SADRŽ AJ

SADRŽAJ

POPIS TABLICA I DODATAKA

POPIS KRATICA:

1 ZAŠTITA OKOLIŠA ZA ODRŽIVI RAZVOJ HRVATSKE

1.1 UVOD

1.2 GLAVNI PRIORITETI PLANA ZAŠTITE OKOLIŠA REPUBLIKE HRVATSKE

1.3 RAZVOJ I IZRADA PLANA

2 TEMATSKI PRIORITETI

2.1 PRIORITET I. ZAŠTITA, OČUVANJE I POBOLJŠANJE VRIJEDNOSTI PRIRODNIH DOBARA I OKOLIŠA

2.1.1 ODRŽIVO UPRAVLJANJE PRIRODOM

2.1.2 ODRŽIVO UPRAVLJANJE I ZAŠTITA KRAJOBRAZA

2.1.3 ODRŽIVO UPRAVLJANJE VODAMA

2.1.4 ODRŽIVO UPRAVLJANJE MORSKIM OKOLIŠEM I OBALNIM PODRUČJEM

2.1.5 UPRAVLJANJE I PRAĆENJE KVALITETE ZRAKA

2.1.6 ODRŽIVO UPRAVLJANJE ŠUMAMA

2.1.7 ODRŽIVO GOSPODARENJE I ZAŠTITA TLA I ZEMLJIŠNIH RESURSA

2.2 PRIORITET II. POTICANJE ODRŽIVE PROIZVODNJE I POTROŠNJE

2.2.1 PUT PREMA ODRŽIVOM GOSPODARSTVU S NISKIM RAZINAMA EMISIJA STAKLENIČKIH PLINOVA

2.2.2 ZAŠTITA OZONSKOG SLOJA

2.2.3 PRELAZAK NA KRUŽNO GOSPODARSTVO S NAGLASKOM NA GOSPODARENJE OTPADOM

2.2.4 OZELENJIVANJE JAVNE NABAVE

2.2.5 PROVEDBA 10-GODIŠNJEG OKVIRA ZA PROGRAME ODRŽIVE POTROŠNJE I PROIZVODNJE

2.2.6 SMANJENJE OKOLIŠNOG OTISKA PROIZVODA, USLUGA I ORGANIZACIJA

2.2.7 ISTRAŽIVANJE I RAZVOJ INOVATIVNIH I ZELENIH TEHNOLOGIJA, PROCESA I USLUGA

2.3 PRIORITET III. ZAŠTITA GRAĐANA OD PRITISAKA I OPASNOSTI ZA NJIHOVO ZDRAVLJE I BLAGOSTANJE POVEZANIH S OKOLIŠEM

2.3.1 SUZBIJANJE ONEČIŠĆENJA NA IZVORU

2.3.2 SIGURNO UPRAVLJANJE KEMIKALIJAMA

2.3.3 Praćenje utjecaja čimbenika okoliša na zdravlje i kvalitetu života ljudi

2.3.4 PRILAGODBA KLIMATSKIM PROMJENAMA I UPRAVLJANJE RIZICIMA OD KATASTROFA

2.4 PRIORITET IV. JAČANJE INSTITUCIONALNOG I ZAKONODAVNOG OKVIRA I SURADNJA S DIONICAMA

2.4.1 JAČANJE HORIZONTALNE I VERTIKALNE KOORDINACIJE ZA ZAŠTITU OKOLIŠA, ZAŠTITU PRIRODE, KLIMATSKE AKTIVNOSTI I ODRŽIVI RAZVOJ

2.4.2 POVEĆANJE UČINKOVITOSTI I DJELOTVORNOSTI INSPEKCIJE

2.4.3 JAČANJE SUDSKE PRAKSE I PROMICANJE IZVANSUDSKOG RJEŠAVANJA SPOROVA U PODRUČJU ZAŠTITE OKOLIŠA

2.5 PRIORITET V. BOLJE POVEZIVANJE ZNANJA, SUSTAVA UPRAVLJANJA INFORMACIJAMA I POLITIKE OKOLIŠA

2.5.1 INFORMIRANJE, OSVJEŠĆIVANJE, OBRAZOVANJE I UNAPRJEĐENJE DIJALOGA ZA ZAŠTITU OKOLIŠA

2.5.2 MODERNIZIRANJE I NADOPUNA SUSTAVA UPRAVLJANJA INFORMACIJAMA O OKOLIŠU

2.6 PRIORITET VI. RAZVOJ EKONOMSKIH INSTRUMENATA I FINANCIRANJA

2.6.1 PRIMJENA DODATNIH TRŽIŠNIH, EKONOMSKIH I FINANCIJSKIH INSTRUMENATA U ZAŠTITI OKOLIŠA

2.6.2 USPOSTAVA UČINKOVITOG SUSTAVA ZA POVLAČENJE SREDSTAVA IZ NACIONALNIH, EUROPSKIH I MEĐUNARODNIH IZVORA ZA PROJEKTE ZAŠTITE OKOLIŠA, ZAŠTITE PRIRODE, KLIMATSKIH AKTIVNOSTI I ODRŽIVOG RAZVOJA

2.6.3 RAZVOJ I PRIMJENA EKONOMSKIH POKAZATELJA S OKOLIŠNIM I SOCIJALNIM POKAZATELJIMA

2.7 ‎ PRIORITET VII. UNAPRJEĐENJE ODRŽIVOG RAZVOJA GRADOVA

2.7.1 PROVEDBA POLITIKE ODRŽIVOG PLANIRANJA I PROJEKTIRANJA RAZVOJA GRADOVA

2.8 PRIORITET VIII. PROMICANJE ODRŽIVOG RAZVOJA NA EUROPSKOJ I MEĐUNARODNOJ RAZINI

2.8.1 JAČANJE KAPACITETA ZA SURADNJU U MULTILATERALNIM PREGOVORIMA O OKOLIŠU I RJEŠAVANJU REGIONALNIH OKOLIŠNIH I KLIMATSKIH IZAZOVA

3 FINANCIRANJE PLANA I ANALIZA TROŠKOVA I KORISTI

3.1 FINANCIRANJE PLANA

3.1.2 PRIJEDLOG MJERA ZA UNAPRJEĐENJE SUSTAVA PRIKUPLJANJA I OBRADE PODATAKA TE METODOLOGIJE ZA PROCJENU TROŠKOVA I KORISTI

4 PRAĆENJE I IZVJEŠćivanje

POPIS TABLICA I DODATAKA

Tab. 2.1.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.1.1. Održivo upravljanje prirodom

Tab. 2.1.2 -1: Mjere za postizanje cilja 2.1.2. Održivo upravljanje i zaštita krajobraza

Tab. 2.1.3 -1: Mjere za postizanje cilja 2.1.3. Održivo upravljanje vodama

Tab. 2.1.4 -1:Mjere za postizanje cilja 2.1.4. Održivo upravljanje morskim okolišem i obalnim područjem

Tab. 2.1.5 -1: Mjere za postizanje cilja 2.1.5. Upravljanje i praćenje kvalitete zraka

Tab. 2.1.6 -1: Mjere za postizanje cilja 2.1.6. Održivo upravljanje šumama

Tab. 2.1.7 -1: Mjere za postizanje cilja 2.1.7. Održivo gospodarenje i zaštita tla i zemljišnih resursa

Tab. 2.2.2 -1:Mjere za postizanje cilja 2.2.2. Zaštita ozonskog sloja

Tab. 2.2.3 -1: Mjere za postizanje cilja 2.2.3. Prelazak na kružno gospodarstvo s naglaskom na gospodarenje otpadom

Tab. 2.2.4 -1:Mjere za postizanje cilja 2.2.4. Ozelenjivanje javne nabave

Tab. 2.2.5 -1:Mjere za postizanje cilja 2.2.5. Provedba 10-godišnjeg okvira zaprograme održive potrošnje i proizvodnje

Tab. 2.2.6 -1: Mjere za postizanje cilja 2.2.6. Smanjenje okolišnog otiska proizvoda, usluga i organizacija

Tab. 2.2.7 -1:Mjere za postizanje cilja 2.2.7. Istraživanje i razvoj inovativnih i zelenih tehnologija, procesa i usluga

Tab. 2.3.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.3.1. Suzbijanje onečišćenja na izvoru

Tab. 2.3.2 -1: Mjere za postizanje cilja 2.3.2. Sigurno upravljanje kemikalijama

Tab. 2.3.3 -1: Mjere za postizanje cilja 2.3.3. Prilagodba klimatskim promjenama i upravljanje rizicima od katastrofa

Tab. 2.4.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.4.1 Jačanje horizontalne i vertikalne koordinacije za zaštitu okoliša, zaštitu prirode, klimatske aktivnosti i održivi razvoj

Tab. 2.4.2 -1: Mjere za postizanje cilja 2.4.2 Povećanje učinkovitosti i djelotvornosti inspekcije

Tab. 2.4.3 -1: Mjere za postizanje cilja 2.4.3 Jačanje sudske prakse, pravo na pristup pravosuđu u pitanjima zaštite okoliša i promicanje izvansudskog rješavanja sporova u području zaštite okoliša

Tab. 2.5.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.5.1 Informiranje, osvješćivanje i obrazovanje za zaštitu okoliša

Tab. 2.5.2 -1: Mjere za postizanje cilja 2.5.2. Moderniziranje i nadopuna sustava upravljanja informacijama o okolišu

Tab. 2.6.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.6.1 Razvoj i primjena inovativnih tržišnih, ekonomskih ifinancijskih instrumenata u zaštiti okoliša

Tab. 2.6.2 -1: Mjere za postizanje cilja 2.6.2. Uspostava učinkovitog sustava za povlačenje sredstava iz nacionalnih, europskih i međunarodnih izvora za projekte iz područja zaštite okoliša, zaštite prirode, klimatskih aktivnosti i održivog razvoja

Tab. 2.6.3 -1: Mjere za postizanje cilja 2.6.3. Razvoj i primjena ekonomskih pokazatelja s okolišnim i socijalnim pokazateljima

Tab. 2.7.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.7.1. Provedba politike održivog planiranja i projektiranja gradova

Tab. 2.8.1 -1: Mjere za postizanje cilja 2.8.1. Jačanje kapaciteta za suradnju u multilateralnim pregovorima o okolišu i rješavanju regionalnih okolišnih i klimatskih izazova

Tab. 3.1.1 -1: Prijedlog mjera za unaprjeđenje sustava prikupljanja i obrade podataka te metodologije za procjenu troškova i koristi

POPIS KRATICA:

BDP – Bruto domaći proizvod

CF– Kohezijski fond

CIP – Program za konkurentnost i inovacije

CLRTAP– Konvencija o dalekosežnom prekograničnom onečišćenju zraka iz 1979. (Narodne novine – Međunarodni ugovori, broj 12/93) i pripadajućih 8 protokola: Protokol uz Konvenciju o prekograničnom onećišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979. o dugoroćnom financiranju Programa suradnje za praćenje i procjenu prekograničnog prijenosa onečiščujućih tvari u zraku na velike udaljenosti u Europi (EMEP) od 28. rujna 1984. ( Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj 12/93), Protokol o smanjenju emisija sumpora ili njihovih prekograničnih strujanja, Protokol u vezi s daljnjim smanjenjem emisija sumpora 1998. godine ( Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj 17/98 i 3/99), Protokol o teškim metalima ( Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj 05/07), Protokol o postojanim organskim onečišćujućim tvarima ( Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj 05/07), Protokol o nadzoru emisija dušikovih oksida ili njihovih prekograničnih strujanja ( Narodne novine-Međunarodni ugovori“, broj 10/07), Protokol o nadzoru emisija hlapivih organskih spojeva ili njihovih prekograničnih strujanja ( Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj 10/07) i Protokola o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona („Gothenburški Protokol”) ( Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj 04/08)

CMP – Konferencija stranaka koja služi kao sastanak stranaka Kyotskog protokola

COP– Konferencija stranaka

DGU– Državna geodetska uprava

DDT– diklordifeniltrikloretan

DORH – Državno odvjetništvo Republike Hrvatske

DP– Državni proračun

DR– Dragovoljne mjere

DUZS– Državna uprava za zaštitu i spašavanje

DZRNS– Državni zavod za radiološku i nuklearnu sigurnost

DZZP – Državni zavod za zaštitu prirode

EAFRD – Europski poljoprivredni fonda za ruralni razvoj

EBRD – Europska banka za obnovu i razvoj

ECRAN– Pristupna mreža za zaštitu okoliša i klimu

ED – Edukacijske mjere

EEA – Europska agencija za okoliš

EGP – Europski gospodarski prostor

EIB – Europska investicijska banka

EIONET – Europska informacijska i promatračka mreža

EIT– Europski institut za inovacije i tehnologiju

EK– Ekonomske mjere

EMAS– Sustav ekološkog upravljanja i neovisnog ocjenjivanja

EMEP – Protokol uz Konvenciju o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima iz 1979. o dugoroćnom financiranju Programa suradnje za praćenje i procjenu prekograničnog prijenosa onečiščujućih tvari u zraku na velike udaljenosti u Europi od 28. rujna 1984.

EMFF– Europskog fonda za pomorstvo i ribarstvo

EPR – Ocjena provedbe zaštite okoliša Gospodarske komisije Ujedinjenih naroda za Europu

ERDF                         – Europski fond za regionalni razvoj

EU– Europska unija

EU ETS– Europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama stakleničkih plinova

ESIF– sredstva iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova

EU-28 – Države članice EU

FI– Fiskalne mjere

FLEGT– Provedba zakonodavstva, upravljanje i trgovina u području šumarstva

FMRL – Referentna razina za gospodarenje šumama

FZOEU – Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost

GEF – Globalni fond za zaštitu okoliša

HAMAG-BICRO– Hrvatska agencija za malo gospodarstvo, inovacije i investicije

HAOP– Hrvatska agencija za okoliš i prirodu

HCB – heksaklorbenzen

HIA– Procjena utjecaja čimbenika na zdravlje

HV – Hrvatske vode

HZJZ– Hrvatski zavod za javno zdravstvo

IAS– Invazivne vrste

IBRD – Međunarodna banka za obnovu i razvoj

ICP– Međunarodni kooperativni program

IMPEL – Mreža EU za provedbu i izvršenje zakonodavstva zaštite okoliša

IN– Informativne mjere

INECE– Mreža za usklađenost i izvršenje zakonodavstva zaštite okoliša

IPA – Instrument pretpristupne pomoći

IPCC – Međuvladin panel o klimatskim promjenama

IR– Istraživačko razvojne mjere

ISZO – Informacijski sustav zaštite okoliša

IUCN – Međunarodni savez za očuvanje prirode

IZ– Izvještajne mjere

JLP(R)S – Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave

LULUCF – Korištenje zemljišta, promjena u korištenju zemljišta i šumarstvo

MINGO – Ministarstvo gospodarstva

MS– Međunarodna sredstva

MUP – Ministarstvo unutarnjih poslova

MZOE – Ministarstvo zaštite okoliša i energetike

NA– Nadzorne mjere

NDC –  Nacionalno utvrđeni doprinos

NIPP – Nacionalna infrastruktura prostornih podataka

NMHOS – nemetanski hlapivi organski spojevi

O/GP– Proračun općina/gradova

OEF– Okolišni otisak organizacija)

OPKK– Operativni program Konkurentnost i kohezija

OPUO – Ocjena o potrebi procjene utjecaja zahvata na okoliš

OS– Ostale mjere

PCB – poliklorirani bifenili

PCDD – poliklorirani dibenzo-p-dioksini

PCDF – poliklorirani dibenzofurani

PEF– Okolišni otisak proizvoda

POO – Postojane organske onečišćujuće tvari

PUO – Procjena utjecaja na okoliš

PZO RH– Plan zaštite okoliša Republike Hrvatske

RE– Regulatorne mjere

SEEA– Sustav integriranih ekonomskih računa okoliša

SNA– Sustav nacionalnih računa

SOP – Standardni operativni postupak

SPUO – Strateška procjena utjecaja na okoliš

ŠGOP – Šumskogospodarska osnova područja

TDU – Tijela državne uprave

THEMIS– Neformalna regionalna mreža institucija nadležnih za upravljanje i zaštitu prirodnih resursa

UNCBD – Konvencija Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti

UNCCD– Konvencija Ujedinjenih Naroda za suzbijanje dezertifikacije

UNDP – Program za razvoj Ujedinjenih naroda

UNECE– Ekonomska komisija Ujedinjenih naroda za Europu

UNEP– Program Ujedinjenih naroda za okoliš

UNFCCC – Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o promjeni klime

URBACT – Program mreže za urbani razvoj

VFO – Višegodišnji financijski okvir

ZJZ – Zavod za javno zdravstvo

ŽP – Županijski proračun

10YFP-SCP – 10-godišnji okvir za programe održive potrošnje i proizvodnje

1 ZAŠTITA OKOLIŠA ZA ODRŽIVI RAZVOJ HRVATSKE  

1.1 UVOD

Plan zaštite okoliša Republike Hrvatske za razdoblje od 2016. do 2023. godine (u daljnjem tekstu: Plan) jedan je od temeljnih nacionalnih dokumenata održivog razvitka i zaštite okoliša koji određuje prioritetne ciljeve zaštite okoliša i predstavlja glavni okvir za provedbu politike zaštite okoliša za održivi razvoj Republike Hrvatske. Vizija ovog Plana je put prema društvu u kojem će se svim građanima Republike Hrvatske omogućiti zdrav i ugodan život u očuvanoj prirodi i okolišu, s ekonomijom koja omogućava održiv rast za današnje i buduće generacije i solidarnim doprinosom u rješavanju globalnih ciljeva okoliša.

