijala, uključujući i fazu otpada. Osim toga: namijenjena je smanjenju opasnih tvari u otpadu, njome se potiče zamjena tih tvari sigurnijim alternativama i doprinosi boljem kružnom gospodarstvu pomažući subjektima za gospodarenje otpadom da osiguraju da takve tvari nisu prisutne u recikliranim materijalima. Obveza prijave podataka u SCIP bazu počinje se primjenjivati od 5. siječnja 2021. sukladno Okvirnoj direktivi o otpadu.

2.3.3 ZAKONODAVSTVO U REPUBLICI HRVATSKOJ

U nastavku je popis propisa i dokumenata koji propisuju gospodarenje i praćenje (monitoring) POPs-ova.

2.4.4 MEHANIZAM GOSPODARENJA POPS-OVIMA U REPUBLICI HRVATSKOJ (PODJELA NADLEŽNOSTI I PRAĆENJE STANJA)

2.4.1.1 Nadležnosti

MINGOR nacionalna je kontaktna točka Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima u Republici Hrvatskoj, odnosno nadležno je tijelo državne uprave za provedbu koordinacije svih aktivnosti vezano za POPs-ove prema ovoj Konvenciji.

Republika Hrvatska je Zakonom o potvrđivanju Stockholmske konvencije o postojanim organskim onečišćujućim tvarima (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 11/2006) ratificirala Stockholmsku konvenciju u studenom 2006., a postala je stranka Stockholmske konvencije 30. travnja 2007. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 2/2007).

Zakonom o provedbi POPs Uredbe utvrđuju se nadležna tijela državne uprave i zadaće nadležnih tijela državne uprave za provedbu POPs Uredbe.

Nadležnost tijela državne uprave za provedbu Stockholmske konvencije u Republici Hrvatskoj dijeli se između slijedećih tijela:

- Ministarstvo nadležno za poslove zaštite okoliša  i poslove gospodarstva

o nadležno za pitanja onečišćenja zraka i voda, emisija onečišćujućih tvari u zrak, tlo i vode te gospodarenje otpadom

o ograničavanje upotrebe određenih opasnih tvari u električnoj i elektroničkoj opremi

- Ministarstvo nadležno za poslove zdravstva

o nadležno za postupanje s kemikalijama

- Ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede

o nadležno za zaštitu bilja/održivo gospodarenje pesticidima, poljoprivredno zemljište, šume i veterinarstvo

- Ministarstvo nadležno za poslove sigurnosti na radu

o nadležno za postupanje s uređajima koji sadrže poliklorirane bifenile i poliklorirane terfenile (PCB/PCT), označavanje i zaštitu na radu pri rukovanju s takvim uređajima

3 OCJENA SADAŠNJEG STANJA VEZANO UZ POPs - OVE U REPUBLICI HRVATSKOJ

Cilj je poglavlja objedinjavanje svih dostupnih podataka o tvarima sa značajkama POPs-ova na području Republike Hrvatske. S obzirom da je tekst Stockholmske konvencija „živi“ dokument, koji se na temelju novih znanstvenih spoznaja mijenja, nadopunjuje i ažurira, za prikaz povijesnog i trenutnog stanja i iznošenje podataka o tvarima sa značajkama POPs-ova na području Republike Hrvatske u ovom su poglavlju podaci izneseni kronološkim redoslijedom, odnosno:

- u poglavlju 3.1 obrađeni su i objedinjeni preliminarni inventari tvari sa značajkama POPs-ova iz Prvog NIP-a

- u poglavlju 3.2 obrađeni su i objedinjeni preliminarni inventari tvari sa značajkama POPs-ova iz Drugog NIP-a, usvojeni na COP-4/5/6

- u poglavlju 3.3 izrađeni su preliminarni inventari tvari sa značajkama POPs-ova usvojeni na COP-7 i -8.

