NACRT PRIJEDLOGA NACIONALNOG PROGRAMA ZA RAZVOJ VOLONTERSTVA
ZA RAZDOBLJE OD 2020. DO 2024. GODINE
SADRŽAJ
1.UVOD……………………………………………………………………………..3
1.1.Istraživanja o volonterstvu
2.OPIS STANJA…………………………………………………………………. 9
1.1.Opći podaci o volonterstvu
2.2.Struktura organizacija u području volonterstva
3.3.Financiranje volonterskih centara i volonterskih programa
3.PRIORITETI RAZVOJA VOLONTERSTVA………………………....………...18
4.PODRUČJA DJELOVANJA I MJERE ZA PROVEDBU……………………… 19
1.1.Stvaranje poticajnog okruženja za razvoj volonterstva
2.2.Odgoj za volontiranje i kultura volontiranja mladih
3.3.Dostupnost volontiranja i raznolikost mogućnosti za volontiranje
4.4.Volontiranje kao doprinos zapošljavanju
5.5.Volontiranje u izvanrednim događajima, katastrofama i velikim
nesrećama
6.6.Promocija volontiranja i modeli vrednovanja
5.ZAKLJUČAK…………………………………………………………………..… 3
6.ZAVRŠNE ODREDNICE…………………………………………….…………..38
UVOD
Nacionalni program za razvoj volonterstva za razdoblje od 2020. do 2024. godine (u daljnjem tekstu: Program) donosi se u svrhu poticanja i podržavanja volonterstva kao važnog elementa razvoja ukupnog socijalnog kapitala temeljenog na društvu koje vrednuje doprinos volontiranja i otvara jednake mogućnosti za sudjelovanje svih građana na načelima dobrovoljnosti, inkluzivnosti i aktivizma.
Opredjeljenje Vlade Republike Hrvatske prema suvremenijem, pravednijem i bogatijem društvu svakako uključuje i razvoj volonterstva kao jednog od pokazatelja općeg stanja društva, ali i njegova budućeg razvoja. Pritom je značajna uloga različitih tijela državne uprave, posebice Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, znanstvenih i stručnih institucija, organizacija civilnoga društva, socijalnih partnera i drugih. U tom kontekstu još od 2007. godine djeluje i Nacionalni odbor za razvoj volonterstvakao savjetodavnotijelo Vlade Republike Hrvatske koje provodi mjere i aktivnosti s ciljem razvoja i unapređivanja volonterstva. Nacionalni odbor za razvoj volonterstva u svom VI. sazivu od studenoga 2019. godine čine predstavnici javnog sektora, nezavisni stručnjaci kao i predstavnici organizacija civilnoga društva koji se bave volonterstvom, a koje imenuje Vlada Republike Hrvatske na mandat od dvije godine.
S obzirom na to da volonterstvo potiče solidarnost i koheziju u društvu te predstavlja jedan od faktora koji pomažu razvoju demokracije i oblikuju pozitivne promjene u društvu, osnovni je cilj ovog Programa osigurati poticajno okruženje za daljnji razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj. Korist od poticanja volonterstva je višestruka, kako za zajednicu, tako i za pojedinca. Osim što volontiranjem aktivno pridonosi razvoju zajednice, volonter u tom procesu stječe korisna znanja i vještine, ali i širi svoju socijalnu mrežu i razvija osjećaj solidarnosti čime se povećava ukupna količina socijalnog povjerenja u zajednici.
Posebni ciljevi Programa odnose se na stvaranje poticajnog okruženja za razvoj volonterstva, promicanje odgoja za volontiranje i kulturu volontiranja mladih, poticanje vrednovanja volonterskog angažmana kao doprinosa zapošljavanju, poticanje raznolikih mogućnosti za volontiranje, osiguravanje poticajnog i sigurnog okruženja za volontiranje u kriznim situacijamate daljnju promociju i vrednovanje volontiranja.
Osim na zakonodavni okvir za razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj1 i pripadajuće provedbene propise, ovaj Program se nadovezuje i na niz međunarodnih dokumenata iz područja volonterstva objavljenih od strane organizacija civilnoga društva, pri čemu osobito va
______
Zakon o volonterstvu (Narodne novine, broj 58/07 i 22/13); Uredba (EU) 2018/1475 Europskog parlamenta i Vijeća od 2. listopada 2018. o utvrđivanju pravnog okvira Europskih snaga solidarnosti i izmjeni Uredbe (EU) br. 1288/2013, Uredbe (EU) br. 1293/2013 i Odluke br. 1313/2013/EU lja istaknuti Policy Agenda for Volunteering in Europe2 te Europsku povelju o pravima i obvezama volontera3. Na nacionalnoj strateškoj razini, značajno je istaknuti i Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2012. do 2016. godine, čiji su vrijednosni temelji dali značajan doprinos razvoju volonterstva u Republici Hrvatskoj.
U ovom Programu poseban naglasak stavlja se na poštivanje načela propisanih Etičkim kodeksom volontera (Narodne novine, broj 55/08) kojim se promiču vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Riječ je o sedam ključnih načela na kojima se zasniva proces organiziranog uključivanja volontera:
Načelo sudjelovanja u društvenim procesima- Volontiranje predstavlja jedan od načina organiziranog uključivanja građana u društvene procese čime svaki građanin ostvaruje mogućnost doprinosa pri rješavanju problema u zajednici i utjecaja na pozitivne promjene u društvu. Volonterski angažman građana može jedino nadopunjavati, ali nikako i zamijeniti djelatnosti i funkcije za koje postoji odgovornost drugih sudionika u rješavanju problema ili zadovoljavanju potreba u zajednici.
Načelo dobrovoljnosti i slobode izbora - Volontiranje podrazumijeva dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina u aktivnosti za dobrobit druge osobe ili opću dobrobit. Volontiranje je izraz osobne volje pojedinca oslobođenog svakog oblika pritiska. Načelo zabrane diskriminacije - Pravo na dobrovoljno davanje vremena, znanja i vještina te primanje volonterskih usluga imaju sve osobe sukladno članku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08 i 112/12), ako drukčije ne proizlazi iz prirode volonterskih aktivnosti.
Načelo solidarnosti, promocije i zaštite ljudskih prava - Volontiranjem se preuzima odgovornost i izražava solidarnost prema svim članovima društva, bez namjere stjecanja osobne materijalne koristi. Organizatori volontiranja i volonteri u radu s korisnicima poštuju najviše međunarodne i domaće standarde u području promocije i zaštite ljudskih prava koja proizlaze iz uvažavanja različitosti i osobnog integriteta svakog pojedinca.
Načelo razvoja osobnih potencijala - Volontiranje omogućuje ljudima slobodno stjecanje novih vještina i znanja te razvoj osobnih potencijala putem cjeloživotnog učenja.
Načelo interkulturalnog učenja i razmjene - Volontiranje pruža mogućnost učenja od drugih te razmjenu iskustava između država, regija i različitih kultura. Suradnja s ljudima različitog podrijetla pridonosi smanjivanju predrasuda i stereotipa te jačanju tolerancije u međunarodnom kontekstu.
Načelo zaštite okoliša i brige za održivi razvoj - Volontiranje se obavlja u skladu s međunarodnim i domaćim standardima za zaštitu okoliša i održivog razvoja zajednice i društva.