Temeljem Zakona o zaštiti okoliša (Narodne novine, br. 80/13, 78/15) Plan se donosi za osmogodišnje razdoblje od 2016. do 2023. godine i zamijenit će postojeći Nacionalni plan djelovanja na okoliš iz 2002. godine (Narodne novine, broj 46/02). Usuglašen je sa Zakonom o zaštiti okoliša kao i sa Strategijom održivog razvitka Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/09), krovnim dokumentom kojim se dugoročno usmjerava gospodarski i socijalni razvitak i zaštita okoliša prema održivom razvoju Hrvatske. Plan identificira ključne mjere za bolju integraciju te horizontalnu i vertikalnu koheziju politika s ciljem zaštite okoliša za održivi razvoj Republike Hrvatske.

U trenutku izrade Plana izazov je i prilika dati viziju suvremene politike zaštite okoliša Republike Hrvatske koja podupire održivu proizvodnju i potrošnju i poduprijeti mjere  prema preobrazbi hrvatskog gospodarstva u održivo i konkurentno niskougljično gospodarstvo . Pri tome treba uzeti u obzir klimatske promjene koje predstavljaju prijetnju za okoliš i održivi razvoj, a na koje je Republika Hrvatska posebno osjetljiva kao dio Sredozemnog bazena.

Hrvatska je danas dio Europske unije (u danjem tekstu: EU) i aktivno sudjeluje u kreiranju i provedbi zajedničke okolišne politike koja je vrlo ambiciozna u svojim ciljevima i složena jer prožima sve sektore i politike s ciljem održivog razvoja EU. Članstvo Hrvatske u EU donijelo je nove zahtjeve usklađivanja propisa i obveza s pravnom stečevinom EU uz pridržavanje i mehanizme izvršenja te usvajanja strateških dokumenata EU iz područja zaštite okoliša. Zakonodavstvo EU u kojem sudjeluje i Hrvatska stalno se razvija kako bi se zaštitio okoliš i bioraznolikost, smanjila potrošnja resursa te omogućio gospodarski rast i zapošljavanje. Ulaskom u punopravno članstvo EU, Hrvatska je postala korisnica sredstava iz europskih fondova što se u značajnoj mjeri planira iskoristiti kako bi se unaprijedila zaštita okoliša za održivi razvoj Hrvatske.

U Hrvatskoj je uspostavljen sustav praćenja stanja okoliša i putem periodičkih nacionalnih izvješća o stanju okoliša temeljem kojih javnost dobiva informacije o tome jesu li poduzete politike i mjere doprinijele boljem stanju okoliša koje se mjeri putem nacionalne liste pokazatelja. U izradi nacionalnih izvješća o stanju okoliša sudjeluju relevantna tijela državne uprave te iste usvajaju Vlada Republike Hrvatske i Hrvatski sabor . Zadnje Izvješće o stanju okoliša ukazuje da još ima izazova u zaštiti sastavnica okoliša i smanjenju pritisaka na okoliš.

Uzimajući to u obzir u ovom Planu istaknuti su najvažniji izazovi zaštite okoliša u Hrvatskoj: smanjiti okolišni otisak proizvodnje i potrošnje, klimatske promjene, onečišćenje zraka u gradovima, gospodarenje otpadom, upravljanje i zaštita voda, održavanje bioraznolikosti, kao i izazovi u nadzoru i provedbi reformi u skladu sa zakonodavnim i strateškim okvirom EU .

Hrvatska je u razdoblju od prethodnog Nacionalnog plana djelovanja za okoliša iz 2002. godine napravila značajne pomake na uspostavi nacionalnog institucionalnog okvira za provedbu politike zaštite okoliša. Agencija za zaštitu okoliša koja je u 2014. godini sjedinjena s Državnim zavodom za zaštitu prirode u Hrvatsku agenciju za okoliš i prirodu (HAOP) djeluje više od 12 godina s ciljem uspostave jedinstvenog informacijskog sustava zaštite okoliša koji sadrži neophodne podatke i informacije o svim aspektima zaštite okoliša dostupne javnosti. Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) počeo je djelovati 2004. godine kako bi se osigurala dodatna sredstva za financiranje projekata i programa u području zaštite, održivog korištenja i unaprjeđenja okoliša te kako bi se pružila podrška u financiranju nacionalnih energetskih programa s ciljem poticanja energetske učinkovitosti i korištenja obnovljivih izvora energije.

Ovaj Plan slijedi odrednice Strategije Europa 2020., 7. akcijskog programa za okoliš Europske unije do 2020. godine („Živjeti dobro, u okviru mogućnosti našeg planeta“), Zatvaranje kruga – akcijski plan EU za kružno gospodarstvo, Agende 2030 za održivi razvoj Ujedinjenih naroda te Plan puta za prijelaz na konkurentno gospodarstvo s niskim udjelom ugljika do 2050. godine EU-a.

U kontekstu ograničenosti prirodnih dobara (resursa) na globalnoj razini, Hrvatska svakako mora poticati održivu potrošnju i proizvodnju kako bi se vrijednost proizvoda i materijala održala što je duže moguće, stvaranje otpada i upotreba resursa svodila na najmanju moguću mjeru, a resursi ostali unutar gospodarstva i kad proizvodi dođu do kraja životnog vijeka ponovno uporabili i stvorila dodatna vrijednost. Stoga ovaj Plan treba doprinijeti smanjenju okolišnog otiska Hrvatske i doprinijeti ozelenjivanju gospodarstva čime će se stvoriti prilike za otvaranje novih zelenih  radnih mjesta.

Danas je potrebna veća sinergija zaštite okoliša i gospodarstva kojom će se provesti zelena tranzicija gospodarstva promicanjem većeg udjela obnovljive energije, smanjivanjem količine otpada i onečišćenja te zaštitom bioraznolikosti i usluga ekosustava. Napredak će biti moguće ostvariti brže ako se potiču eko-inovacije i ostvari snažnija primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija (IKT) koje do sada u zaštiti okoliša nisu imale dostatno široku ulogu. Ovo se odnosi na planiranje, praćenje, upravljanje i nadzor provedbe, ali je izuzetno važno i za sustav financiranja zaštite okoliša.

Ono što je novo, u odnosu na planove od prije, još je snažnija potreba za integracijom različitih tema i horizontalno djelovanje, snažnija koordinacija planiranja razvoja gospodarstva i zaštite okoliša, izgradnja sustava upravljanja okolišem koji treba biti dinamički prilagodljiv promjenama, u kontekstu vlastitih potreba i Globalnih ciljeva održivog razvoja.  

Naime, danas gotovo svi sektori imaju svoje strateške i planske dokumente stoga ovaj Plan ima za cilj povezati ih i prepoznati one mjere koje će integrativno djelovati i koje će poduprijeti njihovom provođenju. Također ovim Planom se obrađuju neke nove teme koje nisu obuhvaćene drugim dokumentima, a na kojima se treba raditi u svrhu zaštite okoliša za održivi razvoj Hrvatske.

Financiranje zaštite okoliša je ključno za provedbu mjera zaštite okoliša, pa je stoga potrebno dodatno uložiti napore kako bi ono bilo učinkovitije u smislu provedbe i u financiranju ključnih projekata koji će doprinijeti zaštiti okoliša i podupiprijeti održivu proizvodnju i potrošnju (projekti namijenjeni poslovnom sektoru, udrugama civilnog društva, akademskoj zajednici). Posebno je važno ulagati u obrazovanje za zaštitu okoliša i za održivi razvoj.

U svrhu osiguranja transparentnosti i sudjelovanja javnosti u politici zaštite okoliša potrebno je dodatno ulagati i razvijati u informatičke i komunikacijske tehnologije što će doprinijeti kvaliteti i boljoj integriranosti politika.i svim područjima djelovanja.  

Temeljem ovog Plana, predstavnička tijela županija, Grada Zagreba i velikih gradova donose svoje programe zaštite okoliša za četverogodišnje razdoblje usklađene s Planom i koji detaljnije razrađuju mjere iz Plana, koje se odnose na određenu jedinicu teritorijalnog ustroja i u skladu su s njihovim prioritetima. Na ovaj način se osigurava vertikalna integracija politike zaštite okoliša.

 1.2 GLAVNI PRIORITETI PLANA ZAŠTITE OKOLIŠA REPUBLIKE HRVATSKE

Poštujući viziju relevantnih nacionalnih, europskih i međunarodnih strateških dokumenata vezanih za zaštitu okoliša, održivi razvoj i prelazak na kružno gospodarstvo , ovim Planom određeni su tematski prioriteti, specifični ciljevi i ključne mjere koje se trebaju provoditi kako na nacionalnoj, tako i na regionalnoj i lokalnoj razini.

Temeljni cilj ovog Plana za sljedeće osmogodišnje razdoblje (2016.-2023.) je unaprijediti zaštitu i upravljanje okolišem za održivi razvoj Hrvatske.

U Planu su definirani tematski prioriteti :

PRIORITET I. ZAŠTITA, OČUVANJE I POBOLJŠANJE VRIJEDNOSTI PRIRODNIH DOBARA I OKOLIŠA

PRIORITET II. POTICANJE ODRŽIVE PROIZVODNJE I POTROŠNJE

PRIORITET III. ZAŠTITA GRAĐANA OD PRITISAKA I OPASNOSTI ZA NJIHOVO ZDRAVLJE I BLAGOSTANJE POVEZANIH S OKOLIŠEM

PRIORITET IV. JAČANJE INSTITUCIONALNOG I ZAKONODAVNOG OKVIRA

PRIORITET V. BOLJE POVEZIVANJE ZNANJA, SUSTAVA UPRAVLJANJA INFORMACIJAMA I POLITIKE OKOLIŠA

PRIORITET VI. RAZVOJ EKONOMSKIH INSTRUMENATA I FINANCIRANJA

PRIORITET VII. POBOLJŠANJE ODRŽIVOSTI GRADOVA

PRIORITET VIII. PROMICANJE ODRŽIVOG RAZVOJA NA EUROPSKOJ I MEĐUNARODNOJ RAZINI

Za svaki su prioritet analizom stanja utvrđene smjernice/ciljevi i potom određene mjere za njihovo postizanje za sljedeće osmogodišnje razdoblje. Za svaku mjeru određeni su nositelji/sunositelji provedbe, vremenski rokovi izvršenja, mogući izvori financiranja provedbe mjera: državni proračun (DP), županijski proračun (ŽP), proračun općina/gradova (O/GP), EU strukturni i investicijski fondovi (ESIF), međunarodna sredstva (MS), financijske institucije (FI), javna poduzeća (JP), Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost (FZOEU) te je svaka mjera označena s obzirom na njenu vrstu: ekonomske (EK), fiskalne (FI), regulatorne (RE), izvještajne (IZ), nadzorne (NA), dragovoljne (DR), informativne (IN), edukacijske (ED), istraživačko-razvojne (IR) i ostale (OS).

Posebno poglavlje Plana odnosi se na financiranje provedbe ovog Plana i politike zaštite okoliša za sljedeće osmogodišnje razdoblje. Iako troškove i koristi provedbe politike zaštite okoliša te procjenu ulaganja u zaštitu okoliša u razdoblju trajanja Plana nije moguće precizno odrediti, određene informacije su poznate i napravljena je procjena s dovoljnom razinom vjerojatnosti te su identificirani osnovni izvori sredstava i pokretači ulaganja u zaštitu okoliša i razvoj kružnog gospodarstva.

Procijenjeno je da će iznos potreban za provedbu ovog Plana u razdoblju od 2016. do 2023. godine biti u rasponu od oko 120 milijuna kn do 160 milijuna kn, sa srednjom vrijednosti od oko 140 milijuna kn. Većina troškova predviđena je za razdoblje od 2017. do 2020. godine kada srednja vrijednost godišnjih troškova iznosi oko 23 milijuna kn, dok u ostalim godinama iznosi oko 12 milijuna kn. Prosječna godišnja srednja vrijednost troška u cijelom razdoblju od 2016. do 2023. godine iznosi oko 17 milijuna kn.

Za provedbu politike zaštite u razdoblju od 2016. do 2023. godine procijenjeno je da će godišnji izdaci (ulaganja i tekući izdaci) iznositi oko 9,27 mlrd. kn, što je oko 2,7% projiciranog BDP-a u 2020. godini. Ukupni izdatak za osmogodišnje razdoblje će iznositi oko 74,16 mlrd. kn, od čega se oko 51% odnosi na namjenska sredstva dostupna iz EU fondova i sredstva iz sustava EU ETS-a. Ta sredstva su glavni pokretači investicija, a uspješnom apsorpcijom moguće je rasteretiti državni proračun i nacionalne naknade za zaštitu okoliša, intenzivirati ulaganja poslovnih i privatnih subjekata u domeni zaštite okoliša i kružne ekonomije te potaknuti gospodarski rast.

U razdoblju Nacionalnog plana djelovanja za okoliš iz 2002. godine većina sredstava utrošena je na gospodarenje otpadom, smanjenje industrijskog onečišćenja, sanaciju lokacija visoko opterećenih otpadom, opskrbu pitkom vodom, zaštitu voda i zraka. U sljedećem razdoblju javljaju se nove glavne teme za financiranje: zaokret prema niskougljičnom gospodarstvu, prilagodba klimatskim promjenama i smanjenje rizika od prirodnih katastrofa, primjena mjera za razvoj kružnog gospodarstva, očuvanje prirode i njene opće korisne uloge, zaštita očuvanja ciljeva i cjelovitosti ekološke mreže, agroekološke mjere, mjere održive proizvodnje i potrošnje, integralne mjere urbanih područja. Ulaganja u razvoj novih inovativnih tehnologija i znanost trebala bi značajno porasti.

 1.3 RAZVOJ I IZRADA PLANA

Ministarstvo nadležno za zaštitu okoliša kao nadležno tijelo koordinirala je izradu Plana u suradnji sa stručnim timom i stručnjacima iz otvorene Radne skupine u kojoj je više od 40 predstavnika različitih tijela uključujući predstavnike jedinica područne (regionalne) samouprave.  

Metodologija izrade Plana zasnovana je na sljedećem:

 dokument je usklađen s odredbama Zakona o zaštiti okoliša i drugim relevantnim strateškim i planskim dokumentima iz područja zaštite okoliša i prirode i održivog razvoja, također su uvaženi relevantni dokumenati EU i Globalni ciljevi održivog razvoja iz Agende 2030,

 uvažene su preporuke Izvješća o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, 2014. (razdoblje od 2009. do 2012. godine) i dokumenat ECE/CEP/172: Ocjene provedbe zaštite okoliša – Hrvatska – Druga ocjena, 2014.,

 izvršena je detaljna analiza svih značajnih dokumenata (zakonski propisi, strateški i planski dokumenti i programi iz različitih značajnih sektora itd.), kao i podataka iz različitih izvora te su na osnovi njih predloženi realni ciljevi i mjere za postizanje postavljenih ciljeva. Osobitu sinergijsku ulogu ima provedba Partnerskog sporazuma i operativnih programa strukturnih fondova Europske unije za razdoblje 2014.-2020. godine,

 u izradi su korištene podloge i nacrti strateških i planskih dokumenata koji su u izradi ili su pred usvajanjem te su prošli određene konzultacije sa stručnom i zainteresiranom javnošću,

 pri određivanju ciljeva i mjera vodilo se računa o tome da će Plan biti osnovni dokument po kojem će se izrađivati buduća izvješća o stanju okoliša u Republici Hrvatskoj, kao i programi zaštite okoliša županija i velikih gradova,

 zbog izbjegavanja ponavljanja informacija koji se mogu naći u drugim dokumentima, dane su reference na izvornu informaciju (dokumente, poveznice na internetske stranice i sl.),

 za svaki prioritet određeni su specifični ciljevi. Za svaki specifični cilj dan je sažeti pregled stanja, glavni pravci za određivanje mjera te prijedlog mjera za postizanje cilja,

 u tabličnim prikazima specifičnih ciljeva/mjera korištene su oznake za nositelje/sunositelje provedbe, moguće izvore financiranja provedbe mjera i oznake za vrste mjere. Sve oznake navedene su u popisu kratica.

2
TEMATSKI PRIORITETI

 2.1 PRIORITET I. ZAŠTITA, OČUVANJE I POBOLJŠANJE VRIJEDNOSTI PRIRODNIH DOBARA I OKOLIŠA

Prioritet I. Zaštita, očuvanje i poboljšanje vrijednosti prirodnih dobara i okoliša obuhvaća aktivnije djelovanje po pitanju zaštite prirode, prirodnih dobara i jačanja otpornosti okoliša , odnosno zaštite, očuvanja i poboljšanja prirodnog kapitala Hrvatske .

