1. UVOD

Pasmine domaćih životinja koje se koriste u stočarstvu stvarane su tisućama godina sustavnim selekcijskm radom u specifičnom agrookolišnom, društvenom i geopolitičkom okruženju. Iz tog razloga izvorne pasmine u svojoj genetskoj strukturi i fenotipu agregatno su akumulirale adaptabilne karakteristike koje ih čine jedinstvenima i vrijednim očuvanja. Iako je do danas domesticirano više od 30 vrsta sisavaca i ptica, glavnina stočarske proizvodnje temelji se na svega 14 životinjskih vrsta koje osiguravaju oko 90% opskrbe hranom životinjskog porijekla (Food and Agriculture Organization of the United Nations – FAO, 2006). Očuvanje životinjskih genetskih izvora u budućnosti značajno je za nastavak selekcijskih postupaka unaprjeđenja uzgoja kako izvornih tako i komercijalnih pasmina domaćih životinja.  

Izvorne pasmine imaju velik značaj u održivoj proizvodnji proizvoda životinjskog podrijetla, diverzifikaciji proizvodnje, očuvanju tradicijskih proizvoda i sustava proizvodnje, ali i očuvanju zaštićenih krajolika, tradicionalnih uvjeta življenja i kulturne baštine. Očuvanje i korištenje genetske raznolikosti između i unutar vrsta i pasmina daje pretpostavke za žurne odgovore na krizne situacije odnosno izazove u budućnosti. Gubitak bioraznolikosti unutar vrsta domaćih životinja i erozija genetskih resursa domaćih životinja ne ugrožava samo održivost sustava poljoprivredne proizvodnje i sigurnost opskrbe hranom, već ugrožava očuvanje tradicijskih proizvodnih sustava, diverzifikaciju stočarske proizvodnje, i potencijal za održivi razvoj i opstanak ruralnog stanovništva u okviru očuvanih ruralnih sredina. U vrednovanju genetskih resursa i odluci za njihovo očuvanje koriste se i drugi važni kriteriji kao: stupanj genetske jedinstvenosti, međupopulacijska i međupasminska različitost (sličnost) , gospodarski važna jedinstvena svojstva, te svojstva povezana s prilagodbom određenoj sredini. U procjeni kriterija za očuvanje genetskih resursa domaćih životinja potrebno je koristiti i molekularno-genetske metode koje omogućavaju uvid u cjelokupni genom.

Sociokulturna vrijednost pasmine i njezina uloga u održavanju određenih funkcija ekosustava također mogu biti razlogom njezine preferencijalne zaštite. Određene populacije su se povijesno pojavile u područjima koja se danas protežu izvan nacionalnih granica (tzv. prekogranične pasmine), što zahtijeva regionalni ili međunarodni pristup održivom upravljanju takvim genetskim resursima. Međunarodna, a posebno regionalna suradnja također je nazočna u uspostavi postojećih protokola upravljanja genetskim resursima, posebice u pogledu „pravedne“ raspodjele koristi (engl. Access and Benefit Sharing – ABS).

Izvorne pasmine domaćih životinja naslijeđe su Republike Hrvatske čija je vrijednost vidljiva na ekonomskoj, socijalnoj, prirodnoj i kulturološkoj razini. Izvorne pasmine domaćih životinja u svojim genima objedinile su tisućljetna događanja iz svog okruženja, pod utjecajem ili bez utjecaja čovjeka, one su živi spomenik minulih vremena i čuvaju identitet podneblja. Njihovi geni mogući su potencijal za sigurnost proizvodnje hrane u budućim vremenima u kojima će važnost njihove otpornosti i prilagodljivosti doći do punog izražaja.

U svrhu uspješne provedbe i ostvarenja ciljeva ranije navedenih aktivnosti donosi se Nacionalni program očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj (dalje u tekstu i: Nacionalni program), u skladu s člankom 14. Zakona o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“, broj 115/18). Nacionalni program razvijen je u skladu s nacionalnim prioritetima i zakonodavstvom, kao i prema međunarodno prihvaćenim smjernicama.

Dionici u ostvarenju ciljeva Nacionalnog programa su sve institucije u Republici Hrvatskoj na bilo koji način zainteresirane za očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja. Neke od njih izravno vode brigu o očuvanju izvornih pasmina domaćih životinja kao nositelji uzgojnih programa, dok ostale sudjeluju u raznim drugim aktivnostima u očuvanju izvornih pasmina domaćih životinja. Nacionalni program povezuje i koordinira rad dionika različitih institucija i područja, koji rade prema zajedničkim planovima i smjernicama radi ostvarenja postavljenih ciljeva, čime se osigurava učinkovito korištenje postojećih ljudskih, organizacijskih i financijskih resursa.

Ministarstvo poljoprivrede Republike Hrvatske nositelj je i Nacionalnog programa i Banke gena domaćih životinja Republike Hrvatske i kao takvo koordinator provedbe svih aktivnosti definiranih u Nacionalnom programu.

2. CILJEVI NACIONALNOG PROGRAMA

Očuvanje i održiva uporaba izvornih pasmina domaćih životinja u poljoprivredi, proizvodnji hrane i očuvanju ruralnog prostora u Republici Hrvatskoj, temeljni je cilj Nacionalnog programa, kojim se definiraju strateške smjernice razvoja nacionalne politike očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja, smjernice za regionalnu i međunarodnu suradnju. Time Nacionalni program doprinosi i očuvanju životinjskih genetskih izvora na globalnoj razini te osigurava ispunjavanje obveza koje je Republika Hrvatska preuzela svojim članstvom u međunarodnim organizacijama.

Ciljevi Nacionalnog programa mogu se podijeliti u dvije skupine:

Opći ciljevi:

-očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj u dostatnom broju i uzgojnoj strukturi, prvenstveno kroz očuvanje u izvornom okruženju ( in situ in vivo ) i održivim sustavima gospodarenja te kroz ex situ ( in vivo i in vitro ) programe očuvanja  (mreža banki gena )

-pohrana i čuvanje biološkog materijala izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj u nacionalnoj mreži  banki gena u dostatnom broju i strukturi tkiva

-održavanje gospodarske konkurentnosti izvornih pasmina domaćih životinja te gospodarska reafirmacija izvornih pasmina koje su u proteklim desetljećima gospodarski izgubile na svojoj konkurentnosti.

-vrednovanje, tržišno pozicioniranje i promocija izvornih pasmina domaćih životinja i njihovih proizvoda  

-očuvanje biološke i genetske raznolikosti unutar i između pasmina domaćih životinja

-dugoročno in situ i ex situ očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja provedbom uzgojnih programa i očuvanje bioraznolikosti

-reintegracija izvornih pasmina domaćih životinja u sustave gospodarenja i očuvanja, poljoprivrednih ekosustava travnjaka te zaštiti krajobraza, stanišnih tipova i bioraznolikosti

-podržavanje aktivnosti koje se tiču očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja i uspostavu transparentnog sustava nadležnosti i odgovornosti svih sudionika njegove provedbe (ministarstva, uzgojna udruženja, stručne i znanstvene institucije, nevladine organizacije i uzgajivači)

-promicanje suradnje na nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Specifični ciljevi:

-očuvanje ili povećanje broja jedinki izvornih pasmina domaćih životinja u tradicionalnom okruženju ili tradicionalnim uzgojem

-poboljšanje marketinga i plasmana proizvoda hrvatskih izvornih pasmina domaćih životinja uzgajanih u tradicionalnom okruženju ili u kontekstu tradicionalnih praksi

-povećanje broja bioloških uzoraka u bankama gena

-provođenje genetske karakterizacije pasmina i testiranja u svrhu njihovog održivog korištenja

-očuvanje višestoljetnih genofondova izvornih pasmina

Svrha Nacionalnog programa:

-očuvanje i održivo korištenje izvornih pasmina u poljoprivredi, proizvodnji hrane i očuvanju ruralnog prostora

-poštena i pravedna podjela koristi koje proizlaze iz njihove uporabe za današnje i buduće generacije s posebnim naglaskom na pasmine namijenjene uzgoju u tradicionalnom okruženju ili u okviru tradicionalnih proizvodnih praksi

-očuvanje pašnjaka kao visoko vrijednih površina u kontekstu očuvanja stanišnih tipova, krajobraznih vrijednosti i bioraznolikosti

Prikaz 1. Prikaz organizacijske strukture provedbe Nacionalnog programa zaštite izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj

3. POPIS AKATA BITNIH ZA DONOŠENJE I PROVEDBU NACIONALNOG PROGRAMA

Pravna osnova za donošenje Nacionalnog programa očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj je:

-Zakon o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“, broj 115/18)

N acionalni program očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj povezan je sa sljedećim propisima:

-Uredba (EU) 1012/2016 Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2016. o zootehničkim i genealoškim uvjetima za uzgoj uzgojno valjanih životinja čistih pasmina, uzgojno valjanih hibridnih svinja i njihovih zametnih proizvoda i trgovinu njima kao i za njihov ulazak u Uniju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 652/2014, direktiva Vijeća 89/608/EEZ i 90/425/EEZ i stavljanju izvan snage određenih akata u području uzgoja životinja ('Uredba o uzgoju životinja')

-Uredba (EU) br. 511/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. travnja 2014. o mjerama usklađivanja za korisnike Protokola iz Nagoye o pristupu genetskim resursima te poštenoj i pravičnoj podjeli dobiti koja proizlazi iz njihova korištenja u Uniji (SL L 150 od 20. svibnja 2014., str. 59.–71.)

-Provedbena uredba Komisije (EU) 1866/2015 od 13. listopada 2015. o utvrđivanju detaljnih pravila za provedbu Uredbe (EU) br. 511/2014 Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu registra zbirki, praćenja usklađenosti korisnika i najboljih praksi (SL L 275, 20.10.2015., str. 4-19)

-Odluka Vijeća 2014/283/EU od 14. travnja 2014. o sklapanju, u ime Europske unije, Protokola iz Nagoye o pristupu genetskim resursima te poštenoj i pravičnoj podjeli dobiti koja proizlazi iz njihova korištenja, uz Konvenciju o biološkoj raznolikosti. (SL L 150, 20.5.2014, str. 231-233)

-Protokol iz Nagoye o pristupu genetskim resursima te poštenoj i pravičnoj podjeli dobiti koja proizlazi iz njihova korištenja uz konvenciju o biološkoj raznolikosti (SL L 150, 20.5.2014, str. 234–249)

-Odluka o proglašenju Zakona o potvrđivanju Konvencije o biološkoj raznolikosti („Narodne novine“ – međunarodni ugovori 6/96)

-Zakon o poljoprivredi („Narodne novine“, br.  118/18 i 42/20)

-Strategija i akcijski plan zaštite prirode Republike Hrvatske za razdoblje od 2017. do 2025. godine („Narodne novine“, broj 72/17)

-Pravilnik o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2020. godinu („Narodne novine“, br.  22/20 i 57/20)

-Odluka o popisu izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja („Narodne novine“,  broj 26/19)

-Zakon o veterinarstvu („Narodne novine“, br. 82/13, 148/13, 115/18)

-Zakon o zaštiti prirode („Narodne novine“, br. 80/13, 15/18, 14/19 i 127/19)

-Zakon o šumama („Narodne novine“, br.  68/18, 115/18, 98/19 i 32/20)

-Zakon o Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu i hranu („Narodne novine“, broj 111/18)

-Zakon o zaštiti životinja („Narodne novine“, br.  102/17 i 32/19)

-Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi („Narodne novine“ br.  33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08,  36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17 i 98/19)

-Zakon  o udrugama („Narodne novine“, br. 74/14, 70/17 i 98/19)

4. GLOBALNO OČUVANJE ŽIVOTINJSKIH GENETSKIH RESURSA

Uzroci i dinamika potiskivanja izvornih pasmina regionalno su specifični. Glavni razlozi nestanka dijela izvornih pasmina su: globalizacija, koncentracija ekonomske moći, promjena poljoprivrednih proizvodnih sustava (industrijalizacija i intenzifikacija proizvodnje), društvena i gospodarska previranja (krize), zapostavljaje tradicijskih proizvodnih sustava, uvođenje mehanizacije u poljodjelstvo, smanjenje raspoloživih pašnjačkih površina, prirodne nepogode, pojave bolesti, uvoz stranih i egzotičnih pasmina, depopulacija i urbanizacija ruralnih sredina. Navedene negativne trendove FAO (Food and Agriculture Organization of the United Nations) prati još od ranih šezdesetih godina XX. stoljeća. Za razvoj i provedbu ''Globalne strategije upravljanjem farmskim genetskim resursima'' (engl. Global Strategy for the Management of Farm Animal Gentic Resources) pri FAO-u od 1995. godine odgovorna je Komisija za genetske resurse u poljoprivredi (engl. Commission on Genetic Resources for Food and Agriculture -CGRFA ) kroz Međuvladinu tehničku radnu skupinu za životinjske genetske resurse (engl. Intergovernmental Technical Working Group on Animal Genetic Resources - ITWGAnGR) ustanovljene 1997. godine. Navedena Međuvladina tehnička radna skupina 1999. pokrenula je projekt izrade nacionalnih izvješća o stanju životinjskih genetskih resursa. Pristigla nacionalna izvješća su objedinjena u prvom „Izvješću o stanju svjetskih životinjskih genetskih resursa za hranu i poljoprivredu'' (engl. The State of the World’s Animal Genetic Resources for Food and Agriculture), a nakon dopune nacionalnih izvješća FAO je 2015. godine objavio „Drugo izvješće o stanju svjetskih životinjskih genetskih resursa za hranu u poljoprivredu“ (engl. The Second Report on the State of the World’s Animal Genetic Resources for Food and Agriculture). Na Konferenciji u Interlakenu 2007. godine prihvaćen je ''Globalni akcijski plan zaštite životinjskih genetskih resursa'' (engl. Global Plan of Action for Animal Genetic Resources). Osnovni motivi očuvanja životinjskih genetskih resursa su postizanje milenijskih razvojnih ciljeva 1. i 7. (sigurnost proizvodnje hrane, ublažavanje siromaštva i održivi razvoj).

U registar pasmina domaćih životinja uspostavljen pri FAO-u (engl. Domestic Animal Diversity Information System - DAD-IS) upisano je 8.189 pasmina domaćih životinja, od kojih je 5.725 pasmina sisavaca te 2.464 pasmina peradi. Od navedenog broja pasmina njih 7.133 (87,1%) su lokalne pasmine, 500 (6,1%) pasmina je u skupini regionalnih prekograničnih te 556 (6,8%) u skupini internacionalnih prekograničnih (FAO, 2020). Od ukupnog broja lokalnih pasmina u Svijetu u riziku od izumiranja je 28,0%, dok je na području Europe i Kavkaza 52,6% lokalnih pasmina u riziku od nestanka. Procesi nestanka izvornih pasmina posebno su prisutni u gospodarski razvijenijim zemljama, no zadnjih desetljeća u istim zemljama pobuđen je interes javnosti za njihov opstanak. Naime, javnost je upoznata s koristima koje prozlaze iz očuvanja i korištenja izvornih pasmina, posebice u funkciji održavanja vitalnosti ruralnih područja, očuvanja tradicije i turizma, ekoservisa (bioraznolikost u funkciji očuvanja ekosustava, prevencija sukcesije staništa, prevencija požara i slično).

