1.SVRHA, CILJEVI I NAČELA

Globalna promjena klime danas je jedan od najvećih izazova čovječanstva. Znanstveno je utvrđeno da je uzrok promjene povećana emisija stakleničkih plinova, najviše kao posljedica izgaranja fosilnih goriva, zbog poljoprivrede i sječe tropskih šuma. Zajedničko djelovanje država u cilju sprječavanja globalnih promjena provodi se kroz Okvirnu konvenciju Ujedinjenih naroda o promjeni klime (dalje u tekstu: UNFCCC konvencija). Kyotski protokol uz UNFCCC konvenciju i njegov amandman nisu spriječili globalni porast emisije. Pariškim sporazumom države su se obvezale da će zajedničkim djelovanjem smanjivati emisije stakleničkih plinova s ciljem ograničavanja porasta prosječne globalne temperature do najaviše 2°C do kraja stoljeća, a ukoliko bude moguće do 1.5°C. Ciljevi smanjenja emisija stakleničkih plinova određuju se vlastitim planiranjem, tako da svaka stranka Pariškog sporazuma (ili skupina država) određuje planirani nacionalno utvrđeni doprinos (dalje u tekstu: INDC) do 2030. godine.

Polazište politike Europske unije (EU) za put prema niskougljičnom gospodarstvu je cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova 80-95% do 2050. godine definirano kroz dokument Plan puta za prijelaz na konkurentno niskougljično gospodarstvo do 2050. godine ( eng. A Roadmap for moving to a competitive low-carbon economy in 2050 (dalje u tekstu: Plan puta do 2050) . U skladu s tim ciljem, a u svrhu utvrđivanja doprinosa EU u okviru Pariškog sporazuma, 23. listopada 2014. godine Europsko vijeće usvojilo je klimatsko energetski okvir do 2030. godine kojim postavlja cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za najmanje 40% do 2030. godine. Također, postavlja se cilj udjela obnovljivih izvora energije do 27% i indikativni cilj smanjenja energetske potrošnje 30%.  

Zakon o zaštiti zraka (Narodne novine, br. 130/11 i 47/14) postavlja obvezu izrade Strategije niskougljičnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje do 2030. godine s pogledom na 2050. godinu (dalje u testu: Niskougljična strategija)  i Akcijskog plana za provedbu Niskougljične strategije za razdoblje od pet godina. Prema Zakonu o zaštiti zraka smanjivanje emisija stakleničkih plinova na teritoriju Republike Hrvatske osigurava se provođenjem Niskougljične strategije, planskih dokumenata, postupnim ograničavanjem emisijskih jedinica gospodarskim subjektima, trgovanjem emisijskim jedinicama, mjerama u svim sektorima izvora emisija, primjenom fleksibilnih mehanizama Kyotskog protokola i drugim mjerama koje doprinose ublažavanju klimatskih promjena. Zakon o zaštiti zraka propisuje da razvojni dokumenti pojedinih područja i djelatnosti moraju biti usklađeni s načelima, osnovnim ciljevima, prioritetima i mjerama niskougljičnog razvoja po pojedinim sektorima utvrđenim u Niskougljičnoj strategiji.

Plan zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj za razdoblje 2013.-2017. (Narodne novine, broj 139/13) dao je okvirne smjernice za izradu Niskougljične strategije.

Niskougljična strategija s Akcijskim planom određuje put Republike Hrvatske prema konkurentnom gospodarstvu s niskom emisijom stakleničkih plinova. Ciljevi smanjenja emisije stakleničkih plinova do 2030. godine i 2050. godine provodit će se u Republici Hrvatskoj u okviru političkog okvira koji je usvojila Europska unija. Niskougljična strategija se odnosi na sve sektore gospodarstva i ljudske aktivnosti, a osobito je vezana za energetiku, industriju, promet, poljoprivredu, šumarstvo i gospodarenje otpadom. Radi se o strategiji koja ima horizontalno djelovanje, ona je nadređena sektorskim strategijama, iako se operativno provodi kroz  pojedine sektore.

Proces tranzicije prema niskougljičnom gospodarstvu je kontinuiran i dugotrajan, zahvaća cjelokupno društvo i gospodarstvo, treba biti promišljen i prilagođen mogućnostima i raspoloživim resursima. To je prilika da se poboljšanjima postojeće infrastrukture i tehnoloških rješenja, inovacijama, transferom naprednih tehnologija, značajnim strukturalnim promjenama u svim sektorima, potakne porast industrijske proizvodnje, investicijski ciklus, razvoj novih djelatnosti, gospodarstva te otvore nova radna mjesta održive perspektive.  

Niskougljična strategija postavlja sljedeće opće ciljeve:

 Postizanje održivog razvoja temeljenog na znanju i konkurentnom gospodarstvu s niskom razinom ugljika i učinkovitim korištenjem resursa

 povećanje zapošljavanja u rastućim sektorima gospodarstva i ‘zelenoj’ ekonomiji

 poticanje regionalnog i ruralnog razvoja

 poticanje inovacija i tehnološkog razvoja

 poticanje obrazovanja, cjeloživotnog školovanja i specijalizacija za niskougljično gospodarstvo

 doprinos socijalnom uključivanju

 Povećanje sigurnosti opskrbe energijom, održivost energetske opskrbe, povećanje dostupnosti energije i smanjenje energetske ovisnosti

 Solidarnost izvršavanjem obveza Republike Hrvatske prema međunarodnim sporazumima, u okviru politike Europske unije, kao dio naše povijesne odgovornosti i doprinos globalnim ciljevima

 Smanjenje onečišćenja zraka i utjecaja na zdravlje.

U pogledu međunarodnih obveza Republika Hrvatska podržava načelo zajedničke ali različite odgovornosti. Gospodarske i druge nacionalne osobitosti trebaju se uzeti u obzir pri određivanju tranzicijskog razdoblja za prijelaz na niskougljično gospodarstvo. Republika Hrvatska treba kroz Niskougljičnu strategiju krenuti putem koji je za njezine građane najpovoljniji.

Ovo je strategija koja stvara sinergiju sa Strategijom održivog razvoja Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/2009), konceptom razvoja novih zelenih poslova i ekonomije, konceptom kružnog gospodarstva u kojem se resursi koriste maksimalno i praktično više ne postoji otpad. Ovdje se daju vizije pojedinih sektora do 2050. godine u kontekstu niskougljičnog razvoja, ali to je primjenjivo za čitavo društvo i ekonomiju.

Niskougljična strategija postavlja sljedeća opća načela:

 održivost

 onečišćivač plaća

 primjena horizontalnog principa

 fleksibilnost

 participativnost (uključivost)

 inovativnost

 solidarnost

 sinergija djelovanja

 cjelokupnost (holistički pristup)

 planska dugoročnost.

Održivi razvoj kao ravnoteža između gospodarskog rasta, zaštite okoliša i društvenog razvoja temeljno je načelo ove strategije. Troškovi mjera na putu prema niskougljičnom gospodarstvu ne smiju ugroziti razvoj. Provođenje strategije trebaju financirati onečišćivači, pri čemu raspodjela opterećenja treba biti što pravednija, a modeli prikupljanja sredstava što jednostavniji i transparentniji.

Primjena horizontalnog principa podrazumijeva prostiranje kroz sve sektore i kapilarno uključivanje u njihove politike. Primjerice, mjere uštede energije trebaju se smatrati novim izvorom energije i jednako tretirati kao izgradnja novih energetskih kapaciteta. Isto tako, mjere za povećanje odliva u aktivnostima gospodarenja šumom i poljoprivrednim tlima, u smislu poticanja, trebaju se tretirati jednako kao mjere smanjenja emisije. Fleksibilnost znači da strategija treba biti dovoljno otvorena da uvažava moguće vanjske geopolitičke okolnosti i druge poremećaje, ostavljajući sektorima dovoljno mogućnosti da sami odlučuju o svojim ciljevima. Participativnost podrazumijeva uključivanje svih sektora koji doprinose smanjenju emisije pa i onih koji doprinose emisiji indirektno.

Inovativnost i pametna rješenja stupovi su Europske razvojne strategije. To su preduvjeti za međunarodnu i globalnu konkurentnost. Hrvatska treba biti solidarna međunarodno, a solidarnost treba poticati i između sektora. Veći učinci se postižu ako se uspijevaju stvoriti uvjeti za sinergijsko djelovanje te treba poticati aktivnosti i mjere takvog djelovanja. Načelo cjelovitosti pri planiranju osobito je važno, posebno u mjerama gospodarenja otpadom, poljoprivredi i šumarstvu.

2.PROCES IZRADE STRATEGIJE I METODOLOŠKI PRISTUP

Niskougljična strategija izrađena je kroz tri koraka (slika 2.1-1).

Slika 2.1-1: Proces izrade Niskougljične strategije Republike Hrvatske

Prvi korak

Prvi korak započeo je 2012. godine kroz projekt Nisko-emisijske razvojne strategije (eng. Low Emission Development Strategies ) tadašnjeg Ministarstva zaštite okoliša i prirode u partnerstvu s Programom Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), čime je izrađen Okvir za izradu Strategije niskougljičnog razvoja. Fokus projekta bio je na širokim konzultacijama po sektorima, održavanjem niza sektorskih radionica: energetska postrojenja, zgradarstvo, promet, industrija, poljoprivreda i šumarstvo, otpad i turizam. Na radionicama su sudionici aktivno sudjelovali u analizi snaga, slabosti, prilika i prijetnji (SWOT) te u utvrđivanju vizije. Utvrđene su i prioritetne mjere i smjernice za izradu Niskougljične strategije. Okvir je usvojen u okviru Plana zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2013. do 2017. godine. Detaljnije o postupku i rezultatima može se naći u publikaciji Okvir za izradu Strategije niskougljičnog razvoja – sažetak [Lit 2.1-1] .

Drugi korak

U izradi stručnih podloga za Niskougljičnu strategiju radili su stručnjaci različitih specijalnosti i struka, iz niza institucija i fakulteta te pojedinačni stručnjaci za sektor energetike, prometa, rudarsko-naftnog inženjerstva, poljoprivrede, ekonomije, sociologije, prava, tehnološkog razvoja, itd. Proces izrade je tekao po dvije linije, analitičkim poslom pripreme stručnih podloga i paralelnim konzultacijama s dionicima i zainteresiranom javnosti. Komunikacija s javnosti i dionicima provedena je sukladno Komunikacijskom planu za prezentiranje dokumenta . N a prvoj konferenciji o Niskougljičnoj strategiji održanoj u ožujku 2015. godinedana je prezentacija početnih aktivnosti projekta te informiranje i uključivanje javnosti u proces izrade Niskougljične strategije. Održano je pet sektorskih radionica – za energetska postrojenja i industriju, promet, zgradarstvo, poljoprivredu i šumarstvo te otpad. Na radionicama su sudionici-eksperti prikazali unutarnje čimbenike (snage i slabosti) i vanjske čimbenike (prilike i prijetnje) koji karakteriziraju postojeće stanje u sektorima utjecaja. Niskougljični razvoj razmatrao se u okviru općeg gospodarskog i društvenog razvoja Republike Hrvatske i pitanja strukturnih reformi u pojedinim sektorima koja direktno ili indirektno utječu na racionalnije i učinkovitije gospodarenje prirodnim resursima i smanjenje pritiska na okoliš . Osim navedenih radionica, radni tim je tijekom izrade Niskougljične strategije prezentirao rezultate na konferencijama, forumima i stručnim skupovima.

Niskougljična strategija je prvo pisana u obliku Zelene knjige, u kojoj su dani detaljni tehnički opisi i podaci, opisani modeli, metode, mjere, scenariji, učinci scenarija na gospodarstvo, društvo i okoliš, analiza osjetljivosti, smjernice, financiranje itd. Na temelju Zelene knjige izrađena je Bijela knjiga koja predstavlja sažetak rezultata, fokusirani tekst na odabrane mjere, scenarije i politike, sa smjernicama provedbe, uključujući potrebne financijske mehanizme. Bijela knjiga predstavlja Nacrt niskougljične strategije, to je dokument kojeg na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, donosi Hrvatski sabor. Akcijski plan provedbe Niskougljične strategije za sljedećih pet godina, na prijedlog Ministarstva zaštite okoliša i energetike, donosi Vlada Republike Hrvatske .

Treći korak

U trećem koraku provedeni su novi proračuni i novelacija niskougljičnih scenarija. Tri su glavna razloga zašto je bilo razložno provesti ponovljeni proračun.

Prvi razlog je što je tijekom 2016. godine došlo do promjena u povijesnom nizu podataka energetike, pa je s tim u vezi bilo potrebno ponoviti proračun emisija stakleničkih plinova za razdoblje od 1990. godine. Drugi razlog je što je došlo do promjena nekih ključnih čimbenika, cijena fosilnog goriva (posebice plina), prognoza u cijenama CO ₂ , značajnijeg pada cijena tehnologija obnovljivih izvora energije, posebice sunčanih elektrana. Treći razlog je što je krajem 2016. godine došlo do promjene Vlade Republike Hrvatske čime su postavljene i nove razvoje smjernice za razdoblje od 2017. do 2020. godine, pa se s tim u vezi javila potreba preispitivanja ciljeva, politika i mjera.

Paralelno s izradom Bijele knjige proveden je postupak Strateške procjene utjecaja na okoliš s glavnom ocjenom utjecaja na ekološku mrežu. Nakon što Hrvatski sabor donese Niskougljičnu strategiju Vlada Republike Hrvatske donijet će Akcijski plan provedbe za razdoblje od pet godina.

Metodološki pristup

U početnom koraku rade se projekcije makroekonomskih i drugih parametara proračuna. Zatim se definiraju moguće mjere, tehničkog i ne-tehničkog tipa. Za mjere se određuju troškovi i njihov utjecaj na gospodarstvo i okoliš. Temeljem kriterija troškovne učinkovitosti, doprinosa gospodarskom razvoju i konkurentnosti, formiraju scenariji, koji predstavljaju kombinacije različitih mjera.

