Članak 1.

O vim Pravilnikom propisuje se popis zaštićenih cjelina (lokaliteta) za koje se polaže posebni dio stručnog ispita za turističkog vodiča.

Članak 2.

Ovim Pravilnikom u hrvatsko zakonodavstvo preuzima se Direktiva 2005/36/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 7. rujna 2005. o priznavanju stručnih kvalifikacija (Tekst značajan za EGP) ( SL L 255, 30.9.2005.) kako je zadnje izmijenjena i dopunjena Direktivom 2013/55/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. o izmjeni Direktive 2005/36/EZ o priznavanju stručnih kvalifikacija i Uredbe (EU) br. 1024/2012 o administrativnoj suradnji putem Informacijskog sustava unutarnjeg tržišta (,,Uredba IMI“) (Tekst značajan za EGP) (SL L 354, 28.12.2013.).

Članak 3.

Zaštićena cjelina (lokalitet) u smislu odredbi ovoga pravilnika je područje, prostor ili objekt umjetničke, graditeljske, arheološke i/ili povijesne baštine te lokalitet vezan uz Domovinski rat.

Članak 4.

Zaštićene cjeline (lokaliteti) umjetničke, graditeljske, arheološke i/ili povijesne baštine određuju se u popisu prema pripadnosti području županije kako slijedi:

1. BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA

◊ Bjelovar, graditeljski sklop Katedrale sv. Terezije, crkva sv. Trojice

◊ Čazma, crkva sv. Marije Magdalene

◊ Daruvar, gradska jezgra s dvorcem Janković

2. BRODSKO-POSAVSKA ŽUPANIJA

◊ Slavonski Brod, Tvrđava Brod

3. DUBROVAČKO-NERETVANSKA ŽUPANIJA

◊ Cavtat, kulturno povijesna cjelina grada Cavtata (područje vrlo visoke vrijednosti poluotok Rat)

◊ Korčula, kulturno povijesna cjelina grada Korčule (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Ston, Brijeg gradac s crkvom sv. Mihajla i samostanom dominikanki

◊ Ston, povijesno-urbanistička cjelina Velikog i Malog Stona sa sustavom zidina i utvrda

◊ Trsteno, Arboretum Trsteno i ljetnikovac Gozze

4. ISTARSKA ŽUPANIJA

◊ Beram, crkva Sv. Marije na Škriljinah

◊ Grožnjan, župna crkva Sv. Vida, Modesta i Krešencije, gradska lođa

◊ Hum, kulturno povijesna cjelina grada Huma

◊ Motovun, crkva Sv. Stjepana, Porta Nuova, gradske zidine

◊ Poreč, kulturno povijesna cjelina grada Poreča (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Pula, Arena

◊ Pula, kulturno povijesna cjelina grada Pule (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Rovinj, kulturno povijesna cjelina grada Rovinja (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Rovinj, gradinsko naselje Monkodonja

5. KARLOVAČKA ŽUPANIJA

◊ Kamensko, crkva Blažene Djevice Marije Snježne s pavlinskim samostanom

◊ Karlovac, Stari grad Dubovac

◊ Karlovac, Zvijezda, kulturno povijesna cjelina grada Karlovca (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Slunj, vodeničarsko naselje Rastoke

6. KOPRIVNIČKO-KRIŽEVAČKA ŽUPANIJA

◊ Đurđevački peski, botanički rezervat

◊ Križevci, crkva sv. Križa, katedrala sv. Trojice

7. KRAPINSKO-ZAGORSKA ŽUPANIJA

◊ Belec, crkva sv. Marije Snježne

◊ Marija Bistrica, Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke

◊ Trški Vrh, crkva Majke Božje Jeruzalemske

8. LIČKO-SENJSKA ŽUPANIJA

◊ Ličko Pounje - Štrbački buk i izvor rijeke Une

◊ Senj, katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije

◊ Sinac, Majerovo i Tonkovićevo vrilo rijeke Gacke

9. MEĐIMURSKA ŽUPANIJA

◊ Čakovec, Perivoj Zrinski

◊ Mursko Središće, šetnica Svete Barbare

◊ Štrigova, crkva sv. Jeronima

◊ Značajni krajobraz rijeke Mure

10. OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA

◊ Aljmaš, Svetište Gospe od Utočišta

◊ Đakovo, kompleks katedrale sv. Petra

◊ Osijek, Tvrđa

11. POŽEŠKO-SLAVONSKA ŽUPANIJA

◊ Kaptol, stari grad Kaptol

◊ Požega, crkva sv. Lovre

12. PRIMORSKO-GORANSKA ŽUPANIJA

◊ Cres, franjevački samostan i crkva sv. Marije Snježne

◊ Goli otok

◊ Jurandvor, crkva sv. Lucije s benediktinskom opatijom

◊ Kamačnik, zaštićeni krajolik

◊ Košljun, kompleks franjevačkog samostana s crkvom Navještenja Marijina

◊ Krk, sustav bedema s Kaštelom, Katedralni kompleks crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, crkve sv. Kvirina i crkve sv. Margarete

◊ Opatija, park Vila Angiolina i župna crkva sv. Jakova

◊ Osor, benediktinska opatija sv. Petra, katedrala Uznesenja Marijina

◊ Rab, kulturno povijesna cjelina grada Raba (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Rijeka, gradski toranj, katedrala sv. Vida, crkva Uznesenja Marijina, HNK Ivana pl. Zajca

◊ Rijeka, Trsat, Kaštel i franjevački samostan s crkvom Gospe Trsatske

◊ Skrad, Vražji prolaz i Zeleni vir

◊ Veli Lošinj, župna crkva Sv. Antuna Opata, crkva Gospa od anđela

◊ Vrbnik, župna crkva sv. Marije iz 15. i 16. st.

13. SISAČKO-MOSLAVAČKA ŽUPANIJA

◊ Hrvatska Kostajnica, Stari Grad Kostajnica

◊ Petrinja, Park Strossmayerovo šetalište

◊ Sisak, kulturno povijesna cjelina grada Siska (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

◊ Topusko, park Opatovina s kompleksom ruševina cistercitske opatije

14. SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA

◊ Hvar, katedrala sv. Stjepana I. pape, Arsenal i Kazalište

◊ Sinj, crkva Gospe Sinjske s franjevačkim samostanom

◊ Solin, arheološka zona Salona

◊ Stari Grad, Tvrdalj Petra Hektorovića, dominikanski samostan i crkva sv. Petra Mučenika

◊ Trogir, kulturno-povijesna cjelina grada  (područje vrlo visoke vrijednosti unutar granica otoka)

15. ŠIBENSKO-KNINSKA ŽUPANIJA

◊ Cetina, crkva sv. Spasa s arheološkim lokalitetom

◊ Crkvina, arheološki lokaliteti

16. VARAŽDINSKA ŽUPANIJA

◊ Lepoglava, crkva Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije i pavlinski samostan

◊ Varaždinske toplice, arheološki lokalitet

◊ Varaždin, kulturno povijesna cjelina grada Varaždina (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

17. VIROVITIČKO-PODRAVSKA ŽUPANIJA

◊ Duzluk, manastir sa crkvom sv. Nikole

◊ Orahovica, Ružica grad

◊ Virovitica, kompleks franjevačkog samostana sa crkvom sv. Roka

18. VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANIJA

◊ Vinkovci, arheološka zona Vinkovci

◊ Vinkovci, crkva sv. Ilije na Meraji

19. ZADARSKA ŽUPANIJA

◊ Benkovac, arheološki lokalitet Podgrađe (Asseria)

◊ Nin, crkva sv. Križa, s arheološkom zonom

◊ Pakoštane, templarska gradina Vrana

20. ZAGREBAČKA ŽUPANIJA

◊ Samobor, franjevački samostan i crkva Uznesenja Marijina

◊ Zaprešić, kompleks Novih dvora Jelačićevih

◊ Jastrebarsko, dvorac i park Erdody

21. GRAD ZAGREB

◊ Zagreb, Kamenita vrata, kompleks Katedrale Kaptol, Crkva sv. Marka, Crkva sv. Katarine, Kula Lotršćak, Zrinjevac, Groblje Mirogoj.

Članak 5.

Zaštićene cjeline (lokaliteti) umjetničke, graditeljske, arheološke i/ili povijesne baštine vezane uz Domovinski rat određuju se u popisu prema pripadnosti području županije kako slijedi:

1. BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA

◊ Bjelovar, Spomen -područje Barutana

2. BRODSKO-POSAVSKA ŽUPANIJA

◊ Okučani, spomen-obilježje hrvatskim braniteljima poginulim u VRO Bljesak „Kocke vedrine“

◊ Slavonski Brod, spomenik „Prekinuto djetinjstvo“ Slavonski Brod

3. DUBROVAČKO-NERETVANSKA ŽUPANIJA

◊ Dubrovnik, Brdo Srđ, Križni put Dubrovnik-Srđ

◊ Dubrovnik, kulturno povijesna urbanistička cjelina Dubrovnika (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

4. KARLOVAČKA ŽUPANIJA

◊ područje masovnih stradanja i masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata (Grad Karlovac, Saborsko, Rakovica, Slunj, Cetingrad)

5. LIČKO-SENJSKA ŽUPANIJA

◊ Gospić, područje Srednjeg i Južnog Velebita kao područje ključnih strateških pozicija u Domovinskom ratu, masovnih stradanja i mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata

◊ Plitvička jezera, lokalitet „Krvavi Uskrs“ spomenik Josipu Joviću prvom poginulom hrvatskom redarstveniku u Domovinskom ratu i tri spomen-obilježja na mjestima masovnih grobnica na području Nacionalnog parka „Plitvička jezera“  

6. OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA

◊ Osijek, Spomenik „crvenom Fići“, Spomenik „Osijek – Nepokoreni grad“

◊ područje masovnih stradanja i mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata (Beli Manastir, Bilje, Betin Dvor, Erdut, Ernestinovo, Antunovac, Farma Orlovnjak, Farma Lovas,  Dalj, Ćelije, Daljski Atar – Glogovac)

7. POŽEŠKO-SLAVONSKA ŽUPANIJA

◊ Pakrac i Lipik (spomen-obilježja na mjestima masovnih  grobnica Kusonje, Gavrinica, Pakrački vinogradi, Donji Čaglić i spomen-crkva u Kusonjama)

8. SISAČKO-MOSLAVAČKA ŽUPANIJA

◊ Hrvatska Kostajnica, Spomenik Gordanu Ledereru

◊ Petrinja, crkva sv. Lovre

◊ područje južno od Kupe i Save (područje masovnih stradanja i velikog broja grobnica žrtava iz Domovinskog rata - Hrvatska Kostajnica; Hrvatska Dubica, Sunja, Donji Kukuruzari, Majur, Topusko, Glina, Petrinja)

9. SPLITSKO-DALMATINSKA ŽUPANIJA

◊ Split, gradska luka

◊ Split, kulturno povijesna cjelina grada Splita (područje vrlo visoke vrijednosti zona A)

10. ŠIBENSKO-KNINSKA ŽUPANIJA

◊ Knin, Kninska tvrđava, Trg Ante Starčevića - spomenik „Oluja 95 “

◊ Šibenik, kulturno povijesna cjelina grada Šibenika (područje visoke i vrlo visoke vrijednosti zona A i B)

◊ Šibenik, Šibenski most

11. VIROVITIČKO-PODRAVSKA ŽUPANIJA

◊ Voćin, naselje i crkva Pohođenja Blažene Djevice Marije

12. VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANIJA

◊ Ilok, stari grad Ilok s utvrdom, hamamom i turskim turbom

◊ Vukovar - mjesto posebnog domovinskog pijeteta: Spomen-područje Ovčara, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Središnji križ na ušću Vuke u Dunav, Vodotoranj, Spomen-obilježje osobama nestalim u Domovinskom ratu, Spomenik Blage Zadre – Trpinjska cesta – groblje tenkova, Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, mjesta masovnih egzekucija Borovo Commerce i Logor Velepromet

◊ Lovas – spomen-park „Minsko polje“,

◊ mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata u naseljima (Tovarnik, Lovas, Bogdanovci, Bobota, Nuštar, Tompojevci, Tordinci, Stari Jankovci, Ilok, Negoslavci)

13. ZADARSKA ŽUPANIJA

◊ Škabrnja, memorijalno mjesto i župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije

◊ Zadar, kulturno povijesna cjelina grada Zadra (područje vrlo visoke vrijednosti u granicama poluotoka)

14. GRAD ZAGREB

◊ Zagreb, Banski dvori, Hrvatsko narodno kazalište, Akademija dramskih umjetnosti.

Članak 6.

(1) Turističko vođenje u nacionalnim parkovima i parkovima prirode  uređuje se općim aktima javne ustanove koja upravlja parkom.

(2) Turističko vođenje u muzejskim, galerijskim, crkvenim, samostanskim, etnografskim te ostalim prostorima i zbirkama, može se obavljati samo uz dopuštenje osoba koje upravljaju tim prostorima odnosno zbirkama.

Članak 7.

Danom stupanja na snagu ovoga Pravilnika prestaje važiti Pravilnik o popisu turističkih cjelina (lokaliteta) po županijama („Narodne novine“, broj 76/08.)

Članak 8.

Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama.

O b r a z l o ž e nj e

Na temelju ovlaštenja iz članka 70. stavka 6. Zakona o pružanju usluga u turizmu („Narodne novine“, br. 130/17, 25/19, 98/19, 42/20, 70/21 i 126/25 – dalje u tekstu: Zakon) ministar nadležan za turizam uz prethodno mišljenje ministara nadležnih za kulturu, branitelje i poslove zaštite prirode i suglasnost ministra vanjskih i europskih poslova, donosi Pravilnik o popisu zaštićenih cjelina (lokaliteta).

Sukladno odredbama Zakona ovim pravilnikom propisuje se popis zaštićenih cjelina (lokaliteta) umjetničke, graditeljske, arheološke i/ili povijesne baštine te lokalitete vezane uz Domovinski rat, za koje se polaže posebni dio stručnog ispita za turističkog vodiča.

Na ili u zaštićenim cjelinama (lokalitetima) turistički vodič može pružati usluge ako položi posebni dio stručnog ispita za zaštićene cjeline (lokalitete) u skladu s posebnim propisom o stručnom ispitu za turističke vodiče kojim se propisuje ispitni program stručnog ispita za turističkog vodiča, broj nastavnih sati, sastav ispitne komisije, uvjete koje mora ispunjavati nastavno osoblje te način polaganja ispita.

Turistički vodič državljanin druge države ugovornice Ugovora o Europskom gospodarskom prostoru i Švicarske Konfederacije na ili u zaštićenim cjelinama (lokalitetima) vezanim uz Domovinski rat može privremeno i povremeno pružati usluge turističkog vodiča ako položi posebni dio stručnog ispita za te zaštićene cjeline (lokalitete).

Kvalitetnom interpretacijom turističkih potencijala koju turističkih vodiči pružaju izravno posjetiteljima postiže se cilj valorizacije svih potencijala i razvoj destinacije. Pritom su potencijal ne samo informacije o kulturno povijesnim i umjetničkim spomenicima već njihovo stručno postavljanje u kontekst i pojašnjavanje njihovog značenja za razvoj konkretnog kraja, život i rad ljudi, kao i prezentacija nematerijalne kulturne baštine, lokalnih običaja i načina života. U tom smislu turistički vodiči su i promotori destinacije i turističkih sadržaja, koji osim pružanja informacija i povezuju turiste sa lokalnom zajednicom i ostalim njenim proizvođačima i pružateljima usluga.

U Republici Hrvatskoj postoji realna opasnost od masovnog turizma i preopterećenje najpoznatijih lokaliteta što neminovno smanjuje kvalitetu turističkog doživljaja u smislu kratkotrajnog zaustavljanja, neinformiranog i šturog obilaska top atrakcija bez kvalitetnog upoznavanja destinacije i turističke ponude te bez kvalitetne animacije i interpretacije. Turisti prezentiranjem čistih informacija bez njima primjerenog pojašnjenja šireg konteksta ostaju lišeni pravog tumačenja lokaliteta, a ponajviše autentičnog doživljaja. Zadržavaju se kratko i na uskom području pri čemu ostaju neupućeni u povezanost ostalih turističkih proizvoda i njihovo značenje u lokalnoj zajednici. Obilazak se svodi na kratkotrajno zadržavanje na prenapučenim top lokacijama. Needucirani vodič nema adekvatna znanja da prilagodi razgled demografskim, kulturološkim i obrazovnim karakteristikama grupe turista niti prilagođavajući se različitim organizacijskim i prostornim uvjetima lokaliteta. Dolazi do nepotrebne zagušenosti top lokacija i sužavanja, osiromašenja pa i obezvređivanja turističke ponude.

Edukacija turističkih vodiča, usmjerena je na to da turistički vodiči ne budu samo pružatelji informacija, već i kreatori doživljaja, promotori šireg lanca turističkih usluga i ambasadori kulturne baštine i stila života te osobe koje s posjetiteljima ostvaruju interkulturnu komunikaciju.

Stručna znanja, vještine i kompetencije o zaštićenim cjelinama (lokalitetima) pružit će relevantne i aktualne informacije o turističkim tijekovima, zbivanjima, sadržajima i politikama, a terenska nastava na točno propisanim zaštićenim cjelinama (lokalitetima) podučiti turističkog vodiča načinu pristupa lokalitetu, interpretaciji i turističkoj valorizaciji istog.

Javni je interes Republike Hrvatske i hrvatskog turizma da se turistički lokaliteti tumače na temelju službenih i stručnih izvora, te da se turistički promet u Hrvatskoj razvija u skladu sa službenom turističkom politikom. Posebnu opasnost pogrešne interpretacije predstavlja recentna hrvatska povijest u kojoj još uvijek postoje prijepori oko značenja pojedinih povijesnih razdoblja i događaja.

Zaštićene cjeline (lokaliteti) predstavljaju izuzetnu umjetničku, arhitektonsku, povijesnu, arheološku, graditeljsku ili tehničku vrijednost koja pripada određenom razdoblju nacionalne povijesti, mjesta vezana uz Domovinski rat ili zaštićene dijelove prirode, a za čije je razumijevanje vrijednosti te kvalitetnu i točnu interpretaciju odnosno turističku valorizaciju potrebna dodatna stručna edukacija temeljena na relevantnim znanstvenim izvorima. Uvjeti koji su postavljeni za uvrštavanje u popis zaštićenih lokaliteta su kumulativni, tj. lokalitet treba biti i značajan i za njega treba postojati potreba za dodatnom stručnom edukacijom radi ispravnog turističkog valoriziranja.

U odnosu na raniji Pravilnik značajno je smanjen ukupan broj lokaliteta i izostavljeni su oni kojima prema posebnim propisima upravljaju za to ovlaštene i zadužene osobe (nacionalni parkovi, muzeji, spomenici u kojima postoji organizirano stručno vodstvo i slično) budući da u i na takvim lokalitetima postoje od ovlaštene osobe sakupljeni i na adekvatan način turistima prezentirani provjereni podaci u skladu sa turističkom politikom Republike Hrvatske i posebnim propisima. Sve češće su takvi podaci i u digitalnom obliku, a isti ujedno imaju i zaposlene osobe koje provode obavezno ili fakultativno stručno vodstvo. Na takvim lokalitetima turistički vodič koji je položio opći dio stručnog ispita ili kojem su priznate inozemne stručne kvalifikacije može turiste prepustiti stručnom vođenju ovlaštenih osoba odnosno grupe turista mogu o lokalitetu dobiti informacije putem npr. audio vodiča ili multimedijalnih sadržaja.

Popis obuhvaća lokalitete vezane uz Domovinski rat kao i lokalitete za čije je poznavanje nužno potrebno održavanje edukacije na točno propisanim zaštićenim cjelinama (lokalitetima) uz učenje pristupa lokalitetima (npr. Vražji prolaz i Zeleni vir, Kamačnik), odnosno zbog nedostupne ili oskudne literature.

Kulturno povijesne cjeline omeđene su granicama određenim Odlukom o proglašenju statusa kulturnog dobra sukladno posebnom propisu kojim se uspostavlja zaštita nad kulturnim dobrom. U dosadašnjem vrednovanju kulturno povijesnih cjelina utvrđene su zone A kao područja najvećih vrijednosti očuvanosti povijesnih struktura. Novim sustavom vrednovanja kulturno povijesnih cjelina utvrđuju se područja visoke i vrlo visoke vrijednosti i kontaktne zone. Nekadašnjoj zoni A u najvećoj mjeri odgovaraju područja vrlo visokih vrijednosti

Edukacijom turističkih vodiča o zaštićenim cjelinama (lokalitetima) navedenim u popisu pri čemu se pod posebnu zaštitu stavljaju lokaliteti vezani uz Domovinski rat, želi se osigurati kvalitetu usluge i zaštitu turista od površne i/ili nestručne, pa čak i namjerno pogrešne interpretacije koja rezultira sužavanjem interesa turista za povijest i kulturu te posebno nematerijalnu baštinu Republike Hrvatske, nerazumijevanjem značaja Domovinskog rata za hrvatsko kulturno povijesno nasljeđe i nacionalni identitet.

Opisani cilj javne politike nije moguće postići na drugi način, obzirom da se radi o znanjima i vještinama koje su vezane uz teritorij, ispravnu interpretaciju i valorizaciju turističkih potencijala i promociju destinacije u interesu turista za što opće stručno znanje nije dovoljno, već je potrebno razumijevanje i osobno poznavanje lokalne zajednice kao i upućenost u državnu turističku politiku, radi obavljanja djelatnosti sukladno ciljevima od javnog interesa, promocije i interpretacije zaštićenih cjelina (lokaliteta) Republike Hrvatske s razumijevanjem i poštovanjem.

Domovinski rat, obrambeni rat za neovisnost i cjelovitost hrvatske države protiv agresije udruženih velikosrpskih snaga – ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije (JNA) te Srbije i Crne Gore. Domovinskomu ratu prethodila je pobuna dijela srpskoga pučanstva u Hrvatskoj, koja je izbila u kolovozu 1990. Na strategijskoj razini Domovinski rat sastoji se od tri etape. U prvoj etapi, do siječnja 1992., izvršena je agresija na Hrvatsku, koja je bila prisiljena na obranu. Oružani sukobi počeli su izbijati u travnju 1991., a uz postupno priklanjanje JNA srpskim pobunjenicima, od kolovoza 1991., prerasli su u izravnu agresiju iz Srbije. U drugoj etapi, od siječnja 1992. do svibnja 1995., došlo je do zastoja u agresiji i do razmještaja mirovnih snaga UN-a duž crta prekida vatre. Za Hrvatsku je to bila etapa diplomatskih nastojanja i pregovora te strpljivog jačanja snaga uz provedbu operacija taktičke razine u kojima su oslobođeni dijelovi teritorija. U trećoj etapi, u svibnju i kolovozu 1995., bile su izvedene navalne operacije u kojima je oslobođen najveći dio okupiranoga područja u Posavini i zapadnoj Slavoniji te na Banovini, Kordunu, u Lici i sjevernoj Dalmaciji. Preostalo okupirano područje u hrvatskome Podunavlju reintegrirano je uz pomoć prijelazne međunarodne uprave (1996–98). ( Domovinski rat. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/domovinski-rat>).

Ovaj pravilnik donosi se na temelju prijedloga i mišljenja dionika u turizmu (predstavnici turističkih agencija, udruga turističkih vodiča i turističkih zajednica, visokih učilišta), a uz prethodnu suglasnost ministarstva nadležnog za poslove kulture, ministarstva nadležnog za zaštitu prirode te ministarstva nadležnog za branitelje iz Domovinskog rata.

U nastavku je obrazloženje za zaštićene cjeline (lokalitete) vezane uz Domovinski rat:

POPIS LOKALITETA VEZANIH UZ DOMOVINSKI RAT S POPRATNIM OBRAZLOŽENJEM

I. BJELOVARSKO-BILOGORSKA ŽUPANIJA

1. Grad Bjelovar – spomen-područje Barutana

U općini Bjelovar je 1991. živjelo 66.039 stanovnika, od toga 53.113 ili 80,42 % Hrvata, 5898 ili 8,93 % Srba, 2631 ili 3,98 % Jugoslavena, itd., a na užem području grada istodobno je živjelo 26.926 stanovnika, od toga 20.826 ili 77,34 % Hrvata, 2590 ili 9,61 % Srba, 1485 ili 5,51 % Jugoslavena, itd.  