Zapaženi problemi i strateške odrednice očuvanja biološkog naslijeđa razmatrane su na UN Konferenciji o okolišu i razvoju (engl. UN Conference on Environment and Development) u Riu de Jeneiru 1992. godine, a zaključci su integrirani u pet temeljnih dokumenta i to: Deklaracija o okolišu i razvoju iz Ria (engl. Rio Declaration on Environment and Development), Konvencija o biološkoj raznolikosti (engl. The Convention on Biological Diversity - CBD), Konvencija o klimatskim promjenama (engl. The Convention on Climate Change), Načela upravljanja, zaštite i održavanja svih tipova šuma (engl. The Forest Principles) i Program održivog razvoja (Agenda 21.) Konvencija o biološkoj raznolikosti je globalno prihvaćen temeljni dokument o zaštiti biološke raznolikosti, a u Republici Hrvatskoj je stupila na snagu 1996. godine. Sukladno članku 6. spomenute Konvencije izrađen je Zakon o potvrđivanju Konvencije o biološkoj raznolikosti (Odluka broj: 01-96-780/1, od 25. travnja 1996. godine) temeljem kojeg je izrađena Strategija i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti. Slijedom navedenih obveza, Hrvatski Sabor je 1999. godine ratificirao Strategiju i akcijski plan zaštite biološke i krajobrazne raznolikosti Republike Hrvatske . Strategija je revidirana tijekom 2008. godine kada su uzete u obzir najnovije smjernice 9. Konferencije stranaka Konvencije održane u Bonnu početkom svibnja 2008. godine. Tom prigodom su predstavnici 191 države sudionice Konvencije konstatirali da se na Zemlji zbog ljudskih djelatnosti trenutno gubi između 100 i 1000 puta više biljnih i životinjskih svojti, nego što bi se to dogodilo u prirodnim procesima, bez djelovanja čovjeka.

4.1. Konvencija o biološkoj raznolikosti

Program očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja ima svoju osnovu u Konvenciji o biološkoj raznolikosti koja je globalno prihvaćen temeljni dokument o zaštiti biološke raznolikosti. Republika Hrvatska je potpisnica Konvencije te je Hrvatski Sabor donio Zakon o potvrđivanju Konvencije o biološkoj raznolikosti (Odluka broj: 01-96-780/1, od 25. travnja 1996. godine), koji je stupio na snagu 1996. godine. Nadalje, Program se oslanja i na Protokol iz Nagoye (Nagoya, 2010) koji se odnosi na pristup genetskim resursima i pravednu raspodjelu koristi koje proizlaze iz njihovog korištenja. Ujedno pruža transparentan pravni okvir za provedbu jednog od tri cilja Konvencije, a to je pravedna podjela koristi koje proizlaze iz korištenja genetskih resursa kako bi se doprinjelo očuvanju i održivom korištenju biološke raznolikosti. U Nagoyi je usvojen i novi strateški plan Konvencije za razdoblje 2011. – 2020. (UNEP/CBD/COP/X/2, 2010) koji sadrži viziju do 2050. godine kao i pet strateških smjernica i 20 detaljnih ciljeva za razdoblje od 2015. do 2020. godine, tzv. Aichi ciljevi biološke raznolikosti (engl. Aichi Biodiversity Targets).

 4.2. Komisija za genetske resurse u poljoprivredi

Komisija za genetske resurse u poljoprivredi (engl. Commission on Genetic Resources for Food and Agriculture – CGRFA) je kroz Međuvladinu tehničku radnu skupinu za životinjske genetske resurse (engl. Intergovernmental Technical Working Group on Animal Genetic Resources – ITWGAnGR) 1999. godine pokrenula projekt izrade nacionalnih izvješća o stanju genetskih resursa domaćih životinja. Pristigla nacionalna izvješća objedinjena su u Prvom izvješću o stanju globalnih životinjskih genetskih resursa za hranu i poljoprivredu (engl. The State of the World’s Animal Genetic Resources for Food and Agriculture) i predstavljena u Interlakenu 2007. godine, gdje su ujedno predstavljeni i usvojeni Globalni akcijski plan očuvanja životinjskih genetskih resursa i Interlaken deklaracija (engl. Global Plan of Action for Animal Genetic Resources and The Interlaken Declaration). Znanje i pravilno predviđanje globalnih, regionalnih i lokalnih trendova u stočarstvu i kvalitetan prioritetni sustav očuvanja bitni su elementi održivog upravljanja i zaštite genetskih resursa. U navedeni Globalni akcijski plan ugrađene su strateške odrednice gospodarenja genetskim resursima domaćih životinja kojima je cilj zaustavljanje erozije pasmina domaćih životinja, njihovog održivog korištenja u funkciji proizvodnje hrane i očuvanja tradicije ruralnih prostora. Prvo globalno izvješće o stanju genetskih resursa domaćih životinja (engl. The State of the World’s Animal Genetic Resources for Food and Agriculture; FAO, 2007) dalo je temeljne spoznaje i nametnulo strateške i operativne odrednice, koje su nadopunjene u drugom izvješću (engl. The second report on the State of the World’s Animal Genetic Resources for Food and Agriculture; FAO, 2015). Drugo izvješće o stanju svjetskih životinjskih genetskih resursa za hranu i poljoprivredu je sveobuhvatna procjena stanja bioraznolikosti u stočarskoj proizvodnji te sadržava i smjernice za očuvanje i upravljanje farmskim životinjskim genetskim resursima. Prikazani su podaci o nastanku i povijesti genetskih resursa domaćih životinja, trendovi u njihovom statusu, upotreba, uloga i vrijednost genetskih resursa, obilježja njihove prilagodljivosti i prijetnje koje utječu na bioraznolikost. Izvješće se temelji na izvješćima nacionalnih vlada iz 129 zemalja, 15 izvješća međunarodnih organizacija, četiri izvješća iz regionalnih kontaktnih točaka i upravljačkih mreža genetskih resursa domaćih životinja. Analiza stanja genetskih resursa pokazuje da strateški prioriteti navedeni u Globalnom akcijskom planu očuvanja životinjskih genetskih resursa ostaju jednako važni.

Izvješće naglašava važnost dobrog poznavanja i razumijevanja okolišnih čimbenika koji su temeljna pokretačka snaga smanjenja genetske raznolikosti. Nova tržišna i istraživačka usmjerenja i nove tehnologije stvaraju nove mogućnosti i izazove u upravljanju genetskim resursima domaćih životinja. U budućnosti će se više pozornosti posvetiti prepoznavanju vrijednosti pasmina. Tako npr. FAO prepoznaje potrebu za provođenjem visokokvalitetnih studija utjecaja lokalno prilagođenih pasmina na sastav i kvalitetu hrane životinjskog podrijetla posebno u smislu genetskih i okolišnih čimbenika.

Najveći tehnološki napredak posljednjih godina ostvaren je na području genomike, pri čemu je razvoj genomskih metoda objasnio genetsku osnovu nasljednih svojstava i povećao učinkovitost nekih uzgojnih programa. Prednosti su najčešće povezane s ograničenim brojem internacionalnih pasmina koje se uzgajaju u intenzivnim uvjetima. Genomika je ujedno poslužila za učinkovitu provedbu programa očuvanja genetske raznolikosti osiguravajući ključne informacije za sprečavanje uzgoja u srodstvu uz osiguravanje visoke genetske raznolikosti unutar populacije (engl. optimal contribution selection).

5. PASMINE KAO GENETSKI RESURSI I NJIHOVA KATEGORIZACIJA

5.1. Definicija pasmine

Pasmina je skupina domaćih životinja s jasnim i uočljivim vanjskim svojstvima po kojima se razlikuje od drugih definiranih skupina unutar iste vrste ili skupina životinja koja je zbog zemljopisne i/ili kulturne izolacije od sličnih skupina životinja prihvaćena kao poseban identitet. Za uzgojno valjana grla izvornih pasmina vodi se središnja baza podataka. Bazu čine podaci o porijeklu, eksterijernim i proizvodnim karakteristikama, rezultatima genetske karakterizacije i genomskog vrednovanja.

Ogrizek (1946) razumijeva pod pasminom „skup životinja iste vrste koje zbog zajedničkog podrijetla i prilagođavanja na jednolične životne prilike međusobno podudaraju u značajnim i bitnim pasminskim oznakama i svojstvima morfološke i fiziološke naravi. Ta svojstva moraju životinje jedne pasminske skupine (populacije) sigurno prenositi na svoje potomstvo“.

5.2. Kategorizacija pasmina

Pasmine su nastale odabirom životinja koje su prilagođene vanjskim čimbenicima kao što su klima, dostupnost stočne hrane, proizvodni sustavi i uzgojni ciljevi.

Kategorizacija pasmina domaćih životinja izrađena je temeljem Smjernice za razvoj izvještaja država (FAO, 2005) i Zakonskog okvira za upravljanje životinjskim genetskim resursima (FAO, 2005), te temeljem specifičnosti i značaja pojedinih pasmina u hrvatskom stočarstvu.

Sukladno kategorizaciji definiraju se slijedeće kategorije pasmina domaćih životinja:

1. Lokalno adaptirane pasmine su pasmine koje se uzgajaju u državi dovoljno vremena da bi se genetski adaptirale na jedan ili više tradicionalnih proizvodnih sustava ili okoliša u državi, a obuhvaćaju:

-izvorne (lokalne, autohtone) pasmine su pasmine domaćih životinja za koje je na osnovu povijesnih izvora o pasmini dokazano da su nastale na području Republike Hrvatske, da je Republika Hrvatska prvotno okruženje za razvoj pasmine i da za pasminu postoji hrvatska uzgojna i povijesna dokumentacija iz koje je razvidno da se za pasmine vodi porijeklo najmanje pet generacija predaka, te da za pasmine postoje uzgojna i selekcijska pravila. Odnosno pasmine koje su priznate kao izvorne u skladu sa zakonskom regulativom.

-tradicijske pasmine su pasmine domaćih životinja koje po izvornom nastanku nisu s prostora Republike Hrvatske ili za koje to nije dokazano. Pasmine su u Republici Hrvatskoj u neprekinutom uzgoju već pedeset (50) godina za kopitare i goveda ili trideset (30) godina za ostale vrste domaćih životinja. Za pasmine postoji hrvatska uzgojna dokumentacija iz koje je razvidno da se za pasminu vodi porijeko od najmanje pet (5) generacija. Za pasmine se provode uzgojna i selekcijska pravila.

2. Pasmine od posebnog značaja za Republiku Hrvatsku su pasmine koje udovoljavaju jednom od navedenih kriterija:

-pasmine koje se kontinuirano uzgajaju na području Republike Hrvatske i koje slijedom duge povijesne tradicije uzgoja uz jasnu i neupitnu gospodarsku važnost imaju i dodatan značaj za tradicijske, folklorne i/ili turističke aktivnosti, očuvanje agroekološkog sustava i identiteta područja. Za pasmine postoji hrvatska uzgojna dokumentacija

-pasmine koje su uzgajane na području Republike Hrvatske i čiji su uzgoji nakon “istiskivanja” iz područja na kojima su uzgajane ponovno obnovljeni (reintroducirane) na području Republike Hrvatske. Zbog svojih posebnih karakteristika, uz neupitnu i jasnu gospodarsku vrijednost, imaju i dodatni značaj za tradicijske, folklorne i turističke manifestacije, te očuvanje agroekološkog sustava i identiteta područja.

3. Inozemne pasmine koje se održavaju u različitom području od onog u kojem su se razvile i uključuju pasmine koje nisu lokalno adaptirane i koje nisu nastale na prostoru Republike Hrvatske, a obuhvaćaju:

introducirane pasmine su pasmine čija je introdukcija započela prije oko pet generacija, a koje su uvožene u relativno kratkom vremenskom razdoblju. Uključuje pasmine koje su uvožene u bliskoj prošlosti, ali koje nisu ponovno uvedene od tada.

kontinuirano introducirane pasmine su pasmine čiji se lokalni genski fond redovito nadopunjava iz jednog ili više izvora izvan Republike Hrvatske. Mnoge od pasmina koje se koriste u sustavima intenzivne proizvodnje ili koje trže internacionalne uzgojne organizacije nalaze se u ovoj kategoriji.

5.2.1. Priznavanje nove pasmine domaćih životinja

Postupak priznavanja novih pasmina propisan je Zakonom o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“ broj  115/18).

5.2.2. Stjecanje statusa izvornosti pasmine domaćih životinja

Stjecanje statusa izvornosti pasmine domaćih životinja propisano je Zakonom o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“ broj  115/18).

6. IZVORNE PASMINE DOMAĆIH ŽIVOTINJA

Glavnina stočarske proizvodnje temelji se na 14 životinjskih vrsta koje osiguravaju oko 90 % opskrbe hranom životinjskog porijekla (FAO, 2006). U ukupnoj proizvodnji hrane, udomaćene pasmine sudjeluju sa 30 do 40 % (FAO, 2006). Rezultati gotovo dvanaest tisućljetnog uzgojnog rada čovjeka na razvoju i proizvodnom prilagođavanju pogodnih udomaćenih vrsta vidljivi su u ≈ 8.200 pasmina domaćih životinja rasprostranjenih širom svijeta. Pretpostavke naglog povećanja broja ljudi na više od osam milijardi do 2050. godine (FAO, 2007), te znatnog povećanja proizvodnje i potrošnje hrane životinjskog porijekla nameću potrebu održavanja svih raspoloživih izvornih pasmina domaćih životinja u funkciji učinkovitije proizvodnje hrane u zadanom okruženju.

Industrijalizacija proizvodnje, tržišno gospodarstvo i nove tehnologije pogodovale su širenju visoko proizvodnih pasmina, uglavnom na štetu brojnih izvornih pasmina skromnijih proizvodnih osobina. Međutim, samo bogatstvo izvornih pasmina domaćih životinja čini proizvodnju hrane sigurnom u dinamičkoj promjeni proizvodnog okruženja, posebice u najavljenim i očekivanim klimatskim promjenama. Ne treba zaboraviti da upravo izvorne pasmine u sebi objedinjuju cijeli niz neposrednih i posrednih koristi. Izvorne pasmine često su podcijenjene u proizvodnji hrane, premda su, posebice u gospodarski manje razvijenim zemljama, ključne za dostatnu opskrbu hranom. Prilagođene su različitim uvjetima okoliša, otporne prema različitim bolestima i skromne u pogledu potreba za hranom.

6.1. Važnost očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja

Izvorne pasmine su jedinstveno genetsko naslijeđe stvarano stotinama i tisućama godina, te kao takvo u određenoj mjeri neponovljivo. One pružaju sigurnost za održivu proizvodnju hrane u budućnosti, a njihov vijekovni suživot s čovjekom i podnebljem učinio ih je važnom sastavnicom genetskog i kulturološkog naslijeđa. Njihovim nestajanjem smanjuje se biološka raznolikost u poljodjelstvu odnosno ukupna biološka raznolikost ekološkog sustava.

Očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj značajno je iz gospodarskih, kulturnih i znanstvenih razloga (Henson, 1992). Hoffmann i Scherf (2006) navode da je gospodarski razlog očuvanja genetske raznolikosti vezan uz proizvodnju hrane i vlakana. Osim toga, vučna snaga životinja ili prinos gnojiva za proizvodnju usjeva u nekim dijelovima svijeta još su uvijek važni. U vremenima koja dolaze, proizvodnja hrane biti će jedan od strateških prioriteta. Rizično je osloniti se samo na mali broj pasmina, što može dovesti do gubitka genotipova koji kroz vrijeme dobivaju na sve većem značenju. U genotipovima pasmina domaćih životinja sažete su prilagodbe (agregatna adaptabilnost) kao odgovor na izazove vremena u kojima su se pasmine razvijale. Varijabilnost vrste garancija je održivosti proizvodnje u vremenima mogućih klimatskih promjena, pojave novih bolesti i drugih razloga radi kojih komercijalne pasmine neće moći ostvarivati očekivanu proizvodnju. Posjedovanje originalnog genoma u in vivo ili in vitro obliku omogućava, ukoliko se ukaže potreba, njegovo brzo uključivanje u proizvodni proces. Komercijalne pasmine koje dominiraju u industrijskoj proizvodnji hrane ne mogu u potpunosti ispuniti očekivanja zahtjevnijih potrošača, posebice u pogledu tradicionalne gastronomije. Određeni dio potrošača želi imati dostupne proizvode proizvedene tradicionalnim tehnologijama od izvornih genotipova.

Izvorne pasmine domaćih životinja poticaj su oživljavanja dijela ruralnih područja, osiguravajući lokalnom stanovništvu potpuni ili dodatni izvor sredstava za egzistenciju. Pogodne su za korištenje i održavanje pašnjačkih površina, sprječavanje devastacije i sukcesije staništa (biotopa), uključivanje u programe organske (ekološke) proizvodnje i razvijanje prepoznatljivih tradicionalnih robnih marki. Sastavni su dio ekosustava o kojem ovise brojne druge biljne i životinjske vrste.

Tijekom tisućljetnog suživota s čovjekom postale su integralni dio tradicijskog i običajnog nasljeđa. Mnoge pasmine domaćih životinja igraju ulogu u specifičnim povijesnim razdobljima a neke od njih povezane su sa socijalnim i kulturnim razvojem nekog kraja. Radi navedenog, izvorne pasmine su često sastavni dio folklornih manifestacija.

Izvorne pasmine doprinose povećanju turističke atraktivnosti, a pogotovo kontinentalnih područja te se njihovim uzgojem stvaraju pretpostavke za održivi razvoj danas opustjelih predjela u Republici Hrvatskoj, te stvaranje novih brendova i etiketa u gastronomiji.

6.2. Globalni akcijski plan zaštite životinjskih genetskih resursa

Na temelju dosadašnjih iskustava, analiza i pretpostavki budućeg okruženja proizvodnje hrane FAO je nove strateške smjernice ugradio u Globalni akcijski plan zaštite životinjskih genetskih resursa ( engl. Global Plan of Action for Animal Genetic Resources ), usvojen u Interlakenu u rujnu 2007. godine. U navedeni Globalni akcijski plan ugrađene su strateške odrednice gospodarenja farmskim genetskim resursima kojima je cilj zaustavljanje erozije izvornih pasmina domaćih životinja, njihovog održivog korištenja u funkciji proizvodnje hrane i očuvanja tradicije ruralnih prostora. Donošenju navedenog p rethodila je sveobuhvatna analiza aktualnog stanja genetskih resursa u svijetu. Prvo globalno izvješće o stanju svjetskih životinjskih genetskih resursa (engl. The State of the World’s Animal Genetic Resources for Food and Agriculture; FAO, 2007) dalo je temeljne spoznaje i nametnulo strateške i operativne odrednice.

Analize proistekle iz nacionalnih izvješća ukazuju da erozija izvornih pasmina domaćih životinja nije zaustavljena, te da je nužno poduzeti nove korake. Zaštita se uglavnom provodi kroz in situ modele, u kojima su lokalne pasmine dio agro-ekološkog sustava, gospodarstva i kulture lokalne zajednice, utječući značajno na održanje ukupne bioraznolikosti. Modeli ex situ konzervacije i gospodarske reafirmacije lokalnih pasmina često su podcijenjeni, zapostavljeni i nekoordinirani. Radi navedenog, ciljevi Globalnog akcijskog plana očuvanja životinjskih genetskih resursa su sljedeći:

-promicanje održivog korištenja i razvoja izvornih pasmina, s ciljem osiguravanja sigurnosti proizvodnje hrane, održivosti poljoprivrede na dobrobit ljudi u svim državama,

-osiguravanje očuvanja raznolikosti važnih izvornih pasmina, kao dara budućim generacijama;

-promicanje čestite i nepristrane raspodjele nastale koristi od uporabe izvornih pasmina u proizvodnji hrane i poljoprivredi; prepoznavanje uloge i značenja tradicionalnih znanja, inovacija i običaja u cilju očuvanja i održivog korištenja izvornih pasmina, i ako je potrebno, njihovo vraćanje u okvire učinkovite konzervacijske politike i zakonodavnih mjera;

-upoznavanje potreba uzgajivača, pojedinačnih i zajedničkih; u okviru zakona podržavanje nediskriminirajućeg pristupa prema genetskom materijalu, informacijama, tehnologijama, novčanim sredstvima, istraživačkim rezultatima, marketinškim sustavima i prirodnim bogatstvima, u cilju nastavljanja očuvanja izvornih pasmina u Republici Hrvatskoj i uključivanja u gospodarski razvoj; promicanje agro-ekološkog pristupa kroz održivo korištenje, razvijanje i očuvanje izvornih pasmina;

-pomaganje institucijama odgovornim za upravljanje izvornim i zaštićenim pasminama kroz uspostavu, provedbu i redovitu provjeru nacionalnih prioriteta za održivo korištenje, razvoj i očuvanje izvornih pasmina;

-jačanje nacionalnih programa i institucionalnih kapaciteta; razvijanje primjerenih regionalnih i međunarodnih programa koji uključuju obrazovanje, istraživanja i obuku radi provedbe poslova karakterizacije, inventarizacije, nadzora, očuvanja, razvoja i održivog korištenja izvornih pasmina;

-upoznavanje javnosti o potrebi održivog korištenja i očuvanja izvornih pasmina.

6.3. Strateške smjernice ''Globalnog akcijskog plana očuvanja životinjskih genetskih resursa''

Strategija održivosti izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj treba biti usklađena s odrednicama strateških prioriteta Globalnog akcijskog plana očuvanja životinjskih genetskih resursa . Spomenuti plan osigurava važan i učinkovit međunarodni okvir za unapređenje održivog korištenja, razvoja i očuvanja izvornih pasmina u funkciji proizvodnje hrane, što će pridonijeti postizanju globalne prehrambene sigurnosti i smanjivanju siromaštva .

Četiri su temeljna strateška akcijska područja i to:

I. Karakterizacija, inventarizacija i nadzor trendova i pripadajućih rizika

-inventarizacija i karakterizacija izvornih pasmina domaćih životinja, nadzor trendova i pripadajućih rizika, utemeljenje javnih sustava za rano upozorenje i provedbu primjerenih mjera u kriznim situacijama,

-razvoj međunarodnih tehničkih standarda i protokola za karakterizaciju, inventarizaciju i nadzor trendova i pripadajućih rizika.

II. Održivo korištenje i razvoj izvornih pasmina domaćih životinja

-utemeljenje i jačanje nacionalne strategije trajnog održivog korištenja izvornih pasmina domaćih životinja,

-utemeljenje nacionalne razvojne strategije i programa po vrstama i pasminama,

-promicanje agro-ekološkog pristupa u upravljanju izvornim pasminama domaćih životinja,

-potpora tradicionalnim i lokalnim proizvodnim sustavima i sustavima znanja koji su od značaja za očuvanje i održivo korištenje izvornih pasmina domaćih životinja.

III. Konzervacija izvornih pasmina domaćih životinja

-razvoj i implementacija regionalne i globalne dugoročne konzervacijske strategije,

-razvoj pristupa i tehničkih standarda konzervacije izvornih pasmina domaćih životinja,

-utemeljenje nacionalne konzervacijske politike,

-utemeljenje i jačanje in situ konzervacijskih programa,

-utemeljenje i jačanje ex situ konzervacijskih programa,

-zasnivanje banaka gena.

IV. Uskladba zakona i institucija, izgradnja kapaciteta

-razvijanje i usklađivanje nacionalne politike i zakonodavnih okvira koji se odnose na izvorne pasmine domaćih životinja,

-mobilizacija svih resursa, uključujući i novčana sredstva za konzervaciju, održivo korištenje i unapređenje izvornih pasmina domaćih životinja,

-podizanje svijesti o ulozi i vrijednosti izvornih pasmina domaćih životinja,

-jačanje nacionalnih ljudskih potencijala za karakterizaciju, inventarizaciju i nadzor trendova i pripadajućih rizika, za održivo korištenje, razvoj i konzervaciju izvornih pasmina domaćih životinja,

-utemeljenje i jačanje državnih institucija, u cilju osmišljavanja i provedbe mjera uključivanja izvornih pasmina domaćih životinja u unapređenje stočarskog sektora,

-utemeljenje i jačanje nacionalnih obrazovnih, stručnih i istraživačkih ustanova,

-utemeljenje i jačanje mogućnosti prihvaćanja međunarodnih informacija, uključivanja u istraživanja i programe obrazovanja.

7. HRVATSKE IZVORNE PASMINE DOMAĆIH ŽIVOTINJA

Erozija dijela izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj stoljećima je prisutna na lokalnoj, regionalnoj razini, dovodeći u pitanje njihovu opstojnost. Izvorne pasmine domaćih životinja naslijeđe su Republike Hrvatske čija je vrijednost vidljiva na ekonomskoj, socijalnoj, prirodnoj i kulturološkoj razini. Naslijeđene izvorne pasmine domaćih životinja u svojim genima objedinile su tisućljetna događanja iz svog okruženja, pod utjecajem ili bez utjecaja čovjeka. Izvorne pasmine su živi spomenik minulih vremena i čuvaju identitet podneblja. Njihovi geni su potencijal za sigurnost proizvodnje hrane u budućim vremenima u kojima će važnost njihove otpornosti i prilagodljivosti doći do punog izražaja. Neke od tradicionalnih pasmina na područje Republike Hrvatske su dospjele iz drugih regija uslijed industrijalizacije i globalizacije stočarske proizvodnje. One također trebaju biti pod prismotrom stručne i šire javnosti, te po ukazanoj potrebi biti zaštićene na primjeren način.

U Popisu izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“, broj 26/19) navedeno je 28 izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja. Ovaj se popis se može i treba nadopunjavati pasminama za koje se potvrdi izvornost.

Osim navedenih izvornih pasmina domaćih životinja u ranije navedenom Popisu ovaj Nacionalni program obuhvaća i sedam izvornih pasmina pasa koje su međunarodno priznate od strane nacionalnog krovnog uzgojnog udruženja Hrvatskog kinološkog saveza (HKS) te od strane međunarodnog kinološkog udruženja Federation Cynologique Internationale (FCI).

8.     PROCJENA POTREBA  

8.1. Monitoring izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja i praćenje uzgoja u srodstvu

Procjena potreba temelji se na vrednovanju dosadašnjih rezultata in situ i ex situ očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja, te na podacima o brojnosti, strukturi populacije i zemljopisnoj rasprostranjenosti. Ovisno o pojedinoj pasmini, prijetnja su nepovoljna struktura populacije i posljedično povećanje uzgoja u srodstvu. Dio pasmina se uzgaja na ograničenom uzgojnom području što može predstavljati prijetnju u slučaju pojave bolesti. Potrebno je provoditi redovite analize populacijskih genetskih parametara na razini porijekla kao i molekularno genetsku karakterizaciju. Za pasmine koje se uzgajaju na ograničenom području potrebno je osigurati mehanizme da se uzgojno područje proširi (npr. suradnja s parkovima prirode, uključivanje novih uzgajivača), te da se obavezno provode mjere ex situ očuvanja.

Izvorne pasmine radi svoje adaptabilnosti na okruženje u kojem su boravile stoljećima, pogodne su za održavanje bioraznolikosti staništa, posebice ugroženih područja. Česti problem održavanja biotopa staništa je potiskivanje poželjnih biljnih zajednica od strane agresivnijih biljnih sklopova (korova, nižeg a kasnije i višeg drvenastog raslinja). Na taj način livade, pašnjaci i druge površine unutar ugroženih područja koje su stoljećima bile kultivirane i služile za proizvodnju hrane bivaju devastirane. Razuman način održavanja bioraznolikosti staništa je putem uključivanja izvornih pasmina u sustav gospodarenja zaštićenim područjima. Bilježimo takve primjere u slučajevima gospodarenja unutar Parka prirode Lonjsko polje (slavonsko-srijemski podolac, posavski konj). Na sličan način potrebno je integrirati druge izvorne pasmine u druga zaštićena područja radi održavanja bioraznolikosti.

8.2. Potrebe uzgajivača

Jedan od problema je starosna struktura uzgajivača koja je vrlo nepovoljna. Stoga bi se trebale poticati aktivnosti koje će mladima omogućiti uključivanje u uzgoj domaćih životinja. Potrebno je omogućiti modernizaciju tehničkih uvjeta provedbe određenih aktivnosti sufinanciranjem nabave istih. Uzgajivačima je potrebno osigurati i sufinanciranje edukacija kroz prisustvovanje stručnim predavanjima, seminarima, radionicama i tečajevima o svim relevantnim temama ovisno o vrsti domaćih životinja. Potrebno je razvijati sustave za pravovremeno informiranje uzgajivača (web stranice, tiskani materijali). Radi razmjene iskustava i znanja potrebno je potaknuti veću povezanost s uzgojnim udruženjima unutar i izvan Republike Hrvatske.

8.3. Uzgojna udruženja

Uzgojna udruženja su središta provedbe uzgojnog i selekcijskog rada u stočarstvu svake države članice EU. Međutim, uslijed povijesno različitog pristupa organizaciji uzgojno-selekcijskog rada, uzgojna udruženja u Republici Hrvatskoj su osnivana tek po njenom osamostaljenju. Uzgajivači, članovi postojećih uzgojnih udruženja, nemaju financijski i materijalni kapacitet za preuzimanje poslova koji su zadani Uredbom (EU) 1012/16, a obavezni su preuzeti i samostalno provoditi iste. Stoga je potrebno osnažiti kapacitete uzgojnih udruženja kroz tri faze: 1. osiguravanje tehničkih uvjeta za rad uzgojnih udruženja (najam uredskih prostora, informatička infrastruktura, uređaji, oprema, software potrebni za provođenje testova u stočarstvu kao i za prikupljanje podataka na mjestu proizvodnje); 2. pomoć u financiranju kadrova koji bi provodili stručni rad u udruženjima (plaće, edukacije i drugo); 3. izgradnja sustava izvješćivanja, marketinga i promocije stočarstva. Za osnaživanje rada uzgojnih udruženja potreban je razvoj digitalnih sadržaja, e-usluga i alata s ciljem digitalizacije te brze razmjene informacija i rezultata testova prema svim članovima uzgojnih udruženja, kako bi ih mogli integrirati u poslovne procese. Potrebno je omogućiti jačanje materijalnih i ljudskih resursa za prihvaćanje novih tehnologija koje su razvijene ili su u procesu razvoja stočarstva 21. stoljeća.

