UVOD

Program predškole uveden je u hrvatski odgojno-obrazovni sustav 1997. godine Zakonom o predškolskom odgoju i naobrazbi (NN 10/1997). Do njegova uvođenja provodila se tzv. Mala škola . Jasnije odredbe vezane uz program predškole propisane su 2008. godine Državnim pedagoškim standardom predškolskog odgoja i naobrazbe (NN 63/2008) kojim je određeno da je program namijenjen djeci u godini dana prije polaska u osnovnu školu koja nisu obuhvaćena redovitim programom predškolskoga odgoja. Godine 2013. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi (NN 94/2013) program predškole postao je obvezan za svu djecu u godini dana prije polaska u osnovnu školu. Temeljem navedenih izmjena i dopuna Zakona, 2014. godine donesen je Pravilnik o sadržaju i trajanju programa predškole (NN 107/2014) kojim je propisan sadržaj i trajanje programa predškole za svu djecu u godini dana prije polaska u osnovnu školu, kako za djecu koja nisu polaznici dječjega vrtića, tako i za djecu koja su polaznici dječjega vrtića. Za djecu koja su polaznici dječjega vrtića, program predškole integriran je u redoviti program predškolskoga odgoja dječjega vrtića. Prema navedenom Pravilniku program pred š kole provodi se od 1. listopada do 31. svibnja te traje 250 sati godišnje , može s e provoditi i s manjim brojem sati, ali ne manjim od 150 sati. Godine 2015. program je opisan i u Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (NN 5/2015) u sklopu kojega je uveden i pojam kurikul predškole. U svibnju 2022. godine donesen je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju ( NN 57/2022) koji, po prvi put, predviđa  donošenje kurikula predškole koji se na nacionalnoj razini (članak 4.) odnosi na svu djecu u godini prije polaska u osnovnu školu. Nacionalnim planom razvoja sustava obrazovanja za razdoblje do 2027. godine , koji je Vlada Republike Hrvatske usvojila na 203. sjednici, 22. ožujka 2023., predviđeno je povećanje  broja sati programa predškole na 700 sati po uzoru na europske zemlje. To je nužno učiniti  jer postojeći program predškole u Hrvatskoj sadržajem i trajanjem ne zadovoljava standarde očekivanih  kompetencija djece koja ga pohađaju . Iako obvezan, program predškole u Hrvatskoj ne ulazi u Eurydiceovu statistiku te se ne računa  kao početak  obveznoga obrazovanja u Hrvatskoj, za razliku od zemalja članica  EU-a (Švedska, Finska i Litva) koje imaju takav oblik obrazovanja. Modernizacijom, preobrazbom i novim konceptom programa predškole, Hrvatska će ne samo de jure,  nego i de facto imati devetogodišnje obvezno obrazovanje.

Nacionalni kurikul predškole utvrđuje načela, odgojno-obrazovne ciljeve i odgojno-obrazovna očekivanja, kao i vrijeme trajanja programa s planom i načinom izvođenja, te se smatra sastavnim dijelom Nacionalnoga kurikuluma za rani i predškolski odgoj i obrazovanje. Njime Hrvatska, po prvi put, dobiva kurikul koji se temelji na jasno utvrđenim razvojnim područjima i odgojno-obrazovnim očekivanjima koje polaznici programa predškole na nacionalnoj razini trebaju ostvariti. Nacionalni kurikul predškole promiče različitost i ravnotežu. Različitost je vezana uz njegovanje individualnih talenata i potencijala svakoga djeteta, dok je ravnoteža vezana uz promicanje cjelovitoga razvoja i dobrobiti svakoga djeteta, što uključuje osobnu, emocionalnu, tjelesnu, obrazovnu i socijalnu dobrobit.

Na temelju Nacionalnoga kurikula predškole odgojitelji i drugi odgojno-obrazovni djelatnici autonomni su u izradi izvedbenih kurikula tako da se uvažavaju potrebe i mogućnosti  svakoga pojedinog djeteta. U organizaciji odgojno-obrazovnog rada svima se pruža fleksibilnost i sloboda u postizanju postavljenih odgojno-obrazovni ciljeva i očekivanja .

A. Načela Nacionalnoga kurikula predškole

Nacionalni kurikul predškole temelji se na načelima Nacionalnoga okvirnog kurikuluma za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje (2011.) i Nacionalnoga kurikuluma za rani i predškolski odgoj i obrazovanje (2015.) pri čemu treba uzeti u obzir činjenicu da su načela predškole specifična u odnosu na cijeli sustav ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja jer je predškola obvezna za svu djecu u Hrvatskoj, a pohađanje dječjega vrtića od rane dobi nije.

Opća načela Nacionalnoga kurikula predškole jesu:  

– jednakost obrazovnih mogućnosti za sve – svako dijete ima pravo na svoj najviši odgojno-obrazovni razvoj, a jednakost obrazovnih mogućnosti temelji se na društvenoj pravednosti

– obveznost – predškola je zakonom obvezna, za dijete i roditelje besplatna te se odvija u dječjemu vrtiću ili osnovnoj školi, a u njezinoj su provedbi važni svi dionici (osnivači, dječji vrtić, roditelji i sl.)