Prva otvaranja vatre po civilnim objektima u Bjelovaru počela su nakon 12. rujna 1991., kada je hrvatsko vodstvo donijelo zapovijed da se blokiraju vojarne i objekti Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Hrvatskoj. Razaranja su kulminirala 29. rujna 1991. kada su snage JNA u Bjelovaru odbile predaju i krenule u razaranje Bjelovara (civilnih kuća i zgrada, kulturnih ustanova, sakralnih objekata, gospodarskih objekata i dr.) iz topova, tenkova i ostalog raspoloživog naoružanja. Velika šteta je napravljen u 10,43 sati kada je zapovjednik vojnog skladišta JNA Barutana pokraj Bjelovara uspio jedan hangar pun eksplozivnih sredstava dignuti u zrak, čime je oštećeno stotine kuća u krugu od 12 kilometara. Do večernjih sati istog dana hrvatske snage prisilile su zapovjedništvo bjelovarskog garnizona JNA na predaju, čime grad Bjelovar više nije bio ugrožen.

BJELOVAR  - BARUTANA

Spomen-područje Barutana posvećeno je poginulim i stradalim hrvatskim braniteljima u  obrani   Bjelovara   29. rujna   1991.  Nalazi se na sjeverozapadnom ulazu u grad u  šumi Bedenik  unutar četvrti  Hrgovljani .

Barutana 1991.

Planom „Bilogora '91“ Glavnog stožera Hrvatske vojske, koji je imao za cilj osloboditi bjelovarski i koprivnički garnizon, onemogućiti spajanje 265. motorizirane brigade sa snagama 5. banjalučkog korpusa i spriječiti presijecanje značajnih cestovnih komunikacija, planirana je blokada svih vojnih objekata na bjelovarskom području. JNA je postavila minska polja usmjeravajućih mina i sva tri skladišta u Barutani pripremila za lančano miniranje. No pripadnici hrvatskih oružanih formacija krajem rujna su presjekli eksplozivnu vezu između srednjeg i sjevernog s južnim skladištem. Usto su uspostavili kontakt s posadom skladišta pokušavajući ih nagovoriti na mirnu predaju, ali bezuspješno. Zapovjednik JNA major Milan Tepić je već tijekom pregovora prijetio „dizanjem Bedenika u vazduh“.

U jutarnjim satima 29. rujna 1991. skupina hrvatskih vojnika pokušala je ući u prostor skladišta ratnih rezervi JNA sa sjeverne strane. Naime, u  šumi Bedenik  u predgrađu Bjelovara bilo je smješteno skladište 265. motorizirane brigade JNA. Hrvatski vojnici su u više su navrata pokušali zaposjesti Barutanu, a konačni pokušaj proveden je 29. rujna 1991. Pri ulasku u sam skladišni kompleks sa sjeverne strane na hrvatske vojnike otvorena vatra iz jednog od tri BVP-a. Pri djelovanju iz protuzračnog topa smještenog na vozilu poginula su trojica, a ostali su se nastavili kretati prema istočnoj strani gdje se dio posade skladišta JNA počeo povlačiti i isticati bijele plahte u znak predaje. Major Milan Tepić je vidjevši to, u 10 sati i 43 minute aktivirao minirana skladišta električnim impulsom, no zbog veze koju su hrvatske snage presjekle ranije, umjesto tri eksplodiralo je samo jedno, južno skladište. Tako je umjesto 1700 tona eksploziva eksplodiralo nekoliko stotina tona.

Od siline eksplozije nastao je krater dubok 12 metara, a širina je udara izbrisala šumu u prvoj zoni udarnog vala u krugu od 60 metara i teško oštetila drugu zonu u krugu od 150 metara. Eksplozija je izazvala konfuziju, kako među hrvatskim vojnicima tako i među zarobljenim pripadnicima JNA u istočnom dijelu skladišta, od kojih su mnogi pri eksploziji ranjeni, ošamućeni ili zatrpani materijalom. Hrvatske su snage uspjele pravodobno reagirati i ponovno privesti pripadnike JNA, koji su potom odvedeni u improvizirani zatvor u Hrgovljanima te kasnije razmijenjeni.

Obnova Barutane i sadržaj

Barutana je 2020. godine cjelovito obnovljena. Sastojala se od središnjeg trga sa spomenikom poginulim hrvatskim braniteljima, kapelicom i Informativno-edukacijskog centra Barutana kojim je upravljalo Društvo za očuvanje hrvatske vojne tradicije, te Stazom bjelovarsko-bilogorskih branitelja i postavom na otvorenom. Investitor projekta bio je Grad Bjelovar, a obnova je sufinancirana sredstvima Vlade Republike Hrvatske. Voditelj projekta obnove bila je Andrea Posarić, a autorica idejnog rješenja Ivana Salopek. Staza bjelovarsko-bilogorskih branitelja sadržavala je povjesnicu čiji je autor bio Marin Sabolović, a sastojala se od 14 informativnih ploča koje su pratile kroniku događaja od raspada Jugoslavije, početka Domovinskog rata u Hrvatskoj, pakrački ožujak 1991., zapadnu Slavoniju, masakr u Kusonjama, prve oslobodilačke operacije Hrvatske vojske te povjesnicu završnih vojno-redarstvenih operacija. Uz stazu Bjelovarsko-bilogorskih branitelja nalazio se i postav na otvorenom, s tenkom T55 i BVP M80, upravo ono vozilo koje se nalazilo u skladištu Bedenik 29. rujna 1991. Postav je t renutno u procesu obnove, koju provodi Grad Bjelovar.

II. POŽEŠKO-SLAVONSKA ŽUPANIJA

1. Pakrac i Lipik (spomen-obilježja na mjestima masovnih grobnica Kusonje, Gavrinica, Pakrački vinogradi, Donji Čaglić i spomen-crkva u Kusonjama)

U općini Pakrac 1991. živjelo je 27.589 stanovnika, od toga 12.813 ili 46.44 % Srba, 9896 ili 35,87 % Hrvata, 1346 ili 4,87 % Jugoslavena, itd., a u gradu Pakracu živjelo je 8197 stanovnika, od toga 3514 ili 42,86 % Srba, 3033 ili 37 % Hrvata, 624 ili 7,61 % Jugoslavena, itd. Istodobno, naseljeno mjesto Lipik imalo je 3725 stanovnika, od toga 1499 ili 40,24 % Srba, 1447 ili 38,84 % Hrvata, 249 ili 6,68 % Jugoslavena, itd. Prvog dana ožujka 1991. političko vodstvo pobunjenih Srba u pakračkoj općini pokušalo je nelegitimnim odlukama pripojiti općinu Pakrac ilegalnoj tvorevini pobunjenih Srba u Hrvatskoj - Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajina. To su pokušali provesti nasilnim putem uz pomoć lokalnih pobunjenika i policajaca srpske nacionalnosti, koji su razoružali policajce hrvatske nacionalnosti i preuzeli Policijsku stanicu Pakrac. Sa zgrade Općine Pakrac skinuta je hrvatska zastava, a stavljena zastava Republike Srbije. U noći s 1. na 2. ožujak u Pakrac su došle i manje postrojbe Jugoslavenske narodne armije (JNA). Već idućeg dana, 2. ožujka, u Pakrac su pristigli pripadnici specijalne policije Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, te stavili grad pod kontrolu hrvatskih vlasti. Pripadnici JNA onemogućili su hrvatsku policiju da u potpunosti porazi pobunjenike koji su se povukli na obronke brda iznad grada, te je došlo i do kratke razmjene vatre između hrvatske policije i savezne Armije. Do kraja ožujka 1991. postrojbe JNA i specijalne policije napustile su Pakrac, te se situacija na pakračkom području prividno smirila.

No, 9. lipnja 1991. na raskrižju u Omanovcu kod Pakraca srpski teroristi su s leđa ustrijelili pakračkog policajca. Potom je 15. srpnja 1991. u središtu Lipika pucano iz automatskog oružja na policijski automobil pri čemu je jedan policajac ubijen, a dva policajca su ranjena.

Oružana agresija na Pakrac pokrenuta je 19. kolovoza 1991. kada je počeo kombinirani artiljerijsko-pješački napad srpskih snaga na grad i okolicu. Malobrojne obrambene snage u Pakracu zadržale su napad srpskih postrojbi, a u pomoć su im došli pripadnici specijalne policije. Iako su srpske snage okupirale jugoistočni dio Pakraca, većina grada je obranjena. Pod srpskom kontrolom je bila i većina sela pakračke općine nastanjena pretežno srpskim stanovništvom.

Početkom listopada 1991. napade prema Lipiku i Pakracu pokrenule su postrojbe 5. banjalučkog korpusa JNA iz Okučana, te već 5 listopada došle pred Lipik. Dana 6. listopada srpske snage blokirale su Pakrac i Lipik sa svih strana, no 9. listopada oslobađanjem sela zapadno od Pakraca ta mjesta su deblokirana. Tenkovsko - pješački napadi na Lipik počeli su 9. listopada i do 12. listopada 1991. srpske snage zaposjele su južni dio Lipika, da bi do 28. studenog 1991. okupirale cijeli Lipik. Dana 5. prosinca 1991. hrvatske snage su pokrenule akciju oslobađanja Lipika i okolnih sela, te je već idućeg dana, 6. prosinca, Lipik oslobođen. Pokušaj izbacivanja srpskih pobunjenika iz manjeg dijela okupiranog Pakraca krajem prosinca 1991. nije uspio.

Potpuno oslobađanje Pakraca i okolnog područja uslijedilo je u operaciji Bljesak koja je pokrenuta 1. svibnja 1995. godine. Dana 4. svibnja srpske snage odbačene su od Pakraca, nakon čega je započela njihova predaja. Zadnje uporište srpskih snaga, brdo Omanovac iznad Pakraca, oslobođeno je 5. svibnja 1995. kao i cijelo područje zapadne Slavonije.

POŽEŠKO-SLAVONSKA ŽUPANIJA

Spomen-obilježja na mjestima masovnih  grobnica Kusonje, Gavrinica, Pakrački vinogradi, Donji Čaglić i spomen-crkva u Kusonjama

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA - Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, stanje na dan 6.4.2025.

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA - Evidencija o ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima iz pojedinačnih, masovnih i asanacijskih grobnica (stanje na dan: 20.04.2021.) te Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i Evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa (stanje na dan 6.4.2025.).

Kusonje

Dana 20. siječnja 1992. godine u mjestu Brusnik kod Rakovog potoka bila je otkrivena i ekshumirana prva masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci 20 hrvatskih branitelja. Naime, 20 hrvatskih branitelja i pripadnika MUP-a 8./9. rujna 1991. godine upalo je u zasjedu prilikom izviđanja mjesta Kusonje u blizini Pakraca. Nakon zarobljavanja su mučeni i usmrćeni te pokopani u navedenu prvu otkrivenu masovnu grobnicu iz razdoblja Domovinskog rata.

Gavrinica

Na mjesnom groblju Gavrinica dana 21. studenoga 1996. godine otkrivena je masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci četiri osobe. Uz masovnu, otkrivene su i tri pojedinačne grobnice, jedna koja je ekshumirana 21. studenoga 1996. godine, a dvije pojedinačne grobnice otkrivene su 7. prosinca 2000. godine te su iz njih ekshumirani posmrtni ostaci dvije ženske osobe.

Pakrački vinogradi

U predjelu Pakraca zvanom Pakrački vinogradi otkrivene su dvije masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno šest osoba. Obje su grobnice sadržavale posmrtne ostatke po tri žrtve te su ekshumirane dana 8. studenoga 1995. godine. Na prvoj lokaciji, Ulica 105. brigade (Pakrački vinogradi) ekshumirani su te identificirani posmrtni ostaci tri osobe, ubijene sredinom listopada 1991. godine. Na drugoj lokaciji, Ulica 105. brigade kod kbr. 33 (Pakrački vinogradi), ekshumirani su te identificirani posmrtni ostaci tri člana obitelji, a koji su ubijeni sredinom listopada 1991. godine.

Donji Čaglić

Dana 27. rujna 1995. godine na području mjesta Donji Čaglić provedena su terenska istraživanja s ciljem pronalaska posmrtnih ostataka nestalih osoba. U predjelu dvorišta zgrade župnog dvora pronađeni su posmrtni ostaci sedam mještana Donjeg Čaglića koji su 2. listopada 1991. godine zatočeni u podrumu kuće u Donjem Čagliću nakon čega im se gubi trag.

III. BRODSKO-POSAVSKA ŽUPANIJA  

1. Grad Slavonski Brod – spomenik poginuloj djeci Domovinskog rata „Prekinuto djetinjstvo“

Grad Slavonski Brod je 1991. imao 55.683 stanovnika, od toga 44.541 ili 79,99 % Hrvata, 4685 ili 8,41 % Srba, 2417 ili 4,34 % Jugoslavena, itd. Početkom izravne oružane velikosrpske agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. te napredovanjem oružanih snaga pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armija (JNA) na području zapadne Slavonije u kolovozu 1991. Brodsko-posavska županija i ostatak Slavonije našli su se u poluokruženju. Za snage JNA i jedinice pobunjenih Srba područje brodskog i novogradiškog Posavlja bilo je strateški važno zbog mogućnosti odsijecanja Slavonije od zapadne Hrvatske. Pri tome su osobito važni bili mostovi preko Save pa tako i most koji je dijelio Slavonski Brod od Bosanskog Broda. Od rujna 1991. uslijedili su žestoki napadi na brodsko područje pa su sam grad i okolica bili konstantno na meti napada iz slavonskobrodske vojarne i iz Bosanske Posavine.

Nakon potpisivanja Sarajevskog primirja početkom 1992., te odlaskom JNA iz Hrvatske i dolaskom mirovnih snaga UN-a u proljeće 1992., na hrvatskim bojišnicama nastupio je relativan mir. No, istovremeno je započelo i razmještanje snaga JNA za velikosrpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu, koja je započela u travnju 1992. Najduža ratna kampanja odvila se na nizinskom području Bosanske Posavine, a ratna djelovanja utjecala su i na hrvatsku stranu, osobito na Slavonski Brod . U Slavonskom Brodu dana 25. ožujka 1992. godine oglašena je opća opasnost, koja je, bez prekida, potrajala sve do 7. listopada 1992. U tom su razdoblju srpske snage iz susjedne Bosne i Hercegovine paralelno sa svojom operacijom osvajanja susjednog Bosanskog Broda, grad konstantno gađale iz svih vrsta teškog (artiljerijskog) oružja, uz više stotina naleta zrakoplova. Ciljevi napada bili su najčešće civilni objekti poput bolnice, škola, vrtića, tržnice, gradskih trgova i ulica kao mjesta okupljanja tako da je stradao velik broj civila, među kojima i djeca.

Spomenik poginuloj djeci Domovinskog rata „Prekinuto djetinjstvo“

D ana 3. svibnja 1992. zrakoplovi JNA raketirali su most između dva Broda, ali i gradska naselja, a pogođena su i kola hitne pomoći. U tim napadima u samo jednom danu ubijeno je šestero djece, a jedno je od posljedica ranjavanja toga dana preminulo nakon šest godina. Pet migova JNA, leteći vrlo visoko, izbacilo je šest bombi „krmača“ na gradsko naselje Jelas i dvije na Plavo Polje polje te je pritom uništeno i teže oštećeno na desetke obiteljskih kuća. Od eksplozije „krmača“ poginulo 16 osoba, među njima i spomenuta djeca, koja su se većinom nalazila u skloništu obiteljske kuće u Šubićevoj ulici. Za vrijeme Domovinskog rata u Slavonskom Brodu smrtno je stradalo 25, što je najveći broj poginule djece u jednoj jedinci lokalne samouprave u Hrvatskoj. U spomen na tu djecu, ali i svu smrtno stradalu djecu u Hrvatskoj u Domovinskom ratu u Slavonskom Brodu je 21. svibnja 2016. otkriveno spomen – obilježje „Prekinuto djetinjstvo“, autorski rad akademskog kipara Petra Dolića i arhitektice Petre Tončić Lipovšćak. Spomen obilježje kroz motiv slagalice u kojoj nedostaju dva fragmenta simbolizira nedovršene životne slagalice odnosno nedoživljenu mladost.

2. Općina Okučani – spomen-obilježje hrvatskim braniteljima poginulim u VRO Bljesak „Kocke vedrine“

Operacija Bljesak

Vodstvo Srba na okupiranom području RH uporno je odbijalo pokušaje hrvatske vlasti i međunarodne zajednice da se pitanje okupiranoga hrvatskog teritorija riješi diplomatskim putem. Kad je krajem travnja 1995., prema nalogu srpskog vodstva iz Knina, zatvorena autocesta kroz zapadnu Slavoniju, što je predstavljalo izravno kršenje odredbi Gospodarskog sporazuma potpisanog u prosincu 1994., Hrvatska je provela oslobodilačku operaciju, nazvanu Bljesak (1. – 2., odnosno 4. svibnja 1995.), u kojoj je oslobođeno oko 600 km2 preostaloga okupiranog teritorija zapadne Slavonije.

Cilj operacije Bljesak bio je razbiti srpske snage i osloboditi okupirano područje zapadne Slavonije, izbiti na rijeku Savu i prijeći u obranu. Napadom iz smjera Nove Gradiške i Novske oklopno-mehanizirane i pješačke snage HV-a rasjekle su okupirano područje i spojile se sa snagama Specijalne policije, koje su ubačene u neprijateljsku pozadinu neposredno uoči početka operacije.

U samo dva dana – 1. i 2. svibnja – HV i specijalna policija slomile su otpor srpskih postrojbi, koje su uglavnom odbačene preko rijeke Save u Bosnu i Hercegovinu, te oslobodile Okučane, Jasenovac i Staru Gradišku i izašle na državnu granicu na rijeci Savi. Ostaci poraženoga 18. korpusa Srpske vojske Krajine bili su okruženi i primorani na predaju u popodnevnim satima 4. svibnja iznad Pakraca, a organizirani otpor specijalnih snaga pobunjenih Srba prestao je sljedećega jutra, oko 6.30 sati u području Omanovca.

Radi odmazde, na zapovijed predsjednika „Republike Srpske Krajine“ Milana Martića, srpske snage s okupiranoga područja Banovine su raketama „zemlja-zemlja“ gađale hrvatske gradove. Napadnut je i glavni grad RH Zagreb, u kojem su pogođene Dječja bolnica u Klaićevoj ulici, gimnazija u Križanićevoj ulici, Hrvatsko narodno kazalište i Akademija dramskih umjetnosti te drugi civilni objekti; pritom je ubijeno šestero civila, a jedan policajac poginuo je prilikom razminiravanja „zvončića“ palih na dječju bolnicu u Klaićevoj ulici. Istodobno je ranjeno najmanje 176 civila.

U operaciji su poginula 42 pripadnika hrvatskih oružanih snaga, a 162 su ranjena, no od posljedica ranjavanja umrlo je još devet pripadnika, tako da je poginulih hrvatskih vojnika i policajaca bilo ukupno 51. Gubici neprijateljskih snaga bili su višestruko veći, prema srpskim izvorima procjenjuju se na oko 350 - 450 mrtvih i više od 1000 ranjenih .

Tijekom i nakon operacije Bljesak hrvatske vlasti osigurale su humani postupak i sva građanska prava srpskom stanovništvu, a zarobljenim pripadnicima srpskih postrojbi (njih oko 1200) zajamčena je primjena Zakona o oprostu. Unatoč tomu, većina stanovnika srpske narodnosti napustila je oslobođeno područje zapadne Slavonije, dijelom i pod golemim pritiskom srpskoga vodstva, koje je, i uz prijetnju nastavka bombardiranja Zagreba, primoralo UN da operacijom “Sigurni prolaz” to omogući preostalim Srbima na tom području.

Spomenik „Kocka vedrine“, postavljen u Okučanima u spomen na 51 poginulog pripadnika Oružanih snaga RH u oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj operaciji Bljesak, prema mišljenju Ocjenjivačkog suda u postupku odabira spomen-obilježja u Okučanima, „izdvaja se jednostavnošću i poetičnom snagom ideje koju ne razvija govorom oblika, nego upravo odustajanjem od oblikovanja oslobađa prostor za snažan doživljaj kao nenametljiv i univerzalno prihvatljiv način dostojanstvenog izricanja uzvišenosti duha mjesta. Tijek vremena koji se multiplicirano zrcali u „kocki vedrine“ osigurava ovom radu trajnu mijenu. Ostvarena je otvorenost oblika prema beskonačnom broju dovršetaka u osobnim doživljajima i potencijal za nastanak lijepog mjesta kojim će se potvrditi njegov identitet. Skulptura tj. prostor riješeni su kao specifična prostorna instalacija, ujedno i skladno gradirano parterno rješenje, koje se sastoji od kocaka koje levitiraju iznad površine. Forma kocke koja se ponavlja izvedena je iz motiva hrvatskoga grba kao prepoznatljivog nacionalnog simbola. Ostvaren je interaktivan prostor velike počišćenosti i jednostavnosti u kojemu smo svi, iako različiti, jednaki.“ A utorski je rad akademskog kipara Dalibora Stošića i arhitekta Hrvoja Bilandžića.

IV. OSJEČKO-BARANJSKA ŽUPANIJA

1. Grad Osijek - spomenik „crvenom Fići“, spomenik „Osijek – Nepokoreni grad “

GRAD OSIJEK

U općini Osijek je 1991. živjelo 165.253 stanovnika, od toga 110.934 Hrvata, 33.146 Srba, 8351 Jugoslavena, itd. U gradu Osijeku, uključujući i prigradska naselja, tada je živjelo 129.792 stanovnika, a u samom gradu 104.761. Početkom izravne velikosrpske agresije na Hrvatsku u ljeto 1991. Osijek se našao pod snažnim udarom oružanih snaga pobunjenih Srba i Jugoslavenske narodne armija (JNA). Kao grad koji se nalazi na Podravskoj magistrali i na plovnom dijelu rijeke Drave, imao je stratešku važnost za napredovanje agresorskih oružanih snaga prema unutrašnjosti Hrvatske. Osijek je bio svakodnevno granatiran iz okolnih sela i iz vojarni JNA u gradu. Prvi minobacački napad grad je pretrpio već tijekom srpnja 1991., a prvo višestruko bombardiranje krajem srpnja.

Sredinom rujna 1991. grad je trpio najteže napade JNA i srpskih snaga. Svakodnevno je granatiran iz svih topničkih oruđa. Gađani su civilni objekti, stambene četvrti, industrijski pogoni, javne ustanove, spomenici kulture i drugi važni objekti. Hrvatske snage provele su akcije oslobađanja vojarni i vojnih objekata koje su završene 20. rujna 1991., što je hrvatskoj strani osiguralo prijeko potrebno oružje i otklonilo opasnost od djelovanja JNA u gradu. Grad Osijek branio se na bojišnici dugačkoj čak 50 kilometara i trpio je svakodnevne napade iz Baranje, Stare Tenje, Sarvaša, Bijeloga Brda te Klise. U listopadu i studenom 1991. nastavljeni su intenzivni topnički i zrakoplovni napadi na samo središe grada i industrijsku zonu. Najteže napade grad je pretrpio 5. prosinca 1991. Kad je na snagu stupilo Sarajevsko primirje (3. siječnja 1992.) napadi na Osijek su nastavljeni tako da je 17. svibnja 1992. grad pretrpio jedan od najžešćih topničkih napada. Kao najveći grad na prvoj crti obrane Osijek je za vrijeme rata pretrpio znatnu materijalnu štetu i štetu na kulturnoj baštini. Središte grada bilo je iznimno teško oštećeno. Najveće štete nastale su na građevinskim objektima – stambenim zgradama i obiteljskim kućama. Oštećeni su i brojni spomenici kulture i sakralni objekti koji su bili ciljane mete napada agresorskih snaga.