______
2 Policy Agenda for Volunteering in Europe - P.A.V.E., EYV 2011 Alliance
Nacionalni program uključuje opis stanja, prioritete razvoja volonterstva te područja djelovanja i mjere koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili ciljevi Programa, uz nositelje i rokove provedbe pojedinih mjera. Operativnim planom provedbe Nacionalnog programa detaljnije se razrađuju mjere i aktivnosti te se, uz rokove provedbe pojedinih aktivnosti, određuju potrebna sredstva, pokazatelji provedbe i pokazatelji uspješnosti. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kao nositelj izrade ovih dokumenata te Nacionalni odbor za razvoj volonterstva kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske za razvoj volonterstva bit će zaduženi za njihovo praćenje i izradu objedinjenih godišnjih izvješća o provedbi.
Istraživanja o volonterstvu
Izvješće Ujedinjenih naroda (UN Volunteers) o stanju volonterstva u svijetu iz 2018. godine pod nazivom: Nit koja spaja – Volonterstvo i otpornost zajednice4 ističe kako razumijevanje volonterstva kao društveno korisnog ponašanja uključuje razmatranje utjecaja mnogih čimbenika kao što su: geografsko određenje, spol, dob, društveni status te društvene, ekonomske i političke realnosti. Nove analize pokazuju ekvivalentnost globalne volonterske radne snage s brojem od 109 milijuna radnika s punim radnim vremenom, što je broj koji uvelike premašuje mnoge svjetske industrije. Istraživanja pokazuju kako su u volonterske aktivnosti više uključene žene od muškaraca, i to u omjeru 57% nasuprot 43%. Kvalitativna analiza globalnih trendova ističe kako su volonteri pomoć u svakoj većoj krizi, što se objašnjava činjenicom da volonterstvo pruža mehanizam za kanaliziranje individualnih akcija u kolektivne strategije za suočavanje s rizikom, a i sama UN-ova Agenda 2030 za održivi razvoj 5 naglašava važnost pristupa koji je orijentiran ka ljudima.
Posebno je naglašena važnost razvoja lokalnog volontiranja i njegov utjecaj na socijalnu uključivost te se smatra kako je lokalno volonterstvo temelj tzv. strategije otpornosti u razvoju svake zajednice, u kojoj je volonterstvo sredstvo, ali i cilj razvoja. Potencijalne koristi lokalnog volontiranja koje je okrenuto prvenstveno ka ljudima su smanjenje broja socijalno isključenih osoba te stvaranje razvijenijih zajednica koje su otpornije i okrenute ka boljitku svojih građana. Gledajući iz ove perspektive, u izvješću se navodi kako je volonterstvo univerzalno društveno ponašanje koje potiče građane na djelovanje za promjene radi ostvarivanja određenih ciljeva, posebno onih vezanih uz održivi razvoj, za razliku od njihovog pasivnog promatranja neizbježnih razvojnih procesa u svakom društvu. Na taj se način, a kroz djelovanje lokalnih volontera, marginalizirane grupe aktivno uključuju u djelovanje u svojoj zajednici te su na taj način povezane s vladinim i civilnim sektorom, kao i raznim institucijama kroz čije usluge mogu poboljšati svoj status u društvu.
Ujedinjeni narodi (UN Volunteers i UN Development Programme) ovim izvješćem dotakli su se rješavanja kritičnih pitanja oko ostvarivanja ciljeva održivog razvoja i to kroz otpornost, fleksibilnost (eng. resilience) zajednice. Na taj se način omogućava da zajednice mogu spriječiti, ali i pravovremeno se prilagoditi svim vrstama ekoloških i ekonomskih rizika, čemu volontiranje posebno pridonosi. Sama činjenica da je procijenjena brojka od jedne milijarde volontera na svijetu govori kako volontiranje doista čini razliku u svakoj zajednici, jer stvara istinsku povezanost među građanima.
U Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoje sustavna istraživanja koja bi omogućila dobivanje relevantnih podataka koji bi poslužili kao osnova za daljnji razvoj volonterstva. Iako je u proteklih desetak godina provedeno više istraživanja u području volontiranja koja, općenito govoreći, u većoj ili manjoj mjeri ukazuju na pozitivan stav i interes ispitanika prema volontiranju, empirijski uvid u volontiranje otežava činjenica da su istraživanja provedena na prigodnim uzorcima, nepostojanje usporednih istraživanja u vremenskoj perspektivi, a problem predstavljaju i različite definicije i metodologije istraživanja.
Na međunarodnoj razini postoje jednaki izazovi te je stoga otežana i bilo kakva relevantna komparativna analiza podataka o volontiranju. Ovaj nedostatak sustavnih usporednih podataka o volontiranju ima brojne praktične posljedice6:
nedovoljna vidljivost volonterskog rada, a time i nemogućnost prepoznavanja stvarnog doprinosa volonterskog rada
otežano stvaranje potpore za politike koje bi mogle poduprijeti volonterske napore
otežano upravljanje volonterima i na taj način oduzima mogućnost društvu da najučinkovitije iskoristiti ovaj dragocjeni ljudski resurs
uskraćivanje volonterima sveobuhvatnog priznavanja njihovog doprinosa, čime se ograničava pozitivan učinak koji volonterstvo može imati na osnaživanje i socijalno uključivanje
obeshrabruje volontiranje time što ne priznaje njegov opseg te time podcjenjuje društveni doprinos istog
Prema dostupnim podacima, zemlje s najvećim brojem volontera u Europi su Austrija, Nizozemska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje volontira više od 40% odrasle populacije. Visoka razina participacije stanovništva u volonterskim aktivnostima prisutna je u Danskoj, Finskoj, Luksemburgu i Njemačkoj, gdje se brojke kreću između 30% i 39%, dok je prosječna razina u Estoniji i Francuskoj između 20% i 29%. Relativno niska stopa participacije prisutna je u Belgiji, Češkoj, Irskoj, Malti, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Španjolskoj, gdje volontira između 10% i 19% odraslog stanovništva. Manje od 10% aktivnog stanovništva volontira u Bugarskoj, Grčkoj i Italiji (Angermann i Sittermann, 2010.)7.
Smatra se da Republika Hrvatska u volontiranju zaostaje za razvijenim zemljama, što se može pripisati brojnim političkim, gospodarskim i društvenim promjenama kroz koje je prolazila u posljednja dva desetljeća.
Različita istraživanja pokazuju različite stope volontiranja, od 9% do 50% (Zrinščak i sur., 2012.), što je posljedica, kako neusklađenosti metodologije, tako i metodoloških ograničenja provedenih istraživanja prvenstveno vezanih uz uzorak.
S obzirom na to da reprezentativna istraživanja pokazuju niže udjele volontiranja, vjerojatniji je zaključak da je volontiranje u Republici Hrvatskoj vrlo nisko, kao i da je učestalost volontiranja na vrlo niskoj razini.
