1. UVOD

Osnovni cilj radiološke i nuklearne sigurnosti je zaštita ljudi i okoliša od štetnih posljedica ionizirajućeg zračenja. Taj cilj, namijenjen pojedinačnoj i kolektivnoj zaštiti ljudi i zaštiti okoliša, treba postići tako da se u što manjem opsegu ograničava rad postrojenja ili obavljanje djelatnosti, koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja. Rad postrojenja i obavljanje djelatnosti treba provoditi tako da su zadovoljeni najviši standardi sigurnosti koje je razumno moguće postići. Da bi se to postiglo, potrebno je:

a) provoditi nadzor nad izlaganjem ljudi ionizirajućem zračenju i nad ispuštanjem radioaktivnih tvari u okoliš;

b) smanjiti vjerojatnost događaja koji mogu dovesti do gubitka nadzora nad izvorima ionizirajućeg zračenja;

c) ublažiti posljedice takvih događaja, ukoliko do njih dođe.

Osnovni cilj radiološke i nuklearne sigurnosti odnosi se na sva postrojenja i djelatnosti, uključujući planiranje, lociranje, projektiranje, proizvodnju, izgradnju, pokusni rad i pogon te razgradnju i zatvaranje postrojenja.To se također odnosi i na prijevoz radioaktivnih materijala kao i na zbrinjavanje radioaktivnog otpada.

Za postizanje osnovnog cilja radiološke i nuklearne sigurnost, potrebno je primijeniti deset načela radiološke i nuklearne sigurnosti, zajedničkim djelovanjem svih uključenih sudionika u području radiološke i nuklearne sigurnosti.

2. NAČELA RADIOLOŠKE I NUKLEARNE SIGURNOSTI

Radiološka i nuklearna sigurnost (dalje u tekstu sigurnost) znači zaštita ljudi i okoliša od izlaganja ionizirajućem zračenju, te sigurnost postrojenja i djelatnosti koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja, bilo u okolnostima normalnog rada bilo u slučaju izvanrednog događaja.

1. načelo: Odgovornost za sigurnost

Primarnu odgovornost za sigurnost trebaju imati osobe ili organizacije koje su odgovorne za postrojenje ili djelatnost koja može dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja.

Osoba ili organizacija odgovorna za postrojenje ili djelatnost koja može dovesti do povećanja rizika od ioniziorajućeg zračenja, ima primarnu odgovornost za sigurnost.

Uporabnu dozvolu za postrojenje ili odobrenje za obavljanje djelatnosti može se dodijeliti osobi ili organizaciji, koja se naziva nositelj odobrenja. Nositelj odobrenja ima primarnu odgovornost za sigurnost tijekom cijelog životnog vijeka postrojenja ili za vrijeme obavljanja djelatnosti, pri čemu ta odgovornost nije prenosiva.

Nositelj odobrenja odgovoran je za:

- uspostavljanje i održavanje potrebnih kompetencija;

- osiguranje odgovarajućeg osposobljavanja i obavješćivanja;

- uspostavljanje postupaka za održavanje sigurnosti u svim okolnostima;

- provjeravanje odgovarajuće izvedbe i kvalitete postrojenja i djelatnosti te pripadajuće opreme;

- osiguranje nadzora svih radioaktivnih materijala koji se upotrebljavaju, proizvode, skladište ili prevoze;

- osiguranje nadzora proizvedenog radioaktivnog otpada.

Navedene odgovornosti trebaju biti ispunjene u skladu sa sigurnosnim ciljevima i zahtjevima, utvrđenim u zakonu i drugim propisima u području radiološke i nuklearne sigurnosti, te kroz primjenu integriranog sustava upravljanja.

S obzirom da zbrinjavanje radioaktivnog otpada podrazumijeva dugoročno obavljanje djelatnosti, potrebno je osigurati neprekinutu odgovornost nositelja odobrenja i potrebna financijska sredstva kako bi se osigurala zaštita sadašnjih i budućih generacija.  

2. načelo: Uloga državne uprave

Učinkovit i trajan zakonodavni i upravni okvir za sigurnost treba biti uspostavljen, uključujući i nezavisno regulatorno tijelo.

Odgovarajuće uspostavljen pravni i upravni okvir propisuje zahtjeve vezane uz postrojenja i djelatnosti koje mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja i određuje jasnu podjelu odgovornosti.

