I. USTAVNA OSNOVA DONOŠENJA ZAKONA

Ustavna osnova za donošenje Zakona o mirnom rješavanju sporova sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA TREBA UREDITI ZAKONOM TE POSLJEDICE DONOŠENJA ZAKONA

Mirenje kao način rješavanja sporova prvi puta je regulirano u hrvatskom zakonodavstvu posebnim propisom – Zakonom o mirenju („Narodne novine“, broj 163/03.), koji je stupio na snagu 24. listopada 2003. te je nakon toga 2009. izmijenjen. Početkom 2011. donesen je novi Zakon o mirenju („Narodne novine“, broj 18/11.; dalje u tekstu: ZM), koji je u cijelosti stupio na snagu danom pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Zakonski okvir mirenja u Republici Hrvatskoj obuhvaća opći zakonski okvir i to ZM te Zakon o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22.).

Pored općeg zakonskog okvira, postoji poseban zakonski okvir mirenja, a neki od propisa koji su obuhvaćeni su Obiteljski zakon („Narodne novine“, broj 103/15. i 98/19.), Zakon o radu („Narodne novine“, broj 93/14., 127/17. i 98/19.), Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.), Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 19/22.), Zakon o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 75/09., 112/1., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 56/16), Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine“, broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20. i 146/20.), Stečajni zakon („Narodne novine“, broj 71/15., 104/17. i 36/22.).

Važeći ZM uređuje mirenje u građanskim, trgovačkim, radnim i drugim sporovima, i to u odnosu na prava kojima stranke mogu slobodno  raspolagati, uz mogućnost proširenja primjene na druge sporove, ako to odgovara prirodi pravnog odnosa iz kojeg proizlazi spor i ako posebnim zakonom za te sporove nisu propisana drugačija pravila.

Cilj ZM-a je olakšati pristup mirenju, osigurati raspoloživost mirenja, jačati svijest o mirenju kroz poticanje primjene mirenja te osigurati uravnotežen odnos između mirenja i sudskog postupka.

Nadalje, u odnosu na strukturu mirenja prema sadašnjem uređenju, mirenje može biti sudsko mirenje i mirenje izvan suda.  

Mirenje izvan suda provodi se pred institucijama za mirenje, a neki od njih su centri za mirenje pri Hrvatskoj gospodarskoj komori, Hrvatskoj odvjetničkoj komori, Hrvatskoj obrtničkoj komori, Hrvatskoj udruzi za medijaciju i dr.

Također, ZM izmiritelje određuje kao osobe koje na temelju sporazuma stranaka provode postupak mirenja dok im je Pravilnikom o registru izmiritelja i standardima za akreditiranje institucija za mirenje i izmiritelja („Narodne novine“, broj 59/11.; dalje u tekstu: Pravilnik) omogućen upis u Registar izmiritelja, koji upis je dobrovoljan. Izmiritelj koji je stekao certifikat od akreditirane institucije na temelju osnovne obuke za izmiritelje i upisao se u Registar izmiritelja predstavlja se u pravnom prometu kao registrirani izmiritelj.

Unatoč dosadašnjim zakonodavnim intervencijama, ali i ostalim aktivnostima u svrhu promoviranja mirenja, učinci razvoja mirenja u Republici Hrvatskoj nisu u potpunosti zadovoljavajući. Navedeno iz razloga što i dalje nedostaje faktor povjerenja građana u mogućnost rješavanja spora mirenjem, dok građani i dalje više poklanjaju vjeru odluci suda. Broj sudaca i odvjetnika kao punomoćnika koji su aktivno uključeni u rješavanje sporova mirenjem je neznatan. Sustav je u određenoj mjeri disperziran (Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike bavi se mirenjem u kolektivnim radnim sporovima te mirenjem u obiteljskim sporovima, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja bavi se mirenjem u potrošačkim sporovima i sl.), a institucije za mirenje nisu ni na koji način povezane, kao što su centri za mirenje pri komorama, udruge koje se bave mirenjem, odnosno izmiritelji pojedinci. Aktivnosti na promociji mirenja sporadične su i nisu u dovoljnoj mjeri praćene medijski zbog čega građani ne razumiju u dovoljnoj mjeri dostupne informacije, dok se izmiritelji, odnosno institucije za mirenje, ne bave profesionalno mirenjem (djelatnost izmiritelja nije regulirana) te nisu dovoljno medijski eksponirani kako bi građani prepoznali mirenje kao primarni način rješavanja sporova.