U izradi Niskougljične strategije analizirano je niz scenarija, primijenjeni su mnogobrojni modeli za simulacije i optimiranje, a razvijen je i integralni model za nacionalne projekcije stakleničkih plinova NUSPCRO (Niskougljično strateško planiranje Republike Hrvatske). Dodatna vrijednost je što NUSPCRO omogućava i planiranje scenarija za ostale onečišćujuće tvari, tako se usklađivanje ciljeva po obvezama UNFCCC konvencije i Konvencije o dalekosežnom  prekograničnom onečišćenju zraka (LRTAP) može provoditi istovremeno. Za planiranje elektroenergetskog sustava i analize uključivanja obnovljivih izvora energije, korišten je model satne simulacije sve do 2050. godine, a proveden je i paralelan kontrolni proračun elektroenergetskog sustava sekvencijalnim vremenskim modelom. Rezultati su integrirani u cjelovit višesektorski model s mogućnošću izračuna integriranih klimatsko-energetskih projekcija te implikacija na emisije onečišćujućih tvari i zapošljavanje.

Emisije stakleničkih plinova i projekcije iskazane u ovom dokumentu su u skladu s metodologijom iz vodiča Međuvladinog panela za klimatske promjene iz 2006. godine (IPCC 2006) i odgovarajućih faktora stakleničkog potencijala za izračun ekvivalenata emisija CO ₂ . U skladu s ovom metodologijom promatra se samo emisija do koje je došlo na teritoriju države te emisija iz goriva koje je ukrcano na teritoriju države kad se radi o transportu.  Staklenički potencijal (promatrano u 100 godina) s kojim se izračunava ekvivalentna količina CO ₂ za glavne stakleničke plinove je slijedeći: ugljični dioksid CO ₂ = 1, didušikov oksid N ₂ O = 298 i metan CH ₄ =25.

Odlivi iz sektora korištenje zemljišta i promjene u korištenju zemljišta (LULUCF) predstavljaju sastavni dio Niskougljične strategije, međutim brojčani doprinos LULUCF-a ispunjenju ciljeva u ovom trenutku nije moguće dati, jer načini obračunavanja nisu konačno određeni u sklopu Pariškog sporazuma, a niti konačno prihvaćeni unutar Europske unije.

3.MEĐUNARODNI KONTEKST I POLITIKA EUROPSKE UNIJE

3.1.OPIS ČINJENICA I PROCJENE VEZANE UZ GLOBALNE KLIMATSKE PROMJENE

Činjenice koje upućuju na klimatske promjene i uzroke klimatskih promjena znanstveno su opisane i obrazložene u izvješću Međuvladinog panela o promjeni klime [Lit 3.1-1]. Mnoge od opaženih promjena nisu zabilježene ranije, a neke od njih čak niti u posljednjih tisuću godina. Atmosfera i oceani su se zagrijali, količine snijega i leda na Zemlji su se smanjile, razina mora se podigla, a koncentracije stakleničkih plinova su porasle. Zagrijavanje klimatskog sustava je neupitno.

Općenito se očekuje da će emisije stakleničkih plinova uzrokovati daljnje zagrijavanje i promjene svih komponenata klimatskog sustava. Rezultati svih reprezentativnih scenarija upućuju na to da će se globalno zagrijavanje nastaviti i nakon 2100. godine i da će se temperatura površine Zemlje zadržati na približno istoj povećanoj razini još mnogo stoljeća nakon zaustavljanja neto emisija CO ₂ uzrokovanih ljudskim djelovanjem. Veliki dio klimatskih promjena je ireverzibilan na vremenskoj skali od nekoliko stoljeća pa do nekoliko tisućljeća, osim ako ne dođe do velikog neto odliva CO ₂ iz atmosfere u dužem razdoblju. Ograničenje klimatskih promjena zahtijeva suštinsko i trajno smanjenje emisija stakleničkih plinova.

3.2.RELEVANTNOST KLIMATSKIH PROMJENA ZA REPUBLIKU HRVATSKU

Uzimajući u obzir činjenicu da je više od 36% kopnene površine Republike Hrvatske i više od 16% njene pomorske površine obuhvaćeno područjima ekološke mreže Natura 2000, da je šumom obuhvaćeno oko 40% kopnene površine države ¹ , te da se po dostupnosti i bogatstvu vodenih izvora Hrvatska nalazi na vrlo visokom petom

¹ Prema definiciji pojma šuma iz Zakona o šumama

mjestu u Europi, a na 42. u svijetu ² , te da se na popisu zaštićene kulturne baštine nalazi oko 8000 dobara (materijalnih i nematerijalnih) [Lit 3.2-1], važno je razumjeti da klimatske promjene predstavljaju prijetnju njihovoj opstojnosti, koristima koje pružaju društvu te da je potrebno pravovremeno iznaći načine za njihovu zaštitu i održanje.  

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u 2013. godini u Republici Hrvatskoj je bilo 5.526 registriranih poslovnih subjekata čija je djelatnost bila direktno povezana s koristima od ekosustava samo u području poljoprivrede, šumarstva i ribarstva ³ . Mogućnosti proizvodnje energije iz obnovljivih izvora energije, posebice hidroelektrana, vjetroelektrana i sunčanih elektrana, će se mijenjati ovisno o klimatskim promjenama.

U Republici Hrvatskoj 2014. godina bila obilježena katastrofalnim poplavama. Za potrebe donošenja odluke o pomoći Europska komisija ⁴ je izvijestila da su hrvatska nadležna tijela ukupnu izravnu štetu nastalu, kao posljedicu katastrofe, procijenila na 297,6 milijuna eura, te da su razine vode djelomično premašile najviše ikada zabilježene, dajući im obilježja tisućljetne poplave. Dodatno, navodi se da su: „ Nastale znatne štete na stambenim, komercijalnim, komunalnim i infrastrukturnim objektima, a stradali su i usjevi te stoka. Preko 26.000 ljudi moralo je biti evakuirano. Došlo je do pada mreže za opskrbu električnom energijom, dok su ceste i mostovi pretrpjeli ozbiljna oštećenja i/ili su ih zatrpali odroni i nanosi blata. Poplavljeno je približno 2.700 stambenih i preko 4.000 poljoprivrednih objekata, od koji su mnogi pretrpjeli strukturna oštećenja“.

3.3.STATUS MEĐUNARODNIH KLIMATSKIH PREGOVORA I EUROPSKA STRATEGIJA ZA BORBU PROTIV KLIMATSKIH PROMJENA

3.3.1.Status međunarodnih klimatskih pregovora

UNFCCC konvencija je prvi i temeljni međunarodni sporazum usmjeren na rješavanje pitanja promjene klime [Lit 3.3-1]. UNFCCC konvencija je usvojena 1992. godine na Konferenciji o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru, a formalno je stupila na snagu 1994. godine. Do danas je UNFCCC konvenciju ratificiralo 195 država svijeta i Europska unija.

Temeljem UNFCCC konvencije usvojen je Kyotski protokol, međunarodni sporazum kojim se stranke obvezuju na ispunjenje ciljeva smanjenja emisija stakleničkih plinova, s time da su za razvijene države te obveze kvantificirane. Kyotski protokol usvojen je u Kyotu 1997. godine, a na snagu je stupio 2005. godine. Pristupile su mu 192 države (stranke), od kojih je jedna i Europska unija. Prvo obvezujuće razdoblje Kyotskog protokola trajalo je od 2008. do 2012. godine. U tom razdoblju je cilj bio ostvariti smanjenje emisije stakleničkih plinova za 5% u odnosu na emisije iz 1990. godine, a preuzelo ga je 37 industrijaliziranih država, od kojih je svaka imala zadan pojedinačni cilj smanjenja emisije. Nacionalna izvješća o ostvarenim emisijama u razdoblju od 2008. – 2012. godine pokazuju da je zajednički cilj smanjenja emisija usvojen Kyotskim protokolom postignut, iako pojedine države nisu ostvarile zadano pojedinačno ograničenje emisije. Republika Hrvatska je u prvom obvezujućem razdoblju prihvatila pojedinačnu obvezu smanjenja emisije za 5% i svoju je obvezu ispunila.

² Strategija gospodarenja vodama (NN 91/08)

³ Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis 2014, http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/ljetopis/2014/sljh2014.pdf

⁴ http://europa.eu/rapid/press-release_IP-14-1128_en.htm

U drugom obvezujućem razdoblju, od 2013. do 2020. godine, Republika Hrvatska je prihvatila obvezu smanjenja emisije za 20% u odnosu na razinu 1990. godine, ali kao zajedničku obvezu smanjenja prema UNFCCC konvenciji. U stvarnosti su pojedinačne obveze država članica EU interno preraspodijeljene uzimajući u obzir njihovu gospodarsku snagu i imajući na umu zajednički cilj smanjenja od 20%.

Kyotski protokol i njegova izmjena iz Dohe (važi do 2020. godine) nisu mogli osigurati smanjenje emisija koje bi zaustavilo porast globalnih temperatura. Nakon Kyotskog protokola pregovaralo se o dugoročnom sporazumu. Pariški sporazum globalni je dugoročni sporazum o klimatskim promjenama koji je 12. prosinca 2015. godine postignut na 21. konferenciji stranaka UNFCCC konvencije u Parizu (COP 21), a odnosi se na razdoblje nakon 2020. godine. Pariški sporazum stupio je na snagu 4. studenoga 2016. godine, nakon što ga je ratificiralo 55 država s emisijom koja je veća od 55% globalne emisije.

Glavni elementi novog Pariškog sporazuma su:

 dugoročni cilj: vlade su postigle dogovor da će porast prosječne svjetske temperature zadržati na razini znatno manjoj od 2°C u usporedbi s predindustrijskim razinama te da će ulagati napore da se taj porast ograniči na 1,5°C

 doprinosi: prije COP-a 21 i za vrijeme njezina trajanja zemlje su podnijele planirane nacionalno utvrđene doprinose (eng. Intended Nationaly Determined Contributions, INDC) za smanjivanje emisija

 ambicija: vlade su se složile da će svakih pet godina obavješćivati o svojim doprinosima za postavljanje ambicioznijih ciljeva

 transparentnost: vlade su također prihvatile da će se izvještavati međusobno, kao i javnost, o tome kako napreduju u provedbi svojih ciljeva kako bi se osigurala transparentnost i nadzor

 solidarnost: EU i ostale razvijene zemlje i dalje će financirati borbu protiv klimatskih promjena kako bi zemljama u razvoju pomogle da smanje emisije i izgrade otpornost na utjecaje klimatskih promjena.

Europska unija i njezine države članice bile su prva velika gospodarstva koja su još 6. ožujka 2015. godine predstavila svoj INDC, kojima se zajednički obvezuju na smanjenje nacionalnih emisija stakleničkih plinova za najmanje 40% do 2030. godine u usporedbi s 1990. godinom. Pariškim sporazumom Hrvatska se obvezuje provoditi mjere u okviru EU obveza.

Na 22. konferenciji stranaka UNFCCC-a u Marakechu (COP 22), koja je služila i kao Prva konferencija stranaka Pariškog sporazuma države su pregovarale o operativnim pravilima provedbe Pariškog sporazuma i vremenskom hodogramu da bi operativna pravila bila dovršena do kraja 2019. godine.

3.3.2.Globalni ciljevi i scenariji

Već u prosincu 2010. godine, na 16. konferenciji stranaka UNFCCC konvencije održanoj u Cancunu u Meksiku postignut je sporazum kojim se države potiču da pripreme niskougljične strategije razvoja. Odlukama sa iste Konferencije ukazuje se da klimatske promjene zahtijevaju izradu dugoročnih strategija razvoja u duhu održivog razvoja i s ciljem ograničavanja porasta globalne temperature do najviše 2°C do kraja stoljeća. Sporazum također poziva razvijene države na povećanje njihovih ambicija za smanjenje emisije do razine koja je u skladu s IV. izvješćem Međuvladinog tijela za klimatske promjene iz 2007. godine (IPCC), s ciljem smanjenja ukupne antropogene emisije stakleničkih plinova koji nisu pod nadzorom Montrealskog protokola. Peto IPCC izvješće dodatno ukazuje na hitnost djelovanja na zaštiti klimatskog sustava.

IPCC je utvrdio da je za ostvarenje navedenog cilja potrebno smanjenje emisije od 50% u odnosu na 1990. godinu, što bi se moglo postići ako bi razvijene države svijeta smanjile emisije za 80-95%, a države u razvoju napravile otklon od svojih 'bussines as usual ' scenarija za 30-35%.  

Pariški sporazum postavlja novi način utvrđivanja obveza za države - samostalno planiranje svojih ciljeva koji se dostavljaju Tajništvu UNFCCC konvencije u obliku INDC-a, koji nije nužno sveden na istu referentnu godinu i posve jednoznačno usporediv. Povijest pregovaranja je pokazala da je to pristup koji omogućava povijesni dogovor. Dvogodišnjim i petogodišnjim izvještajima Konvenciji pratit će se izvršavanje obveza.

S obzirom na usvojeni cilj ograničenja porasta prosječne globalne temperature do 2C pitanje je pri kojoj razini globalne emisije je taj cilj ostvariv. Od 2010. godine Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) objavljuje godišnja izvješća o razlici između razine emisija potrebne za ostvarenje globalnog cilja ograničenja porasta temperature i razine emisija koja bi se ostvarila ako bi države ispunile svoje službeno proklamirane obveze smanjenja emisije, a u izvješću se navode i preporuke za uklanjanje te razlike. Glavni zaključak izvješća za 2016. godinu [Lit 3.3-2] jest da bi u 2030. godini emisije uz proklamirane obveze bile za 12-14 Gt CO ₂ e veće od razine potrebne za ograničenje do 2C, pri čemu bi ukupna globalna emisija iznosila 54-56 Gt CO ₂ e, a dozvoljeni maksimum je na oko 42 Gt CO ₂ e. Iako su s ovim procjenama povezane određene proračunske nesigurnosti, očigledno je da formalne obveze koje su države dosad preuzele nisu dovoljne za ostvarenje globalnog cilja ograničenja emisije i porasta temperature te bi uz ovakve emisije došlo do porasta globalne temperature za oko 3C.

3.3.3.Strategija Europske unije za borbu protiv klimatskih promjena

Pitanje klimatskih promjena, nužno povezano s pitanjem energetske održivosti, jedno je od pet temeljnih područja za koja su definirani ciljevi EU Strategije razvoja do 2020. godine „Europa 2020“ usvojene 2010. godine [Lit 3.3-3]. Strateški ciljevi formalizirani su klimatsko-energetskim paketom do 2020. godine, a za razdoblje nakon 2020. godine definirani su okvir klimatsko-energetske politike do 2030. godine i Plan puta do 2050. godine Svi navedeni ciljevi opisani su detaljnije u poglavlju 3.3.4.