– usmjerenost na dijete – provedba odgojno-obrazovnoga rada u predškoli usmjerena je na dijete i njegovo aktivno uključivanje u procese učenja pri čemu je potrebno imati u vidu potrebe i mogućnosti svakoga djeteta

– inkluzivnost – donosi obrazovnu jednakost za djecu u nepovoljnome položaju (djeca s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, djeca iz migrantskih ili manjinskih skupina, djeca izbjeglice, djeca primatelji alternativne skrbi, djeca roditelja u zatvoru te djeca u kućanstvima kojima osobito prijeti rizik od siromaštva i socijalne isključenosti, kao što su kućanstva sa samohranim roditeljem ili velika kućanstva) kojima sudjelovanje u programu predškole može pomoći u ublažavanju čimbenika rizika

– poštovanje ljudskih prava i prava djece – istinsko poštovanje svakoga djeteta te uvažavanje djetetova dostojanstva

– visoka kvaliteta odgojno-obrazovnog rada – ogleda se u aktivnoj uključenosti djece u odgojno-obrazovne aktivnosti koje osmišljavaju visokokompetentni stručnjaci uvažavajući individualne mogućnosti i potrebe svakoga djeteta jer samo visoka kvaliteta ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja daje čvrst temelj za daljnja obrazovna postignuća djece

– kvalitetan prijelaz iz dječjega vrtića u osnovnu školu – neophodna je integracija ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja u obrazovni kontinuitet te podupiranje suradnje odgojno-obrazovnih djelatnika u području ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja i osnovnoškolskoga osoblja i roditelja radi kvalitetnoga i manje stresnoga prelaska djece u osnovnu školu

– suradnja i partnerstvo s roditeljima/skrbnicima – neophodno je sudjelovanje roditelja/skrbnika kao partnera u provedbi predškole jer je obitelj najvažnija sredina za odrastanje i razvoj djece, a roditelji/skrbnici odgovorni su za dobrobit, zdravlje i razvoj djeteta. Suradnja odgojno-obrazovnih djelatnika s roditeljima/skrbnicima temelji se na povjerenju i uzajamnom poštovanju.

– znanstvena utemeljenost – odgojno-obrazovni rad u predškoli temelji se na suvremenim znanstvenim spoznajama i istraživanjima te se mijenja, poboljšava i unaprjeđuje u skladu sa spoznajama znanstvenih istraživanja

– praćenje i vrednovanje u najboljemu interesu djeteta – kombinacijom metoda praćenja (primjerice, promatranje, dokumentiranje, opisna procjena kompetencija i učenja djece) mogu se prikupiti korisne informacije, steći uvidi u iskustva i razvoj djece te osigurati kvalitetan prelazak u osnovnu školu

– demokratičnost i pluralizam – pretpostavlja uključenost svih bitnih čimbenika u provođenje odgojno-obrazovnoga rada te donošenje odluka na demokratski način. Suradnja, dijalog, afirmacija alternativnih mišljenja i pluralizam ideja odraslih koji rade s djecom pridonose razvijanju demokratskih vještina djece. Sudjelujući u životu zajednice u kojoj se poštuju njegova prava i prevladavaju demokratski odnosi, dijete uči da njegova odluka ima važno mjesto u postizanju osobnih ciljeva i ciljeva zajednice kojoj pripada.

– europska dimenzija obrazovanja – svako dijete u programu predškole, kao građanin Europe, ima pravo na primjereno obrazovanje i osposobljavanje za cjeloživotno učenje te na suživot u europskome kontekstu

– interkulturalizam – označava suživot u društvenoj zajednici u kojoj se susreću obitelji različitih obiteljskih kultura. Iskustva koja će djeca steći u okviru programa predškole mogu im omogućiti da usvoje empatično ponašanje te da nauče više o svojim pravima, jednakosti, suživotu, prihvaćanju i različitosti.

Didaktičko-metodička načela:

– individualnost – osiguravanje individualiziranih i fleksibilnih odgojno-obrazovnih pristupa, aktivnosti i sadržaja koji omogućuju zadovoljavanje različitih potreba djece te prepoznavanje i razvoj njihovih potencijala jer je svako dijete jedinstveno, razvija se i napreduje u skladu sa svojim razvojnim mogućnostima. Stoga se u radu s djecom primjenjuju različite metode i strategije rada koje omogućuju ostvarivanje odgojno-obrazovnih očekivanja propisanih Nacionalnim kurikulom predškole.