Razlozi donošenja novog zakona o mirnom rješavanju sporova nalaze se u utvrđenim nedostacima primjene mirenja u praksi. Navedena reforma instituta mirenja kroz normativnu izmjenu provodi se u okviru reforme sudskog postupka, radi povećanja ažurnosti i efikasnosti sudova.

Naime, reforma i jačanje instituta mirenja kroz normativne izmjene predviđena je u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti kojima se osigurava provedba reformske mjere C2.5. R1 – povećanje učinkovitosti pravosudnog sustava za veće povjerenje građana u dijelu koji se odnosi na reformu instituta mirenja.

U tom smislu, propisuje se osnivanje Centra za mirno rješavanje sporova koji će u cilju ostvarenja svrhe zakona poticati razvoj kulture mirnog rješavanja sporova, akreditirati institucije za mirno rješavanje sporova, akreditirati programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova, provoditi samostalno ili u suradnji s akreditiranim institucijama, stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora i procjenitelja, voditi Registar medijatora i procjenitelja, objavljivati informacije o mirnom rješavanju sporova i drugo.

Nadalje, široko se definirana područje mirnog rješavanja sporova (u smislu koji obuhvaća i medijaciju, zakonom uređene pregovore i druge alternativne načine rješavanja sporova) te se osigurava da se Centar za mirno rješavanje sporova može uključiti i u poticanje drugih metoda autonomnog rješavanja sporova.

Nadalje, propisuje se da troškovi medijacije koja nije dovršena sklapanjem nagodbe, ulaze u parnične troškove.

III. OCJENA POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE ZAKONA

Sredstva potrebna za provedbu ovog Zakona su osigurana u Državnom proračunu Republike Hrvatske za 2023. godinu i projekcijama za 2024. i 2025. godinu u okviru razdjela 109 - Ministarstvo pravosuđa i uprave. Odredbe Zakona koje se odnose na Centar za mirno rješavanje sporova će stupiti na snagu nakon osnivanja Centra posebnim rješenjem.

IV. TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA

Tekst prijedloga zakona dan je u obliku Nacrta prijedloga zakona o mirnom rješavanju sporova.

NACRT PRIJEDLOGA ZAKONA O MIRNOM RJEŠAVANJU SPOROVA

DIO PRVI

GLAVA I. - OPĆE ODREDBE

Područje primjene

Članak 1.

(1) Ovim se Zakonom uređuje mirno rješavanje sporova u građanskim, trgovačkim, radnim, obiteljskim, upravnim i drugim sporovima (u daljnjem tekstu: mirno rješavanje sporova).

(2) U postupcima mirnog rješavanja sporova uređenim posebnim zakonom, na pitanja koja nisu izričito drugačije uređena, na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga Zakona.

(3) Odredbe ovoga Zakona primjenjuju se na mirno rješavanje sporova u Republici Hrvatskoj bez obzira na to imaju li stranke prebivalište ili boravište, odnosno sjedište u Republici Hrvatskoj, u drugoj državi Europske unije ili u inozemstvu.

Usklađenost s pravnim aktima Europske unije

Članak 2.

Ovim Zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi se Direktiva 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima medijacije u građanskim i trgovačkim stvarima (SL L 136/3).

Svrha zakona

Članak 3.

(1) Svrha je ovoga Zakona stvoriti uvjete za sporazumno rješavanje sporova, izbjegavanje nepotrebnog pokretanja sudskih postupaka te osiguravanje uravnoteženog odnosa između postupaka mirnog rješavanja spora i sudskog postupka.

(2) Mirno rješavanje spora provodi se prije ili tijekom sudskog postupka.

(3) Nakon što odluka nadležnog tijela o sporu postane pravomoćna i ovršna, u postupku mirnog rješavanja spora može se sporazumijevati o načinu i uvjetima provedbe odluke te o drugim pitanjima.

(4) U cilju ostvarenja svrhe ovoga Zakona poticat će se i ohrabrivati korištenje postupaka mirnog rješavanja sporova te edukacija medijatora, procjenitelja i drugih osoba koje provode postupak mirnog rješavanja spora, a putem sredstava javnog priopćavanja, elektroničkih i drugih medija objavljivat će informacije o tim postupcima, uključujući informacije o institucijama, medijatorima, procjeniteljima i drugim osobama koje provode postupak mirnog rješavanja sporova.

Definicije

Članak 4.