Nadalje, o cjena sadašnjeg stanja vezana uz pesticide i industrijske kemikalije sa značajkama POPs-ova (tvari navedene u dodacima A i B Stockholmske konvencije) u Republici Hrvatskoj sinteza je podataka prikupljenih preliminarnim i ažuriranim inventarima POPs-ova uključenih u Prvi i Drugi NIP te preliminarnim inventarom za POPs-ove usvojene na COP-7 i COP-8. U svrhu jasnijeg pregleda dostupnih podataka, ažuriranje inventara pesticida i industrijskih kemikalija sa značajkama POPs-ova uključenih u Prvi i Drugi NIP objedinjeno je poglavljem 3.7 Postojeći programi za praćenje ispuštanja POPs-ova i njihov utjecaj na ljudsko zdravlje i okoliš ovog dokumenta.

Ocjena sadašnjeg stanja vezana uz nenamjerno proizvedene tvari sa značajkama POPs-ova (tvari navedene u Dodatku C Stockholmske konvencije) u Republici Hrvatskoj sinteza je inventara nenamjerne proizvodnje i ispuštanja kemikalija iz Prvog i Drugog NIP-a. Ocjena je obrađena u poglavlju 3.4 Procjena i inventar nenamjerne proizvodnje i ispuštanja kemikalija ovog dokumenta.

3.1 „Stari“ POPs -ovi

3.1.1 POPS PESTICIDI, INDUSTRIJSKE KEMIKALIJE I UPOPS

Izraz „stari POPs“ obuhvaća tvari navedene u Stockholmskoj konvenciji usvojene prije COP-4 te regulirane POPs Uredbom . Izrazom „stari“ POPs pesticidi, industrijske kemikalije i nenamjerno proizvedene tvari (eng. Unintentionally produced POPs; u daljnjem tekstu : UPOPs) obuhvaćene su sljedeće tvari:

- pesticidi navedeni u Dodatku A Stockholmske konvencije: aldrin, klordan, dieldrin, eldrin, heptaklor, heksaklorobenzen (HCB), mireks i toksafen

- pesticidi navedeni u Dodatku B Stockholmske konvencije: dikloro-difenil-trikloroetan (DDT)

- industrijske kemikalije navedene u Dodatku A Stockholmske konvencije: heksaklorobenzen (HCB) i poliklorirani bifenili (PCB) te

- tvari navedene u Dodatku C Stockholmske konvencije: poliklorirani dibenzo-p-dioksini (PCDD) / poliklorirani dibenzofurani (PCDF), heksaklorobenzen (HCB) i poliklorirani bifenili (PCB) .

Tzv. „stari“ POPs-ovi ne proizvode se, ne uvoze i ne koriste na području Republike Hrvatske.

3.1.1.1 Pesticidi sa značajkama POPs-ova

Za grupu pesticida sa značajkama POPs-ova navedenih u Dodatku A (dio 1.) Stockholmske konvencije postoje osnovni institucionalni i zakonski okviri potrebni za provedbu i primjenu Stockholmske konvencije. Proizvodnja i uporaba ovih spojeva zabranjena je u Republici Hrvatskoj.

U razdoblju dok su POPs pesticidi imali dozvolu za primjenu bilo je nekoliko proizvođača koji su stavljali pesticide različitih formulacija na tržište. Potrebno je naglasiti da su količine koje su se proizvodile u Hrvatskoj dok je bila u sklopu bivše Jugoslavije bile namijenjene za korištenje u cijeloj bivšoj državi. INA Kutina proizvodila je od 1969. do 1972. NPK gnojivo (12:12:12) s 1 % aldrina, koji je ubrzo zabranjen, a od 1975. do 2005. proizvodila je volatonizirano gnojivo (Florina 3). Iako je endrin u početku prvih primjena 1959. bio korišten kao i dieldrin (prve primjene od 1958.), zbog visoke opasnosti za primjenitelje i okoliš koristio se u malim količinama samo kao rodenticid u obliku koncentrirane emulzije. Endrin se u detaljnim izvještajima o primjeni insekticida u šećernoj repi ne navodi već od 1959., tj. već tada nije korišten.

