I. USTAVNA OSNOVA ZA DONOŠENJE ZAKONA

Ustavna osnova za donošenje novog Zakona o upravnim sporovima sadržana je u odredbi članka 2. stavka 4. podstavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 85/10. - pročišćeni tekst i 5/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske).

II. OCJENA STANJA I OSNOVNA PITANJA KOJA SE UREĐUJU ZAKONOM TE POSLJEDICE DONOŠENJA ZAKONA

Stupanjem na snagu Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10.) započela je provedba reforme upravnog spora. Zakon o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17. i 110/21.; dalje u tekstu: ZUS) temeljni je izvor upravnosudskog postupovnog prava koji je više puta mijenjan s ciljem da se prevladaju uočeni problemi u njegovoj primjeni i unaprijedi sustav osiguranja zakonitosti i sudske zaštite prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela . Unatoč navedenom, problemi nisu u potpunosti otklonjeni, a samim izmjenama i dopunama ZUS-a se na jasan i pregledan način ne bi mogle ugraditi značajne novine kojima se osigurava veća pravna sigurnost i ostvaruje bolja zaštita prava stranaka .

Novi Zakon ima devet dijelova:

- prvi dio se odnosi na opće odredbe kojima se propisuje predmet i cilj novog Zakona, predmet upravnog spora, načela upravnog spora, nadležnost i sastav suda, stranke u upravnom sporu i njihovo zastupanje,

- drugi dio obuhvaća prvostupanjski upravni spor koji započinje podnošenjem tužbe, postupanje suda po tužbi, dokaze i izvođenje dokaza, zakazivanje i vođenje rasprave, poduzimanje drugih radnji u sporu i donošenje sudske odluke,

- treći dio se odnosi na žalbu kao redoviti pravni lijek, obnovu spora i zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke kao izvanredne pravne lijekove,

- četvrti dio obuhvaća troškove upravnog spora,

- peti dio se odnosi na izvršenje sudskih odluka,

- šestim dijelom se propisuje ocjena zakonitosti općih akata,

- sedmi dio se odnosi na poseban način rješavanja upravnih sporova,

- osmi dio obuhvaća novčane kazne i

- deveti dio su prijelazne i završne odredbe.

Osnova novog Zakona je osuvremenjivanje upravnog spora, bolja zaštita prava stranaka, sprečavanje bespotrebnog opterećenja Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: Visoki upravni sud) i Upravnog suda u Zagrebu, poticanje proaktivnijeg pristupa suda u rješavanju predmeta, skraćivanje trajanja upravnog spora, procesna disciplina, osjećaj izvjesnosti za stranke te uklanjanje podnormiranosti.

Naime, novim Zakonom se, s obzirom na to da je Republika Hrvatska država članica Europske unije, izričito propisuje da u upravnom sporu sud odlučuje, između ostalog, na temelju pravne stečevine Europske unije.

Nadalje, budući da je nekim posebnim zakonima, na primjer: Zakonom o žigu („Narodne novine", broj 14/19.), Zakonom o patentu („Narodne novine", broj 16/20.), propisano da su predmetni upravni sporovi hitni, a ne postoji nikakva opravdanost u hitnosti tih upravnih sporova u odnosu na druge upravne sporove, potrebna je dopuna članka 8. ZUS-a na način da se o graničava mogućnost da se posebnim zakonima propisuju rokovi za donošenje odluke u upravnom sporu te se rokovi smiju propisivati samo u sporovima na koje se primjenjuju organski zakoni ili kada obveza hitnosti proizlazi iz pravnoobvezujućih akata Europske unije.