Aktualne ključne mjere Europske unije za smanjenje emisija stakleničkih plinova [Lit 3.3-4], mogu se promatrati kroz tri stupa djelovanja : 1) sustav trgovanja emisijama (eng. EU Emission Trading System – EU ETS , dalje u tekstu: ETS) , 2) postavljeni nacionalni ciljevi smanjenja emisija stakleničkih plinova u sektorima izvan ETS-a, 3) nacionalni ciljevi za postizanje udjela energije iz obnovljivih izvora u ukupnoj potrošnji energije, norme za smanjenje emisije CO ₂ iz novih osobnih automobila i lakih gospodarskih vozila te mjere za emisije iz teških gospodarskih vozila, kontrola emisije fluoriranih industrijskih plinova, norme, oznake i zakonska regulativa za unaprjeđenje energetske učinkovitosti, uključujući učinkovitost u zgradarstvu i postavljanje ciljeva za smanjenje emisija, obnovljive izvore i energetsku učinkovitost za 2030. godinu.

Kako bi Europska unija ostvarila domaći dugoročni cilj da do 2050. godine smanji emisije za najmanje 80%, potreban je stalan napredak u prijelazu na niskougljično gospodarstvo. Za taj su prijelaz potrebne promjene u načinu poslovanja i ulaganja te poticaji u cjelokupnom spektru politika. Važno je istaknuti da će se tim prijelazom Europskoj uniji otvoriti mogućnosti za nova radna mjesta i rast. Potaknut će se ulaganja i inovacije u području energije iz obnovljivih izvora i time pridonijeti ambiciji Europske unije da preuzme globalno vodstvo u tom sektoru te poveća rast na tržištima robe i usluga proizvedenih u Europskoj uniji, primjerice u području energetske učinkovitosti.

Provedba čvrstog okvira za klimatsku politiku ključan je element za izgradnju otporne energetske unije s naprednom klimatskom politikom. Za ostvarenje tog cilja potreban je nastavak ambiciozne klimatske politike i u sektorima izvan ETS-a te napredak u svim aspektima energetske unije kako bi se građanima osigurala sigurna, održiva, konkurentna i pristupačna energija.

Klimatsko energetskim okvirom do 2030. godine Europska unija utvrdila je smjernice djelovanja do 2030. godine. Postavljen je cilj smanjenja emisije za najmanje 40% u odnosu na 1990. godinu, što je INDC Europske unije za Pariški sporazum. Klimatsko energetskim okvirom do 2030. godine stavlja se u reviziju postojeća ETS direktiva, umjesto postojeće Odluke donosi se nova Uredba o obvezujućem godišnjem smanjenju emisija stakleničkih plinova u državama članicama od 2021. do 2030. godine za otpornu energetsku uniju i ispunjenje obveza u okviru Pariškog sporazuma, za sektore izvan ETS-a (dalje u tekstu: ESR Uredba) te donosi se nova Uredba o uključivanju emisija i uklanjanja stakleničkih plinova iz korištenja zemljišta, prenamjene korištenja zemljišta i šumarstva u okvir za klimatsku i energetsku politiku do 2030. godine (dalje u tekstu: LULUCF Uredba). ETS direktiva doživljava promjene u tome što se putanja smanjenja emisije sa 1,74% godišnje povećava na 2,2% godišnje. Države članice u obvezi su u okviru sektora izvan ETS smanjiti emisije od 0 do 40% do 2030. godine, u odnosu na 2005. godinu, ovisno o BDP-u po stanovniku. Uvodi se nova fleksibilnost zbog poteškoća smanjenja emisije u poljoprivredi. Dopušta se obračunavanje odliva zbog sadnje novih šuma, poljoprivrednog zemljišta i pašnjaka kojima se gospodari, s različitim limitom fleksibilnosti po državama. Europska unija također izdaje nove smjernice za održivu mobilnost i Strategiju za kooperativne inteligentne transportne sustave s odrednicama za kooperativnu, povezanu i automatiziranu mobilnost (2016. godina)

Europska komisija je u studenom 2016. godine predstavila paket mjera za održavanje konkurentnosti Europske unije uslijed promjena na svjetskim energetskim tržištima zbog prelaska na čistu energiju (tzv. Zimski paket – eng. Winter package ). Prijedlozima se osigurava veća tržišna potražnja za novim tehnologijama, postavljaju odgovarajući uvjeti za ulagače, osnažuju potrošači, unapređuje funkcioniranje energetskih tržišta i pomaže u ispunjavanju klimatskih ciljeva. Paketom je ujedno povećan obvezujući cilj o povećanju energetske učinkovitosti na 30% (umjesto 27%). Europska komisija procjenjuje da se u okviru Zimskog paketa, kojim će se do 2021. godine mobilizirati javna i privatna ulaganja u iznosu do 177 milijardi EURA godišnje, u sljedećih deset godina BDP može povećati do 1% te stvoriti 900.000 novih radnih mjesta.

Zakonodavni prijedlozi o čistoj energiji za sve Europljane obuhvaćaju energetsku učinkovitost, energiju iz obnovljivih izvora, oblikovanje tržišta električne energije, sigurnost opskrbe električnom energijom i pravila upravljanja energetskom unijom. Nadalje, Europska komisija predlaže pomake u području ekološkog dizajna i strategiju za povezanu i automatiziranu mobilnost.  

3.3.4.Ciljevi E uropske unije

Ciljevi EU do 2020. godine

Klimatsko-energetskim paketom zakona iz 2008. godine utvrđeni su provedbeni temelji klimatske politike do 2020. godine. Ovim paketom postavljeni su cijevi 20-20-20 što predstavlja:

 smanjenje emisija stakleničkih plinova za 20% u odnosu na emisiju iz 1990. godine

 povećanje udjela potrošnje energije u Europskoj uniji iz obnovljivih izvora za 20%

 povećanje energetske učinkovitosti za 20%

Ocjena ostvarenja u dokumentu Procjena utjecaja okvira za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030. godine [Lit 3.3-7] pokazuje da će EU premašiti cilj smanjenja emisija 2020. godine, odnosno da će EU imati manje od ciljnog iznosa 20%, u odnosu na 1990. godinu.

Da bi se ostvario cilj smanjenja emisije 20% Europska unija postavila je provedbeni cilj da u ETS sektoru do 2020. godine treba smanjiti emisije na razini EU za 21%, a u izvan  ETS-a za 10%, u odnosu na 2005. godinu. Obveze smanjenja emisija za države članice raspoređene su u ovisnosti od gospodarske mogućnosti, u rasponu od -20% do +20%, temeljem Odluke 406/2009/EK.

Ciljevi EU do 2030. godine

Okvirom za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju do 2030. godine (dalje u tekstu: Okvir do 2030.) [Lit 3.3-8] i nedavno objavljenim Zimskim paketom utvrđeni su ciljevi smanjenja emisije EU do 2030. godine:

 smanjenje emisija stakleničkih plinova za najmanje 40% u odnosu na emisiju iz 1990. godine

 postizanje udjela potrošnje energije u Europskoj uniji iz obnovljivih izvora od najmanje 27%

 povećanje energetske učinkovitosti za najmanje 30%

 elektroenergetska povezanost od 15%.

U razdoblju od 2020. do 2030. godine ostaje isti okvir politike, temeljen na tržištu kroz ETS i na nacionalnim obvezama za sektore izvan ETS-a.

Da bi se ostvario cilj smanjenja emisije 40% Europska unija postavila je provedbeni cilj da u ETS sektoru do 2030. godine treba smanjiti emisije na razini EU za 43 %, a izvan ETS-a za 30%, u odnosu na 2005. godinu. Obveze smanjenja emisija za države članice raspoređene su u ovisnosti od gospodarske mogućnosti, u rasponu od 0 do -40%, pri čemu se nacrt Uredbe još razmatra na sastancima Radne skupine Vijeća EU.  

Ciljevi EU do 2050. godine

Strateškim dokumentom Plan puta do 2050. EU je postavila okvirni dugoročni cilj smanjenja emisija za 40% do 2030., 60% do 2040. te 80% do 95% do 2050. godine, u odnosu na 1990. godinu. Pojedinačni ciljevi za države nisu postavljeni. Određeni su indikativni ciljevi smanjenja po pojedinim sektorima.

Slika 3.1-1: Ciljevi smanjenja emisije Europske unije do 2050. godine

3.4.OTVORENA PITANJA I GEOPOLITIČKI KONTEKST

Put prema niskougljičnom razvoju Republike Hrvatske ovisit će o globalnim geopolitičkim, gospodarskim i društvenim promjenama, regionalnom okruženju, nizu čimbenika nad kojima Republika Hrvatska nema kontrolu. Scenariji ove strategije ne prognoziraju što će biti već određuju što bi mi željeli da bude. Potrebno je predvidjeti okolnosti i situacije koje bi mogle ugroziti realizaciju scenarija, i s tim u vezi Niskougljična strategija postavlja 'osigurače' kojima se sprječavaju ili ublažavaju rizici. Jedan od temeljnih osigurača je cilj da se smanjuje ovisnost o uvozu energenata, ali i povećava povezanost sa drugim državama jedinstvenog tržišta Europe.

Globalno, raspoznaju se sljedeći čimbenici koji predstavljaju ozbiljne prijetnje:

 neuspjeh u provedbi Pariškog sporazuma

 niske cijene nafte i ugljena

 daljnji razvoj eksploatacije plinskih šejlova i drugih nekonvencionalnih vrsta ležišta ugljikovodika

 geopolitička nesigurnost (stabilnost EU, migrantske krize, terorizam, ..)

 status nuklearne energije

 kašnjenje u razvoju tehnologije hvatanja i skladištenja CO ₂

 usporeni razvoj novih tehnologija.

Ocjenjuje se da je uspjeh globalnog dogovora iz Pariza najvažniji čimbenik koji ublažava ostale rizike. Također, ocjenjuje se da eventualno pojedinačno istupanje pojedinih država, ne može više ugroziti postavljeni pravac promjene, ali ga svakako može usporiti.    

Relativno niske cijene nafte kakve su danas mogle bi se održati neko vrijeme, procjene Međunarodne agencije za energiju (IEA) kazuju da se time povećava rizik, da će kada dođe do porasta cijena, isti biti vrlo snažan. Mogući je scenarij da će proizvođači ugljena snižavati cijene, kako bi ostali konkurentni i dijelom kompenzirali povećanje cijene CO ₂ . Prema procjenama IEA, negdje između 2030. i 2040. godine obnovljivi izvori energije postat će glavni izvor za proizvodnju električne energije na globalnoj razini, ugljen će pasti na drugo mjesto. S povećanjem iskorištavanja nekonvencionalnih ležišta ugljikovodika (plinskih i naftnih šejlova, slabopropusnih plinonosnih pješčenjaka, katranskih pijesaka i dr.) kao izvora nafte i plina mijenja se energetska slika u svijetu, veliki uvoznici mogli bi postati velik izvoznici nafte i plina, čime može doći do promjene odnosa cijena energenata. Razvoj tehnologije hvatanja i skladištenja CO ₂ , do razine pune komercijalne primjene očekuje se da će se ostvariti do 2035. ili 2040. godine. Status nuklearne energije ostaje neriješen, ipak vrlo je vjerojatno prema sadašnjim planovima da neće doći do obnove nuklearnih programa, izuzev pojedinačno u nekim državama EU i svijeta.

Niskougljična strategija pretpostavlja stalni razvoj tehnologija, a isto tako da će cijene opreme za korištenje obnovljivih izvora energije i dalje padati, što je potvrđeno vrlo čvrsto kroz povijesno razdoblje.

4.SITUACIJA U REPUBLICI HRVATSKOJ

4.1.GOSPODARSKI POKAZATELJI

Nakon što je od 2000. do 2008. godine hrvatsko gospodarstvo raslo po prosječnoj godišnjoj stopi od 4,3% koja je bila usporediva s rastom novih članica EU, 2009. godine započela je produljena recesija – depresija. Realni BDP se 2014. godine nalazio na 12,4% nižoj razini u odnosu na 2008. godinu. Fizički obujam industrijske proizvodnje smanjen je za 17% od 2008. do 2014. godine, a aktivnost u graditeljstvu zabilježila je još veći pad.

Gospodarski oporavak započeo je 2015. (realni BDP je rastao po stopi od 1,6%) i nastavljen je 2016. po stopi od 2,9%, koja je znatno viša od ranijih očekivanja. Očekuje se da će se oporavak nastaviti i u narednim godinama, pri čemu se očekuje da će se stopa rasta realnog BDP-a održati na razini iznad 3%.

H rvatsko gospodarstvo nalazi se u procesu strukturne transformacije iz ekonomije zavisne o domaćoj potražnji i građevinskim ulaganjima, u međunarodno konkurentno, izvozno orijentirano gospodarstvo, u čemu turizam, IT i ostale usluge imaju važnu ulogu. Ubrzanju rasta znatno doprinosi i bolje korištenje sredstava EU fondova, procjenjuje se da je povlačenje sredstava iz EU fondova 2016. godine dosegnulo 900 mil. EUR ili oko 2% BDP-a, uglavnom usmjerenih u nove investicije. Očekuje se da će se efikasnost korištenja sredstava u 2017. i narednim godinama povećati.

Gospodarski rast brži od očekivanja i fiskalna disciplina na strani rashoda proračuna u toku 2015. i 2016. zaustavili su rast deficita proračuna i javnog duga, čiji su se omjeri u odnosu na BDP počeli smanjivati. Deficit se i u narednim godinama očekuje ispod 2% BDP-a, a omjer javnog duga u odnosu na BDP počeo je sporo padati s razine od oko 87% BDP, na kojoj je zaustavljen. Zbog toga postoje dobri izgledi da Hrvatska u toku 2017. i 2018. zabilježi poboljšanje kreditnog rejtinga i izađe iz procedure prekomjernog deficita EU, u kojoj se nalazi praktički od ulaska u Uniju.