U Republici Hrvatskoj se ne proizvode POPs pesticidi niti se uvoze aktivne tvari od kojih bi se proizvodile gotove formulacije POPs pesticida za promet. Danas su u Republici Hrvatskoj registrirani brojni preparati koji su postupno zamijenili toksikološki nepovoljne analogne pesticide, među kojima su i POPs-ovi.

Pesticid dikloro-difenil-trikloroetan (DDT) sa značajkama POPs-a, naveden u Dodatku B Stockholmske konvencije, za uporabu u poljoprivredi u Republici Hrvatskoj zabranjen je 1972..

Tablica 3.1-1 Popis aktivnih tvari iz skupine pesticida koji su svrstani u POPs-ove i godine zabrane njihove primjene

3.1.1.1.1 Informacije o zalihama, kontaminiranim lokacijama i otpadu

Do zabrane uporabe koristili su se POPs pesticidi sukladno dozvolama za primjenu. Zabrane primjene koje su uslijedile nisu uzrokovale velike probleme u svezi primjene pesticida stoga što su na tržište stavljani pesticidi manjih otrovnosti i opasnosti te bolje ekološke prihvatljivosti. Prije zabrane, POPs pesticidi su se primjenjivali za suzbijanje mnogo vrsta štetnika. S obzirom na široku primjenu protiv štetnika te na kulturama na kojima su se koristili primjenjivane su i znatne količine.

Proizvodi, uključujući i pesticide, koji su danas u uporabi ne sadrže POPs-ove te nema mogućnosti nastanka otpada koji ih sadrži. Posebna odlagališta, na kojima bi se nalazio otpad s pesticidima koji sadrže POPs-ove, do sada nisu postojala. Može se pretpostaviti da su neke određene količine otpada s pesticidima koji sadrže POPs-ove odložene na neku od lokacija za odlaganje komunalnog otpada i da su prekrivene naslagama otpada tijekom tridesetak i više godina, ali ih je na takvim lokacijama teško pronaći. Iznimka može biti zaostala prazna ambalaža starih pesticida. Prema dostupnim podacima koji su šturi i često neujednačeno prikazani, do sada nisu nađene onečišćene lokacije.

3.1.1.2 Poliklorirani bifenili (PCB-i) Dodatak A, II. dio Stockholmske konvencije

To su tekuća ulja ili voskovi, bezbojni ili blago žute boje, bez mirisa i okusa. Zbog svoje nezapaljivosti, kemijske stabilnosti, visokog vrelišta te svojstva električne izolacije, korišteni su široko u komercijalne svrhe u proizvodnji električnih i toplinskih vodiča i hidrauličke opreme, kao plastifikatori u bojama, proizvodnji plastike i proizvoda od gume, u proizvodnji pigmenata i boja i drugim industrijskim aplikacijama. Primjena im je bila široka sredinom 20. stoljeća. Međutim, zbog visoke toksičnosti, postojanosti u okolišu (vrlo su stabilni spojevi) te sposobnosti bioakumulacije i biomagnifikacije, prepoznati su kao POPs-evi i zabranjene u SAD-u odlukom kongresa 1979. te u svijetu Stockholmskom konvencijom o postojanim organskim onečišćujućim tvarima 2001..

Postoje razni proizvodi koji mogu sadržavati PCB-e: izolacijski materijali (u transformatorima i kondenzatorima), elektronička oprema (regulatori napona, prekidači, elektromagneti i izolatori), motorna ulja te ulja koja se koriste u hidrauličkim sistemima, kabelske izolacije, razni toplinski izolatori (pjena, stakloplastika, filc, pluto), ljepljive trake, boje na bazi ulja, plastični materijali, brtve, lakovi za parket.