Također, posebnim zakonima propisuje se prvostupanjska nadležnost Visokog upravnog suda, na primjer: Zakonom o javnoj nabavi („Narodne novine", broj 120/16., 114/22.), Zakonom o pravu na pristup informacijama („Narodne novine", broj 25/13., 85/15., 69/22.) , Zakonom o elektroničkim komunikacijama („Narodne novine", broj 76/22.), Zakonom o poštanskim uslugama („Narodne novine", broj 144/12., 153/13., 78/15., 110/19.), Zakonom o regulaciji tržišta željezničkih usluga i zaštita prava putnika u željezničkom prijevozu („Narodne novine", broj 104/17.), Zakonom o zaštiti tržišnog natjecanja („Narodne novine", broj 79/09., 80/13., 41/21.), Zakonom o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine", broj 33/01., 60/01., 129/05., 109/07., 125/08., 36/09., 150/11., 144/12., 123/17., 98/19., 144/20. ), Zakonom o registru birača („Narodne novine" broj 144/12., 105/15., 98/19.) čime se odstupa od temeljnog pravila o dvostupanjskom upravnom sudovanju, a Visoki upravni sud, koji prvenstveno rješava najsloženije upravne sporove, nepotrebno se opterećuje. S obzirom na navedeno potrebna je dopuna članka 12. ZUS-a na način da se ograniči propisivanje nadležnosti Visokog upravnog suda.

Posebnim zakonima propisuje se i mjesna nadležnost Upravnog suda u Zagrebu, na primjer: Zakonom o naknadama u području intelektualnog vlasništva („Narodne novine", broj 66/21.), Zakon o kreditnim institucijama („Narodne novine" broj 159/13., 19/15., 102/15., 15/18., 70/19., 47/20., 146/20., 151/22.), Zakonom o zaštiti topografija poluvodičkih proizvoda („Narodne novine", broj 173/03., 76/07., 30/09., 49/11., 46/18.), Zakonom o oznakama zemljopisnog podrijetla i oznakama izvornosti proizvoda i usluga („Narodne novine", broj 173/03., 186/03., 54/05., 76/07., 49/11., 46/18.), Zakonom o industrijskom dizajnu („Narodne novine", broj 173/03., 54/05., 76/07., 30/09., 49/11., 46/18.), Zakonom o autorskom pravu i srodnim pravima („Narodne novine", broj 111/21.), Zakonom o žigu („Narodne novine", broj 14/19.), Zakonom o patentu („Narodne novine", broj 16/20.), Zakonom o izdavanju pokrivenih obveznica i javnom nadzoru pokrivenih obveznica („Narodne novine", broj 53/22.) te je potrebna dopuna članka 13. ZUS-a kako bi se spriječilo nepotrebno opterećenje Upravnog suda u Zagrebu u odnosu na druge upravne sudove.

Nadalje, zbog složenosti pojedinih predmeta u upravnim sporovima potrebna je dopuna  članka 14. ZUS-a na način da se uvede mogućnost da u posebnim slučajevima i pod određenim uvjetima u upravnim sporovima pred upravnim sudovima odlučuje vijeće.

Institut oglednog spora primjenjuje se ako je u pet ili više prvostupanjskih upravnih sporova predmet tužbe iste pravne i činjenične prirode, čime se ostvaruje načelo ekonomičnosti, pravna sigurnost i osjećaj izvjesnosti za stranke.

Budući da ZUS u odnosu na poslovnu sposobnost fizičke osobe i valjanost zastupanja upućuje na odgovarajuću primjenu Zakona o parničnom postupku (članak 20. stavak 7. i članak 21. stavak 2. ZUS-a) predmetno, s obzirom na specifičnosti upravnog spora, stvara probleme u primjeni te se stoga novim Zakonom u potpunosti razrađuju navedene odredbe (članci 17. do 37. novog Zakona).

Također, radi procesne discipline i uklanjanja dvojbi koje su postojale u podrednoj primjeni Zakona o parničnom postupku (članak 33. stavak 5., članak 34. stavak 3. i članak 54. stavak 2. ZUS-a) novi Zakon u cijelosti propisuje i detaljno razrađuje dokaze i izvođenje dokaza u upravnom sporu, pribavljanje dokaza te održavanje reda.

Nadalje, novim Zakonom uklanja se i podnormiranost u odnosu na raspravu (članci 37. do 39. ZUS-a). Detaljnim razrađivanjem odredbi od zakazivanja do zaključivanja rasprave potiče se proaktivniji pristup suda u rješavanju predmeta i procesna disciplina stranaka, što u konačnici dovodi do skraćivanja trajanja upravnog spora.

Upotpunjuju se i uočene praznine ZUS-a te se novim Zakonom propisuje proširenje tužbenog zahtjeva u sporu pokrenutom zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke, spajanje upravnih sporova i donošenje dopunske presude.