Spomenik crvenom „fići“

Dana 27. 6. 1991., istovremeno s početkom oružane agresije JNA na Sloveniju, JNA je pod izlikom vojne vježbe tenkovima izašla iz vojarne na ulice Osijeka i sukobila se s građanima.

U prijepodnevnim satima iz vojarne „Narodni heroj Milan Stanivuković“ otvorena je vatra prema građanima. Gradonačelnik Osijeka Zlatko Kramarić na to je pozvao građane na prosvjed ispred vojarne. Tražila se njezina mirna predaja. Oko 19 sati iz vojarne je u smjeru Gornjeg grada krenulo desetak tenkova i oklopnih transportera. Demonstrirajući silu, neka su vojna vozila putem uništavala i oštećivala parkirane automobile. Iz jednog tenka zapucalo se na okupljene građane, a kad je autobus gradskog prometa zastao na cesti ispred vojarne i na njega je otvorena vatra iz automatskog oružja. Autobus je bio pun civila koji su spas potražili u obližnjim kućama.

Treće po redu uništeno vozilo bio je poznati crveni „fićo“- Zastava 750. Na uglu Vukovarske i tadašnje Klajnove ulice Branko Breškić je za volanom crvenog „fiće“ skrenuo, naglo zakočio, stao na križanje ispred tenka T- 55 i izašao iz vozila. Tenk se potom zabio u fiću, gurao ga ispred sebe i nakon desetak metara smrskao i zdrobio. Cijeli događaj uspio je snimiti Žarko Plevnik. Snimka je ubrzo obišla cijeli svijet. Crveni fićo postao je jedan od simbola Domovinskog rata, pogotovo u Osijeku kao dokaz beskompromisne agresije JNA, ali i dokaz otpora, ponosa, prkosa i hrabrosti građana Osijeka i cijele Hrvatske. Prema službenim policijskim izvješćima toga dana u Osijeku je ranjeno 16 odnosno 17 civila. U spomen na crvenog fiću, 2011. godine u Osijeku na raskrižju Vukovarske i Trpimirove ulice postavljena je umjetnička instalacija koja prikazuje kako crveni „fićo“ gazi tenk.

Spomenik – „Osijek - Nepokoreni grad“

Dan nakon sloma vukovarske obrane i okupacije grada Vukovara (18.-20. studenoga 1991.), u vrijeme teških oružanih napada agresora na grad Osijek, na jednom zidu na samom rubu grada na križanju Trpimirove i Divaltove ulice (danas pokojni) branitelj Predrag Sušac 19. studenoga 1991. ispisao je grafit: „OSIJEK – NEPOKORENI GRAD!“. Grafit je postao simbol ponosa i prkosa te jedan od simbola obrane grada. Od 2012. ima status zaštićenog kulturnog dobra.

2. Sjeveroistočni dio županije (Baranja) i jugoistočni dio županije kao područje masovnih stradanja i mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata (Beli Manastir, Bilje, Betin Dvor, Erdut, Ernestinovo, Antunovac, Farma Orlovnjak, Farma Lovas,  Dalj, Ćelije, Daljski Atar – Glogovac)

FILKO, Ana, „Masovne grobnice žrtava Domovinskog rata na području hrvatskoga Podunavlja“, Doktorska disertacija, Poslijediplomski studij povijesti, Fakultet hrvatskih studija. Sveučilište u Zagrebu, 2023.

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA - Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, stanje na dan 6.4.2025.

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA - Evidencija o ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima iz pojedinačnih, masovnih i asanacijskih grobnica (stanje na dan: 20.04.2021.) te Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i Evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa (stanje na dan 6.4.2025.).

Baranja

Težina posljedica rata za stanovništvo Baranje naglašena je i činjenicom kako je Baranja većinski zaposjednuta već 2. srpnja 1991. godine. Nakon zauzimanja strateških mjesta, do sredine kolovoza nastavljaju se sustavni napadi na mjesta s većinski hrvatskim stanovništvom pa 21. kolovoza dolazi do okupacije Policijske postaje Beli Manastir, a do okupacije gotovo cijele Baranje 3. rujna 1991. godine okupacijom Bilja.

Masovne grobnice na području Baranje pronađene su na grobljima u Belom Manastiru i Bilju, konkretno u Belom Manastiru pronađene su dvije masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci osam žrtava te u Bilju tri masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 15 žrtava.

Na Katoličkom groblju u Belom Manastiru 15. travnja 1998. otkrivene su dvije masovne grobnice iz koji su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno osam (8) osoba. Identifikacijom je potvrđeno kako se radi o nasilno odvedenim mještanima naselja Grabovac 4. svibnja 1992. godine te civilima iz Torjanaca čiji su posmrtni ostaci pronađeni u zajedničkoj vreći, nasilno odvedenih 30. studenoga 1991. godine.

Iz tri (3) masovne grobnice na Mjesnom groblju u Bilju, 21. kolovoza 1997. godine ekshumirani su posmrtni ostaci ukupno 15 osoba od kojih su dva hrvatska branitelja i 13 civila ubijenih u razdoblju od listopada do prosinca 1991. godine. Iz prve dvije povezane masovne grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci sedam osoba, a za koje je utvrđeno kako se radi o šest muškaraca i jednoj ženi. U njihovoj neposrednoj blizini ekshumirani su posmrtni ostaci dvojice hrvatskih branitelja usmrćenih 11. listopada 1991. godine u Bilju. Iz druge masovne grobnice na Mjesnom groblju u Bilju ekshumirani su posmrtni ostaci tri žrtve. Svo troje su usmrćeni 2. prosinca 1991. godine u obiteljskoj kući u Bilju. Iz treće masovne grobnice ekshumirani su posmrtni ostaci pet žrtava, dvije osobe ženskog i tri osobe muškog spola. Cijela skupina ekshumiranih žrtava usmrćena je u prosincu 1991. godine te su svi usmrćeni neposredno ili u blizini svojih obiteljskih kuća u Bilju.

Betin Dvor

Na lokaciji „Betin Dvor“ 26. veljače 1998. godine, pronađeni su posmrtni ostaci ukupno sedam osoba. Tijekom identifikacije potvrđeno je kako su iz masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci civila, mještana Tenje usmrćenih oko 7. srpnja 1991. godine. Uz masovnu, na području Betinog Dvora otkrivene su i dvije pojedinačne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci također dva mještana Tenje.

Daljski atar, Dalj planina

Masovna grobnica bunar u Daljskom ataru na području Dalj planine otkrivena je u razdoblju od 24. do 27. kolovoza 1998. godine. Pronađeni su posmrtni ostaci 23 žrtve, odnosno 15 muškaraca i osam žena. Prosječna dob cijele skupine bila je 55 godina pri čemu je najstarija osoba imala 77, a najmlađa 25 godina. Većina žrtava u grobnici bile su civilne osobe, njih 21 te dva hrvatska branitelja. Procesom identifikacije žrtava pronađenih u Daljskom ataru, utvrđeno je kako se uglavnom radi o mještanima Erduta, njih 16, zatim tri osobe koje su nestale po okupaciji Borova naselja, dvije osobe iz Dalja, jedna osoba iz Dalj planine nestala u listopadu 1991., dok su zadnje pronađeni posmrtni ostaci Arkanu bliskog pripadnika neprijateljskih postrojbi.

Erdut

Srbijanska vojska je 25 srpnja 1991. godine započela s napadima na malobrojnu postrojbu ZNG-a u Erdutu. Do prvoga dana kolovoza 1991. godine uslijedili su sve teži napadi pa se dio civilnog stanovništva (Hrvati) i dijela ZNG-a povukao prema Aljmašu (naselja u općini Erdut), a iz Aljmaša šlepom za rasute terete uz rijeku Dravu u Osijek. Okupacija Erduta za srbijanske je snage bilo od presudne važnosti s obzirom na to da se između Erduta i Bogojeva nalazio granični most koji je dodatno ojačao neposrednu vezu s Republikom Srbijom te olakšao daljnji priljev agresorskih snaga.

Na području mjesta Erdut otkrivene su dvije masovne grobnice – bunara iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 11 osoba muškog spola. Tako je u razdoblju od 1. do 4. veljače 1999. godine istražen bunar Žarkovac iz kojeg su ekshumirani posmrtni ostaci četiri muške osobe. Za dvije osobe, čiji su posmrtni ostaci pronađeni na dnu bunara, postoji sumnja kako se njihova smrt ne može dovesti u kontekst stradavanja u Domovinskom ratu. Za druge dvije muške osobe, utvrđeno je kako su obojici bile vezane ruke, jedna je osoba usmrćena vatrenim oružjem, hicem u glavu dok za drugu osobu uzrok smrti nije mogao biti utvrđen radi velikoga oštećenja posmrtnih ostataka nastalih nakon što su u bunar bačene ručne bombe. Iako su uzorci ekshumiranih posmrtnih ostataka obrađeni metodom analize DNK, do danas su sve osobe ekshumirane iz bunara Žarkovac ostale neidentificirane.

Druga masovna grobnica otkrivena je u bunaru u Dunavskoj 17 dana 22. listopada 1998. godine Kasnijim tijekom procesa identifikacije metodom analize DNK uspješno je identificirano šest osoba. Tek nakon uspješne identifikacije uspjelo se potvrditi kako se radi mještanima Zvornika, BiH, ali čiji nestanak po okolnostima odnosno mjestu nestanka nije homogen.

Ernestinovo

Iako se intenzivni napadi na Ernestinovo događaju povremeno od kolovoza 1991. godine, nakon okupacije Vukovara (18. studenoga), porast morala neprijateljskih postrojbi iskorišten je za napad na osječki dio bojišta.

Na području Ernestinova pronađena je jedna masovna grobnica koja je terenski istražena dana 24. travnja 1997. godine. Sudsko-medicinskim postupkom je utvrđeno kako se radi o pet osoba, četiri muškoga i jedne osobe ženskoga spola.

Antunovac

Na području mjesnog groblja u Antunovcu otkrivena je jedna masovna grobnica. Dana 25. travnja 1997. godine pristupilo se terenskom istraživanju lokacije te je postupkom ekshumacije utvrđeno kako se radilo o posmrtnim ostacima šest osoba, tri osobe ženskoga spola, cjelovitih skeleta, i tri osobe muškoga spola s fragmentiranim posmrtnim ostacima. Postupkom identifikacije, do danas, utvrđen je identitet tri osobe iz masovne grobnice na Mjesnom groblju u Antunovcu. Stradavanje dva civila, mještanke Antunovca i branitelja smješten je u istovjetni kontekst – okupacije Antunovca 5. prosinca 1991. godine. Hrvatski branitelj, pripadnik 130. br HV-a, usmrćen je zajedno sa suborcem s kojim se automobilom uputio na položaje. Dvije osobe usmrćene su navedenoga datuma u svojim obiteljskim kućama.

Farma Orlovnjak

Smještena između Općine Antunovac i prigradskog osječkog naselja Tenja, Farma Orlovnjak do Domovinskoga rata bila je jedna od najvećih stočarskih farmi u vlasništvu Industrijskog poljoprivrednog kombinata (IPK) Osijek. U sklopu same Farme bili su smješteni i stambeni prostori za zaposlene pa je do početka rata tamo prebivala 161 osoba. Nakon intenziviranja srpske agresije i postavljanja barikada u Tenji, u srpnju 1991. godine, tek manji dio osoba hrvatske narodnosti ostao je raditi na Farmi Orlovnjak. Ulaskom na Farmu Orlovnjak pripadnici agresorskih postrojbi usmrtili su 6. listopada 1991. godine, najmanje četiri civila i šest branitelja od kojih se još petorici trag gubi upravo nakon zauzimanja Farme Orlovnjak i zarobljavanja u Osnovnoj školi u obližnjoj Tenji.

Ekshumacija na Farmi Orlovnjak provedena je 18. veljače 1997. godine kada je pronađena jedna masovna i dvije pojedinačne grobnice. Tijekom identifikacije utvrđeno je kako su iz masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci tri muške osobe. Iz dvije pojedinačne grobnice ekshumirani i identificirani su posmrtni ostaci dva civila koji su prebivali i radili na Farmi Orlovnjak.

Farma Lovas  

Terensko istraživanje lokacije masovne grobnice Farma Lovas započelo je 25. travnja 2001. godine. Završetkom procesa ekshumacije i obradom posmrtnih ostataka, utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima 23 ekshumirane žrtve od koji su sve bile muškog spolakoje su sve stradale 19./20. studenog 1991. godine u improviziranim objektima zatočeništva u Dalju, nakon predaje Borova Naselja, te čiji su posmrtni ostaci prevezeni u ranije iskopanu jamu u blizini Farme Lovas.

Dalj

Masovne grobnice – Katoličko groblje, Dalj

Ukupno gledajući tijekom ožujka 1998. godine pronađene su, na navedenome groblju, dvije masovne grobnice te 10 pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 26 žrtava.

Na lokaciji Katoličko groblje u Dalju provedeno je terensko istraživanje masovne grobnice u razdoblju od 27. veljače do 3. ožujka 1998. godine te su iz grobnice su ekshumirani posmrtni ostaci 11 osoba. Tijekom identifikacije utvrđeno je kako se radi o 10 osoba koji su nakon predaje Borova naselja 19./20. studenoga 1991. godine odvedeni u zatočeništvo u Dalj zatim usmrćeni te pokopani u masovnu grobnicu.Iz grobnice su ekshumirani i posmrtni ostaci jedne osobe koja je 16. listopada 1991. godine iz obiteljske kuće u Aljmašu odvedena u logor u Dalju.

Uz navedenu, na Katoličkom groblju u Dalju pronađena je još jedna masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe muškoga spola. Radi se o skupini branitelja usmrćenih tijekom neprijateljskog napada na Policijsku postaju u Dalju 1. kolovoza kada su je okružile jedinice TO Borova Sela i Bijelog Brda ojačane snagama JNA koje su potom okupirale Dalj.

Ćelije

Početkom srpnja 1991. godine mjesto Ćelije našlo se u potpunom okruženju srpskih paravojnih postrojbi, a koji su neselektivnim napadima prouzrokovali progon svih mještana. Nakon progona, imovina mještana je opljačkana, a de facto svi stambeni i gospodarski objekti u mjestu su sravnjeni sa zemljom. U mjestu Ćelije otkrivene su dvije masovne grobnice na prostoru mjesnog groblja.

Tijekom veljače 1998. godine provelo se terensko istraživanje lokacije masovne grobnice na mjesnom groblju u Ćelijama. Procesom ekshumacije te obrade posmrtnih ostataka utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima 12 osoba. Pri tome, procesom identifikacije utvrđeno je kako se radi o jednoj ženskoj osobi nestaloj u Tenji te 11 osoba muškoga spola od kojih je jedna, također nasilno odvedena u Tenji. Nestanak sljedećih 10 osoba dovodi se pak u kontekst zatočeništva u Domu Kulture u Dalju.

Druga masovna grobnica u Ćelijama nalazila se „iza mjesnog groblja“ groblja, otkrivena je u listopadu 1998. godine. Iz te su grobnice identificirani posmrtni ostaci 15 osoba – civili hrvatske i mađarske narodnosti, a potvrđeno je kako se radi o dvije skupine, prethodno spomenutih zatočenika u Centru za TO obuku dobrovoljaca u Erdutu, zarobljenih 9. i 11. studenoga 1991. godine te još jedne osobe nestale u Borovu (selu) 1. studenoga 1991. godine.

U skupini žrtava mještana Erduta i Dalj planine nasilno odvedenih 9. studenoga 1991. godine identificirani su posrmtni ostaci osam osoba.  Iz druge skupine žrtava nasilno odvedenih iz Klise 11. studenoga 1991. godine identificirani su posmrtni ostaci pet osoba. Uz ove dvije skupine žrtava, identificirani su i posmrtni ostaci još dvije osobe.

V. VUKOVARSKO-SRIJEMSKA ŽUPANIJA

1. Grad Vukovar (Spomen-područje Ovčara, Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Središnji križ na ušću Vuke u Dunav, Vodotoranj, Spomen-obilježje osobama nestalim u Domovinskom ratu, Spomenik Blage Zadre – Trpinjska cesta – groblje tenkova, Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar, mjesta masovnih egzekucija Borovo Commerce i Logor Velepromet)

VUKOVAR

Prema popisu stanovništva iz 1991., Općina Vukovar imala je 84.189 stanovnika: 36.910 Hrvata (43,8 %), 31.445 Srba (37,4 %), 1375 Mađara (1,6 %), 6124 (7,3 %) onih koji su se izjasnili kao Jugoslaveni i 8335 (9,9 %) ostalih ili neopredijeljenih.

Grad Vukovar imao je 1991. ukupno 44.369 stanovnika: 21.065 Hrvata (47,2 %), 14.425 Srba (32,3 %), 919 Rusina (2,1 %), 694 Mađara (1,5 %), 147 Slovaka (0,3 %), 94 Nijemca (0,2 %), 4355 onih koji su se izjasnili kao Jugoslaveni (9,8 %) te 2940 (6,6 %) ostalih ili neopredijeljenih

Bitka za Vukovar i posljedice

Sigurnosna situacija na vukovarskom području nepovratno je pogoršana 2. svibnja 1991., kada su srpski teroristi i ekstremisti u selu Borovu kraj Vukovara iz zasjede napali i ubili 12, a ranili 28 hrvatskih policajaca. Pritom je poginuo i jedan napadač. Stanje je dodatno pogoršano 28. lipnja 1991. napadom tridesetak srpskih terorista na kontrolni punkt hrvatskih branitelja u Borovu naselju. Napad je odbijen, a 4. srpnja hrvatski gardisti i policajci su Borovo naselje stavili pod svoj nadzor. Napadima srpskih postrojbi početkom srpnja na Borovo naselje, Tenju kod Osijeka i selo Ćelije, koje je ubrzo iseljeno i spaljeno, a potom i napadima JNA na baze ZNG-a u Čakovcima i Erdutu te na Opatovac, Sotin i Principovac, ratni sukob počeo se nezaustavljivo širiti istočnom Slavonijom. Do tada su naselja s većinskim srpskim stanovništvom u vukovarskoj i vinkovačkoj općini JNA i srbijanske službe naoružale, stvarajući uporišta za napad na Vukovar. Iseljavanje srpskih obitelji tijekom srpnja iz Vukovara bilo je znak da će JNA i srpske paravojne postrojbe uskoro žestoko napasti grad. Već tada je Vukovar povremeno napadan topništvom JNA iz smjera Trpinje i Orlovače te sela Borovo. Početkom kolovoza vukovarski branitelji stavili su pod nadzor i naselje Lužac, osiguravši time crtu obrane između Borova naselja i preostaloga dijela Vukovara te zaokružili obranu grada u jedinstvenu cjelinu, izuzev područja vojarne JNA i naselja Petrova gora gdje je srpsko stanovništvo bilo u većini. Zrakoplovi i topništvo JNA nastavljaju napade na Vukovar, a neprekidna gotovo tromjesečna opsada grada započela je 25. kolovoza 1991. godine. Dan ranije hrvatski branitelj Luka Andrijanić pogodio je dva ratna zrakoplova JNA koji su napali položaje hrvatskih gardista u Vukovaru. Najmanje jedan zrakoplov je oboren što je prvi slučaj obaranja zrakoplova JNA u Domovinskom ratu.

S obzirom na ogromnu nadmoć napadača u naoružanju i streljivu te jačinu angažiranih oklopnih i mehaniziranih snaga JNA, okupacija Vukovara činila se lakom zadaćom. Međutim, hrvatski branitelji su odbili taj i sljedeće napade tijekom rujna, a agresor je pretrpio osjetne gubitke u ljudstvu i tehnici. Obrana grada tada je imala manje od 1500 naoružanih ljudi i zanemarivu količinu oružja većeg kalibra, a krajem rujna 1991. snage JNA (1. vojna oblast) u istočnoj Slavoniji imale su više od 60.000 ljudi.

Prekretnica bitke za Vukovar nastupila je 1. listopada kada je JNA, nakon što je pregrupirala snage u dvije namjenske skupine Sjever i Jug, angažirajući golemu silu uspjela zauzeti selo Marince i tako presjeći jedinu preostalu komunikaciju s Vukovarom (Vinkovci – Nuštar – Marinci – Bogdanovci – „Kukuruzni put“ – Vukovar). Premda je uspjela u potpuno okruženje staviti Vukovar i Bogdanovce, kao isturenu točku obrane Vukovara, što je smanjilo mogućnost učinkovite opskrbe i zamjene njegovih branitelja, JNA i srpskim snagama trebalo je još više od mjesec i pol dana da slome žilavu hrvatsku obranu. Sva nastojanja Hrvatske vojske i Specijalnih jedinica MUP-a RH za ponovnim ovladavanjem Marincima i deblokadom Vukovara kao nužnim preduvjetom za njegovu obranu bila su neuspješna. Hrvatska vojska, tek u fazi ustrojavanja, bez vojnih zrakoplova i sa zanemarivom količinom tehnike i naoružanja, posebice streljivom za topništvo, u odnosu prema snagama JNA angažiranim oko Vukovara, nije mogla uspješno izvoditi napadne operacije.

Ulaskom u Lužac (2. studenoga) i okupacijom Bogdanovaca (10. studenoga) te Milova brda iznad središta Vukovara (10. studenoga) i silosa u Priljevu (do 14. studenoga) JNA i srpske snage rascjepkale su hrvatsku obranu i do 18. studenoga probile su se do središta grada. Zadnji otpor hrvatskih branitelja prestao je u jutarnjim satima 20. studenoga u Borovu naselju, kad je zarobljena zadnja veća skupina branitelja, njih oko 300. Istodobno, iz vukovarske bolnice odvedeno je i ubijeno najmanje 266 osoba (ranjeni civili i branitelji te bolničko osoblje). Od toga je 200 osoba, među kojima i 20 djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno u večernjim satima na poljoprivrednom dobru Ovčara i bačeno u iskopanu jamu. U rujnu i listopadu 1996. iz grobnice je ekshumirano 200 tijela ubijenih osoba u dobi od 16 do 72 godine.

S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila, pljačka i progon civilnog stanovništva, te prisilno slanje nekoliko tisuća hrvatskih branitelja i civila u koncentracijske logore u Srbiji. Izdvajaju se Hrvati, odvajaju muškarci od žena, domaći Srbi upiru prstom i prokazuju svoje susjede u “Borovo-Commercu”, “Veleprometu” i na drugim mjestima, gdje su odmah ubijani. Razulareni srpski vojnici provodili su u djelo riječi iz pjesme – “bit će mesa, klat ćemo Hrvate” – koju su pjevali marširajući razrušenim vukovarskim ulicama.

Vukovar je pod srpskom okupacijom, zajedno s Baranjom i ostalim privremeno okupiranim dijelovima istočne Slavonije i zapadnoga Srijema, ostao do 15. siječnja 1998., kada je završetkom tzv. procesa mirne reintegracije konačno vraćen u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske.

Vukovar je simbol obrane Hrvatske od srpske agresije 1991., ali i pretrpljenih stradanja i razaranja. U popisu HMDCDR-a, koji nije konačan, u studenom 2023. evidentirano je 2688 smrtno stradalih osoba tijekom Domovinskog rata na području Općine Vukovar, koja je 1991. obuhvaćala 29 naselja: Bapska, Berak, Bobota, Bogdanovci, Bokšić, Borovo, Bršadin, Čakovci, Ćelije, Grabovo, Ilok, Klisa, Lipovača, Lovas, Ludvinci, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Opatovac, Pačetin, Petrovci, Sotin, Svinjarevci, Šarengrad, Tompojevci, Tovarnik, Trpinja, Vera, Vukovar.