PCB-i mogu dospjeti u okoliš iz slabo održavanih odlagališta otpada, u slučajevima i neodgovarajućeg odlaganja otpada koji sadrže PCB-e, curenjem iz električnih transformatora, odlaganjem otpada koji sadrže PCB-e na gradska i druga odlagališta otpada koja nisu namijenjena obradi opasnog otpada te spaljivanjem otpada koji sadrži PCB-e.

Uz neke izuzetke, PCB-i korišteni u tim proizvodima predstavljaju komercijalne mješavine pojedinih PCB-a, poznate pod raznim trgovačkim imenima, od kojih su najpoznatiji Aroklorovi. Postoje razne vrste Aroklora koje se razlikuju prema stupnju kloriranja. Aroklor mješavine označavaju se brojevima s četiri znamenke, od kojih prve dvije predstavljaju broj ugljikovih atoma u fenil prstenu (za PCB-e to je broj 12), a druge dvije predstavljaju postotak klora u odnosu na masu mješavine (npr. aroklor 1254 predstavlja mješavinu s 54 % klora).

PCB-i mogu uzrokovati razne negativne učinke na zdravlje, mogu uzrokovati karcinome (u većim koncentracijama) te mogu utjecati na imunitet, reproduktivne organe, živčani sustav, endokrini sustav i ostale organe. U organizam se mogu unijeti konzumacijom kontaminirane hrane (meso, riba, mlijeko i mliječni proizvodi), preko onečišćenog zraka te kroz kožu. Lako se apsorbiraju u tijelu te se pohranjuju i akumuliraju u masnom tkivu. Međutim, negativni učinci na zdravlje nisu trenutni, nego se mogu pojaviti naknadno zbog njihove akumulacije u organizmu, a ovise o količini PCB-a unesenoj u organizam, osjetljivosti organizma te o vremenskom periodu izloženosti.

3.1.1.2.1 Prošla, sadašnja i buduća proizvodnja, uporaba, zalihe i zbrinjavanje PCB-a

Temeljem Direktiva Vijeća 96/59/EZ o odlaganju polikloriranih bifenila i polikloriranih terfenila (PCB/PCT) i Pravilnika o gospodarenju polikloriranim bifenilima i polikloriranim terfenilima („Narodne novine“, broj 103/14) oprema s volumenom PCB-a većim od 5 dm ³ morala je biti dekontaminirana do 31. prosinca 2010.. Ostalu opremu, nakon što su uređaji čiji je bila sastavni dio povučeni iz uporabe, potrebno je zasebno sakupiti te predati ovlaštenoj osobi na dekontaminaciju i/ili zbrinjavanje u najkraćem mogućem roku u skladu s odredbama Pravilnika i Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“, br. 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19). POPs Uredbom obvezuje se države članice da utvrđuju i uklanjaju iz uporabe opremu (npr. transformatore, kondenzatore ili druge spremnike koji sadržavaju tekućine) koja sadržava više od 0,005 % PCB-ova i količine veće od 0,05 dm ³ , što je prije moguće, ali najkasnije do 31. prosinca 2025..

PCB-i se nisu nikad proizvodili na području Republike Hrvatske, ali je postojala proizvodnja opreme u kojoj su korištene tekućine (ulja) koje su sadržavale PCB, koja su se za te potrebe uvozila.

Uređaji koji sadrže PCB-e i tekućine s PCB-om spaljuju se isključivo u spalionicama opasnog otpada. Budući da u Republici Hrvatskoj nema odgovarajućih spalionica za ovu vrstu otpada, isti se mora isporučivati na zbrinjavanje izvan države. Na prekogranični promet otpada primjenjuju se odredbe Uredbe (EZ) broj 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o pošiljkama otpada (SL L 190, 12. 7. 2006.). Kako se radi o opasnom otpadu, prekogranični promet se odvija postupkom prethodne pisane obavijesti i odobrenja, tzv. notifikacijskim postupkom. Odobrenja za prekogranični promet otpada izdaje MINGOR.