Članak 66. ZUS-a se mijenja na način da se u žalbenom postupku propisuje bolja zaštita prava stranaka na način da novi Zakon radi razliku između bitnih odredaba upravnog spora koje su utjecale ili su mogle biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne odluke i bitnih povreda upravnog spora koje zbog svoje težine uvijek utječu na donošenje zakonite odluke i takve povrede taksativno navodi.

Također, mijenja se i članak 76. ZUS-a koji se odnosi na obnovu spora te se propisuje bolja zaštita prava stranaka na način da se uvodi mogućnost obnove spora okončanog rješenjem, a kao razlozi obnove dodaju se slučajevi kada je postupak pred Europskim sudom za ljudska prava okončan prijateljskim rješenjem spora u skladu s člankom 39. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno jednostranim priznanjem povrede u skladu s člankom 62.A Poslovnika Europskog suda za ljudska prava i kada je odluka u oglednom sporu na temelju koje su riješeni ogledni sporovi stavljena izvan snage.

Izmjenom članka 78. ZUS-a omogućuje se strankama izravan pristup Vrhovnom sudu Republike Hrvatske. Naime, novim Zakonom se propisuje da zahtjev za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke može podnijeti protivna stranka ako je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske bilo stranka u upravnom sporu ili je zastupalo tuženika u upravnom sporu i stranka ako Državno odvjetništvo Republike Hrvatske utvrdi da ne postoje uvjeti za podnošenje zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti, a o tome ne obavijesti stranku najkasnije u roku od tri mjeseca od dana podnošenja prijedloga.

Nadalje, mijenjaju se i nadopunjuju odredbe koje se odnose na troškove upravnog spora, izvršenje sudskih odluka i ocjenu zakonitosti općih akata.

Naime, novim Zakonom uklanja se podnormiranost u odnosu na troškove upravnog spora (članak 79. ZUS-a) čime se ostvaruje procesna disciplina stranaka, što u konačnici dovodi do skraćivanja trajanja upravnog spora i smanjenja troškova postupka. Također, sprečava se zlouporaba prava stranka koja im pripadaju u sporu na način da nemaju pravo na naknadu troškova.

Novi Zakon propisuje proaktivniji pristup izvršenju odluka u odnosu na članke 81. i 82. ZUS-a te se uvode novčane kazne za čelnika nadležnog javnopravnog tijela ako tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje bez opravdanih razloga ne donese novu odluku u roku koji je određen presudom, ako u roku od 15 dana ne dostavi sudu odgovor na zahtjev za izvršenje i ako u izvršenju presude donese novu odluku koja je protivna izreci presude, pravnom shvaćanju ili primjedbama suda . Sud će izricati daljnje novčane kazne sve dok tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje ne donese novu odluku o izvršenju presude.

Također, radi bolje zaštite prava stranaka ukida se pojedinačna odluka javnopravnog tijela kao preduvjet za pokretanje postupka za ocjenu zakonitosti općeg akt (članak 83. ZUS-a) te p ostupak ocjene zakonitosti općeg akta Visoki upravni sud pokreće na zahtjev fizičke ili pravne osobe ili skupine osoba povezanih zajedničkim interesom koji smatraju da su im općim aktom povrijeđena njihova prava ili pravni interes. Također, detaljno se razrađuje postupak ocjene zakonitosti općih akata.

III.OCJENA POTREBNIH SREDSTAVA ZA PROVOĐENJE ZAKONA

Za provedbu ovoga zakona nije potrebno osigurati dodatna sredstva u državnom proračunu.

IV.TEKST PRIJEDLOGA ZAKONA

Tekst prijedloga zakona dan je u obliku Prijedloga Zakona o upravnim sporovima.

ZAKON O UPRAVNIM SPOROVIMA

Prvi dio   OPĆE ODREDBE

Glava I.   TEMELJNE ODREDBE

Predmet Zakona

Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuju nadležnost, sastav suda i pravila postupka na temelju kojih upravni sudovi odlučuju o zakonitosti odluka javnopravnih tijela o pravima, obvezama i pravnim interesima fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka te o zakonitosti postupanja javnopravnih tijela iz područja upravnog prava (u daljnjem tekstu: upravni spor).