Tijela državne uprave trebaju osigurati da su uspostavljeni uvjeti za provođenje mjera za smanjenje rizika od ionizirajućeg zračenja, uključujući mjere u slučaju izvanrednog događaja, za praćenje ispuštanja radioaktivnih tvari u okoliš i za odlaganje radioaktivnog otpada. Tijela državne uprave trebaju osigurati nadzor nad izvorima ionizirajućeg zračenja za koje nisu odgovorne druge organizacije, kao što su prirodni izvori ionizirajućeg zračenja, izvori ionizirajućeg zračenja bez posjednika te radioaktivni ostaci od postrojenja i djelatnosti iz prošlosti.

Regulatorno tijelo treba:

- imati odgovarajuće pravne ovlasti, tehničke i upravljačke kompetencije, te ljudske potencijale i financijska sredstva za ispunjavanje svojih nadležnosti;

- biti nezavisno u odnosu na nositelja odobrenja ili bilo koje drugo tijelo, kako ne bi došlo do neodgovarajućeg pritiska zainteresiranih stranaka;

- uspostaviti odgovarajuće načine obavješćivanja susjednih država, javnosti i drugih zainteresiranih stranaka te medija o sigurnosnim aspektima (uključujući zdravlje ljudi i zaštitu okoliša) postrojenja i djelatnosti i o regulatornim postupcima;

- savjetovati se sa susjednim državama, javnosti i drugim zainteresiranim strankama na otvoren i uključiv način.

Državna uprava i regulatorno tijelo imaju značajnu odgovornost pri uspostavljanju standarda i zakonodavnog okvira za zaštitu ljudi i okoliša od rizika od ionizirajućeg zračenja. Ipak, primarna odgovornost za sigurnost ostaje na nositelju odobrenja.

U slučaju da je nositelj odobrenja tijelo državne uprave, to tijelo treba biti jasno odvojeno i učinkovito nezavisno od nadležnog regulatornog tijela.

3. načelo: Rukovođenje i upravljanje u vezi sa sigurnošću

Učinkovito ruko vođenje i upravljanje u vezi sa sigurnošću treba biti uspostavljeno i održavano u organizacijama odgovornim za postrojenja i obavljanje djelatnosti koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja.

Rukovođenje u vezi sa sigurnošću u organizacijama odgovornim za postrojenja i obavljanje djelatnosti koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja, treba proisteći s najviših rukovodećih razina. Sigurnost treba biti postignuta i održavana pomoću učinkovitog sustava upravljanja. Taj sustav treba integrirati eve elemente tako da su zahtjevi vezani uz sigurnost uspostavljeni i primijenjeni zajedno s drugim zahtjevima, uključujući one vezane uz ljudske potencijale, kvalitetu i zaštitu na način da sigurnost nije ugrožena primjenom drugih zahtjeva. Sustav upravljanja također treba osigurati promociju sigurnosne kulture, redovitu procjenu sigurnosti i primjenu lekcija naučenih iz iskustva.

Sigurnosna kultura koja govori o stavu i ponašanju vezano uz sigurnost cijele organizacije i pojedinca, treba biti integrirana u sustav upravljanja. Sigurnosna kultura uključuje:

- pojedinačnu i kolektivnu obvezu rukovodstva, uprave i osoblja na svim razinama prema sigurnosti;

- odgovornost organizacije i pojedinca na svim razinama za sigurnost;

- mjere za poticanje preispitivanja i učenja i odvraćanje od samozadovoljstva u odnosu na sigurnost.

Kako bi se spriječile ljudske i organizacijske pogreške, ljudski faktor treba biti uzet u obzir a rukovodstvo treba prepoznati dobre rezultate i dobru praksu.  

Sigurnost treba biti procijenjena za sva postrojenja i djelatnosti, u skladu s rizikom vezanim uz vrstu postrojenja i djelatnost (stupnjevani pristup). Sigurnosna procjena uključuje sustavnu analizu normalnog rada i njegove učinke, načine kako može doći do pogrešaka te posljedice tih pogrešaka. Sigurnosna procjena uključuje procjenu sigurnosnih mjera za nadzor opasnosti te procjenu projekta i sigurnosnih sustava, kako bi se dokazalo ispunjavanje sigurnosnih zahtjeva. Kada su za održavanje sigurnosti potrebne nadzorne aktivnosti, potrebno je izraditi prethodnu sigurnosnu procjenu kako bi se dokazala izvedivost predloženih rješenja. Postrojenje se može izgraditi i pustiti u pokusni rad samo ako je regulatorno tijelo potvrdilo opravdanost predloženih sigurnosnih mjera.  