Zadnje raspoložive podatke MINGOR je izradio kori štenjem više izvora podataka: Godišnje izvješće o dekontaminiranom/zbrinutom PCB-u, Registar onečišćavanja okoliša (ROO), Izvješće o prekograničnom prometu otpada i podaci prikupljeni/dostavljeni od evidentiranih posjednika PCB opreme. Temeljem navedenih izvora MINGOR je ažurirao podatke o posjednicima i PCB opremi (transformatori i kondenzatori) koja nije zbrinuta i PCB opremi koja je predana na zbrinjavanje (otpad koji sadrži PCB pod KB 16 02 09*) te podatke o ostalim zbrinutim otpadnim predmetima, materijalima ili tekućinama koje sadrže ili su onečišćene PCB-om (ostali otpad koji sadrži PCB pod KB 13 01 01*, KB 13 03 01*, KB 16 01 09*, KB 16 02 10* i 17 09 02*).

Izvršenje obveza od siječnja 2008. do prosinca 2019.:

- od ukupno 714 t evidentirane opreme koja sadrži PCB, do prosinca 2018. zbrinuto je 538 t (75 %), a preostalo je za zbrinuti 176 t (25 %) dok je do prosinca 2019. zbrinuto 550 t (77 %), a preostale su za zbrinuti 164 t (23 %) opreme koja sadrži PCB (63 transformatora i 1.623 kondenzatora), Slika 3.1-1.

Slika 3.1-1 Količina opreme koja sadrži PCB, evidentirana / zbrinuta / preostala za zbrinuti, po godinama, od 2008.-2019. (Izvor MINGOR 2020.)

- od siječnja 2008. do prosinca 2018. zbrinuto je ukupno 73,90 t, a do prosinca 2019. 74,10 t ostalog otpada koji sadrži PCB (KB 13 01 01*, KB 13 03 01*, KB 16 01 09*, KB 16 02 10* i KB 17 09 02*).

Od ukupno 164 t opreme koja sadrži PCB preostale za zbrinuti:

- 97 t (59 %) opreme u posjedu je 4 tvrtke od kojih svaka ima pojedinačni udio veći od 10 t (49 t Dalit CORP d.d. – u stečaju; 23 t Industrogradnja-Izoind d.o.o. u stečaju – brisan iz popisa poslovnih subjekata; 14 t Impol-TLM d.o.o. i 11 t Sojara d.o.o.)

- 67 t (41 %) opreme u posjedu je 29 posjednika od kojih svaki ima pojedinačni udio manji od 10 t.

U 2018. posjednici su predali na zbrinjavanje ukupno 4,91 t otpada koji sadrži PCB od čega 4,58 t opreme koja sadrži PCB – transformatora i kondenzatora (KB 16 02 09*) i 0,33 t ostalog otpada koji sadrži PCB (KB 13 03 01*). Sukladno godišnjim izvješćima o dekontaminiranom/zbrinutom PCB-u dostavljenima u MINGOR, evidentirano je da je u Republici Hrvatskoj u 2018 . u svrhu zbrinjavanja od posjednika preuzeto ukupno 4,91 t otpada koji sadrži PCB. Prema podacima iz Izvješća o prekograničnom prometu otpada u 2018., izvezeno je ukupno 13,00 t otpada koji sadrži PCB. U 2018. izvezen je i PCB otpad preuzet prethodnih godina te je iz tog razloga više PCB otpada izvezeno nego što je preuzeto od posjednika.

U 2019. posjednici su predali na zbrinjavanje ukupno 12,09 t otpada koji sadrži PCB od čega 11,89 t opreme koja sadrži PCB – transformatora i kondenzatora (KB 16 02 09*) i 0,20 t ostalog otpada koji sadrži PCB (KB 13 03 01*). Sukladno godišnjim izvješćima o dekontaminiranom/zbrinutom PCB-u dostavljenima u MINGOR, evidentirano je da je u Republici Hrvatskoj u 2019. u svrhu zbrinjavanja od posjednika preuzeto ukupno 12,09 t otpada koji sadrži PCB. U 2019. prekograničnog prometa otpada nije bilo.