4.2.ENERGETSKA STRUKTURA

Struktura oblika energije u ukupnoj potrošnji tijekom razdoblja od 1990. do 2014. godine prikazana je u tablici 4.2-1 dok je na slici 4.2-1 prikazan razvoj ukupne potrošnje energije zasebno za svaki energent, a dodatno za 1990. i 2012. godinu dani su udjeli svakog energenta u ukupnoj potrošnji.

Tablica 4.2-1: Ukupna potrošnja energije za razdoblje od 1990. do 2014. Godine

Slika 4.2-1:   Trend ukupne potrošnje po energentima te trend neposrednije potrošnje energije za razdoblje od 1990. do 2014. godine

Ukupna bruto potrošnja energije u zemlji ( eng. gross inland energy consumption ) rasla je znatno sporije od BDP-a u razdoblju gospodarskog rasta (16,3% ili 1,9% u prosjeku godišnje 2000.-2008. godine) odnosno padala malo brže od BDP-a u razdoblju recesije (-13,6% ili -2,9% u prosjeku godišnje od 2009. do 2013. godine). Zbog toga je fizički indeks energetskog intenziteta hrvatskog gospodarstva bilježio stalan pad, s vrijednosti indeksa 100 u 2000. godini, do vrijednosti indeksa 81,5 u 2013. godini. Prosječna godišnja stopa pada energetskog intenziteta odnosno rasta energetske učinkovitosti u cijelom promatranom razdoblju iznosila je 1,6%.

4.3.SOCIOLOŠKI POKAZATELJI

Sociološki pokazatelji ukazuju na broj stanovnika i određene karakteristike populacije (starosna i obrazovna struktura, (ne)zaposlenost, ekonomski status i sl.). Važan je i prostorni raspored stanovništva. Ove karakteristike na razne načine posredno određuju emisije stakleničkih plinova u Republici Hrvatskoj, njihove uzroke, a važne su i za procjenu „raspodjele“ mogućih posljedica klimatskih promjena za stanovnike Republike Hrvatske.  

Ukupna populacija Republike Hrvatske je prema Popisu stanovništva iz 2011. godine bila 4.284.889 stanovnika. Prosječna starost u 2011. godini je iznosila 41,7 godina. Obrazovna struktura 2011. godine imala je sljedeći profil: bez škole je bilo 1,7% stanovništva, s osnovnom školom (nepotpuna) 7,2%, s osnovnom školom (osam razreda) 21,3%, sa završenom srednjom školom je bilo 52,7% stanovništva dok je akademski obrazovanih bilo 16,4% stanovništva. Nezaposlenost je u svibnju 2015. godine bila 17,1%.

Općepoznata je činjenica da Republika Hrvatska već dugi niz godina bilježi vrlo nepovoljne demografske trendove. Demografsko starenje (povećanje udjela stanovništva starog 65 i više godina u ukupnom stanovništvu) uz depopulaciju temeljni su demografski proces koji karakterizira stanovništvo Republike Hrvatske u posljednjih nekoliko desetljeća. Hrvatska je jedna od rijetkih europskih država koja već dva desetljeća ima smanjenje broja stanovnika zbog negativnog prirodnog prirasta tj. većeg broja umrlih od živorođenih.  

Iseljavanje mladih i stručno obrazovanih ljudi zbog nezaposlenosti, nezadovoljstva svojim primanjima postaje ozbiljan problem. Isto tako, zabrinjavajuća je konstantna depopulacija ruralnog prostora.

U Republici Hrvatskoj vidljive su velike i rastuće razlike između pojedinih regija i mikro regija Hrvatske. Indeks razvijenosti ukazuje na velike teritorijalne i razvojne razlike.

4.4.EMISIJA STAKLENIČKIH PLINOVA

Praćenje emisija stakleničkih plinova, koje obuhvaća procjenu i izvješćivanje o svim antropogenim emisijama i odlivima, propisano je  Zakonom o zaštiti zraka .

Proračunom su obuhvaćene emisije koje su posljedica ljudskih djelatnosti i koje obuhvaćaju direktne stakleničke plinove: ugljikov dioksid (CO ₂ ), metan (CH ₄ ), didušikov oksid (N ₂ O), fluorirane ugljikovodike (HFC-e i PFC-e) i sumporov heksafluorid (SF ₆ ) te indirektne stakleničke plinove: ugljikov monoksid (CO), dušikove okside (NO _X ), ne-metanske hlapive organske spojeve (NMHOS) i sumporov dioksid (SO ₂ ).

Prema metodologiji preporučenoj od Tajništva UNFCCC konvencije u smjernicama pod nazivom „ 2006 IPCC Guidelines for National Greenhouse Gas Inventories'“ izvori emisija i odliva stakleničkih plinova podijeljeni su u šest glavnih sektora: energetika, industrijski procesi i uporaba proizvoda, poljoprivreda, korištenje zemljišta, promjena korištenja zemljišta i šumarstvo te gospodarenje otpadom.

Inventar emisija stakleničkih plinova obuhvaća razdoblje od 1990. godine do tekuće godine minus dvije. Inventar za 2016. godinu je zadnji službeni objavljeni dokument, a odnosi se na razdoblje emisija od 1990. do 2014. godine.

4.4.1. Trend emisija

Trend emisija/odliva, po direktnim stakleničkim plinovima, prikazan je u tablici 4.4-1 dok je u tablici 4.4-2 prikazan trend emisija/odliva po sektorima.

Tablica 4.4-1: Emisije i odlivi stakleničkih plinova po plinovima (1990.-2014 godina.)

Tablica 4.4-2: Emisije i odlivi stakleničkih plinova po sektorima (1990.-2014.godina)

4.4.2. Trend emisija s obzirom na sustav trgovanja emisijskim jedinicama (ETS)

ETS čine svi energetski izvori s toplinskom snagom većom od 20 MW (termoelektrane, rafinerije), industrija mineralnih proizvoda (cement, staklo, opeka), kemijska industrija i industrija željeza i čelika. Obveznici ETS-a od 2013. godine uključeni su u jedinstveni plan raspodjele emisijskih jedinica i obvezu kupovanja cjelokupnog ili djelomičnog iznosa emisijskih jedinica po modelu dražbe. Na slici 4.4-1 prikazana je ukupna emisija stakleničkih plinova podijeljena na ETS te sektore izvan ETS-a.

Slika 4.4-1: Ukupna emisija stakleničkih plinova u ETS-u i  sektorima izvan ETS-a

4.4.3. Odvajanje gospodarskog rasta od emisije stakleničkih plinova

Temeljni cilj Niskougljične strategije je odvajanje gospodarskog rasta od emisija stakleničkih plinova. Na slici 4.4-2 je prikazan porast BDP-a, krivulja emisije stakleničkih plinova te krivulja intenzivnosti emisije stakleničkih plinova kao postotak vrijednosti iz 1995. godine.

Slika 4.4-2: Porast BDP-a, emisija stakleničkih plinova i krivulja intenzivnosti emisije stakleničkih plinova

Vidi se početak razdvajanja gospodarskog razvoja od emisija stakleničkih plinova od 2003. godine. Intenzitet emisije po BDP-u se smanjio za 23% u deset godina od 2004. do 2014. godine, odnosno za oko 2,5% godišnje. Pritom je visina BDP-a, uslijed višegodišnje recesije, u 2014. bila tek 2% iznad one u 2004. godini, no emisije su smanjenje za preko 20%.

Međutim, ostvareno razdvajanje samo je relativno jer je do smanjenja emisija došlo uz pad BDP-a. Cilj niskougljičnog razvoja je postići apsolutno razdvajanje BDP-a i emisija, tj. rast BDP-a, a smanjivanje emisija stakleničkih plinova.

4.5.REPUBLIKA HRVATSKA U ODNOSU NA DRUGE DRŽAVE

Za usporedbu država, njihovom napretku, ali i za određivanje obveza u okviru pregovora na konefrencijama UNFCCC-a koriste se dva ključna pokazatelja: emisija po BDP-u i emisija po stanovniku. Na slici 4.5-1 prikazana je usporedba navedenih pokazatelja po izabranim državama u Europi i svijetu za 2014. godinu.

Slika 4.5-1: Emisije CO ₂ po stanovniku i po BDP-u za Republiku Hrvatsku i druge odabrane države

Emisija Republike Hrvatske po jedinici BDP-a je veća od prosjeka EU, ali ne zbog same emisije, već zbog niskog BDP-a po stanovniku. Prosjek EU je u 2014. iznosio 194 tCO ₂ po mil. USD ₂₀₁₁ BDP-a, dok je za svijet iznosio 350 tCO ₂ /mil. USD ₂₀₁₁ . Prema ovoj skali ističu se države sa velikim udjelom fosilnih goriva u potrošnji energije i/ili relativnom niskim BDP-om po stanovniku, kao što su Južnoafrička Republika, Kina, Indija, Rusija ili BIH.

Po stanovniku Republika Hrvatska ima emisiju na razini od 4,8 tCO ₂ /stanovniku (5,4 tCO ₂ -eq/stanovnik), što je među najmanjima od svih država Priloga 1 UNFCCC konvencije te skoro 30% manje od prosjeka EU koji iznosi 6,8 tCO ₂ /stanovniku (8,4 tCO ₂ -eq/stanovnik). Emisije Republike Hrvatske po stanovniku su manje i od prosjeka za svijet koji iznosi 4,9 tCO ₂ /stanovniku. Sa gledišta emisija po stanovniku odskaču države s velikom potrošnjom fosilnih goriva, primjerice emisije Sjedinjenih Američkih Država su na razini od preko 16,6, a Australije 18,6 tCO ₂ /stanovniku. Kako bi se ostvarilo ograničenje porasta prosječne temperature ispod 2°C potrebno je smanjiti prosječne svjetske emisije s 4,9 tCO ₂ /stanovniku u 2014. na ispod 2 tCO ₂ /stanovniku do 2050. godine.

4.6.VIZIJE ZA 2050. GODINU I PREPOZNATE POTREBE PO SEKTORIMA

Vizije za 2050. godinu

Pri definiranju i analizi scenarija niskougljičnog razvoja do 2050. godine, važna odrednica su niskougljične sektorske vizije, kroz koje su prepoznati smjer i cilj razvoja pojedinih sektora. Vizije su određene kroz proces konzultacija u izradi podloga, u sve tri faze izrade koje su opisane u Poglavlju 2.

Sektorske niskougljične vizije donose se u nastavku:

Prepoznate potrebe po sektorima

Tijekom provedenih konzultacija prepoznate su glavne potrebe za niskougljični razvoj po sektorima:

Energetika i industrija:

 energetska neovisnost i održivost

 razvoj industrije energetske opreme i postrojenja

 razvoj industrije vozila i opreme za infrastrukturu

 primjena novih tehnologija (upravljanje potrošnjom, CCS tehnologija, novi obnovljivi izvori)

 napredne mreže za otkup obnovljive energije

 jasna strategija razvoja i akcijski planovi

 modernizacija rafinerija

 ulaganje u nove djelatnosti

 ulaganje u istraživanje i razvoj domaćih nalazišta nafte i plina

 UPP terminal za Republiku Hrvatsku i EU

Promet:

 niskougljični gradski promet

 visoka razina javne svijesti o javnom prijevozu te čišćim oblicima prijevoza

 razvijen željeznički i riječni promet

 poticaji za vozila na osnovu manje potrošnje fosilnih goriva

 javni prijevoz u potpunosti niskougljičan

Zgradarstvo:

 obnova postojećeg stambenog fonda

 gradnja isključivo niskoenergetskih zgrada , smanjena emisija CO ₂

 podignuta društvena svijest o korištenju i proizvodnji energije u zgradama

 razvijena industrija i sektor usluga baziran na energetskoj učinkovitosti i obnovljivim izvorima energije

Poljoprivreda:

 održivo gospodarenje poljoprivrednim područjima

 održiva i ekološka proizvodnja

 primjena mjera - smanjeno korištenje mineralnih gnojiva, uvođenje zelenog poreza na mineralna gnojiva, adekvatno zbrinjavanje organskog gnojiva i korištenje bioplina, unaprijeđen sustav gospodarenja stajskim gnojivom, davanje potpora na osnovi održive proizvodnje i povećanja količine ugljika u tlu, plaćanje poreza na osnovi ugljika u tlu

 integralni pristup razvoju poljoprivrede

 samoodrživost u proizvodnji hrane

Šumarstvo:

 održivo gospodarenje šumama

 povećanje vrijednosti šuma održati ili poboljšati postojeći fond šumskog zemljišta

 pošumljavanje neobraslog šumskog zemljišta i područja zahvaćenih požarima

 pošumljavanje brzorastućim vrstama drveća

Gospodarenje otpadom:

 smanjenje (izbjegavanje) nastajanja otpada i emisija stakleničkih plinova

 uspostavljen sustav gospodarenja otpadom

 sanirana odlagališta otpada

 potpuna oporaba otpada.

Navedene sektorske potrebe također su prepoznate i u S porazumu o partnerstvu između Republike Hrvatske i Europske komisije za korištenje EU strukturnih i investicijskih fondova za rast i radna mjesta te su sukladno njima definirani prioriteti ulaganja kroz Tematski cilj 3 – poljoprivreda, Tematski cilj 4 - podrška prelasku na ekonomiju s niskom razinom emisije CO ₂ u svim sektorima, Tematski cilj 5 - promicanje prilagodbe na klimatske promjene, sprečavanje rizika i upravljanje njima, Tematski cilj 6 - očuvanje i zaštita okoliša i promicanje učinkovitosti resursa te Tematski cilj 7 - promicanje održivog prometa i uklanjanje uskih grla u infrastrukturi ključnih mreža.

4.7.POSTOJEĆA POLITIKA I MJERE

Zakon o zaštiti okoliša (Narodne novine, br. 80/13, 153/13 i 78/15) krovni je zakon kojim se uređuju opća pitanja zaštite okoliša u Republici Hrvatskoj, što uključuje: načela zaštite okoliša u okviru koncepta održivog razvitka, zaštitu sastavnica okoliša i zaštitu okoliša od utjecaja opterećenja, subjekte zaštite okoliša, dokumente održivog razvitka i zaštite okoliša, instrumente zaštite okoliša, praćenje stanja u okolišu te druga pitanja s tim u vezi.