Prirodni kapital, odnosno prirodna dobra odnose se na osnovne elemente na kojima se zasniva naše društvo i koje je potrebno zaštititi, a to su: tlo, šume, more, voda, zrak, bioraznolikost, sirovine, energetski resursi, prostorni resursi i ostali resursi ekosustava.

Nacionalni izazovi u području zaštite, očuvanja i poboljšanja vrijednosti prirodnih dobara i okoliša su brojni. Neke od tema za koje je potrebno djelovati na nacionalnoj, ali i na EU razini, zaustavljanje su gubitka bioraznolikosti i poboljšanje stanja voda i pomorskog okoliša, zaštita tla i održivo upravljanje zemljištima i šumama, učinkovitija zaštita mora i ribljeg fonda te smanjenje morskog otpada.

Na osnovi pregleda postojećeg stanja, trendova i dosadašnjih aktivnosti u području zaštite okoliša u Hrvatskoj, te slijedom politike zaštite okoliša EU koju između ostalog čine akcijski programi i horizontalne strategije definirani su sljedeći specifični ciljevi Prioriteta I. Zaštite, očuvanja i poboljšanja vrijednosti prirodnih dobara i okoliša :

 cilj 2.1.1 Održivo upravljanje prirodom

 cilj 2.1.2 Održivo upravljanje i zaštita krajobraza

 cilj 2.1.3 Održivo upravljanje vodama

 cilj 2.1.4 Održivo upravljanje morskim okolišem i obalnim područjem

 cilj 2.1.5 Upravljanje i praćenje kvalitete zraka

 cilj 2.1.6 Održivo upravljanje šumama

 cilj 2.1.7 Održivo gospodarenje i zaštita tla i zemljišnih resursa

 2.1.1 ODRŽIVO UPRAVLJANJE PRIRODOM

Bogata i raznolika priroda najvrjedniji je resurs kojim raspolaže Republika Hrvatska. Očuvana priroda osigurava sve funkcionalnosti neophodne za život i ekonomski razvoj. Očuvanje i održivo korištenje prirodnih dobara temeljna je odrednica održivog razvoja gospodarstva, ekonomskog razvoja i općeg boljitka kojem je usmjeren ovaj specifični cilj. Stoga postoji potreba za povećanjem učinkovitosti mehanizama zaštite prirode kako bi se njome upravljalo na održiv način.

Pregledom dosadašnjih trendova upravljanja zaštitom prirode razvidan je razvijen okvir za realizaciju mjera koje dugoročno usmjeravaju aktivnosti u području očuvanja prirode u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim i kulturnim razvojem Hrvatske.

U Hrvatskoj postoji duga tradicija zaštite prirode i okoliša koja svojim strateškim planiranjem nastoji usmjeriti raspoložive kapacitete prema aktivnostima koje će u najznačajnijoj mjeri doprinijeti očuvanju prirode.

Za usklađivanje strateških, planskih i programskih dokumenata u pogledu zaštite svih sastavnica okoliša i prirode svakako su značajne i odrednice koje se daju u drugim poglavljima ovog Plana, a posebno odrednice specifičnog cilja 2.4.1. Jačanje horizontalne i vertikalne koordinacije za zaštitu okoliša, zaštitu prirode, klimatske aktivnosti i održivi razvoj.

 2.1.1.1 Sažeti pregled stanja

Strateškim planiranjem nastoje se usmjeriti raspoloživi kapaciteti prema aktivnostima koje će u najznačajnijoj mjeri doprinijeti očuvanju prirode. Strategija i akcijski plan zaštite prirode (Strategija) temeljni je dokument zaštite prirode u Republici Hrvatskoj, a dosad su usvojene dvije generacije ovog dokumenta: 1999. i 2008. godine.

Europska pravna stečevina zaštite prirode prenesena je u pravni poredak Republike Hrvatske, najvećim dijelom kroz Zakon o zaštiti prirode (Narodne novine, broj 80/13) i prateće provedbene podzakonske akte. Također, Hrvatska je stranka 18 potpisanih međunarodnih ugovora koji se odnose na zaštitu prirode.

Za poslove zaštite prirode nadležni su MZOE i upravna tijela jedinica područne (regionalne) samouprave nadležna za zaštitu prirode, HAOP, javne ustanove za upravljanje nacionalnim parkovima i parkovima prirode čiji je osnivač Republika Hrvatska te javne ustanove za upravljanje drugim zaštićenim područjima i/ili dijelovima prirode čiji su osnivači jedinice područne (regionalne) i lokalne samouprave.

Prema Zakonu o zaštiti prirode HAOP svakih pet godina izrađuje prijedlog Izvješća o stanju prirode u Republici Hrvatskoj. Prvo Izvješće o stanju prirode i zaštite prirode u Republici Hrvatskoj izrađeno je 2008. godine i obuhvatilo je razdoblje od 2000. do 2007. godine.

HAOP je izradio u travnju 2014. godine sveobuhvatnu Analizu stanja prirode i zaštite prirode u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2008. do 2012. godine. Analiza sadrži pregled stanja pojedinih sastavnica prirode, pritisaka koji su rezultirali tim stanjem, kao i provedbe mehanizama i mjera zaštite koji bi trebali pridonijeti očuvanju dobrog stanja te resursa uloženih u zaštitu prirode. Naposljetku, ocjenjena je provedba Strategije i akcijskog plana zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske iz 2008. godine te su na razini svih segmenata analize, dane i smjernice za planiranje u sljedećem strateškom razdoblju. U tijeku je usvajanje Izvješća o stanju prirode u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2008. do 2012. godine koje je izrađeno kao sažeti prikaz Analize stanja prirode u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2008. do 2012. godine.

Zakonodavni okvir u području zaštite prirode definira temelje i uvjete za održivo upravljanje i očuvanje prirodnih dobara, no potrebno je revidirati ciljeve očuvanja prirode i prateće aktivnosti sukladno aktualnom stanju te strateškim dokumentima na globalnoj i EU razini. Stoga je u tijeku donošenje nove Strategije i akcijskog plana zaštite prirode, u koju su ugrađene smjernice globalnog Strateškog plana za bioraznolikost 2011. – 2020. koji je usvojen na 10. sastanku stranaka Konvencije o biološkoj raznolikosti (CBD) u Nagoyi te ciljevi definirani Strategijom Europske unije o bioraznolikosti do 2020. godine. Strategijom se određuju dugoročni ciljevi i smjernice očuvanja bioraznolikosti i georaznolikosti te način njezina provođenja.

Izuzetno bogatstvo bioraznolikosti oslikava gotovo 40.000 poznatih vrsta i podvrsta uz pretpostavku da je ukupan broj vrsta i podvrsta čak i znatno veći. Procesom pridruživanja EU, a posebice izradom prijedloga ekološke mreže Natura 2000, potaknuta su istraživanja i ispunjavanja aktualnih baza podataka o sveukupnoj bioraznolikosti, krajobraznoj raznolikosti i georaznolikosti ( http://www.bioportal.hr/ ). Kriteriji Međunarodnog saveza za očuvanje prirode (eng. International Union for Conservation of Nature, IUCN) u Republici Hrvatskoj definiraju status ugroženosti za gotovo 300 vrsta, odnosno 7,4% zabilježenih vrsta (uključujući sve skupine kralježnjaka te u manjoj mjeri najbrojnije i najslabije istražene beskralježnjake). Za raspoznavanje stupnja ugroženosti divljih vrsta i staništa nužna je cjelovita i aktualna inventarizacija dijelova sveukupne bioraznolikosti, krajobrazne raznolikosti i georaznolikosti, kako bi se mogli izraditi i provesti akcijski planovi zaštite ugroženih sastavnica prirode. Recentni podaci o bioraznolikosti u Hrvatskoj prvenstveno su rezultat aktualnih istraživanja s preciznijom primjenom IUCN kriterija. Revizija procjene ugroženosti i za ostale skupine prepoznata je kao prioritetna aktivnost u budućem razdoblju, obzirom da je status ugroženosti vrsta prema IUCN jedan od glavnih pokazatelja stanja prirode.

Nedostatna infrastruktura za posjetitelje te opasnost od nekontroliranog i prekomjernog korištenja prirode predstavljaju prijetnju očuvanju zaštićenih područja, posebno nacionalnih parkova i parkova prirode te područjima ekološke mreže Natura 2000. Jačanje suradnje MZOE-a, FZOEU te ostalih korisnika omogućuju i značajnija ulaganja u izgradnju i uređenje infrastrukture za posjetitelje te doprinose djelotvornom i učinkovitom očuvanju, kao i optimalnom korištenju zaštićenih područja i područja ekološke mreže Natura 2000.

Osnovni mehanizam zaštite područja ekološke mreže Natura 2000 i očuvanja prirode jest postupak ocjene prihvatljivosti za ekološku mrežu, odnosno postupak kojim se ocjenjuje utjecaj plana, programa ili zahvata, samog i s drugim planovima, programima ili zahvatima, na ciljeve očuvanja i cjelovitost područja ekološke mreže. Postupak ocjene prihvatljivosti zahvata za ekološku mrežu ugrađen je u zakonodavstvo kroz postupak procjene utjecaja zahvata na okoliš.

 2.1.1.2 Glavni pravci za određivanje mjera

U svrhu sustavnog rješavanja izazova i postavljanja dugoročnih ciljeva specifičnih za ovo područje, izrađen je nacrt nove Strategije i akcijskog plana zaštite prirode Republike Hrvatske, čije se donošenje očekuje uskoro.

Nova Strategija i akcijski plan zaštite prirode Republike Hrvatske je dokument s planiranim aktivnostima zaštite prirode do 2020. godine te se ovaj Plan u dijelu zaštite prirode referira na Strategiju i u njemu sadržane mjere i aktivnosti.

Kao ključan čimbenik uspjeha održivog upravljanja prirodom Republike Hrvatske ističe se identifikacija ključnih izazova za bolju integraciju te horizontalnu i vertikalnu koheziju politika s ciljem zaštite prirode za održivi razvoj Hrvatske. U tom smislu potrebno je detaljno analizirati i identificirati izazove u temama koje povezuju očuvanje prirode s drugim sektorima i trendovima (gospodarstvo, energetika, turizam, šumarstvo, agroekološka poljoprivreda i dr.). Uspostavljanje kvalitetne međusektorske suradnje nužno je provesti uz uključivanje javnosti u procesima donošenja odluka.

Potrebno je uspostaviti provedbeni mehanizam za osiguranje povoljnog stanja očuvanosti vrsta i stanišnih tipova, prvenstveno kroz planove upravljanja i/ili ekvivalentne instrumente očuvanja i restauracije u područjima ekološke mreže Natura 2000, ugrađivanjem osnovnih i dodatnih mjera očuvanja u planove upravljanja ekološkom mrežom, sektorske planove gospodarenja prirodnim dobrima i ostale sektorske planove. Osobitu pažnju treba posvetiti priobalnim zonama, morskim područjima te migratornim morskim vrstama vezano za sve veće opterećenje okoliša iz sektora turizma, kao trenutno najperspektivnije grane gospodarskog razvoja Republike Hrvatske.

Uključivanjem znanstvene zajednice, strukovnih udruženja te stručnjaka u području zaštite prirode i okoliša, potrebno je poticati razvijanje istraživačkih i inovacijskih aktivnosti u javnom i privatnom sektoru kako bi se uvodile održive, ˝zelene˝, inovativne tehnologije. Navedenim kombiniranim pristupom omogućiti će se održivo i kružno gospodarstvo uz očuvanje prirodnih dobara (usp. specifični cilj 2.2.7 Istraživanje i razvoj inovativnih i zelenih tehnologija, procesa i usluga).

Razvijanje kulture zaštite prirode među dionicima doprinijet će jačanju statusa zaštite prirode u javnosti. Aktivno uključivanje javnosti u postupke zaštite prirode, ne samo informiranjem, već djelotvornim i pravodobnim sudjelovanjem, svakako je ispravan put poboljšanja stanja bioraznolikosti i očuvanja prirode. Javnost može biti značajan čimbenik u području inventarizacije (pozitivan primjer je „birdwatching“ u Engleskoj) te donošenju strateških odluka. Razvoj metodologija poput metodologije ˝ citizen science ˝ te njihova primjena svakako može dodatno pridonijeti senzibilizaciji i podizanju svijesti javnosti o značaju prirode i razvoju kulture zaštite prirode.

 2.1.1.3 Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.1. Održivo upravljanje prirodom

Tab. 2.1.1-1: Mjere za postizanje cilja 2.1.1. Održivo upravljanje prirodom

 2.1.2 ODRŽIVO UPRAVLJANJE I ZAŠTITA KRAJOBRAZA

Prema definiciji Konvencije o Europskim krajobrazima krajobraz znači "određeno područje, viđeno ljudskim okom, čija je narav rezultat međusobnog djelovanja prirodnih i/ili ljudskih čimbenika". Promatrano ljudskom djelatnošću, krajobraz označava i materijalnu manifestaciju odnosa čovjeka i okoliša koji ga okružuje.

U tom kontekstu, održivo upravljanje i zaštita krajobraza označava djelovanje u cilju zaštite i održavanja značajnih i/ili karakterističnih obilježja krajobraza, što se opravdava njegovom vrijednošću kao baštine koja je proizašla iz prirodne konfiguracije i/ili ljudske aktivnosti. Stoga je održivo upravljanje i zaštita krajobraza izdvojen kao specifičan cilj u prioritetu I. Zaštita, očuvanje i poboljšanje vrijednosti prirodnih dobara i okoliša.

 2.1.2.1 Sažeti pregled stanja

U većini država EU, uključujući i Hrvatsku, zaštita i očuvanje krajobraznih struktura se primjenjuje putem sustava prostornog planiranja odnosno prostornim i urbanističkim planovima. Sustav prostornog uređenja je stoga glavni alat upravljanja (uključujući i zaštitu) krajobraza u RH. Zaštita krajobraza pri tome ne označava zaštitu u smislu ograničavanja daljnjeg razvoja već u smislu usmjeravanja tog razvoja na način da se prostornim planovima definira raspored djelatnosti, a kroz postupke procjene utjecaja na okoliš i projektne dokumentacije detaljnije mjere zaštite koje bi rezultirale očuvanjem ovih vrijednosti.

Sektorskim zakonima krajobraz može biti razvrstan i vrednovan kao posebno područje zaštite, odnosno može biti zbrinut zaštitnim instrumentima s različitim pravnim režimima i stupnjevima zaštite – bila to apsolutna zabrana promjene strukture u zaštićenom krajobrazu ili ograničenje korištenja i/ili programa praćenja.

Donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije o europskom krajobrazu (Narodne novine – Međunarodni ugovori,  broj 12/02) Hrvatska se obvezala dati doprinos ostvarivanju njome postavljenih ciljeva: promicanja zaštite, upravljanja i planiranja krajobraza te sudjelovanja u europskoj suradnji o pitanjima krajobraza. Objavom o stupanju na snagu Konvencije o europskim krajobrazima (Narodne novine – Međunarodni ugovori,  broj 11/04 ), ona je, u odnosu na Republiku Hrvatsku, stupila na snagu 1. ožujka 2004.

Kao nositelj obveze provedbe ovog zakona određeno je Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja. Međutim, slijedom preustroja ministarstava u sustavu državne uprave, ne postoji središnje tijelo državne uprave, koje bi jedino i nedvojbeno bilo odgovorno za problematiku krajobraza i provedbu Konvencije o europskim krajobrazima, budući da su poslovi prostornog uređenja u nadležnosti Ministarstva graditeljstva i prostornoga uređenja, a poslovi zaštite okoliša i prirode u nadležnosti Ministarstva zaštite okoliša i energetike te je ova tematika bila djelomično razmatrana u sustavu prostornog planiranja/uređenja kroz prostorne planove županija, gradova i općina, te kroz mjere zaštite registriranih zaštićenih krajolika, što je u nadležnosti Ministarstva kulture.

U sustavu prostornog uređenja, obzirom na vrlu dugu tradiciju planiranja, dio krajobraza štiti se pojedinim prostorno-planskim dokumentima – županijskim prostornim planovima i prostornim planovima uređenja gradova i općina, ali ni ovdje nije sustavno pokriven čitav nacionalni prostor. Međutim, krajobraz, kao važan čimbenik prostornog razvoja, nedjeljiv je element planiranja te je potreba izrade krajobrazne osnove  prepoznata u nacionalnoj regulativi i prije usvajanja citirane Konvencije o europskim krajobrazima. Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997.) i Program prostornog uređenja (1999.) predvidjeli su izradu Krajobrazne osnove Hrvatske kao podloge integralne zaštite raznolikosti i identiteta krajobraza. Također je utvrđeno da će takva podloga omogućiti određivanje područja zajedničkih obilježja (krajobrazne jedinice) i njihovo sintezno vrednovanje koje pruža uvid u pogodnosti, osjetljivost ili ugroženost određenih cjelina krajobraza s obzirom na moguće namjene i zahvate u prostoru. Do sada je, međutim, izrađena samo Sadržajna i metodska podloga krajobrazne osnove Hrvatske (1999.). Strategijom prostornog razvoja Republike Hrvatske koja je u izradi, posebno poglavlje posvećuje se afirmaciji obilježja i vrijednosti krajobraza te se među mjerama njene provedbe navodi i obveza izrade krajobrazne osnove, odnosno krajobraznog atlasa.