Taj broj razlikuje se od broja 2717 smrtno stradalih osoba na vukovarskom području u Domovinskom ratu koje je fra Ivica Jagodić naveo u svojoj knjizi Martirologij Vukovara u XX. stoljeću (Vukovar, 2020.), vjerojatno zato što se odnosi uglavnom na smrtno stradale osobe samo na području spomenutih naselja te na smrtno stradale osobe za koje se pouzdano zna da su odvedeni s područja Općine Vukovar i ubijeni na nekom drugom mjestu (npr. na području Dalja i Erduta, u logorima u Srbiji) ili su od posljedica ranjavanja na području Općine Vukovar preminuli na nekom drugom mjestu (u bolnicama u koje su dovezeni kao ranjenici). Iznimka od toga pravila je slučaj žene koja je evakuirana iz vukovarskoga ratnog pakla kod rodbine u selo u okolici Zagreba, a potom je stradala u napadu zrakoplova JNA na to selo.

Od ukupnog broja (2688) smrtno stradalih u vukovarskoj općini, 2387 je civila (svih narodnosti) i hrvatskih branitelja (taj broj obuhvaća i 75 osoba, uglavnom hrvatske narodnosti, koje su na spomenutom području ubijene nakon 1991. godine), te 285 pripadnika JNA i ostalih agresorskih postrojbi (uključujući i sedmero pripadnika smrtno stradalih nakon 1991., uglavnom u međusobnim sukobima pripadnika srpskih snaga), kao i 16 osoba čije podatke, odnosno okolnosti stradanja, još treba provjeriti (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata: Izravni demografski gubici Republike Hrvatske u Domovinskom ratu - računalna baza podataka o žrtvama Domovinskog rata; stanje evidencije na dan: 4. X. 2024.).

Naravno, ukupni gubici agresorskih snaga u napadu na Vukovar zasigurno su znatno veći od broja 285 koliko ih je imenom i prezimenom upisano u popis HMDCDR, jer prema „Izveštaju o asanaciji bojišta i sanaciji prostora Vukovara i drugih ugroženih rejona“ (Str. pov. br. 1614-424), koji je 20. veljače 1992. Komanda 1. vojne oblasti JNA uputila Saveznom sekretarijatu za narodnu obranu (SSNO), jedinice angažirana na Sremsko-slavonsko-baranjskom ratištu“ imale su 894 poginulih i 5063 ranjenih. No, ni to vjerojatno nisu ukupni gubici, jer je general Momčilo Perišić, kao načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije, 6. lipnja 1996. naveo podatak o 1105 poginulih pripadnika JNA, TO i dobrovoljačkih jedinica u napadu na Vukovar, te da „335 žrtava nije identifikovano“ (Kosta Nikolić, „Novi dokumenti o ratu u Vukovaru 1991.“, Tragovi , vol. 3, br. 1, 2020., str. 163) . Također, general Života Panić, u vrijeme bitke za Vukovar zapovjednik 1. vojne oblasti JNA, je u tjedniku Vreme u listopadu 2001. izjavio da su „na vukovarskom ratištu poginula 1503 vojnika JNA“ (https:// Vukovarska apokalipsa - Vreme ; pristup ostvaren 14. studenoga 2024.). Prema nekim hrvatskim procjenama srpski su gubitci osjetno veći.

U bitci za Vukovar, prema podacima hrvatske strane, ranjeno je najmanje 2500 osoba. Prognano je oko 22.000 Vukovaraca, a više od 4000 osoba iz Hrvatskog Podunavlja nasilno je odvedeno u logore i druge oblike zatočeništva, većim dijelom na područje Jugoslavije, odnosno Srbije, odakle su deportirani na tada slobodne dijelove Republike Hrvatske (Dražen Živić, „Posljedice srbijanske agresije kao odrednica poslijeratne obnove i razvitka Vukovara“, Društvena istraživanja: časopis za opća društvena pitanja 94 (2008), br. 1-2, str. 35, 39). Najmanje 2796 osoba zarobljenih 1991. na području Vukovara mučeno je i zlostavljano u logorima i zatvorima u Srbiji, odnosno Jugoslaviji. Najmlađi zatočenik imao je nepunih 15 godina, a najstariji 81 godinu.

Nakon ubojstva hrvatskih policajaca u selu Borovu kraj Vukovara početkom svibnja 1991., prvi veći pokolj u Vukovaru srpske snage počinile su sredinom rujna nakon osvajanja dijela Sajmišta, gdje su odmah potom na Veleprometu ustrojile i koncentracijski logor za Hrvate i nesrbe, koji je bio u funkciji sve do ožujka 1992. godine. Masovno stratište Ovčara, na kojemu je zlostavljano i brutalno ubijeno 200 od najmanje 266 ranjenih vukovarskih branitelja i civila te medicinskog osoblja odvedenih iz vukovarske bolnice, postalo je simbol stradavanja i žrtve koju su stanovnici i branitelji Vukovara podnijeli za slobodu i neovisnost Republike Hrvatske, ali i simbol sjećanja na sva mjesta masovnih zločina koje je srpski agresor počinio na zaposjednutim područjima Hrvatske: u Ćelijama, Škabrnji, Nadinu, Medviđi, Erveniku, Bruškoj, Kijevu, Četekovcu, Petrinji, Klancu, Novom Selu Glinskom, Gornjim Jamama, Joševici, Kostrićima, Strugi, Kozibrodu, Baćinu, Kraljevčanima, Bučju, Balincima, Kusonjama, Širokoj Kuli, Dalju, Lovasu, Berku, Tovarniku, Lušcu, Erdutu, Saborskom, Voćinu i Humu, te na drugim mjestima; do sada je radom Uprave za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja otkriveno 150 masovnih i više od 1300 pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirana tijela 4083 žrtava zločina pripadnika JNA i srpskih snaga počinjenih u agresiji na Republiku Hrvatsku (stanje, veljača 2025. ).

O razmjerima stradanja Hrvata i ostalih žrtava velikosrpske agresije u istočnoj Slavoniji i na vukovarskom području govori i podatak da je najveći broj masovnih grobnica pronađen upravo na području hrvatskoga Podunavlja – 72. Na području Vukovarsko-srijemske županije su iz 56 masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica ekshumirani posmrtni ostaci 2142 osoba, od kojih je identificirano njih 1916, a na području bivše općine Vukovar otkrivene su 42 masovne grobnice i oko 235 pojedinačnih grobnica, iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 1900 osoba, od kojih je 1705 identificirano. Također, do ožujka 2025. identificirano je 1419 žrtava ekshumiranih na području grada Vukovara i/ili prisilno odvedenih i nestalih iz grada Vukovara.

Isto pokazuju i primjeri slučajeva zatočenih i nestalih osoba u velikosrpskoj oružanoj agresiji na Republiku Hrvatsku, s obzirom na to da od 1771 nestale i smrtno stradale osobe za kojima Republika Hrvatska traga, odnosno od 1062 osobe koje su nestale i smrtno stradale 1991./1992., najveći broj čine osobe s područja Vukovarsko-srijemske županije, njih 480. Od navedenih 480 nestalih i smrtno stradalih osoba 1991./1992. za koje nije poznato mjesto ukopa s područja Vukovarsko-srijemske županije, njih 375 su s područja bivše općine Vukovar, što čini 35,3 % od 1062 ukupno nestale i smrtno stradale osobe 1991./1992. godine u velikosrpskoj agresiji na Republiku Hrvatsku, a 357 osoba su hrvatski branitelji i stanovnici stradali u samom gradu Vukovaru i prigradskim naseljima te u pokušaju proboja iz neprijateljskog obruča u Vukovaru 1991. godine ( Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja, podatci krajem veljače 2025.).

Tijekom napada na Vukovar, JNA i srpske postrojbe razrušile su ili oštetile više od 90 % gospodarskih i stambenih objekata u gradu, ne poštedjevši pritom ni bolnicu, ni vjerske, kulturne i povijesne spomenike. Prema Planu i programu obnove i razvoja Grada Vukovara  iz 2003. evidentirano je 13.852 oštećenih ili uništenih stambenih jedinica, od čega su 8272 oštećene ili uništene obiteljske kuće te 552 oštećena višestambena objekta s 5580 stanova ( Narodne novine , 121/2002). Uz glasovitu prapovijesnu Vučedolsku golubicu, kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, stari vodotoranj, Bećarski križ, crkvu Sv. Filipa i Jakova, dvorac Eltz i druge građevine, simboli Vukovara u tom razdoblju zauvijek su postali granatama razoreni i izrešetani veliki vodotoranj s hrvatskom zastavom i razrušena bolnica. Svi navedeni simboli Vukovara dio su povijesnog nasljeđa Hrvatske, a sukladno tome baštini ih i Europa i Svijet. Upravo primjer namjernoga razaranja Vukovara, a posebice vukovarske bolnice, svjedoči o bešćutnosti agresora i zapovjedništva JNA, koje je iracionalnom, rušilačkom taktikom nastojalo ostvariti cilj velikosrpskih ideologa – etnički čistu, veliku srpsku državu, tzv. Veliku Srbiju.

Do sredine kolovoza , kada je preuzeo du ž nost pomo ć nika ministra unutarnjih poslova , Tomislavu Mer č epu je kao sekretaru Sekretarijata za narodnu obranu grada Vukovara pripadala vode ć a uloga u obrani Vukovara . Gradom i dalje upravlja Krizni štab predvođen povjerenikom Vlade RH za Vukovar, u čijem sastavu su bili predstavnik sekretarijata, bolnice, civilne zaštite, MUP-a i garde, a prema internom dogovoru zapovjednika u Vukovaru, zapovijedanje vojnim formacijama privremeno je sredinom kolovoza 1991. preuzeo Ivica Arbanas, zapovjednik 4. bojne 3. brigade ZNG-a. No, da bi se obrana grada kvalitetnije organizirala i da bi obrambene aktivnosti branitelja bile učinkovitije, Zapovjedništvo ZNG-a je 31. kolovoza 1991. za zapovjednika obrane Vukovara imenovalo profesionalnoga vojnika – bivšega potpukovnika JNA Milu Dedakovića “Jastreba”, koji je u Vukovar došao 1. rujna zajedno s bivšim kapetanom JNA Brankom Borkovićem – “Mladim Jastrebom” (D. Marijan, Obrana i pad Vukovara , Zagreb, 2013., 109). U rujnu je Sekretarijat za narodnu obranu preuzeo Danijel Rehak. Ured za obranu u Vukovaru tada je popisao sve vojne obveznike i pripremio potrebne elemente za provedbu mobilizacije, riješeno je pitanje organizacije logistike, kako za branitelje tako i za civile, a obrana je ustrojena u četiri “bataljuna” i nekoliko manjih rodovskih postrojbi (veza, inženjerija, PZO i slično). Ustrojena je i Vojna policija. Kad je nakon odlaska iz Vukovara po pomoć Mile Dedaković 16. listopada 1991. imenovan zapovjednikom Operativne grupe Vukovar, Vinkovci i Županja, Branko Borković preuzeo je dužnost zapovjednika obrane grada.

Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj – Srbi, Mađari, Rusini, Slovaci, Nijemci i druge narodnosti, a obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Hrvatske pošte. Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić  Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipo Pole.

Istodobno, Glavni stožer Oružanih snaga i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru angažirane su snage u njegovoj okolici, posebno topništvo. No, pokazalo se da s postojećim snagama hrvatski branitelji nisu mogli obraniti grad od napada višestruko brojnijeg i bolje naoružanoga srpskog agresora. Agresor je, u odnosu na branitelje, raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem topničkog oruđa i više nego stostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a u zraku je imao apsolutnu prevlast, jer Hrvatska vojska tada nije imala ratno zrakoplovstvo.

Činjenica da je u napadu agresorskih snaga – JNA, Teritorijalne obrane iz Srbije i raznih dobrovoljačkih srpskih postrojbi, te postrojbi sastavljenih od lokalnih Srba, razrušeno ili oštećeno više od 90 posto gospodarskih i stambenih objekata u Vukovaru, pokazuje brutalnost napadača. Jednako kao što stanje na okupiranom vukovarskom području i zločinački odnos okupacijskih vlasti prema Hrvatima i svemu hrvatskom u Vukovaru pokazuje razmjere mržnje, ali i kontinuitet isključivosti i agresivnoga mentaliteta sljedbenika velikosrpske politike. Uz zločine ubojstva i zlostavljanja Hrvata te masovno uništavanje katoličkih crkava, hrvatskih spomenika i stambenih objekata, o tome svjedoči i primjer iz srpnja 1992. kad su srpske okupacijske vlasti u Vukovaru promijenile imena trgova i ulica nazvanih po hrvatskim gradovima ili znamenitim osobama iz hrvatske povijesti i kulture (Trg M. Gupca te Cesarčeva, Kranjčevićeva, Kačićeva, Nazorova, Strossmayerova, Gajeva, Augustinčićeva i druge ulice). A posebice se očituje u činjenici da su srpske okupacijske vlasti u Vukovaru ulicu nazvanu po omiljenome političaru i vođi Hrvata Stjepanu Radiću, koji je 1928. ubijen u jugoslavenskoj Narodnoj skupštini u Beogradu, preimenovale i nazvale po njegovom ubojici, srpskom zastupniku i radikalu Puniši Račiću („Rešenje o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar”, „Izvršni savet Opštine Vukovar”, 16. srpnja 1992.).

Svaka rasprava o uvjetima i mogućnostima obrane Vukovara treba uzeti u obzir da je obrana Vukovara bila iznimno zahtjevna, prije svega zbog ogromnog nerazmjera u odnosu snaga u korist velikosrpskoga agresora, posebice u materijalno-tehničkim sredstvima, kao i zbog nepovoljnog zemljopisnoga položaja, jer se Vukovar nalazi uz granicu sa Srbijom i gotovo u okružju sela s većinskim srpskim stanovništvom, koje je JNA naoružala. Uza to da bi se razumjeli uvjeti u kojima se branio Vukovar, odnosno razlozi zbog kojih Vukovar nije mogao dobiti još veću vojnu pomoć Zapovjedništva ZNG-a RH i Glavnog stožera OSRH u postrojbama i naoružanju iz drugih dijelova Hrvatske koja bi omogućila deblokadu i konačnu obranu grada, Bitku za Vukovar treba promatrati u kontekstu događaja na drugim dijelovima hrvatskog ratišta, uvažavajući činjenicu da je ratom tada bila zahvaćena gotovo cijela Hrvatska. Također, hrvatskim snagama kronično je nedostajalo streljivo, posebice topničko, čiju je nabavu znatno otežalo uvođenje embarga na izvoz oružja i vojne opreme na područje bivše Jugoslavije. Spomenuti embargo, nametnut Rezolucijom broj 713 koju je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda u New Yorku prihvatilo 25. rujna 1991., s obzirom na to da su agresorske snage imale streljiva u izobilju, učvrstio je postojeći ogromni nerazmjer između branitelja i napadača i dodatno osigurao nadmoć agresorskih snaga u napadu na Hrvatsku i Vukovar. Izvori potvrđuju krajnje napore hrvatskog vodstva u pokušaju da Vukovar dobije potrebna sredstva za obranu. No, kronični nedostatak streljiva, posebice „za artiljerijsku podršku“, hrvatskim je snagama otežavao obranu na cijelom hrvatskom ratištu.

Ogromnu nadmoć velikosrpskih snaga koje su napadale Vukovar nad vukovarskim braniteljima potvrđuju sljedeći podatci:

–  ijekom srpske opsade kroz postrojbe koje su u neprijateljskom okruženju branile grad Vukovar (uključujući i selo Bogdanovce) prošlo je oko 4020 branitelja (u taj je broj uključena i cjelokupna logistika te liječnici i medicinsko osoblje vukovarske bolnice), no snage vukovarskih branitelja s oružjem u ruci ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od 1800 pripadnika policije i ZNG-a (pripadnici 4. bojne 3. brigade i manjim dijelom 1. brigade) te lokalnih branitelja, pripadnika HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske, ustrojenih u 204. (124.) brigadu HV-a, razvučenu na cijelom području bivše vukovarske općine;

– h rvatsko vodstvo, odnosno Glavni stožer HV-a i Operativna zona HV-a Osijek planirali su akcije za deblokadu grada, a radi vojne pomoći Vukovaru, koji je imao „prvi prioritet u snabdijevanju“, angažirane su snage u njegovoj okolici, pa je u tom cilju, nakon neuspjelog pokušaja deblokade Vukovara 13. listopada 1991., tri dana kasnije, 16. listopada, ustrojena i Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja , koja je prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića „Jastreba“, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju imala oko 6800 ljudi (prema izvoru MORH-a 5300 ljudi) , 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača ( Mile Dedaković – Alenka Mirković-Nađ – Davor Runtić, Bitka za Vukovar , Vinkovci, 2000., 303 – zemljovid br. 13);

– prema izvorima JNA, krajem rujna 1991. JNA (1. vojna oblast) i srpske snage u istočnoj Hrvatskoj (Slavoniji, Baranji i zapadnom Srijemu) imale su više od 60.000 vojnika, a sredinom studenoga 1991. agresorske snage na području istočne Slavonije (1. vojna oblast JNA) brojale su 51.202 pripadnika (37.613 vojnika JNA i 9089 "vojnih osoba" Teritorijalne obrane Srbije - što potvrđuje sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku, te oko 4500 pripadnika lokalnih srpskih snaga, uglavnom organiziranih u TO), koji su na raspolaganju imali 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa "artiljerije za podršku", 158 oruđa "protuoklopne artiljerije" i 380 oruđa "protuavionske artiljerije" („Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji“, 16. novembar 1991., Komanda 1. vojne oblasti, str. pov. br. 1614-162);

– znatan dio tih snaga i sredstava upotrijebljen je u napadu na Vukovar, prema nekim izvorima: oko 7800 vojnika iz sastava JNA, 2186 pripadnika TO Srbije (uključujući i borbenu grupu Mandara ), 112 tenkova, 68 oklopnih transportera i bojnih vozila pješaštva te 145 oruđa za topničku potporu (u početnoj fazi napada brojno stanje vjerojatno je bilo i nešto veće) (Davor Marijan, Obrana i pad Vukovara , Zagreb, 2013., 27-28, 213-215);

– izvori pokazuju da su krajem listopada 1991. hrvatske snage oskudijevale sa streljivom za topništvo (imale su samo oko 14 % od dnevnih potreba) i da je takvo stanje „vrlo negativno utjecalo na intenzitet njihova borbenog djelovanja“ ( „ratni plijen“ iz osvojenih skladišta JNA bio je „u potpunosti iskorišten“, a zbog uvođenja spomenutoga embarga neophodna nabavka streljiva bila je znatno otežana, tako da za kalibre 152 i 155 mm, te za VBR 128 mm“ streljiva uopće nije bilo, pa je zbog toga „31 oruđe ili 18 % artiljerije za podršku“ bilo izvan uporabe);

– također, izvori pokazuju da je najveći dio vojne pomoći koja je stizala u Hrvatsku bio upućen za Vukovar, ali i da to nije bilo dovoljno za potrebe vukovarske obrane (Izvješće Glavnog stožera OS RH o stanju naoružanja u Hrvatskoj od 29. listopada 1991., Ured predsjednika Republike Hrvatske: sign. C.3. /točka 70/ kutija 327).

Pokazalo se da s postojećim snagama te s tadašnjom razinom opremljenosti i obučenosti postrojbi, bez ratnog zrakoplovstva i uz nedostatak streljiva za artiljerijsku podršku, Hrvatska nije mogla obraniti grad od napada višestruko brojnijeg i bolje naoružanog agresora . S obzirom na takav nerazmjer u odnosu snaga, posebice u mogućnosti djelovanja topništvom, što je iznimno otežavalo obranu Vukovara i mogućnost njegove trajne deblokade i pomoći braniteljima, fascinantan je i sam podatak da su branitelji toliko dugo odolijevali napadima nadmoćnijega velikosrpskog agresora (nakon ubojstva 12 hrvatskih policajaca u selu Borovo kraj Vukovara, 2. svibnja 1991., napadi velikosrpskih snaga i borbe za grad počele su krajem lipnja, a neprekidna opsada grada trajala je od 25. kolovoza do 18., odnosno do 20. studenoga 1991.). Može se reći da je obrana Vukovara u takvim okolnostima fenomen rijetko viđen u povijesti modernog ratovanja, te da tako ogroman nerazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u Bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika.

Vukovar je okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija agresorskih snaga (JNA i TO Srbije, te razne dobrovoljačke i lokalne paravojne srpske jedinice), čime su omogućili da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe, nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike, kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti u cilju međunarodnoga priznanja. Uz to, vezivanjem znatnih neprijateljskih snaga, koje su u bitci za Vukovar dobrim dijelom razbijene i demoralizirane, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj.

Iznimnom ulogom u sprječavanju neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za daljnje napredovanje prema Zagrebu i Varaždinu te ostvarenje cilja – stvaranja tzv. Velike Srbije, obrana Vukovara, kao i ostalih slavonskih gradova, poprimila je strateško značenje za ukupnu obranu Hrvatske. Zato se može reći da je uporna višemjesečna obrana Vukovara te uspješna obrana većeg dijela istočne Slavonije u temeljima uspostave slobodne i neovisne Hrvatske i pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu.

Istodobno, ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara, razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije na Hrvatsku. Odajući počast žrtvama srpske agresije na Vukovar, bivša britanska premijerka barunica Margaret Thatcher taj je grad doživjela kao simbol trostrukog značenja: grozne okrutnosti agresora i nevjerojatne hrabrosti njegovih malobrojnih branitelja te slabosti svijeta koji je dopustio da dođe do tragedije.

Svojim domoljubljem i hrabrošću hrvatski vojnici i policajci koji su u tako teškim uvjetima u ljeto i jesen 1991. branili Vukovar od znatno nadmoćnijih agresorskih snaga zaslužili su počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Ivan Grujić, Davor Marijan, Ante Nazor, Krunoslav Šeremet, Darijan Zeko, Dražen Živić,

VUKOVAR – MEMORIJALNA MJESTA SJEĆANJA I MUZEJI

Trpinjska cesta

Trpinjska cesta, naziv je ulice koja se nalazi u sjeverozapadnom dijelu Vukovara na izlazu iz grada prema selu Trpinja (i Osijeku), s većinskim srpskim stanovništvom. Ova je vukovarska ulica bila jedan od glavnih pravaca napada srpskih snaga na Vukovar. Od svibnja 1991. do okončanja Bitke za Vukovar selo Trpinja je bilo jedno od glavnih srpskih uporišta. Od kraja kolovoza 1991. u blizini Trpinje u području Orlovače redovno je bila stacionirana jaka postrojba oklopništva JNA koja je u zahvatu Trpinjske ceste napadala Borovo naselje. Od početka listopada do 19. studenoga Trpinjska cesta je bila glavni smjer napada TG Sjever .  

Do 16. listopada 1991. obranu Borova naselja, uključujući i smjer prema Trpinji vodio je Blago Zadro, a nakon njegove pogibije Ivan Kovačić i Marko Babić. To su bile zone obrane mjesnih zajednica „Alojzije Stepinac“, „Nikola Šubić Zrinski“ i „Kralj Tomislav“. One su početkom listopada prozvane 3. bataljunom 204. brigade Hrvatske vojske.

Krajem kolovoza 1991. počele su borbe na Trpinjskoj cesti. U početnoj fazi napada na njoj je angažiran dio 51. mehanizirane brigade JNA iz Pančeva i mehanizirani bataljun 1. proleterske gardijske mehanizirane brigade iz Beograda. U seriji napada posebice se ističe njih nekoliko. Prvi veliki napad JNA i pobunjenih Srba je izveden 14. rujna 1991. kada je oklopništvo pomoćnim snagama probilo hrvatsku obranu i prodrlo u Hercegovačku, Slavonsku i Ličku ulicu. Glavni udar je bio na Trpinjskoj cesti. Uz pomoć interventnih skupina i pojačanja obrana Borova naselja je zaustavila napad. Prema sjećanju sudionika, obrana je uništila sedam tenkova od kojih se četiri pripisuju Marku Babiću. Tog je dana, kako tvrde svjedoci, uništeno 11 tenkova i tri oklopna transportera, odnosno borbena vozila pješaštva. Nakon tog napada Trpinjska cesta je stekla status groblja tenkova . Slijedeći veliki napad JNA je izvela mjesec dana kasnije, 16. listopada duž cijele crte obrane Borova naselja. U odbijanju napada poginuo je zapovjednik obrane Blago Zadro. Od početka studenog, posebice od sloma obrane naselja Lužac, Trpinjska cesta bila je mjesto stalnih napada JNA i težišni smjer pritiska na obranu Borova naselja. Posebice su jake borbe vođene u prvih deset dana studenoga i u posljednjih nekoliko dana obrane toga dijela Vukovara.