Područje ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama uređeno je Zakonom o zaštiti zraka kojim se određuju nadležnosti i odgovornosti za zaštitu zraka i ozonskog sloja, ublažavanje klimatskih promjena i prilagodbu klimatskim promjenama, planski dokumenti, tvari koje oštećuju ozonski sloj i fluorirani staklenički plinovi, praćenje emisija stakleničkih plinova i mjere za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama te financiranje zaštite zraka, ozonskog sloja, ublažavanja klimatskih promjena i prilagodbe klimatskim promjenama.

Zakonom o zaštiti zraka propisano je donošenje niza podzakonskih propisa kojima se pobliže uređuju pojedine teme u području ublažavanja i prilagodbe klimatskim promjenama. Pregled propisa može se naći na internetskim stranicama Ministarstva zaštite okoliša i energetike. Istim je utvrđena izrada Niskougljične strategije s akcijskim planom, njen sadržaj i način usvajanja.

Glavni dokument za planiranje politike ublažavanja klimatskih promjena kojim se u kratkoročnom razdoblju određuju ciljevi, prioriteti i mjere za smanjivanje emisija stakleničkih plinova te način, redoslijed, rokovi i obveznici provedbe mjera je Plan zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2013. do 2017. godine. Mjere koje su propisane ovim Planom osiguravaju provedbu hrvatskih propisa, kao i pravne stečevine Europske unije koja je prenesena u zakonodavstvo Republike Hrvatske u području zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena.

Politika i mjere za smanjenje emisija i ublažavanje klimatskih promjena u razdoblju od 2013. do 2017. godine u funkciji su ispunjavanja međunarodno preuzetih obveza Republike Hrvatske u okviru UNFCCC konvencije, Kyotskog protokola i pravne stečevine EU te su polazište za dugoročni razvoj gospodarstva s niskom emisijom stakleničkih plinova . Pristupanjem Republike Hrvatske Europskoj uniji, Republika Hrvatska je preuzela zajednički EU cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova za 20% do 2020. godine u odnosu na 1990. godinu. Teret ove obveze prenosi se na Republiku Hrvatsku u smislu kvote smanjenja samo na sektore koji su izvan ETS-a, odnosno obveza je zadržati emisije ispod razine 11% povećanja u odnosu na emisije 2005. godine.

Politiku i mjere za ublažavanje klimatskih promjena nije moguće učinkovito provoditi izdvojeno iz općeg i razvojno političkog i programskog okvira, posebice zbog njihovog izraženog međusektorskog utjecaja. To se uglavnom odnosi na sektor energetike, prometa, zgradarstva i industrije, poljoprivrede, šumarstva, gospodarenja otpadom. Politike i mjere iz tih dokumenata uključene su referentni scenarij gdje se i ukratko opisuju. Ovdje se izostavlja pregled relevantnih sektorskih strategija, planova i programa, isti se mogu naći u Nacionalnom izvješću Republike Hrvatske prema UNFCCC konvenciji i Kyotskom protokolu i/ili pripadajućem dvogodišnjem izvješću..

Ključnu ulogu u provođenju politike i mjera za smanjenje emisija stakleničkih plinova danas imaju sredstva od dražbe emisijskih jedinica na tržištu ETS-a, čime Republika Hrvatska ima priliv oko 20 do 35 milijuna eura godišnje, ovisno o cijeni jedinica na tržištu. Ova sredstva su u stvari porijeklom od hrvatskih operatera, koja se preko zajedničkog tržišta te, za države članice utvrđenim dražbovnim pravima, dostavljaju Republici Hrvatskoj. Drugi značajan izvor su sredstva EU strukturnih i investicijskih fondova za financiranje programa i projekata čijom se provedbom ispunjavaju strateški ciljevi EU, između ostalih i u pogledu smanjivanja emisija stakleničkih plinova. Najviše mjera je kroz Operativni program konkurentnosti i kohezije za energetsku učinkovitost i OIE, kroz Program ruralnog razvoja te Operativni program za pomorstvo i ribarstvo, s ukupnim iznosom od 756 mil. eura, za razdoblje 2014.-2020. godine. Treći i najveći iznos su sredstva za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora s razinom poticanja oko 200 milijuna eura godišnje.

Planski dokument koji ima izraženu bliskost sa Niskougljičnom strategijom su Strateške odrednice za razvoj zelenog gospodarstva [Lit 4.7-1] za usmjeravanje dugoročnog razvoja države prema održivom razvoju, zaštiti okoliša, iskorištenju prirodnih resursa i učinkovitom gospodarenju u svim segmentima gospodarstva te Strategija održivog razvitka Republike Hrvatske (Narodne novine, broj 30/09) čiji je cilj dugoročno usmjeravanje gospodarskog i socijalnog razvitka te zaštita okoliša Republike Hrvatske.

4.8.INFORMACIJE O SEKTORU „KORIŠTENJE ZEMLJIŠTA, PROMJENE U KORIŠTENJU ZEMLJIŠTA I ŠUMARSTVO“ , LULUCF

Iako emisije i odlivi stakleničkih plinova iz LULUCF sektora čine sastavni dio ukupnih emisija/odliva koji se razmatraju prilikom ocjene ispunjavanja obaveza stranaka UNFCCC konvencije i Kyotskog protokola o smanjenju emisija stakleničkih plinova u pojedinim definiranim obvezujućim razdobljima Kyotskog protokola , klimatsko-energetski ciljevi Europske unije za smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2020. godine postavljeni su bez uzimanja u obzir odliva/emisija iz ovoga sektora.

U LULUCF sektoru razmatraju se emisije i odlivi stakleničkih plinova do kojih dolazi na  različitim kategorijama zemljišta te dodatno emisije i odlivi do kojih dolazi pr ovedbom aktivnosti na pojedinoj kategoriji zemljišta. Antropogene aktivnosti koje se provode u ovom sektoru važne su za proizvodnju sirovine, hrane i energije, unapređenje kvalitete okoliša, ali su značajne u smislu UNFCCC konvencije i Kyotskog protokola i za ublažavanje klimatskih promjena s obzirom na sposobnost prvenstveno šumskih, ali i drugih prirodnih ekosustava da apsorbiraju ugljik iz atmosfere i pohranjuju ga u pojedinim svojim sastavnicama (npr. šumskom drveću, tlu) doprinoseći tako njegovu uklanjanju iz atmosfere (tzv. odliv stakleničkih plinova).

Prvi korak prema uvrštavanju odliva/emisija stakleničkih plinova iz ovoga sektora u postizanje ciljeva Europske unije nakon 2020. godine bio je donošenje Odluke br. 529/2013/EU o pravilima za obračun emisija i uklanjanja stakleničkih plinova koji nastaju iz djelatnosti vezanih uz korištenje zemljišta, prenamjenu zemljišta i šumarstvo te informacijama o mjerama u vezi tih djelatnosti, kojom se ujednačava izvješćivanje o aktivnostima unutar LULUCF sektora za sve zemlje članice Europske unije i kojom se postavljaju pravila u svezi obračunavanja. Člankom 10. Odluke br. 529/2013/EU Države članice EU bile su obavezne definirati posebne aktivnosti i mjere koje će provoditi u razdoblju od 2013. do 2020. godine u cilju održavanja/smanjenja emisija stakleničkih plinova, te održavanja/povećanja odliva u LULUCF sektoru radi doprinosa gospodarskom razvoju Europske unije s niskom razinom emisije ugljikovog dioksida.

Aktivnosti u LULUCF sektoru definirane su na nacionalnoj razini u suradnji svih relevantnih institucija, te je Republika Hrvatska dostavila informacije o aktivnostima u ovom sektoru u sklopu svog izviješća o primjeni Niskougljične strategije u roku propisanom Uredbom 525/2013/EU.

Mjere u LULUCF sektoru odnose se na povećanje akumulacije ugljika na površinama postojećih šuma, povećanje akumulacije ugljika provedbom dodatnog pošumljavanja neobraslog, proizvodnog šumskog zemljišta, te smanjenje emisija provedbom aktivnosti gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i gospodarenja pašnjacima.

Osnovu za definiranje ovih mjera u LULUCF sektoru činio je Program ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje od 2014. do 2020. godine, ali i ostale strategije, programi i pravni akti kao što su: Plan zaštite zraka, ozonskog sloja i ublažavanja klimatskih promjena za razdoblje od 2013. do 2017. godine, Pravilnik o višestrukoj sukladnosti (Narodne novine, broj 32/15), Šumskogospodarska osnova područja Republike Hrvatske za razdoblje od 2006. do 2015. godine i dr.

Ranije definirane mjere činit će i sastavni dio Akcijskog plana za provedbu Niskougljične strategije Republike Hrvatske, te će u istome biti detaljno predstavljene.

Za razdoblje od 2021.-2030. godine, kako bi se potaknulo stvarno dodatno djelovanje u sektoru korištenja zemljišta, uključujući poljoprivredu, a ujedno osigurao stabilan sustav obračunavanja i sveobuhvatni ekološki integritet, Europska unija Nacrtom nove LULUCF Uredbe unosi novu fleksibilnu mogućnost kojom se dopušta ograničena upotreba neto uklanjanja iz određenih obračunskih kategorija za korištenje zemljišta, prenamjenu zemljišta i šumarstvo (LULUCF) da bi se prema potrebi uzelo u obzir ispunjavanje obveza država članica u pogledu ciljeva za sektore izvan ETS-a, osiguravajući pritom da ne dođe do negativne bilance unutar sektora LULUCF.

To je u skladu sa Zaključcima Europskog vijeća, u kojima se navodi niži potencijal ublažavanja u sektoru poljoprivrede i korištenja zemljišta te važnost ispitivanja najboljih načina za optimizaciju doprinosa LULUCF sektora ublažavanju emisija i sekvestraciji stakleničkih plinova, uključujući pošumljavanjem. U skladu sa Zaključcima Europskog vijeća uključena je nova fleksibilna mogućnost za države članice čiji su nacionalni ciljevi smanjenja znatno iznad prosječnog cilja EU-a i njihovog potencijala za troškovno učinkovito smanjenje, kao i za države članice koje nisu imale dodijeljene besplatne emisijske jedinice za industrijska postrojenja 2013. godine. Tom se fleksibilnom mogućnošću državama članicama koje ispunjavaju uvjete omogućuje da lakše ostvare svoje obveze u okviru Nacrta uredbe o obvezujućem godišnjem smanjenju emisija stakleničkih plinova u državama članicama od 2021. do 2030. za otpornu energetsku uniju i ispunjenje obveza u okviru Pariškog sporazuma, poništavanjem emisijskih jedinica u okviru ETS-a EU-a.

5.CILJEVI DO 2030. I DO 2050. GODINE

5.1.NAČELA I MJERILA ZA ODREĐIVANJE CILJEVA

Ciljevi smanjenja emisije stakleničkih plinova temelje se na sljedećem:

 ciljevima smanjenja emisije koji proizlaze iz UNFCCC konvencije i Pariškog sporazuma

 ciljevima smanjenja emisije koji proizlaze iz interne raspodjele EU, a vezano sektore izvan ETS-a

 ciljevima udjela obnovljivih izvora energije i ciljevima smanjenja energetske potrošnje, temeljem EU politike

 koristima Republike Hrvatske u smislu postavljenih načela i ciljeva u Poglavlju 1 ove Niskougljične strategije.

 uvažavanjem postojećeg trenda i nastavka na usvojenu politiku i planove

 utjecajima na gospodarstvo, okoliš i društvo.

Ciljevi se promatraju za razdoblje do 2020., do 2030. i do 2050. godine. Postavljeni ciljevi mogu se postići različitim scenarijima koji imaju različite prateće učinke na gospodarstvo, okoliš i društvo.

5.2.CILJEVI REPUBLIKE HRVATSKE

5.2.1.Ciljevi Republike Hrvatske za prvo razdoblje Kyotskog protokola (2008. – 2012. godina)

Obveza Republike Hrvatske u prvom razdoblju Kyotskog protokola bila je smanjiti emisije za 5% u odnosu na 1990. godinu. Republika Hrvatska je ispunila cilj za razdoblje od 2008. do 2012. u odnosu na 1990. godinu - ukupna emisija bila je niža za 10,9%.

5.2.2.Ciljevi Republike Hrvatske do 2020. godine

Republika Hrvatska prema internoj raspodjeli obveza, kako je to utvrđeno Odlukom 406/2009/EZ može povećati emisije do 2020. godine u sektorima izvan ETS-a za 11% u odnosu na 2005. godinu. U obračunu se ne računa emisija, odnosno odliv iz sektora korištenje zemljišta, promjene u korištenju zemljišta i šumarstvo (LULUCF).

Projekcije referentnog scenarija pokazuju da Republika Hrvatska može ispuniti navedeni cilj i da će u tom scenariju emisija biti ispod cilja utvrđenog za sektore izvan ETS-a.

U ETS-u obveze su utvrđene na razini postrojenja i operatera zrakoplova u okviru zajedničke EU kvote. Za obnovljive izvore energije utvrđena je obveza 20% udjela u bruto neposrednoj potrošnji energije te sektorski cilj 10% obnovljive energije u prometu.

5.2.3.Ciljevi Republike Hrvatske do 2030. godine

Kako je prethodno opisano, za 2030. godinu je na razini EU određeno smanjenje emisije za najmanje 40% u odnosu na 1990. godinu. To će se provesti tako da se emisija u ETS-u smanji za 43% u odnosu na 2005. godinu, a u sektorima izvan ETS-a za 30% u odnosu na 2005. godinu.

Okvir klimatske i energetske politike do 2030. godine utvrdio je da će nastaviti s raspodjelom obveza po državama za sektore izvan ETS-a, ali se neće određivati brojčani ciljevi za obnovljive izvore energije za svaku državu primjenom jedinstvene metodologije. Svaka država sama treba odlučiti kako će postići ciljeve u sektorima izvan ETS-a, što uključuje i ciljeve za obnovljive izvore energije. Uvodi se novi princip rukovođenja kojim bi Europska komisija aktivnije bilateralno surađivala s državama članicama u dijalogu oko ciljeva i na provedbi politika.