Zakonom o prostornom uređenju (Narodne novine, broj 153/13) određeni su ciljevi prostornog uređenja, među kojima je i stvaranje visokovrijednog izgrađenog prostora s uvažavanjem specifičnosti pojedinih cjelina te poštivanjem prirodnog i urbanog krajobraza i kulturnog naslijeđa. Ciljevi prostornog uređenja postižu se primjenom načela prostornog uređenja u izradi i donošenju prostornih planova te njihovoj provedbi.

Tim slijedom pokrenut je postupak izrade Krajobrazne osnove Republike Hrvatske čime bi se stvorile pretpostavke za sustavno i dosljedno upravljanje nacionalnim krajobrazom, omogućujući održiv razvoj i afirmaciju krajobraza te istovremeno vodeći računa o mjerama unapređenja degradiranih i zaštiti krajobraza.

Temeljna zaštita postoji u sustavu područja zaštićenih temeljem Zakona o zaštiti prirode (Narodne novine, broj 80/13). Obični nezaštićeni krajobrazi ("ordinary living landscape" po Europskoj konvenciji o krajobrazu) odnosno nekadašnji kultivirani i kulturni krajobrazi koji su danas zapušteni spadaju u gradnjom ugrožena područja. Pri tome su krajobrazno vrijedni prostori vrlo često i prostori visoke privlačnosti za izgradnju, a gubitak vrijednih krajobraza neprikladnom gradnjom je ireverzibilni utjecaj.

Vrijedni krajobrazi ruralnih područja, pogotovo u obalnim, planinskim i područjima riječnih krajolika spadaju u naročito ugrožena područja. Unošenje novih djelatnosti i sadržaja (promjena načina korištenja zemljišta, turizam, rekreacija) podrazumijeva izmjenu izvornih vrijednosti tradicijskih povijesnih elemenata krajobraza. Osim ambijentalno neusklađene (i/ili neplanske) urbanizacije, dodatnu ugrozu predstavljaju i svi krupni zahvati na infrastrukturi (promet, energetika, vodnogospodarske građevine), intenziviranje poljoprivredne proizvodnje i sl.

Europska konvencija o krajobrazu naglašava potrebu za uspostavom ravnoteže između upravljanja, planiranja i zaštite krajobraza. Krajobraz je nositelj prostornog identiteta (lokalnog, regionalnog i nacionalnog značaja) dok njegovi elementi ujedno predstavljaju i resurs za (gospodarsko) korištenje.

 2.1.2.2  Glavni pravci za određivanje mjera

Iako je sektorski sustav upravljanja krajobrazom adekvatan način rješavanja tog problema, trenutno u Republici Hrvatskoj isti pristup nije dovoljno povezan i usklađen u okviru postojećeg administrativnog sustava. Sustav prostornog uređenja trenutno uključuje i pitanja krajobraza, no bez izrađene jedinstvene metodologije. Temeljni razlozi neispunjavanja obveza preuzetih iz Konvencije o europskim krajobrazima su nepostojanje glavnog (nacionalnog) tijela za pitanja krajobraza, zatim nedovoljno prepoznavanje krajobraza kao sastavnice prostora, nepostojanje odgovarajućih stručnih podloga i podzakonskih akata (pravilnika i sl.) za standardiranje kriterija i metoda prepoznavanja elemenata/vrijednosti krajobraza prilikom izrade prostorno-planske dokumentacije kao i analize krajobraznih vrijednosti i vrednovanja snage utjecaja u strateškim procjenama utjecaja plana ili programa na okoliš i studijama utjecaja na okoliš i sl.

Stoga se za prioritetnu aktivnost mora postaviti donošenje stručnih i zakonodavnih podloga s ciljem definiranja politike upravljanja krajobrazom na svim razinama, od upravne do stručno-znanstvene razine. Dane mjere se odnose prvenstveno na potrebu uspostavu potrebnog nacionalnog sustava odgovornog za pitanja održivog upravljanja krajobrazom kao i donošenje mehanizama provedbe.

Uspostava jasne politike očuvanja krajobraznih obilježja zadatak je koji bi na sebe trebala preuzeti Strategija zaštite (očuvanja) i planiranja krajobraza/krajobraznih obilježja (u daljnjem tekstu: nacionalna strategija), odnosno održivog razvoja sukladnog krajobraznim kvalitetama. Temeljni zadatak nacionalne strategije bilo bi usklađivanje djelovanja različitih sektora koji imaju mogući izravan ili neizravan utjecaj na krajobrazne strukture ili interes spram korištenja krajobraza kao resursa ili vrijednosti, a to su: sektori energetike, industrije i infrastrukture, poljoprivrede, vodnog gospodarstva, graditeljstva i turizma u okviru postojećeg administrativnog sustava: politike zaštite okoliša, prirode i kulturne baštine.

Za potrebe donošenja nacionalne strategije nužno je osigurati provođenje i primjenu predviđenih metoda prepoznavanja i ocjene karaktera krajobraza. Dakle, potrebno je donijeti prije spomenutu Krajobraznu osnovu Republike Hrvastke (u daljnjem tekstu: KORH), kako je i predviđeno Strategijom i Programom prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997.)

 2.1.2.3  Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.2 Održivo upravljanje i zaštita krajobraza

Tab. 2.1.2-1: Mjere za postizanje cilja 2.1.2. Održivo upravljanje i zaštita krajobraza

 2.1.3 ODRŽIVO UPRAVLJANJE VODAMA

Voda je jedinstveno i nezamjenjivo prirodno dobro ograničenih količina i neravnomjerne prostorne i vremenske raspodjele. Voda je neophodna za život na Zemlji i važan je čimbenik gospodarskog i društvenog razvoja.

Količina, opskrba i postizanje željene kakvoće vode, odnosno očuvanje količine, kakvoće i morfoloških karakteristika voda globalni je izazov te je zbog toga održivo upravljanje vodama izdvojeno kao specifičan cilj u prioritetu I. Zaštita, očuvanje i poboljšanje vrijednosti prirodnih dobara.

2.1.3.1  Sažeti pregled stanja

Tijekom procesa pristupanja EU, europska pravna stečevina koja se odnosi na zaštitu voda i gospodarenje vodama prenesena je u pravni poredak Republike Hrvatske. Ključni propisi s područja zaštite voda i vodnog gospodarstva su Zakon o vodama (Narodne novine, br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) i njegovi provedbeni propisi. Vodna politika je 2016. godine u nadležnosti Ministarstva zaštite okoliša i energetike, Uprava vodnoga gospodarstva. Hrvatske vode - pravna osoba s javnim ovlastima za upravljanje vodama su izvršno tijelo zaduženo za upravljanje vodama, odnosno provedbu i koordinaciju.

Načela upravljanja vodama određena su Zakonom o vodama (Narodne novine, br. 153/09, 63/11, 130/11, 56/13 i 14/14) i određuju da se vodama upravlja prema načelu jedinstva vodnog sustava i načelu održivog razvitka kojim se zadovoljavaju potrebe sadašnje generacije i ne ugrožava pravo i mogućnost budućih generacija da to ostvare za sebe.

Propisi s područja zaštite voda utvrđuju i ciljeve upravljanja vodama, ciljeve zaštite voda i posebne ciljeve zaštite voda. Razrada propisima utvrđenih ciljeva upravljanja vodama, ciljeva zaštite voda i posebnih ciljeva zaštite voda, odnosno određivanje specifičnih ciljeva te način postizanja ciljeva predmet je planskih dokumenata upravljanja vodama. Specifični ciljevi postavljaju se ovisno o stanju voda, obvezama preuzetim tijekom pristupanja EU, obvezama iz važećih propisa tijekom izrade planskih dokumenata i/ili komunikacije s Europskom komisijom.

Planski dokumenti čiji je zadatak upravljanje vodama u dužem razdoblju su: (1) strategija upravljanja vodama, (2) plan upravljanja vodnim područjima i (3) višegodišnji programi gradnje.

Strategija upravljanja vodama (Narodne novine, broj 91/08) utvrđuje viziju, misiju, ciljeve i zadatke državne politike u upravljanju vodama u dugoročnom razdoblju, do 2038. godine. Strategija se usklađuje periodično, po potrebi sukladno promjenama koje nastaju u vodnom sustavu, gospodarskom i društvenom razvoju. Razmatranje o potrebi njenih promjena u predmetnom vremenskom razdoblju u nadležnosti je Nacionalnog vijeća za vode.

Plan upravljanja vodnim područjima osnovni je instrument za upravljanje stanjem voda i rizicima od poplava. Donosi se za razdoblje od šest godina, nakon čega se mijenja i dopunjuje za razdoblje od narednih šest godina. Planski ciklusi prate zahtjeve europske Okvirne direktive o vodama . Plan upravljanja vodnim područjima donosi Vlada Republike Hrvatske.

Prvi plan upravljanja vodnim područjima donesen je za razdoblje 2013.-2015. - Odluka o donošenju Plana upravljanja vodnim područjima (Narodne novine, broj 83/13), s obzirom da je Republika Hrvatska pristupila EU 2013. godine. Plan upravljanja vodnim područjima za razdoblje 2016.-2021. donesen je u srpnju 2016. godine - Odluka o donošenju Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. (Narodne novine, broj 66/16).

Plan upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. sastoji se od dvije komponente: upravljanje stanjem voda i upravljanje rizicima od poplava. U njemu je, između ostaloga, dan pregled podataka o stanju voda, dana je i analiza provedbe Plana upravljanja vodnim područjima za razdoblje 2013.-2015., ocjena napretka u postizanju ciljeva zaštite voda i dana je procjena rizika da ciljevi zaštite voda neće biti ispunjeni. Na osnovu prethodno navedenog, ali i drugih ulaznih podataka, dan je program mjera za postizanje specifičnih ciljeva određenih za plansko razdoblje 2016.-2021. Plan upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. izrađen je u komunikaciji s Europskom komisijom.

Program mjera Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. u sklopu cjeline upravljanja stanjem voda obuhvaća osnovne, dopunske i dodatne mjere. Osnovne mjere obuhvaćaju: (1) mjere povrata troškova vodnih usluga, (2) mjere zaštite vode namijenjenih za ljudsku potrošnju, (3) mjere kontrole zahvaćanja vode, (4) mjere kontrole prihranjivanja podzemnih voda, (5) mjere kontrole točkastih izvora onečišćenja, (6) mjere kontrole raspršenih izvora onečišćenja, (7) mjere kontrole i smanjenja hidromorfološkog opterećenja voda, (8) mjere kontrole drugih značajnih utjecaja na stanje voda osobito na hidromorfološko stanje, (9) mjere zabrane direktnog ispuštanja onečišćenja u podzemne vode, (10) mjere eliminacije i smanjenja onečišćenja prioritetnim tvarima i (11) mjere prevencije akcidentnih onečišćenja. Dodatne mjere odnose se na: (1) vode namijenjene za ljudsku potrošnju ili rezervirane za te namjene u budućnosti, (2) vode pogodne za život slatkovodnih riba i vode pogodne za školjkaše, (3) područja voda za kupanje i rekreaciju, (4) osjetljiva područja, slivovi osjetljivih područja, (5) područja podložna onečišćenju nitratima poljoprivrednog porijekla, ranjiva područja, (6) područja namijenjena zaštiti staništa ili vrsta gdje je održavanje ili poboljšanje stanja voda bitan element njihove zaštite i (7) prijedlog dopune Registra zaštićenih područja. Dopunske mjere obuhvaćaju: (1) dopunske mjere usklađenja monitoringa stanja voda i (2) dopunske mjere kontrole točkastih i raspršenih izvora onečišćenja.

Program mjera Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. u sklopu cjeline upravljanja rizicima od poplava obuhvaća: (1) mjere unaprjeđenja upravljanja rizicima od poplava, (2) provedbene mjere smanjenja rizika od poplava, (3) jačanje kapaciteta i provedbe preventivnih pripremnih radnji, neposrednih mjera redovite i izvanredne obrane od poplava te radnji nakon prestanka redovite obrane od poplava i (4) mjere smanjenja rizika od poplava uključivanjem javnosti.

Postizanje ciljeva, odnosno provođenje mjera iz Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. uključuje niz korisnika / djelatnosti / područja - stanovništvo, poljoprivreda, klimatske promjene, hidroenergetika, energetika - ostalo, ribarstvo i akvakultura, obrana od poplave, šumarstvo, industrija, turizam i rekreacija, promet i ostalo.

O izvršenju plana upravljanja vodnim područjima podnosi se izvješće nakon tri godine Hrvatskom saboru i Europskoj komisiji.

Višegodišnji programi gradnje kroz investicijske mjere objedinjuju obaveze iz europske pravne stečevine, s posebnim naglaskom na procjenu i upravljanje poplavnim rizicima, kakvoću vode namijenjene za ljudsku potrošnju i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda. Višegodišnje programe donosi Vlada Republike Hrvatske.

Doneseni višegodišnji programi su: Višegodišnji program gradnje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za melioracije (Narodne novine, broj 117/15) i Višegodišnji program gradnje komunalnih vodnih građevina (Narodne novine, broj 117/15).

Višegodišnji program gradnje regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za melioracije okvirni je program ulaganja u uređenje voda u cilju zaštite od štetnog djelovanja voda, kroz gradnju regulacijskih i zaštitnih vodnih građevina i građevina za osnovnu melioracijsku odvodnju koje mogu poslužiti prihvatu i evakuaciji velikih voda, te navodnjavanje kroz izgradnju vodnih građevina za navodnjavanje. Sagledano je razdoblje 2013.-2022., a program je prihvaćen za prvo programsko razdoblje zaključno s 2017., nakon čega je predviđena njegova revizija. Procijenjeni troškovi zaštite od štetnog djelovanja voda, s obzirom na spremnost projekata, iznose za razdoblje 2013.-2017. 2,33 milijarde kuna, a za razdoblje 2018.-2022. 2,30 milijarde kuna. Procijenjena ulaganja u projekte navodnjavanja, s obzirom na spremnost projekata, iznose za programsko razdoblje 2013.-2017. 1,50 milijardi kuna, a za razdoblje 2018.-2022. 1,64 milijarde kuna . Lista ulaganja novelira se 2017. godine, nakon prihvaćanja Plana upravljanja vodnim područjima 2016.-2021. i nakon eventualne revizije Nacionalnog projekta navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama u RH.

Višegodišnji program gradnje komunalnih vodnih građevina utvrđuje za razdoblje 2013.-2023. okvirni program ulaganja u javnu vodoopskrbu i javnu odvodnju. Procijenjena ulaganja u javnu vodoopskrbu iznose 6,37 milijardi kuna, a u javnu odvodnju 21,89 milijardi kuna. Potrebna ulaganja novelirat će se svake tri godine, a naročito po dobivanju ocijenjenih rezultata praćenja zdravstvene ispravnosti vode namijenjene za ljudsku potrošnju po naseljima i isporučiteljima vodnih usluga ili lokalnim vodovodima.

 2.1.3.2  Glavni pravci za određivanje mjera

I zrađeni su strateški, planski i programski dokumenti s područja upravljanja vodama. Isti za određena planska / programska razdoblja određuju specifične ciljeve i mjere za njihovo postizanje. Slijedom toga, mjere u ovom Planu dane u nastavku odnose se na njihovo provođenje i donošenje i obnavljanje u propisanim rokovima.

 2.1.3.3  Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.3. Održivo upravljanje vodama

Tab. 2.1.3-1: Mjere za postizanje cilja 2.1.3. Održivo upravljanje vodama

 2.1.4  ODRŽIVO UPRAVLJANJE MORSKIM OKOLIŠEM I OBALNIM PODRUČJEM

Jadransko more i priobalje prirodno je bogatstvo Republike Hrvatske koje karakterizira razvedena obala i reljef te znatna očuvanost prirodnih i geomorfoloških obilježja. Istovremeno, morski okoliš i priobalje bitan su čimbenik za više gospodarskih sektora, koji obavljanjem svoje djelatnosti predstavljaju opterećenje i potencijalnu prijetnju za morski okoliš i obalno područje.  To je i područje na kojem se nalaze brojna naselja, pa tako od primjerice šest najvećih hrvatskih gradova, njih četiri nalazi se na obalnom području. Iz tih razloga održivo upravljanje morskim okolišem i obalnim područjem izdvojeno je kao specifičan cilj u prioritetu I. Zaštita, očuvanje i poboljšanje vrijednosti prirodnih dobara.

2.1.4.1  Sažeti pregled stanja

U lipnju 2008. godine EU je donijela Okvirnu direktivu o morskoj strategiji kojom je uspostavljen okvir za djelovanje država članica u području politike morskog okoliša.

Sukladno Okvirnoj direktivi o morskoj strategiji države članice moraju poduzeti mjere potrebne za postizanje i/ili održavanje dobrog ekološkog stanja u morskom okolišu najkasnije do 2020. godine. U tu svrhu razvijaju se i primjenjuju morske strategije u okviru kojih se planiraju ljudske djelatnosti na način da se potiče održiva uporaba mora i očuvanje ekosustava. Okvirna direktiva o morskoj strategiji predstavlja i okolišni stup u svim politikama EU koje se bave i/ili uključuju upravljanje i iskorištavanje prirodnih resursa morskog okoliša.