Borovo Commerce

Borovo Commerce je prijeratno skladište tvornice obuće nekadašnjeg industrijskog giganta Borovo u Borovu naselju. Srpski napad na grad i velika materijalna razaranja napravila su od Borovo Commerece-a sklonište za oko tisuću građana, uglavnom starijih i nemoćnih osoba. U atomskom skloništu Borovo Commere-a krajem listopada organizirana je i Rezervna ratna bolnica za Borovo naselje u kojoj je bilo oko 400 osoba, liječnika, ranjenika, bolesnika, žena i djece. Prvotna uloga Rezervne ratne bolnice bila je smještaj i oporavak ranjenika operativno obrađenih u Vukovarskoj ratnoj bolnici. No, kada je u drugom tjednu studenoga, izbivši na silos kod Dunava, JNA prekinula vezu između središta Vukovara i Borova naselja, Rezervna ratna bolnica postala je „akutna“, što znači da su ranjenici iz toga dijela grada morali u njoj biti i operativno zbrinuti.

U završnim borbama za Vukovar, skladište je bilo zapaljeno premda je na njemu bila izvješena bijela zastava. U skladište se povukao i dio branitelja Borova naselja. Pripadnici JNA i srpskih paravojnih sastava okružili su skladište 19. studenoga i nakon njihovog jamstva da nitko neće stradati hrvatski vojnici su sljedeći dan predali oružje. Potom je JNA izvela već uobičajen postupak, odvojila je vojnike od civila. Sve muškarce, bez obzira na status, a za koje su procijenili da su mogli nositi oružje odvojili su od civila. Među njima je bilo djece i žena. Ta skupina je najvećim dijelom potrpana u autobuse i odvezena u Srbiju, u logor Stajićevo kod Zrenjanina. Dio odvojenih je pojedinačno ubijan uz zgradu Borovo Commerca, u Dalju, Borovu ili u drugim dijelovima Borova naselja. Za dijelom prisilno odvedenih osoba iz Borovo Commerca još uvijek se traga.

Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991.

Tijekom napada i borbi za grad Vukovarska ratna bolnica postala je središnje mjesto obrane grada zbog svoje iznimne uloge u skrbi o ranjenicima, bolesnicima i civilnom stanovništvu. Stoga je u podrumima i atomskom skloništu uređen muzejski prostor. Vukovarska bolnica je uoči srbijanske oružane agresije imala kapacitet od 421 kreveta, a u njoj su radila 93 liječnika i oko 1200 zaposlenih osoba. U drugoj polovici srpnja 1991. za ravnateljicu Medicinskog centra Vukovar izabrana je dr. Vesna Bosanac.

Jačanjem borbi u Vukovarsku ratnu bolnicu pristizao je sve veći broj ranjenih branitelja i civila. Oni su ubrzo popunili sve raspoložive ležajeve u atomskom skloništu, u hodnicima i podrumu bolnice. Velikim naporima i uz oskudijevanje u sanitetskom materijalu, lijekovima i drugim potrepštinama, liječnici, sestre i drugi medicinski djelatnici Vukovarske ratne bolnice izvršili su više od 2500 operativnih zahvata (najmanje 1000 većih operacija), spašavajući ljudske živote i pokazujući veliku humanost na djelu. Osim primarne uloge bolnica je imala i ulogu skloništa u koju se sklonio veći broj civila, naročito žena, djece i starijih osoba.

O svakoj ranjenoj osobi vođena je potpuna evidencija, no pripadnici JNA su nakon ulaska u bolnicu zaplijenili i odnijeli cjelokupnu dokumentaciju. Svi ranjenici bili su jednako tretirani i zbrinuti bez obzira na njihovu vjeru ili nacionalnu pripadnost. U bolnici su liječeni i ranjeni vojnici agresorske JNA, čak i pripadnici srpskih paravojnih postrojbi.

Primarna zdravstvena zaštita s timovima liječnika i medicinskih sestara te zalihama lijekova i sanitetskog materijala, bila je organizirana kroz civilna skloništa u gradu, u kojima se nalazilo približno 15.000 civila, što je spriječilo izlazak i veća stradavanja ljudi. U skloništima su stalno bili raspoređeni liječnici i medicinske sestre. Organizacija života i skrbi za ljude koji su se nalazili u skloništima, u danim je uvjetima bila izvrsna i spasila je mnoge stanovnike Vukovara od većih stradanja.

Dok se još moglo izaći iz Vukovara, teško ranjene osobe bile su obrađene u bolnici, a potom prevožene u Vinkovce i Đakovo, odnosno, dalje prema Osijeku i Zagrebu. U pet konvoja, koje je od kraja kolovoza do kraja rujna 1991. dovela ekipa dr. Josipa Husara, iz Vukovara je evakuirano više od 600 ranjenika, a 19. listopada 1991. je, u organizaciji Ministarstva zdravstva i Liječnika bez granica, iz Vukovarske bolnice evakuirano 112 najtežih ranjenika.

Iako je Vukovarska bolnica bila na primjeren način označena znakom Međunarodnog odbora Crvenog križa, bila je stalna meta topništva JNA i njenog zrakoplovstva. Pritom su na zgradi i inventaru bolnice počinjene goleme materijalne štete, značajno otežavajući skrb o sve većem broju ljudi kojima je trebala liječnička pomoć. Stoga je krajem listopada osnovana i Rezervna ratna bolnica u skloništu Borovo Commerce-a u Borovu naselju, kamo su nakon operativnih zahvata slani ranjenici na daljnje liječenje i oporavak.

U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, logistička pomoć, najviše lijekovi i sanitetski materijal za bolnicu u nekoliko je navrata dostavljan zračnim putem, manjim zrakoplovima tipa Cessna-172 i UTVA-75 te većim dvokrilnim poljoprivrednim zrakoplovima Antonov (An-2). Njima su upravljali neizmjerno hrabri hrvatski piloti Samostalnog zrakoplovnog voda, utemeljenog početkom listopada 1991. pri Operativnoj zoni Osijek. Dakako, bila je to samo kap u moru potreba branitelja i djelatnika bolnice, no noćni letovi četveročlanih posada hrvatskih zrakoplova u moralnom su smislu značili više od same pomoći. Njihova hrabrost, domišljatost, sposobnost improvizacije i vještina letenja te odlučnost da se, usprkos snažnoj protuzrakoplovnoj vatri neprijatelja, braniteljima Vukovara pomogne zastarjelim i sporim, za ratne uvjete svakako neprimjerenim zrakoplovima, zaslužuje jednako divljenje kao i nadljudski napori branitelja Vukovara, djelatnika bolnice, vatrogasaca i ostalih službi koje su se brinule za održavanje barem minimalnih uvjeta za život u opkoljenom i razrušenom gradu. Nažalost, u jednom od borbenih djelovanja, 2. prosinca 1991., kraj Otoka nedaleko Vinkovaca poginula su dva pilota i dva člana posade.

Uoči okupacije Vukovara u bolnici su mnogi civili tražili spas držeći da će jedna takva institucija ipak biti zaštićena od mogućih represalija pripadnika JNA i srpskih paravojnih postrojbi. U Zagrebu su 18. studenoga 1991. hrvatske vlasti s predstavnikom JNA i predstavnicima Europske promatračke misije i Međunarodnog odbora Crvenog križa, potpisali sporazum o evakuaciji svih ranjenika i bolesnika iz Vukovarske ratne bolnice. Sukobljene strane su jamčile prekid vatre na području bolnice i duž puta evakuacije.

Nadzor nad bolnicom JNA je bez otpora preuzela 19. studenoga 1991. i onemogućila promatračkoj misiji Europske zajednice da uđe u nju. Ravnateljica dr. Vesna Bosanac i Marin Vidić Bili, povjerenik Vlade za Vukovar, u noći 19./20. studenoga odvedeni su u pritvor. Time je prekršen potpisani sporazum u Zagrebu. Nadzor nad bolnicom preuzela je Gardijska motorizirana brigada JNA koju je predstavljao major Veselin Šljivančanin. U osam sati ujutro 20. studenoga počela je evakuacija bolnice, bez nadzora europskih promatrača i Međunarodnog crvenog križa. Iz bolnice je odvedeno oko 400 osoba, uglavnom muškaraca. Među njima je bilo ranjenika, medicinskog osoblja, vojnika i civila. Dio je odveden u koncentracijske logore, a oko 266 odvedenih je ubijeno, od toga 200 na poljoprivrednom dobru Ovčara, nedaleko od Vukovara. Dok su vojnici JNA iz bolnice odvodili ranjenike i osoblje bolnice, njihov zapovjednik, major Veselin Šljivančanin, koji je preuzeo nadzor nad bolnicom i kontrolirao situaciju, održao je „govor pobjednika“ okupljenim liječnicima i medicinskom osoblju, naglasivši da se JNA i ostale srpske postrojbe zajednički bore i djeluju s istim ciljem.

Ravnateljica Vukovarske ratne bolnice dr. Vesna Bosanac i zapovjednik Ratnoga saniteta dr. Juraj Njavro, zajedno s ostalim liječnicima, medicinskim sestrama, tehničarima i ostalim osobljem postali su simbolom humanosti. Tijekom gotovo puna tri mjeseca opsade Vukovara savjesno i požrtvovano radili su danonoćno, bez pravoga odmora i na granici iscrpljenosti. Operacije se nisu prekidale ni tijekom granatiranja grada i bolnice. Liječnici i ostalo osoblje bolnice živjeli su s ranjenicima i brinuli se o njima kao o članovima vlastite obitelji, teško proživljavajući njihove patnje.        

Logor Velepromet

Velepromet je trgovačko poduzeće u Vukovaru čije je skladište, smješteno u južnom dijelu grada (Sajmište), neposredno uz vojarnu, JNA već u rujnu 1991. pretvorila u sabirni logor. Nakon osvajanja Vukovara u Veleprometovo skladište dovođeni su hrvatski vojnici i civili. Velepromet se smatra najvećim sabirnim koncentracijskim logorom u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata. Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 15.000 osoba, od kojih je izdvojen neutvrđeni broj ratnih zarobljenika i zarobljenih civila za kojima se još uvijek traga. Prema nekim izjavama svjedoka logor je postojao sve do ožujka 1992. godine.

Ovčara – Spomen-dom i masovna grobnica

Ovčara je uzgajalište stoke u blizini Vukovara u sklopu poljoprivrednog dobra VUPIK, čije je hangare za skladištenje JNA iskoristila da organizira sabirni logor. Prema nekim procjenama kroz taj logor prošlo je između 3000 i 4000 osoba. No, Ovčara je poznatija kao najveće pojedinačno stratište u Domovinskom ratu. Logor je 18. studenoga 1991. formirala 80. motorizirana brigada JNA za prihvat zarobljenika s Mitnice. Prva skupina zarobljenika je dovedena poslijepodne istog dana. Prijepodne 19. studenoga zatvorenici su odvezeni u zatvor u Srijemskoj Mitrovici. Na njihovo mjesto, u popodnevnim satima 20. studenoga, dovedena je skupina zatvorenika iz Vukovarske ratne bolnice, koji su prethodno odvedeni u gradsku vojarnu, tamo zlostavljani, a neki i ubijeni. U 22:35 sati 20. studenoga povučeno je osiguranje 80. motorizirane brigade iz logora na Ovčari, a umjesto njih osiguranje su preuzeli pripadnici srpske Teritorijalne obrane iz Vukovara. Oni su bili neposredni izvršitelji zločina koji je uslijedio. Lokacija masovne grobnice na Ovčari otkrivena je u listopadu 1992. godine. Ekshumacija je trajala od 1. rujna do 30. rujna 1996. godine. Iz masovne grobnice ekshumirano je 200 tijela žrtava.

Godine 1996. počeli su planovi o gradnji prvog spomenika posvećenog stradalim žrtvama u Domovinskom ratu pa je izglasan Zakon o obilježavanju mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata . Sukladno ovom Zakonu, žrtvama iz Domovinskog rata smatraju se hrvatski branitelji i civili smrtno stradali u masovnim pogubljenjima tijekom oružane agresije JNA uz pripomoć lokalnih pobunjenih Srba. Prvo spomen-obilježje postavljeno je 29. prosinca 1998. na mjestu masovnog ubojstva 200 ekshumiranih ranjenika, bolesnika i civila te osoblja iz Vukovarske bolnice pogubljenih na Ovčari. Spomen obilježje rad je akademskog kipara Slavomira Drinkovića, a skulptura predstavlja raspuklinu u obliku križa s likom golubice bez glave što simbolizira prazninu, patnju i žrtvu hrvatskog naroda tijekom Domovinskog rata. Sam autor opisuje simbolično značenje skulpture spomen-obilježja masovnih grobnica ovako: Bit spomenika je ideja praznine, nedostatka, onih kojih nema, kao i znak koji čine svijetlost i zrak, duša, nešto što ne možete dotaknuti . Ovakva spomen-obilježja do prosinca 2015. postavljena su na 72 mjesta kojima je označeno ukupno 118 masovnih grobnica od 149 do tada (više od 151 danas) otkrivenih na području Republike Hrvatske. Ako se dvije ili više grobnica nalaze u neposrednoj blizini, tada jedno spomen-obilježje obilježava masovne grobnice u spomen na sve žrtve. Na području grada Vukovara, uz masovnu grobnicu na Ovčari, istovjetna spomen-obilježja postavljena su na mjestu masovne grobnice Vučedolski vinogradi i na mjestu masovne grobnice u Novoj ulici.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata

Na Vukovarskom novom groblju 1998. ekshumirana je najveća masovna grobnica u Republici Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata. Nastala je u studenom i prosincu 1991. „humanom asanacijom terena“ nakon što su JNA i srpske paravojne postrojbe okupirale Vukovar. Iz masovne grobnice ekshumiramo je ukupno 938 tijela žrtava velikosrpske agresije, a do danas identificirano je 860 žrtava (91%). Analizom dokumentacije o posmrtnim ostacima ekshumiranim na Novom groblju u Vukovaru, utvrđeno je kako je Novo groblje u određenim slučajevima i „sekundarna grobnica“. Naime, među ekshumiranim posmrtnim ostacima nalaze se žrtve koje je JNA ekshumirala iz primarnih masovnih grobnica na Veleprometu, Trpinjskoj cesti, Petrovačkom ataru, Gelesovoj Doli, tri grobnice u Lušcu, Lipovačkom ataru, te ih premjestila na Novo groblje u Vukovaru s ciljem prikrivanja počinjenih zločina. U ovu grobnicu pokopane su žrtve koje su stradale na širem području Vukovara tijekom opsade grada i nakon okupacije te, kako je prethodno spomenuto, premješteni posmrtni ostaci stradalih žrtava koji su primarno bili pokopani na drugim lokacijama. Najmlađa žrtva imala je 6 mjeseci, a najstarija 104 godine. Gotovo 80 % žrtava čine Hrvati, a više od 50 % žrtava su civili među kojima je 23 % žena. Žrtava starijih od 60 godina bilo je 30 %.

Ekshumacija masovne grobnice na Novom groblju u Vukovaru, u organizaciji Uprave za zatočene i nestale ministarstva nadležnog za branitelje provedena je od 29. travnja do 5. srpnja 1998. godine. Posmrtni ostaci pronađeni su u 11 rovova s prosječnim brojem od oko 80 posmrtnih ostataka po rovu.

Usporedno s procesom ekshumacija i identifikacija žrtava pristupilo se i uređenju Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Danas se Memorijalno groblje sastoji od četiri aleje: Aleje poginulih branitelja, Aleje civilnih žrtava, Aleje umrlih Hrvatskih ratnih vojnih invalida i Aleje članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Na mjestu masovne grobnice postavljeno je 938 bijelih mramornih križeva, koji predstavljaju broj ekshumiranih žrtava. Na Memorijalnom je trgu, 5. kolovoza 2000., svečano otkriveno brončano spomen-obilježje s vječnim plamenom, rad profesorice Đurđice Ostoje.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru nastalo je kao potreba za dostojanstvenim ukopom žrtava, nakon otkrića najveće masovne grobnice u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata 1998. godine. Ekshumirano je 938 tijela, a na mjestu masovne grobnice danas se nalazi 938 bijelih mramornih križeva, po jedan u spomen na svaku žrtvu. Prostor današnjeg groblja prostire se na  cca 60.000 m2 uređene površine s alejama u kojima su vječni mir našli poginuli hrvatski branitelji i članovi njihovih obitelji, civilne žrtve i umrli hrvatski ratni vojni invalidi. Groblje se rekonstruira i dograđuje sukladno potrebama.

Zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 16. studenog 2000. godine groblju je utvrđen je status “ Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata ”. U središnjem dijelu groblja, 5. kolovoza 2000. godine, postavljen je spomenik od patinirane bronce, visok je četiri metra, u središtu kojeg je „zračni križ s vječnim plamenom“, autorice rješenja gđe. Đurđice Ostoja ( skulpturu realizirao suprug akad. kipar Tomislav Ostoja ).  

Memorijalno groblje središnje je mjesto odavanja posebnog domovinskog pijeteta i počasti nacionalnoj žrtvi u uspostavi samostalne, nezavisne, suverene i demokratske Republike Hrvatske, odnosno svim stradalim hrvatskim braniteljima i civilima iz Domovinskog rata.

Prostor Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata čine:

1. Aleja poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata,

2. Aleja poginulih civilnih žrtava iz Domovinskog rata,

3. Aleja umrlih hrvatskih ratnih vojnih invalida iz Domovinskog rata,

4. Aleja umrlih članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja,

5. Mjesto masovne grobnice žrtava iz Domovinskog rata, uređeno postavljanjem

    938 bijelih mramornih križeva prema broju ekshumiranih,

6. Memorijalni trg sa spomenikom i dva podloška za odlaganje svijeća,

7. Ispraćajni trg na ulazu u groblje,

8. Servisna zgrada sa uredom, ispraćajnom dvoranom i sanitarnim prostorom,

9. Kapelica Krista kralja mučenika,

10. Parkirališni prostor s okretištem za autobuse,

11. Prilazna cesta s monolitnim kamenim ulaznim znakom i jarbolom,

12. Tipska ograda oko objekta i autorska ograda duž pristupa i ulaza.

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru pokopani su hrvatski branitelji i civilne žrtve, stradali u Domovinskom ratu, te umrli hrvatski ratni vojni invalidi iz Domovinskog rata, kao i umrli članovi obitelji poginulih hrvatskih branitelja, pokopanih na istome groblju. Grobna mjesta u polju 1E (prva četiri reda), rezervirana su za pokope umrlih zapovjednika i zamjenika zapovjednika obrane Vukovara do razine satnije, a iznimno posebnom odlukom i niže zapovjedne razine.  

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, zaključno s ožujkom 2025.godine ukopano je 1184 pokojnika , od čega: 433 poginulih hrvatskih branitelj, 320 poginulih civila, 330 umrlih hrvatskih ratnih vojnih invalida, 5 umrlih hrvatskih branitelja i 96 članova obitelji poginulih hrvatskih branitelja.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata nezaobilazno je mjesto posjeta brojnih organiziranih grupa , a zahvaljujući osnivanju Memorijalnog centra Domovinskog rata u Vukovaru, dio je izvanučioničke nastave za učenike završnog razreda osnovnih škola u Republici Hrvatskoj te učenike iz Bosne i Hercegovine koji se školuju prema nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku.

U evidenciji grupnih posjeta koja se vodi od 2001. godine,  bilježi se između 130.000 i 250.000 posjetitelja godišnje, s izuzetkom nekoliko početnih godina i godina obilježenih pandemijom korona virusa.

Na Memorijalnom groblju uspostavljen je Centar za posjetitelje ; preko dodirnog ekrana posjetitelji mogu pronaći osnovne informacije o Bitci za Vukovar, vidjeti fotografije ekshumacija i zajedničkih ukopa identificiranih iz 1998. godine, prolistati Knjigu žalosti osnovanu za prve ukope žrtava, pronaći osnovne podatke o ukopanima na groblju s točnom pozicijom njihovog posljednjeg počivališta. Za manji broj poginulih hrvatskih branitelja mogu se pročitati za to prilagođeni  ekstovi autorice Tanje Belobrajdić iz knjige „Nisu zaboravljeni“. Više sadržaja će posjetiteljima biti dostupno nakon polaganja svjetlovodnog kabla te uspostave stabilne i brze internetske veze, odnosno, kada bude moguć udaljeni pristup korištenju centralnog sustava upravljanja sadržajem.

Memorijalnim grobljem upravlja Ministarstvo hrvatskih branitelja, osigurava sredstva za tekuće i investicijsko održavanje te ugovara održavanje, administrativnu i protokolarnu skrb čime se održava postojeća visoka razina funkcioniranja, izgleda i uređenosti. Na Memorijalnom groblju stalno je angažirano pet (5) osoba za protokolarnu i administrativnu skrb te još pet (5) vrtlara i pomoćnih djelatnika na održavanju objekta.

U sklopu objekta izgrađena je Kapelica Krista kralja mučenika , namijenjene spomenu svih žrtava ubijenih tijekom i nakon agresije na Grad Vukovar i Republiku Hrvatsku. Radovi su započeli su u svibnju 2023. godini, a završeni početkom jeseni 2024. godine.

Autor arhitektonskog oblikovanja je arhitekt Bogomir Hrnčić: Kapelica je velikim trijemom povezana s ispraćajnom dvoranom,  čineći cjelinu s upravnom zgradom i prostorom za posjetitelje, modernog je arhitektonskog oblikovanja, minimalističkog izričaja, čistih linija s jasno definiranim zonama, ukrašena tek komadima ograde na zidu trijema i zidu ispraćajne dvorane s asocijacijom na cigle kao tradicijski graditeljski element.

Autor likovnog i liturgijskog opremanja je akad. kipar Petar Dolić; Pri oblikovanju se vodio idejom odavanja počasti Gradu Vukovaru i žrtvama Domovinskog rata te koristio motive Vodotornja i protoka vremena, Dunava i protoka vode, zračnog križa iz spomen-obilježja od patinirane bronce sa središnjeg trga na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata i masivnog križa od slavonske hrastovine. Za oblikovanje su korišteni materijali poput bronce, silumina, srebra i zlata, slavonske hrastovine, bakra, kamena i lijevanog stakla.

Kapelica je opremljena oltarom od bronce, namreškane površine koja asocira mirniji tok Dunava s diskretnim znakom ribe kao ucrtanim u pijesak, s gornjom površinom od hrastovine; ambonom od bronce u obliku pješčanog sata, s psalmom iz Evanđelja po Ivanu kao ucrtanim u pijesku – „ U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. “; tabernakulom / svetohraništem od lijevane bronce u obliku kruha svagdanjeg s križem, pozlaćene unutrašnjosti i vječnim svjetlom od kamena i stakla; procesijskim križem od posrebrene bronce i korpusom od srebra, na postolju od klesanog kamena. Iza oltara, na masivnom križu od slavonske hrastovine je Krist kralj mučenika lijevan u siluminu i patiniran, dok je zid oko križa oslikan tonovima patinirane bronce kao vezom s velikim brončanim spomenikom na memorijalnom trgu. Lijevo i desno od oltara staklena su vrata i nadsvjetla izrađeni od kaljenog stakla, oslikana tehnikom vitraja, a simboliziraju rijeke krvi koje su 1991. potekle Dunavom. Iznad raspela, cijelom širinom zida, platno je koje svojom teksturom prosijava svjetlost koja asocira na nebesko svjetlo. Dvokrilne vratnice na čeličnoj podkonstrukciji obložene su patiniranim bakrom, s izrezanom siluetom Krista koji grli, dok su s vanjske strane iznad obloge aplicirane hrastove grede, valovito obrađene tako da asociraju vode Dunava. Lijevo i desno od ulaza su diskretne kamene krstionice s pliticama od lijevanog stakla. Unutrašnjost kapelice osvjetljavaju unikatne viseće i zidne svjetiljke. Za kapelicu Krista kralja mučenika izrađen je kalež u obliku Vodotornja od bronce s pozlatom, s dubokim brazdama i umjetnim rubinima koje simboliziraju rane Grada Vukovara i svih žrtava ukopanih na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rta u Vukovaru.