U smislu ovoga Zakona:

– mirno rješavanje spora je svaki izvansudski ili sudski postupak kojim stranke nastoje sporazumno riješiti spor, uključujući medijaciju, ranu neutralnu procjenu te strukturirane pregovore

– medijacija je svaki postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, instituciji za medijaciju ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više medijatora koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje

– rana neutralna procjena je svaki postupak u kojem procjenitelj na temelju sporazuma stranaka daje ocjenu spornih činjeničnih i pravnih pitanja

– strukturirani pregovori su zakonom propisani ili dogovoreni postupci mirnog rješavanja spora u kojem stranke neposredno ili uz pomoć savjetnika nastoje nagodbom riješiti svoj spor

– medijator je osoba koja na temelju sporazuma stranaka provodi postupak medijacije

– procjenitelj je svaka osoba koja provodi postupak rane neutralne procjene

– institucija za medijaciju je akreditirana pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojstvena jedinica pravne osobe koja organizira postupke medijacije

– institucija za ranu neutralnu procjenu je pravna osoba, tijelo pravne osobe ili ustrojstvena jedinica pravne osobe koja organizira postupke rane neutralne procjene.

Načela tumačenja zakona

Članak 5.

(1) Prilikom tumačenja odredaba ovoga Zakona primijenit će se načela savjesnosti i poštenja te međunarodno prihvaćeni standardi mirnog rješavanja sporova izraženima u aktima Europske unije, Ujedinjenih naroda i Vijeća Europe.

(2) Pitanja koja nisu uređena ovim Zakonom rješavat će se u skladu s načelima procesne suradnje, razmjernosti, dobrovoljnosti, učinkovitosti postupka, jednakog postupanja sa strankama, autonomije stranaka u postupku, povjerljivosti postupka i nepristranosti medijatora i procjenitelja.

GLAVA II. - INSTITUCIJE ZA MIRNO RJEŠAVANJE SPOROVA

Centar za mirno rješavanje sporova

Članak 6.

(1) Centar za mirno rješavanje sporova (dalje: Centar)  je javna ustanova koja u cilju ostvarenja svrhe ovoga Zakona:

- potiče razvoj kulture mirnog rješavanja sporova i korištenje postupaka uređenih ovim zakonom,

- akreditira institucije za mirno rješavanje sporova,

- akreditira programe edukacije za pojedine vrste mirnog rješavanja sporova,

- provodi, samostalno ili u suradnji s akreditiranim institucijama, stručno osposobljavanje i usavršavanje medijatora i procjenitelja,

- vodi Registar medijatora i procjenitelja,

- osigurava djelotvornu suradnju s tijelima sudbene vlasti i institucijama za mirenje i ranu neutralnu procjenu,

- posreduje u dodjeli predmeta na rješavanje institucijama za medijaciju i ranu neutralnu procjenu,

- imenuje, na zahtjev stranaka, osobe koje provode postupak mirnog rješavanja spora,

- organizira provođenje postupaka mirnog rješavanja sporova u slučajevima u kojima predmet upućen Centru nije prikladno dodijeliti na rješavanje instituciji za medijaciju ili ranu neutralnu procjenu,

- izdaje potvrde o aktivnom sudjelovanju u pokušaju mirnog rješenja spora,

- obavlja na zahtjev stranaka homologaciju sklopljenih nagodbi,

- sustavno prikuplja podatke o postupcima mirnog rješavanja spora,

- objavljuje informacije o mirnom rješavanju sporova, medijatorima, procjeniteljima i institucijama za medijaciju te pomaže u izboru prikladne metode rješavanja spora.

(2) Osnivač Centra je Republika Hrvatska, a u ime osnivača osnivačka prava obavlja ministarstvo nadležno za poslove pravosuđa (dalje: Ministarstvo).

(3) Centar djeluje u skladu s načelima kooperativnosti, supsidijarnosti, transparentnosti i djelotvornosti.

(4) Sjedište Centra je u Zagrebu. Centar ima podružnice u Osijeku, Rijeci i Splitu.

(5) Centar se osniva rješenjem Ministarstva koje nema svojstvo upravnog akta.

Akreditirane institucije za mirno rješavanje sporova

Članak 7.

(1) Institucije za medijaciju su institucije koje su Zakonom ovlaštene ili koje su dobile suglasnost Centra:

– za provođenje osnovne i napredne obuke za medijatora, i/ili

– za provođenje obuke za trenera, i/ili

– za provođenje medijacije u svojim centrima ili sudskim odjelima.