Okvirna direktiva o morskoj strategiji unesena je u pravni poredak Republike Hrvatske Zakonom o zaštiti okoliša (Narodne novine, br. 80/13 i 78/15) i Uredbom o izradi i provedbi dokumenata Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem (Narodne novine, broj 112/14). Ti su propisi objedinili u ovoj temi kao i Protokol Barcelonske konvencije o integralnom upravljanju obalnim područjem Sredozemlja koji je Republika Hrvatska ratificirala Zakonom o potvrđivanju Protokola o integralnom upravljanju obalnim područjem Sredozemlja (Narodne novine - Međunarodni ugovori, broj 8/12). Na taj su način povezani zaštita morskog okoliša i integralno upravljanje obalnim područjem, koje podrazumijeva dinamički proces održivog upravljanja i korištenja obalnog područja, uzimajući istovremeno u obzir krhkost obalnih ekosustava i krajobraza, raznolikost aktivnosti i korištenja, njihovo međusobno djelovanje, pomorsku usmjerenost pojedenih aktivnosti i korištenja te njihov utjecaj na morske i kopnene dijelove.

Ciljevi koji se trebaju postići upravljanjem i zaštitom morskog okoliša i obalnog područja određeni su propisima. To su: (1) zaštita, očuvanje i omogućavanje oporavka i, gdje je to izvedivo, obnavljanje strukture i funkcije morskih i obalnih ekosustava te zaštita bioraznolikosti i njeno održivo korištenje, (2) očuvanje zaštićenih područja u moru i ekološki značajnih područja, EU Natura 2000, (3) smanjenje onečišćenja, odnosno opterećenja u morskom i obalnom okolišu kako bi se osiguralo da nema značajnih negativnih utjecaja ili rizika za ljudsko zdravlje i/ili zdravlje ekoloških sustava i/ili korištenje mora i obale, (4) očuvanje, unaprjeđenje i/ili ponovno uspostavljanje ravnoteže između ljudskih aktivnosti i prirodnih resursa u moru i obalnom području, (5) očuvanje obalnog područja na korist sadašnjih i budućih generacija, (6) održivo korištenje prirodnih resursa, posebice prostora i voda, (7) očuvanje cjelovitosti obalnih ekosustava, krajobraza i geomorfologije, (8) sprječavanje i/ili ublažavanje utjecaja prirodnih rizika, osobito klimatskih promjena, koji mogu biti prouzročeni prirodnim ili ljudskim aktivnostima i (9) usklađenost između javnih i privatnih inicijativa i svih odluka vlasti na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, a koje utječu na korištenje obalnog područja.

Prethodno navedeni ciljevi koji se odnose na postizanje i održavanje dobroga stanja okoliša trebaju se ostvariti do 2020. godine.

Nositelj politike zaštite morskog okoliša i obalnog područja je MZOE, koji je nadležan za izradu i provedbu Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem, ključnog dokumenta koji dugoročno određuje i usmjerava ciljeve upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem na načelima održivog razvitka i integralnog upravljanja obalnim područjem, primjenjujući ekosustavni pristup u skladu s ukupnim gospodarskim, društvenim, socijalnim i kulturnim razvitkom na području Republike Hrvatske.

Pri izradi Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem prvo se provode pripremni postupci, odnosno izrađuju se pripremni dokumenti koji predstavljaju stručnu podlogu i elemente za izradu akcijskih programa.

Izrađeni su svi pripremni dokumenti: Početna procjena stanja i opterećenja morskog okoliša hrvatskog dijela Jadrana čiji je sastavni dio i Gospodarsko-socijalna analiza korištenja i troška propadanja morskog okoliša i obalnog područja te Skup značajki dobrog stanja okoliša za morske vode pod suverenitetom Republike Hrvatske i Skup ciljeva u zaštiti morskog okoliša i s njima povezanih pokazatelja.

Akcijski programi odnose se na Sustav praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora te Program mjera zaštite i upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem.

Izrađen je prvi A kcijski program Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem: S ustav praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora (Narodne novine, broj 153/14).

Program mjera kojim se određuju konkretne mjere koje je potrebno poduzeti radi postizanja i/ili održavanja dobroga stanja okoliša te mjere koje je potrebno poduzeti radi ostvarivanja ciljeva upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem je u izradi.

U svrhu uspostave koordinacije, Vlada RH je osnovala Nacionalni odbor za izradu i praćenje provedbe Stratgije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem kojeg vodi MZOE i u kojem su predstavnici središnjih tijelima državne uprave nadležni za poslove prostornoga uređenja, pomorstva, turizma, prometa, infrastrukture, regionalnog razvoja, gospodarstva, poljoprivrede, ribarstva, šumarstva, vodnoga gospodarstva, znanosti, zdravstva, vanjskih i europskih poslova, obrane, kulture i upravljanja državnom imovinom, i predstavnici instituta i lokalne samouprave. Za provedbu koordinacije zaduženo je i Povjerenstvo za koordinaciju kojeg čine ministri prema odgovarajućoj nadležnosti propisanoj Prilogom VII Uredbe. Nacionalni odbor predlaže MZOE izmjene i dopune elemenata Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjima, u skladu s nastalim promjenama u odnosu na morsku podregiju odnosno morsku regiju u razdoblju od šest godina, poštujući rokove koje odredi Europska komisija te uzimajući u obzir rokove određene na razini morske regije i morske podregije.

2.1.4.2  Glavni pravci za određivanje mjera

Strategija upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem ključni je dokument koji dugoročno određuje i usmjerava ciljeve upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem.

Pri izradi Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem prvo se provode pripremni postupci, odnosno izrađuju se pripremni dokumenti na osnovi kojih se potom izrađuju akcijski programi.

Izrađeni su i usvojeni svi propisani pripremni dokumenti, a od propisanih akcijskih programa izrađen je i usvojen prvi akcijski program Strategije: Sustav praćenja i promatranja za stalnu procjenu stanja Jadranskog mora. Zadatak Programa mjera, kao drugog i završnog akcijskog programa, je određivanje konkretnih mjera koje je potrebno poduzeti radi postizanja i/ili održavanja dobroga stanja okoliša, te mjera koje je potrebno poduzeti radi ostvarivanja ciljeva integralnog upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem. Izrada Programa mjera Strategije upravljanja morskim okolišem i obalnim područjem je u tijeku.

Slijedom toga, mjere u ovom Planu dane u nastavku odnose se na donošenje ključnih dokumenata za upravljanje morskim okolišem i obalnim područjem.

2.1.4.3  Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.4. Održivo upravljanje morskim okolišem i obalnim područjem:

Tab. 2.1.4-1:Mjere za postizanje cilja 2.1.4. Održivo upravljanje morskim okolišem i obalnim područjem

2.1.5  UPRAVLJANJE I PRAĆENJE KVALITETE ZRAKA

Zahvaljujući mjerama na međunarodnoj razini, provođenjem nacionalnih politika i akcija na lokalnoj razini, zrak je danas u Europi i Hrvatskoj čišći nego što je bio posljednja dva desetljeća. Međutim, usprkos značajnom poboljšanju, onečišćenje zraka i dalje je velika prijetnja po zdravlje. Prema podacima Europske agencije za okoliš u 2010. godini onečišćenje zraka uzrokovalo je preranu smrt za oko 400.000 ljudi u EU-u, a procjene za Republiku Hrvatsku pokazuju da je skraćenje očekivane životne dobi zbog onečišćenja zraka 4 do 6 mjeseci.  

Danas diljem Europe najveći problem u pogledu utjecaja na okoliš i zdravlje ljudi predstavlja onečišćenje zraka česticama PM10 i PM2.5 te prizemnim ozonom. Sitne čestice nastaju i transformacijom plinovitih tvari pri čemu se stvara dim i aerosoli od emitiranog sumpornog dioksida, dušikovih oksida i amonijaka. Prizemni ozon nastaje složenim kemijsko fizikalnim reakcijama kao posljedica emisija dušikovih oksida i hlapivih organskih tvari uz prisustvo sunčevog zračenja. Unatoč značajnom smanjenju emisija sumpor-dioksida i dušikovih oksida i dalje na području Europe postoje ekosustavi ugroženi prekomjernim taloženjem sumpora i dušika, posebice je dugotrajan problem prekomjernog taloženja dušika i to na zaštićenim područjima Natura 2000.

Upravljanje kvalitetom zraka uglavnom je usmjereno na urbana područja gdje se javljaju kompleksni problemi onečišćenja zraka. Međutim, primjenom mjera na lokalnoj razini postiže se tek jedan dio poboljšanja, potrebno je smanjivati emisije na nacionalnoj razini i regionalno u sklopu međunarodnih konvencija i protokola jer daljinski prijenos najčešće čini dominantni dio onečišćenja.

2.1.5.1  Sažeti pregled stanja

U području zaštite i poboljšanja kvalitete zraka u Republici Hrvatskoj su u razdoblju od 1990. godine do danas učinjeni značajni pozitivni pomaci. Tako su npr. u odnosu na 1990. godinu u 2014. godini emisije bile manje za 47% za dušikove okside (NO _x ), 91% za sumporove okside (SO ₂ ), 42 % za amonijak (NH ₃ ), 57% za ne-metanske hlapljive organske spojeve (NMHOS), 56% za ugljikov monoksid (CO), 17% za čestice aerodinamičnog promjera manjeg od 10 μm (PM ₁₀ ). Smanjenje emisija onečišćujućih tvari u zrak dijelom je posljedica rata za hrvatsku neovisnost (1991.-1995.) i ekonomske krize nakon 2007. godine no uvelike su rezultat primjene mjera i tehnika smanjenja emisija u zrak.

Hrvatska je ratifikacijom protokola uz Konvenciju o prekograničnom onečišćenju zraka na velikim udaljenostima (LRTAP) prihvatila i njima definirane obveze. Obveze iz protokola o smanjenju emisije do sada su se uspješno izvršavale, a ispunjenje obveza do 2020. godine trebalo bi se ostvariti provedbom Programa postupnog smanjivanja emisija za određene onečišćujuće tvari u Republici Hrvatskoj za razdoblje do kraja 2010. godine s projekcijama emisija za razdoblje od 2010. do 2020. godine (Narodne novine, broj 152/09) i njegovih planiranih revizija.

Iako su u području zaštite zraka i smanjenja i ograničavanja onečišćenja u Republici Hrvatskoj već učinjeni znatni napori, nove EU obveze i zahtjevi predstavljaju dodatan izazov za njihovo ostvarenje. Posebice se to odnosi na izgaranje goriva u malim ložištima sektora kućanstva, gdje se s jedne strane zbog klimatskih promjena nastoji povećati količina potrošnje biomase za ogrjev zbog „nulte emisije“ CO ₂ dok se s druge strane na taj način doprinosi pogoršavanju kvalitete zraka po pitanju sitnih čestica (PM _2.5 , PM ₁₀ , BC - čađa –„engl. black carbon“), NMHOS-a i manjim dijelom NH ₃ . Izazov su i emisije iz cestovnog prometa (naročito emisije NO _x ) i njihovo ograničavanje, kao i emisije amonijaka iz sektora poljoprivrede. Izazov je i na onečišćivačima koji se obzirom na emisije, uključivanjem najboljih raspoloživih tehnika moraju uskladiti s propisima, a ključni instrument je „okolišna dozvola“.

Unatoč značajnom smanjenju emisija onečišćujućih tvari u zrak i provođenju mjera zaštite zraka na području Republike Hrvatske, još uvijek postoje područja gdje zrak nije prve kategorije odnosno urbana i industrijska područja gdje su prekoračene granične ili ciljne vrijednosti kvalitete zraka. Zbog svog zemljopisnog položaja Hrvatska je izložena dalekosežnom prekograničnom atmosferskom prijenosu i taloženju onečišćenja, što je posebice važno kada je riječ o onečišćenju zraka sitnim česticama i prizemnim ozonom, no ne smiju se zanemariti ni prijenos i taloženje postojanih organskih onečišćujućih tvari, teških metala i dušika.

K ako bi se, u što je moguće kraćem vremenu, osiguralo postizanje graničnih ili ciljnih vrijednosti kvalitete zraka doneseni su akcijski planovi za poboljšanje kvalitete zraka Grada Bakra, Grada Siska, Grada Zagreba, Grada Osijeka i Grada Kutine, općine Kostrena, Grada Rijeke i Grada Slavonskog Broda.

2.1.5.2  Glavni pravci za određivanje mjera

Postojeći sustav praćenja kvalitete zraka potrebno je i dalje unaprjeđivati sa ciljem dobivanja točnih, potpunih, pravovremenih i konzistentnih podataka praćenja kvalitete zraka. Pri tome je od posebnog interesa osiguranje i kontrola kvalitete mjerenja razine onečišćenja česticama (PM10 i PM2.5) na pozadinskim ruralnim postajama radi određivanja doprinosa prekograničnog transporta onečišćenju zraka. Tu je i pitanje prizemnog ozona, koje treba primarno rješavati na nacionalnoj razini i otvarati regionalnu suradnju, posebice u okviru mediteranskih država.

Preciznijem utvrđivanju prostornog rasporeda pomoći će planirana uspostava registra emisije s prostornom razdiobom visoke rezolucije, modernizacija i proširenje mreže za praćenje kvalitete zraka te izrada modela onečišćenja zraka za prostor Republike Hrvatske i aglomeracija.  

U narednom razdoblju Republiku Hrvatsku očekuju određeni izazovi u pogledu smanjivanja emisija određenih onečišćujućih tvari. Izazov je povezan s planom da Republika Hrvatska uskoro ratificira odnosno pravno se obveže na tri izmijenjena protokola iz LRTAP Konvencije: izmijenjeni Protokol o suzbijanju zakiseljavanja, eutrofikacije i prizemnog ozona iz 1999. g. (Gothenburški Protokol), izmijenjeni Protokol o postojanim organskim onečišćujućim tvarima iz 1998. g. i izmijenjeni Protokol o teškim metalima iz 1998. g.

Prijedlog nove Direktive o nacionalnim gornjim granicama emisija (NECD) utvrđuje strože granične vrijednosti emisija za određene onečišćujuće tvari. Prema NECD nacionalne gornje granice emisija za SO ₂ , NO _x , NMVOC i NH ₃ postavljene u NECD za 2010. godinu primjenjuju i nadalje do 2020. godine i uspostavljaju se nove obveze smanjenja emisija u primjeni od 2020. i 2030. godine za SO ₂ , NO _x , NMHOS, NH ₃ , sitne čestice (PM2.5) i metan (CH ₄ ). Ciljevi za smanjenje emisija u 2030. i godinama nakon 2030. još su ambiciozniji i još su u pregovorima.

Planiranje mjera i instrumenata provedbe potrebno je graditi na scenarijima niskougljičnog razvoja, pri tome treba težiti sinergiji sa klimatsko energetskom politikom na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. U planiranju mjera i pripremi projekata treba računati na mogućnost financiranja iz programa prilagođenim integralnim projektima kao što je recimo program Integralnog teritorijalnog ulaganja (ITU) iz strukturnih fondova EU. Industrijska postrojenja ulaze u ciklus obnove okolišnih dozvola, taj postupak mora biti brži i efikasniji od izdavanja prvih dozvola.

Glavni izazov u pogledu kvalitete zraka u Hrvatskoj je smanjenje onečišćenja sitnim česticama, u aglomeracijama i gradovima gdje se bilježe prekoračenja zbog čega su doneseni Akcijski planovi za poboljšanje kvalitete zraka. Mjere za smanjenje emisije odnose se na povećanje energetske učinkovitosti, te primjenu tehnologija izgaranja s niskim emisijama čestica, smanjenje emisija iz prometa, korištenje prirodnog plina, poticanje centraliziranih toplinskih sustava i dr. Potrebno je pronaći kompromisno rješenje vezano uz sinergijsko pitanje ublažavanja klimatskih promjena (smanjenje emisija stakleničkih plinova) i prelaska na niskougljično gospodarstvo, ali pritom treba uzeti u obzir ne narušavanje kvalitete zraka uzrokovanih česticama, zbog upotrebe biomase (recimo treba koristiti pelete umjesto drva).

Za provedu mjera iz Akcijskih planova mogu se koristiti sredstva iz strukturnih fondova i postojeći poticaji energetske učinkovitosti, s time što bi energetsku obnovu obiteljskih kuća trebalo usmjeriti u zone u kojima je potrebno intenzivno provođenje mjera zbog onečišćenja zraka česticama. Raspoloživa nacionalna i lokalna sredstva sada nisu dostatna za snažni napredak prema cilju, pa je potrebno hitno planirati i osigurati dodatne i nove izvore financiranja. Tek snažnijim ulaganjima potpomognuto strukturnim fondovima financijskog razdoblja 2021.-2028., inovativnim udruživanjem različitih izvora financiranja, mogla bi se očekivati značajna poboljšanja.