8.4. Javne ustanove

U strateškoj orijentaciji koja se bavi cjelokupnim poljoprivredno-prehrambenim lancem, uloga stočarstva mora se jasno naglasiti, posebno zato što je znanost u stočarstvu i uzgoju domaćih životinja povijesno snažno pridonijela sigurnosti proizvodnje hrane. Primijenjena istraživanja za održivi razvoj profesionalnih aktivnosti u stočarstvu trenutno su ograničena i u Republici Hrvatskoj se provode u okviru povremenih i nesustavnih projekata u znanstveno-nastavnim ustanovama (fakultetima iz područja poljoprivrede i veterine). Potrebno je osnažiti ljudske i materijalne kapacitete za prepoznavanje inovacija u svijetu, njihovo testiranje i prijenos u praktičnu primjenu. Javne ustanove bi se trebale ujediniti u stvaranju središnje točke razvoja i koordinacije mreže unutar i između istraživačkog i proizvodnog sektora u stočarstvu, uključujući civilno društvo i predstavnike vlasti. Područje djelovanja odnosilo bi se na proučavanje povezanosti genotipa i okoliša, ublažavanje efekata stakleničkih plinova kroz selekciju genotipova s manjom produkcijom metana, uključivanjem procesa precizne poljoprivrede za poboljšanje uvjeta zdravlja i uzgoja domaćih životinja i sl. Osnivanjem središnje točke za primijenjena znanstvena istraživanja u stočarstvu doprinjelo bi se bržem prijenosu znanja i tehnologija u stočarstvo, kako bi isto došlo na razinu konkurentnosti sličnu državama koje su dugo vremena članice EU.

8.4.1. Temeljna i primjenjena istraživanja

Učinkovita zaštita izvornih pasmina domaćih životinja treba počivati na modelima koji u sebi trebaju sadržavati najnovije spoznaje, dostignuća i modele, uvažavajući specifičnosti genetskih resursa. Nužno je nastaviti karakterizaciju pasmina obuhvaćenih programima očuvanja, vrednovati aktualne programe zaštite, razvijati i integrirati nove spoznaje i biotehnička dostignuća u aktualne konzervacijske programe, te poticati integraciju nacionalnih istraživačkih i razvojnih potencijala u međunarodne projekte usmjerene na gospodarenje izvornim pasminama. Rezultati istraživanja trebaju biti integrirani u in situ i ex situ modele očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj. Posebnu pozornost treba obratiti na razvoj i integraciju novih modela zaštite izvornih pasmina gospodarskom reafirmacijom (proizvodnja hrane), modelima održavanja staništa posebice ugroženih područja i provedbom veterinarskih mjera u zaštiti zdravlja koje će uvažavati specifične razlike pri pojavi bolesti u malim, odnosno ugroženim populacijama.

Nove biotehnološke metode omogućavaju pronalaženje gena od posebne ekonomske koristi ili gena vezanih uz pojavnost nasljednih bolesti. Istraživanja bazirana na korištenju SNP genetskih markera i sekvenciranja cijelog genoma će omogućiti filogenetsko pozicioniranje pojedinih pasmina po vrsti domaćih životinja, te prikazati populacijske strukturne parametre (razinu uzgoja u srodstvu, genetsku varijabilnost) na molekularnoj razini. Temeljem populacijskih strukturnih parametara istraživačke institucije trebaju pomoći usklađivanju shema sparivanja radi postizanja maksimalnih proizvodnih i/ili konzervacijskih učinaka.

8.5. Nacionalna mreža banke gena domaćih životinja Republike Hrvatske

Očuvanje genetske raznolikosti unutar i između vrsta u bankama gena (ex situ) je komplementarna strategija modelu očuvanja in situ u cilju održavanja široke genetske baza za budući uzgoj i istraživanje. Važno je zaštititi genetsku raznolikost domaćih životnja, kako izvornih tako i komercijalnih pasmina, za buduće generacije, a posebno u globalnom kontekstu sigurnosti prehrane i klimatskih promjena.

Očuvanje populacija izvornih pasmina domaćih životinja i genetske varijabilnosti unutar njih, ostvaruje se provedbom uzgojnih programa, gospodarskom uporabom, prikupljanjem i pohranom genetskog materijala u banke gena.

Banka gena predstavlja genetski materijal (sperma, jajne stanice, embriji, somatske stanice) prikupljen, pripremljen, pohranjen i čuvan na odgovarajući način u tekućem dušiku (-196°C). Uz prikupljen i pohranjen genetski materijal, banku gena mogu sačinjavati i žive životinje. Sastavni dio kolekcije banke gena predstavlja i sva evidencija rezultata laboratorijskih analiza bioloških uzoraka. Banka gena kontinuirana je potpora in situ programima očuvanja. U Banku gena pohranjuje se genetski materijal pasmina lokalnog, regionalnog i globalnog značenja, sukladno strategiji odabira i pohrane. Genetski materijal koji je pohranjen u Banku gena predstavlja javno dobro, te sukladno tome odgovorne službe brinu o njenom funkcioniranju. Više je razloga postojanja Banke gena u ukupnoj strategiji genetskih resursa domaćih životinja:

-potpora in vivo programima očuvanja prvenstveno izvornih pasmina domaćih životinja

-mogućnost rekonstrukcije pasmine u slučaju izumiranja ili gubitka znatnog broja jedinki

-osnivanje novih linija/rodova u slučaju njihova biološkog nestanka

-rezervna kopija populacije koja može biti iskorištena za modificiranje i/ili preusmjeravanje populacije, utjecanje na evolucijske ili selekcijske procese

-provedba genetskih i drugih znanstvenih istraživanja.

Količina i vrsta pohranjenog tkiva ovisi o mogućnostima i kapacitetima prikupljanja tkiva, tehnikama pohrane i uporabe genetskog materijala, statusu ugroženosti pasmine i okruženju. Za svaku godinu potrebno je načiniti plan prikupljanja, pohrane i nadopune tkivnog materijala u Banku gena, te objediniti informacije o genetskom materijalu. Opravdano je pohranjivanje različitog tkivnog staničja, budući da je od koristi u različitim dijelovima konzervacijskih programa i shema. Prikupljanje, pohranjivanje i distribucija sjemena putem umjetnog osjemenjivanja stavka je koja zauzima važno mjesto u konzervacijskoj shemi. Relativno je jednostavan postupak, a pohranjeno sjeme vrijedan je genetski materijal iskoristiv u upravljanju genetskom varijabilnošću aktualnih in situ programa. Manjkavost pohranjivanja sjemena je nemogućnost potpune rekonstrukcije pasmine iz sjemena (nedostaje citoplazmatski DNK zapis). Prikupljanje i pohranjivanje jajnih stanica je skuplje, no ukoliko situacija nalaže, opravdano je u upravljanju genetskom varijabilnošću. Prikupljanje i pohranjivanje jajnih stanica je zahtjevnije, te time skuplje u začetku ex situ in vitro programa. Prikupljanje i pohranjivanje tkivnih stanica je najjeftinija metoda, a izolirana DNK koristi se kod istraživačkih studija genetske raznolikosti i genomskog vrednovanja.

Prikaz 2. Shematski prikaz Nacionalne mreže banke gena domaćih životinja Republike Hrvatske

Od velike je važnosti uspostavljanje nacionalne mreže banki gena u svrhu pomoći očuvanja izvornih i genetskog unaprijeđenja svih pasmina domaćih životinja, gospodarski ih koristiti, te prikupljati, pohranjivati biološki material, te isti dokumentirati.

Nacionalnu mrežu banke gena domaćih životinja Republike Hrvatske (NmBAG) čine:

1. "Banka gena domaćih životinja Republike Hrvatske" (BAG) kao nacionalna banka gena i ustrojbena sastavnica Ministarstva poljoprivrede koja predstavlja središnju točku nacionalne mreže banaka gena

2. "priznate banke gena" (pBAG) koje su utemeljene u skladu sa Zakonom o uzgoju domaćih životinja, („Narodne novine“ broj  115/18)

Priznate banke gena uključene u Nacionalnu mrežu banke gena Republike Hrvatske provode prikupljanje, pohranu i manipulaciju prema protokolima koji su istovjetni za sve sastavnice mreže banke gena. Obvezu izrade i unaprijeđenja istih protokola ima Banka gena domaćih životinja Republike Hrvatske kao središnje mjesto mreže banke gena.

Prikupljanje bioloških uzoraka za deponiranje u NmBAG provodi:

-BAG kao središnje mjesto mreže banke gena,

-stručne institucije Ministarstva poljoprivrede zadužene za poslove u stočarstvu na nacionalnoj razini,

-priznata uzgojna udruženja nositelji odobrenih uzgojnih programa i koja imaju odobrenu aktivnost priznate banke gena sukladno članku 11. Zakona o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“ broj 115/18)

-priznata uzgojna udruženja nositelji odobrenih uzgojnih programa koja nemaju odobrenu aktivnost priznate banke gena sukladno članku 11. Zakona o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“ broj 115/18), također mogu prikupljati biološke uzorke uz obvezu dostave na pohranu u BAG,

-pravna osoba u svojstvu treće strane za provedbu specifičnih tehničkih aktivnosti u provedbi uzgojnih programa za koju ih je odabralo priznato uzgojno udruženje.

Broj pohranjenih bioloških uzoraka u NmBAG predstavlja broj uzoraka pohranjen u depou BAG. Priznate banke gena u sustavu NmBAG su u obvezi prema BAG dostavljati duplikat svakog pohranjenog biološkog uzorka u depou priznate banke gena. Biološki uzorci pohranjeni samo u depou priznate banke gena, odnosno čiji duplikat nije dostavljen na pohranu u BAG, ne smatraju se dijelom evidencije o stanju pohranjenih bioloških uzoraka u Republici Hrvatskoj.

Način prikupljanja, dokumentiranja, razmjene, ustupanja i korištenja živih životinja i genetskog i biološkog materijala propisuje se zasebnim pravilnikom.

8.5.1. Banka gena domaćih životinja Republike Hrvatske

Uspostava Banke gena domaćih životinja Republike Hrvatske (BAG) (dalje u tekstu i: Banka gena) temelji se na odredbama Nacionalnog programa, a sukladno točki 6.4.4. izrađen je Operativni program uspostave banke gena domaćih životinja u Republici Hrvatsko j (u daljnjem tekstu: Operativni program) koji je usvojen 2012. godine od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske (MPRR RH, 2012). Zadatak Operativnog programa je bio istaknuti i nabrojati glavne akcije (mjere) potrebne za uspostavu Banke gena koje će se provoditi u razdoblju od 2012. do 2016. godine. Hrvatska poljoprivredna agencija (HPA) je sukladno Nacionalnom programu bila definirana kao Nacionalna kontakt točka (NKT) i Koordinacijsko - informacijski centar (KIC) zadužena za vođenje Banke gena. Sukladno propisanim zaduženjima u Nacionalnom programu, početkom 2013. godine u HPA je utemeljen Odjel za Središnju banku animalnih gena koji izravno preuzima poslove definirane u Nacionalnom i Operativnom programu.

Od 1. siječnja 2019. godine Banka gena domaćih životinja Republike Hrvatske ustrojbeno postaje dijelom Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske pri čemu Ministarstvo poljoprivrede postaje KIC i NKT.  Lokacija smještaja banke gena i laboratorija je prostor Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske u Poljani Križevačkoj.

Ciljevi rada Banke gena domaćih životinja Republike Hrvatske su:

-potpora in vivo programima očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja kao rezervna kopija zaštićene populacije koja može biti učinkovito iskorištena u slučaju genetskih poteškoća u in situ programima, te radi povećanja efektivne veličine malih populacija i smanjenja genetskog gubitka,

-mogućnost rekonstrukcije pasmine u slučaju izumiranja ili gubitka broja jedinki,

-osnivanje novih linija/rodova u slučaju njihova biološkog nestanka,

-rezervna kopija populacije koja može biti iskorištena za modificiranje i/ili preusmjeravanje populacije, utjecanje na evolucijske ili selekcijske procese,

-osnivanje i upravljanje kolekcijama smještenima u banku gena,

-savjetodavna uloga u programima očuvanja životinjskih populacija i genetskom upravljanju u malim populacijama,

-suradnja s uzgojnim udruženjima,

-upravljanje dokumentacijom i nadzor sustava zaštite životinjskih genetskih resursa,

-provedba znanstvenih istraživanja (genetika, kriobiologija, genomika).

U Banku gena pohranjuje se genetski materijal pasmina od lokalnog, regionalnog i globalnog značenja, sukladno strategiji odabira i pohrane, a prikupljeni materijal pohranjen u Banku gena predstavlja javno dobro te sukladno tome odgovorne službe brinu o njenom funkcioniranju. Količina i vrsta pohranjenog tkiva ovisi o mogućnostima i kapacitetima prikupljanja tkiva, tehnikama pohrane i uporabe genetskog materijala, statusu ugroženosti pasmine i okruženju. Interakcija nacionalne mreže banki gena s uzgojnim udruženjima i uzgajivačima je jako značajna, jer pored mjerodavnih institucija za rad Banke gena značajan je i angažman ovlaštenih krovnih nacionalnih uzgojnih udruženja. Treba istaknuti da, iako je naglasak utemeljenja Banke gena očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja, u nju se pohranjuje i genetski reprodukcijski materijal natprosječnih jedinki komercijalnih pasmina, obzirom da su takve jedinke od interesa za uzgoj i očuvanje genetske strukture.

8.5.2. Priznavanje banke gena

Priznavanje banke gena provodi se sukladno članku 11. Zakona o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“, broj 115/18) kojim se definira priznavanje banki gena domaćih životinja koje prikupljaju i čuvaju genetski materijal ( in vitro ) i banki gena domaćih životinja koje uz prikupljanje i čuvanje genetskog materijala posjeduju i žive domaće životinje ( in vitro i in vivo ).

Za davanje mišljenja Ministarstvu poljoprivrede o zahtjevu za priznavanje statusa banke gena Savjet za praćenje provedbe Nacionalnog programa vodi se prema Prilogu II. Naputak za priznavanje statusa banke gena koji je sastavni dio Nacionalnog programa.

Ispunjavanje uvjeta iz  članka 11. stavka 4. podstavka 2. Zakona o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“, broj 115/18) koji se odnosi na posjedovanje odgovarajućeg objekta i opreme, utvrđuje Radna skupina za priznavanje banki gena domaćih životinja te utvrđeno činjenično stanje u obliku službene zabilješke dostavlja Savjetu za praćenje provedbe Nacionalnog programa očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj. Radnu skupinu za priznavanje banki gena domaćih životinja imenuje Ministarstvo poljoprivrede.

8.6. Promocija i marketing

Izvorne pasmine domaćih životinja imaju slabije proizvodne osobine od pasmina ili hibrida koji se danas koriste u komercijalnoj proizvodnji, iz tog razloga su potisnute iz proizvodnje i zamijenjene produktivnijim pasminama ili hibridnim životinjama. Nužno je pokrenuti određene aktivnosti kako bi se potaknula komercijalizacija pojedinih vrsta i pasmina te se na taj način osigurao dohodak njihovim uzgajivačima. Iako lošijih proizvodnih karakteristika, izvorne pasmine imaju prednost pred komercijalnim u kvaliteti proizvoda, malim zahtjevima u držanju i neusporedivo boljoj prilagođenosti ekstenzivnom ili polu intenzivnom načinu držanja. Zbog otpornosti i malih zahtjeva većina izvornih pasmina pogodna je za korištenje u ekološkoj proizvodnji.

Razvoj programa gospodarskog korištenja i jačanja konkurentnosti izvornih pasmina domaćih životinja jedna je od temeljnih postavki dugoročne održivosti. Primarni ciljevi razvoja potpornih mjera u funkciji očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja su: promoviranje i afirmiranje pasmina kroz programe zaštite održivim gospodarenjem, podupiranje marketinških aktivnosti na promicanju proizvoda koji se stavljaju na tržište kroz kratke lance opskrbe, poticanje uključivanja izvornih pasmina u folklorne, turističke, hobističke i druge programe, poticanje uključivanja izvornih pasmina u programe gospodarenja zaštićenim područjima, iznalaženje materijalnih potpornih sredstava za uzgojna udruženja i druge neprofitabilne sudionike programa očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja.