Cilj Zakona

Članak 2.

(1) Cilj je ovoga Zakona osigurati zakonitost i sudsku zaštitu prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba i drugih stranaka povrijeđenih pojedinačnim odlukama ili postupanjem javnopravnih tijela.

(2) Javnopravnim tijelom u smislu ovoga Zakona smatra se tijelo državne uprave i drugo državno tijelo, tijelo jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravna osoba koja ima javnu ovlast i pravna osoba koja obavlja javnu službu (pružatelj javnih usluga).

Predmet upravnog spora

Članak 3.

(1) Predmet upravnog spora jesu:

1. ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

2. ocjena zakonitosti postupanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava kojim je povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes stranke protiv kojeg nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek,

3. ocjena zakonitosti propuštanja javnopravnog tijela iz područja upravnog prava da u zakonom propisanom roku odluči o pravu, obvezi ili pravnom interesu ili redovitom pravnom lijeku stranke odnosno da postupi prema propisu,

4. ocjena zakonitosti sklapanja, raskidanja i izvršavanja upravnog ugovora.

(2) Predmet upravnog spora je i ocjena zakonitosti općeg akta jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, pravne osobe koja ima javnu ovlast i pravne osobe koja obavlja javnu službu (u daljnjem tekstu: opći akt).

Iznimke od vođenja upravnog spora

Članak 4.

(1) Upravni spor ne može se voditi u stvarima u kojima je sudska zaštita osigurana izvan upravnog spora.

(2) Upravni spor ne može se voditi o pravilnosti pojedinačne odluke donesene primjenom slobodne ocjene javnopravnog tijela, ali se može voditi o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana.

(3) Upravni spor ne može se voditi protiv postupovne odluke javnopravnog tijela, već se takva odluka može pobijati tužbom protiv odluke o glavnoj stvari, ako zakonom nije drukčije propisano.

Načelo zakonitosti

Članak 5.

U upravnom sporu sud odlučuje na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

Načelo izjašnjavanja stranke

Članak 6.

(1) Prije donošenja presude sud će svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

(2) Sud može odlučiti u upravnom sporu bez davanja stranci mogućnosti da se izjasni samo u slučajevima propisanim zakonom.

Načelo usmene rasprave

Članak 7.

(1) U upravnom sporu sud odlučuje na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

(2) Sud može odlučiti u upravnom sporu bez održavanja rasprave samo u slučajevima propisanim ovim Zakonom.

Načelo učinkovitosti

Članak 8.

(1) Sud će upravni spor provesti brzo i bez odugovlačenja, uz izbjegavanje nepotrebnih radnji i troškova, onemogućit će zlouporabu prava stranaka i drugih sudionika u sporu te će odluku donijeti u razumnom roku.

(2) U slučajevima kada se posebnim zakonom propisuje rok za rješavanje upravnog spora, predlagatelj posebnog zakona dužan je razloge za takvo propisivanje roka detaljno i razumno obrazložiti.

(3) Rokovi za rješavanje upravnog spora mogu se propisivati samo organskim zakonima, iznimno, i drugim zakonima kada obveza hitnosti proizlazi iz pravnoobvezujućih akata Europske unije.

Načelo pomoći neukoj stranci

Članak 9.

Sud će voditi brigu o tome da neznanje i neukost stranke i drugih sudionika u upravnom sporu ne bude na štetu prava koja imaju na temelju zakona.

Obveznost sudskih odluka

Članak 10.

(1) Pravomoćna presuda suda obvezna je za stranke u upravnom sporu i njihove pravne sljednike.

(2) Pravomoćna presuda suda kojom se odlučuje o zakonitosti općeg akta obvezna je za sve.

Službena upotreba jezika i pisma

Članak 11.

(1) Upravni spor vodi se na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.

(2) Stranke i drugi sudionici u upravnom sporu imaju pravo pred sudom upotrebljavati svoj jezik uz ovlaštenog prevoditelja. Te se stranke mogu odreći prava na prevođenje ako izjave da znaju hrvatski jezik. Troškovi prevođenja terete stranku na koju se odnose, ako zakonom nije drukčije propisano.

Glava II.   NADLEŽNOST I SASTAV SUDA

Nadležnost

Članak 12.