Istraživanja trebaju pomoći rješavanju problema onečišćenja, posebice sitnim česticama PM2.5 i prizemnim ozonom, smanjenju onečišćenja iz prometa, određivanju zdravstvenih učinaka, određivanju pragova štetnog djelovanja na ekosustave i biološku raznolikost. Posebnu pažnju treba posvetiti „kritičnim točkama“ u Hrvatskoj kao što je Slavonski Brod. Kroz studije slučaja razvijati metodološki pristup i preduvjete za projekte nacionalne razine. Ovim Planom predlažu se istraživanja i izrada pilot studija ocjene učinaka onečišćenja zraka na zdravlje ljudi (CAFE-CBA).

Potrebno je poticati projekte regionalne i prekogranične suradnje EU u području zaštite zraka. Stručno iskustvo hrvatskih institucija treba iskoristiti preko Twinning projekata i drugih oblika suradnje i pomoći promocijama i nastupu hrvatske zelene industrije na drugim tržištima.

Promjena politike gospodarenja otpadom sljedivo će dovesti do širenja kompostiranja otpada, koje je glavni izvor širenja neugodnih mirisa. Pa iako moderno gospodarenje otpadom podrazumijeva i korištenje tehnika za smanjenje emisija neugodnih mirisa potrebno je u Hrvatskoj razviti jasan zakonodavni okvir u pogledu širenja neugodnih mirisa u okolišu. Postojeći zakonodavni okvir nije adekvatan za davanje kriterija pri projektiranju uređaja za smanjenje emisije neugodnih mirisa. Sličan problem širenja neugodnih mirisa veže se i za uređaje za pročišćavanje otpadnih voda, što je također razlog za stvaranje zakonodavnog okvira u rješavanju problema neugodnih mirisa.

2.1.5.3  Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.5. Upravljanje i praćenje kvalitete zraka:

Tab. 2.1.5-1: Mjere za postizanje cilja 2.1.5. Upravljanje i praćenje kvalitete zraka

2.1.6  ODRŽIVO UPRAVLJANJE ŠUMAMA

Šume i šumska zemljišta prirodna su dobra od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku čija je zaštita zajamčena Ustavom.

Višestruke su funkcije koje šumski ekosustavi obavljaju (uklanjanje ugljikova dioksida iz atmosfere, pročišćavanje voda, zaštita tla, očuvanje bioraznolikosti itd.) kao i koristi koje pružaju društvu (tzv. usluge okoliša: čisti zrak, čiste vode, osiguravanje staništa i opstanka vrsta, društvene koristi itd.).  Stoga je održivo (potrajno) upravljanje šumama preduvjet za dugotrajno osiguranje i očuvanje višestrukih funkcija šuma.

S obzirom da ovaj način upravljanja podrazumijeva, između ostalog, uvijek nanovo preispitivanje načina i metoda upravljanja ovom sastavnicom okoliša, planiranje i gospodarenje u sektoru šumarstva moraju biti utemeljeni na pouzdanim informacijama.

Opći cilj šumarske politike je povećanje doprinosa nacionalnom gospodarstvu održivim upravljanjem, korištenjem i sveobuhvatnom zaštitom šumskih resursa i bioraznolikosti primjenjujući znanja i iskustva, rezultate istraživanja, poštivanje međunarodnih normi i sporazuma i uvažavanje prava lokalne zajednice. Ciljem održivog upravljanja šumskim resursima, zaštite i očuvanja bioraznolikosti kao i njihovog održivog korištenja smatra se korištenje na način i u obimu koji ne vodi do njihova propadanja, nego se održava njihov potencijal, udovoljava potrebama i težnjama sadašnjih i budućih generacija .

Osnovni način gospodarenja šumama u Republici Hrvatskoj je održivo (potrajno) gospodarenje šumama kojim se nastoji ostvariti trajna ravnoteža između sveukupne proizvodnje biomase i općih koristi od šuma te sveukupnoga korištenja, na način da se korištenjem dijela biomase održava trajna proizvodnja svih koristi od šume, s obzirom na to da je šuma obnovljivi prirodni resurs. Ukupna površina šuma i šumskih zemljišta u RH iznosi 2.759.039,05 ha. Od toga je 76% u vlasništvu RH, dok je ostatak u vlasništvu privatnih šumoposjednika. Glavninom šuma u vlasništvu države gospodare Hrvatske šume d.o.o. koje održivo gospodarenje šumskim resursima u državnom vlasništvu dokazuju međunarodnim FSC certifikatom koji su dobile po prvi puta 2002. godine. Ovim certifikatom trenutno je obuhvaćena površina od više od dva milijuna hektara šuma i šumskog zemljišta . Certifikat su Hrvatske šume d.o.o. za potrebe svoga poslovanja do sada tri puta uspješno obnovile.

Temeljni dokumenti kojima se planira i provodi održivo gospodarenje šumama su šumskogospodarska osnova područja Republike Hrvatske (ŠGOP) – planski dokument koji se izrađuje za desetogodišnje razdoblje, te ostali šumskogospodarski planovi. Prema ŠGOP-u za razdoblje 2016-2025 različitim oblicima šumske vegetacije obraslo je 48,75% ukupne površine Republike Hrvatske, drvna zaliha iznosi 419 milijuna m ³ uz godišnji tečajni prirast 10,1 milijuna m ³ (2,4% godišnje), te etat 8,0 milijuna m ³ (1,9% drvne zalihe, odnosno 79% prirasta).

Osim navedenih dokumenata u šumarskom sektoru dodatno je razvijena i Nacionalna šumarska politika i strategija (Narodne novine, broj 120/03) koju je Vlada Republike Hrvatske usvojila 2003. godine i koja u Republici Hrvatskoj djelomično implementirana s obzirom da za ovaj dokument nije završen potpun ciklus usvajanja (Sabor Republike Hrvatske nije raspravljao o ovom dokumentu). Nacionalna šumarska politika i strategija naglasila je važnost gospodarske, ekološke i društvene funkcije šuma u Republici Hrvatskoj te njihov znatan utjecaj na kakvoću života. Rezultat strateških odrednica ovoga dokumenta prvenstveno je vidljiv u izgrađenim institucionalnim kapacitetima (npr. Hrvatska komora inženjera šumarstva i drvne tehnologije, Šumarska savjetodavna služba, licenciranje izvođača radova u šumarstvu i dr.). U ovome sektoru osim navedenih nisu razvijani drugi, strateški dokumenti od 2003. godine, iako je to bilo predviđeno Zakonom o šumama.

Šumarska politika u nadležnosti je svake od država članica Europske unije, te za razliku od poljoprivrednog sektora, Europska unija nema zajedničku šumarsku politiku već se na šumarska pitanja primjenjuje načelo supsidijarnosti i nacionalne odgovornosti. Shodno tome zakonodavni okvir iz ovoga sektora nije činio posebni dio pravne stečevine (Acquis communautaire), te šumarstvo nije bilo predmetom zasebnih pregovora tijekom procesa za punopravno članstvo Republike Hrvatske u EU.

No, postoji cijeli niz mjera, smjernica i direktiva vezanih uz šumarstvu dodirnih područja koje je Republika Hrvatska obavezna implementirati u svoje zakonodavstvo i provoditi u praksi, a u nadležnosti su različitih tijela Europske komisije (DG AGRI, DG SANTE, DG ENV, DG CLIMA i dr.) i Vijeća EU čiji temeljni fokus rada nije prvenstveno usmjeren na šumarstvo. Jednako tako postoje brojne europske politike i inicijative koje utječu na šume i to ne samo u okviru država članica EU, već i izvan okvira europskog prostora.

Tijekom procesa pregovora, odredbe Uredbe Šume u fokusu i s njom povezanih propisa preneseni su odgovarajuće u pod-zakonske akte na način da je ranije uspostavljeni sustav praćenja stanja šumskih ekosustava (u sklopu ICP Forest programa LRTAP konvencije) nadograđen u skladu sa zahtjevima EU propisa.

Dijelovi pojedinačnih propisa EU iz područja klimatskih promjena, a koji obuhvaćaju i sektor šumarstva nakon pristupanja RH Europskoj uniji razmatrani su prvenstveno u dijelu politike zaštite okoliša te su i potrebne aktivnosti u sektoru šumarstva pokrenute prvenstveno od strane sektora zaštite okoliša. Iste su provedene u suradnji sa šumarskim sektorom na različitim razinama administracije.

Obveze koje proizlaze iz međunarodnih sporazuma čija je Republika Hrvatska stranka (UNFCCC, Kyotski Protokol, UNCBD, …) tek su Pravilnikom o uređivanju šuma (Narodne novine, broj 79/15)  djelomično razmatrane za potrebe izvješćivanja prema UNFCCC-u i Kyotskom Protokolu.

Kao dugogodišnja članica Međunarodnog programa za procjenu i motrenje utjecaja zračnog onečišćenja na šume (ICP Forests) u sklopu LRTAP konvencije, Republika Hrvatska raspolaže podatcima u svezi zdravstvenog stanja šuma. Prema zadnjem EU izviješću , oštećenost šumskih ekosustava (izražena kroz osutost krošanja i gubitak boje) u stalnom je porastu i za bjelogorične i za crnogorične vrste u Republici Hrvatskoj.

Dodatno, na zdravstveno stanje šuma bitno utječu prirodne nepogode koje su većeg intenziteta i učestalije, nego u prijašnjim razdobljima. Posljedično, ovo podrazumijeva i veći intenzitet i učestaliju pojavu sekundarnih štetnika, te zahtijeva dodatne napore u provedbi mjera njihova suzbijanja.

Prema dostupnim podacima u razdoblju 2008.-2012. godine prisutan je negativan trend u slučaju ulaganja financijskih sredstava za zaštitu šuma od požara. Iznos koji je za ovu namjenu izdvojen u 2012. godini gotovo je u pola manji od iznosa uloženog u 2008. godini. Razlog za ovo je prvenstveno u smanjenju naknade za općekorisne funkcije šuma kojima se financira zaštita šuma od požara. Iznos ove naknade koju plaćaju pravne i fizičke osobe koje u RH obavljaju gospodarsku djelatnost je u navedenom razdoblju smanjivan nekoliko puta, te sada iznosi 0,0265%.

S obzirom da emisije iz šumskih požara mogu ugroziti održanje referentne razine za gospodarenje šumama (FMRL-a) koja je određena za Republiku Hrvatsku u sklopu Drugog obvezujućeg razdoblja Protokola iz Kyota, preispitivanje politike i definiranje različitih izvora ulaganja u zaštitu šuma od požara je od posebne važnosti.

Aktivnosti Republike Hrvatske u programu ICP Modelling and Mapping LRTAP konvencije kojima su se utvrđivali pragovi kritičnog opterećenja sumporom i dušikom na šumske ekosustave prestale su se u potpunosti provoditi još 2004. godine te su trenutno ciljevi propisani za Republiku Hrvatsku temeljem EU propisa određeni modeliranjem podataka iz susjednih država kako za razdoblje do 2020. godine tako i za razdoblje do 2030. godine.

Sudjelovanje Republike Hrvatske u radu ovoga međunarodnog programa i provedba istraživanja na primjeru upravo šumskih ekosustava doprinosili su provedbi Rezolucije H1 iz 1993. godine u sklopu FOREST EUROPE procesa, te mogu pomoći pri definiranju potrebnih aktivnosti za postizanje cilja EU-a do 2020. godine definiranom u Tematskoj strategiji o onečišćenju zraka, o potrebi zaštite šuma i drugih ekosustava od šteta uzrokovanih onečišćenjem zrakom.

Prema Petom nacionalnom izviješću Republike Hrvatske o biološkoj raznolikosti u području eurosibirsko-sjevernoameričke fitogeografske regije prisutno je 78 šumskih zajednica nizinskog, brežuljkastog, brdskog, gorskog i pretplaninskog vegetacijskog pojasa, dok je u mediteranskoj regiji prisutno 16 termofilnih, vazdazelenih i listopadnih šumskih zajednica sredozemne obalne i otočne Hrvatske.

Raznolikost ekosustava, tipova staništa, biljnog i životinjskog svijeta razlogom je da je Ekološkom mrežom Republike Hrvatske obuhvaćen značajan broj šuma i šumskog zemljišta Republike Hrvatske. Pravilnikom o uređivanju šuma predviđena je odgovarajuća identifikacija ovih površina u skladu sa zahtjevima EU propisa, dok se mjerama u sklopu Programa ruralnog razvoja osigurava financiranje odgovarajućih aktivnosti za gospodarenje šumama i šumskim područjima u sastavu Ekološke mreže (NATURA 2000).

Dodatno, Programom ruralnog razvoja dostupna su značajna financijska sredstva za sektor šumarstva poglavito kroz mjere M04 i M08 u periodu do 2020. godine.

Utjecaj klimatskih promjena na šume u Republici Hrvatskoj slabo je istražen, te nisu predviđene smjernice u vezi s prilagodbom ovoga sektora na iste. Stoga je Šesto nacionalno izviješće Republike Hrvatske prema Okvirnoj konvenciji Ujedinjenih naroda o promjeni klime (Narodne novine, broj 18/14) istaknulo potrebu za znanstvenim istraživanjima u svezi prilagodbe šuma na klimatske promjene koje je nužno provesti prije potrebnih dorada zakonodavnog okvira iz ovoga sektora. Mjere u vezi s prilagodbom sektora šumarstva prikazane su u poglavlju 2.3.3. ovoga dokumenta.

Isključivo za potrebe provedbe EU propisa definiran je popis mjera u sektoru korištenja zemljišta, promjena u korištenju zemljišta i šumarstva (tzv. LULUCF sektor) kojima Republika Hrvatska ima namjeru smanjiti/zadržati emisije odnosno zadržati/povećati odlive u ovome sektoru do 2020. godine .

Za potrebe drugih planiranja na nacionalnoj razini, mogućnosti u sektoru LULUCF-a nisu dodatno razmatrane i analizirane.

Planom zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena (Narodne novine, broj 139/13) predviđen je Popis projekata u LULUCF sektoru kojim Republika Hrvatska ima namjeru unaprijediti svoje izvješćivanje u ovome sektoru, ali i provesti analize (mjera MSP-6 Izrada analize troškova i koristi pošumljavanja na novim površinama i biološke obnove šuma kao mjere povećanja odliva u LULUCF sektoru) za potrebe budućeg planiranja u šumarstvu u odnosu na neke zahtjeve iz međunarodnih i s njima povezanih EU propisa do 2020. godine (Kyotski protokol).

U razdoblju od 2006. do 2009. godine u Republici Hrvatskoj provedena je prva nacionalna inventura šuma u skladu s odredbama nacionalnog zakonodavstva.

Podaci i informacije o šumama prikupljeni tijekom ovoga procesa povremeno su korišteni za potrebe ispunjavanja obveza izvješćivanja Republike Hrvatske po međunarodnim i EU propisima, kao i za potrebe planiranja u ovome sektoru.

S obzirom da šume kao prirodni resurs imaju višestruke funkcije i pružaju višestruke koristi društvu, nadležnosti za provedbu pojedinih poslova povezanih sa šumarskim sektorom podijeljene su između više središnjih tijela državne uprave. Tako je Ministarstvo poljoprivrede nadležno za poslove koji se odnose na osiguranje održivog gospodarenja šumama, šumarsku ekologiju, očuvanje šumskih genetskih resursa, zaštitu šuma od elementarnih nepogoda i antropogenih utjecaja i požara te inspekcijske poslove, za međunarodne sporazume, izvješća, ugovore i projekte u dijelu koji se odnose na šumarstvo. Dodatno, Ministarstvo nadležno za okoliš ima značajnu ulogu u šumarskom sektoru u dijelu koji se odnosi na zaštićene prirodne vrijednosti gdje šuma čini temeljnu sastavnicu okoliša, te u dijelu uspostave sustava za izvješćivanje za međunarodnu i EU razinu o emisijama/odlivima stakleničkih plinova uključujući i odlive/emisije u sektoru šumarstva kao i za provedbu politike prilagodbe klimatskim promjenama među ostalim i u šumarskom sektoru.  

Rasprava o šumarskoj politici u okviru ministarskih konferencija zaštite šuma u Europi, koje se od 2009. godine nazivaju FOREST EUROPE , proces je na međuvladinoj razini i razini pojedinačnih država pokrenut 1990. godine u cilju promicanja održivoga gospodarenja europskim šumama, a koji djeluje na temelju dobrovoljnih obveza postojećih 47 država potpisnica.

EU sudjeluje u tom procesu od početka i do sada je potpisala sve njegove rezolucije i odluke.

Republika Hrvatska također je potpisnica svih odluka i rezolucija u sklopu ovoga procesa. Odluke u sklopu ovoga procesa čine osnovu politike Europske unije u šumarskom sektoru s obzirom da Europska unija nije nadležna za definiranje zajedničke politike u ovom sektoru.

Rezolucije i odluke FOREST EUROPE procesa, kao i obaveze koje proizlaze iz međunarodnih propisa (kojih je Republika Hrvatska potpisnica) i EU propisa koji su na određeni način povezani sa sektorom šumarstva, trebaju činiti temeljne postavke za određivanje smjera daljnjeg razvoja u sektoru šumarstva.