Dio izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj je konkurentan i gospodarski aktivan. Stvarna vrijednost ovih pasmina je u njihovim potencijalnim gospodarskim prednostima (adaptabilnost, otpornost na bolesti, radna sposobnost) koje su za sada dijelom prepoznate i koje im donose ekonomsku prednost (profitabilnost). Moderni programi očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja prepoznaju potrebu njihove prilagodbe tržištu na kojem izvorni genotipovi svoju nižu razinu proizvodnosti nadoknađuju atributima 'ekološko', 'izvorno', 'tradicijsko' ili 'originalno'. Dodatne mogućnosti su raspoložive kroz ugradnju proizvoda od izvornih pasmina u namirnice s oznakom 'zaštićena izvornost', 'zemljopisno podrijetlo' ili 'tradicijski ugled'. Ove pasmine mogu biti gospodarski korištene i kroz programe uporabnog gospodarskog križanja (u okviru provedbe uzgojnih programa). Na taj način se dugoročno podiže prihod uzgajivača izvornih pasmina do razine profitabilnosti. Temeljenje programa očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja na samoodrživosti u zadanom tržnom okruženju je nužnost koja im osigurava sigurnu budućnost. Stoga programi očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja trebaju sadržavati programe gospodarske reafirmacije koji se aktiviraju kada se steknu minimalni preduvjeti (dostatan broj grla, tehnološka rješenja, interes tržišta i drugo).

Potrebno je osmisliti programe konkurentnog korištenja i uzgoja izvornih pasmina domaćih životinja čime se otvaraju nove mogućnosti razvoja programa gospodarske reafirmacije (korištenja) uz uvažavanje tradicijskih sustava proizvodnje i suvremenih tržišnih standarda (sigurnost, sljedivost, izvornost, etnološke i ekološke norme). Potrebno je poticati razvoj programa gospodarskog korištenja izvornih pasmina, njihovu promociju i marketinšku pripremu specifičnih (tradicijskih) proizvoda te sukladno tome definirati programe koji potiču tradicijske proizvodne sustave u funkciji očuvanja okoliša, tradicije, ruralnih sredina i tradicijskih znanja.

Problem očuvanja izvornih pasmina može se objasniti njihovom niskom produktivnosti. Međutim, izvorne pasmine postaju sve važniji resurs u iskorištavanju prirodnih potencijala u aktualnom globalnom ekonomskom i socijalnom okruženju. Programi gospodarske koristi postoje samo za dio hrvatskih izvornih pasmina, za pojedine se tek osmišljavaju i/ili provode, a za veliki broj ih nema. Uzgoj izvornih pasmina samo radi postojanja, bez gospodarske koristi, značajno otežava opstanak svake pasmine domaćih životinja, a posebice izvornih. Kod pojedinih izvornih pasmina gospodarski programi će biti teško osmišljeni, obzirom da nema povijesnih temelja za proizvodnju prehrambenog proizvoda. Izvorne pasmine konja pa i goveda (slavonsko srijemski podolac i istarsko govedo) uzgajane su u cilju izvora radne snage u poljoprivredi i nema povijesnog podatka o proizvodnji tradicijskih prehrambenih proizvoda. Značajno za izvorne pasmine konja je da hrvatski građani imaju jedva zamjetnu sklonost konzumacije konjskog mesa. U pojedinih izvornih pasmina, posebice goveda, moguće je osmišljavanje i programa gospodarske koristi u sustavu križanja s komercijalnim mesnim pasminama, ali pri izradi plana križanja treba kao glavni kriterij uzeti značaj jedinke (krave) u populaciji (nukleus).  

Programe većeg gospodarskog aktiviranja izvornih pasmina domaćih životinja u svrhu stvaranja veće dohodovnosti pasmine, a čime se stvaraju preduvjeti za učinkovitije očuvanje izvornih pasmina, treba razvijati u slijedećim područjima:

-proizvodnja, prodaja i promidžba tradicijskih prehrambenih proizvoda od izvornih pasmina

-uporaba izvornih pasmina kao segment turističke ponude

-očuvanje okoliša i zaštićenih krajolika

-povećanje komercijalizacije izvornih pasmina kroz gospodarsko križanje

-očuvanje nacionalne kulturne baštine

-uporaba izvornih pasmina u edukacijskim programima

-uporaba izvornih pasmina u proizvodnji kozmetičkih i farmakoloških preparata

-uporaba izvornih pasmina u terapeutske svrhe

Tablica 4. SWOT analiza procijenjenih potreba

9. INSTITUCIJSKA STRUKTURA NACIONALNOG PROGRAMA OČUVANJA IZVORNIH I UGROŽENIH PASMINA DOMAĆIH ŽIVOTINJA

9.1.Sudionici provedbe očuvanja genetskih resursa domaćih životinja

Očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj je kompleksno, budući da integrira interese uzgajivača i opći javni interes. U program očuvanja uključene su nacionalne vladine institucije, uzgojna udruženja, znanstvene i stručne institucije, nevladine organizacije, uzgajivači i hobisti. Navedene partnerske strane sudjeluju u aktivnostima in situ i ex situ očuvanja genetskih resursa.

9.1.1.Uzgajivači

Uzgajivači su temeljni aktivni dionici provedbe Nacionalnog programa. U provedbi sudjeluju samostalno ili kroz uzgojna udruženja (udruge, saveze), čime ostvaruju usku suradnju s ostalim dionicima provedbe Nacionalnog programa u Republici Hrvatskoj koji se odnosi na pojedinu pasminu kroz provedbu uzgojnih programa i akcijskih planova.

9.1.2.Priznata uzgojna udruženja

Priznata uzgojna udruženja aktivno sudjeluju u provedbi Nacionalnog programa zastupajući interese uzgajivača izvornih pasmina. Sudjeluju u donošenju i provedbi uzgojnih programa i akcijskih planova, ostvaruju suradnju s tijelima državne uprave i javnim ustanovama, predlažu i dogovaraju razvojne i istraživačke programe, promoviraju pasmine, razvijaju programe njihova gospodarskog korištenja te ostvaruju suradnju sa srodnim uzgojnim udruženjima na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Uzgojna udruženja imenuju stručna tijela, voditelja uzgojnog programa, komisije za redoviti pregled ili reviziju uzgoja, odabir i ocjenu grla na izložbama i manifestacijama. Uzgojna udruženja vode matične knjige pasmina i pomažu pri redovitom ažuriranju središnje baze podataka koju vodi Ministarstvo poljoprivrede.

9.1.3.Tijela državne uprave i javne ustanove

Ministarstvo poljoprivrede, Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja, Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu, Državni zavod za statistiku te druga tijela državne uprave i javne ustanove stvaraju temeljne postavke za provedbu Nacionalnog programa. Navedena tijela i ustanove aktivno sudjeluju u provedbi Nacionalnog programa. Središnja odgovorna i nacionalna kontakt točka je Ministarstvo poljoprivrede koje trajno prati stanje genetskih resursa domaćih životinja i u suradnji s drugim dionicima provodi inventarizaciju, prati karakterizaciju, sudjeluje u formiranju programa očuvanja ( in situ, ex situ ) i gospodarske afirmacije, te nadzire rad uzgojnih udruženja uključenih u provedbu strateških odrednica ovoga Nacionalnog programa.

9.1.4.Znanstvene i stručne ustanove

Znanstvene i stručne ustanove pružaju istraživačku i razvojnu potporu in situ i ex situ programima očuvanja izvornih pasmina, upotpunjuju spoznaje o odlikama vanjštine, proizvodnosti i genetskoj strukturi pasmina, sudjeluju u poslovima praćenja populacija, obavljaju znanstvene i stručne analize rezultata provedbe uzgojnih programa, sudjeluju u prilagodbi postojećih i oblikovanju novih uzgojnih programa. Po ukazanoj potrebi, sudjeluju u komisijama za reviziju uzgoja, redovitim pregledima uzgoja, ocjenama grla na izložbama i manifestacijama. Znanstvene i stručne ustanove daju prijedloge tijelima državne uprave, javnim ustanovama, uzgojnim udruženjima i uzgajivačima koji sudjeluju u provedbi uzgojnih programa. Znanstvene i stučne ustanove uključene su u provedbu ekukacije uzgajivača i šire javnosti u pojedinim dijelovima Nacionalnog programa.

Nadalje, znanstvene i stručne institucije mogu svoje razvojno-istraživačke kapacitete po potrebi objediniti kroz „ Referentnu ekspertnu mrežu za očuvanje animalnih genetskih resursa “ (REM AnGR). Referentnu ekspertnu mrežu za očuvanje animalnih genetskih resursa (REM AnGR) čine zainteresirane sastavnice visokih učilišta ( fakulteti ), veleučilišta, visokih škola, stručne institucije i ustanove, te inozemni znanstvenici i stučnjaci iskažu interes. Popis institucija, ustanova i pojedinaca uključenih u Referentnu ekspertnu mrežu za očuvanje animalnih genetskih resursa redovito evaluira i ažurira Savjet za praćenje provedbe Nacionalnog programa izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj, te ga čini javno dostupnim na mrežnoj stranici.

9.1.5.Regionalna (područna) uprava, lokalna samouprava i njihove institucije

Regionalna (područna) uprava, lokalna samouprava i njihove institucije aktivno sudjeluju u provedbi Nacionalnog programa kroz neposrednu i posrednu potporu održivosti genetskih resursa izvornih pasmina domaćih životinja na svom području. Potiču promociju i afirmaciju izvornih pasmina i njihovih proizvoda u okviru razvoja ruralnih sredina i očuvanja ugroženih područja. Jedinice regionalne i lokalne samouprave podržavaju razvoj prerađivačkih kapaciteta u funkciji razvoja i plasmana prepoznatljivih prehrambenih proizvoda od izvornih pasmina.

9.1.6.Nevladine udruge

Nevladine udruge mogu biti uključene u provedbu Nacionalnog programa sukladno njihovim interesima i pravima koje mogu ostvariti.

9.1.7.Privatni sektor

Privatni sektor (centri za umjetno osjemenjivanje, centri za distribuciju sjemena, veterinarske stanice) uključeni su u provedbu Nacionalnog programa kroz aktivnu ulogu u prikupljanju i distribuciji genetskog materijala, prvenstveno sjemena, kao i izradu programa očuvanja i zaštite zdravja koji će uvažiti specifičnosti uzgoja izvornih pasmina obzirom na stupanj ugroženosti. Uključeni su u poslove održavanja Banke gena, sukladno kapacitetima i interesima. Sudjeluju u provedbi uzgojne strategije pasmina u skladu s uzgojnim programima odnosno planom sparivanja, te u razmjeni informacija sa središnjom bazom podataka.

9.2. Organizacijski okvir provedbe Nacionalnog programa

Organizacijski okvir provedbe Nacionalnog programa očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja čine: Ministarstvo poljoprivrede kao Koordinacijsko-informacijski centar očuvanja genetskih resursa domaćih životinja u Republici Hrvatskoj, Savjet za praćenje provedbe Nacionalnog programa izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj i Nacionalni koordinator. Navedena tijela odgovorna su za koordinaciju i nadzor provedbe strateških i akcijskih odrednica očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja.

9.2.1. Koordinacijsko-informacijski centar očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj

Koordinacijsko-informacijski centar očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj (KIC) uspostavljen je pri Ministarstvu poljoprivrede. KIC je odgovoran za koordinaciju aktivnosti u okviru provedbe Nacionalnog programa na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, te vođenje Središnjeg registra genetskih resursa domaćih životinja u Republici Hrvatskoj. KIC pohranjuje informacije u Registre, osigurava njihovo redovito ažuriranje, nadzire populacijske parametre (uzgoj u srodstvu, efektivnu veličinu populacije, zastupljenost rodova i linija), sudjeluje u kreiranju uzgojne strategije, prikuplja i ažurira podatke o uzgojnoj vrijednosti jedinki, vodi Središnji registar Banke gena, dokumentira aktivnosti in situ i ex situ programa očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj, promovira očuvanje izvornih pasmina, podupire programe njihova očuvanja održivim gospodarenjem, sudjeluje u pripremi izvješća i čini ih dostupnim javnim službama i drugim interesnim subjektima.

9.2.2. Praćenje provedbe Nacionalnog programa očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj

Savjet za praćenje provedbe Nacionalnog programa očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj (dalje u tekstu i: Savjet) je središnje savjetodavno i kontrolno tijelo koje odgovorno skrbi za provedbu Nacionalnog programa. Članovi Savjeta su predstavnici ministarstava, javnih ustanova, uzgojnih udruženja, te znanstvenih i stručnih institucija. Nacionalni koordinator (NK) je član Savjeta. Nacionalni koordinator i članovi Savjeta imenuju se na pet (5) godina. Savjet se sastaje najmanje dva (2) puta godišnje, daje mišljenje o aktivnostima poduzetim u okviru Nacionalnog programa, iznosi preporuke za unapređenje provedbe pojedinačnih programa, zakonodavstva, te daje smjernice znanstvenih istraživanja. Zapažanja, preporuke i odluke Savjet objedinjuje i podnosi Ministarstvu odgovornom za poslove u poljoprivredi.

Ministarstvo poljoprivrede osigurava u svom godišnjem proračunu financijska sredstva za rad Savjeta sukladno planiranim aktivnostima.

9.2.3. Integracija Nacionalnog programa u globalnu mrežu očuvanja izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja

KIC je odgovoran za implementaciju 'Globalnog akcijskog plana očuvanja genetskih resursa domaćih životinja' prihvaćenog od strane FAO-a (Interlaken, 2007). NK zajedno sa KIC-om je odgovoran za usklađivanje Nacionalnog programa s 'Globalnim akcijskim planom očuvanja genetskih resursa domaćih životinja', usklađuje aktivnosti Nacionalnog programa prema globalnom međunarodnom institucionalnom okviru (FAO, ERFP, Globalna kontakt točka), sudjeluje na međunarodnim stručnim i znanstvenim radionicama, sudjeluje u radu KIC-a, te daje mišljenje nadležnim tijelima o pitanjima od interesa za očuvanje genetskih resursa domaćih životinja u Republici Hrvatskoj. Na međunarodnoj razini, Republika Hrvatska dužna je izvještavati FAO Komisiju za genetske izvore za hranu i poljoprivredu o stanju genetskih resursa domaćih životinja.