(1) Upravne sporove (u daljnjem tekstu: spor) rješavaju upravni sudovi i Visoki upravni sud Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Visoki upravni sud).

(2) Upravni sudovi odlučuju:

1. o tužbama protiv pojedinačnih odluka javnopravnih tijela,

2. o tužbama protiv postupanja javnopravnih tijela,

3. o tužbama zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku,

4. o tužbama protiv upravnih ugovora i izvršavanja upravnih ugovora,

5. u drugim zakonom propisanim slučajevima.

(3) Visoki upravni sud odlučuje:

1. o žalbama protiv presuda upravnih sudova i rješenja upravnih sudova protiv kojih je dopuštena žalba,

2. o zakonitosti općih akata,

3. o sukobu nadležnosti između upravnih sudova,

4. u drugim zakonom propisanim slučajevima.

(4) U slučajevima kada se posebnim zakonom propisuje nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, predlagatelj posebnog zakona dužan je razloge za takvo rješavanje upravnog spora detaljno i razumno obrazložiti.

(5) Nadležnost Visokog upravnog suda Republike Hrvatske može se propisivati samo organskim zakonima.

Mjesna nadležnost

Članak 13.

(1) Za rješavanje u sporu mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg tužitelj ima prebivalište, odnosno sjedište, ako zakonom nije drukčije propisano. Ako tužitelj nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan sud na području kojeg tužitelj ima boravište.

(2) Ako tužitelj nema prebivalište, boravište ili sjedište u Republici Hrvatskoj, mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg javnopravno tijelo koje je donijelo odluku u prvom stupnju ili je postupilo ima sjedište.

(3) Za rješavanje u sporovima pokrenutim po tužbama više tužitelja u istoj stvari, koji nemaju prebivalište, boravište ili sjedište na istom području, mjesno nadležan je upravni sud na području kojeg javnopravno tijelo koje je donijelo odluku u prvom stupnju ili je postupilo ima sjedište.

(4) U sporovima koji se odnose na nekretninu ili na pravno pitanje koje je povezano s nekim mjestom, mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg se nalazi ta nekretnina ili mjesto s kojim je povezano to pravno pitanje.

(5) U sporovima koji se odnose na upravne ugovore mjesno je nadležan upravni sud na području kojeg se nalazi sjedište javnopravnog tijela koje je stranka ugovora.

(6) U sporovima koji se odnose na brodove i zrakoplove hrvatske državne pripadnosti ili u stvarima u kojima je povod za vođenje spora nastao na brodu ili zrakoplovu hrvatske državne pripadnosti mjesno je nadležan upravni sud prema matičnoj luci broda ili zrakoplova.

(7) Sukob mjesne nadležnosti između upravnih sudova na prijedlog stranke ili suda bez odgode rješava Visoki upravni sud.

(8) U slučaju spriječenosti nadležnog upravnog suda za rješavanje određenog upravnog spora Visoki upravni sud će na prijedlog stranke ili suda odrediti koji će sud preuzeti rješavanje spora.

(9) Propisivanje mjesne nadležnosti protivno odredbama ovoga Zakona nije dopušteno.

Sastav suda

Članak 14.

(1) U upravnim sporovima pred upravnim sudovima odlučuje sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad.

(2) U upravnim sporovima, a po zahtjevu suca kojemu je predmet dodijeljen u rad, može rješavati vijeće od tri suca kada to zahtjeva složenost slučaja.

(3) O zahtjevu iz stavka 2. ovog članka rješava vijeće od tri suca koji ne mogu biti u sastavu vijeća koje će rješavati spor.

(4) Visoki upravni sud odlučuje u vijeću od tri suca, osim o zakonitosti općih akata kada odlučuje u vijeću od pet sudaca.

Izuzeće

Članak 15.

(1) Sudac ne može odlučivati niti sudjelovati u sporu:

1. ako je sam stranka, zakonski zastupnik ili opunomoćenik stranke ili ako je sa strankom u odnosu suovlaštenika ili suobveznika,

2. ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili opunomoćenik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stupnja, a u pobočnoj do četvrtog stupnja, ili mu je bračni drug, izvanbračni drug, životni partner ili srodnik po tazbini do drugog stupnja, bez obzira na to je li brak prestao ili nije,

3. ako je skrbnik, posvojitelj ili posvojenik stranke, njezina zakonskog zastupnika ili opunomoćenika,

4. ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke u upravnom postupku ili prvostupanjskom upravnom sporu,

5. ako postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristranost.