6 D. Bosioc., K. Fonović L. M. Salamon (2012). Institutionalizing the Measurement Of Volunteering. Sienna, Italy: European Volunteer Centre
7 Angermann, A. and Sitterman, B. (2010) Volunteering in the European Union – An Overview, Working
paper no. 2 of the Observatory for Sociopolitical Developments in Europe. Frankfurt: German Federal
Ministry for Family Affairs
U istraživačkoj studiji Mladi u vremenu krize (Prvo istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert o mladima (Vlasta Ilišin/Dejana Bouillet/Anja Gvozdanović/Dunja Potočnik, 2013.)8 analizirano je, između ostalog, volontersko djelovanje mladih u neposrednoj zajednici radi dobivanja uvida u strukturalnu dimenziju njihova socijalnog kapitala. Ta je dimenzija ispitivana posjedovanjem iskustva volonterskog rada tijekom zadnjih 12 mjeseci, a dobiveni podaci pokazuju kako je iskustvo dobrovoljnog rada u navedenom razdoblju imalo oko 13% mladih. Skloniji dobrovoljnom radu su sinovi i kćeri očeva sa završenom četverogodišnjom srednjom školom, kao i ispitanici sa sela, pri čemu je naglašena nezainteresiranost mladih iz velikih gradova. Ovakav se rezultat može objasniti time što su u selima češći neposredni kontakti „licem u lice“, što pogoduje razvoju dobrovoljnih neformalnih aktivnosti. Također, izostanak zadovoljavajuće infrastrukture za život na selu može utjecati na potrebu za stvaranjem strukturalnog nadomjestka u obliku volonterskog rada. Trećina ispitanih volontera pomagala je osobama s invaliditetom i starijim osobama, a nešto više od četvrtine školskim kolegama u svladavanju gradiva, što upućuje na značajni udio neformalno strukturiranog volonterskog rada. U organizaciji kulturnih događanja sudjelovala je četvrtina ispitanika, a u organizaciji sportskih događanja njih skoro petina. Javni radovi u lokalnoj zajednici privukli su manje od petine volontera, a vjerskim se aktivnostima bavi svaki šesti volonter.
Kao glavni razlog svog dobrovoljnog angažmana, 36% volontera navodi altruističku motivaciju, odnosno osjećaj predanosti u pomaganju drugima. Oko petine je izrazilo opću želju za društvenim angažmanom, a nešto više od desetine imalo je konkretan povod za rješenje nekog problema. Manje od 10% mladih volontera razloge pripisuje obiteljskoj tradiciji, zatim motivaciji za primjenom nekih znanja u praksi, te želji za stjecanjem novih prijatelja. Oko 5% volontera razlog dobrovoljnog rada pripisalo je vjerskim uvjerenjima, a oko 2% je istaklo pragmatičan razlog prilike za upoznavanje budućeg poslodavca. Iz društveno - političkih uvjerenja volontiralo je manje od 1%.
Istraživanje provedeno na uzorku od 255 studenata diplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu s njegovih sedam sastavnica (Ekonomski fakultet, Kineziološki fakultet, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Filozofski fakultet, Studij socijalnoga rada pri Pravnom fakultetu, Učiteljski fakultet) (Pološki Vokić, Marić, Horvat, 2013.)9 bilo je usmjereno na motivaciju za volontiranje, te je istražena povezanost odabranih osobnih obilježja mladih (spol, ličnost i područje studiranja) s primarnim razlogom za volontiranje. Rezultati istraživanja pokazuju da primarna motivacija najvećeg broja ispitanika
_______
8 Ilišin V., Bouillet D., Gvozdanović A., Potočnik D. (2013). Mladi u vremenu krize. Prvo istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert o mladima. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Friedrich Ebert Stiftung Zagreb.
9 Pološki Vokić N, Marić I., Horvat G. (2013). Osobine ličnosti i motivi za volontiranje – jesu li motivi za
(33%) proizlazi iz vlastitih uvjerenja, a ne zbog materijalnog dobitka, što znači istinsko poistovjećivanje s idejom volontiranja (motiv »vrijednosti«). Svi ostali tzv. egoistični razlozi (bolje razumijevanje, osobni razvoj, karijera, društveni odnosi, samozaštita) manje su prisutni. Istraživanje je pokazalo i da poticaji za uključivanje u volonterski rad ovise o specifičnim obilježjima pojedinaca. Konkretno, razlozi za volontiranje u većoj mjeri ovise o području studiranja/rada pojedinca, a u manjoj mjeri o spolu i obilježjima ličnosti pojedinca.
Glavni cilj „Istraživanja osobina ličnosti i motiva za volontiranje“ 10(Juzbašić M. i Vukasović Hlupić T., 2014.) bio je provjeriti mogućnost predviđanja motiva za volontiranje na temelju osobina ličnosti petofaktorskog modela (pet osnovnih faktora ličnosti: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, neuroticizam/emocionalna stabilnost i otvorenost za iskustva). Istraživanje je provedeno na uzorku od 140 ženskih i 19 muških volontera, mahom studenata i studentica iz Zagreba, Splita i Osijeka, pri čemu ovakav omjer odražava činjenicu manjeg broja muških volontera u odnosu na ženske u bazama većine volonterskih centara u Hrvatskoj. Rezultati su pokazali da su volonteri u Hrvatskoj najčešće ugodne, savjesne, altruistične, pouzdane i moralne osobe širokih umjetničkih interesa, čiji su dominantni motivi za volontiranje težnja za novim iskustvima i znanjima te usavršavanjem, kao i altruistična briga za druge, posebno za one koje smatraju manje sretnima od njih samih. Iako u ovom istraživanju nije postojala kontrolna skupina nevolontera, inozemna istraživanja pokazuju da su toplina i pozitivne emocije, kao i povjerenje, altruizam i suosjećanje uže osobine ličnosti na kojima volonteri postižu značajno više rezultate od nevolontera.
Iako se rezultati ovog istraživanja ne mogu generalizirati na ukupnu populaciju volontera u Hrvatskoj, ono je omogućilo nove spoznaje u području odnosa osobina ličnosti i motiva za volontiranje u Hrvatskoj. Budući da su druga istraživanja pokazala da će osobe češće i duže volontirati ako su poziv za volontiranje i volonterski posao koji obavljaju u skladu s njihovom motivacijom i osobinama ličnosti, ovo istraživanje moglo bi koristiti organizatorima volontiranja u pozivanju volontera i kreiranju volonterskih pozicija.
Istraživanje Eurobarometra „Mladi u Europskoj Uniji“11 iz rujna 2017. godine, a koje je obuhvatilo gotovo 11 000 mladih u dobi 15-30 godina iz svih 28 država članica Europske unije, pri čemu je 400 ispitanika bilo iz Republike Hrvatske, obuhvatilo je i područje sudjelovanja mladih u organiziranim volonterskim aktivnostima. Rezultati pokazuju da je u takvim aktivnostima u zadnjih 12 mjeseci sudjelovalo 31% ispitanika na razini Europske unije (25% u 2014. godini)12, odnosno 23% na razini Republike Hrvatske (24% u 2014. godini), pri čemu najveći udio, njih 69%, na razini Europske unije (66% u 2014. godini), odnosno 79% narazini
10 Marija Juzbašić, Tena Vukasović Hlupić Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
Republike Hrvatske (57% u 2014. godini) smatra da su njihove volonterske aktivnosti usmjerene promjenama u lokalnoj zajednici. Udio volontera koji su primili neki oblik formalnog priznanja za svoje volonterske aktivnosti (potvrda, certifikat) je 28% na razini Europske unije (27% u 2014. godini) i 48% na razini Republike Hrvatske (23% u 2014. godini), dok je udio volontera koji su volontirali izvan svoje zemlje 8% (6% u 2014. godini) na razini Europske unije i 5% (2% u 2014. godini) na razini Republike Hrvatske.
Zanimljivo je da je u odnosu na 2014. godinu, zabilježeno povećanje udjela mladih koji nisu volontirali izvan svoje zemlje, iako su za to imali mogućnosti (EU 15% nasuprot 5% u 2014. godini; HR 15% nasuprot 4% u 2014. godini) te smanjenje udjela onih koji nisu imali mogućnosti za volontiranje izvan svoje zemlje (EU 88% nasuprot 76% u 2014. godini; HR 80% nasuprot 94% u 2014. godini).