9.2.4. Međunarodna suradnja na području očuvanja biološke raznolikosti u stočarstvu

Suradnja na području očuvanja biološke raznolikosti genetskih resursa domaćih životinja uključuje razmjenu informacija o Nacionalnom programu i provedbi očuvanja biološke raznolikosti u stočarstvu, koordinaciju programa na razini EU, kontinuirano praćenje i ocjenu životinjskih genetskih resursa u Europi, koordinaciju mjera za očuvanje, opis, prikupljanje i korištenje životinjskih genetskih resursa in situ i ex situ metodama, te suradnju pri međusobnom informiranju i prisustvovanje seminarima i konferencijama. Ministarstvo poljoprivrede i znanstvene ustanove surađuju s međunarodnim organizacijama na području očuvanja biološke raznolikosti u stočarstvu, posebice s Europskom regionalnom točkom za životinjske genetske resurse (engl. European Regional Focal Point for Animal Genetic Resources - ERFP), asocijacijom koju sačinjava 45 država predstavljanih od strane NK. Djelovanje ERFP asocijacije temelji se na suradnji, transferu znanja i iskustava iz područja očuvanja životinjskih genetskih resursa između država, vladinih udruga i nevladinih organizacija. Jedna od ključnih uloga ERFP-a je potpora in situ i ex situ metodama očuvanja genetskih resursa domaćih životinja te primjena globalnog akcijskog plana (engl. Global Plan of Action for AnGR) predložena od strane FAO-a. Također, suradnja ERFP-a ostvarena je kroz suradnju s međunarodnim organizacijama kao su FAO-a i EU, što doprinosi točnijem uvidu u stanje i distribuciju genetskih resursa domaćih životinja u svijetu, informacijama o statusu ugroženosti pasmina domaćih životinja i mogućnostima njihovog očuvanja. Unutar ERFP-a osnovane su tri radne skupine (engl. working group - WG): 1. WG za in situ konzervaciju; 2. WG za ex situ konzervaciju; 3. WG Dokumentacija i informiranje. Republika Hrvatska aktivno sudjeluje u radu sve tri radne skupine. Radna skupina za in situ konzervaciju temelji svoj rad na odabiru metoda očuvanja i pronalaženju načina vrednovanja genetskih resursa domaćih životinja uvjetujući samodostatnost i dugoročni opstanak pasmina. Radna skupina za ex situ konzervaciju bazira svoje aktivnosti na metodama dugoročne pohrane genetskog materijala (sjeme, jajne stanice, tkivo, embrij, ….) u Banku gena usvajajući načela europske zakonodavne regulative i njihovom prilagodbom zakonodavstvu države članice. Uloga ove grupe razvidna je i kroz uključivanje u rad europske mreže Banke gena za životinjske genetske resurse (engl. European Genebank Network for AnGR - EUGENA). Radna skupina Dokumentacija i informiranje sudjeluje u pripremi podataka o brojnom stanju genetskih resursa domaćih životinja i statusu ugroženosti za informatičke sustave (npr. EFABIS). Unutar svake od navedenih radnih skupina primjenjuje se zakonodavstvo EU i po potrebi prilagođava pojedinim državama. Osim navedenih radnih skupina koje se bave dugoročnom problematikom očuvanja genetskih resursa, unutar ERFP-a djeluju radne skupine sa ciljem brzog i učinkovitog rješenja određenih zadataka kao što su: Task Force (TF), Access and Benefit Sharing (ABS), TF EU matters, TF In-situ conservation and valorisation of Animal Genetic Resources.

10. OPIS AKTIVNOSTI U PROVOĐENJU NACIONALNOG PROGRAMA

Aktivnosti opisane u ovom poglavlju odnose se na sve izvorne pasmine domaćih životinja koje se uzgajaju na području Republike Hrvatske.

10.1. Infomatički sustav i genetski resursi domaćih životinja

Za praćenje izvornih pasmina domaćih životinja uspostavljen je jedinstveni informatički sustav koji je usporediv sa sličnim informatičkim sustavima u svijetu i prilagođen potrebama očuvanja biološke raznolikosti u stočarstvu Republike Hrvatske. Uspostavljene baze podataka po vrstama i pasminama domaćih životinja su izvor podataka za provedbu aktivnosti Nacionalnog programa, te Uredbi i propisa EU, kao i za suradnju s drugim posebice međunarodnim bazama podataka u području očuvanja biološke raznolikosti u stočarstvu. Informacijskim sustavom upravlja Ministarstvo poljoprivrede. NK ima u obvezi redovito ažuriranje stanje nacionalnih farmskih genetskih resursa u globalnoj informatičkoj bazi životinjskih genetskih resursa (DAD-IS).

10.2. Mjere očuvanja i održive uporabe izvornih pasmina domaćih životinja

Strategije očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja mogu se kategorizirati kao in situ očuvanje tj. očuvanje u izvornom okolišu kroz kontinuirani uzgoj u proizvodnom sustavu u kojem se određena vrsta domaćih životinja razvila i gdje se provodi njen uzgoj.

Budući da nije uvijek moguće očuvanje u izvornom staništu u dovoljnoj brojnosti, takvu strategiju trebaju pratiti i drugi pristupi očuvanja tj. očuvanje izvan izvornog staništa ili ex situ . Očuvanje pasmina ex situ uključuje izradu i provedbu aktivnosti uzgoja u zaštićenim prostorima ( ex situ in-vivo ) i/ili pohranjivanjem u banke genetskih resursa za očuvanje biološkog materijala zamrzavanjem ( ex situ in-vitro; engl. Cryoconservation of animal genetic resources ).

10.2.1. Očuvanje in situ

U kontekstu održavanja biološke raznolikosti u stočarstvu, in situ očuvanje označava uzgoj populacija domaćih životinja namjenjenih održivoj poljoprivrednoj proizvodnji u izvornom okolišu. In situ očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja uključuje identifikaciju, označavanje i registraciju domaćih životinja u matičnim knjigama, provedbu performace i progenog testiranja, genetsko vrednovanje temeljem uzgojnih programa uz poseban naglasak na očuvanju genetske raznolikosti unutar pasmine, te provedbu specifičnih mjera u očuvanju i zaštiti zadravlja. Ove mjere podlježu odredbama Zakona o uzgoju domaćih životinja („Narodne novine“, broj 115/18) i Zakona o veterinarstvu („Narodne novine“, broj 82/13, 148/13, 115/18).

Samo točno identificirane i označene uzgojne životinje od uzgajivača koji registriraju svoje uzgojne životinje u ažurirane i dosljedne matične knjige ili registre uzgoja uzimaju se u obzir za očuvanje izvornih pasmina domaćih životinja.

In situ očuvanje uključuje sljedeće aktivnosti:

a)Inventarizacija izvornih pasmina domaćih životinja

Za održivo upravljanje genetskim resursima izvornih pasmina provode se sljedeće aktivnosti:

-nadzor (engl. monitoring)

-sustavna analiza stanja biološke raznolikosti u stočarstvu koja uključuje podatke o brojnom stanju, prostornoj raširenosti, načinu i namjeni uzgoja, određivanju statusa ugroženosti i mogućnosti očuvanja pasmine kroz minimalni broj životinja, doza sjemena ili jajnih stanica, a sukladno uzgojnom programu. U tu svrhu se vode se pasminski registri izvornih pasmina koji se kontinuriano ažuriraju tijekom cijele godine. Registri izvornih pasmina domaćih životinja sastavni su dio Jedinstvenog registra domaćih životinja Republike Hrvatske (JRDŽ) kojim upravlja Ministarstvo poljoprivrede. Pasminski registri sadrže o svim pasminama, pa tako i o izvornim pasminama predstavljenih u Prilogu 1.

b) Karakterizacija izvornih pasmina domaćih životinja

Karakterizacija izvornih pasmina domaćih životinja obuhvaća proučavanje informacija povezanih s dokumentacijom o pasminama i populacijama, njihovoj postojbini, proizvodnim sustavima kojima su prilagođene, te identifikaciju kvalitativnih i kvantitativnih svojstava.

c)Zdravlje domaćih životinja

Zaštita zdravlja izvornih, a posebno izvornih ugroženih, pasmina životinja vrlo je bitan dio u njihovom očuvanju. Zarazne bolesti predstavljaju veliku opasnost za populacije očuvane in vivo , bez ex situ postupaka, jer može doći do nestanka cijele populacije, posebice ako je malobrojna i izložena naročito opasnoj zaraznoj bolesti. Na izvorne pasmine domaćih životinja u Republici Hrvatskoj odnose se svi zakoni i podzakonski akti kao i na ostale životinje. Postojeći zakonski okviri su prilagođeni onima u EU, no u njima bi trebalo u većoj mjeri sagledati specifičan status izvornih pasmina životinja. Navedeno uključuje slijedeće aktivnosti:

- u programima zdravlja za pojedine bolesti, razmotriti i prilagoditi dodatne preventivne mjere (cijepljenje),

-   razviti modele za primjenu postupaka u slučajevima kriznih situacija koji uključuju izuzeća od propisanih mjera.

Fenotipska karakterizacija

Podrazumjeva proces identifikacije različitih populacija kroz dokumentaciju o pasminama, te opis morfoloških (eksterijernih) i proizvodnih odlika unutar određenog proizvodnog okruženja. Prepoznatljivost pasmine već je u značajnoj mjeri determinirana njezinim imenom, radi čega se navodi na početku opisa uključujući izvorni lokalni naziv, sinonime, te ime pod kojim je pasmina nazvana na međunarodnoj razini. Pri tome se treba voditi priznatim bazama podataka (DAD-IS).

Opis vanjštine pasmine važan je u njezinu raspoznavanju naspram drugih pasmina, stvaranju i praćenju pasminskih standarda, te u provedbi odabira uzgojno valjanih jedinki. Opis pasmine treba uključivati detaljan opis pojedinih dijelova tijela (glava, vrat, trup, noge), tjelesne mjere i masu životinja. U opisu proizvodnih predispozicija pasmina navode se informacije o proizvodnim svojstvima i usmjerenjima (plodnost, tovna i klaonička svojstva, svojstva mliječnosti, količina i kvaliteta vune, dugovječnost i životnu proizvodnju). Dominantni genotipovi u komercijalnim proizvodnim programima uglavnom su superiorni u pogledu proizvodnih mogućnosti, no izvorne pasmine u značajnijoj mjeri nose superiornije gene za svojstva adaptabilnosti (fitnesa) koji postaju sve važnija sastavnica uzgoja. Adaptibilnost pasmine određenim tehnologijama i proizvodnim uvjetima utječe na njezinu vrijednost kao genetskog resursa, stoga ako postoje potrebno je navesti informacije o sposobnosti podnošenja vanjskih stresora (bolesti, paraziti, ekstremni klimatski utjecaji, oskudna količina i kvaliteta krme, itd.).

U komercijalnim selekcijskim programima proizvodnost je temelj procjene (genetske) vrijednosti svakog grla, pa uključuje svojstva koja izravno unapređuju prihod (kvantiteta i kvaliteta proizvoda) ili svojstva koja neizravno unapređuju prihod proizvođača (vanjština i adaptivna vrijednost).

Genetska karakterizacija

-Provjera porijekla – za provjeru porijekla uzgojno valjanih životinja koriste se međunarodno usporedive i utvrđene molekularno – genetske metode u kojima se trebaju uzeti u obzir specifični zahtjevi pojedinih populacija ako su takve informacije dostupne. Provjera se temelji na korištenju ISAG seta genetskih markera (mikrosatelita i/ili SNP-ova), ali i informacija iz genomske matrice srodstva koristeći za to specijalizirane programe. Provjeru porijekla provode akreditirani laboratoriji.

-Genetska raznolikosti temeljena na podacima o porijeklu – studije koje uključuju procjenu genetskih odnosa između životinja na temelju rodoslovlja. Uključuju informacije o (prosječnom) koeficijentu uzgoja u srodstvu, te stopu promjene uzgoja u srodstvu kao najčešće korištene mjere.

-Mjere za potporu laboratorijske analitike uzgojnim udruženjima i uzgajivačima – laboratorijskom analitikom obavezne provjere roditeljstva na DNK razini (engl. paternity testing) osiguravaju vjerodostojnost genealoških podataka izvornih pasmina domaćih životinja. Ujedno omogućavaju stvaranje bazne populacije uzorkovanih grla izvornih pasmina domaćih životinja iz kojih će se dobiti vjerodostojni podaci na molekularnoj razini o genetskom stanju populacija izvornih pasmina, te će ujedno omogućiti plansko vođenje uzgoja u cilju očuvanja genetske varijabilnosti. Na taj način će biti postavljeni temelji za plansko vođenje uzgoja kroz planske pripuste i genetsku čistoću pasmine kroz kontrolu roditeljskog porijekla. Pored navedenog, analitika je od velike pomoći ovlaštenim uzgojnim udruženjima jer uvođenjem testiranja roditeljstva i većom vjerodostojnošću genealoških parametara utjecati će se na višu prodajnu cijenu uzgojno valjanih jedinki. Razvojem molekularne genetike i korištenjem SNP-ova kao genetskih markera omogućena je preciznija genetska karakterizacija i razvrstavanje populacija u odnosu na druge pasmine, otkrivanje genetskih defekata i osobina, te potvrđivanje roditeljstva na molekularnoj razini. Laboratorijskom analitikom praćenja statusa maligne hipertermije u populacijama izvornih pasmina svinja doprinosi se unaprjeđenju kvalitete tradicijskih suhomesnatih proizvoda, te u konačnici i dohodovnosti uzgoja posebice izvornih pasmina svinja kao osnove očuvanja. Time će se postaviti sustav praćenja i izlučivanja nepoželjnih genotipova iz uzgoja, a u rasplod se uvode jedinke koje imaju poželjne genotipove i bolja proizvodna svojstva.

d)Praćenje genetske varijabilnosti

Genetska varijabilnost pasmine je dovoljna kada u populaciji postoji toliki broj životinja da je moguće parenje životinja koje nisu srodne tj. da koeficijent srodstva prema FAO preporukama između životinja nije veći od 1 %.  Kriteriji za ocjenu genetske varijabilnosti unutar populacije su:

-podaci u pasminskim registrima

-cenzusna i efektivna veličina populacije

-stupanj inbridinga i stupanj srodstva između uzgojno valjanih životinja – osnova za izračunavanje stupnja inbridinga i stupnja srodstva je porijeklo osnovne populacije. Pored informacija iz rodovnika moguće je koristiti i informacije genetskih markera SNP-ova.

-izračun i određivanje genetskih rezervi po vrstama i pasminama domaćih životinja – u svakoj generaciji mora biti barem onoliko rasplodnih životinja da je efektivna veličina populacije najmanje 50. Rezerve sjemena uzgojno valjanih raspolodnjaka za osjemenjivanje ženskih uzgojno valjanih životinja u vrijeme izvanrednog stanja sastavni su dio genetskih rezervi i moraju pokriti potrebe za osjemenjivanjem za najmanje dvije generacije ženskih uzgojno valjanih životinja. Pri određivanju potrebnih genetskih rezervi po vrstama genetskog materijala, u obzir se uzima učinkovitost pohranjivanja genetskog materijala (također treba uzeti u obzir individualne razlike između rasplodnih životinja), uspješnost upotrebe zamrznutog genetskog materijala, stvarnu veličinu i rasprostranjenost populacije i stupanj ugroženosti populacije. Za genetske rezerve mora se osigurati najmanje 25 muških i 50 ženskih uzgojno valjanih životinja koje nisu u srodstvu. Prilikom skladištenja genetskih rezervi mora se osigurati provjera njihove kakvoće. U slučaju sumnje na lošu kvalitetu genetskog materijala, isti se mora obnoviti. Genetske rezerve životinjskih genetskih resursa značajnih za poljoprivredu kontinuirano prati KIC koji jednom godišnje izrađuje izvješće o stanju genetskih rezervi. O njima odlučuje Savjet koji predlaže Ministru potrebne mjere.

-genetski materijal uzgojno valjanih životinja može se pohraniti u različitim oblicima: žive životinje, sjeme, jajne stanice, embriji, somatske stanice ili izolirana DNK

-redovita objava Izvješća o stanju genetskih resursa domaćih životinja u Republici Hrvatskoj.

e)Tehnička pomoć uzgojnim udruženjima

Tehnička pomoć obuhvaća sljedeće aktivnosti:

-unos novih gena u populaciju ugroženu uzgojem u srodstvu (kupovina životinja i reproduktivnog materijala, aktiviranje reproduktivnog materijala pohranjenog u bankama gena, ...)