(2) Institucije za provođenje osnovne i napredne obuke za medijatora te za provođenje obuke za trenera vode upisnik izdanih certifikata i evidenciju polaznika obuke.

(3) Institucije iz stavka 1. ovoga članka upisuju se u odgovarajući registar koji se vodi pri Centru. Registar je javan i vodi se u elektroničkom obliku.

(4) Institucije iz stavka 1. dužne su Centru redovito dostavljati informacije o provedenim postupcima mirnog rješavanja spora te njihovom trajanju i ishodu.

(5) Način upisa u registar, dostavu informacija od strane akreditiranih institucija, način provođenja obuke i vođenja evidencije o polaznicima propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove pravosuđa.

(6) Odredbe ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju na akreditaciju institucija za ranu neutralnu procjenu.

Medijatori i procjenitelji

Članak 8.

(1) Svojstvo medijatora, odnosno procjenitelja stječe se upisom u odgovarajući registar koji se vodi pri Centru. Registar je javan i vodi se u elektroničkom obliku.

(2) U registar iz stavka 1. ovoga članka može se upisati medijator, odnosno procjenitelj koji je stekao certifikat od akreditirane institucije na temelju osnovne obuke za medijatora, odnosno procjenitelja.

(3) Registrirani medijator, odnosno procjenitelj dužan je svake dvije godine, računajući od datuma upisa u registar, dostaviti certifikat akreditirane institucije za medijaciju, odnosnu ranu neutralnu procjenu o provedenoj dopunskoj obuci, osim ako je tijekom dvije godine kao trener sudjelovao u provođenju te obuke.

(4) Način upisa u registar i njegova vođenja propisuje pravilnikom ministar nadležan za poslove pravosuđa.

DIO DRUGI

GLAVA I. - ODNOS MIRNOG RJEŠAVANJA SPORA I SUĐENJA PRED SUDOM

Dužnost pokušaja mirnog rješenja spora prije pokretanja sudskih postupaka

Članak 9.

(1) Stranke su prije pokretanja parničnog ili drugog sudskog postupka u kojem se odlučuje o spornim zahtjevima stranaka dužne pokušati riješiti svoj spor mirnim putem.

(2) Ako posebnim propisom nije drukčije određeno, dužnost iz stavka 1. ovoga članka stranka će ispuniti:

-   ako aktivno i u dobroj vjeri sudjeluje u postupku mirnog rješavanja sporova ili

-  ako dokaže da je prije podnošenja tužbe obavijestila drugu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima kojima se utvrđuju te činjenice te omogućila drugoj stranci da se u primjerenom roku o njenom zahtjevu i navodima izjasni ili dobrovoljno ispuni zahtjev.

(3) Ako jedna stranka prije pokretanja parničnog postupka predloži provođenje postupka mirnog rješavanja spora, takav prijedlog druga stranka može odbiti samo ako za to postoji opravdani razlog.

(4) Iznimno od stavaka 1. do 3. ovoga članka dužnost da se pokuša riješiti spor mirnim putem ne postoji u slučajevima kad zbog nasilja i povijesti međusobnih odnosa nije razumno očekivati da će stranke sudjelovanjem u postupku mirnog rješavanja spora iz stavka 2. ovoga članka ili razmjenom obavijesti iz stavka 3. ovoga članka postići mirno rješenje spora, ili kad stranka koja postupak pokreće unatoč poduzetim razumnim naporima nije saznala prebivalište ili boravište druge stranke.

(5) Stranke se mogu, u svrhu ispunjavanja dužnosti iz stavka 1. ovoga članka, obratiti Centru:

–  radi pribavljanja adrese protivne stranke i pomoći u dostavi obavijesti i prijedloga,

– radi pomoći u odabiru prikladnog postupka mirnog rješavanja sporova prema odredbama ovoga zakona,

– radi homologacije sklopljene izvansudske nagodbe u smislu članka 20. ovoga Zakona.

Upućivanje na postupak mirnog rješavanja spora

Članak 10.

(1) Ako sud u parničnom postupku utvrdi da stranke nisu pokušale spor riješiti mirnim putem uoči pokretanja parničnog ili drugog postupka, a da za to ne postoji opravdan razlog (članak 9. stavak 4. ovoga Zakona), po primitku odgovora na tužbu uputit će stranke da u roku od osam dana sudjeluju na prvom sastanku medijacije ili poduzmu neku drugu radnju radi mirnog rješenja spora.