Postojeća prigodna i parcijalna istraživanja volonterstva u Republici Hrvatskoj svakako daju vrijedan doprinos unapređenju volonterstva, no postoji potreba i za sustavnim, koordiniranim istraživanjima uz pomoć kojih bi se pratile promjene u području volonterstva te, shodno rezultatima, usmjeravale mjere u politici razvoja volonterstva.
OPIS STANJA
Opći podaci o volonterstvu
Sustav volontiranja u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o volonterstvu (Narodne novine, broj 58/07) iz 2007. godine kojim se uređuju osnovni pojmovi vezani za volontiranje, temeljna načela volontiranja, uvjeti volontiranja, prava i dužnosti volontera te organizatora volontiranja, uvjeti sklapanja ugovora o volontiranju, donošenje Etičkog kodeksa volontera, izdavanje potvrde o volontiranju, Državna nagrada za volontiranje, nadzor nad izvršenjem ovog propisa, kao i druga pitanja od značenja za volonterstvo. Tijelo nadležno za provedbu ovoga Zakona je središnje tijelo državne uprave u čijem je djelokrugu volonterstvo, odnosno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Volontiranjem se u smislu navedenog Zakona smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje.
S ciljem dodatnog unaprjeđivanja ovog područja, u veljači 2013. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o volonterstvu (Narodne novine, broj 22/13). Značajnije se izmjene odnose na dugotrajno i kratkotrajno volontiranje, definiciju volontera i organizatora volontiranja, situacije u kojima je obvezno sklapanje Ugovora o volontiranju, prava i obveze volontera i organizatora volontiranja, kompetencije stečene volontiranjem te uvođenje pojma volontiranja u kriznim situacijama. Novim se izmjenama uvodi i načelo inkluzivnog volontiranjate se propisuju odredbe koje obvezuju organizatore volontiranja da osobitu pozornost posvete osiguranju jednakih uvjeta volontiranja, s posebnim naglaskom na pripadnike socijalno isključenih skupina stanovništva radi njihova socijalnog osnaživanja i uključivanja u društvo.Također se propisuje i obveza organizatora volontiranja da za volontere koji su pripadnici socijalno isključenih skupina stanovništva osiguraju adekvatnu pomoć i nadzor stručnih osoba. Za osobe potpuno ili djelomično lišene poslovne sposobnosti, Ugovor o volontiranju sklapa skrbnik (zakonski zastupnik) u pisanom obliku, uz uvažavanje mišljenja volontera korisnika.
Općenito govoreći, tri su ključna elementa koja se prepoznaju u gotovo svakoj definiciji volontiranja, ali i u svakodnevnoj uporabi: slobodno (dobrovoljno) ulaganje vremena, truda, vještina i sl.; aktivnost koja se ne poduzima zbog financijske ili neke druge imovinske koristi i aktivnost koja je usmjerena dobrobiti druge osobe ili društva u cjelini. Individualna i društvena važnost volontiranja naglašena je i u već spomenutom Etičkom kodeksu volontera, prema kojem „volontiranje osnažuje pojedince, izgrađuje osjećaj solidarnosti, potiče na sudjelovanje, štiti ranjive skupine od ekonomske, društvene i političke marginalizacije i ima potencijal kohezivnog elementa u društvu“.
Grafički prikazi stanja u volonterstvu u Republici Hrvatskoj
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, kao tijelo nadležno za razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj, već dugi niz godina prikuplja podatke o organiziranom volontiranju temeljem Zakona o volonterstvu i Pravilnika o sadržaju izvješća o obavljenim uslugama ili aktivnostima organizatora volontiranja (Narodne novine, broj 9/18) kojim se uređuje sadržaj i način izvještavanja, izvještajno razdoblje, rok za dostavu izvješća i dr.
U razdoblju od 2009. do 2018. godine, prikupljeni podaci ukazuju na povećani broj prijavljenih organizatora volontiranja, odnosno zaprimljenih izvješća o organiziranom volontiranju, što je zakonska obveza organizatora volontiranja, a samim time se povećava i broj volontera i volonterskih sati. Počevši od nule kao polazne vrijednosti 2009. godine („pilot godina“), u 2010. godini ukupni broj volontera već je iznosio 13.922 s brojem sati od 725.680. Bilježi se značajno povećanje tijekom narednog razdoblja od 9 godina (2010. – 2018.) kada se značajnom promocijom volonterstva senzibilizira javnost za potrebom volontiranja, što je vidljivo i iz priložene tablice.
Tablica 1: Podaci o broju volontera, sati volontiranja i organizatora volontiranja
u razdoblju od 2010. do 2018. godine
Ukupan broj volontera
Ukupan broj sati volontiranja
Ukupan broj organizatora volontiranja
2010.
13 922
725 680
206
2011.
16 018
1 050 791
345
2012.
19 422
1 222 583
446
2013.
29 235
1 652 965
671
2014.
45 955
2 597 121
1 032
2015.
52 208
2 943 902
1 367
2016.
48 731
3 332 984
1 217
2017.
47 372
2 603 676
1 168
2018.
62 699
3 253 667
1 497
Prikupljeni podaci dovode do zaključka da je do progresije broja volontera, broja volonterskih sati i prijavljenih organizatora volontiranja/podnesenih izvješća o organiziranom volontiranju do 2015. godine došlo zbog senzibilizacije javnosti i odgovornog građanstva za potrebom volontiranja, ali dijelom i kao rezultat informiranja organizatora volontiranja o postojanju zakonske obveze dostave izvješća o obavljenim uslugama ili aktivnostima organizatora volontiranja. S druge strane, uzrok pada broja volontera i organizatora volontiranja u 2016. i 2017. godini možemo pronaći u činjenici da je 2015. godinu, kad je zabilježeno značajnije povećanje broja volontera i organizatora volontiranja, obilježila velika migrantska kriza u kojoj je angažiran značajan broj volontera u aktivnostima pomoći migrantima koji su prolazili kroz Republiku Hrvatsku, a čime je još jednom, nakon poplava u 2014. godini, potvrđena snaga i značaj volontera u kriznim situacijama.
Struktura organizatora volontiranja u promatranom razdoblju u najvećem broju obuhvaća udruge (preko 80%), zatim slijede ustanove s oko 10% i druge neprofitne pravne osobe (oko 5%). U najmanjem se broju kao organizatori volontiranja pojavljuju državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, vjerske zajednice, zaklade i turističke zajednice.
Grafikon 1: Struktura organizatora volontiranja u razdoblju od 2010. do 2018. godine
VLADA REPUBLIKE HRVATSKE
NACRT PRIJEDLOGA NACIONALNOG PROGRAMA ZA RAZVOJ VOLONTERSTVA
ZA RAZDOBLJE OD 2020. DO 2024. GODINE
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
SADRŽAJ
1. UVOD……………………………………………………………………………..3
1.1. Istraživanja o volonterstvu
2. OPIS STANJA…………………………………………………………………. 9
1.1. Opći podaci o volonterstvu
2.2. Struktura organizacija u području volonterstva
3.3. Financiranje volonterskih centara i volonterskih programa
3. PRIORITETI RAZVOJA VOLONTERSTVA………………………....………...18
4. PODRUČJA DJELOVANJA I MJERE ZA PROVEDBU……………………… 19
1.1. Stvaranje poticajnog okruženja za razvoj volonterstva
2.2. Odgoj za volontiranje i kultura volontiranja mladih
3.3. Dostupnost volontiranja i raznolikost mogućnosti za volontiranje
4.4. Volontiranje kao doprinos zapošljavanju
5.5. Volontiranje u izvanrednim događajima, katastrofama i velikim
nesrećama
6.6. Promocija volontiranja i modeli vrednovanja
5. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………..… 3
6. ZAVRŠNE ODREDNICE…………………………………………….…………..38
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
UVOD
Nacionalni program za razvoj volonterstva za razdoblje od 2020. do 2024. godine (u daljnjem tekstu: Program) donosi se u svrhu poticanja i podržavanja volonterstva kao važnog elementa razvoja ukupnog socijalnog kapitala temeljenog na društvu koje vrednuje doprinos volontiranja i otvara jednake mogućnosti za sudjelovanje svih građana na načelima dobrovoljnosti, inkluzivnosti i aktivizma.