-promocija uzgoja s ciljem uključivanja novih uzgajivača u uzgoj

-poticanje uključivanja mladih uzgajivača

-edukacije uzgajivača

-povezivanje na nacionalnoj i međunarodnoj razini

-daljnja izgradnja sustava informiranja uzgajivača, izvješćivanja, marketinga i promocije genetskih resursa domaćih životinja (e-usluge, digitalizacija, razmjena informacija, promotivne aktivnosti)

-praćenje od polja do stola izvornosti proizvoda

-gospodarska konkurentnost genetskih resursa – očuvanje održivim korištenjem postiže se proizvodnjom tipičnih lokalnih proizvoda, potporom i zaštitom u sljedećim oblicima: zaštitom oznake izvornosti, zaštitom geografskog podrijetla i jamstvom tradicionalnog specijaliteta. Na taj se način nastoji povećati trgovinska razmjena i smanjiti zalihe industrijski proizvedene hrane te zaštititi proizvode od nestajanja i imitacija

-uzgoj, pokretne i nepokretne klaonice, prerađivački kapaciteti (mini), provjera autentičnosti proizvoda, certificiranje, plasman na tržište, promotivne aktivnosti (reklame, sajmovi, spotovi u medijima)

Određivanje statusa ugroženosti pasmine

Na temelju podataka iz Registra utvrđuje se za svaku pasminu status ugroženosti jednom godišnje temeljem demografskih i genetskih kriterija.

U demografske kriterije ubrajaju se: broj uzgojno valjanih i reproduktivno sposobnih jedinki, populacijski trendovi, zemljopisna rasprostranjenost unutar zemlje, informacije o populaciji iste pasmine u drugim zemljama (broj ženskih rasplodnih životinja). Pri određivanju statusa ugroženosti se dodaje i informacija o broju doza smrznutog sjemena u Banci gena.

U kriterije ubrajaju se: efektivna veličina populacije (N _e ), stopa promjene uzgoja u srodstvu (ΔF), koeficijent prosječne srodnosti životinja, genetski doprinosi osnivača i predaka, potpunost porijekla, genetski konzervacijski indeks, prosječni generacijski intervali i reproduktivne dobi za sva 4 puta roditelj-potomak.

          Efektivna veličina populacije (Ne)

Efektivna veličina populacije ( N _e ) izračunata je prema metodologiji Falconera (1989) koja je međunarodno (FAO) prihvaćena u monitoringu izvornih pasmina i populacija domaći i divljih životinja, a koja se temelji na ravnoteži i broju muških i ženskih rasplodnih jedinki u aktualnoj populaciji:

gdje je: Nm – broj rasplodnih muških jedinki, Nm – broj rasplodnih ženskih jedinki.  

Tablica 5. Definiranje statusa ugroženosti izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja u Republici Hrvatskoj obzirom na efektivnu veličinu populacije (Ne) prema Nacionalnom programu izvornih i zaštićenih pasmina domaćih životinja (2010).

Za haplodiploidne vrste (npr. pčele), primjenjuje se izračun efektivne veličine populacije (N _e ) prema formuli Wrighta (1933)

gdje je N _f – broj rasplodnih ženki (matica), N _m – broj rasplodnih mužjaka (tj. broj matica koje su majke rasplodnih trutova uslijed produkcije trutova partenogenezom).

Kategorizacija pasmina obzirom na ugroženost

S gledišta konzervacije, jedna od najvažnijih aktivnosti je kategorizacija pasmina u skladu sa statusom ugroženosti pasmine.

Kategorizacija ugroženosti predložena u smjernicama FAO (2013) po pitanju kriterija i pragova raspona obuhvaća sustave koje koristi FAO (FAO, 2007b) u kombinaciji s dodatnim prijedlozima (Gandini i sur., 2005; Alderson, 2009; Alderson, 2010). Stupanjem na snagu ovog Nacionalnog programa ugroženost pasmina u Republici Hrvatskoj određuje se prema smjernicama FAO (2013).

Kategorizacija je primarno bazirana na tri najvažnija parametra populacijske genetike:

-oskudnost brojnosti populacije (broj uzgojno valjanih ženskih jedinki)

-stopa uzgoja u srodstvu (∆F)

-prisutnost aktivnih programa očuvanja

Oskudnost brojnosti populacije se najpreciznije mjeri temeljem broja ženskih jedinki u uzgojno valjanoj populaciji, kao i proporciji ženki u populaciji koje se pare s muškim jedinkama iste pasmine. Kada takvi podatci nisu dostupni alternativa je ukupna veličina populacije. Ukoliko je moguće potrebno je također procijeniti stopu rasta/smanjenja brojnosti populacije, odnosno identificirati općeniti trend kretanja.

∆F se procjenjuje na temelju broja uzgojno valjanih muških i ženskih jedinki. Oskudnost u broju jedinki jednog od spolova, najčešće muških, temeljni je faktor koji primarno utječe na N _e .

Programi očuvanja, ukoliko se učinkovito provode, trebali bi povećati izglede pasmine za preživljavanje (odnosno smanjiti rizik od izumiranja). Kategorizacija pasmina prepoznaje navedeno na način da uključuje podkategorije za pasmine koje su uključene u programe očuvanja (kritične-održavane i ugrožene-održavane). Ove podkategorije su posebno važne za precizno praćenje raznolikosti na globalnoj razini. Ranije spomenuta tri parametra koriste se kako bi se pasmine razvrstale u jednu od sljedećih šest kategorija ugroženosti (i dvije podkategorije), navedene silazno po stupnju rizika od izumiranja:

-izumrla

-samo kriokonzervirana

-kritična (uključujući podkategoriju kritična-održavana)

-ugrožena (uključujući podkategoriju ugrožena-održavana)

-ranjiva

-nema rizika

Dodatno, postoji i sedma kategorija „nepoznato“ koja se koristi kako bi se opisale pasmine za koje populacijski podatci nisu poznati. Za pasmine koje su kategorizirane kao kritične, ugrožene ili ranjive smatra se da postoji rizik od izumiranja te su od interesa za konzervacijske aktivnosti.

Dodjela kategorije ugroženosti bazira se na najmanje povoljnom parametru, odnosno pasmine se svrstavaju u najveću kategoriju rizika za koju imaju uvjete. Na primjer, ukoliko je broj ženskih jedinki neke pasmine dovoljno malen da bi indicirao da treba biti svrstana u kritičnu kategoriju, svrstati će se u istu iako je broj muških jedinki dovoljno velik da bi ukazivao na to da treba biti u kategoriji „ugrožena“. Jednoj pasmini ne mogu biti dodjeljene dvije različite kategorije.

Vrste se izrazito razlikuju u reproduktivnim kapacitetima, mjereno kao očekivani broj uzgojno valjanih ženskih jedinki koje proizvede svaka ženska jedinka tijekom svog života. Ako je cenzusna veličina populacije jednaka, populacije koje pripadaju vrsti s niskim reproduktivnim kapacitetom, kao što su konji, izložene su većem riziku od onih koje pripadaju vrsti s visokim reproduktivnim kapacitetom, kao što su na primjer svinje. Izložene su većem riziku iz razloga što je vrstama sa niskim reproduktivnim kapacitetom potrebno puno više vremena kako bi se oporavile od smanjenja u broju jedinki u populaciji. Na primjer, s obzirom na činjenicu da krmače mogu proizvesti deset i više potomaka u jednom leglu te ih imati više u jednoj godini, populacije svinja mogu vrlo lako udvostručiti svoju cenzusnu veličinu unutar jedne godine, dok je za isti proces kod konja potrebno nekoliko godina.

Zbog jednostavnosti primjene, kada su se dodjeljivali statusi ugroženosti pasminama, FAO nije koristio različite pragove za različite vrste životinja (FAO 1998, 2007b). U smjernicama FAO (2013) uveden je pojednostavljen model koji ih uključuje (Tablica 6). Vrste se razvrstavaju u dvije skupine. U prvoj skupini nalaze se vrste koje imaju visok reproduktivni kapacitet, kao što su svinje, zečevi, zamorci  i perad, drugu skupinu sačinjavaju vrste koje imaju nizak reproduktivni kapacitet, na primjer one koje pripadaju taksonomskim skupinama Bovidae , Equidae , Camelidae i Cervidae . Zbog navedenih razloga vrste koje imaju nizak reproduktivni kapacitet imaju vrijednosti pragova kategorija za broj uzgojno valjanih ženskih jedinki, ali i za ukupnu veličinu populacije, koje su tri puta veće od onih koje se koriste kod vrsta koje imaju visok proizvodni kapacitet (primjenjuje se kod svih kategorija rizika) (Alderson, 2010). Pragovi raspona za broj muških jedinki su isti za sve vrste, s obzirom na činjenicu da je reproduktivni kapacitet vrste primarno određen reproduktivnim kapacitetom ženskih jedinki.

Tablica 6. Kategorije ugroženosti prema reproduktivnom kapacitetu vrste

Kategorije ugroženosti definirane su kako slijedi:

Izumrla – Pasmina se karakterizira kao izumrla kada nije preostala niti jedna živuća muška ili ženska jedinka, a ukoliko i postoji kriokonzervirani genetski materijal nije dostatan za rekonstrukciju pasmine.

Samo kriokonzerivrana – Pasmine kod kojih nije preostala niti jedna živuća muška ili ženska jedinka ali za koju postoji dovoljno kriokonzerviranog genetskog materijala za rekonstrukciju pasmine.

Kritična -  Pasmina se karakterizira kao kritična ukoliko:

-je ukupan broj uzgojno valjanih ženskih jedinki manji ili jednak 100 (300 za pasmine koje imaju nizak reproduktivni kapacitet)

-je ukupna veličina populacije manja ili jednaka 80 (240) a populacijski trend je pozitivan i proporcija ženskih jedinki koje se sparuji s muškim jedinkama iste pasmine je veća od 80% (križanje je jednako ili manje od 20%)

-je ukupna veličina populacije manja ili jednaka 120 (360) i populacijski trend je stabilan ili negativan

-je ukupan broj muških uzgojno valjanih jedinki manji ili jednak pet (na primjer ∆F je 3 % ili veći)

Ako je populacijski trend nepoznat, pretpostavlja se da je stabilan.

Pasmine za koje demografske karakteristike sugeriraju kritičan rizik od izumiranja, ali imaju aktivne programe očuvanja (uključujući kriokonzervaciju), ili populacije koje održavaju komercijalne tvrtke ili istraživačke institucije smatraju se „kritične-održavane“ za potrebe izvještavanja.

Ugrožena – Pasmina se karakterizira kao ugrožena ukoliko:

-je ukupan broj uzgojno valjanih ženskih jedinki veći od 100 (300 za vrste s niskim reproduktivnim kapacitetom) i manji ili jednak 1.000 (3.000)

-je ukupna veličina populacije veća od 80 (240) i manja od 800 (2.400) i povećava se u veličini dok je postotak ženki koje se sparuju s mužjacima iste pasmine iznad 80%

-je ukupna veličina populacije veća od 120 (360) i manja ili jednaka 1.200 (3.600) i trend je stabilan ili negativan

-je ukupan broj uzgojno valjanih ženskih jedinki manji ili jednak 20 i veći od pet (na primjer ∆F je između 1 i 3%)

Ponovno, ukoliko je populacijski trend nepoznat, pretpostavlja se da je stabilan.

Ugroženim pasminama biti će dodjeljena podkategorija „ugrožena - održavana“  ukoliko postoje aktivni programi očuvanja ili ih održavaju komercijalne tvrtke ili istraživačke institucije.

Ranjiva – Pasmina se karakterizira kao ranjiva ukoliko:

-je ukupan broj uzgojno valjanih ženskih jedinki između 1.000 i 2.000 (3.000 i 6.000 za vrste niskog reproduktivnog kapaciteta)

-je ukupna veličina populacije veća od 800 (2.400) i manja ili jednaka 1.600 (4.800) i povećava se, a postotak ženki koje se sparuju s mužjacima iste pasmine je veći od 80%

-je ukupna veličina populacije veća od 1 200 (3 600) i manja ili jednaka 2 400 (7 200) ali stabilan ili negativan

-je ukupan broj uzgojno valjanih muških jedinki između 20 i 35 (na primjer ∆F je između 0,5 i 1%)

Nepoznati populacijski trend smatra se stabilnim.

Nema rizika – Pasmina se karakterizira da nema rizika ukoliko je status populacije poznat i pasmina ne spada u kritičnu i ugroženu kategoriju (uzimajući u obzir i podkategorije) ili ranjivu kategoriju. Dodatno, za populaciju se može smatrati da nema rizika čak i ako ne postoje precizni podatci o veličini populacije dok god je postojeće znanje dovoljno da se može utvrditi kako veličina populacije premašuje pragove za kategoriju ranjiva.

Nepoznata – Sam naziv objašnjava kategoriju te poziva na akciju. Potrebno je provesti studije kojima će se utvrditi status pasmine. Pasminu koja bi mogla biti svrstana u ovu kategoriju nemamo u Republici Hrvatskoj niti se očekuje da će se takav slučaj pojaviti u budućnosti.

Bez obzira na ranije navedenu kategorizaciju Savjet za praćenje provedbe ovog Nacionalnog programa može ukoliko se pokaže potreba odlučiti o izmjeni kategorije određene izvorne pasmine domaćih životinja. U slučajevima nedavnih događaja poput populacijskog uskog grla, neadekvatnih sustava parenja ili neadekvatne selekcije, odnosno pojave znantno veće razine prosječne srodnosti i ∆F nego što bi se očekivalo na temelju procjena prema broju uzgojno valjanih muških i ženskih jedinki na temelju mišljenja Savjeta potrebno je poduzeti primjerene mjere.

10.2.2. Mjere in situ očuvanja

U cilju očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja in situ potrebno je izraditi mjere koje uključuju održavanje populacija živih životinja u njihovom prirodnom (izvornom) okruženju. Kod uzgoja se preferiraju ekstenzivni proizvodni sustavi i tradicionalne tehnologije uzgoja u skladu s načelima održivog razvoja. U uzgojnim stadima, jatima i eksperimentalnim uvjetima dopušteni su uzgojni postupci koji odstupaju od tradicionalnih uz uvjet da omogućavaju učinkovitiji selekcijski rad i pouzdanije očuvanje pojedine pasmine. Potrebno je provoditi mjere održavanja veličine populacije koja omogućava provedbu uzgojno selekcijskih mjera, istraživanje i provedbu fenotipskih i genetskih karakterizacija, te proizvodnju tradicionalnih proizvoda. Pri očuvanju genetske raznolikosti unutar izvornih pasmina je potrebno da programi očuvanja, pored praćenja uzgoja u srodstvu korištenjem porijekla uključuju i praćenje dužine generacijskog intervala, koeficijenta prosječne srodnosti, genetske doprinose osnivača i predaka, potpunost rodoslovlja, genetski konzervacijski indeks, prosječne generacijske intervale i reproduktivne dobi za sva 4 puta roditelj-potomak. Pored rodovničkih podataka potrebno je koristiti i SNP-ove za procjenu genomske razine inbridinga (F _ROH ) i efektivne veličine populacije temeljem linkage disequilibriuma (Ne _LD ).

-Potpora uzgoju izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja – definirana je Pravilnikom o provedbi izravne potpore poljoprivredi i 4. IAKS mjera ruralnog razvoja kroz Mjeru 10., Podmjeru 10.1. i Operaciju 10.1.9. Očuvanje ugroženih izvornih i ugroženih pasmina domaćih životinja (IZP).