Kapelica je opremljena s četrdeset osam (48) plus dvije (2) crkvene stolice od hrastovine sa tapeciranim sjedištem u crvenoj boji.

Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, kao zaštićeno kulturno dobro oznake Z-3392.

Kukuruzni put

Do 25. kolovoza 1991. veza između Vukovara i Bogdanovaca bila je asfaltna cesta koju je toga dana kod ulaza u grad blokirala JNA i time je prekinula za uporabu. Hrvatski branitelji su bili prisiljeni osigurati drugu prometnu vezu, kako bi omogućili koliko-toliko nesmetanu komunikaciju za prijevoz ljudstva i logistike u grad, te za evakuaciju ranjenika i civila iz grada. Rješenje je pronađeno korištenjem prtenih puteva ( lenija ) koji su vodili kroz polja kukuruza dovoljno visoka da prikriju pokrete hrvatskih snaga. Kukuruzni put je počinjao na izlazu iz Bogdanovaca prema Vukovaru, a putna trasa se prilagođavala stanju na bojištu, sve do mosta na Vuki gdje se ulazilo u vukovarsko prigradsko naselje Lužac.

Postojanje Kukuruznog puta nije bilo tajna za JNA i paravojne srpske formacije koje su ga vatrom, posebice minobacačkom i strojničkom, nastojali prekinuti ili otežati njime komunikaciju. Put je korišten na osobni rizik, a osiguravan je ophodnjama i s nekoliko nadzornih točaka.

Kukuruzni put je od kraja kolovoza do 1. listopada, kada su JNA i srpske snage okupirale selo Marinci i prekinule komunikaciju iz Vukovara prema Vinkovcima, bio žila kucavica Vukovara, jer sve što je do tada ušlo u grad došlo je ili dovezeno preko njega.      

Bogdanovci

Bogdanovci su selo zapadno od Vukovara. U njemu je 1991. živjelo 1113 stanovnika, uglavnom Hrvata (914 ili 82,12 % Hrvata, 113 ili 10,15 % Albanaca, 19 ili 1,70 % Srba, itd.). Do srpnja 1991. Bogdanovci su u prometnom smislu bili slijepo crijevo, imali su asfaltnu vezu s Vukovarom, no nisu s Vinkovcima. Tada je dovršena cesta koja je spojila Bogdanovce sa selom Marinicima, a preko njih s Vinkovcima. Iz Bogdanovaca je od kraja kolovoza do početka listopada 1991. osiguravan i Kukuruzni put.

Srpskom okupacijom Marinaca 1. listopada 1991. Bogdanovci su odsječeni od Vinkovaca. Selo je u obliku sidra ili križa koji čine tri ulice i bilo je krajnje zahtjevno za obranu. Branilo ga je oko 200 ljudi od kojih: oko 100 mještana, 35 gardista 3. brigade ZNG, 22 HOS-ovaca, devet policajaca iz Vinkovaca i 50 policajaca iz Županje.

Bogdanovce su JNA i srpske snage prvi put napale minobacačkom vatrom sredinom kolovoza 1991. iz sela Bršadin. Takva vrsta napada ubrzo je postala redovna. No tek će koncentracijom jakih snaga JNA u širem području Vukovara početi učestali napadi i na Bogdanovce. Selo su 2. listopada iz Petrovaca napali dijelovi 211. oklopne brigade iz Niša s paravojnom skupinom Željka Ražnatovića Arkana. Napad je bio potpun debakl i 211. oklopna brigada se povukla nakon nekoliko uništenih tenkova. Novi, neuspješni, napad JNA je ponovila 8. listopada. Nakon tih neuspjeha selo je stavljeno u zonu Gardijske mehanizirane divizije.

Nekoliko dana JNA je ultimatumima i bez borbe nastojala navesti obranu sela da se preda. Nakon što nije uspjela, 29. listopada je napala Bogdanovce iz smjera Marinaca, Petrovaca i Vukovara. Oklopništvo i pješaštvo JNA je uspjelo ući u selo, zauzeti 10 kuća, nakon čega su ih branitelji uspjeli izbaciti iz sela. Dva dana kasnije, 1. studenoga, JNA je ponovila napad na selo. Bogdanovce je napalo 15-tak tenkova koji su se povukli nakon što su im uništena dva tenka.

Posljednji napada JNA je izvela 10. studenoga 1991. iz smjera Petrovaca, Vukovara i Bršadina. Obrana nije izdržala i s padom mraka preostali stanovnici i vojnici su se po skupinama probijali. Prema procjenama probilo se oko 100 ljudi. JNA je tek 11. studenoga u potpunosti ovladala selom. Tijekom napada i okupacije Bogdanovaca ubijene su i nestale 84 osobe, hrvatski branitelji i civili, mještani Bogdanovaca. Ostali su mještani protjerani iz svojih domova. Još uvijek se traga za nestalim osobama i posmrtnim ostatcima smrtno stradalih u Bogdanovcima.

Križ na ušću Vuke u Dunav

Jedno od najposjećenijih mjesta sjećanja u Vukovaru je Križ na ušću Vuke u Dunav, u samom središtu Vukovara, koji je posvećen svim žrtvama za slobodnu Hrvatsku. Križ je simbol muke, trpljenja, smrti, ali i uskrsnuća i kao takav na najbolji način podsjeća na stradanja branitelja i civila Vukovara, na potrebu njihova trajnog življenja u hrvatskoj nacionalnoj i kolektivnoj memoriji, ali i na pobjedu svjetla nad mrakom, dobra nad zlim i života nad smrću.

Osim pletene ornamentike i grba Republike Hrvatske, na križu su glagoljicom uklesane i slavne riječi hrvatskog vojskovođe, plemića i pjesnika Frana Krste Frankopana: „Navik on živi, ki zgine pošteno“.

Spomenik „velebnoj vukovarskoj žrtvi“ podignut je u travnju 1998. godine. Autor spomenika je pulski kipar Šime Vidulin.

Franjevački samostan i crkva sv. Filipa i Jakova

Franjevačka crkva sv. Filipa i Jakova i samostan teško su stradali u velikosrpskoj agresiji na Vukovar. Osim rušenja jednog od najmonumentalnijih i najreprezentativnijih baroknih zdanja u kontinentalnoj Hrvatskoj, iz samostana i crkve je nakon okupacije otuđeno bogato kulturno blago, naročito izuzetno vrijedna samostanska knjižnica kao i brojne umjetnine i liturgijsko posuđe. Unatoč svim nedaćama koje su preživjeli, vukovarski su franjevci bili među prvim povratnicima u svoj grad, u ratom uništenu, a danas obnovljenu crkvu i samostan sv. Filipa i Jakova. Poslijeratna obnova crkve i samostana započela je 11. siječnja 1999. da bi nakon punih 14 godina mukotrpnog rada obnova bila uspješno privedena kraju. Riječ je kako o velikom graditeljskom tako i o duhovnom pothvatu jer je obnovljena crkva ujedno osnažila i povratak. Osim materijalne obnove s vremenom je u samostan vraćen dio odnešenog kulturnog blaga koje je svojim samoprijegornim radom uspio spasiti fra Marko Kurolt, u vrijeme rata gvardijan franjevačkog samostana u Zemunu. Danas samostan ima iznova lijepo uređenu i bogatu knjižnicu.

Povijest Vukovara duboko je povezana i protkana s franjevcima i njihovim djelovanjem na duhovnom, pastoralnom i svjetovnom polju. Više od tri stoljeća dug i plodonosan boravak i djelovanje Reda manje braće u Vukovaru, kako u danima radosti i blagostanja, tako i u vremenima tuge i trpljenja, utkan je u povijesni mozaik hrvatskog grada na Dunavu. Davne 1723. vukovarski franjevci počinju izgradnju crkve i samostana. Izgradnja velebnog zdanja dovršena je i posvećena 17. studenoga 1732. godine. S vremenom crkva postaje pretijesna, pa se 1. lipnja 1896. počinje s njezinim proširenjem. Dogradnjom, vukovarska franjevačka crkva, s 58 m dužine, postaje jedna od najdužih crkava u Hrvatskoj.

Vodotoranj

Vukovarski vodotoranj redovito se ubraja među vrijedna djela suvremene vukovarske arhitekture. G rađen je od 1963. do 1968. godine kao primarni alat novoga projekta vodoopskrbne mreže, s najvišom točkom od 156,33 m nadmorske visine u tadašnjem gradskom perivoju i izletištu tzv. „Najpar-bašči“, na ulazu u vukovarsko gradsko naselje Mitnica. Visok je 50,33 m, a na armiranobetonskoj ploči promjera 21 metar i debljine 4 metra izgradila ga je zagrebačka tvrtka „Hidrotehna“ prema projektu zagrebačkoga projektnog biroa „Plan“. U to vrijeme, s vodospremnikom kapaciteta od 2200 m³ bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi. U zgradi je bio smješten i restoran, iz kojeg se pružao dojmljiv pogled na Vukovar i njegovu okolicu. Tijekom Domovinskoga rata i Bitke za Vukovar pretrpio je, ciljano, 640 izravnih pogodaka raznih projektila, no i dalje je ostao prkosno i ponosno stajati, postavši 1991. simbol obrane od velikosrpske agresije i novog života. Posebno simboličko značenje imala je hrvatska zastava na njegovu vrhu. Povratkom hrvatskog stanovništva u grad, do kojeg je došlo okončanjem procesa mirne reintegracije (15. siječnja 1995.), otvorilo se pitanje načina na koji će taj simbol biti obnovljen i društveno vrednovan.

Obnova vodotornja

Inicijativom Grada Vukovara u siječnju 2016. godine započela je donatorska akcija prikupljanja sredstava za projekt obnove i konzervacije Vukovarskoga vodotornja pod nazivom „Vukovarski vodotoranj – simbol hrvatskog zajedništva“ kao spomenika na hrvatsko zajedništvo u prošlosti i trajni pogled u budućnost nas i lijepe naše domovine. U donatorskoj akciji sudjelovanjem svih Hrvatica i Hrvata iz zemlje i inozemstva još jednom dokazalo se hrvatsko zajedništvo. Realizacija projekta obnove i konzervacije  započela je u svibnju 2017. godine te je, uz pomoć hrvatske države, završena 2020. godine. Javnim natječajem i definicijom odabranoga projekta obnove i konzervacije Vukovarskoga vodotornja autora Radionica arhitekture d. o. o. s voditeljem arhitektom Goranom Rakom odabrana je tvrtka „Planum građenje d. o. o.“ kao izvođač radova. Realizacija projekta provodila se u više faza:

1. dio građevine – vodotoranj, koji obuhvaća rekonstrukciju vodotornja i izgradnju parkirališta za osobne automobile i autobuse;

2. dio građevine – vodotoranj – popratni sadržaji, koji obuhvaća izgradnju popratnih sadržaja (kafić s dječjim igralištem i javnim sanitarijama, auditorij s pogledom na Dunav, park);

3. dio građevine – vodotoranj – opremanje samoga vodotornja, pratećih objekata i sveukupnoga zemljišta.

Projektom obnove predviđeno je konzerviranje vodotornja u trenutno zatečenome stanju s minimalnim, samo nužnim zahvatima u tijelu tornja te njegova prenamjena u memorijalno spomen-obilježje Domovinskoga rata.

Posjet Vukovarskome vodotornju – simbolu hrvatskog zajedništva moguć je korištenjem instaliranoga panoramskog dizala ili stubama. Dizalo osim prizemne razine ima još tri, od kojih je jedna, servisna etaža, nedostupna za posjetitelje. Druga je razina Memorijalna soba sa stalnim muzeološkim postavom koji je implementiran na šest multimedijalnih ekrana i jednome glavnom ekranu, dok je treća razina neposredan izlazak na vidikovac za osobe teže pokretljivosti s obzirom da se kroz memorijalnu sobu proteže memorijalna staza dužine 220 metara. Muzeološki postav Vukovarskoga vodotornja prvenstveno se odnosi na adekvatnu i suvremenu prezentaciju hrvatskoga zajedništva koja se manifestira kako sudjelovanjem hrvatskih branitelja i dragovoljaca u obrani Vukovara tako i sudjelovanjem donatora iz cijele Hrvatske, ali i Hrvata iz iseljeništva u donatorskoj akciji prikupljanja sredstava za obnovu vodotornja.

Stalni muzeološki postav Vukovarskoga vodotornja smješten u Memorijalnoj sobi prvenstveno se odnosi na adekvatnu i suvremenu prezentaciju hrvatskoga zajedništva koja se manifestira kako sudjelovanjem hrvatskih branitelja i dragovoljaca u obrani Vukovara tako i sudjelovanjem donatora iz cijele Hrvatske, ali i Hrvata iz iseljeništva u donatorskoj akciji prikupljanja sredstava za obnovu vodotornja. Kroz sedam interaktivnih ekrana prikazuje animirane karte Domovinskoga rata i Bitke za Vukovar (prva dva ekrana), hommage braniteljima fotografijama iz razdoblja Domovinskoga rata s dodatnim 3D efektima (treći ekran), kratki film o prognanicima Od progonstva do mirne reintegracije (četvrti ekran), Simboliku zastava (peti ekran) te Povijest vodotornja (šesti ekran) i film Vukovar nekad i sad (na sedmom, glavnom ekranu). Njegova je posebnost i Memorijalna staza koja se u dužini od 220 metara proteže Memorijalnom sobom.

Memorijalno-izložbeni postav suptilan je i nenametljiv te na primjeren način dopušta samomu vodotornju ispričati svoju priču. Realnost u prezentaciji te autentičnost lokaliteta i događanja, ambijentalnost i opremljenost vodotornja najsuvremenijom tehnologijom zasigurno ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Memorijalnom stazom izlazi se na vidikovac koji je u osnovi epicentar memorijalno-izložbene interpretacije Vukovarskoga vodotornja – simbola hrvatskoga zajedništva. Na vidikovcu izvedene su kaskadne tribine na čijem vrhu je postavljen jarbol od devet metara s hrvatskom zastavom. Uz sam jarbol otisnute su stope čizama tzv. „Zengi“, dvaju hrvatskih branitelja koji su tijekom opsade Vukovara 1991. godine izazivajući smrt i neprijatelja uporno postavljali hrvatsku zastavu na vrh vodotornja i na taj način građanima grada pružali nadu i ohrabrenje kako obrana još uvijek odolijeva velikosrpskome agresoru. Isto tako, na vidikovcu je kružno postavljen popis 6989 donatora, fizičkih i pravnih osoba, koji su sudjelovali u obnovi i konzerviranju Vukovarskoga vodotornja kao simbola hrvatskoga zajedništva. S obzirom na to da je donatorska akcija uključivala i telefonske pozive taj popis predstavlja samo dio donatora.

Uz vodotoranj izgrađeno je i pripadajuće parkiralište i prateći objekt u sklopu kojega su javne sanitarije, prostorije zaposlenika i ugostiteljski objekt. Prateći objekt kružno je projektiran i izgrađen na način da „grli“ dječje igralište koje se nastavlja na jednu od dviju terasa ugostiteljskoga objekta.

Uz samu povišenu obalu Dunava na zemljištu „Najpar-bašče“ postavljen je amfiteatar manjih dimenzija, kapaciteta stotinjak osoba, s kojeg se također može uživati u predstavi toka te moćne rijeke. Svi nabrojani infrastrukturni dijelovi projekta obnove i konzervacije Vukovarskoga vodotornja čine zaokruženu cjelinu simbola hrvatskoga zajedništva i memorijalnoga spomen-obilježja Domovinskoga rata. Završetkom radova 2020. godine u jeku pandemije koronavirusa bilo je planirano otvorenje Vukovarskoga vodotornja u jesen iste godine. Svečanost službenoga otvorenja održana je 30. listopada 2020. godine sukladno epidemiološkoj situaciji izazvanoj koronavirusom, a da sveukupna hrvatska javnost ne bi bila zakinuta, organiziran je videoprijenos otvorenja koji je bio dostupan svim zainteresiranima na društvenim mrežama i mrežnim platformama.

Vodotoranj je često istaknut, zajedno s Vučedolskom golubicom, kao najprepoznatljiviji simbol grada. Tome u prilog ide i činjenica da posjetitelji grada sa sobom najčešće ponesu suvenire s motivima upravo ova dva simbola kako bi ih u budućnosti podsjetili na Vukovar i na sve ono što je Vukovar u stvarnom i simboličkom smislu značio za obranu Hrvatske u Domovinskom ratu.

Dvorac Eltz i Gradski muzej Vukovar

Gradski muzej Vukovar stožerna je kulturna ustanova koja se brine za čuvanje, istraživanje i prezentaciju sadržaja koji govore o višetisućljetnom životu i radu ljudi na vukovarskom području. Nakon višegodišnje obnove i restauratorsko-konzervatorskih zahvata, 23. siječnja 2014. svečano je otvoren stalni postav Gradskog muzeja Vukovar. Time je na simboličan način dovršen dug proces povratka. Graditeljska, restauratorska i muzeološka obnova dvorca Eltz i Gradskog muzeja poprimila je nacionalni pa i međunarodni karakter, jer je riječ o obnovi hrvatskog, ali i europskog povijesnog i kulturnog identiteta grada na Dunavu.      

Gradski muzej u Vukovaru osnovan je 1946. godine. Praktičnim je radom započeo 1948., u zgradi stare diližansne pošte u baroknoj jezgri Vukovara. Od 1964. Gradski muzej nastavit će djelovanje u dvorcu obitelji Eltz, jednom od najljepših i najreprezentativnijih objekata iz razdoblja baroka i neobaroka u Slavoniji, koji je do 1945. bio sjedištem Vukovarskog vlastelinstva. U svom fundusu od gotovo 50 tisuća predmeta prezentirao je bogatu i raznoliku kulturnu povijest Vukovara i vukovarskog kraja. Najvredniji nalazi bili su nalazi sa arheološkog lokaliteta Vučedol, te Zbirka Bauer koja je sadržavala najcjelovitiji pregled hrvatske umjetnosti iz 19. i 20. stoljeća.

Velikosrpska ratna agresija na Hrvatsku i Vukovar grubo je prekinula dotadašnji razvoj i projekte Gradskog muzeja. Razaranje objekata u kojima se čuvala kulturna baština započelo je već krajem kolovoza 1991., kada je iz zraka bombardiran dvorac Eltz i kada su potpuno uništeni neki dijelovi muzejskog kompleksa. U tromjesečnom razaranju grada teško su oštećeni svi muzejski objekti.

Djelovanje Gradskog muzeja nastavljeno je odmah po dolasku u progonstvo, prvo u Muzejskom dokumentacijskom centru, a od 1993. u Muzeju Mimara u Zagrebu.

Prvi obilazak razrušenog i opustošenog Muzeja, tijekom procesa mirne reintegracije Hrvatskoga Podunavlja, dogodio se krajem prosinca 1996., kada je Vukovar posjetio Stožer za obnovu kulturne baštine. Svečano otvorenje Gradskog muzeja Vukovar i početak kulturnih aktivnosti uslijedilo je 27. svibnja 1998. godine. Muzej je narednih godina otvorio vrata drugim hrvatskim muzejima i galerijama, kako bi u ratom napaćenoj vukovarskoj sredini prezentirali svoju kulturnu baštinu. Ubrzo su se mnogobrojne aktivnosti profilirale u stalne manifestacije koje su postale prepoznatljivi simboli Vukovara.

Osnovni preduvjet za početak novog života Gradskog muzeja, s koncepcijski i sadržajno obnovljenim stalnim postavom, bila je obnova samog dvorca Eltz, koja je bila dio velikog projekta „Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok – Vukovar – Vučedol“. U sklopu toga projekta nalazila se i obnova i arheološka istraživanja dvorca Odescalchi u Iloku, izgradnja Muzeja vučedolske kulture i arheološkog parka na Vučedolu te obnova vukovarske barokne jezgre.

Stalni postav Gradskog muzeja Vukovar smješten je na više od 5 tisuća četvornih metara što ga ubraja u najveće muzejske prostore u Hrvatskoj. Među osnovnim temama koje su prezentirane u stalnom postavu na osobit se način ističu: arheološka prošlost, kronologija naseljavanja vukovarskog područja, arheološki lokalitet Vučedol, brončano i željezno doba, rimsko doba i kasna antika, dunavski limes, srednjovjekovni Vukovar, arheološko nalazište Lijeva bara, Vukovar u osmanlijskom i postosmanlijskom razdoblju, obitelj  Eltz i Vukovarsko vlastelinstvo, Srijemska županija, razvoj trgovine, obrta, cehova, prometa, školstva, zdravstva, manufakture i prva industrija, urbani razvoj grada, svjetski ratovi, radnički pokret, industrijalizacija i urbanizacija grada, Domovinski rat, život u progonstvu, mirna reintegracija, život u višenacionalnoj zajednici…

Muzej vučedolske kulture i Arheološki park Vučedol

Lokalitet Vučedol i kultura koja je po njemu dobila ime svakako je svojevrsni fenomen među pojavama koje su obilježile pretpovijesna razdoblja ne samo u Hrvatskoj, nego i u Europi.

Muzej vučedolske kulture nalazi se podno platoa Vinograd Streim, dijela višeslojnog naselja koje je živjelo više ili manje intenzivno od neolitika do srednjega vijeka. Najintenzivniji život odvijao se ovdje tijekom eneolitika u kasnom 4. i tijekom 3. tisućljeća prije Krista. Nakon nekoliko manjih arheoloških istraživanja, ali i jednog značajnijeg kojega je 1938. na vučedolskom Gradcu obavio njemački arheolog Robert Rudolf Schmidt, kada je otkopao najveći objekt – Megaron ljevača bakra, grob bračnoga para, grob jelena i slavnu Vučedolsku Golubicu / Jarebicu, sustavna arheološka istraživanja odvijaju se na lokalitetu od 1984. u organizaciji Gradskog muzeja Vukovar i Odsjeka za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Zbog izuzetnog značaja lokaliteta i osobito snažno izražene Vučedolske kulture koja na lokalitetu kroz nalaze dobivene u arheološkim istraživanjima i znanstvenim interpretacijama prvenstveno voditelja istraživanja i autora idejne koncepcije postava prof. dr. sc. Aleksandra Durmana, izgrađen je u svijetu jedinstven muzej posvećen jednoj kulturi.

Muzeološka koncepcija stalnog postava ima za cilj uvesti posjetitelje u način života u okviru Vučedolske kulture – koja se iz matičnog prostora nastanka (u međuriječju Dunava, Save i Drave) proširila na područje današnjih dvanaest europskih zemalja – interpretirajući nalaze koji manifestiraju visoko razvijenu civilizacijsku razinu.

Muzej vučedolske kulture osnovan je Uredbom Vlade Republike Hrvatske 21. veljače 2013. kao nacionalni muzej. Rezultat je to dugogodišnjeg nastojanja da se Vučedol zbog svojega značaja svrsta u prvi red arheoloških parkova i upiše u arheološku kartu ovoga dijela Europe. Radovi na stalnom postavu započeli su u ljeto 2014. godine. Stalni postav Muzeja, kroz 19 prostorija na izložbenoj površini od preko 1200 m ² prezentira civilizacijske dosege Vučedolske kulture, svečano je otvoren 30. lipnja 2015. godine.