(2) Čim sudac sazna da postoji koji od razloga za izuzeće, prekinut će svaki rad na tom predmetu i o tome obavijestiti predsjednika suda, koji će rješenjem odlučiti o izuzeću suca i odrediti drugog suca.

(3) Izuzeće suca može tražiti i stranka koja je zahtjev za izuzeće dužna podnijeti čim sazna da postoji razlog za izuzeće, najkasnije do zaključenja rasprave, a ako nije bilo rasprave, do donošenja odluke.

(4) O izuzeću predsjednika suda odlučuje predsjednik Visokog upravnog suda, a o izuzeću predsjednika Visokog upravnog suda odlučuje predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

(5) Odredbe o izuzeću sudaca primjenjuju se na odgovarajući način na savjetnike i zapisničare.

(6) Protiv rješenja kojim je odlučeno o izuzeću posebna žalba nije dopuštena.

Odbačaj zahtjeva za izuzeće

Članak 16.

(1) Nije dopušten zahtjev za izuzeće:

1. kojim se traži izuzeće svih sudaca nekoga suda ili svih sudaca koji bi mogli suditi u nekom predmetu,

2. o kojem je već odlučeno,

3. u kojem nije naveden obrazloženi razlog zbog kojeg se traži izuzeće.

(2) Nedopušten zahtjev za izuzeće odnosno zahtjev podnesen nakon roka iz članka 15. stavka 3. ovog Zakona odbacit će sudac kojemu je predmet dodijeljen u rad odnosno predsjednik vijeća Visokog upravnog suda pred kojim se vodi spor u povodu kojeg je izuzeće zatraženo.

Glava III.   STRANKE U UPRAVNOM SPORU I NJIHOVO ZASTUPANJE

Stranke u upravnom sporu

Članak 17.

Stranke u sporu su tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba.

Tužitelj

Članak 18.

(1) Tužitelj je fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnog tijela, odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršavanjem upravnog ugovora.

(2) Tužitelj može biti osoba koja nema pravne osobnosti ili skupina osoba ako su pojedinačnom odlukom ili postupanjem javnopravnog tijela povrijeđena njihova prava i pravni interesi.

(3) Tužitelj može biti javnopravno tijelo koje je sudjelovalo ili je trebalo sudjelovati u donošenju odluke, postupanju ili sklapanju upravnog ugovora.

(4) Tužitelj može biti i državno tijelo ovlašteno zakonom.

Tuženik

Članak 19.

Tuženik je javnopravno tijelo koje je donijelo ili propustilo donijeti pojedinačnu odluku, postupilo ili propustilo postupiti, odnosno koje je stranka upravnog ugovora.

Zainteresirana osoba

Članak 20.

(1) Zainteresirana osoba je svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela, odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes.

(2) Zainteresirana osoba je i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona.

(3) Sud će po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke pozvati zainteresiranu osobu da sudjeluje u sporu.

(4) Zainteresirana osoba može se uključiti u spor u svakom trenutku.

(5) Sud će bez odgode obavijestiti sve stranke o uključivanju zainteresirane osobe u spor.

Poduzimanje radnji u upravnom sporu

Članak 21.

(1) Tužitelj i zainteresirana osoba mogu poduzimati radnje u sporu ako su potpuno poslovno sposobni, odnosno u granicama svoje poslovne sposobnosti.

(2) Za tužitelja ili zainteresiranu osobu radnje u sporu može poduzimati osoba ovlaštena za zastupanje, zajednički predstavnik i zajednički opunomoćenik skupine osoba.

(3) Za tuženika radnje u sporu može poduzimati službena osoba javnopravnog tijela koja je donijela ili propustila donijeti odluku, postupila ili propustila postupiti, odnosno službena osoba javnopravnog tijela čija je odluka potvrđena osporavanom odlukom te druga osoba određena propisima o unutarnjem ustrojstvu javnopravnog tijela. Za poduzimanje radnji u sporu čelnik javnopravnog tijela može ovlastiti drugu službenu osobu tog tijela. Tijela državne uprave i druga državna tijela po punomoći čelnika može zastupati državno odvjetništvo.