Republika Hrvatska do 2030. godine postavlja dva temeljna cilja:

 smanjenje emisije za 7% u sektorima izvan ETS-a, u odnosu na emisiju u 2005. godini. Ovo je minimalno što se mora ostvariti, a to je ujedno obvezujući cilj prema Europskoj uniji i Pariškom sporazumu

 težiti ambicioznijem smanjenju emisije, s putanjom koja se nalazi u prostoru između niskougljičnog scenarija NU1 i NU2 (opisani u nastavku).

Ciljevi za obnovljive izvore energije, energetsku učinkovitost i sektorski ciljevi proizaći će iz gore navedenih ciljeva, a provedbeni dokument za razdoblje do 2030. godine je Integrirani nacionalni energetski i klimatski plan.

5.2.4.Ciljevi Republike Hrvatske do 2050. godine

Prema Planu puta do 2050. godine [Lit 6.2-1], ukupni cilj smanjenja od 80 do 95% odnosi se na prosjek EU. Obveze pojedinih država članica postojat će vjerojatno i dalje, s time što će razlike biti manje nego što je to bilo do 2030. godine jer dolazi do određene konvergencije u emisiji po stanovniku i u emisiji po jedinici BDP-a.

U dokumentu Procjena utjecaja okvira za klimatsku i energetsku politiku u razdoblju 2020. – 2030. godine spomenuto je da scenariji do 2050. godine pokazuju da bi za postizanje cilja od -80 do -95% na razini EU bilo potrebno smanjiti emisije u ETS-u za više od 85%, a u sektorima izvan ETS-a za 70 do 72%, u odnosu na 2005. godinu.

Sektori izvan ETS-a

U procjeni moguće obveze smanjenja emisije za Republiku Hrvatsku, za sektore izvan ETS-a do 2050. godine primijenjeno je nekoliko metoda, od kojih se izdvajaju dvije:

1) metoda BDP/stanovnik (simulacija metode iz postojeće Odluke br. 406/2009/EZ o naporima koje poduzimaju države članice radi smanjenja emiuisja stakleničkih plinovsa s ciljem ostvarenja ciljeva Zajednice vezanih za smanjenje emisija stakleničkih plinova do 2020. godine)

2) metoda konvergencije emisije stakleničkih plinova po stanovniku tCO ₂ e/stanovnik.

Primjenom ove dvije metode izračunat je cilj smanjenja emisije stakleničkih plinova za sektore izvan ETS-a u 2050. godini u rasponu od 45 do 52% u odnosu na 2005. godinu.

ETS

ETS sustav zasniva se na načelu „ograniči i trguj“. Ograničenje je određeno za stakleničke plinove i za operatere obuhvaćene ETS-om u cijeloj EU. Prema tome, za ove emisije stakleničkih plinova nema nacionalnih ciljeva smanjenja. Pretpostavljeno je da će se ukupna kvota emisije na razini EU smanjivati po stopi od 1,74% do 2020. godine, a od 2020. do 2050. godine po stopi od 2,2%. Takvim trendom emisija u ETS-u bi se smanjila za 87% u 2050. godini u odnosu na 2005. godinu.

U okviru ograničenja operateri postrojenja i operatori zrakoplova primaju i kupuju emisijske jedinice (engl. EU Allowances – EUA ). Također, države članice ostvaruju pravo na prihode od prodaje dijela emisijskih jedinica te se tako prikupljena sredstva ulažu u klimatske aktivnosti.

Cilj ukupnog smanjenja Republike Hrvatske u 2050. godini

Cilj smanjenja emisija stakleničkih plinova do 2050. godine je:

 težiti smanjenju emisija stakleničkih plinova s putanjom koja se nalazi u prostoru između niskougljičnog scenarija NU1 i NU2, s ambicijom inklinacije prema scenariju NU2

U razdoblju do 2030. godine, razlike između scenarija NU1 i NU2 su relativno male, međutim u 2050. godini ovi su scenariji po dubini primjena mjera i ukupnom smanjenju emisije vrlo različiti. Republika Hrvatska treba odrediti ponovo svoju niskougljičnu putanju pri kraju sljedećeg desetogodišnjeg razdoblja. Za države čiji doprinos u okviru Pariškog sporazuma je utvrđen do 2030. godine obveza komunikacije ili ažuriranja tog doprinosa je svakih pet godina pa bi 2025. godine trebalo predvidjeti provedbu revizije ciljeva. Opis navedenih scenarija nalazi se u nastavku.

Sažeti pregled ciljeva za smanjenje emisija stakleničkih plinova za EU i Republiku Hrvatsku do 2050. godine

Tablica 5.2-1: Sažeti pregled ciljeva za smanjenje emisija za EU i RH do 2050. godine

* Zajednički EU cilj, nema zasebnih nacionalnih ciljeva

** Indikativni ciljevi

6.TREND RAZVOJA I REFERENTNI SCENARIJ

6.1.MAKROEKONOMSKI PARAMETRI

6.1.1. Broj stanovnika i stopa rasta bruto domaćeg proizvoda

Simulacije koje se prikazuju u nastavku zasnivaju se na makroekonomskom scenariju za razdoblje do 2050. godine. Glavni makroekonomski scenarij polazi od brojki iz Izvještaja o starenju 2015. (eng. Ageing Report ) Europske komisije. To su ujedno službene projekcije Eurostata.

Projekcije Eurostata i Izvještaja „Ageing Report“ uvažavaju nacionalne projekcije te je u pogledu demografskih kretanja preuzeta srednja varijanta projekcije prema nacionalnim projekcijama Državnog zavoda za statistiku ⁵ . Ostvarenje srednje varijante fertiliteta zahtijevat će postupno uvođenje dodatnih mjera pronatalitetne politike u

⁵ Projekcije stanovništva Republike Hrvatske od 2010. do 2061. Population projections of the Republic of Croatia, 2010. – 2061.

skladu s potrebama vremena. Zahtjevni element je projekcija migracijskih trendova, a oni su u ovom scenariju pretpostavljeni na postojećem i budućem gospodarskom odnosu u Europi (varijanta srednje migracije). Prema tome, polazi se od hipoteze da se tijekom projiciranog razdoblja neće mijenjati odnosi među zemljama prema stupnju gospodarske razvijenosti toliko da bi izazvali snažne migracije, osobito oni između zemalja Jugoistočne Europe. Uvođenje dodatnih mjera demografske politike po ovom scenariju djelovat će na usporenje trendova, ali ne i na postizanje fertiliteta dostatnog za prirodnu obnovu stanovništva. Prema ovom scenariju, koji se uzima kao srednji, broj stanovnika u Republici Hrvatskoj past će na oko 3,8 milijuna do 2050. godine. U najoptimističnoj varijanti visokog fertiliteta s visokom migracijom broj stanovnika u Republici Hrvatskoj mogao bi biti 4,3 milijuna, otprilike na današnjoj razini. Temeljno je polazište ove varijante projekcije dugoročno stabilan gospodarski rast s naglašenim regionalnim razvojem. Međutim, pogrešno bi bilo vjerovati da će gospodarski razvoj spontano, tj. sam po sebi, djelovati na zaustavljanje i preokretanje nepovoljnih demografskih procesa. Pesimistična varijanta fertilitieta podrazumijeva restrikcije socijalnih programa, porast nezaposlenosti mladih, nepriuštivost stana za mlade, izostanak ravnomjernijeg regionalnog razvoja i niz drugih popratnih pojava i procesa, što bi neminovno negativno utjecalo na demografske trendove. Usto, ako bi se nastavilo gospodarsko zaostajanje u Republici Hrvatskoj uz istodobni snažniji gospodarski rast u zapadnoeuropskim zemljama, pretpostavljao bi se i odljev mladih iz Republike Hrvatske.

Europska komisija za Republiku Hrvatsku očekuje umjeren realan gospodarski rast po prosječnoj godišnjoj stopi od oko 1,7% ⁶ , što daje kumulativno povećanje realnog BDP-a za 78% do 2050. u odnosu na 2012. godinu. S obzirom na očekivani pad broja stanovnika, riječ je o kumulativnom povećanju realnog BDP-a po stanovniku za 102%. Očekuje se da će usporedivi pokazatelj za EU u cjelini rasti po nešto manjoj stopi, tako da će doći do smanjivanja razvojnog zaostajanja Hrvatske za prosjekom EU, mjereno BDP-om po stanovniku prema paritetu kupovne moći. Hrvatska se danas nalazi na oko 60% toga prosjeka, dok bi u glavnom scenariju do 2050. godine mogla doseći 71% prosjeka EU prema ovom pokazatelju. Snažniji razvoj očekuje se u razdoblju do 2020. godine, sa stopama koje u pojedinim godinama mogu doseći 2,6% godišnje. Posljednji trendovi porasta BDP-a ukazuju da bi ove vrijednosti mogle biti prekoračene, no bez dostatno sigurnosti za dugoročne projekcije, stoga je u ovom trenutku još uvijek opravdano preuzeti projekcije BDP-a dane od strane Europske komisije, s obzirom na sveobuhvatnost pristupa.  

Kretanje realne bruto dodane vrijednosti po sektorima djelatnosti u glavnom makroekonomskom scenariju pokazuje da uslužni sektor već u početku projiciranog razdoblja zauzima najveći udio u bruto dodanoj vrijednosti i dominira kao ključan čimbenik ekonomskog rasta u sljedećih 35 godina. Pri tome se u strukturi dodane vrijednosti među najšire definiranim sektorima ne očekuju značajne promjene. Međutim, značajne se promjene očekuju unutar najšire definiranih sektora. Tako se u okviru prerađivačke industrije očekuje rast udjela kemijske industrije te strojogradnje, i smanjenje udjela industrije nemetalnih minerala te hrane, pića i duhana. U okviru uslužnog sektora očekuje se rast udjela tržišnih usluga (npr. turizam, ICT, financije te stručne, znanstvene i tehničke usluge) i smanjenje udjela trgovine te prijevoza i skladištenja. No, i kod djelatnosti kod kojih se očekuje pad udjela očekuje se makar blag realan rast unatoč smanjenju broja stanovnika. Kao i za demografske trednove, utjecaj BDP-a procjenjuje se u okviru analize osjetljivosti.

⁶ Aritmetička sredina.

6.1.2. Cijene goriva

U posljednjih nekoliko godina, u odnosu na ranije globalne scenarije, došlo je do rasta konvencionalnih rezervi plina. Uz to, alternativni načini pridobivanja plina i nafte iz škriljevaca ušli su u masovnu eksploataciju. Prema procjenama EU, nove raspoložive globalne rezerve gotovo su 2,5 puta veće. Referentni scenarij EU do 2050. godine, pretpostavlja da će se energetski odnos cijena nafte, plina i ugljena, mijenjati sa odnosa 1:3,4:5,2 u 2020. godini na 1:3:4,9 u 2050. godini (ugljen:prirodni plin:nafta) [Lit 6.3-1]. Nakon snažnog pada cijena nafte koja se dogodila u 2015 godini očekuje se stalan blagi porast cijene, u razdoblju od 2030 do 2050. sa stopom 0,7% godišnje. Cijene plina su također u razdoblju od 2013. do 2015. godine pale, za oko 36%, što se desilo zbog povećanja konkurentnosti, povećanja UPP kapaciteta i povećanju proizvodnje u SAD-u. Vezanje cijene plina za cijenu nafte pretpostavlja se i u budućnosti, ali sa većom fleksibilnosti. U projekcijama se pretpostavlja da će cijena plina biti dovoljno visoka za ekonomsku izvedivost nekonvencionalnih projekata pridobivanja nafte u svijetu. Kao i cijene nafte i plina, u razdoblju 2011.-2014. godine došlo je do pada cijena ugljena, čak 43% kod glavnih izvoznih država. Rast cijene ugljena ovisit će najviše o najvećem potrošaču Kini. Cijene fosilnog goriva nisu vezane za cijene CO ₂ , no vrlo je moguć scenarij u kojem će cijene fosilnog goriva padati kako će cijena CO ₂ rasti, s intencijom proizvođača da održe tržište. Ukoliko dođe do snažnije upotrebe CCS tehnologija u svijetu, to bi opet moglo povećati cijene fosilnog goriva.

Slika 6.1-1 Projekcije kretanja cijena fosilnih goriva

6.1.3. Cijene emisijskih jedinica u ETS-u

Cijene emisijskih jedinica za ETS sustav pretpostavljene su u dva scenarija: bez porasta cijene emisijskih jedinica nakon 2020. godine i sa značajnim porastom cijene emisijskih jedinica (tablica 6.3-1).

Tablica 6.1-1: Cijene emisijskih jedinica u ETS-u, EUR/t CO ₂ e

Prvi scenarij sa stalnom cijenom malo je vjerojatan, to bi značilo 'narušavanje' postojećeg sustava politike EU, a kao posljedica scenarija u kojem se obveze prema Pariškom sporazumu ne bi se provodile od strane drugih država, pa bi EU odustala od svojih ciljeva smanjenja emisije u ETS-u.

Trend porasta cijena emisijskih jedinica je preuzet iz EU Referentnog scenarija 2016. U tom modelu cijene emisijskih jedinica su proizašle kao endogene veličine modeliranja sustava, kao posljedica trenda smanjenja ukupne kvote ETS-a (kvota se smanjuje za 1,74% godišnje do 2020. godine, zatim 2,2% godišnje do 2030. godine). Porast cijene je gotovo konstantan do 2040. godine, kado se povećava do 2050. godine. Ovaj trend porasta treba shvatiti kao snažnu smjernicu za individualno planiranje u svakom investicijskom zahvatu.  

6.2.UTVRĐIVANJE SCENARIJA

Veliki broj čimbenika određuje konstrukciju i odabir scenarija, ovdje se navode neki važniji:

 nužnost kompatibilnosti sa postojećim trendovima i politikom

 postizanje ciljeva koje postavlja EU na pojedine članice u sektorima izvan ETS-a i ukupnog cilja za smanjenje emisija, udio obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti

 nacionalni ciljevi iz važećih strategija i planova po sektorima

 raspoloživost tehnologija

 troškovi i koristi

 ispunjenje cilja sigurnosti opskrbe energijom i jačanje gospodarstva, te ostalih ciljeva koji su utvrđeni u Poglavlju 1. ove Strategije.