(2) Ako su stranke upućene na medijaciju, dužne su pristupiti prvom sastanku medijacije na kojem će u prisutnosti medijatora obavijestiti protivnu stranku o svojim zahtjevima i prigovorima, činjenicama na kojima ih temelje te dokazima kojima se utvrđuju te činjenice. Medijator će pomoći strankama da odrede sporna pitanja te im pojasniti prednosti rješavanja spora medijacijom.

(3) Medijator će obavijestiti Centar i sud jesu li stranke pristupile i aktivno sudjelovale na prvom sastanku medijacije.

(4) Ako stranke na prvom sastanku medijacije na koji su bile upućene prihvate rješavanje spora medijacijom, medijator će o tome obavijestiti Centar i sud.

(5) Medijacija iz stavaka 2. i 4. ovoga članka u pravilu mora biti okončana u roku od šezdeset dana od početka medijacije, a u svakom slučaju ne smije biti od utjecaja na održavanje zakazanih ročišta.

(6) Neovisno o ovlaštenju iz stavka 1. ovoga članka, sud pred kojim je u tijeku parnični ili drugi postupak može na ročištu ili izvan ročišta tijekom cijelog postupka rješenjem uputiti stranke da u određenom roku pokrenu postupak medijacije ili neki drugi postupak mirnog rješavanja spora.

Provođenje strukturiranih pregovora

Članak 11.

(1) Strukturirani pregovori provode se u skladu sa sporazumom stranaka.

(2) Posebnim zakonom se može propisati da je radi ispunjenja dužnosti iz članka 9. stavka 1. ovoga Zakona potrebno pokrenuti i provesti strukturirane pregovore te odrediti opseg, način provođenja i učinke takvih pregovora, te svojstva i učinke nagodbe sklopljene kao rezultat takvih pregovora.

(3) Ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, nagodba sklopljena kao rezultat strukturiranih pregovora nema svojstvo ovršne isprave, osim ako ne bude homologirana u skladu s odredbama čl. 20. stavka 4. i 5. ovoga Zakona.

GLAVA II. -  MEDIJACIJA

Medijacija i drugi postupci o biti spora

Članak 12.

Medijacija se može provesti neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.

Početak postupka medijacije

Članak 13.

(1) Stranke mogu unaprijed sklopiti sporazum kojim se obvezuju da će sve ili neke buduće sporove rješavati medijacijom (sporazum o medijaciji). U sporazumu o medijaciji treba određeno navesti spor i druga pitanja koja će se pokušati riješiti medijacijom, ime i prezime medijatora ili pravila na temelju kojih će medijator biti određen. Sporazum o medijaciji može sadržavati i druge odredbe koje se odnose na način provođenja postupka, rok za dovršetak medijacije, zastupanje i druga pitanja.

(2) Medijacija se smatra pokrenutom kad medijator, određen od stranaka, Centra ili institucije za medijaciju, u pisanom obliku prihvati sudjelovanje u medijaciji, ako za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka medijacije nije propisano ili ugovoreno drugačije.

(3) Sporazum iz stavka 1. ovoga članka smatra se sklopljenim i kad jedna stranka drugoj stranci podnese prijedlog za provođenje medijacije koji sadržava sastojke iz stavka 1. ovoga članka, a druga stranka u roku od trideset dana od dana kada je primila prijedlog, ili u drugom roku naznačenom u prijedlogu, prihvati rješavanje spora medijacijom.

(4) Ako se druga stranka o prijedlogu za provođenje medijacije ne izjasni u roku iz stavka 3. ovoga članka, smatrat će se da je prijedlog za medijaciju odbijen.

(5) Ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, postupak medijacije se u slučaju iz stavka 4. ovoga članka smatra okončanim.

Imenovanje medijatora

Članak 14.

(1) Imenovanje medijatora obavlja se prema pravilima o kojima su se stranke sporazumjele.

(2) Stranke sporazumno određuju hoće li medijaciju provoditi jedan ili više medijatora i tko će biti imenovan za medijatora.

(3) Ako se stranke ne mogu sporazumjeti o broju ili osobi, odnosno osobama medijatora, mogu zatražiti da ih odredi ili da ih imenuje Centar, institucija za medijaciju ili neka treća osoba (dalje: tijelo za imenovanje).

Obveze medijatora

Članak 15.

(1) Medijator je u postupku medijacije dužan postupati stručno i nepristrano.

(2) Osoba kojoj se ponudi imenovanje za medijatora dužna je otkriti sve okolnosti koje dovode u sumnju njezinu nepristranost. Nakon imenovanja, medijator je dužan obavijestiti stranke o takvim okolnostima čim za njih sazna, ako to već ranije nije učinio.