Postupak sigurnosne procjene za postrojenja u pogonu i djelatnosti ponavlja se po potrebi djelomično ili u cijelosti kako bi se uzele u obzir promijenjene okolnosti (primjena novih standarda ili znanstvenog i tehnološkog razvoja), pogonsko iskustvo, modifikacije i učinci strarenja opreme.

U slučaju izvanrednog događaja, potrebno je odrediti i analizirati sve uzroke i poduzeti mjere za sprečavanje ponavljanja izvanrednog događaja. Uporaba pogonskog iskustva iz postrojenja i djelatnosti je jedan od ključnih načina za poboljšanje sigurnosti. Potrebno je uspostaviti postupke za analizu pogonskog iskustva, uključujući početne događaje, uzroke izvanrednog događaja i neovlaštene aktivnosti, kako bi se naučene lekcije mogle podijeliti s drugima i odgovarajuće primijeniti.

4. načelo: Opravdanost postrojenja i djelatnosti

Korist od postrojenja i obavljanja djelatnosti koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja treba biti veća od štetnosti.

Opravdanosti u odnosu na postrojenja i djelatnosti koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja ostvaruje se ako postrojenje ili djelatnost koja uključuje ozračenje ljudi daje korist izloženim pojedincima ili društvu koja je u svim okolnostima veća od štetnosti zbog izlaganja ionizirajućem zračenju.

Odluke o koristi i riziku najvećih infrastrukturnih projekata, kao što su nuklearne elektrane, donose se na razini Vlade. Za postrojenja i djelatnosti, koja predstavljaju manji rizik zbog izlaganja ionizirajućem zračenju, odluku o opravdanosti donosi regulatorno tijelo.

Izlaganje zračenju pacijenata u medici, u dijagnostičke, intervencijske ili terapijske svrhe, predstavlja poseban slučaj gdje se korist odnosi na određenog pacijenta. Opravdanost takvog izlaganja temelji se na kliničkoj procjeni korisnosti dijagnostičkog ili terapijskog postupka. Kliničku procjenu provode liječnici, koji trebaju biti odgovarajuće osposobljeni u području zaštite od zračenja.

5. načelo: Optimizacija zaštite

Zaštita treba biti optimizirana tako da osigura najviši stupanj sigurnosti koliko je razumno moguće postići.

Sigurnosne mjere koje se primjenjuju u postrojenjima i djelatnostima koja mogu dovesti do povećanja rizika od ionizirajućeg zračenja smatraju se optimiziranima ako osiguravaju najviši stupanj sigurnosti koliko je razumno moguće postići kroz životni vijek postrojenja ili djelatnosti, bez nepotrebnog ograničavanja njegovog korištenja.

Da bi se odlučilo je li rizik izlaganja zračenju toliko nizak koliko je razumno moguće postići, svi rizici, bilo da potječu iz normalnog rada bilo u slučaju izvanrednog događaja, trebaju biti procijenjeni (korištenjem stupnjevanog pristupa) unaprijed i periodički tijekom životnog vijeka postrojenja ili djelatnosti. U obzir se trebaju uzeti međuovisnosti različitih aktivnosti i njihovih rizika kao i mogućnost da nisu sve činjenice poznate.

Optimizacija zaštite uključuje procjenu relativnog značaja različitih čimbenika:

- broj ljudi (radnika i stanovnika) koji mogu biti izloženi zračenju;

- vjerojatnost njihove izloženosti;

- veličina i raspodjela primljenih doza zračenja;

- rizik od izlaganja zračenju od predviđenih događaja;

- gospodarski, socijalni i okolišni čimbenici.

Optimizacija zaštite također podrazumijeva uporabu dobre prakse i zdravog razuma kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri izbjegli rizici od izlaganja zračenju u svakodnevnim aktivnostima.