Javna ustanova „ Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“

Javna ustanova „Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“ (u daljnjem tekstu Javna ustanova) osnovana je s ciljem očuvanja sjećanja na Domovinski rat i Bitku za Vukovar. Svojim memorijalnim, znanstveno-obrazovnim, turističkim i međunarodnim aktivnostima spaja vukovarsku prošlost i budućnost. Osnovana je Uredbom Vlade Republike Hrvatske na sjednici održanoj 2. svibnja 2013. godine, a s radom je započela 2. siječnja 2014. godine. Osnivač Javne ustanove jest Republika Hrvatska, u čije ime osnivačka prava obavlja Ministarstvo hrvatskih branitelja. Djelatnost Javne ustanove upoznavanje je učenika i drugih posjetitelja s vrijednostima Domovinskoga rata i Bitke za Vukovar, prijevoz, smještaj i prehrana za učenike i druge posjetitelje sukladno propisima kojima se uređuju prijevoz, ugostiteljska djelatnost i pružanje usluga u turizmu.

Primarna je aktivnost provedba projekta Posjet učenika osmih razreda Vukovaru koji se organizira u suradnji Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva znanosti i obrazovanja. Ovaj je Projekt jedinstven u Republici Hrvatskoj jer je riječ o terenskoj nastavi u kojoj sudjeluju učenici osmih razreda svih osnovnih škola, njih oko 40.000 svake školske godine. Pilot-projekt dolazaka učenika osmih razreda u Vukovar pokrenut je 2014. godine, a projekt Posjet učenika osmih razreda Vukovaru u punom je opsegu započeo školske godine 2016./2017. Tijekom terenske nastave učenici uče o Domovinskome ratu i Bitci za Vukovar uz predavanja te obilazak memorijalnih mjesta u gradu Vukovaru. Aktivnosti ove terenske nastave provode se na širem području Vukovara, na mjestima kojima upravlja Javna ustanova, kao i u institucijama s kojima se surađuje u provedbi Projekta.

Učenici terensku nastavu započinju predavanjima Domovinski rat i Bitka za Vukovar s ciljem da prije obilaska memorijalnih mjesta stvore teorijski okvir na koji će se nadovezati posjet stvarnim mjestima stradanja i spomen-obilježjima. Domovinski rat izvode učitelji povijesti, a Bitku za Vukovar djelatne vojne osobe koje su sudjelovale u Domovinskome ratu. Predavanja su prilagođena uzrastu učenika te su u skladu s programom nastave predmeta Povijest za osmi razred osnovne škole.

Nakon predavanja učenici obilaze izložbene postave Javne ustanove, Spomen dom Ovčaru i Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Također, uz stručno vodstvo djelatnika Javne ustanove, obilaze Mjesto sjećanja – Vukovarska bolnica 1991., Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata, spomen-obilježje masovne grobnice na Ovčari, hangar Veleprometa, spomen-obilježje „Kukuruzni put – Put spasa“, ruševine Borovo Commercea te crkvu sv. Filipa i Jakova. Kako bi se upoznali s kulturnom baštinom grada Vukovara, učenici u sklopu Projekta posjećuju dva vukovarska muzeja – Gradski muzej Vukovar i Muzej vučedolske kulture. Program završava Školom mira i kvizom znanja, a cilj završne etape terenske nastave jest da učenici napuste Vukovar s razumijevanjem mira i tolerancije te shvate njegovu temeljnu vrijednost.

Tijekom godina Posjet učenika osmih razreda Vukovaru izrastao je u nacionalni projekt, a o njegovoj kvaliteti svjedoče i brojne pozitivne povratne informacije sudionika. Osim Projekta znanstveno-obrazovne aktivnosti uključuju i dolaske učenika svih školskih uzrasta, organizaciju radionica za djecu vrtićke dobi, sudjelovanje djelatnika na seminarima i simpozijima, organizaciju stručnih skupova te stručno vodstvo i prezentaciju na temu Domovinski rat i Bitka za Vukovar za sve posjetitelje Javne ustanove.

Posebna pozornost u radu Javne ustanove pridaje se obilježavanju obljetnica, upravljanju i održavanju objekata, prikupljanju i čuvanju artefakata iz Domovinskoga rata, pripremi i opremanju stalnoga tematsko-kronološkog postava, uređenju i opremanju mjesta sjećanja te revitalizaciji već postavljenih vanjskih i unutarnjih eksponata.

„Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar“ predstavlja središnju točku svih aktivnosti povezanih sa sjećanjem na Domovinski rat i na tragediju Vukovara. Posjetitelji individualnim ili grupnim posjetima mogu razgledati nekoliko postava: izložbu Bitka za Vukovar , rekonstrukciju srpskih koncentracijskih logora Stajićevo i Begejci , eksponate na otvorenom, prikaz minskoga polja, izložbu pješačkoga naoružanja korištenoga u Domovinskome ratu, virtualnu stvarnost Samostalni zrakoplovni vod te simulaciju bojnoga polja Ojačana brigada u obrani .

U sklopu Javne ustanove nalaze se još i Spomen dom Ovčara te Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, nezaobilazna mjesta za brojne posjetitelje. Spomen dom Ovčara mjesto je stradanja mnogih civila i ranjenika koji su nakon okupacije Vukovara odvedeni iz vukovarske bolnice. Hangar je pretvoren u spomen-dom, u kojemu se nalaze fotografije i imena osoba koje su ondje provele posljednje sate života, njihovi osobni predmeti pronađeni u grobnicama ili koje su donirale obitelji.

Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti izgrađen je u Borovu naselju kraj bivše mjesne zajednice u kojoj je 1991. godine bilo zapovjedništvo toga dijela grada. Otvoren je u sjećanje na sve poginule pripadnike 204. vukovarske brigade. U spomen domu mogu se vidjeti ratne fotografije i videosnimke ratnih događanja te čuti ratna izvješća, kao i podatci o poginulim pripadnicima brigade. Ispred spomen doma stoji tenk kao znak sile koju su slomili hrabri branitelji te bista Blage Zadre.

Programima upoznavanja posjetitelja s vrijednostima Domovinskoga rata i Bitke za Vukovar Javna ustanova povezuje i sljedeće memorijalne objekte: spomenik na Trgu žrtava Ovčare, spomen-obilježje mjesta masovne grobnice žrtava iz Domovinskog rata Ovčara , križ na Lušcu, središnji križ, spomen-obilježje u Bogdanovcima, spomen-obilježje Kukuruzni put , spomen-obilježje u Sotinu  ̶  Skendra, spomenik 12 redarstvenika, spomen-obilježje masovne grobnice u Novoj ulici te Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata.

2. Lovas – spomen-park „Minsko polje“ i mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata u naseljima Tovarnik, Lovas, Bogdanovci, Bobota, Tompojevci, Tordinci, Stari Jankovci, Ilok, Negoslavci

Izvori:

Lovas – spomen-park „Minsko polje“, te brojna mjesta masovnih grobnica žrtava iz Domovinskog rata u naseljima (Tovarnik, Lovas, Bogdanovci, Bobota, Tompojevci, Tordinci, Stari Jankovci, Ilok, Negoslavci) Podunavlja“,   Doktorska disertacija, Poslijediplomski studij povijesti, Fakultet hrvatskih studija. Sveučilište u Zagrebu, 2023.

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA - Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, stanje na dan 6.4.2025.

MINISTARSTVO HRVATSKIH BRANITELJA - Evidencija o ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima iz pojedinačnih, masovnih i asanacijskih grobnica (stanje na dan: 20.04.2021.) te Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i Evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa (stanje na dan 6.4.2025.).

Tovarnik

U jutarnjim satima 20. rujna 1991. godine agresorske postrojbe - 3. gmbr pod zapovjedništvom potpukovnika Slobodana Antonića (Požarevačka brigada), ojačana 3. oklopnim bataljunom 252. okbr,492 započele su oružane napade na Tovarnik koji su kulminirali 22. rujna kada dolazi do potpune okupacije Tovarnika. Kako u tijeku, tako i nakon okupacije Tovarnika, JNA s pridruženim paravojnim postrojbama započele su s provedbom etničkoga čišćenja što je uključivalo likvidacije, uništavanje kulturnih, vjerskih i stambenih objekata, zarobljavanje, zlostavljanje i konačno protjerivanje Hrvata.

Na području mjesnog groblja u Tovarniku pronađeno je 5 lokacija masovnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 48 žrtava. Nadalje, treba napomenuti kako je tijekom procesa ekshumacija, na području mjesnog groblja u Tovarniku pronađeno i pet pojedinačnih grobnica, što uz posmrtne ostatke 48 osoba ekshumiranih iz pet mikro-lokacija masovne grobnice broji ukupno 53 žrtve ekshumirane na mjesnom groblju u Tovarniku. Masovnu grobnicu u Tovarniku obilježava i visoka dob žrtava, naime, prosječna dob cijele skupine iznosila je 54,5 godina pri čemu je najmlađa žrtva imala svega 17 godina dok je najstarija žrtva imala 87 godina. Od ukupnog broja identificiranih žrtava, njih 29 bili su civili, a 15 sa statusom hrvatskog branitelja/braniteljice

Lovas

S ciljem pokušaja izbjegavanja sudbine ostalih okupiranih mjesta, mještani Lovasa 17. rujna 1991. započeli su pregovore s predstavnicima JNA. Iako su mještanima zajamčili sigurnost, već 30. rujna 1991. JNA je rasporedila oklopna i topnička sredstva s južne i zapadne strane Lovasa. Sredinom toga dana agresorska je strana započela s napadima koji su se odvijali od 30. rujna do 10. listopada, kada mjesto zauzimaju jedinice u sastavu 2. proleterske gardijske mehanizirane brigade (pgmbr) JNA potpomognute srbijanskim dobrovoljačkim postrojbama „Dušan Silni“ i „Beli orlovi“ te pripadnicima lokalnih teritorijalnih obrana.

Okupacijom mjesta 10. listopada 1991. godine, JNA i srpske dobrovoljačke postrojbe započinju s likvidacijom civila hrvatske narodnosti pa u samom danu okupacije stradavaju 23 osobe. Spaljeno je približno 20 stambenih objekata, a mjesna katolička crkva spaljena je i uništena do temelja. Okupacijom Lovasa, preživjeli mještani hrvatske narodnosti bili su izvrgnuti daljnjem teroru i nasilju, bezrazložnom zarobljavanju, odvođenju na ispitivanja te prisiljavanju na fizički rad i druge poslove poput posluživanja u kućama koje su nastanile osobe srpske narodnosti. Tjedan dana nakon okupacije, 17. listopada, Ljuban Devetak kao „komandant“ TO Lovas, izdao je naredbu svim mještanima, muškarcima hrvatske narodnosti, sakupljanje pred Zadružnom zgradom radi raspoređivanja na prisilni rad. Na temelju takve naredbe, pred Zadružnim domom se skupilo najmanje 70 osoba koji su utjerani u dvorište nakon čega su pripadnici TO Lovas započeli s fizičkim zlostavljanjem mještana. U jutarnjim satima sljedećega dana, njih 11 je pretučeno do smrti dok je preostali dio muškaraca odveden do minskog polja koje se nalazilo u polju djeteline kako bi je razminirali od mina koje su u ranijem razdoblju postavili pripadnici JNA. Od izazvanih eksplozija ranjeno je 12, a poginula 21 osoba. Uz prisiljavanje mještana na razminiravanje, najveće se zlostavljanje događalo u razdoblju od 19. listopada do 3. prosinca 1991. godine kada je ubijeno najmanje 68 civila hrvatske narodnosti. Ukupno gledajući, u Lovasu, na Mjesnom groblju, pronađene su dvije masovne grobnice, prva u lipnju 1997. godine iz koje je ekshumirano ukupno 68 žrtava te druga iz koje su u rujnu 1997. godine ekshumirani posmrtni ostaci tri žrtve. Izuzev navedenih, u blizini Lovasa, u šumi Jelaš otkrivena je još jedna masovna grobnica.

Masovna grobnica – Šuma Jelaš, Lovas

Dana 21. svibnja 2001. godine provedeno je terensko istraživanje lokacije na području šume Jelaš kod Lovasa. Obradom posmrtnih ostataka ekshumiranih žrtava utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima ukupno šest osoba pri čemu su tri identificirane kao osobe muškoga spola. Radi se o skupini žrtava nasilno odvedenih iz Tovarnika krajem rujna 1991. godine od kojih je jedan bio u statusu hrvatskoga branitelja.

Masovne grobnice – Mjesno groblje, Lovas

Postupak ekshumacije započeo je 2. lipnja 1997. godine. Do 8. lipnja 1997. godine, odnosno zadnjega dana ekshumacije, pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 68 osoba. Ekshumirani posmrtni ostaci 68 žrtava prevezeni su na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku radi daljnjeg tijeka obdukcije, utvrđivanja uzroka smrti te konačne identifikacije žrtava. Prema tome, procesom identifikacije utvrđen je identitet svih 68 žrtava. U odnosu na cjelokupnu skupinu, utvrđeno je kako se radi o 59 muškaraca i 9 žena, raspona dobi od 17 do 80 godina, odnosno prosječne dobi od 45,6 godina te od kojih je 45 bilo u statusu hrvatskog branitelja, a 23 civila. Dakle, od ukupnoga broja ekshumiranih žrtava, njih 21 usmrćeno je 18. listopada 1991. godine tijekom prisilnog razminiravanja minskoga polja dok su preostale žrtve, njih 47 usmrćene na različitim mjestima u Lovasu i to uglavnom po njegovoj okupaciji 10. listopada. Točnije, 22 žrtve su usmrćene od 10. do 15. listopada, a 25 žrtava je usmrćeno u razdoblju od 15. do 24. listopada 1991. godine.

Nakon ekshumacije posmrtnih ostataka 68 žrtava na prvoj lokaciji, ekshumirana je još jedna masovna grobnica na groblju u Lovasu dana 11. rujna 1997. godine. Nakon ekshumacije četiri pojedinačne grobnice pristupilo se lokaciji 5 na mjesnome groblju u Lovasu.

Bogdanovci

Oružana agresija na Bogdanovce počinje od kolovoza 1991. godine intenziviranjem svakodnevnih napada uglavnom iz smjera Bršadina i šume Đergaj. Agresija se nastavlja i tijekom mjeseca rujna kada se već teško oštećuju i sakralni i stambeni objekti u mjestu kao i lokalna škola. Napadi su uspješno odbijani do 10. studenoga kada iz smjera Petrovaca, Vukovara i Bršadina dodatno osnažene postrojbe probijaju obranu Bogdanovaca te sljedećeg dana u potpunosti okupiraju selo. U noći s 10. na 11. studenoga dio mještana krenuo je u proboj prema Vinkovcima gdje im se gubi trag.

Masovna grobnica – Ulica Žrtava Domovinskog rata 29, Bogdanovci

Ekshumacija je provedena 23. studenoga 2015. godine kada je na mjesto pronalaska pristupio Tim za ekshumacije na lokaciji – 1 m od pješačke staze prema cesti navedene ulice ispred srušene kuće broja 29. Na dubini od 1 – 1.5 m pronađeni su posmrtni ostaci četiri osobe, mještana Bogdanovaca stradalih oko 3. listopada 1991. godine.

Masovna grobnica – Ulica Maršala Tita 33, Bogdanovci

13. studenoga 1997. godine Pregledom ekshumiranih posmrtnih ostataka utvrđeno je kako se radi o pet osoba muškoga te jednoj osobi ženskoga spola. Prosječna dob žrtava pronađenih u masovnoj grobnici je 47 godina, odnosno raspona dobi od 22 do 65 godina, a svi su usmrćeni 2. ili 3. listopada 1991. godine.

Masovna grobnica – Školsko igralište, Bogdanovci

Dakle, razgovori s mještanima, a posebno braniteljima Bogdanovaca, upućivali su na to kako se na prostoru školskoga igrališta nalaze posmrtni ostaci najmanje 10 branitelja koje su, nakon njihova stradavanja, pokopali sami branitelji te mještani Bogdanovaca. Dana 13. studenoga 1997. godine, a u sklopu terenskih istraživanja koja su obuhvatila više lokacija na području Bogdanovaca, Tim za ekshumacije pristupio je i navedenoj lokaciji na školskom igralištu u Bogdanovcima.

Uz pojedinačna stradavanja, iz grobnice su ekshumirani i posmrtni ostaci šestorice branitelja stradalih u jednom događaju u noći s 4. na 5. listopada 1991. godine. Pripadnici 204. brigade (većinom skupine zv. „Žabe bukače“) prilikom povratka iz Vukovara s dva osobna automobila u noći s 4. na 5. listopada 1991. godine naišli su na postavljene tenkovske mine na ulazu u Bogdanovce od kojih su na mjestu stradali. Šestoricu spomenutih branitelja sljedećega su dana pronašli branitelji Bogdanovaca i pokopali na spomenutoj lokaciji.

Masovna grobnica – Ulica Vladimira Nazora bb, Bogdanovci

17. listopada 1997. godine pristupio lokaciji obiteljske kuće u Ulici Vladimira Nazora. Tijekom složenog procesa obrade ekshumiranih posmrtnih ostataka, s obzirom na njihovu fragmentiranost te činjenicu kako su bili dijelom karbonizirani, utvrđeno je kako su na mjestu pronađeni posmrtni ostaci pet osoba, tri žene i dva muškaraca. Proces identifikacije potvrdio je i prvotno dani iskaz člana obitelji u svezi nestanka njegovih roditelja te mještana koji su zajedno bili sklonjeni u podrumu kuće ,prosječne dobi od 66 godina.

Masovna grobnica – Mjesno groblje, Bogdanovci

20. ožujka 2002. godine Do 22 ožujka, iz jame su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 16 osoba. Tijekom pregleda posmrtnih ostataka, potvrđeno je kako se radi o ukupno 16 osoba, sedam osoba ženskoga spola i devet osoba muškoga spola. Identifikacija posmrtnih ostataka pokazala je kako su iste ekshumirani posmrtni ostaci devet osoba albanske narodnosti. Uz njih je pronađeno i pet osoba hrvatske narodnosti. Cjelokupnu skupnu karakterizira visoka životna dob u trenutku stradavanja pa je tako prosječna dob skupine 62 godine, odnosno od najmanje 44 do 94 godine.

Bobota

Masovna grobnica – Bobotsko mrcinište, Trpinja

Dana 24. studenoga 2021. godine prilikom provedbe probnog iskapanja na navedenoj lokaciji došlo se do prvih naznaka kako se na mikro-lokaciji nalaze ljudski posmrtni ostaci. Dakle, žrtve su bile u rasponu dobi od 18 do 70 godina, odnosno prosječne starosne dobi od 53 godine. Prema dostupnim saznanjima, žrtve, civili hrvatske narodnosti zatočeni su u prostorijama kino-dvorane „Partizan“ koja se nalazila u neposrednoj blizini Stanice milicije Tenja, u približnom razdoblju između 10. i 14. srpnja 1991. godine, iz koje su izvedeni te likvidirani na navedenoj lokaciji masovne grobnice.

Tompojevci

Kao i u drugim mjestima na području hrvatskoga Podunavlja, sigurnosna situacija na području današnje općine Tompojevci znatno se usložnjava nakon pokolja hrvatskih redarstvenika u Borovu selu 2. svibnja 1991., pa se bilježe incidenti poput skidanja hrvatskih zastava, podizanja barikada i pojedinačnih puškaranja. Današnja općina Tompojevci nalazi se u Vukovarsko-srijemskoj županiji te joj teritorijalno pripadaju naselja Berak, Bokšić, Čakovci, Grabovo, Mikluševci i Tompojevci.

Masovna grobnica – Mjesno groblje, Mikluševci

Dana 19. travnja 1999. godine provedeno je terensko istraživanje lokacije na mjesnom groblju u Mikluševcima te su ekshumirani posmrtni ostacima tri osobe, dvije osobe muškoga i jedne osobe ženskoga spola. Žrtve su nasilno odvedene u večernjim satima 28. siječnja 1992. godine.

Masovna grobnica – Željeznički bunar, Čakovci

Masovna grobnica – željeznički bunar u Čakovcima ekshumirana je 10. svibnja 1999. godine. Procesom identifikacije, utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima hrvatskih branitelja. Pripadnik MUP-a druga je usmrćena osoba čiji su posmrtni ostaci bačeni u bunar. Za navedenu osobu, čiji su posmrtni ostaci pronađeni u masovnoj grobnici, svjedoci su raspolagali saznanjem kako je usmrćen od strane četiri neidentificirane osobe pucnjevima vatrenim oružjem u leđa. Drugi branitelj odveden je od pripadnika TO pod izgovorom kako ga odvode na prisilni rad, međutim, nakon 18. listopada, gubi mu se trag kao i drugoj dvojci, koji su istoga dana odvedeni iz svojih kuća pod izgovorom kako moraju ukapati uginule životinje. Preostali branitelj usmrćen je nakon što je nasilno odveden 10. listopada 1991. godine kao hrvatski branitelj prilikom obrane mjesta.

Masovna grobnica – Bunar u Oroličkoj 52, Berak

U razdoblju od 26. svibnja do 4. lipnja 1998. godine pristupilo se terenskim istraživanju bunara u Oroličkoj ulici kbr. 52 u Berku. Pregledom ekshumiranih posmrtnih ostataka utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima dvije osobe ženskoga i jedne osobe muškoga spola. Okolnosti njihova stradavanja u svezi su s ukupnim događanjima na području Berka, a nakon okupacije 2. rujna 1991.

Masovna grobnica – Mjesno groblje, Berak

Dana 25. ožujka 1998. godine pristupilo se terenskom istraživanju lokacije moguće masovne grobnice na mjesnom groblju u Berku prilikom čega su pronađeni posmrtni ostaci tri osobe, dvije osobe ženskoga i jedne osobe muškoga spola. Prema dostupnim saznanjima, svo troje su bili zatočeni u ranije spomenutim logorima u Berku u kojima su, kao i preostali zatočeni, bili izloženi različitim oblicima zlostavljanja koja su u konačnici završila njihovim usmrćivanjem.

Masovne grobnice – Šarviz dola , Berak (Svinjarevci)

Na predjelu Šarviz dola, koji teritorijalno pripada Svinjarevcima, a nalazi se u blizini Berka, pronađene su tri sekundarne masovne grobnice (Šarviz Dola 1, 2 i 3) iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 41 žrtve. Dana 11. svibnja 1999. godine otkrivena je prva masovna grobnica na tom području. Dana 27. svibnja 1999. otkrivena je druga masovna grobnica na tom području, a iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci 16 osoba.  Procesom identifikacije utvrđen je identitet svih 16 žrtava, uglavnom mještana Berka uz dio osoba koje su nasilno odvedene iz Vukovara. Iz treće masovne grobnice u razdoblju od 13. veljače do 21. veljače 2023. godine ekshumirani su posmrtni ostaci 11 osoba. Stradavanje odnosno nasilno odvođenje svih žrtava čiji su posmrtni ostaci pronađeni u Šarviz doli odnosi se na mjesec rujan odnosno listopad 1991. godine – akcije „čišćenja“ dijela vukovarske gradske četvrti Sajmište te okupaciju mjesta Berak.

Tordinci

Masovna grobnica – V. Nazora 8 (ispred župnog dvora), Tordinci

Dana 4. svibnja 1999. godine pristupilo se terenskom istraživanju lokacije ispred Župnog dvora u Tordincima. Procesom ekshumacije utvrđeno je kako su u grobnici pronađeni posmrtni ostaci pet osoba muškoga spola.

Masovna grobnica – Lenija uz šumu Požega, Tordinci

Masovna grobnica – Lenija uz šumu Požega  erenski je istražena 16. ožujka 2004. godine te su u istoj pronađeni posmrtni ostaci četiri osobe. Radilo se o civilima hrvatske narodnosti, mještanima iz Tordinaca te jednom mještaninu Aljmaša. Okolnosti nestanka 59-godišnjaka, mještanina Aljmaša, ukazuju na to kako je nasilno odveden 10. listopada 1991. godine. Prema saznanjima preživjelih, odveden je i zatočen u zatvoru Stanice milicije u Dalju.

Masovna grobnica – Starčev dol, Tordinci

Dana 26. ožujka 2004. godine procesom obrade posmrtnih ostataka žrtava ekshumiranih u masovnoj grobnici Starčev dol, utvrđeno je kako se radi o ukupno 22 žrtve, dvije osobe ženskoga i 19 osoba muškog spola. Radilo se o relativno homogenoj skupini, mještanima Tordinaca hrvatske narodnosti usmrćenih po samoj okupaciji Tordinaca, prosječne dobi od 57 godina, dakle starije životne dobi, odnosno raspona od 28 do 83 godine te osam osoba u statusu hrvatskoga branitelja odnosno 14 civila.