U sklopu FOREST EUROPE procesa pokrenuta je inicijativa za izradu pravno obvezujućeg okvira za šumarski sektor (Pravno obvezujući sporazum za šume – Legally Binding Agreement (LBA)) koji je trebao biti obvezujući za sve potpisnice ovog procesa. Pregovori o ovom Sporazumu vođeni kroz pregovaračko tijelo pod nazivom međuvladin pregovarački odbor (Intergovernmental Negotiating Committee – INC) završili su u 2013. godini neuspjehom. Na Izvanrednoj ministarskoj konferenciji održanoj u Madridu 2015. godine podržane su aktivnosti INC-a, te je odlučeno da će FOREST EUROPE najkasnije do 2020 godine istražiti moguće načine za postizanje zajedničkih osnova za potrebe izrade LBA-a .  

Održivo upravljanje šumama temeljna je odrednica i nove EU strategije za šume . Druga temeljna načela ove strategije su: višestruka uloga šuma, učinkovito korištenje resursa pri čemu se optimizira doprinos šuma i sektora šumarstva razvitku, rastu i otvaranju radnih mjesta te odgovornost za šume uz promicanje održive proizvodnje i potrošnje šumskih proizvoda. Od država članica traži se da pri definiranju i provedbi akcijskih planova i nacionalnih strategija uzmu u obzir načela i ciljeve ove strategije.

Održiv način upravljanja šumama treba biti dokazivan temeljem skupa kriterija i pokazatelja (C&I) razvijenih i nadopunjenih u sklopu FOREST EUROPE procesa, a koji državama potpisnicama stoje na raspolaganju za korištenje na nacionalnoj razini u skladu sa Sveeuropskim kriterijima za održivo upravljanje  šumama . Ove kriterije i indikatore države mogu uvrstiti u relevantne strateške dokumente u sektoru šumarstva.

Razvoj ovog seta kriterija i indikatora održivog upravljanja šumama različit je proces od procesa certificiranja koji je dobrovoljan i kojima poslovne tvrtke dokazuju udovoljavanje kriterijima za održivo upravljanje šumama definiranim nekom od dobrovoljnih shema certificiranja (npr. FSC), a u cilju povećanja vlastite konkurentnosti na tržištu šumskim proizvodima.

Kriteriji i indikatori definirani u sklopu FOREST EUROPE procesa, sredstvo su kojim donositelji odluka trebaju promovirati i pratiti ostvarivanje ciljeva održivog gospodarenja šumama na razini čitave države.

Nova EU strategija za šume popraćena je i Višegodišnjim provedbenim planom za novu EU strategiju za šume kojim su definirane aktivnosti u razdoblju do 2020. godine u odnosu na izazove s kojima je suočen sektor drvne industrije u Europi.

Ovim dokumentom naglašava se doprinos sektora šumarstva smanjenju emisija stakleničkih plinova ulogom drvnih proizvoda kao novog pohraništa u kojem se dugoročno skladišti ugljik iz atmosfere. Također se prepoznaje potreba i važnost primjene i ugradnje tzv. kaskadnog pristupa u uporabi drvnih proizvoda kao načina kojim se može ne samo povećati odliv ugljika, nego i kreirati nova radna mjesta.

Postizanje cilja EU-a definiranog u sklopu klimatsko-energetskog paketa do 2020. godine kojim je definirano da udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji mora iznositi 20%, odnosno 27% do 2030. godine čini dodatni izazov za šumarski sektor u smislu osiguranja točnih i pouzdanih informacija o raspoloživoj masi za ovu namjenu. Ovo također zahtijeva provedbu posebne analize, razmatranje i odlučivanje u svezi s mogućnošću i potrebom provođenja intenzivnijih radova pošumljavanja kako bi se ciljevi EU-a povezani s udjelom obnovljivih izvora do 2050. godine ostvarili, uz obvezatno razmatranje odredbi u svezi NATURA 2000 područja i osiguranja prirodnosti i bioraznolikosti šuma Republike Hrvatske.

U sektoru drvne industrije u cilju sprječavanja ilegalnih sječa i trgovine takvim drvom na razini EU-a definiran je Forest Law Enforcement Governance and Trade (FLEGT) akcijski plan, implementacija koja je dovela i do dviju novih uredbi čija je provedba u Republici Hrvatskoj osigurana temeljem zakona .  

Svojom odlukom iz 2015. godine Europski parlament je pozvao Europsku komisiju na nadogradnju strategije za šume zahtijevajući da se uz istu izradi jasan i sveobuhvatan akcijski plan kojim će biti definirane specifične mjere i o implementaciji koje će se izvještavati na godišnjoj razini.

Višegodišnjim provedbenim planom EU strategije koji je Europska komisija donijela u 2015. godini temeljem zahtjeva Europskog parlamenta definirane su mjere i rokovi do 2020. godine u svezi s provedbom odredbi EU strategije po pojedinoj prioritetnoj osi na razini Komisije i država članica (npr. izrada godišnjih izviješća o provedbi mjera za šumarstvo iz Programa ruralnog razvoja, promicanje uporabe drva kao obnovljivog izvora, ocjena prednosti uporabe drva i proizvoda od drva kao zamjenskih materijala koji su korisni za klimu, razvoj objektivnih i sveobuhvatnih kriterija održivog gospodarenja šumama, razvoj okvira za vrednovanje općekorisnih funkcija šuma i dr.).

EU strategijom za biološku raznolikost određeno je šest ciljeva koji trebaju biti postignuti na razini EU-a do 2020. godine. Jedan od ciljeva je i izrada planova za održivo gospodarenje šumama za sve šume u državnom vlasništvu do 2020. godine. Drugi cilj koji je od važnosti za šumarski sektor je i održavanje i unaprjeđivanje usluga ekosustava do 2020. godine uspostavom zelene infrastrukture i obnovom barem 15% degradiranih ekosustava. U Republici Hrvatskoj su još uvijek na snazi Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti iz 2008. godine.

Osim sredstvima Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj, Europska komisija predvidjela je financiranje mjera i aktivnosti iz sektora šumarstva u više svojih programa. Racionalna uporaba šuma definirana je kao jedna od tematskih postavki LIFE programa EU-a u razdoblju 2014.-2020. godina , dok se znanstveno istraživački rad u ovom sektoru podržava i financira programom Horizon 2020 .

Za potrebe budućeg i novog planiranja u sektoru šumarstva, osim provedbe nužnih brojnih znanstvenih istraživanja koja trebaju biti koncipirana i implementirana u skladu sa zahtjevima međunarodnih metodologija razvijenih za potrebe provedbe određenih konvencija kao i trenutnim znanstvenim dostignućima, potrebno je uspostaviti funkcionalan informacijski sustav u kojem će se bilježiti podaci i informacije relevantni za ovaj sektor, kao i provesti utvrđivanje vrijednosti usluga šumskih ekosustava primjenom EU metodologije za ovu namjenu po njenom razvijanju.

S obzirom na pokrenute i predviđene procese u sektoru šumarstva na razini Europske unije, nastavak dosadašnjeg aktivnog sudjelovanja predstavnika svih razina administracije Republike Hrvatske iz šumarskog sektora u radu različitih EU tijela je od iznimne važnosti.

Temeljem provedene analize nacionalnog zakonodavstva i poduzetih aktivnosti u ovom sektoru, te zacrtanog u različitim smjernicama EU-a, razvidno je da međunarodne obveze i inicijative pokrenute na razini EU-a nisu do sada znatnije razmatrane pri definiranju šumarske politike i određivanju smjernica daljnjega razvoja šumarskog sektora u Republici Hrvatskoj. Mjerama predloženim u ovom Planu pomaže se u procesu približavanja planiranja i razvoja sektora šumarstva u Republici Hrvatskoj sa smjernicama i ciljevima Europske unije u ovome sektoru.

2.1.6.3  Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.6 Održivo upravljanje šumama

Tab. 2.1.6-1: Mjere za postizanje cilja 2.1.6. Održivo upravljanje šumama

 2.1.7 ODRŽIVO GOSPODARENJE I ZAŠTITA TLA I ZEMLJIŠNIH RESURSA

Zemljište je ograničeni resurs koji čini poveznicu između ljudskih aktivnosti i okoliša. Način korištenja i promjene u korištenju zemljišta su glavni pokretači promjena u okolišu. Nepravilno i neodrživo korištenje zemljišta može uzrokovati oštećenja i onečišćenja sastavnica okoliša (voda, tla i zraka) i negativno utjecati na zdravlje ljudi, klimatske promjene, biološku raznolikost i ekosustave u cjelini

Tlo je živ sustav koji čini površinski, rastresiti sloj Zemljine kore sačinjen od mineralnih čestica, organske tvari, vode, zraka i živih organizama. Postanak, tip i sastav tla uvjetovan je geološkom građom (tip/vrsta stijena), topografijom - reljefom (nagib), klimom, vremenom i djelovanjem čovjeka, osobito posljednjih stoljeća. Tip tla, kao i općenito stanje tla određuje potencijale tla kao resursa, odnosno moguće načine korištenja zemljišta.

Za razliku od dugotrajnog procesa nastanka, oštećenje i onečišćenje tla pod utjecajem čovjeka se odvija neusporedivo brže. Stoga je održivo gospodarenje i zaštita tala i zemljišnih resursa izdvojeno kao specifičan cilj u prioritetu I. Zaštita, očuvanje i poboljšanje vrijednosti prirodnih dobara.

2.1.7.1  Sažeti pregled stanja

Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/09) i Nacionalni plan djelovanja na okoliš (Narodne novine, broj 46/02) naglašavaju potrebu za uspostavljanjem cjelovite politike zaštite tla i zemljišta.

Budući da temeljni zakonski akt o zaštiti tla i zemljišta nije donesen, zaštita pojedinih uloga tla i održivo gospodarenje tlom i zemljištem u Hrvatskoj posredno su obuhvaćeni legislativom usmjerenom na zaštitu drugih sastavnica okoliša (vode i more, zrak i priroda) i opterećenja na okoliš (industrija i otpad). Međutim, mjere zaštite tla koje se provode u okviru tih zakona nisu dovoljne za usporavanje degradacijskih procesa i otklanjanje opterećenja na tlo i zemljište, budući da zaštita tla nije u primarnom fokusu spomenutih propisa.

Zaštita tla i zemljišta od degradacijskih procesa stoga nema posebnu zakonsku potporu u Hrvatskoj, kao ni u EU-u, gdje Europsko vijeće nije privelo kraju proceduru donošenja Okvirne direktive o tlu od 2007. godine. S obzirom da u Europskoj uniji ne postoji legislativa koja se izravno odnosi na zaštitu tla, 1998. godine započela je priprema Tematske strategije zaštite tla koja je Europski parlament usvojio 2007. godine. Cilj Tematske strategije je definirati zajednički i sveobuhvatni pristup usmjeren na očuvanje glavnih zadaća tla sprečavanjem daljnje degradacije tla te popravljanjem degradiranih tala na kvalitativnu razinu sukladnu ciljanoj kategoriji uporabe zemljišta.

Osnovni preduvjet u zaštiti tla i zemljišta je praćenje stanja tla. Trajno motrenje tala podrazumijeva kontinuirano praćenje određenih parametara tla sa svrhom prikupljanja informacija o promjenama stanja i karakteristika tla te identifikacije oblika i intenziteta degradacijskih procesa u tlu. Bez razvoja sustava kojim bi se trajno periodično prikupljale informacije o negativnim promjenama u tlu, ne mogu postojati ni pravovremene reakcije kojima bi se te promjene sprječavale ili ublažavale.

Uspostava sustava trajnog motrenja tala u Hrvatskoj preporučena je još 1993. godine u Programu zaštite tala Hrvatske koji nikada nije postao dio hrvatskog zakonodavstva, a ta potreba je prepoznata i potvrđena u sklopu Nacionalne strategije zaštite okoliša (Narodne novine,
broj 46/02) kao osnovna mjera za postizanje cilja tvorbe cjelovite politike zaštite tla. Agencija za zaštitu okoliša početkom 2009. godine završila je LIFE projekt „Izrada Programa trajnog motrenja tla Hrvatske s pilot projektom“ u sklopu kojega je izrađen Program trajnog motrenja tala Hrvatske. Tijekom 2010. godine donesen je Pravilnik o metodologiji za praćenje stanja poljoprivrednog zemljišta (Narodne novine, br. 60/10 i 43/14) u koji su ugrađene preporuke Programa trajnog motrenja poljoprivrednih tala. Također su Pravilnikom o zaštiti poljoprivrednog zemljišta od onečišćenja (Narodne novine, br. 32/10 i 9/14) definirane  onečišćujuće tvari, izvori onečišćenja te maksimalno dopuštene količine onečišćujućih tvari u tlu, ali samo za poljoprivredno zemljište. Granične vrijednosti onečišćujućih tvari u tlu nisu propisane za zemljišta koja se koriste u druge svrhe (šumsko zemljište, naselja, industrijske zone itd.), čime je onemogućeno definiranje i sustavno motrenje onečišćenih i potencijalno onečišćenih lokacija te eventualnih promjena u stanju tla.

2.1.7.2  Glavni pravci za određivanje mjera

Dosadašnji pokušaji integracije zaštite tla u različite politike i nacionalne legislative nisu dovoljni za smanjivanje degradacije tla odnosno problematike onečišćenja tla, pogotovo za nepoljoprivredna zemljišta. Ovim dokumentom su dane mjere koje se odnose prvenstveno na donošenje temeljnog, zakonskog akta o zaštiti tla sukladno načinu korištenja zemljišta, nastavku rada na uspostavi jedinstvenih nacionalnih mehanizama inventarizacije i praćenja stanja tla kao neophodnih preduvjeta u sklopu pripreme za izradu nacionalne strategije zaštite tla i zemljišnih resura, kao i provođenja programa mjera zaštite tla u sklopu međusektorskih strateških dokumenata Republike Hrvatske.

2.1.7.3  Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.1.7. Održivo gospodarenje i zaštita tla i zemljišnih resursa

Tab. 2.1.7-1: Mjere za postizanje cilja 2.1.7. Održivo gospodarenje i zaštita tla i zemljišnih resursa

2.2 PRIORITET II. POTICANJE ODRŽIVE PROIZVODNJE I POTROŠNJE

Prioritetno područje II. Poticanje održive proizvodnje i potrošnje određuje potrebu za aktivnijim djelovanjem po pitanju održivog razvoja, odnosno povećanja resursno učinkovitog razvoja niskougljičnog gospodarstva Republike Hrvatske na način da se potakne niskougljično i kružno gospodarstvo. Cilj ovog prioriteta je sprječavanje degradacije okoliša kao posljedice gospodarskog rasta.

Usvajanjem obrazaca održive potrošnje i proizvodnje doprinosi se smanjenju potrošnje prirodnih dobara, smanjenju korištenja opasnih i toksičnih tvari, smanjenju emisija onečišćujućih tvari u zrak, vodu i tlo, smanjenju potrošnje energije, te smanjenju nastajanja otpada. Da bi se to postiglo, promatraju se svi aspekti pritiska na okoliš koji nastaju kroz vrijednosni lanac od postupka proizvodnje te tijekom potrošnje, odnosno korištenja proizvoda i usluga. Pri tome se sve više koristi koncept 'životni ciklus proizvoda i usluga' ( Life Cycle Approach, LCA ), na osnovu čega se razvija metodologija za izračun okolišnog otiska  proizvoda i usluga. Potrebno je povećati produktivnost resursa i odvojiti gospodarski rast od uporabe resursa i utjecaja na okoliš.

Kako bi se potaknula održiva potrošnja i proizvodnja potrebno je ulagati u razvoj i primjenu eko-inovacija i na tržištu ponuditi inovativne održive i zelene proizvode i usluge koji imaju manji okolišni otisak od postojećih proizvoda i usluga. Aktivnosti je potrebno usmjeriti i prema poticanju potražnje za proizvodima i proizvodnim tehnologijama u kojima se vodi računa o gospodarskim, socijalnim i okolišnim utjecajima procesa proizvodnje. Tako se primjerice kroz zelenu javnu nabavu može snažno utjecati na razvoj tzv. zelenog tržišta.

Istovremeno je potrošače potrebno educirati i pomagati im u pravilnom odabiru proizvoda te ih upućivati u umjerenost pri potrošnji proizvoda kao i racionalnoj i umjerenoj potrošnji osnovnih resursa.

Europa 2020 – Strategija za pametan, održiv i uključiv rast poziva na povećanje učinkovitosti korištenja resursa u smislu „pronalaženja novih načina za smanjenje pritisaka, minimiziranja nastanka otpada, poboljšanja upravljanja resursima, promjene obrazaca potrošnje, optimiziranja proizvodnih procesa, upravljanja i poslovnih metoda te poboljšanja logistike“. Također Europa je utvrdila nove načine poticanja rasta i stvaranja novih radnih mjesta kroz 7 najvažnijih inicijativa od kojih je jedna za učinkovito iskorištavanje resursa u EU .