Sredstva koja je nositelj odobrenja namijenio za sigurnost, tebaju biti u skladu s rizikom od izlaganja zračenju i mogućnošću njegovog nadzora. Isto tako, riziku trebaju biti prilagođeni opseg i detaljnost zakonodavnih propisa, njihova uporaba i nadzor nad nositeljima odobrenja. Regulatorni nadzor je ograničen, kad je rizik od izlaganja zračenju malen.

6. načelo: Ograničenje rizika za pojedince

Mjere za nadzor rizika od izlaganja zračenju moraju osigurati da nijedan pojedinac nije izložen neprihvatljivom riziku od nastanka štete.

Granice ozračenja trebaju biti propisane odgovarajućim zakonodavnim okvirom. Tako propisano ograničenje doza i rizika predstavlja pravno obvezujuću gornju granicu ozračenja. Međutim, njihova primjena nije dovoljna za osiguranje najbolje moguće zaštite u danim okolnostima, pa treba biti nadopunjena optimizacijom zaštite.  

7. načelo: Zaštita sadašnjih i budućih generacija

Ljude i okoliš treba zaštititi od izlaganja ionizirajućem zračenja u sadašnjosti i budućnosti.

Rizici od izlaganja ionizirajućem zračenju mogu prelaziti državne granice i trajati duže vrijeme. Moguće posljedice sadašnjih aktivnosti sada i u budućnosti trebaju se uzeti u obzir pri procjeni jesu li mjere za nadzor rizika od izlaganja zračenju odgovarajuće. To uključuje:

- propisani sigurnosni zahtjevi trebaju se odnositi ne samo na lokalno stanovnišvo, nego i na stanovnišvo koje je udaljeno od postrojenja i djelatnosti;

- u slučaju gdje učinci mogu trajati kroz više generacija, buduće generacije trebaju biti odgovarajuće zaštićene bez potrebe da poduzimaju posebne zaštitne mjere.

Radioaktivni otpad treba se zbrinjavati na takav način da se izbjegne prebacivanje tereta na buduće generacije. To znači da generacije koje proizvode otpad, trebaju tražiti i primijeniti sigurna, praktična i prihvatljiva rješenja za okoliš za dugoročno zbrinjavanje radioaktivnog otpada. Proizvodnja radioaktivnog otpada treba biti smanjena na najmanju moguću mjeru primjenom odgovarajućih projektnih mjera i postupaka, kao što su prerada i ponovno korištenje materijala.

8. načelo: Sprečavanje izvanrednih događaja  

Sve praktične mjere trebaju biti poduzete kako bi se spriječili nuklearni ili radiološki izvanredni događaji i ublažile njihove posljedice.

Kako bi se smanjila vjerojatnost nastajanja izvanrednog događaja sa štetnim posljedicama, potrebno je:

- spriječiti nastajanje kvarova ili nenormalnih okolnosti (uključujući kršenje fizičke sigurnosti), koje mogu dovesti do izvanrednog događaja;

- spriječiti pogoršanje kvarova ili nenormalnih okolnosti, ukoliko do njih dođe;

- spriječiti gubitak izvora ili nadzora nad izvorom ionizirajućeg zračenja ili drugim izvorom zračenja.

Glavni način za sprečavanje i ublažavanje posljedica izvanrednog događaja je „obrana po dubini“. Obrana po dubini se prvenstveno provodi kombinacijom uzastopnih i nezavisnih načina zaštite, koji bi trebali zakazati da bi nastale štetne posljedice za ljude i okoliš. Ako jedna razina zaštite ili barijera otkaže, sljedeća razina ili barijera treba biti na raspolaganju. Pri pravilnoj primjeni, obrana po dubini osigurava da niti jedna pojedinačna tehnička, ljudska ili organizacijska pogreška ne može dovesti do štetnih posljedica i da je kombinacija takvih pogrešaka koje mogu dovesti do značajnih štetnih posljedica malo vjerojatna. Različiti načini djelovanja različitih razina zaštite nužni su dio obrane po dubini.