(4) Kada je Vlada Republike Hrvatske tuženik u upravnom sporu, za poduzimanje radnji u sporu može ovlastiti službenu osobu pojedinog ministarstva ili drugog tijela državne uprave iz čijeg djelokruga je predmet upravnog spora, uz sukladnu primjenu stavka 3. ovog članka.

(5) Radnja u sporu koju poduzima osoba ovlaštena za zastupanje ima isti pravni učinak kao da je poduzima i sama stranka.

(6) Sud može, kada smatra korisnim za razrješenje spora, pozvati tužitelja ili zainteresiranu osobu koje zastupa osoba ovlaštena za zastupanje da se osobno odazovu i izjasne o određenim činjenicama.

Postupovna nesposobnost tužitelja i zainteresirane osobe

Članak 22.

(1) Tužitelja ili zainteresiranu osobu koja nema postupovnu sposobnost zastupa njezin zakonski zastupnik.

(2) Zakonski zastupnik određuje se zakonom ili aktom nadležnoga tijela donesenim na temelju zakona.

Zakonski zastupnik tužitelja i zainteresirane osobe

Članak 23.

(1) Zakonski zastupnik može u ime tužitelja ili zainteresirane osobe poduzimati sve radnje u sporu, ali ako je za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe ili za poduzimanje drugih radnji u postupku u posebnim propisima određeno da zastupnik mora imati posebno ovlaštenje, on može te radnje poduzimati samo ako ima takvo ovlaštenje.

(2) Osoba koja se pojavljuje kao zakonski zastupnik dužna je na zahtjev suda dokazati da je zakonski zastupnik. Kad je za poduzimanje određenih radnji u sporu potrebno posebno ovlaštenje, zakonski zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje.

(3) Kad sud utvrdi da zakonski zastupnik ne ulaže dovoljno pozornosti u zastupanju, obavijestit će o tome tijelo koje ga je odredilo, odnosno koje obavlja nadzor nad radom zakonskog zastupnika. Ako bi zbog propuštanja zastupnika mogla nastati šteta za tužitelja ili zainteresiranu osobu, sud će zastati sa sporom i predložiti određivanje drugog zakonskog zastupnika.

Briga o postupovnoj sposobnosti te urednom zastupanju

Članak 24.

U tijeku cijelog upravnog spora sud će, po službenoj dužnosti, brinuti je li osoba koja se pojavljuje kao tužitelj ili zainteresirana osoba postupovno sposobna, zastupa li postupovno nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebno ovlaštenje kad je ono potrebno.

Otklanjanje nedostataka u postupovnoj sposobnosti te urednom zastupanju

Članak 25.

(1) Kad sud utvrdi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebno ovlaštenje kad je ono potrebno, zatražit će da tijelo nadležno za socijalnu skrb postavi skrbnika postupovno nesposobnoj osobi odnosno pozvat će zakonskog zastupnika da pribavi posebno ovlaštenje ili će poduzeti druge mjere koje su potrebne da bi postupovno nesposobna stranka bila pravilno zastupana.

(2) Sud može odrediti stranci rok za otklanjanje nedostataka iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Dok se ne otklone ti nedostaci, mogu se u sporu poduzimati samo one radnje zbog čije bi odgode mogle nastati štetne posljedice za stranku.

Sposobnost biti opunomoćenik tužitelja i zainteresirane osobe

Članak 26.

(1) Tužitelja ili zainteresiranu osobu kao opunomoćenik može zastupati samo odvjetnik, ako zakonom nije drugačije određeno.

(2) Tužitelja ili zainteresiranu osobu može kao opunomoćenik zastupati osoba koja je s njome u radnom odnosu, ako je potpuno poslovno sposobna.

(3)  Tužitelja ili zainteresiranu osobu kao opunomoćenik može zastupati krvni srodnik u ravnoj lozi, brat, sestra, bračni drug, izvanbračni drug ili životni partner – ako je potpuno poslovno sposoban i ako se ne bavi nadripisarstvom.