Način provođenja medijacije

Članak 16.

(1) Medijacija se provodi na način o kojem su se stranke sporazumjele.

(2) Medijator će prilikom vođenja postupka imati pravičan i jednak odnos prema strankama.

Sastanci medijatora i stranaka

Članak 17.

(1) Medijator se u postupku medijacije može sastajati sa svakom od stranaka odvojeno.

(2) Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, medijator može informacije i podatke koje je primio od jedne stranke prenijeti drugoj stranci samo uz njezin pristanak.

Pravo medijatora da predlaže nagodbu

Članak 18.

Medijator može sudjelovati u sastavljanju nagodbe i predlagati njezin sadržaj.

Dovršetak postupka medijacije

Članak 19.

(1) Medijacija je dovršena:

– ako je jedna stranka uputila drugim strankama i medijatoru pisanu izjavu o odustajanju od postupka medijacije, osim ako u postupku nakon odustajanja jedne stranke sudjeluju dvije ili više stranaka koje su voljne medijaciju nastaviti,

– ako su stranke uputile medijatoru pisanu izjavu o dovršetku postupka,

– odlukom medijatora da se postupak medijacije obustavlja, donesenom u pravilu nakon što je o tome strankama bila dana mogućnost da se izjasne, zbog toga što daljnje nastojanje da se postigne mirno rješenje spora više nije svrhovito,

– ako se nagodba ne sklopi u roku za dovršetak medijacije koji su stranke odredile svojim sporazumom, a ako rok nije određen, u roku od šezdeset dana od početka medijacije,

– sklapanjem nagodbe.

(2) Medijator će obavijestiti Centar o dovršetku postupka i sklapanju nagodbe, a ako nagodba nije sklopljena ocijenit će jesu li stranke aktivno sudjelovale u postupku.

Učinci nagodbe

Članak 20.

(1) Nagodba sklopljena u postupku medijacije obvezuje stranke koje su ju sklopile. Ako su nagodbom stranke preuzele određene obveze, one su ih dužne pravodobno izvršiti.

(2) Nagodba koja je sklopljena u postupku medijacije je ovršna isprava ako je u njoj utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi, ako sadrži izjavu obveznika o neposrednom dopuštenju ovrhe te na koju je Centar stavio potvrdu ovršnosti (klauzulu ovršnosti).

(3) Sud će odbiti ovrhu nagodbe iz st. 2. ovoga članka:

- ako sklapanje nagodbe nije dopušteno

- ako je nagodba suprotna javnom poretku ili

- ako je sadržaj nagodbe neprovediv ili nemoguć.

(4) Stranka je ovlaštena zatražiti od Centra da izda potvrdu o ovršnosti nagodbe sklopljene u postupku mirnog rješenja spora (dalje: homologacija nagodbe).

(5) Homologaciju nagodbi obavlja Centar. Potvrdu o ovršnosti Centar će izdat ako utvrdi da za ovrhu nagodbe nema zapreka određenih u stavku 3. ovoga članka.

Povjerljivost

Članak 21.

(1) Ako se stranke nisu drukčije sporazumjele, medijator je dužan u odnosu na treće osobe čuvati povjerljivim sve informacije i podatke za koje sazna tijekom postupka medijacije, osim ako ih je na temelju zakona dužan priopćiti ili ako je to nužno radi provedbe ili ovrhe sklopljene nagodbe.

(2) Medijator odgovara za štetu koju je prouzročio povredom obveza iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Odredbe stavaka 1. i 2. ovoga članka na odgovarajući se način primjenjuju i na stranke te na druge osobe koje su u postupku medijacije sudjelovale u bilo kojem svojstvu.

Dopuštenost dokaza

Članak 22.

(1) U sudskom, arbitražnom ili drugom postupku nije dopušteno davati izjave, predlagati dokaze ili podnositi drugi dokaz u bilo kojem obliku, ako se takav dokaz odnosi na:

– činjenicu da je jedna od stranaka predlagala ili prihvatila medijaciju

– izjave o činjenicama ili prijedlozima koje su stranke iznosile u postupku medijacije

– priznanje zahtjeva ili činjenica izvršeno tijekom postupka medijacije , ako takva očitovanja nisu sastavni dio nagodbe

– isprave koje su pripremljene isključivo za potrebe postupka medijacije, osim ako je zakonom propisano da je njihovo iznošenje nužno radi provedbe ili ovrhe sklopljene nagodbe

– spremnost stranaka da tijekom postupka prihvate prijedloge iznesene u postupku medijacije

– druge u postupku medijacije iznesene prijedloge.