Opredjeljenje Vlade Republike Hrvatske prema suvremenijem, pravednijem i bogatijem društvu svakako uključuje i razvoj volonterstva kao jednog od pokazatelja općeg stanja društva, ali i njegova budućeg razvoja. Pritom je značajna uloga različitih tijela državne uprave, posebice Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i Ureda za udruge Vlade Republike Hrvatske, kao i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, znanstvenih i stručnih institucija, organizacija civilnoga društva, socijalnih partnera i drugih. U tom kontekstu još od 2007. godine djeluje i Nacionalni odbor za razvoj volonterstva kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje provodi mjere i aktivnosti s ciljem razvoja i unapređivanja volonterstva. Nacionalni odbor za razvoj volonterstva u svom VI. sazivu od studenoga 2019. godine čine predstavnici javnog sektora, nezavisni stručnjaci kao i predstavnici organizacija civilnoga društva koji se bave volonterstvom, a koje imenuje Vlada Republike Hrvatske na mandat od dvije godine.
S obzirom na to da volonterstvo potiče solidarnost i koheziju u društvu te predstavlja jedan od faktora koji pomažu razvoju demokracije i oblikuju pozitivne promjene u društvu, osnovni je cilj ovog Programa osigurati poticajno okruženje za daljnji razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj. Korist od poticanja volonterstva je višestruka, kako za zajednicu, tako i za pojedinca. Osim što volontiranjem aktivno pridonosi razvoju zajednice, volonter u tom procesu stječe korisna znanja i vještine, ali i širi svoju socijalnu mrežu i razvija osjećaj solidarnosti čime se povećava ukupna količina socijalnog povjerenja u zajednici.
Posebni ciljevi Programa odnose se na stvaranje poticajnog okruženja za razvoj volonterstva , promicanje odgoja za volontiranje i kulturu volontiranja mladih, poticanje vrednovanja volonterskog angažmana kao doprinosa zapošljavanju, poticanje raznolikih mogućnosti za volontiranje, osiguravanje poticajnog i sigurnog okruženja za volontiranje u kriznim situacijama te daljnju promociju i vrednovanje volontiranja.
Osim na zakonodavni okvir za razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj 1 i pripadajuće provedbene propise, ovaj Program se nadovezuje i na niz međunarodnih dokumenata iz područja volonterstva objavljenih od strane organizacija civilnoga društva, pri čemu osobito va
______
Zakon o volonterstvu (Narodne novine, broj 58/07 i 22/13); Uredba (EU) 2018/1475 Europskog parlamenta i Vijeća od 2. listopada 2018. o utvrđivanju pravnog okvira Europskih snaga solidarnosti i izmjeni Uredbe (EU) br. 1288/2013, Uredbe (EU) br. 1293/2013 i Odluke br. 1313/2013/EU lja istaknuti Policy Agenda for Volunteering in Europe 2 te Europsku povelju o pravima i obvezama volontera 3 . Na nacionalnoj strateškoj razini, značajno je istaknuti i Nacionalnu strategiju stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od 2012. do 2016. godine, čiji su vrijednosni temelji dali značajan doprinos razvoju volonterstva u Republici Hrvatskoj.
U ovom Programu poseban naglasak stavlja se na poštivanje načela propisanih Etičkim kodeksom volontera (Narodne novine, broj 55/08) kojim se promiču vrijednosti ustavnog poretka Republike Hrvatske. Riječ je o sedam ključnih načela na kojima se zasniva proces organiziranog uključivanja volontera:
Načelo sudjelovanja u društvenim procesima - Volontiranje predstavlja jedan od načina organiziranog uključivanja građana u društvene procese čime svaki građanin ostvaruje mogućnost doprinosa pri rješavanju problema u zajednici i utjecaja na pozitivne promjene u društvu. Volonterski angažman građana može jedino nadopunjavati, ali nikako i zamijeniti djelatnosti i funkcije za koje postoji odgovornost drugih sudionika u rješavanju problema ili zadovoljavanju potreba u zajednici.
Načelo dobrovoljnosti i slobode izbora - Volontiranje podrazumijeva dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina u aktivnosti za dobrobit druge osobe ili opću dobrobit. Volontiranje je izraz osobne volje pojedinca oslobođenog svakog oblika pritiska. Načelo zabrane diskriminacije - Pravo na dobrovoljno davanje vremena, znanja i vještina te primanje volonterskih usluga imaju sve osobe sukladno članku 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine, broj 85/08 i 112/12), ako drukčije ne proizlazi iz prirode volonterskih aktivnosti.
Načelo solidarnosti, promocije i zaštite ljudskih prava - Volontiranjem se preuzima odgovornost i izražava solidarnost prema svim članovima društva, bez namjere stjecanja osobne materijalne koristi. Organizatori volontiranja i volonteri u radu s korisnicima poštuju najviše međunarodne i domaće standarde u području promocije i zaštite ljudskih prava koja proizlaze iz uvažavanja različitosti i osobnog integriteta svakog pojedinca.
Načelo razvoja osobnih potencijala - Volontiranje omogućuje ljudima slobodno stjecanje novih vještina i znanja te razvoj osobnih potencijala putem cjeloživotnog učenja.
Načelo interkulturalnog učenja i razmjene - Volontiranje pruža mogućnost učenja od drugih te razmjenu iskustava između država, regija i različitih kultura. Suradnja s ljudima različitog podrijetla pridonosi smanjivanju predrasuda i stereotipa te jačanju tolerancije u međunarodnom kontekstu.
Načelo zaštite okoliša i brige za održivi razvoj - Volontiranje se obavlja u skladu s međunarodnim i domaćim standardima za zaštitu okoliša i održivog razvoja zajednice i društva.
______
2 Policy Agenda for Volunteering in Europe - P.A.V.E., EYV 2011 Alliance
3 Volunteering Charter - European Charter on the Rights and Responsibilities of Volunteers, European Youth Forum, 2012: http://ec.europa.eu/citizenship/pdf/volunteering_charter_en.pdf
Nacionalni program uključuje opis stanja, prioritete razvoja volonterstva te područja djelovanja i mjere koje se trebaju provesti kako bi se ostvarili ciljevi Programa, uz nositelje i rokove provedbe pojedinih mjera. Operativnim planom provedbe Nacionalnog programa detaljnije se razrađuju mjere i aktivnosti te se, uz rokove provedbe pojedinih aktivnosti, određuju potrebna sredstva, pokazatelji provedbe i pokazatelji uspješnosti. Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku kao nositelj izrade ovih dokumenata te Nacionalni odbor za razvoj volonterstva kao savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske za razvoj volonterstva bit će zaduženi za njihovo praćenje i izradu objedinjenih godišnjih izvješća o provedbi.