(4) Službenike i namještenike u upravnim sporovima u vezi s ostvarivanjem njihovih prava iz službeničkih odnosa može kao opunomoćenik zastupati osoba koja je u radnom odnosu u sindikatu čiji je on član ili u udruzi sindikata u koju je udružen sindikat čiji je on član.

Uskrata zastupanja opunomoćeniku

Članak 27.

(1) Ako se kao opunomoćenik pojavi osoba koja ne može biti opunomoćenikom prema odredbama ovog Zakona , sud će takvoj osobi rješenjem uskratiti daljnje zastupanje i o tome obavijestiti stranku.

(2) Ako utvrdi da opunomoćenik koji nije odvjetnik nije sposoban obavljati tu dužnost, sud će upozoriti stranku na štetne posljedice koje mogu nastati zbog nepravilnog zastupanja.

Izmjena ili opoziv izjava opunomoćenika

Članak 28.

(1) Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog opunomoćenika na ročištu na kome je ta izjava dana.

(2) Ako je opunomoćenik priznao koju činjenicu na ročištu kome stranka nije prisustvovala ili je koju činjenicu priznao u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove, sud će prema svom uvjerenju, uzimajući u obzir sve okolnosti, ocijeniti hoće li uzeti za priznatu ili osporenu činjenicu koju je stranka najprije priznala, a onda potpuno ili djelomično porekla ili ograničila priznanje dodavanjem drugih činjenica.

Opseg punomoći

Članak 29.

(1) Opseg punomoći određuje stranka.

(2) Stranka može ovlastiti opunomoćenika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u sporu.

Opseg punomoći odvjetnika

Članak 30.

(1) Ako je stranka izdala odvjetniku punomoć za vođenje spora, a nije pobliže odredila ovlaštenja u punomoći, odvjetnik je ovlašten na temelju takve punomoći:

1. obavljati sve radnje u sporu, a osobito podnijeti tužbu, povući je, priznati tužbeni zahtjev, zaključiti nagodbu, podnijeti pravni lijek i odreći se ili odustati od njega te zahtijevati donošenje rješenja o odgodnom učinku tužbe i privremenoj mjeri,

2. podnijeti zahtjev za izvršenje i poduzimati potrebne radnje u sporu u povodu takva zahtjeva,

3. od protivne stranke primiti dosuđene troškove,

4. punomoć prenijeti na drugog odvjetnika ili ovlastiti drugog odvjetnika na poduzimanje samo pojedinih radnji u sporu.

(2) Za podnošenje prijedloga za obnovu spora i zahtjeva za izvanredno preispitivanje zakonitosti pravomoćne odluke odvjetniku je potrebna posebna punomoć, ako je od pravomoćnosti odluke proteklo više od šest mjeseci.

Ovlast privremenog zamjenika i preuzimatelja ureda odvjetnika

Članak 31.

(1) Ako je odvjetniku privremeno obustavljeno pravo na obavljanje odvjetništva, tada ga zamjenjuje privremeni zamjenik kojem pripadaju sva prava koja ima odvjetnik kojeg zamjenjuje i bez punomoći stranaka.

(2) Privremeni zamjenik je dužan sudu podnijeti rješenje o postavljanju za privremenog zamjenika prigodom obavljanja prve radnje u sporu.

(3) Ako odvjetnik prestane obavljati odvjetništvo, tada je preuzimatelj njegova ureda dužan bez posebne punomoći zastupati stranku najdulje šest mjeseci od dana kada je odvjetnik prestao obavljati odvjetništvo.

(4) Preuzimatelj ureda dužan je o tome, bez odgode, obavijestiti sud i stranku koju zastupa.

Opseg punomoći opunomoćenika koji nije odvjetnik

Članak 32.

Ako stranka u punomoći nije pobliže odredila ovlaštenja opunomoćenika, opunomoćenik koji nije odvjetnik može, na temelju takve punomoći, obavljati sve radnje u sporu, ali mu je uvijek potrebno izričito ovlaštenje za povlačenje tužbe, za zaključenje nagodbe, za odricanje ili odustanak od pravnog lijeka i za prenošenje punomoći na drugu osobu te za podnošenje izvanrednih pravnih lijekova.