Europska unija dala je temeljne smjernice za niskougljični razvoj i izradila planove za smanjenje emisija stakleničkih plinova i preobrazbu Unije u konkurentno niskougljično gospodarstvo do 2050. godine. Opći ciljevi dani su u Akcijskom planu za održivu potrošnju i proizvodnju i održivu industrijsku politiku (IPP/SCP) (2008.) i 7. Akcijskom programu za okoliš Europske unije „Živjeti dobro unutar granica našeg planeta” (2014. – 2020.). EU je dodatno u 2015. godini pokrenula Akcijski plan za kružno gospodarstvo kako bi snažnije djelovala na gubitke vrijednih resursa kroz otpad i omogućila da se resursi i materijali što više vraćaju u postupak proizvodnje s ciljem „Zero Waste“.

Ulaganje u održivu potrošnju i proizvodnju od dobrobiti je za okoliš te doprinosi razvoju niskougljičnog i resursno učinkovitog gospodarstva, što u kontekstu ograničenih resursa na globalnoj razini doprinosi njegovoj održivosti i konkurentnosti.  

Republika Hrvatska je u Strategiji održivog razvitka Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/09) postavila za cilj poticati održivu proizvodnju i potrošnju i djelovanje prema niskougljičnom razvoju.

Održiva potrošnja i proizvodnja je postavljena i kao 12. cilj za održivi razvoj u Agendi Ujedinjenih naroda za održivi razvoj do 2030. godine , te su sve države svijeta pozvane raditi na ostvarenju tog cilja koji će se pratiti putem zajedničkih pokazatelja.

Na osnovi pregleda postojećeg stanja, trendova i dosadašnjih aktivnosti u području održive proizvodnje i potrošnje te aktivnosti prema niskougljičnom i kružnom gospodarstvu u Hrvatskoj , te slijedom EU i međunarodne politike definirani su sljedeći specifični ciljevi:

 cilj 2.2.1 Put prema održivom gospodarstvu s niskim razinama emisija stakleničkih plinova

 cilj 2.2.2 Zaštita ozonskog sloja

 cilj 2.2.3 Prelazak na kružno gospodarstvo s naglaskom na gospodarenje otpadom

 cilj 2.2.4 Ozelenjivanje javne nabave

 cilj 2.2.5 Provedba 10-godišnjeg okvira za programe održive potrošnje i proizvodnje

 cilj 2.2.6 Smanjenje okolišnog otiska proizvoda, usluga i organizacija

 cilj 2.2.7 Istraživanje i razvoj inovativnih i zelenih tehnologija, procesa i usluga

2.2.1 PUT PREMA ODRŽIVOM GOSPODARSTVU S NISKIM RAZINAMA EMISIJA STAKLENIČKIH PLINOVA

Globalna promjena klime danas je jedan od najvećih izazova čovječanstva. Znanstveno je utvrđeno da su uzroci promjene klime povećane emisije stakleničkih plinova, najviše kao posljedica izgaranja fosilnih goriva, intenzivne poljoprivredne proizvodnje i sječe tropskih šuma. Zajedničko djelovanje država u cilju sprječavanja globalnih promjena provodi se kroz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) .

Pariški sporazum , usvojen na 21. konferenciji stranaka UNFCCC-a 2015. godine, predviđa zadržavanje porasta prosječne svjetske temperature na razini nižoj od 2 ° C u odnosu na predindustrijsko razdoblje kao i nastavak ulaganja dodatnih napora u ograničavanje rasta temperature do 1,5 °C u odnosu na razinu u predindustrijskom razdoblju. Dodatno, države su se obvezale da će svakih pet godina obavještavati o svojim doprinosima za postavljanje još ambicioznijih ciljeva.

Put prema niskougljičnom razvoju je proces tranzicije prema gospodarstvu s niskim razinama emisija stakleničkih plinova (tzv. niskougljičnom gospodarstvu). Taj put je kontinuiran i dugotrajan, zahvaća cjelokupno društvo uključujući i socijalne i ekonomske aspekte društva (gospodarstvo, politiku, privatni život svakog pojedinca) i treba biti pažljivo prilagođen mogućnostima i raspoloživim financijskim resursima. To je prilika da se poboljšanjima postojeće infrastrukture i tehnološkim rješenjima, inovacijama, transferom naprednih tehnologija, značajnim strukturalnim promjenama u svim sektorima, potakne porast industrijske proizvodnje, investicijski ciklus, razvoj novih djelatnosti, gospodarstva te otvore nova radna mjesta održive perspektive.

2.2.1.1 Sažeti pregled stanja

Pitanje klimatskih promjena, nužno povezano s pitanjem energetske održivosti, jedno je od temeljnih područja za koja su definirani ciljevi europske strategije razvoja do 2020. godine Europa 2020 – Strategija za pametan, održiv i uključiv rast , što znači da je ova tema uvrštena među najviše prioritete ukupne politike EU. Strateški ciljevi formalizirani su klimatsko-energetskim paketom do 2020. godine , a za razdoblje nakon 2020. godine definirani su okvirom klimatsko-energetske politike do 2030. godine i strateški Planom puta za prijelaz na konkurentno niskougljično gospodarstvo do 2050. godine .

Polazište politike Europske unije za put prema niskougljičnom gospodarstvu je cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za 80-95% do 2050. godine. U skladu s tim ciljem, konkretne mjere postavljenje klimatsko-energetskim okvirom do 2030. godine obuhvaćaju sljedeće ciljeve: smanjenje emisija stakleničkih plinova za 40% ispod razine iz 1990. godine, udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj potrošnji energije od najmanje 27% i smanjenje energetske potrošnje do 27% do 2030. godine.  

Zakon o zaštiti zraka (Narodne novine, br. 130/11, 47/14) postavlja obvezu izrade Strategije niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. godinu (dalje u tekstu: Niskougljična strategija) i Akcijskog plana za provedbu strategije za razdoblje od pet godina. Važno je naglasiti da Zakon o zaštiti zraka propisuje kako razvojni dokumenti pojedinih područja i djelatnosti moraju biti usklađeni s načelima, osnovnim ciljevima, prioritetima i mjerama niskougljičnog razvoja po pojedinim sektorima utvrđenim u Strategiji.

Izradi Niskougljične strategije prethodila je izrada Okvira za Strategiju niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske do 2050. godine , koji utvrđuje smjernice u vezi ciljeva, vizije, prioritetnih mjera i instrumenata provedbe, ukazuje na nužnosti sveobuhvatnog pristupa, međusektorske suradnje, sinergije, socijalne uključivosti, participacije svih dionika, nužnost stručnih analiza i snažne političke volje.

Sukladno zaključcima Okvira za Strategiju niskougljičnog razvoja izrađene su s tručne podloge za izradu Niskougljične strategije te stručne podloge za izradu Akcijskog plana provedbe Niskougljične strategije za razdoblje od pet godina koje određuju put Republike Hrvatske prema konkurentnom gospodarstvu s niskim emisijama stakleničkih plinova.

Vezano za međunarodne obveze i solidarnost u smanjenju emisija, Hrvatska je ispunila cilj prvog obvezujućeg razdoblja Kyotskog protokola (smanjenje emisije u razdoblju od 2008. do 2012. godine za 5% u odnosu na 1990. godinu). Pristupanjem Europskoj uniji, Hrvatska ispunjava svoje međunarodne obveze u okviru zajedničkih ciljeva politike Europske unije. U drugom obvezujućem razdoblju (od 2013. do 2020. godine), Hrvatskoj je za sektore izvan ETS-a utvrđena kvota emisija iznosa +11% u odnosu na 2005. godinu. Projekcije pokazuju da Hrvatska može ispuniti navedeni cilj. Za razdoblje od 2021. do 2030. godine, raspodjela opterećenja po državama još nije konačno usuglašena, ali je okvirno poznata. Uz pretpostavljeni cilj smanjenja emisije od 15% u 2030. godini u odnosu na 2005. godinu u sektorima izvan ETS-a, Hrvatska će ispuniti interne obveze unutar EU. Za razdoblje od 2030. do 2050. godine još nije poznato hoće li na snazi ostati isti principi politike, s podjelom na ETS i s nacionalnim ciljevima za sektore izvan ETS-a . Uz pretpostavljeni cilj smanjenja emisije za sektore izvan ETS-a u 2050. godini u rasponu od 45% do 52% u odnosu na 2005. godinu, Hrvatska će ispuniti obveze smanjenja unutar EU.

2.2.2.2 Glavni pravci za određivanje mjera

Glavni pravci za određivanje mjera ovog specifičnog cilja su:

- snažnije razdvajanje gospodarskog rasta od emisija stakleničkih plinova,

- horizontalna integracija politika klime u sektorske strategije, snažnija međusektorska koordinacija, učinkovitiji sustav planiranja i rukovođenja koji može odgovoriti izazovima Pariškog sporazuma i novom načinu subordiniranog upravljanja od strane Europske komisije ('new governence princip'),

- unaprjeđenje zajedničkog planiranja energetske i klimatske politike,

- uspostava stabilnog financiranja politika klimatskih promjena,

- poticanje znanja, inovativnih rješenja i znanstvenih istraživanja za put prema niskougljičnom konkurentnom gospodarstvu.

Temeljni je cilj ostvarenje stabilnog gospodarskog rasta i porasta zaposlenosti uz istovremeno smanjenje emisije stakleničkih plinova. U posljednjih deset godina ostvareno je razdvajanje bruto domaćeg proizvoda od emisije stakleničkih plinova, tako što je trend gospodarskog rasta bio veći od trenda porasta emisije, ili tako što je u vrijeme recesije emisija snažnije padala od gospodarskih aktivnosti. To nije zadovoljavajuće, jer je to bilo samo relativno razdvajanje. Gospodarstvo treba imati stabilan rast, a emisije trebaju konstantno padati, to je pravi put prema niskougljičnom konkurentnom gospodarstvu.

Do 2020. godine Republika Hrvatska ima uspostavljene ciljeve i provodi politike i mjere kojim se očekuje nadmašenje postavljenih ciljeva (ciljevi 20-20-20). U ovom razdoblju do 2020. godine potrebno je odrediti smjer za razdoblje od 2010. do 2030. godine kako određuje klimatsko energetski okvir EU, i put prema niskougljičnom gospodarstvu do 2050. godine.

Tri su glavna stupa djelovanja: inovativne tehnologije, promjene u stilu života i inovacije u urbanoj infrastrukturi. Primjena energetske učinkovitosti i obnovljivih izvora energije temeljne su tehničke mjere, čija će se primjena i dalje poticati, ali poticanje treba biti pažljivo odmjereno i skladu s tržišnim prilikama.

Republika Hrvatska treba donijeti Niskougljičnu strategiju. Niskougljična strategija odnosi se na sve sektore gospodarstva i ljudske aktivnosti, ima horizontalno djelovanje, i treba biti nadređena sektorskim strategijama, iako će se operativno provoditi kroz pojedine sektore. Niskougljičnom strategijom utvrdit će se mjere koje će se moći primijeniti za ostvarenje cilja smanjenja emisija u različitim sektorima: energetici, industriji, prometu, kućanstvima i uslugama, poljoprivredi, korištenju zemljišta, promjeni korištenja zemljišta i šumarstvu, gospodarenju otpadom, korištenju proizvoda i fugitivnim emisijama. Do sada, posebno su nedostajali integralni projekti povećanja mobilnosti u gradovima, vezano i za rješavanje pitanja onečišćenja zraka. Primjenom niskougljičnih tehnologija otvaraju se tzv. 'zelena' radna mjesta. To su nova i postojeća radna mjesta koja će se preorijentirati na 'zelene' poslove.

Republika Hrvatska je napravila prvi korak, izrađene su stručne podloge za izradu Niskougljične strategije, iste su prošle vrlo široki krug stručnih i javnih konzultacija. Ove podloge pokazale su da je moguće ostvariti gospodarski rast i smanjivati emisije stakleničkih plinova i da koristi već nakon 2025. godine postaju veće od troškova mjera.

Horizontalnoj integraciji pomoglo bi ako bi se za područje klimatskih promjena pripremio poseban operativni program. Ovim programom financirala bi se integracija politika klime u ostale sektore i izgradnja kapaciteta u sektorima.

Hrvatska se mora prilagoditi novom dinamičkom rukovođenju kojeg će provoditi Europska unija. Navedeno podrazumijeva uspostavu okvira koji će omogućiti učinkovito usklađivanje s europskom regulativom. Promjene trebaju pomoći da se politike održivog razvoja i klimatskih aktivnosti provode horizontalno i vertikalno kroz sektore i djelatnosti. Ovo se može ostvariti novim zakonom koji će se odnositi na pitanja ublažavanja klimatskih promjena i prilagodbu klimatskim promjenama.

EU je klimatsko energetskim paketom 2009. godine uvela praksu zajedničkog planiranja i provedbe. Klimatsko energetskim paketom utvrđeni su ciljevi za udjele obnovljivih izvora energije, energetsku učinkovitost i smanjenje emisije stakleničkih plinova. Novi  klimatsko energetski okvir EU za razdoblje do 2030. godine određuje potrebu još snažnijeg zajedničkog planiranja, države same određuju ciljeve za udio obnovljivih izvora energije i energetsku učinkovitost, ali u kontinuitetu postojećih ciljeva i doprinosom zajedničkom europskim ciljevima, udjelu obnovljivih izvora 27%, smanjenju energetske potrošnje za 27% i smanjenju emisija za 40% u odnosu na 1990. godinu.  Ciljni udjeli obnovljivih izvora energije u ukupnoj neposrednoj potrošnji i ciljevi za energetsku učinkovitost za razdoblje nakon 2021. godine odredit će se Akcijskim klimatsko energetskim planom za razdoblje do 2030. godine.

Mnogobrojni su mogući izvori financiranja klimatske politike i provođenja mjera. Raspoloživa javna sredstva za financiranje su nedostatna za zaokret prema niskougljičnom gospodarstvu, stoga će sve snažniju ulogu imati privatna ulaganja. Najveći dio financiranja javnim sredstvima ostvaruje se putem FZOEU. Glavni izvor FZOEU su sredstva dobivena od prodaje emisijskih jedinica putem dražbi, a za razdoblje do 2021. godine fluktuacija prihoda može biti u vrlo širokom rasponu i do sto posto, ovisno o cijeni emisijskih jedinica na tržištu. Udio proračuna Europske Unije koji se odnosi na klimatske promjene iznosi najmanje 20 % pomoću doprinosa iz različitih politika. Stoga strukturni fondovi EU predodređuju da se 20% ukupnih sredstava koristi za klimatske aktivnosti, što je oko 250 mil. EUR raspoloživih sredstava godišnje do 2021. godine. Novom direktivom o trgovanju emisijama stakleničkih plinova otvaraju se nakon 2020. godine nove mogućnosti financiranja putem inovativnog fonda, fonda za modernizaciju, besplatnih dodjela emisijskih jedinica. Hrvatska treba analizirati kako i kada će moći koristiti eventualne viškove dodijeljenih joj emisijskih prava u ne-ETS sustavu. Istraživanja, inovacije, pilot projekti i promidžbene kampanje mogu se financirati i iz fondova LIFE, HORIZON 2020, i drugih.

Za provođenje politike klimatskih promjena ključno je osigurati mehanizme stabilnog financiranja, i u uvjetima kada dolazi do velike fluktuacije prihoda, kao što je slučaj sa sredstvima od dražbe. Treba formirati mehanizme za sinergiju, i instrumente za održavanje stabilnosti financiranja. U tom kontekstu potrebno je izraditi analizu opravdanosti uvođenja novog financijskog instrumenta – naknade na emisiju CO ₂ u sektorima koji nisu uključeni u EU sustav trgovanja emisijskim jedinicama.

U planiranju potrebno je razlučiti sredstva i način financiranja ublažavanja klimatskih promjena od potrebnih sredstava za prilagodbu klimatskim promjenama.

Treba spomenuti da je u prikupljanju sredstava preduvjet kvalitetan i cjelovit inventar emisije stakleničkih plinova. Zahtjevi na sustav su sve veći u smislu izvještavanja prema UNFCCC konvenciji i EU, a posebice je potreban razvoj u Sektoru korištenja zemljišta, promjene u korištenju zemljišta i šumarstvu (LULUCF). Svaka tona ugljika je emisijska jedinica koja ima svoju cijenu, stoga uložena sredstva za podizanje sustava na razinu najviše kvalitete imaju puno ekonomsko opravdanje, a nekompletnost može dovesti do suspenzije priliva sredstava koja dolaze od dražbe.  

Do sada je poticanje inovativnih rješenja i znanstvenih istraživanja bilo vrlo sporadično. Strategija pametne specijalizacije nije dostatno raspoznala prilike razvoja niskougljičnih tehnologija. Prva znatnija ulaganja u znanost ostvarena su 2015. godine dodjelom sredstava Nakladi za znanost za projekte klimatskih promjena. Financiranje znanosti mehanizmima kroz koje se potiče i zapošljavanje treba nastaviti i povećati. Poticaje treba proširiti i na privatni sektor, i poticati međunarodnu suradnju, što može poslužiti promociji hrvatske zelene industrije.

2.2.1.3 Prijedlog mjera za postizanje cilja 2.2.1. Put prema gospodarstvu s niskim razinama emisija stakleničkih plinova

Tab. 2.2.1-1:Mjere za postizanje cilja 2.2.1. Put prema gospodarstvu s niskim razinama emisija stakleničkih plinova