Obrana po dubini provodi se kombinacijom:

- učikovitog sustava upravljanja i obveze rukovodstva prema sigurnosti te sigurnosne kulture;

- odgovarajućim odabirom lokacije i primjenom dobrih projektnih i inženjerskih osnova koje osiguravaju sigurnost, raznolikost i redundantnost korištenjem:

 projektiranja, tehnologije i materijala visoke kvalitete i pouzdanosti;

 regulacijskih, sigurnosnih i zaštitnih sustava te sustava za nadzor;

 odgovarajuće kombinacije ugrađenih i inženjerskih sigurnosnih sustava;

- cjelovitih radnih postupaka i prakse kao i postupaka za djelovanje u slučaju izvanrednog događaja.

Postupke za djelovanje u slučaju izvanrednog događaja treba razviti unaprijed, kako bi se u slučaju gubitka nadzora osigurao povratak nadzora nad izvorima ionizirajućeg zračenja i ublažavanje štetnih posljedica.

9. načelo: Pripravnost i odgovor u slučaju izvanrednog događaja

Potrebno je osigurati pripravnost i odgovor u slučaju nuklearnog ili radiološkog izvanrednog događaja.

Glavni ciljevi pripravnosti i odgovora u slučaju nuklearnog ili radiološkog izvanrednog događaja su:

- osigurati da postoji učinkovit sustav pripravnosti i odgovora u slučaju nuklearnog ili radiološkog izvanrednog događaja na lokaciji i po potrebi na lokalnoj, regionalnoj, državnoj i međunarodnoj razini;

- osigurati da je rizik od izlaganja zračenju u slučaju pretpostavljenih događaja minimalan;

- poduzeti praktične mjere za smanjenje posljedica izvanrednog događaja na ljudski život i zdravlje te okoliš.

Nositelj odobrenja, regulatorno tijelo i druga odgovarajuća tijela državne uprave trebaju osigurati da postoji učinkovit sustav pripravnosti i odgovora u slučaju nuklearnog ili radiološkog izvanrednog događaja na lokaciji te na lokalnoj, regionalnoj, državnoj i međunarodnoj razini.

Postupci kojima se uspostavlja pripravnost i odgovor na nuklearni ili radiološki izvanredni događaj, sadrže:

- vjerojatnost i moguće posljedice nuklearnog ili radiološkog izvanrednog događaja;

- obilježja ionizirajućeg zračenja koje predstavlja rizik;

- vrstu i lokaciju postrojenja i djelatnosti.

Takvi postupci uključuju:

- mjerila za odlučivanje kada poduzeti različite mjere zaštite;

- kapacitete za poduzimanje mjera zaštite i obavješćivanja osoblja na lokaciji i po potrebi javnosti za vrijeme izvanrednog događaja.

Pri pripremi postupaka za odgovor u slučaju izvanrednog događaja uzeti su u obzir svi pretpostavljeni događaji. Za provjeru planova za slučaj izvanrednog događaja trebaju se povremeno održavati vježbe, kako bi se osigurala pripravnost odgovornih institucija.

U slučaju kad se trebaju primijeniti hitne mjere zaštite i spašavanja, prihvatljivo je da radnici koji djeluju u slučaju izvanrednog događaja, ukoliko su suglasni, prime doze zračenja koje prelaze granice ozračenja propisane za radnike, ali samo do propisane razine.

10. načelo: Mjere zaštite za smanjenje postojećih rizika od izlaganja zračenju i rizika od izlaganja zračenju koji nisu pod upravnim nadzorom

Mjere zaštite za smanjenje postojećih rizika od izlaganja zračenju i rizika od izlaganja zračenju koji nisu pod upravnim nadzorom trebaju biti opravdane i optimizirane.

Rizici od izlaganja zračenju mogu nastati u postrojenjima i djelatnostima koja nisu pod upravnim nadzorom . Ukoliko je rizik od izlaganja zračenju relativno visok, treba procijeniti opravdanost poduzimanja mjera zaštite, kako bi se smanjilo izlaganje zračenju i sanirale štetne posljedice.

Do povećanog izlaganja zračenju može doći zbog zračenja iz prirodnih izvora. Primjer je radon u kućama i na radnim mjestima, gdje se mogu poduzeti sanacijske mjere ukoliko je potrebno.

Do povećanog izlaganja zračenju može također doći zbog ljudskih aktivnosti koje su se povodile u prošlosti i nisu bile pod upravnim nadzorom, ili je za vrijeme provođenja sanacijskih mjera došlo do nekontroliranog ispuštanja radionuklida u okoliš.