(2) Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, medijator i osobe koje sudjeluju u postupku medijacije u bilo kojem svojstvu, ne mogu biti prisiljene svjedočiti u arbitražnom, sudskom ili bilo kojem drugom postupku vezano za informacije i podatke koji proizlaze iz postupka medijacije ili su s njim povezani.

(3) U sudskom, arbitražnom ili drugom postupku dokazi iz stavka 1. ovoga članka odbacit će se kao nedopušteni. Iznimno, podaci i informacije iz stavka 1. ovoga članka se u postupku pred arbitražom, sudom ili drugim državnim tijelom mogu upotrijebiti u dokazne svrhe samo:

– pod uvjetima i u opsegu koji zahtijeva zakon, ako je to nužno zbog zaštite javnog poretka

ili

– ako je to potrebno za provedbu ili ovrhu nagodbe.

(4) Osobe koje postupe suprotno stavcima 1. i 2. ovoga članka odgovorne su za štetu koju time prouzroče.

(5) Odredbe stavaka 1. do 4. ovoga članka primjenjuju se bez obzira na to je li arbitražni, sudski, ili drugi slični postupak povezan sa sporom glede kojeg se vodio ili se vodi postupak medijacije.

(6) Osim u slučaju iz stavka 1. ovoga članka, dokazi koji su inače dopušteni u arbitražnom, sudskom ili drugom sličnom postupku, neće biti nedopušteni samo zato jer su bili upotrijebljeni u postupku medijacije.

Nespojivost funkcije medijatora

Članak 23.

(1) Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, medijator ne može biti sudac ili arbitar u sporu koji je bio ili jest predmet postupka medijacije, ili u nekom drugom sporu koji je proizašao iz toga pravnog odnosa ili je povezan s njim.

(2) Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, stranke mogu ovlastiti medijatora da kao arbitar donese pravorijek na temelju nagodbe.

Učinak na zastarne rokove i rokove za podnošenje tužbe

Članak 24.

(1) Stranke koje su u skladu s ovim Zakonom izabrale medijaciju radi pokušaja rješavanja spora ne gube zbog toga  mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka.

(2) Pokretanjem postupka medijacije zastara se prekida.

(3) Ako se mirenje okonča bez zaključenja nagodbe, smatrat će se da prekida nije bilo.

(4) Iznimno od odredbe stavka 3. ovoga članka, ako u roku od trideset dana od dovršetka medijacije, stranke podnesu tužbu ili poduzmu drugu radnju pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, smatrat će se da je zastara prekinuta trenutkom pokretanja postupka medijacije.

(5) Ako je posebnim propisom određen rok za podnošenje tužbe, taj rok ne teče dok medijacija traje, a započet će ponovno teći istekom tridesetog dana od dovršetka medijacije.

Odnos medijacije i drugih postupaka o istom predmetu spora

Članak 25.

Ako su se stranke sporazumjele o provođenju medijacije i izrijekom se obvezale da tijekom točno određenog razdoblja ili do nastupanja točno određenog uvjeta neće pokretati ili nastavljati sudske, arbitražne ili druge postupke, takav sporazum ima obvezujući učinak. U tom slučaju, sud, arbitri ili druga tijela kod kojih se pokrene postupak o istom predmetu spora, odbacit će na zahtjev druge stranke tužbu ili drugi podnesak kojim se postupak pokreće ili nastavlja.

Troškovi

Članak 26.

(1) Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele, svaka snosi svoje troškove, a troškove postupka medijacije stranke snose na jednake dijelove, odnosno u skladu s posebnim zakonom ili pravilima institucija za medijaciju.

(2) Troškovi postupka medijacije koja nije dovršena sklapanjem nagodbe, ulaze u parnične troškove.

Ovrha nagodbe postignute mirenjem izvan Republike Hrvatske

Članak 27.

(1) Ako država članica u skladu sa svojim propisima osigurava mogućnost strankama, ili jednoj od njih uz izričiti pristanak druge stranke, da se sadržaj pisane nagodbe postignute mirenjem u prekograničnom sporu utvrdi ovršnim, sud u Republici Hrvatskoj će priznati i ovršiti takvu nagodbu.