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
Istraživanja o volonterstvu
Izvješće Ujedinjenih naroda (UN Volunteers) o stanju volonterstva u svijetu iz 2018. godine pod nazivom: Nit koja spaja – Volonterstvo i otpornost zajednice 4 ističe kako razumijevanje volonterstva kao društveno korisnog ponašanja uključuje razmatranje utjecaja mnogih čimbenika kao što su: geografsko određenje, spol, dob, društveni status te društvene, ekonomske i političke realnosti. Nove analize pokazuju ekvivalentnost globalne volonterske radne snage s brojem od 109 milijuna radnika s punim radnim vremenom, što je broj koji uvelike premašuje mnoge svjetske industrije. Istraživanja pokazuju kako su u volonterske aktivnosti više uključene žene od muškaraca, i to u omjeru 57% nasuprot 43%. Kvalitativna analiza globalnih trendova ističe kako su volonteri pomoć u svakoj većoj krizi, što se objašnjava činjenicom da volonterstvo pruža mehanizam za kanaliziranje individualnih akcija u kolektivne strategije za suočavanje s rizikom, a i sama UN-ova Agenda 2030 za održivi razvoj 5 naglašava važnost pristupa koji je orijentiran ka ljudima.
Posebno je naglašena važnost razvoja lokalnog volontiranja i njegov utjecaj na socijalnu uključivost te se smatra kako je lokalno volonterstvo temelj tzv. strategije otpornosti u razvoju svake zajednice, u kojoj je volonterstvo sredstvo, ali i cilj razvoja. Potencijalne koristi lokalnog volontiranja koje je okrenuto prvenstveno ka ljudima su smanjenje broja socijalno isključenih osoba te stvaranje razvijenijih zajednica koje su otpornije i okrenute ka boljitku svojih građana. Gledajući iz ove perspektive, u izvješću se navodi kako je volonterstvo univerzalno društveno ponašanje koje potiče građane na djelovanje za promjene radi ostvarivanja određenih ciljeva, posebno onih vezanih uz održivi razvoj, za razliku od njihovog pasivnog promatranja neizbježnih razvojnih procesa u svakom društvu. Na taj se način, a kroz djelovanje lokalnih volontera, marginalizirane grupe aktivno uključuju u djelovanje u svojoj zajednici te su na taj način povezane s vladinim i civilnim sektorom, kao i raznim institucijama kroz čije usluge mogu poboljšati svoj status u društvu.
Ujedinjeni narodi (UN Volunteers i UN Development Programme) ovim izvješćem dotakli su se rješavanja kritičnih pitanja oko ostvarivanja ciljeva održivog razvoja i to kroz otpornost, fleksibilnost (eng. resilience) zajednice. Na taj se način omogućava da zajednice mogu spriječiti, ali i pravovremeno se prilagoditi svim vrstama ekoloških i ekonomskih rizika, čemu volontiranje posebno pridonosi. Sama činjenica da je procijenjena brojka od jedne milijarde volontera na svijetu govori kako volontiranje doista čini razliku u svakoj zajednici, jer stvara istinsku povezanost među građanima.
______
4 2018 State of the World's Volunteerism report : The thread that binds – Volunterism and community resilience https://www.unv.org/sites/default/files/2018%20The%20thread%20that%20binds%20final_0.pdf
5 Volunteering Charter - European Charter on the Rights and Responsibilities of Volunteers, European Youth Forum, 2012: http://ec.europa.eu/citizenship/pdf/volunteering_charter_en.pdf
U Republici Hrvatskoj još uvijek ne postoje sustavna istraživanja koja bi omogućila dobivanje relevantnih podataka koji bi poslužili kao osnova za daljnji razvoj volonterstva. Iako je u proteklih desetak godina provedeno više istraživanja u području volontiranja koja, općenito govoreći, u većoj ili manjoj mjeri ukazuju na pozitivan stav i interes ispitanika prema volontiranju, empirijski uvid u volontiranje otežava činjenica da su istraživanja provedena na prigodnim uzorcima, nepostojanje usporednih istraživanja u vremenskoj perspektivi, a problem predstavljaju i različite definicije i metodologije istraživanja .
Na međunarodnoj razini postoje jednaki izazovi te je stoga otežana i bilo kakva relevantna komparativna analiza podataka o volontiranju. Ovaj nedostatak sustavnih usporednih podataka o volontiranju ima brojne praktične posljedice 6 :
nedovoljna vidljivost volonterskog rada, a time i nemogućnost prepoznavanja stvarnog doprinosa volonterskog rada
otežano stvaranje potpore za politike koje bi mogle poduprijeti volonterske napore
otežano upravljanje volonterima i na taj način oduzima mogućnost društvu da najučinkovitije iskoristiti ovaj dragocjeni ljudski resurs
uskraćivanje volonterima sveobuhvatnog priznavanja njihovog doprinosa, čime se ograničava pozitivan učinak koji volonterstvo može imati na osnaživanje i socijalno uključivanje
obeshrabruje volontiranje time što ne priznaje njegov opseg te time podcjenjuje društveni doprinos istog
Prema dostupnim podacima, zemlje s najvećim brojem volontera u Europi su Austrija, Nizozemska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje volontira više od 40% odrasle populacije. Visoka razina participacije stanovništva u volonterskim aktivnostima prisutna je u Danskoj, Finskoj, Luksemburgu i Njemačkoj, gdje se brojke kreću između 30% i 39%, dok je prosječna razina u Estoniji i Francuskoj između 20% i 29%. Relativno niska stopa participacije prisutna je u Belgiji, Češkoj, Irskoj, Malti, Poljskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Slovačkoj, Sloveniji i Španjolskoj, gdje volontira između 10% i 19% odraslog stanovništva. Manje od 10% aktivnog stanovništva volontira u Bugarskoj, Grčkoj i Italiji (Angermann i Sittermann, 2010.) 7 .
Smatra se da Republika Hrvatska u volontiranju zaostaje za razvijenim zemljama, što se može pripisati brojnim političkim, gospodarskim i društvenim promjenama kroz koje je prolazila u posljednja dva desetljeća.
Različita istraživanja pokazuju različite stope volontiranja, od 9% do 50% (Zrinščak i sur., 2012.), što je posljedica, kako neusklađenosti metodologije, tako i metodoloških ograničenja provedenih istraživanja prvenstveno vezanih uz uzorak.
S obzirom na to da reprezentativna istraživanja pokazuju niže udjele volontiranja, vjerojatniji je zaključak da je volontiranje u Republici Hrvatskoj vrlo nisko, kao i da je učestalost volontiranja na vrlo niskoj razini.