Mjere zaštite imaju predvidiv utjecaj na gospodarsko i socijalno okružje kao i na okoliš i mogu predstavljati određeni rizik od izlaganja zračenju. Mjere zaštite su opravdane ako je korist od njihove primjene veća od štetnosti zbog izlaganja zračenju. Mjere zaštite su optimizirane ako proizvode najveću korist koju je razumno moguće postići u odnosu na cijene njihovog provođenja.

3. ZAKONODAVNI I INSTITUCIONALNI OKVIR

Zakonodavni okvir u području radiološke i nuklearne sigurnosti u Republici Hrvatskoj čini Zakon o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti (Narodne novine br. 141/13 i 39/15), uredbe i pravilnici doneseni na temelju tog Zakona, europski propisi te međunarodni sporazumi i ugovori.

Zakon o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti određuje mjere radiološke sigurnosti, mjere fizičkog osiguranja te neširenja nuklearnog oružja pri obavljanju nuklearnih djelatnosti i djelatnosti s izvorima ionizirajućeg zračenja, u svrhu omogućavanja primjerene zaštite pojedinaca, društva i okoliša, u sadašnjosti i budućnosti, od štetnih posljedica ionizirajućeg zračenja i omogućavanja sigurnog obavljanja djelatnosti s izvorima ionizirajućeg zračenja, nuklearnih djelatnosti, zbrinjavanja radioaktivnog otpada i fizičkog osiguranja izvora ionizirajućeg zračenja i nuklearnih postrojenja.

Zakon o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti propisuje da je za poslove radiološke i nuklearne sigurnosti nadležan Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost. Ovo tijelo državne uprave ima funkciju nezavisnog i samostalnog regulatornog tijela u području radiološke i nuklearne sigurnosti.

Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost pri provođenju poslova za koje je nadležan, surađuje s ostalim tijelima državne uprave, sa stručnim i znanstvenim institucijama te s domaćim i međunarodnim organizacijama i društvima u području radiološke i nuklearne sigurnosti.

Pri predlaganju zakona i donošenju podzakonskih propisa, osim obveznog preuzimanja europske pravne stečevine u području radiološke i nuklearne sigurnosti, Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost koristi međunarodne standarde, posebno standarde Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA).

Najvažniji akti europske pravne stečevine u području radiološke i nuklearne sigurnosti su:

- Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju (EURATOM), 25. ožujka 1957.,

- Direktiva Vijeća 2009/71/Euratom od 25. lipnja 2009. o uspostavljanju okvira Zajednice za sigurnost nuklearnih postrojenja,

- Direktiva Vijeća 2014/87/Euratom od 8. srpnja 2014. o izmjeni Direktive Vijeća 2009/71/Euratom o uspostavljanju okvira Zajednice za sigurnost nuklearnih postrojenja,

- Direktiva Vijeća 2013/59/Euratom od 5. prosinca 2013. o osnovnim sigurnosnim standardima za zaštitu od opasnosti koje potječu od izloženosti ionizirajućem zračenju, i o stavljanju izvan snage direktiva 89/618/Euratom, 90/641/Euratom, 96/29/Euratom, 97/43/Euratom i 2003/122/Euratom,

- Direktiva Vijeća 2011/70/Euratom od 19. lipnja 2011. o uspostavljanju okvira Zajednice za odgovorno i sigurno upravljanje istrošenim gorivom i radioaktivnim otpadom,

- Direktiva Vijeća 2006/117/Euratom od 20. studenoga 2006. o nadzoru i kontroli pošiljaka radioaktivnog otpada i istrošenoga goriva,

- Uredba Vijeća (Euratom) 1493/93 od 8. lipnja 1993. o pošiljkama radioaktivnih tvari između država članica,

- Uredba Komisije (Euratom)  302/2005 od 8. veljače 2005. o primjeni nadzora sigurnosti Euratoma,

- Uredba Komisije (Euratom) 66/2006 od 16. siječnja 2006. o izuzeću prijenosa malih količina ruda, sirovina i posebnih fisibilnih materijala od primjene pravila poglavlja o opskrbi,

- Sporazum između Kraljevine Belgije, Kraljevine Danske, Savezne republike Njemačke, Irske,  Republike Italije, Velikog vojvodstva Luksemburg, Kraljevine Nizozemske, Europske Zajednice za atomsku energiju i Međunarodne agencije za atomsku energiju o primjeni članka III stavaka 1. i 4. Ugovora o neširenju nuklearnog oružja,

- Odluka Vijeća 87/600/Euratom od 14. prosinca 1987. o aranžmanima Zajednice o ranoj razmjeni informacija u slučaju radiološke opasnosti .