Stari Jankovci

S obzirom na neuspjeh silno oružano nadmoćnog agresora u brzom slamanju obrane Vukovara, započelo je dovlačenje novih i većih snaga na istok Slavonije. Tijekom dolaska agresorskih pojačanja događa se i okupacija niza mjesta na području od Šida prema Vinkovcima. Tako su 20. rujna 1991. godine okupirani Slakovci, a nakon dvodnevne borbe, 29. rujna 1991. godine 252. oklopna brigada JNA zauzela je i Stare i Nove Jankovce.

Masovna grobnica – Ulica Braće Radića 45, Stari Jankovci

Dana 3. rujna 1997. provedena je ekshumacija grobnice u Ulici Braće Radića 45 u Starim Jankovcima. Pregledom posmrtnih ostataka utvrđeno je kako su iz masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe, dvije osobe ženskoga i jedne osobe muškoga spola,  usmrćenih na dan okupacije Starih Jankovaca 29. rujna 1991. godine.

Masovna grobnica – Mjesno groblje, Stari Jankovci

Dana 19. veljače 1998. godine provedena je ekshumacija na mjesnom groblju u Starim Jankovcima. Iz te su masovne grobnice ekshumirani posmrtni ostaci četiri osobe, dvije ženskoga i dvije muškoga spola,koji su usmrćeni u obiteljskoj kući 6. ožujka 1992. godine.

Masovna grobnica – Mjesno groblje, Novi Jankovci

Dana 19. veljače 1998. godine terenski je istražena lokacija masovne grobnice na mjesnom groblju u Novima Jankovcima prilikom koje su ekshumirani posmrtni ostaci dvije ženske i jedne muške osobe. Cijela je skupina usmrćena 23/24. rujna 1992. godine i to prilikom pokušaja prelaska na slobodno područje Republike Hrvatske u mjesto Privlaka.

Ilok

Lokacija koja se nalazi u Grobljanskoj ulici na Katoličkom groblju obuhvaćena je u kontekstu provedbe ekshumacije pojedinačnih i masovnih grobnica na Katoličkom groblju u Iloku tijekom rujna 1999. godine. Dana 7. rujna 1999. godine otkrivena je masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci dvije muške i jedne ženske osobe. Dosadašnjim tijekom procesa identifikacije, jedna osoba nije identificirana dok je kao ženska osoba identificirana 60-godišnja ženska osoba, koja je nakon predaje Borova naselja odvedena u mjesto Borovo (selo) gdje je ispitivana i nakon čega joj se gubi trag. U odnosu na njeno mjesto ukopa, može se pretpostaviti kako je nakon zatočeništva u mjestu Borovo (selo) bačena u Dunav te su njeni posmrtni ostaci riječnim putem doplovili do Iloka nakon čega ih je pokopao mjesni grobar. U istoj su grobnici pronađeni i posmrtni ostaci 68-godišnjaka iz Vukovara.

Negoslavci

Masovna grobnica – Močvara predio „44 S“, Negoslavci

Dana 11. rujna 2003. godine pristupilo se terenskom istraživanju lokacije na području – močvara predio „44S“ u Negoslavcima. Prvi posmrtni ostaci otkriveni su 15. rujna 2003. godine i to u dvije grobne jame. U drugoj grobnoj jami, ekshumirani su posmrtni ostaci sedam osoba.

Masovna grobnica – Polje kod ribnjaka Grabovo, Negoslavci

Dana 12. svibnja 1999. godine terenski je istražena ova masovna grobnica pri čemu su ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe – dvije osobe muškoga i jedne osobe ženskoga spola. su mještani Berka koji su nakon okupacije početkom rujna 1991. godine bili zatočeni te podvrgnuti prisilnoj radnoj obvezi u Berku.

Masovna grobnica – Pravoslavno groblje, Negoslavci

Dana 9. listopada 1998. godine terenski je istražena lokacija masovne grobnice na Pravoslavnom groblju u Negoslavcima. Obradom ekshumiranih posmrtnih ostataka utvrđeno je kako se radi o posmrtnim ostacima tri osobe, jednoj osobi ženskoga i dvije osobe muškoga spola. U odnosu na okolnosti njihova nestanka, prema dostupnim iskazima, radi se o relativno homogenoj skupini. Naime, nasilno su odvedeni po samoj okupaciji dijela Sajmišta i to u razdoblju od 14. do 16. rujna 1991. godine. Odvedeni su iz obiteljskih kuća u logor Velepromet u kojem su bili priključeni radnome vodu, a nakon toga odvedeni u Negoslavce gdje im se gubi trag.

VI. GRAD ZAGREB

1. Grad Zagreb (Banski dvori, Hrvatsko narodno kazalište, Akademija dramskih umjetnosti)

Prema popisu stanovništva iz 1991. naseljeno mjesto Zagreb imalo je 706.770 stanovnika, od kojih znatnu većinu čine Hrvati.

Zračni napad na Banske dvore 7. listopada 1991.

Dana 7. listopada 1991. završavala je tromjesečna odgoda realizacije Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske donesene 25. lipnja 1991., koja je uz posredovanje Europske zajednice i Sjedinjenih Američkih Država (SAD), kako bi se nastavili pregovori o mirnom rješavanju jugoslavenske krize, bila dogovorena Brijunskim sporazumom 7. srpnja 1991. godine. Upravo toga dana, 7. listopada, malo poslije 15.00 sati, dogodio se zračni napad na Banske dvore, tadašnje sjedište predsjednika Republike Hrvatske (RH), koji su izvršili zrakoplovi Jugoslavenske narodne armije (JNA). Glavni cilj napada bio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je toga dana imao sastanak s predsjednikom Saveznog izvršnog vijeća SFRJ Antom Markovićem i predsjednikom Predsjedništva SFRJ Stjepanom Mesićem.  Iako je u 14.47 sati bila oglašena uzbuna zbog zračne opasnosti, predsjednik Tuđman je s Markovićem i Mesićem nakon završenog objeda otišao u svoj kabinet koji se nalazio na suprotnoj strani Banskih dvora. Desetak minuta kasnije ratni zrakoplovi JNA djelovali su po Gornjem gradu. Radilo se o dva zrakoplova G-4 »Super Galeb« i dva MiG-21 koji su vjerojatno poletjeli s vojnog aerodroma u Udbini, odnosno Bihaću. Zrakoplovi G-4 bili su naoružani svaki s po dvije bombe američke proizvodnje Mk-82 »Snake Eye« težine 227 kg, opremljene s konvencionalnim stabilizatorima i blizinskim upaljačima koji aktiviraju bombu na približno pet metara udaljenosti od čvrste podloge. Jedna takva bomba eksplodirala je u kutu dvorišta uz koji se nalazila Svečana dvorana, a druga 30-ak metara dalje, u Ulici Tituša Brezovačkog. Učinak bombe i njezinoga razornog udarnog vala s krhotinama bio je zastrašujući, osobito u prostoriji gdje je bio održan radni ručak te je učinjena velika materijalna šteta na rezidenciji i njezinom inventaru. Zahvaljujući tome što su napustili dvoranu netom prije napada, predsjednik Tuđman i gosti osim pretrpljenog šoka nisu bili ozlijeđeni. Drugi »Super Galeb« odbacio je svoj teret na području Tuškanca i Dubravkina puta gdje je smrtno stradao jedan civil. Zrakoplovi MiG-21 djelovali su sa šesnaest raketa kalibra 128 mm »zrak-zemlja« M-74 »Munja« jugoslavenske proizvodnje. Sve su bile opremljene udarnim upaljačima trenutnog djelovanja. Rakete su teško oštetile okolno područje Banskih dvora. Ukupna materijalna šteta iznosila je oko 70 milijuna tadašnjih hrvatskih dinara, a oštećeno je bilo sedamdesetak stambenih objekata i kulturno-povijesnih građevina u staroj povijesnoj jezgri Zagreba. Sabor RH sutradan je, 8. listopada 1991., raskinuo sve državnopravne veze sa SFRJ i proglasio neovisnost Hrvatske.

Raketiranje Zagreba u svibnju 1995. Nakon što je Hrvatska 1. i 2. svibnja 1995. provela oslobodilačku vojno-redarstvenu operaciju „Bljesak”, u kojoj je oslobođeno oko 600 km ² preostaloga okupiranog teritorija zapadne Slavonije, vodstvo p obunjenih Srba pribjeglo je terorističkim metodama te su 2. i 3. svibnja 1995., uz Sisak, Karlovac i druge gradove, raketirali središte Zagreba kazetnim bombama iz višecijevnog lansera raketa Orkan, ubivši pritom šestero i ranivši 176 civila, a jedan policajac smrtno je stradao prilikom razminiravanja prostora dječje bolnice u Klaićevoj ulici od „zvončića“. Odluku o raketiranju Zagreba donio je Milan Martić, predsjednik Republike Srpske Krajine (RSK), u dogovoru s Glavnim štabom Srpske vojske Krajine. Tijekom tih napada na Zagreb pogođena je Dječja bolnica u Klaićevoj ulici, obližnja gimnazija, Dom umirovljenika Centar, Hrvatsko narodno kazalište, Akademija dramskih umjetnosti, a projektili su padali i na Zrinjevac, gimnaziju u Križanićevoj, križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, Zračnu luku Pleso... Godine 2013. u Zagrebu, u Ulici Frane Petrića 4, otvoren je Memorijalni centar raketiranja Zagreba 1991./1995.

VII. SISAČKO-MOSLAVAČKA ŽUPANIJA

1. područje južno od Kupe i Save (područje masovnih stradanja i velikog broja grobnica žrtava iz Domovinskog rata - Hrvatska Kostajnica; Hrvatska Dubica, Sunja, Donji Kukuruzari, Majur, Topusko, Glina, Petrinja)

IZVORI:

RAGUŽ, Jakša „Masovne grobnice u hrvatskom Pounju iz Domovinskog rata–prinos viktimološkim studijama“ Radovi: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (2015), 47 (2), 737-784.

Ministarstvo hrvatskih branitelja - Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, stanje na dan 6.4.2025.

Ministarstvo hrvatskih branitelja - Evidencija o ekshumiranim, identificiranim i neidentificiranim posmrtnim ostacima iz pojedinačnih, masovnih i asanacijskih grobnica (stanje na dan: 20.04.2021.) te Evidencija o osobama nestalim u Domovinskom ratu i Evidencija smrtno stradalih osoba u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa (stanje na dan 6.4.2025.).

Gotovo trećina svih masovnih grobnica iz Domovinskog rata, njih 43, pronađene su na području Sisačko-moslavačke županije.

Glina

Glinsko je područje poprištem mnogobrojnih masovnih ubojstava hrvatskih branitelja i civila hrvatske narodnosti. Primjer koji je identičan gotovo svim mjestima izloženim takvim zločinima može se naći u Novom Selu Glinskom. To je mjesto naseljeno većinskim stanovništvom hrvatske narodnosti okupirano početkom listopada 1991. godine kada je većina civila izbjegla iz mjesta. Preostala 32 civila u mjestu su likvidirana, dio je pokopan u pojedinačne i jednu pronađenu masovnu grobnicu dok se 24 stanovnika,  još uvijek vode nestalima.

Na glinskom je području iz razdoblja Domovinskog rata pronađeno 18 masovnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 69 žrtava.

Tako je na samom području grada Glina pronađeno pet masovnih grobnica na mjesnom groblju i na brdu Pogledić, a iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 18 osoba, uglavnom mještana Joševice. Te su grobnice ekshumirane u razdoblju od 8. do 9. kolovoza 1996. godine.

Na lokaciji 1, mjesno groblje, ekshumirani su posmrtni ostaci tri civilne osobe, usmrćene 6. studenoga 1991. u Joševici.

Na lokaciji 2, mjesno groblje, ekshumirani su posmrtni ostaci četiri osobe te identificirani članovi obitelj – majke i djece - usmrćenih 16. prosinca 1991. u Joševici.

Na lokaciji 3, mjesno groblje, ekshumirani su te identificirani posmrtni ostaci tri osobe usmrćene 16. prosinca 1991. u Joševici. Na lokaciji 4, mjesno groblje, ekshumirani su posmrtni ostaci četiri osobe, jednog bračna para , civila iz Joševice te dvije civilne osobe usmrćene također u Joševici.

Dana 29. listopada 1996. godine ekshumirana je i masovna grobnica „Brdo Pogledić“. Pronađeni su te identificirani posmrtni ostaci četvero civila. Svi su se, prije likvidacije u rujnu 1991., nalazili u zatočeništvu u logoru Glina.

U sastavu Grada Gline je i naselje Gornja Bućica na čijem prostoru su pronađene tri masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 11 osoba. Na lokaciji Gornja Bućica „Ispod škole i veterinarske stanice“ provedena su terenska istraživanja dana 18. rujna 1997. godine kada su ekshumirani te identificirani posmrtni ostaci četiri civilne osobe usmrćenih u listopadu 1991. godine u Gornjoj Bućici čiji su bili mještani. Na lokaciji Gornja Bućica „livada kod hidroforske stanice“ ekshumirani su te identificirani posmrtni ostaci četiri osobe dana 18. rujna 1997. godine. Tijekom procesa identifikacije utvrđeno je kako se radi o osobama usmrćenim u listopadu 1991. godine u Gornjoj Bućici čiji su bili mještani. Dana 13. svibnja 1997. godine provedena su terenska istraživanja na lokaciji Gornja Bućica „Kod table Gornja Bučica na zavoju“ gdje su ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe. Procesom identifikacije utvrđeno je kako se radi o tri osobe  usmrćene u listopadu 1991. godine u Donjem Taborištu čiji su bili mještani.

Na području Glini obližnjeg mjesta Donje Jame dana 22. travnja 1996. godine pronađeni su posmrtni ostaci četiri osobe za koje je tijekom procesa identifikacije utvrđeno kako se radi o mještanima Donjih Jama  koji su usmrćeni u listopadu 1991. godine. Istoga dana, na području Gornjih Jama pronađena je jedna masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe. Tijekom procesa identifikacije utvrđeno je kako se radi o tri osobe  usmrćene 3. studenoga 1991. u Gornjim Jamama.

Dana 25. srpnja 1996. godine u Gornjem Taborištu ekshumirana je masovna grobnica u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci tri osobe za koje je tijekom procesa identifikacije utvrđeno kako se radi o pripadnicima MUP-a koji su dana 2. listopada 1991. godine prilikom obavljanja radnog zadataka na putu između Gornjeg Taborišta i Viduševca naletjeli na neprijateljsku zasjedu.

Na području Gornjeg Viduševca pronađene su četiri masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 16 osoba, a identificirano je njih 11. U razdoblju od 5. do 6. rujna 1996. godine provedena su terenska istraživanja na tri lokacije pri tome je iz prve masovne grobnice koja se nalazila preko puta mjesnog groblja, ekshumirani su posmrtni ostaci šest osoba. Na lokaciji „nasuprot groblja“ pronađeni su posmrtni ostaci tri osobe te identificirani posmrtni ostaci dvije osobe usmrćene nakon okupacije Gornjeg Viduševca krajem rujna 1991. godine. Na lokaciji koja se također nalazila „nasuprot“ groblja u masovnoj su grobnici ekshumirani posmrtni ostaci četiri osobe, a od kojih su tri identificirane - usmrćene prilikom okupacije Gornjeg Viduševca krajem rujna 1991. godine. Četvrta masovna grobnica na području Gornjeg Viduševca otkrivena je 19. rujna 1996. godine također na mjesnom groblju. Ekshumirani su te identificirani posmrtni ostaci četiri osobe usmrćene krajem rujna 1991. prilikom okupacije Gornjeg Selkovca.

Nadalje, u blizini Gline masovne grobnice otkrivene su i u Velikoj i Maloj Solini. U Velikoj je Solini grobnica otkrivena dana 11. srpnja 1996. godine te su iz iste ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe –usmrćene krajem studenog 1991. u Velikoj Solini. U Maloj je Solini 15. svibnja 1997. godine otkrivena masovna grobnica iz koje su ekshumirani te identificirani posmrtni ostaci tri osobe - usmrćene nakon okupacije Male Soline početkom listopada 1991. godine.  

Također, u blizini Gline otkrivena je i masovna grobnica na području Novog Sela Glinskog, a gdje su terenska istraživanja provedena 13. ožujka 1996. godine. Iz te su grobnice ekshumirani posmrtni ostaci šest, a od kojih su identificirane tri . Kao mještani Novog Sela Glinskog, ubijeni su sredinom listopada 1991. godine, a po okupaciji mjesta.

Hrvatska Kostajnica

Masovna grobnica – Ulica Žrtava Domovinskog rata 2, Hrvatska Kostajnica

Dana 19. veljače 1997. godine provedena je ekshumacija u dvorištu kuće u Ulici Žrtava Domovinskog rata kbr. 2 pri čemu su pronađeni posmrtni ostaci četiri osobe. Smrtno stradavanje ovih žrtava veže se uz napade odnosno okupaciju Hrvatske Kostajnice 12. rujna 1991.

Masovna grobnica – Kurbanovo brdo

Na lokaciji Hrvatska Kostajnica – Kurbanovo brdo, terenska istraživanja su provedena 2. rujna 1999. godine. Ekshumirani su posmrtni ostaci tri muške osobe. Smrtno stradavanje ovih žrtva veže se uz okupaciju Hrvatske Kostajnice 12. rujna 1991. godine.

Masovna grobnica – Groblje sv. Ane, Hrvatska Kostajnica

Masovna grobnica na Groblju sv. Ane u Hrvatskoj Kostajnici otkrivena je 23. travnja 1996. godine te su iz nje ekshumirani posmrtni ostaci pet osoba, dvije ženskog i tri muškoga spola.

Spomenik poginulom snimatelju Hrvatske radiotelevizije Gordanu Ledereru, koji je ubijen iz srpskog snajpera 10. kolovoza 1991. snimajući hrvatske branitelje u akciji na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice

Sunja

Na području općine Sunja otkrivena je jedna masovna grobnica – Donji Hrastovac. Masovna grobnica otkrivena u mjestu Donji Hrastovac ekshumirana je u razdoblju od 7. do 8. lipnja 1999. godine. Pronađeni su posmrtni ostaci osam muških osoba. Sve žrtve iz ove masovne grobnice likvidirane su nakon okupacije Hrvatske Kostajnice, u noći s 12. na 13. rujna 1991. godine.

Donji Kukuruzari

Na području općine Donji Kukuruzari otkrivene su dvije masovne grobnice iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci ukupno 17 žrtava.

Masovna grobnica - Plavićevac/Mečenčani

Masovna grobnica Plavićevac/Mečenčani, otkrivena je 29. travnja 1997. godine pri čemu su ekshumirani posmrtni ostaci 10 muških osoba. Sve ove žrtve nasilno su odvedene oko 12. rujna 1991. godine, prilikom okupacije Hrvatske Kostajnice.

Masovna grobnica Marveno Groblje, Berek

Na lokaciji Marvenog groblje, Lovča terenska istraživanja su provedena 3. studenoga 1997. godine. Pet je civilnih osoba te jedan hrvatski branitelj, koji su nasilno odvedeni iz obiteljskih kuća ili u neposrednoj blizini istih i to 27. srpnja 1991. godine, drugog dana napadne srpske operacije „Žaoka“.

Hrvatska Dubica

Masovna grobnica „Skelište/Baćin“

Na lokaciji „Skelište/Baćin“ koja predstavlja drugo najveće stratište nakon Ovčare po broju pronađenih žrtava, terenska istraživanja su započela 13. ožujka 1997. godine te su trajala sve do 4. travnja 1997. godine. Pronađeni su posmrtni ostaci 56 osoba od kojih je 46 identificirano. Sve su žrtve uglavnom stanovnici Hrvatske Dubice i Cerovljana koji su 20. listopada 1991. zatočeni u vatrogasnim domovima u ta dva mjesta te drugog dana odvedeni u Baćin, iskrcani na skelište gdje su i usmrćeni. Prema statusu, sve su žrtve bile civilne osobe, a prema spolu, čak 30 žrtava je ženskoga spola starije životne dobi – u rasponu od 42 do 90 godina.

Topusko

U zaseoku Marovići, mjestu Gređani kraj Topuskog dana 17. svibnja 1996. godine pronađeni su posmrtni ostaci tri osobe u masovnoj grobnici, svi smrtno stradali 4. listopada 1991. godine.

Majur

Na području općine Majur otkrivene su dvije masovne grobnice, Vasića Bare/Meminska i u mjestu Kostrići.

Kostrići

Na području mjesta Kostrići, dosadašnjim tijekom procesa pronađeni su posmrtni ostaci sedam osoba u jednoj masovnoj te četiri pojedinačne grobnice. Posebna težina počinjenog zločina osvjedočena je i činjenicom kako su u Kostrićima likvidirana majka s dvoje maloljetnih sinova. U Kostrićima, na lokaciji „kuća Kozića“ otkrivena je masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci tri civilne osobe –smrtno stradale 15. studenoga 1991. prilikom okupacije Kostrića.

Masovna grobnica - Vasića Bare/Meminska

Tijekom procesa terenskih istraživanja nedaleko kostajničkog mjesta Meminska 29. rujna 1998- godine otkrivena je masovna grobnica – Vasića Bare iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci četiri osobe.

Petrinja

Na području Petrinje otkriveno je devet masovnih i veći broj pojedinačnih grobnica. Lokacija masovne grobnice „Vila Gavrilović“ iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci 16 osoba bila je prva ekshumirana masovna grobnica u mandatu Komisije za zatočene i nestale. Dana 15. rujna 1995. godine nakon ekshumacije, utvrđeno je kako se radi o 16 osoba muškoga spola. Navedene su žrtve hrvatski branitelji koji su ostali braniti Petrinju na strateškom položaju kod Vile Gavrilović gdje su sredinom rujna likvidirani nakon srpske zasjede.

Na lokaciji „Bolnica, Petrinja“ otkrivene su dvije masovne grobnice pri čemu je jedna ekshumirana 5. listopada 1995. godine, a gdje je tijekom procesa identifikacije utvrđeno kako se radi o tri žrtve, smrtno stradale 16. rujna 1991. godine. Na drugoj su lokaciji dana 14. studenoga 1995. godine ekshumirani posmrtni ostaci tri žrtve od kojih su identificirane dvije osobe, nestale 16. rujna 1991. godine.

Na lokaciji „Groblje, Petrinja“ otkrivene su četiri masovne grobnice: prva) 30. studenoga 1995. godine iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci četiri osobe; druga) 30. kolovoza 1996. godine iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe smrtno stradale 27. siječnja 1992. godine; treća) iz koje su 17. rujna 1996. godine ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe; četvrta) iz koje su 18. rujna 1996. godine ekshumirani posmrtni ostaci tri osobe.

Uz navedene, veličinom se na području Petrinje ističe i masovna grobnica „Marinka“ iz koje su tijekom ekshumacije 12. listopada 1995. godine ekshumirani posmrtni ostaci 22 osobe od kojih je 21 osoba identificirana. Radi se o heterogenoj skupini stradalih žrtava u odnosu na status te u odnosu na vrijeme stradavanja.

Na širem području Petrinje, dana 29. ožujka 1996. godine u mjestu Sibić otkrivena je masovna grobnica iz koje su ekshumirani posmrtni ostaci tri žrtve –usmrćene 3. listopada 1991. godine.

Crkva sv. Lovre preživjela je teška razaranja Petrinje koju su napravili velikosrpski pobunjenici i JNA tijekom borba za grad ljeta i rane jeseni 1991. godine. Značajna oštećenja pretrpila je 2. rujna 1991., kad je potpukovnik JNA Slobodan Tarbuk zaprijetio hrvatskim snagama i ispunio prijetnju, pa je tog dana pored drugih civilnih objekata i crkva pogođena tenkovskim projektilima.[3] Crkva je porušena do temelja 23. veljače 1992. godine. Do danas nije poznat počinitelj.