-Gospodarska konkurentnosti izvornih pasmina – očuvanje održivim korištenjem postiže se proizvodnjom tipičnih lokalnih proizvoda, potporom i zaštitom u sljedećim oblicima: zaštitom oznake izvornosti, zaštitom geografskog podrijetla i jamstvom tradicionalnog specijaliteta. Na taj se način nastoji povećati trgovinska razmjena i smanjiti zalihe industrijski proizvedene hrane te zaštititi proizvode od nestajanja i imitacija.

-Mjere i krizni akcijski planovi očuvanja izvornih pasmina – prirodne katastrofe i epidemiološke bolesti mogu djelomično ili potpuno (nepovratno) ugroziti opstanak dijela ili cijele izvorne populacije domaćih životinja. Ukoliko dođe do prirodnih katastrofa ili epidemijskog širenja bolesti izvorne pasmine domaćih životinja mogu se naći u statusu visoke ugroženosti, sukladno veličini populacije, njenoj rasprostranjenosti (broju stada, širini i napučenosti područja) i genetskom materijalu pohranjenom u banku gena. Izvorne pasmine koje su kategorizirane kao kritične ili ugrožene su posebno osjetljive, posebice ukoliko nisu primjereno uključene u ex situ programe. Potrebno je poticati širu disperziju populacije unutar izvornog uzgojnog područja, preferirati manje rizična uzgojna područja (epidemiološki manje rizične podjedinice). Potrebno je provoditi redovitu inventarizaciju i nadopunu genetskog materijala pohranjenog u banku gena. U slučajevima pojave i širenja epidemijskih bolesti i prirodnih katastrofa u dogovoru s nadležnim odgovornim tijelima treba provesti akcijski plan žurnog spašavanja uzgojno valjanih jedinki, njihovo izmještanje na sigurna mjesta kao i dodatno prikupljanje genetskog materijala u Banku gena. Ugrožene pasmine domaćih životinja potrebno je pozornije štititi aktualnim zakonskim okvirom, uz razmatranje, prilagodbu i integraciju preventivnih mjera (vakcinacija) te mjera za suzbijanje zaraznih bolesti.

10.2.3. Uzgojni programi za male populacije

Uzgojni programi za male populacije trebaju osigurati da se u malim populacijama postigne što je moguće prije minimalna efektivna veličina populacija od 50 uzgojno valjanih životinja koju je zatim potrebno održavati. Za održavanje odgovarajuće efektivne veličine populacije je potrebno, očuvanje zastupljenosti izvornih nesrodnih linija u svakoj generaciji, kontrola inbridinga i homozigotnosti, praćenje prisutnosti genskih defekata, frekvencije gena i prisutnost ‘privatnih’ alela, te nadzor razine polimorfnosti na dostatnom broju lokusa. Uzgojni programi za male populacije moraju uključivati plan kako bi se osigurala i održala odgovarajuća efektivna veličina populacije, spriječio inbriding i održala zastupljenost izvornih linija. Konzervacijski programi provode se za populacije s efektivnom veličinom populacije Ne < 50, kao jedina raspoloživa mjera očuvanja. Za vrlo male populacije se preporučuje nabava i čuvanje zamrznutih embrija obzirom da je rizik od izumiranja populacije veći, a ponovno formiranje čistokrvne populacije samo zamrznutom spermom putem povratnog križanja je izuzetno teško.

10.2.4. Očuvanje ex situ

Model ex situ očuvanja predstavlja aktivan pristup zaštiti genetskih resursa domaćih životinja izvan njihovog izvornog okruženja. Dva su temeljna pristupa u ex situ modelima zaštite genetskih resursa domaćih životinja:

a)očuvanje živih životinja ( ex situ in vivo ) – podrazumijeva očuvanje jedinki izvornih pasmina izvan njihova uzgojnog područja (zaštićena područja, zoo vrtovi, edukacijske farme, istraživački centri, hobisti). Navedeni segment ex situ modela nužno je integrirati u program zaštite, posebice kritično ugroženih pasmina. Kao genetska rezerva, jedinke iz ex situ in vivo programa mogu pomoći u provedbi uzgojnog rada i eventualnoj rekonstrukciji pasmine.

b)prikupljanje i čuvanje tkiva uzgojno valjanih jedinki u tekućem dušiku (-196°C; ex situ in vitro; engl. cryoconservation). Ovaj model očuvanja podrazumijeva prikupljanje i čuvanje spolnog i tkivnog staničja u bankama gena domaćih životinja.

c)izrada i provedba nacionalnih i međunarodnih projekata uporabe izvornih pasmina kao sredstvo očuvanja i održavanja staništa - podrazumijeva aktivnu uporabu izvornih pasmina na tradicionalan način na staništima koja su zaraštena (protupožarni putevi i ceste, planinski travnjaci, pašnjačke površine I sl.) i/ili pod prijetnjom stranih i invazivnih biljnih vrsta (npr. amorfa, pajasen i slično). Dodatno provođenje istraživačkih projekata povezanih sa klimatskim promjenama, odabirom biljnih vrsta, zdravljem i otpornošću izvornih pasmina i slično

11.PREPREKE PRAĆENJU GENETSKE VARIJABILNOSTI IZVORNIH PASMINA

Tijekom proteklih godina u provedbi programa očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja, ali i samih uzgojnih programa u praktičnom radu zabilježene su prepreke koje otežavaju praćenje genetskih varijabilnosti unutar populacija izvornih pasmina, a koje onemogućavaju dobivanje cjelovite ili čak sveukupne genetske informacije o strukturi populacije i genetskim parametrima za uspješnu provedbu uzgojnih programa i programa očuvanja izvornih pasmina. Samo vjerodostojni genetski populacijski parametri mogu omogućiti dizajniranje uspješnih programa očuvanja.

Kroz ovaj Nacionalni program nužno je uočene prepreke ukloniti ili smanjiti na najmanju moguću razinu u svrhu uspješne provedbe aktivnosti Nacionalnog programa, a sve to u svrhu očuvanja izvornih pasmina domaćih životinja.

11.1. Uzgojna sistematizacija izvornih pasmina i vjerodostojnost rodovničkih podataka

Vjerodostojan rodovnik pasmine (matična evidencija) osnova je modernog konzervacijskog programa i očuvanja izvornih pasmina. Vjerodostojna matična evidencija omogućava plansko vođenje uzgoja (planske pripuste) u cilju očuvanja genetske varijabilnosti, odnosno izbjegavanja štetnog uzgoja u srodstvu. Stoga je u cilju planskog vođenja uzgoja izvornih pasmina značajno provesti sistematizaciju rodovničkih podataka pod kojom se podrazumijeva definiranje linija muških i rodova ženskih jedinki kao osnovu planskog sparivanja.

Do sada je provedena sistematizacija rodovničkih podataka izvornih pasmina konja hrvatski hladnokrvnja, hrvatski posavac i međimurskog konja; izvorne pasmine goveda buša, slavonsko srijemski podolac i istarsko govedo, a sve sistematizacije rezultirale su izradom i objavom prvih matičnih knjiga.

Nedostaju sistematizacije uzgoja pasmina magaraca, svinja, ovaca, koza i peradi. Pri odabiru modela sistematizacije treba uzeti u obzir vrstu i brojnu veličinu pasminske populacije (stupanj ugroženosti). Sistematiziran rodovnik temelj je planskog vođenja uzgoja, ali i mjera kontrole izlučenja grla pri provedbi selekcijskih mjera, te daje informaciju o genetskom značaju jedinke u populaciji koju treba obvezno uzeti u obzir prilikom odabira budućih rasplodnih grla, posebice muških.

11.2. Plansko vođenje uzgoja i dizajniranje uzgojnog programa

Obzirom da niti jedna populacija izvornih pasmina nije cjelovito tipizirana molekularnim metodama kako bi se planski uzgoj pasmine vodio temeljem analiza genetske varijabilnosti na razini DNK strukture, u najkraćem roku i uz minimalan trošak moguće je postaviti plansko vođenje uzgoja temeljem rodovničkih podataka. Trenutno, niti jedna izvorna pasmina nema izrađen sustav godišnjeg plana pripusta i vođenja uzgoja temeljem rodovničkih podataka u cilju očuvanja genetske varijabilnosti, odnosno izbjegavanja mogućnosti pojave štetnih inbreeding depresija. Nakon provedene sistematizacije uzgoja stvoreni su svi preduvjeti za dizajniranje kvalitetnog i dugoročnog uzgojnog programa.

11.3. Praćenje genetske varijabilnosti i potvrda roditeljstva na molekularnoj razini

Obzirom na relativno kratko vođenje pasminskih registara izvornih pasmina (mali broj poznatih generacija predaka) i vrlo često ekstenzivan sustav uzgoja izvornih pasmina, od velike važnosti za vjerodostojnost planskog vođenja uzgoja je potvrda rodovničkih podataka na molekularnoj razini (tzv „DNK analiza“). Uvođenje potvrde roditeljstva (očinstva i majčinstva) (eng. paternity testing ) laboratorijskim analizama DNK strukture, neupitna je nužnost koja čim prije mora zaživjeti u populacijama hrvatskih izvornih pasmina. Laboratorijskom tipizacijom DNK strukture bi se potvrdila vjerodostojnost dokumenata matične evidencije koje dostavljaju uzgajivači u cilju upisa novorođenog grla u registar pasmine. Nužno je na nacionalnoj razini usvojiti regulativu obvezne potvrde porijekla na razini DNK prije upisa mladog grla u pasminske matične knjige. Ista odredba treba biti također ugrađena u uzgojne programe izvornih pasmina. Nadalje, laboratorijskim identifikacija značajnih grla u populaciji značajno smanjuje troškove deponiranja biološkog materijala u BAG, jer je potrebno pohraniti biološki materijal od manjeg broja jedinki, obzirom da tipizacija strukture DNK je značajno vjerodostojnija i informativnija od rodovničkih podataka.

11.4. Nepovezanost dionika u programima očuvanja

Veliki problem u provedbi programa očuvanja izvornih pasmina je nepovezanost institucija koje su dio programa, a to su: državne stručne institucije (Ministarstvo poljoprivrede), državne stručne ustanove (HAPIH, APPRRR i druge), znanstvene (fakulteti i instituti), uzgojna udruženja (savezi i udruge) te terenska veterinarska služba. Nepovezanost se izražava od najviše razine u kreiranju politika očuvanja izvornih pasmina do najniže operativne razine provedbe uzgojnih programa.

11.5. Kontrola izlučenja grla u cilju ekonomskog iskorištavanja

Jedna od najkritičnijih točaka provedbe uzgojnih programa je potpuni izostanak kontrole izlučenja grla iz uzgoja. Pod time se ne podrazumijeva prodaja drugom vlasniku za daljnji uzgoj koja je poželjna, posebice ako se radi o novom uzgajivaču i novom matičnom stadu, nego izlučenje u svrhu ekonomskog iskorištavanja (klanje) ili izvoz. Tijekom provedbe sistematizacije izvornih pasmina goveda stekao se uvid u kronologiju nestajanja dijela linija bikova i rodova krava iz uzgoja upravo zbog nepostojanja spoznaje o genetskoj važnosti svakog grla u pasminskoj populaciji. Nekontrolirano izlučenje s ciljem ekonomskog iskorištenja (klanje ili izvoz) ima velike negativne posljedice po stupanj genetske varijabilnosti populacije (očuvanje) pasmine, a počinjena šteta je u negativno pozitivnoj korelaciji s brojčanom veličinom populacije. Rješenje je uvođenje sustava praćenja kontrole izlučenja te izrada modela odobrenja izlučenja grla za svaku izvornu pasminu i redovno utvrđivanje značaja svake novorođene jedinke nakon upisa u registar pasmine o njenom značaju u populaciji. Problem pri reguliranju izlučenja predstavlja vlasništvo nad grlima izvornih pasmina koje je neupitno, no obzirom da se na uzgoj izvornih pasmina ostvaruje pravo na državnu novčanu potporu, vlasnike grla treba obvezati temeljeno na nacionalnom interesu. Jednostavnije rečeno, stado izvorne pasmine može dugi niz godina ostvarivati znatna sredstva državne novčane potpore, a prestankom interesa vlasnik može sva grla izlučiti na ekonomsko iskorištenje. Tim činom godine ostvarenja novčane potpore državnog proračuna za očuvanje pasmine su izgubljena investicija državnih sredstava, ali i nepovratan i nemjerljiv gubitak genetskog nacionalnog bogatstva.  

11.6. Redovito izvještavanje i praćenje populacija te formiranje nukleus stada

Izvorne i zaštićene pasmine domaćih životinja potrebno je sustavno svakogodišnje pratiti stupanj ugroženosti i efektivne vrijednosti odnosno broj životinja koje čine nukleus pasmine kao predmet trajne zaštite u pogledu očuvanja specifične genetske vrijednosti. Spoznaje o važnosti svakog grla u populaciji tijekom sistematizacije rodovnika omogućavaju najbržu identifikaciju genetski najznačajnijih jedinki u populaciji, a ako je ista podržana podacima DNK strukture, dobivena je potpuna genomska informacija o značaju jedinke. Podaci o značaju jedinki omogućavaju njihovo izdvajanje u nukleus pasmine čime je omogućeno očuvanje genetske varijabilnosti s znatno manjim brojem jedinki. Nukleus stada trebaju imati poseban tretman na nacionalnoj razini, a njihovo vođenje treba biti pod izravnom kontrolom stručnih i znanstvenih institucija. Odnose vlasnika nukleus jedinki ili stada također treba na nacionalnoj razini posebno tretirati i adekvatno financijski podržati. Formiranje nukleus stada omogućava sigurnije postavljanje programa gospodarske koristi i povećanje dohodovnosti uzgoja bez opasnosti po gubitak genetske varijabilnosti.

11.7. Necjelovita pohrana biološkog materijala

Označavanje grla provodi Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu (HAPIH), veterinarske službe (stanice i ambulante), uzgojna udruženja i ovlašteni uzgajivači. Uz poslove označavanja grla izvornih pasmina, HAPIH provodi i aktivnosti rada BAG, a to je unošenje podataka označenih grla prema protokolima izrađenim tijekom sistematizacije te uzimanje bioloških uzorka i pohrana u BAG. Veterinarske službe, uzgojna udruženja i ovlašteni uzgajivači osim poslova označavanja ne evidentiraju označena grla izvornih pasmina prema spomenutim protokolima u nacionalni središnji registar domaćih životinja i ne dostavljaju bioloških uzorak označenog grla u BAG. Neujednačen način označavanja izvornih pasmina nedvojbeno predstavlja veliku prepreku za sustavno cjelovito praćenje genetske varijabilnosti unutar populacija izvornih pasmina.

11.8. Nedostatna zakonska regulativa

Uočava se nedostatak zakonskog definiranja određeni aktivnosti Nacionanog programa koje bi značajno doprinijele radu na očuvanju izvornih pasmina domaćih životinja. Najznačajnije regulative koja treba usvojiti su obvezna potvrda porijekla (DNK test) pri upisu novorođenih grla u pasminske registre, kontrola izlučenja, međusobne suradnje uzgojnih udruženja i stručnih institucija, prava i obveze uzgajivača izvornih pasmina koji ostvaruju pravo na novčanu potporu, regulativa obveznog dostavljanja uzorka u BAG pri označavanju grla, i na kraju regulativa koja definira redovito informiranje institucija o brojnim kretanjima i stanju genetske varijabilnosti u populacijama izvornih pasmina domaćih životinja.