Uređaji koji sadrže PCB i tekućine s PCB-om spaljuju se isključivo u spalionicama opasnog otpada. Budući da u Republici Hrvatskoj nema odgovarajućih spalionica za ovu vrstu otpada, isti se mora izvoziti na zbrinjavanje u inozemstvo. Sakupljeni otpad tvrtke izvoze po dobivanju odobrenja od MINGOR-a, u skladu s odredbama Uredbe (EZ) broj 1013/2006 Europskog parlamenta i Vijeća o pošiljkama otpada i odredbama Glave VII. Zakona o održivom gospodarenju otpadom (Narodne novine, br. 94/13, 73/17, 14/19 i 98/19).

U narednom razdoblju moguće je otežano ispunjavanje obveza dijela posjednika iz razloga što je evidentirano da su 53 t, odnosno 32 %, PCB opreme preostale za zbrinuti u posjedu tvrtki koje su u stečaju te da je 45 t, odnosno 28 %, u posjedu tvrtki kojima je brisan status poslovnog subjekta.

S obzirom na to da se svake godine evidentira određeni broj novih posjednika PCB opreme, vjerojatnost je da i dalje postoji određeni broj tvrtki koje nisu prepoznale vlastite odgovornosti i obveze sukladno Pravilniku te se još ne nalaze na popisu posjednika.

Pregled podataka o izvršenju obveza sukladno Pravilniku, koja izrađuje MINGOR dostupni na mrežnim stranicama MINGOR: http://www.haop.hr/hr/tematska-podrucja/otpad-registri-oneciscavanja-i-ostali-sektorski-pritisci/gospodarenje-otpadom-0

3.1.1.2.2 Prostori za skladištenje i dekontaminaciju PCB-a

U Republici Hrvatskoj postoji zakonska osnova koja određuje uvjete opremanja lokacija za skladištenje i dekontaminaciju odnosno obradu opasnog otpada pa tako i otpada s PCB-om.

Privremeno skladištenje PCB-a, otpadnog PCB-a ili opreme koja sadrži PCB duže od 12 mjeseci prije postupka dekontaminacije ili postupka zbrinjavanja je zabranjeno. Mjesta na kojima se trenutno privremeno skladišti otpad su prostori unutar tvorničkog kruga diljem Republike Hrvatske ili u skladištima tvrtki koje imaju dozvolu za gospodarenjem otpadom koji sadrži PCB.

3.1.1.2.3 Lokacije onečišćene PCB-om

Detaljniji pregled do sada utvrđenih lokacija onečišćenih PCB-om, kao i dosadašnja iskustva sanacije objekata onečišćenih PCB-om, dani su u Prvom NIP-u.

Da bi se mogla dobiti kompletna slika stanja onečišćenja tla u Republici Hrvatskoj, trebalo bi provesti sustavnu analizu svih područja za koje se sumnja da su onečišćena PCB-om.

Na osnovi do sada provedenih istraživanja postoji sumnja u značajnije onečišćenje dvije lokacije krša PCB spojevima (Bilice i Zadar) (Izvor: Prvi NIP). U Drugom se NIP-u, kao i u ovom dokumentu, predlaže provedba istraživanja stvarne ugroženosti izvorišta voda i vodotoka, sorpcijske osobine zemljišta i mogućnosti uklanjanja PCB-a iz zemljišta i vode.

3.1.2 SAŽETAK BUDUĆE PROIZVODNJE, UPORABE I ISPUŠTANJA „STARIH“ POPS-OVA

Buduća proizvodnja se ne predviđa niti je moguća s osnove da je proizvodnja „starih“ POPs- ova zabranjena u Republici Hrvatskoj .