6 D. Bosioc., K. Fonović L. M. Salamon (2012). Institutionalizing the Measurement Of Volunteering. Sienna, Italy: European Volunteer Centre
7 Angermann, A. and Sitterman, B. (2010) Volunteering in the European Union – An Overview, Working
paper no. 2 of the Observatory for Sociopolitical Developments in Europe. Frankfurt: German Federal
Ministry for Family Affairs
U istraživačkoj studiji Mladi u vremenu krize (Prvo istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert o mladima (Vlasta Ilišin/Dejana Bouillet/Anja Gvozdanović/Dunja Potočnik, 2013.) 8 analizirano je, između ostalog, volontersko djelovanje mladih u neposrednoj zajednici radi dobivanja uvida u strukturalnu dimenziju njihova socijalnog kapitala. Ta je dimenzija ispitivana posjedovanjem iskustva volonterskog rada tijekom zadnjih 12 mjeseci, a dobiveni podaci pokazuju kako je iskustvo dobrovoljnog rada u navedenom razdoblju imalo oko 13% mladih. Skloniji dobrovoljnom radu su sinovi i kćeri očeva sa završenom četverogodišnjom srednjom školom, kao i ispitanici sa sela, pri čemu je naglašena nezainteresiranost mladih iz velikih gradova. Ovakav se rezultat može objasniti time što su u selima češći neposredni kontakti „licem u lice“, što pogoduje razvoju dobrovoljnih neformalnih aktivnosti. Također, izostanak zadovoljavajuće infrastrukture za život na selu može utjecati na potrebu za stvaranjem strukturalnog nadomjestka u obliku volonterskog rada. Trećina ispitanih volontera pomagala je osobama s invaliditetom i starijim osobama, a nešto više od četvrtine školskim kolegama u svladavanju gradiva, što upućuje na značajni udio neformalno strukturiranog volonterskog rada. U organizaciji kulturnih događanja sudjelovala je četvrtina ispitanika, a u organizaciji sportskih događanja njih skoro petina. Javni radovi u lokalnoj zajednici privukli su manje od petine volontera, a vjerskim se aktivnostima bavi svaki šesti volonter.
Kao glavni razlog svog dobrovoljnog angažmana, 36% volontera navodi altruističku motivaciju, odnosno osjećaj predanosti u pomaganju drugima. Oko petine je izrazilo opću želju za društvenim angažmanom, a nešto više od desetine imalo je konkretan povod za rješenje nekog problema. Manje od 10% mladih volontera razloge pripisuje obiteljskoj tradiciji, zatim motivaciji za primjenom nekih znanja u praksi, te želji za stjecanjem novih prijatelja. Oko 5% volontera razlog dobrovoljnog rada pripisalo je vjerskim uvjerenjima, a oko 2% je istaklo pragmatičan razlog prilike za upoznavanje budućeg poslodavca. Iz društveno - političkih uvjerenja volontiralo je manje od 1%.
Istraživanje provedeno na uzorku od 255 studenata diplomskih studija Sveučilišta u Zagrebu s njegovih sedam sastavnica (Ekonomski fakultet, Kineziološki fakultet, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Fakultet kemijskog inženjerstva i tehnologije, Filozofski fakultet, Studij socijalnoga rada pri Pravnom fakultetu, Učiteljski fakultet) (Pološki Vokić, Marić, Horvat, 2013.) 9 bilo je usmjereno na motivaciju za volontiranje, te je istražena povezanost odabranih osobnih obilježja mladih (spol, ličnost i područje studiranja) s primarnim razlogom za volontiranje. Rezultati istraživanja pokazuju da primarna motivacija najvećeg broja ispitanika
_______
8 Ilišin V., Bouillet D., Gvozdanović A., Potočnik D. (2013). Mladi u vremenu krize. Prvo istraživanje Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu i Zaklade Friedrich Ebert o mladima. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Friedrich Ebert Stiftung Zagreb.
9 Pološki Vokić N, Marić I., Horvat G. (2013). Osobine ličnosti i motivi za volontiranje – jesu li motivi za
volontiranje povezani sa spolom, ličnosti i područjem studiranja?. Revija za socijalnu politiku, god. 20, br. 3, str. 225-252, Zagreb ( http://www.rsp.hr/ojs2/index.php/rsp/article/view/1130/1237 )
(33%) proizlazi iz vlastitih uvjerenja, a ne zbog materijalnog dobitka, što znači istinsko poistovjećivanje s idejom volontiranja (motiv »vrijednosti«). Svi ostali tzv. egoistični razlozi (bolje razumijevanje, osobni razvoj, karijera, društveni odnosi, samozaštita) manje su prisutni. Istraživanje je pokazalo i da poticaji za uključivanje u volonterski rad ovise o specifičnim obilježjima pojedinaca. Konkretno, razlozi za volontiranje u većoj mjeri ovise o području studiranja/rada pojedinca, a u manjoj mjeri o spolu i obilježjima ličnosti pojedinca.
Glavni cilj „Istraživanja osobina ličnosti i motiva za volontiranje“ 10 (Juzbašić M. i Vukasović Hlupić T., 2014.) bio je provjeriti mogućnost predviđanja motiva za volontiranje na temelju osobina ličnosti petofaktorskog modela (pet osnovnih faktora ličnosti: ekstraverzija, ugodnost, savjesnost, neuroticizam/emocionalna stabilnost i otvorenost za iskustva). Istraživanje je provedeno na uzorku od 140 ženskih i 19 muških volontera, mahom studenata i studentica iz Zagreba, Splita i Osijeka, pri čemu ovakav omjer odražava činjenicu manjeg broja muških volontera u odnosu na ženske u bazama većine volonterskih centara u Hrvatskoj. Rezultati su pokazali da su volonteri u Hrvatskoj najčešće ugodne, savjesne, altruistične, pouzdane i moralne osobe širokih umjetničkih interesa, čiji su dominantni motivi za volontiranje težnja za novim iskustvima i znanjima te usavršavanjem, kao i altruistična briga za druge, posebno za one koje smatraju manje sretnima od njih samih. Iako u ovom istraživanju nije postojala kontrolna skupina nevolontera, inozemna istraživanja pokazuju da su toplina i pozitivne emocije, kao i povjerenje, altruizam i suosjećanje uže osobine ličnosti na kojima volonteri postižu značajno više rezultate od nevolontera.
Iako se rezultati ovog istraživanja ne mogu generalizirati na ukupnu populaciju volontera u Hrvatskoj, ono je omogućilo nove spoznaje u području odnosa osobina ličnosti i motiva za volontiranje u Hrvatskoj. Budući da su druga istraživanja pokazala da će osobe češće i duže volontirati ako su poziv za volontiranje i volonterski posao koji obavljaju u skladu s njihovom motivacijom i osobinama ličnosti, ovo istraživanje moglo bi koristiti organizatorima volontiranja u pozivanju volontera i kreiranju volonterskih pozicija.
Istraživanje Eurobarometra „Mladi u Europskoj Uniji“ 11 iz rujna 2017. godine, a koje je obuhvatilo gotovo 11 000 mladih u dobi 15-30 godina iz svih 28 država članica Europske unije, pri čemu je 400 ispitanika bilo iz Republike Hrvatske, obuhvatilo je i područje sudjelovanja mladih u organiziranim volonterskim aktivnostima. Rezultati pokazuju da je u takvim aktivnostima u zadnjih 12 mjeseci sudjelovalo 31% ispitanika na razini Europske unije (25% u 2014. godini) 12 , odnosno 23% na razini Republike Hrvatske (24% u 2014. godini), pri čemu najveći udio, njih 69%, na razini Europske unije (66% u 2014. godini), odnosno 79% na razini
1 0 Marija Juzbašić, Tena Vukasović Hlupić Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska
1 European Commision, 2018., „Flash Eurobarometer 455: European Youth” https://data.europa.eu/euodp/data/dataset/S2163_455_ENG
2 European Commision, 2014., „Flash Eurobarometer 408: European Youth” http://ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinion/flash/fl_408_en.pdf
Republike Hrvatske (57% u 2014. godini) smatra da su njihove volonterske aktivnosti usmjerene promjenama u lokalnoj zajednici. Udio volontera koji su primili neki oblik formalnog priznanja za svoje volonterske aktivnosti (potvrda, certifikat) je 28% na razini Europske unije (27% u 2014. godini) i 48% na razini Republike Hrvatske (23% u 2014. godini), dok je udio volontera koji su volontirali izvan svoje zemlje 8% (6% u 2014. godini) na razini Europske unije i 5% (2% u 2014. godini) na razini Republike Hrvatske.