(2) Ako je sadržaj nagodbe u državi članici unesen u neku drugu ovršnu ispravu tako što ga je sud ili drugo nadležno tijelo potvrdilo presudom, odlukom, arbitražnim pravorijekom ili drugom ovršnom ispravom u skladu s pravom države članice u kojoj je podnesen zahtjev, na priznanje i ovrhu te ovršne isprave primjenjuju se pravila mjerodavna za priznanje i ovrhu tih isprava.

(3) O zahtjevu za priznanje i o prijedlogu za određivanje ovrhe nagodbe iz stavka 1. ovoga članka u predmetima iz stvarne nadležnosti trgovačkih sudova nadležan je Trgovački sud u Zagrebu, a u ostalim predmetima Županijski sud u Zagrebu.

(4) Sud iz stavka 3. ovoga članka odbit će ovrhu na temelju nagodbe sklopljene u sporu s međunarodnim obilježjem ako ovršenik dokaže:

–  da stranka u postupku nije bila sposobna zaključiti ugovor o medijaciji i biti stranka u sporu ili da stranka nije bila uredno zastupana

– da ugovor o medijaciji nije uopće bio sklopljen ili da nije valjan u skladu s pravom koje su stranke odabrale, odnosno pravom druge države koje je mjerodavno prema pravilima međunarodnog privatnog prava

– da nagodba nije obvezujuća ili nije konačna, odnosno da je naknadno izmijenjena

– da su obveze iz nagodbe već izvršene, odnosno da je činidba preuzeta nagodbom neizvršiva ili nemoguća

– da je ovrha suprotna samim uvjetima nagodbe

– da je medijator koji je pomogao strankama sklopiti nagodbu grubo prekršio načela i međunarodno prihvaćene standarde iz članka 5. ovoga Zakona, a to je moglo utjecati na sadržaj nagodbe.

(5) Sud iz stavka 3. ovoga članka po službenoj će dužnosti odbiti ovrhu inozemne nagodbe ako utvrdi:

– da spor prema odredbama ovoga Zakona ne može biti riješen u postupku medijacije,

– da je nagodba u suprotnosti s javnim poretkom Republike Hrvatske.

GLAVA III. - RANA NEUTRALNA PROCJENA

Pokretanje postupka

Članak 28.

(1) Ako sporazumom stranaka nije drugačije određeno, postupak rane neutralne procjene se smatra pokrenutim kad procjenitelj, određen od stranaka, Centra ili institucije za ranu neutralnu procjenu, u pisanom obliku prihvati sudjelovanje u postupku.

(2) Postupak rane neutralne procjene može se pokrenuti neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak ili se njegovo pokretanje tek očekuje.

(3) Pokretanje postupka rane neutralne procjene ne utječe na tijek zastarnih rokova i rokova za podnošenje tužbe.

Način provođenja

Članak 29.

(1) Procjenitelj provodi postupak rane neutralne procjene u skladu sa sporazumom stranaka i ovim Zakonom, uzimajući u obzir sve okolnosti spora.

(2) Ako se stranke nisu drugačije sporazumjele:

– prvi sastanak se provodi u prisustvu stranaka i njihovih zastupnika, odnosno punomoćnika

– procjenitelj će omogućiti strankama i njihovim zastupnicima, odnosno punomoćnicima da na zajedničkom sastanku usmeno iznesu sve činjenice i dokaze u vezi s predmetom spora

– stranke su dužne u roku od petnaest dana od dana pokretanja postupka rane neutralne procjene dostaviti procjenitelju u pisanom obliku izjave o odlučnim činjenicama i podnijeti dokaze za utvrđivanje tih činjenica

– svaka stranka ovlaštena je u svakom trenutku odustati od sudjelovanja u postupku rane neutralne procjene.

Procjena

Članak 30.

(1) Procjenitelj izrađuje procjenu na temelju pisanih izjava stranaka i podnesenih dokaza, kao i činjenica i dokaza iznesenih na zajedničkom sastanku, u kojoj se obrazloženo izjašnjava o činjeničnim i pravnim pitanjima spora te daje svoju procjenu ishoda pokrenutog ili najavljenog sudskog, arbitražnog ili drugog postupka.

(2) Procjena se izrađuje u pisanom obliku i dostavlja strankama u roku od šezdeset dana od zajedničkog sastanka, ako stranke nisu ugovorile drugačije.

(3) Procjenitelj će na prijedlog stranke zakazati novi zajednički sastanak na kojem će usmeno predstaviti i obrazložiti procjenu iz stavka 1. ovoga članka.