Scenariji predstavljaju kombinacije različitih mjera s različitom 'dubinom' primjene pojedinih mjera. U scenarijima, za razdoblje do 2030. godine jasnije je određen okvir, nakon 2030. godine mnogo je otvorenih pitanja i pretpostavki. Rezultate koji se odnose na razdoblje nakon 2030. godine treba prihvatiti kroz takvu prizmu promatranja.

U nastavku se prikazuju tri scenarija koji u određenom smislu predstavljaju sintezu analiziranih scenarija, odnosno prezentiraju širi raspon njima bliskih scenarija, to su: referentni scenarij (NUR), scenarij postupne tranzicije (NU1) i scenarij snažne tranzicije (NU2) . Prema uobičajenom obilježavanju, na način kako se izvještava za potrebe UNFCCC konvencije, ovdje utvrđeni referentni scenarij pripada kategoriji scenarija 's mjerama' (eng. With Existing Measures – WEM ), a scenariji postupne i snažne tranzicije pripadaju kategoriji scenarija 's dodatnim mjerama' (eng. With Additional Measures – WAM ).  

Slika 6.2-1 Niskougljični scenariji NU1 i NU2 (shematski veličina kruga približno predstavlja emisiju u 2016. i 2050. godini)

6.3.REFERENTNI SCENARIJ

Referentni scenarij uključuje postojeći pravni okvir Republike Hrvatske i usvojen pravni okvir EU te simulaciju mjera koje bi se ostvarile tehnološkim napretkom bez politika ublažavanja klimatskih promjena. Referentni scenarij nije scenarij 'smrznutog stanja' , već pretpostavlja razvoj tehnologija i njihovo korištenje. U odnosu na niskougljične scenarije za dostizanje ciljeva, to je scenarij s blažom penetracijom obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti zbog odsustva snažne poticajne politike niskougljičnih rješenja, osobito potrebnih nakon 2030. godine. Strategije, planovi i programi koji su doneseni, a još ih ne prate provedbeni propisi, nisu uključeni u referentni scenarij.

Referentni scenarij koristi pretpostavke EU Referentnog scenarija 2016, glavna razlika je u tome što hrvatski referentni scenarij pretpostavlja cijenu CO ₂ fiksnog iznosa, na razini 15 EUR/t CO ₂ od 2020. do 2050. godine. Po standardnom označavanju UNFCCC-a ovo je scenarij s mjerama (eng. with measures scenario – WEM ).

Ukupna emisija referentnog scenarija prikazana je na slici 6.3-1, slici 6.3-2 i u tablici 6.3-1.

Slika 6.3-1: Emisije referentnog scenarija (NUR)

Slika 6.3-2: Emisije referentnog scenarija s obzirom na emisije unutar i izvan ETS-a (NUR)

Tablica 6.3-1: Smanjenje emisija i pokazatelji u NUR scenariju

U NUR scenariju emisija je manja od emisije 1990. godine, ali raste u odnosu na današnje stanje, najviše zbog povećanja emisije u industriji, prometu i velikim energetskim postrojenjima.

U sljedećem poglavlju opisani su scenariji i smjernice za niskougljični razvoj po sektorima.

7.MJERE, SCENARIJI I SMJERNICE ZA NISKOUGLJIČNI RAZVOJ PO SEKTORIMA

U ovom poglavlju daje se pregled tehničkih mjera, pregled scenarija i smjernice za provođenje Niskugljične strategije. Mjere su opisane po pojedinim sektorima, pri čemu se daju rasponi njihove primjene (penertracija mjera). Kompletan popis mjera nalazi se u Prilogu II. ove Strategije. Temeljem utvrđenih mogućih mjera njihovom kombinacijom definiraju se scenariji. Kao glavni kriteriji za odabir mjera i dubinu njihove primjene odabrani su sljedeći kriteriji: troškovna učinkovitost, potencijal za zapošljavanje, podizanje konkurentnosti domaće industrije i lokalni razvoj.

Niskougljična strategija postavlja dva niskougljična scenarija: scenarij postupne tranzicije (NU1) i scenarij snažne tranzicije (NU2). Ova dva scenarija definiraju okvir za budućnost te ovisno o okolnostima, putanja treba biti između ova dva 'granična' scenarija. Ovim scenarijima Republika Hrvatska ostvaruje u 2030. godini 38 do 44% smanjenje emisija u odnosu na 1990. godinu, a u 2050. godini 52 do 77%. Za svaki scenarij napravljene su i analize osjetljivosti na ključne parametre.

Scenarij NU2 je postavljen vrlo ambiciozno po uzoru na cilj EU za 2050. godinu, sa smanjenjem ukupne emisije za 80% u odnosu na 1990. godinu. Analiza je pokazala da bi smanjenje preko 77%, koliko doseže hrvatski scenarij NU2, zahtijevalo primjenu vrlo skupih tehničkih mjera ili puno veća smanjenja emisije u sektoru poljoprivrede, što bi moglo imati velike socio-gospodarske posljedice. Vrlo je vjerojatno da će razvoj novih tehnologija omogućiti da se s vremenom ova razlika ostvari troškovno učinkovitije. Međutim, kako je opisano u prethodnim poglavljima, vrlo je izgledno da će Republika Hrvatska imati manje ambiciozan cilj u sektorima izvan  ETS–a u odnosu na prosjek EU do 2030. i do 2050. godine.

Jedno od važnih pitanja je razina uvoza ili izvoza energije, resursa ili proizvoda. Općenito, uvozom energenata i hrane smanjuje se emisija stakleničkih plinova unutar granica Republike Hrvatske. Prema pravilima UNFCCC konvencije države su odgovorne za  emisije sa svojih teritorija. Scenariji NU1 i NU2 pretpostavljaju da nakon 2030. godine neće biti neto uvoza električne energije, odnosno to znači da će na teritoriju Republike Hrvatske biti dovoljno tržišno konkurentnih izvora električne energije pa će potrebe za uvozom biti svedene na minimum. Scenarij 'samodostatnosti' je s gledišta emisije konzervativan, u odnosu na sve druge scenarije s uvozom električne energije. U okviru analize osjetljivosti analizirani su i scenariji sa uvozom električne energije (scenariji NU1b i NU2b), trajno do 2050. godine. Razine industrijske i poljoprivredne proizvodnje određene su na temelju makroekonomskih i gospodarskih projekcija s ciljem porasta aktivnosti, ali bez tendencije samodostatnosti domaće proizvodnje.

7.1.VREMENSKI HORIZONT

Razdoblje 2015.-2020. godina. To je razdoblje u kojem će se ustrajati na provedbi postojećih mjera i regulative.  Očekuje se da će rezultat biti bolji od ciljeva iz klimatsko energetskog paketa 20-20-20. U ovom razdoblju uklanjaju se početne prepreke tranzicije, pripremaju programi i projekti, trasira se put prema niskougljičnom razvoju. U sektore će početi prodirati politika klimatskih promjena, ali još uvijek neće imati adekvatnu poziciju.  U ovom razdoblju izazov je da se raspoloživa financijska sredstva mobiliziraju i iskoriste na troškovno učinkovit način. Ulaganja trebaju doprinijeti smanjenju emisija, ali i pomoći gospodarskom oporavku. Potrebno je raditi na razvoju administrativne infrastrukture za dugoročni niskougljični razvoj.  

Razdoblje 2021.-2030. godina. Primjena mjera u ovom razdoblju treba biti daleko snažnija, to je razdoblje u kojem se Hrvatska stvarno okreće prema putu niskougljičnog razvoja. Očekuje se da će cijene CO ₂ biti pred kraj ovog razdoblja prilično visoke, a svijest o potrebi smanjenja emisije i utjecajima klimatskih promjena na kolektivnoj i individualnoj razini razvijena. Republika Hrvatska će u ovom razdoblju odlučiti da li će nakon 2030. godine ići još ambicioznijim smjerom. Globalno, u okviru Pariškog sporazuma, dogovori o povećanju ambicije su u ciklusima od 5 godina. S tim u vezi dolazi do novog načina upravljanja politikom klimatskih promjena na razni EU (eng. 'new governance'), dijalog će prevladati normativne pristupe, a ovaj će se pristup širiti vertikalno kroz društvo i ekonomiju, kao sociološka novina.  U ovom razdoblju snažna logistička podrška tranziciji trebao bi biti operativni program za ublažavanje i prilagodbu klimatskim promjenama, financiran kroz strukturne fondove EU.

Razdoblje 2031.-2050. godina. Ovo razdoblje treba promatrati u mogućem rasponu djelovanja između scenarija NU1 i NU2. Međunarodni kontekst,  gospodarski razvoj i razvoj tehnologija određivati će smjer. Svijest o potrebi ambicioznog djelovanja biti će izgrađena na svim razinama.

7.2. PROIZVODNJA ELEKTRIČNE ENERGIJE I TOPLINE

Sektor proizvodnje električne energije i topline činio je 13,6% emisije stakleničkih plinova Republike Hrvatske u 2014. godini. 96% emisija u ovome sektoru obuhvaćeno je ETS-om. U 2014. godini emisije su bile za 18% manje u odnosu na 1990. godinu.

7.2.1. Uvidi na temelju rezultata scenarija

U ovom sektoru će doći do velikih promjena, elektrane na fosilna goriva prepuštat će mjesto obnovljivim izvorima energije. Od elektrana na fosilna goriva, najveći značaj imati će plinske koogeneracijske elektrane visoke učinkovitosti. Smjer je prema decentralizaciji proizvodnje električne energije, potrošači (kućanstva i ustanove) će biti i proizvođači energije (kupci s vlastitom proizvodnjom), razmjena energije dešavat će se na lokalnim razinama, a kupci s vlastitom proizvodnjom i spremišta energije biti će povezani naprednim mrežama. Fleksibilna će potrošnja biti upravljana pametnim sustavima. Za integraciju obnovljivih izvora energije ključna će biti spremišta energije, njihovi kapaciteti, brzine punjenja i pražnjenja i cijena tehnologija.

Očekuje se rast potrošnje električne energije. Do porasta će doći uslijed elektrifikacije sektora prometa, porasta primjene dizalica topline za grijanje, porasta korištenja klimatizacijskih uređaja te gospodarskog razvoja u sektorima industrije i uslužnom sektoru. Na dodatan rast bruto potrošnje električne energije utjecati će razvoj električnih kotlova i/ili dizalica topline u centraliziranim toplinskim sustavima te u dužem roku potencijalni razvoj sustava za elektrolizu vodika koji će koristiti električnu energiju u trenucima niskih cijena, odnosno viška proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora.

S druge strane, postoji značajan potencijal za uštedu električne energije i povećanje energetske učinkovitosti u neposrednoj potrošnji, prvenstveno kroz povećanje učinkovitosti kućanskih i uredskih uređaja, povećanje učinkovitosti sustava javne i unutrašnje rasvjete, primjenu mjera energetske učinkovitosti u industriji te zamjenu elektrootpornog grijanja učinkovitijim sustavima.

⁷ World Energy Council, Global Energy Transitions, 2014.

Modeliranjem potrošnje električne energije procijenjeno je da će neposredna potrošnja rasti prosječnom stopom od 0,8% do 1,2% godišnje do 2030. godine. U razdoblju od 2030. do 2050. godine rast će prvenstveno ovisiti o stopi elektrifikacije prometa, odnosno nastavku povećanja udjela električnih vozila u sektoru prometa. Pritom bi prosječna stopa rasta potrošnje mogla biti između 0,9% i 1,7% godišnje. Ovim stopama rasta neposredna potrošnja električne energije u 2030. godini biti će za 15% do 20% veća od potrošnje u 2014. godini, a u 2050. godini za 35% do 70% veća od potrošnje u 2014. godini. Time će udio električne energije u neposrednoj potrošnji porasti s 21% u 2014. godini na 23-24% u 2030. godini te na 30-45% u 2050. godini.

Centralizirani toplinski sustavi (CTS) važna su okosnica dekarbonizacije energetskog sustava. Razvoj CTS-a prepoznat je kao vrlo važna komponenta za smanjenje emisija, uštedu primarne energije, integraciju toplinskog s elektroenergetskim sustavom, mogućnost primjene OIE te potencijala za smanjenje emisija onečišćujućih tvari. Za CTS je u scenarijima pretpostavljen razvoj koji podrazumijeva da se teži zadovoljiti cilj od 40% kućanstava pokriveno CTS-om do 2050. godine. Prema proračunima EU u sklopu nove Strategije za grijanje i hlađenje, procjena je da se CTS-om može zadovoljiti 50% potreba za grijanjem u Europi. Centralizirani sustavi efikasnije koriste gorivo od pojedinačnih kotlova, pa se na taj način izbjegava da topla voda bude proizvedena energetski iznimno nepovoljno, koristeći vrijedno gorivo (primjerice plin u kućanstvima) izgaranjem na 1.000 ^o C da bi se dobila topla voda za potrošnju i grijanje na 50 ^o C. Također, oni mogu koristiti različite izvore na jednoj lokaciji (u jednom postrojenju) te efikasno i povoljno opskrbljivati gusto raspoređene potrošače, a izvrsno mogu podržati integraciju obnovljivih izvora tako da koriste viškove proizvedene energije iz varijabilnih OIE, istovremeno smanjujući potrošnju fosilnog goriva i emisije stakleničkih plinova. Uz navedene pretpostavke i mjere moglo bi doći do porasta neposredne potrošnje topline za 15-25% do 2030. godine u odnosu na 2014. godinu. Međutim, kao što je i kasnije navedeno, u sektorima kućanstva, usluga te industrije važno je sustavno poduzimati poticajne mjere za razvoj centraliziranih toplinskih sustava.

Pri razmatranju CTS-a, za glavnu okosnicu se smatraju sustavi s kogeneracijom i njihovo poboljšanje tehnologijama za spremanje toplinske energije u trenucima kad je električna energija jeftina (primjerice, energija iz varijabilnih OIE koja predstavlja u danom trenutku kritični višak). Za korištenje viška proizvedene električne energije u CTS-u korištenjem električnih kotlova ili dizalica topline i spremnika tople vode, računa se na opremanje najvećih kogeneracija sa spremnicima ekvivalentnim onom već izgrađenom u TE-TO Zagreb, 750 MWh kapaciteta toplinskog spremnika. Izgradnjom takvog sustava u ostale dvije najveće termoelektrane toplane - EL-TO Zagreb i TE-TO Osijek, ukupan kapacitet spremnika dostizao bi 2,25 GWh, uz instaliranu snagu električnih grijača od 250 MW.  Adekvatni toplinski spremnici mogu se dodati na sve lokacije koje imaju potrebe za toplinskom energijom, a prije svega kodkogeneracijskih postrojenja na plin ili biomasu koja imaju mogućnost brzih promjena u proizvodnji električne i toplinske energije.