Tablica 3.1-2. Trenutna i procijenjena proizvodnja, uporaba i ispuštanje „starih“ POPs-ova

3.1.3 „STARI“ UPOPS -ovi

Inventar UPOPs-ova PCDD, PCDF, HCB, PCB obrađen je u poglavlju „Procjena i inventar nenamjerne proizvodnje i ispuštanja kemikalija“ ovog dokumenta.

3.2 „Novi“ POPs-ovi usvojeni na COP-4, COP-5 i COP-6

Izraz „novi POPs-ovi“ obuhvaća tvari navedene u Stockholmskoj konvenciji te regulirane POPs Uredbom . Izrazom „novi“ POPs pesticidi, industrijske kemikalije i UPOPs obuhvaćene su sljedeće tvari:

- pesticidi navedeni u Dodatku A Stockholmske konvencije: klordekon, alfa/beta/gama heksaklorocikloheksan, pentaklorobenzen i tehnički endosulfan i njegovi izomeri;

- industrijske kemikalije navedene u Dodatku A Stockholmske konvencije: heksabromobifenil (HBB), heksabromodifenil eter (heksaBDE) i heptabromodifenil eter (heptaBDE), pentaklorobenzen, tetrabromodifenil eter i pentabromodifenil eter i heksabromociklododekan (HBCD)

- industrijske kemikalije navedene u Dodatku B Stockholmske konvencije: perfluorooktan sulfonska kiselina (PFOS), njezine soli i perfluorooktan sulfonil fluorid (PFOSF)

- tvar navedena u Dodatku C Stockholmske konvencije: pentaklorobenzen (PeCB).

3.2.1 Pesticidi sa značajkama POPs-ova

Tablica 3.2-1. Popis aktivnih tvari iz skupine pesticida koji su svrstani u POPs-ove i godine zabrane njihove primjene

* U propisu iz 1972. lindan se zabranjuje samo u određenim sredstvima za zaštitu bilja.

** Primjena i prodaja registriranih zaliha bila je dozvoljena do siječnja 2008.. Prodaja krajnjim korisnicima i primjena od strane krajnjih korisnika bila je dozvoljena do siječnja 2009..

3.2.1.1 Klordekon

Klordekon je sintetički klorirani organski spoj koji je uglavnom bio korišten kao pesticid. Klordekon je vrlo postojan u okolišu, ima vrlo visoki bioakumulacijski i biomagnifikacijski potencijal i na osnovu fizikalno-kemijskih svojstava i modeliranja podataka može biti prenesen na velike udaljenosti. Klasificiran je kao tvar s mogućim karcinogenim djelovanjem na ljudski organizam i vrlo je otrovan za vodene organizme.

Prvi puta je proizveden 1951. (patent datira iz 1951.), u SAD-u pod imenom Kepone, komercijalna primjena započela je 1958.. Kepone je u prosjeku sadržavao 94,5 % klordekona. Također, klordekon je bio prisutan u mirexu („starom“ POPs-u) u koncentracijama od 2,58 mg/kg, odnosno u mirex mamcima u koncentracijama od 0,25 mg/kg.

Između 1951. i 1975. u SAD-u proizvedeno je oko 1.600 t klordekona. Proizvodnja klordekona prekinuta je 1976.. Od 1976. izvoz tehničkog klordekona (94,5 % aktivnog sastojka) iz SAD-a nije evidentiran. Razrijeđeni klordekon (80 % aktivnog sastojka) izvozio se u Europske zemlje, posebice Njemačku od 1951. do 1975., za potrebe proizvodnje tzv. Kelevan -a. Kelevan je derivat klordekona i koristi se u iste svrhe. U okolišu oksidira do klordekona. Također, klordekon je u Francuskoj plasiran kao Curlone , od 1981. do 1993. te je korišten na Martiniku i Guadaloupi nakon uragana Allen 1979. i uragana David 1980..

Iako je proizvodnja i uporaba klordekona prekinuta tijekom posljednjih desetljeća u razvijenim zemljama, pretpostavlja se da se još uvijek sporadično koristi kao poljoprivredni pesticid u nekim zemljama u razvoju.