Zanimljivo je da je u odnosu na 2014. godinu, zabilježeno povećanje udjela mladih koji nisu volontirali izvan svoje zemlje, iako su za to imali mogućnosti (EU 15% nasuprot 5% u 2014. godini; HR 15% nasuprot 4% u 2014. godini) te smanjenje udjela onih koji nisu imali mogućnosti za volontiranje izvan svoje zemlje (EU 88% nasuprot 76% u 2014. godini; HR 80% nasuprot 94% u 2014. godini).
Postojeća prigodna i parcijalna istraživanja volonterstva u Republici Hrvatskoj svakako daju vrijedan doprinos unapređenju volonterstva, no postoji potreba i za sustavnim, koordiniranim istraživanjima uz pomoć kojih bi se pratile promjene u području volonterstva te, shodno rezultatima, usmjeravale mjere u politici razvoja volonterstva.
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
OPIS STANJA
Komentirate u ime: Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
Opći podaci o volonterstvu
Sustav volontiranja u Republici Hrvatskoj definiran je Zakonom o volonterstvu (Narodne novine, broj 58/07) iz 2007. godine kojim se uređuju osnovni pojmovi vezani za volontiranje, temeljna načela volontiranja, uvjeti volontiranja, prava i dužnosti volontera te organizatora volontiranja, uvjeti sklapanja ugovora o volontiranju, donošenje Etičkog kodeksa volontera, izdavanje potvrde o volontiranju, Državna nagrada za volontiranje, nadzor nad izvršenjem ovog propisa, kao i druga pitanja od značenja za volonterstvo. Tijelo nadležno za provedbu ovoga Zakona je središnje tijelo državne uprave u čijem je djelokrugu volonterstvo, odnosno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
Volontiranjem se u smislu navedenog Zakona smatra dobrovoljno ulaganje osobnog vremena, truda, znanja i vještina kojima se obavljaju usluge ili aktivnosti za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, a obavljaju ih osobe bez postojanja uvjeta isplate novčane nagrade ili potraživanja druge imovinske koristi za obavljeno volontiranje.
S ciljem dodatnog unaprjeđivanja ovog područja, u veljači 2013. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o volonterstvu (Narodne novine, broj 22/13). Značajnije se izmjene odnose na dugotrajno i kratkotrajno volontiranje, definiciju volontera i organizatora volontiranja, situacije u kojima je obvezno sklapanje Ugovora o volontiranju, prava i obveze volontera i organizatora volontiranja, kompetencije stečene volontiranjem te uvođenje pojma volontiranja u kriznim situacijama. Novim se izmjenama uvodi i načelo inkluzivnog volontiranja te se propisuju odredbe koje obvezuju organizatore volontiranja da osobitu pozornost posvete osiguranju jednakih uvjeta volontiranja, s posebnim naglaskom na pripadnike socijalno isključenih skupina stanovništva radi njihova socijalnog osnaživanja i uključivanja u društvo. Također se propisuje i obveza organizatora volontiranja da za volontere koji su pripadnici socijalno isključenih skupina stanovništva osiguraju adekvatnu pomoć i nadzor stručnih osoba. Za osobe potpuno ili djelomično lišene poslovne sposobnosti, Ugovor o volontiranju sklapa skrbnik (zakonski zastupnik) u pisanom obliku, uz uvažavanje mišljenja volontera korisnika.
Općenito govoreći, tri su ključna elementa koja se prepoznaju u gotovo svakoj definiciji volontiranja, ali i u svakodnevnoj uporabi: slobodno (dobrovoljno) ulaganje vremena, truda, vještina i sl.; aktivnost koja se ne poduzima zbog financijske ili neke druge imovinske koristi i aktivnost koja je usmjerena dobrobiti druge osobe ili društva u cjelini. Individualna i društvena važnost volontiranja naglašena je i u već spomenutom Etičkom kodeksu volontera, prema kojem „volontiranje osnažuje pojedince, izgrađuje osjećaj solidarnosti, potiče na sudjelovanje, štiti ranjive skupine od ekonomske, društvene i političke marginalizacije i ima potencijal kohezivnog elementa u društvu“.
Grafički prikazi stanja u volonterstvu u Republici Hrvatskoj
Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, kao tijelo nadležno za razvoj volonterstva u Republici Hrvatskoj, već dugi niz godina prikuplja podatke o organiziranom volontiranju temeljem Zakona o volonterstvu i Pravilnika o sadržaju izvješća o obavljenim uslugama ili aktivnostima organizatora volontiranja (Narodne novine, broj 9/18) kojim se uređuje sadržaj i način izvještavanja, izvještajno razdoblje, rok za dostavu izvješća i dr.
U razdoblju od 2009. do 2018. godine, prikupljeni podaci ukazuju na povećani broj prijavljenih organizatora volontiranja, odnosno zaprimljenih izvješća o organiziranom volontiranju, što je zakonska obveza organizatora volontiranja, a samim time se povećava i broj volontera i volonterskih sati. Počevši od nule kao polazne vrijednosti 2009. godine („pilot godina“), u 2010. godini ukupni broj volontera već je iznosio 13.922 s brojem sati od 725.680. Bilježi se značajno povećanje tijekom narednog razdoblja od 9 godina (2010. – 2018.) kada se značajnom promocijom volonterstva senzibilizira javnost za potrebom volontiranja, što je vidljivo i iz priložene tablice.
Tablica 1: Podaci o broju volontera, sati volontiranja i organizatora volontiranja
u razdoblju od 2010. do 2018. godine
Ukupan broj volontera
Ukupan broj sati volontiranja
Ukupan broj organizatora volontiranja
2010.
13 922
725 680
206
2011.
16 018
1 050 791
345
2012.
19 422
1 222 583
446
2013.
29 235
1 652 965
671
2014.
45 955
2 597 121
1 032
2015.
52 208
2 943 902
1 367
2016.
48 731
3 332 984
1 217
2017.
47 372
2 603 676
1 168
2018.
62 699
3 253 667
1 497
Prikupljeni podaci dovode do zaključka da je do progresije broja volontera, broja volonterskih sati i prijavljenih organizatora volontiranja/podnesenih izvješća o organiziranom volontiranju do 2015. godine došlo zbog senzibilizacije javnosti i odgovornog građanstva za potrebom volontiranja, ali dijelom i kao rezultat informiranja organizatora volontiranja o postojanju zakonske obveze dostave izvješća o obavljenim uslugama ili aktivnostima organizatora volontiranja. S druge strane, uzrok pada broja volontera i organizatora volontiranja u 2016. i 2017. godini možemo pronaći u činjenici da je 2015. godinu, kad je zabilježeno značajnije povećanje broja volontera i organizatora volontiranja, obilježila velika migrantska kriza u kojoj je angažiran značajan broj volontera u aktivnostima pomoći migrantima koji su prolazili kroz Republiku Hrvatsku, a čime je još jednom, nakon poplava u 2014. godini, potvrđena snaga i značaj volontera u kriznim situacijama.
Struktura organizatora volontiranja u promatranom razdoblju u najvećem broju obuhvaća udruge (preko 80%), zatim slijede ustanove s oko 10% i druge neprofitne pravne osobe (oko 5%). U najmanjem se broju kao organizatori volontiranja pojavljuju državna tijela, jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave, vjerske zajednice, zaklade i turističke zajednice.
Grafikon 1: Struktura organizatora volontiranja u razdoblju od 2010. do 2018. godine