Očekuje se zadržavanje relativno niskih cijena električne energije na tržištu od 2020. do 2025. godine. Uslijed naglog razvoja OIE u EU, došlo je do viška kapaciteta konvencionalnih elektrana te niskih cijena na tržištima električne energije. Niska cijena je dovela do neisplativosti izgradnje novih proizvodnih kapaciteta na tržišnim osnovama. Procjenjuje se da će se do 2025. godine održavati relativno niske prosječne cijene električne energije na tržištima, u razini od oko 40 EUR/MWh, do 2030. godine očekuje se da će prosječna cijena porasti na oko 50 EUR/MWh, ali uz znatno veće satne oscilacije, velikim dijelom ovisne o proizvodnji električne energije iz varijabilnih OIE.

Očekivani rast cijena emisijskih jedinica u ETS-u. U simulacijama je uzeta u obzir projekcija da cijena emisija CO ₂ u ETS-u raste do 33,5 EUR/EUA 2030. godine te do 90 EUR/EUA 2050. godine, sukladno tablici 6.1-1.

Moguć je raspon instaliranih kapaciteta. Do 2020. godine očekuje se izlazak iz pogona oko 900 MW, a do 2030. godine dodatnih oko 300 MW instalirane snage postojećih termoelektrana u elektroenergetskom sustavu. Analizirano je deset scenarija razvoja modelima koji objedinjuju elektroenergetski, toplinski te prometni sustav s ciljem minimizacije ukupnog troška cijelog sustava. Korištene su satne krivulje proizvodnje i potrošnje energije. Po scenarijima je simuliran razvoj s obzirom na varijacije u parametrima među kojima je potrošnja energije, potrošnja topline, poticaji za OIE, razvoj novih konvencionalnih elektrana, cijena CO ₂ u ETS-u, kapacitet razmjene, godišnji neto uvoz, cijena električne energije na tržištu, ograničenje za emisije, planovi izlaska postojećih elektrana, opcije revitalizacije postojećih elektrana, projekcije kretanja cijena tehnologija, projekcije cijena energenata, troškove razvoja prijenosnog i distribucijskog sustava, dostupnost tehnologije za hvatanje i skladištenje ugljika, potencijal za razvoj reverzibilnih hidroelektrana, količinu električnih vozila te razvoj napredne mrežne infrastrukture za električna vozila.

U tablici 7.2-1 prikazan je raspon instaliranih snaga elektrana po niskougljičnim scenarijima.

Tablica 7.2-1: Raspon instaliranih snaga po vrsti elektrana ⁸

Razvoj tehnologija za korištenje OIE . Vjetroelektrane i sunčane fotonaponske elektrane postaju konkurentan izvor energije te cijena proizvodnje električne energije dolazi u rang cijena iz konvencionalnih elektrana na prirodni plin i ugljen, a očekuje se i nastavak trenda smanjenja cijena do 2030. i 2050. godine. Relativno viša cijena malih integriranih fotonaponskih sustava nadoknađuje se njihovom mogućnošću proizvodnje za vlastitu potrošnju, odnosno one konkuriraju maloprodajnoj, a ne još veleprodajnoj cijeni električne energije. Niskougljična s trategija postavlja ciljeve porasta korištenja sunčeve energije sa godišnjom stopom od 50 do 100 MW od 2021. do 2030. godine minimalno.  To bi se trebalo ostvariti uz uspostavu sustava tzv. 'net-meteringa' kojim se potiče vlastita proizvodnja, pri čemu treba uzeti u obzir i regulacijske troškove integracije. Sustav poticanja za vjetroelektrane i ostale obnovljive izvore biti će s premijskim pristupom s malim maržama u odnosu na proizvodnu cijenu, što znači fleksibilan sustav poticanja i ovisan o tržišnim uvjetima, ali nužno toliko dugoročan da bude privlačan za investitore. Očekuje se da će negdje nakon 2030. godine proizvodnja iz vjetroelektrana biti konkurentna i ove izvore više neće biti potrebno poticati, ovisno o rješavanju pitanja priključka na sustav i regulacijskih kapaciteta.   Niskougljičnim razvojem udio OIE u proizvodnji električne

⁸ Rasponi se razliku po scenarijima, pritom manja brojka predstavlja NU1 scenarij, ali ovise i o dopuštenoj razini uvoza električne energije.

energije će, s 45,3% 2014. godine porasti na 48-50% do 2020. godine, na 65-80% do 2030. godine te na 70-99% do 2050. godine.

Povezanost elektroenergetskog sustava. Republika Hrvatska ima vrlo dobru povezanost elektroenergetskog sustava sa susjednim državama što olakšava regulaciju i dekrabonizaciju sustava, ali ujedno olakšava i uvoz električne energije. Simulacije su pokazale da troškovno gledano nema opravdanja da se 100% proizvodnje električne energije ostvaruje u nacionalnom sustavu. Ovo vrijedi u uvjetima niskih veleprodajnih cijena električne energije na tržištu EU zbog trenutnog viška proizvodnih kapaciteta, sve većeg udjela OIE i neravnoteže u konkurentnosti širom EU. U narednih desetak godina doći će do izlaska iz pogona velikog broja fosilnih elektrana i nuklearnih elektrana u Europi, čime se očekuje da će hrvatski elektroenergetski sustav sa svojim diversificiranim izvorima imati sve veću konkurentnost. Simulacijama koje su rađene u okviru ove strategije promatrane su i varijante s uvozom električne energije, s pretpostavkom razine uvoza 30% neposredne potrošnje ili 5 TWh godišnje kako bi se poticala troškovno učinkovita domaća proizvodnja i održala sigurnost.

Elektrane na ugljen. Glavni cjenovni signal za manje investiranje u nove ugljene elektrane je cijena električne energije na tržištu i cijena CO ₂ , čime ugljene elektrane prestaju biti dovoljno konkurentne, unatoč relativno jeftinom energentu. Niskougljična strategija ne predviđa izgradnju novih termoelektrana na ugljen, postojeće termoelektrane mogu održati svoju konkurentnu poziciju, no u krajnjim godinama njihova tehničkog vijeka angažman bio mogao biti vrlo smanjen.

Elektrane na prirodni plin. Prirodni plin je vrlo važan energent u tranziciji prema sustavima s visokim udjelima varijabilnih OIE, zbog zastupljenosti u kogeneracijskim postrojenjima te sudjelovanju u regulaciji elektroenergetskog sustava. Međutim, u scenarijima s projiciranim rastom cijena energenata i CO ₂ , očekivani sati rada plinskih elektrana su ispod financijski poželjnog angažmana, isplativost ovih investicija postaje snažno vezana uz pomoćne regulacijske usluge. U analizi osjetljivosti, u scenariju s 30% nižim cijenama prirodnog plina u odnosu na referentne, njihov angažman postaje znatno veći. Stabilnost cijena prirodnog plina i njegova predvidivost odredit će interes novih ulagača, izgradnja UPP terminala na Krku trebala bi pomoći u tom pogledu.

Nuklearne elektrane. Niskougljična strategija predviđa da će Nuklearna elektrana (NE) Krško raditi do 2043. godine. Simulacije pokazuju da će do 2043. godine NE Krško, bez emisije CO ₂ isporučiti u sustav Republike Hrvatske više energije nego proizvodnja svih termoelektrana zajedno, a oko pedeset posto ukupne energije proizvedene iz sunčanih elektrana i vjetra. Prioritetno pitanje je rješavanje zbrinjavanja radioaktivnog otpada, u skladu s Nacionalnim programom provedbe strategije zbrinjavanja iskorištenih izvora i radioaktivnog otpada Nuklearne elektrane Krško. Prvi korak je rješavanje pitanja skladišta za nisko i srednje radioaktivni otpad, što bi trebalo riješiti do 2023. godine. U simulacijama s ograničenjem emisije CO ₂ u 2050. godini blizu nulte emisije (oko 270 ktCO ₂ ) modeliranjem je proizašlo da je jedno moguće rješenje izgradnja nuklearnih elektrana. Ublažavanjem ograničenja i pretpostavkom da će električna vozila biti ujedno i pametne baterije, pokazalo se da nije potrebna niti troškovno opravdana izgradnja novih nuklearnih elektrana.  

Korištenje potencijala vodnih snaga. U Republici Hrvatskoj postoji još neiskorištenog potencijala, no razvoj novih hidroelektrana i reverzibilnih hidroelektrana ovisi o ekonomskoj isplativosti, ali i zaštiti prirode i utjecaju na ekološku mrežu (Natura 2000). Niskougljična strategija podržava integralne projekte na regionalnoj i lokalnoj razini. Primjeri su višenamjenski objekti vodnih regulacija i proizvodnje električne energije.

Razvoj elektrane na biomasu i bioplin nakon 2020. godine ovisit će o mogućnosti održivog korištenja biomase. Prema rezultatima scenarija, biti će potrebno nastaviti poticati proizvodnju energije iz biomase i bioplina. Optimalno je razvijati projekte koji se uklapaju u lanac vrijednosti ne samo u energetici već i u poljoprivredi i industriji.

Regulacija elektroenergetskog sustava. Rastom instaliranih kapaciteta varijabilnih OIE, prvenstveno sunčanih elektrana i vjetroelektrana rastu potrebe za regulacijom elektroenergetskog sustava . Integracija obnovljivih izvora podrazumijeva adekvatan razvoj regulacijskih kapaciteta, u fosilnim elektranama, spremištima energije, a dio se može ostvariti međunarodnom razmjenom. Potrebna će biti snažnija ulaganja u razvoj prijenosnih i distributivnih mreža. Važno je kontrolirati trošak tercijarne regulacije za uravnoteženje i tercijarne regulacije za sigurnost sustava.

Kao rješenju za tercijarnu regulaciju za uravnoteženje sustava treba težiti likvidnom 15-minutnom unutardnevnom tržištu pomoćnim uslugama, pritom je potrebno ostvariti preduvjete za sudjelovanje različitih subjekata na tržištu pomoćnih usluga kako bi se poticao razvoj troškovno optimalnih rješenja te potaknula integracija elektroenergetskog sustava s toplinskim i prometnim sustavom. Uz tradicionalne sudionike, prvenstveno konvencionalne termoelektrane i hidroelektrane, aktivni sudionici bit će reverzibilne hidroelektrane, električni kotlovi za proizvodnju topline u CTS-u (koriste višak energije iz varijabilnih OIE), električni automobili, mali proizvođači iz distribuiranih izvora energije te različita postrojenja koja će moći prilagoditi potrošnju proizvodnji električne energije. Izgledno je da će za tercijarnu regulaciju za sigurnost sustava trebati osigurati rezervnu snagu.

Integracija OIE u CTS. Važno je omogućiti pristup i poticati razvoj OIE, iz biomase i bioplina, ali i naprednih rješenja korištenjem sunčanih toplinskih sustava i sezonskih spremnika toplinske energije. Republika Hrvatska ima znatne potencijale geotermalne energije. Niskougljična strategija predviđa poticanje razvoja ovog oblika obnovljivih izvora, imajući u vidu moguću društvenu dugoročnu korist. Kod kogeneracijskih postrojenja bit će prilika za izgradnju dnevnih spremnika topline te električnih kotlova kako bi se mogle optimalno iskoristiti prilike na tržištu električne energije. Potrebno je dodatno istražiti mogućnosti razvoja sustava centralnog hlađenja.

Elektrifikacija sektora prometa , prvenstveno osobnih vozila, ključna je mjera za smanjenje emisija u sektoru prometa, dok na sektor proizvodnje električne energije ima višestruke učinke. S jedne strane dovodi do porasta potrošnje električne energije te time stavlja pritisak na porast emisija, ali s druge strane, uz razvoj napredne mrežne infrastrukture, korištenje baterija električnih vozila za regulaciju elektroenergetskog sustava bit će ključan faktor za omogućavanje velikog udjela OIE. U godinama nakon 2030. struktura proizvodnih izvora ovisit će u velikoj mjeri o tome koliko će električna vozila biti uključena u regulaciju potrošnje, o pametnim sustavima punjenja, isto tako i razvoj malih spremišta kod individualnih potrošača/proizvođača.  

Investicije u OIE. U razdoblju do 2030. godine potrebne investicije u OIE iznose od 4 do 6 mlrd. EURA, od čega oko 2 mlrd. EURA do 2020. godine prema već sklopljenim ugovorima. Na godišnjoj razini to je gotovo 1% godišnjeg BDP-a Republike Hrvatske koji se projicira u razdoblju 2020. do 2030. godine. Međutim, samo tržište neće biti dovoljan poticaj za snažan razvoj OIE do 2030. godine. Važan faktor biti će uspješno funkcioniranje ETS-a, ali i nastavak nekog oblika nacionalnih poticajnih mjera, odnosno uklanjanja prepreka za integraciju OIE.

Troškovi proizvodnje električne energije. Očekuje se porast niveliranih troškova proizvodnje električne energije do 2020. godine za oko 20% u odnosu na 2014. godinu, prvenstveno zbog poticanja OIE prema ugovorima sklopljenim do kraja 2015. godine. Od 2020. do 2030. godine očekuje se stagnacija troškova, dok bi se nakon 2030. godine troškovi mogli smanjiti za oko 10%. Cijena sustava u 2050. godini ovisiti će o konačnom rješenju, ali najpovoljniji se pokazuje scenarij s naprednim korištenjem baterija električnih vozila čime se može osigurati izbjegavanje izgradnje kapaciteta za dio plinskih elektrane koje bi služile za regulaciju.

U tablici 7.2-2 prikazani su investicijski troškovi izgradnje novih kapaciteta za proizvodnju električne energije i ukupni troškovi proizvodnje električne energije (anualizirano).

Tablica 7.2-2: Investicijski troškovi izgradnje novih kapaciteta za proizvodnju električne energije i ukupni troškovi proizvodnje električne energije (anualizirano)