Republika Hrvatska je stranka sljedećih međunarodnih sporazuma i ugovora u području radiološke i nuklearne sigurnosti:

- Bečka konvencija o građanskoj odgovornosti za nuklearnu štetu (Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 12/93 i 1/2006),

- Zajednički protokol o primjeni Bečke konvencije i Pariške konvencije (NN MU 12/93),

- Sporazum između RH i Međunarodne agencije za atomsku energiju o primjeni garancija u svezi s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (NN MU 13/94 i 3/2008),

- Dodatni protokol uz Sporazum između RH i IAEA o primjeni garancija u svezi s Ugovorom o neširenju nuklearnog oružja (NN MU 7/2000),

- Konvencija o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala (NN MU 12/93 i 5/2001, izmjene u NN MU 5/06),

- Konvencija o ranom  izvješćivanju o nuklearnoj nesreći (NN MU 12/93 i 1/06),

- Konvencija o pomoći u slučaju nuklearne nesreće ili radiološke opasnosti (NN MU 12/93 i 1/2006),

- Konvencija o nuklearnoj sigurnosti (NN MU 13/95),

- Zajednička konvencija o sigurnosti zbrinjavanja istrošenog goriva i sigurnosti zbrinjavanja radioaktivnog otpada (NN MU 3/99),

- Revidirani dodatni sporazum o pružanju tehničke pomoći Vladi RH od strane IAEA (NN MU 9/97),

- Ugovor o sveobuhvatnoj zabrani nuklearnih pokusa (NN MU 1/2001),

- Sporazum između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o pravodobnoj razmjeni informacija u slučaju radiološke opasnosti (NN MU 9/98 i 3/2000),

- Sporazum između Vlade RH i Vlade Republike Mađarske o pravodobnoj razmjeni informacija u slučaju radiološke opasnosti (NN MU 11/99),

- Protokol o načinu komunikacije između Državne regulativne agencije za radijacijsku i nuklearnu sigurnost Bosne i Hercegovine i Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost Republike Hrvatske (9. srpanj 2013.),

- Arrangement Between the State Office for Radiological And Nuclear Safety of the Republic of Croatia and the United States Nuclear Regulatory Commission for the Exchange of Technical Information and Cooperation in Nuclear Safety Matters ( 18. rujna 2013.).

Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost uspostavio je odgovarajuće načine obavješćivanja susjednih država, javnosti i drugih zainteresiranih stranaka te medija o sigurnosnim aspektima radiološke i nuklearne sigurnosti u Republici Hrvatskoj, kao i o zakonodavnim i regulatornim postupcima koje provodi putem internetske stranice www.dzrns.hr .

4. CILJEVI RADIOLOŠKE I NUKLEARNE SIGURNOSTI I NAČINI ZA NJIHOVO OSTVARENJE

Ciljevi radiološke i nuklearne sigurnosti te načini za njihovo ostvarenje navedeni su u Strateškom planu Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost.

Strateški plan Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost donosi se za razdoblje od tri godine, a ažurira se svake godine za sljedeće razdoblje od tri godine ( http://cms.dzrns.hr/zavod/strateski_plan).

Provedba načina ostvarenja Stateškog plana Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost redovito se prati i o tome se dva puta godišnje obavještava Ministarstvo financija  Republike Hrvatske, s obzirom da je provođenje Stateškog plana usko povezano s korištenjem proračunskih sredstava Republike Hrvatske.

5. IZVJEŠĆIVANJE

Temeljem Zakona o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti, ravnatelj Državnog zavoda za radiološku i nuklearnu sigurnost svake dvije godine, a po potrebi i češće, podnosi Vladi Republike Hrvatske izvješće o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti za prethodno razdoblje. U to izvješće bit će uključena i ocjena primjene deset načela radiološke i nuklearne sigurnosti, navedenih u ovoj Strategiji.