– aktivna uloga djece u procesu učenja – podrazumijeva aktivnu ulogu djece u različitim aktivnostima učenja i njihov trud i ustrajnost u učenju, a aktivnosti koje se provode omogućuju neposredna iskustva učenja izravnim opažanjem, istraživanjem, aktivnim sudjelovanjem i izvedbom što rezultira razvojem vještina i stavova djece

– svrhovitost i povezanost sa životnim iskustvima djece – povezivanje aktivnosti i sadržaja učenja s iskustvom djece pridonosi kvalitetnijemu svakodnevnom životu djece

– suradnja i otvorenost prema zajednici – organiziranjem odgojno-obrazovnoga procesa u različitim okružjima izvan dječjega vrtića (u prirodi, u radnome okružju, u znanstvenim i kulturno-umjetničkim ustanovama, u digitalnome okružju itd.) potiče se neposredna uključenost i suradnja s roditeljima te lokalnom i širom zajednicom

– poticajno i sigurno okružje – osiguranje vrijednosnog sustava koje naglašava uvažavanje i poštovanje drugih te poticajno i sigurno okružje za sve .

B. Ciljevi Nacionalnoga kurikula predškole

Polazište i teorijski okvir Nacionalnoga kurikula predškole viđenje je djeteta kao cjelovite i kreativne osobe s temeljnim i specifičnim potrebama i osobitim stvaralačkim potencijalima te kao aktivnoga sudionika osobnoga razvoja i stvaratelja znanja.  

Takvim se pristupom osigurava pravo svakoga djeteta na jednaku polazišnu osnovu što podrazumijeva razvoj inkluzivne kulture u dječjemu vrtiću u kojem se uvažavaju razvojne, kulturološke, jezične i etničke različitosti djece i odraslih, potiče socijalna kohezija i osigurava razumna prilagodba i pristupačnost učinkovitih mjera potpore djeci s teškoćama i darovitoj djeci, kao i djeci i obiteljima iz različitih društvenih skupina i okružja.

Odgojno-obrazovni ciljevi proizlaze iz holističkoga pristupa djetetu kao cjelovitome biću.

Ciljevi Nacionalnoga kurikula predškole jesu:

– osiguravanje brige za dijete te djetetove dobrobiti u najširem smislu

– poticanje cjelovitoga razvoja djeteta što podrazumijeva tjelesni razvoj i razvoj psihomotorike, socio-emocionalni razvoj, intelektualni razvoj, razvoj komunikacije, jezika i govora te razvoj izražavanja i stvaralaštva

– osiguravanje cjelovitih iskustava igre i učenja u zajednici vršnjaka

– poticanje i razvijanje zdravoga načina života

– razvijanje svih kompetencija u dijalogu s okružjem, drugom djecom i odraslima

– odgoj i obrazovanje djece u skladu s općim kulturnim i civilizacijskim vrijednostima te pravima djece u multikulturnom svijetu.

C. Odgojno-obrazovna očekivanja

Nacionalnim kurikulom predškole iskazana su odgojno-obrazovna očekivanja koja su definirana za svaku od devet kompetencija :

– kompetencija pismenosti

– kompetencija višejezičnosti

– matematička kompetencija te kompetencija u prirodoslovlju, tehnologiji i inženjerstvu

– digitalna kompetencija

– osobna i socijalna kompetencija te kompetencija učenje kako učiti

– kompetencija građanstva

– poduzetnička kompetencija

– kompetencija kulturne svijesti i izražavanja

– motorička kompetencija.

U okviru svake kompetencije navedena su očekivanja koja opisuju što bi dijete trebalo znati i moći (u)činiti. Na temelju razrade odgojno-obrazovnih očekivanja odgojitelj će kreirati tematske cjeline u svojemu godišnjem izvedbenom kurikulu. Redoslijed odgojno-obrazovnih očekivanja u Nacionalnome kurikulu predškole ne određuje redoslijed učenja i poučavanja te se pojedina znanja, vještine, sposobnosti i stavovi iz razrade mogu ostvariti u okviru različitih tema i tematskih cjelina. Sadržaje temeljem kojih se ostvaruju odgojno-obrazovna očekivanja potrebno je povezati sa svakodnevnim životom i dati prednost izvornoj stvarnosti kao podlozi za učenje i poučavanje.

Kompetencija pismenosti

Kompetencija pismenosti u predškoli, osim razvijanja vještina koje prethode čitanju i pisanju, podrazumijeva i „sposobnost prepoznavanja, razumijevanja, izražavanja, stvaranja i tumačenja pojmova, osjećaja, činjenica i mišljenja u usmenome i pisanom obliku, koristeći se vizualnim, zvučnim/audio i digitalnim materijalima u različitim disciplinama i kontekstima“ . Kao takva, kompetencija pismenosti temelj je za daljnje učenje te jezičnu interakciju i komunikaciju.

Znanja koja će dijete u ranome i predškolskom odgoju i obrazovanju stjecati razvijanjem ove kompetencije vezana su uz rječnik, funkcionalnu gramatiku i funkciju jezika. Ova znanja razvijaju se izlaganjem djeteta aktivnostima u kojima se ono susreće s različitim vrstama književnih i neknjiževnih tekstova te sudjeluje u različitim vidovima usmene i pisane komunikacije.

Stečena znanja vode k razvijanju vještina za pisano i, povrh svega, usmeno komuniciranje prilagođeno komunikacijskim situacijama.

Stečena znanja i vještine potiču razvoj interesa za verbalnu interakciju s drugima, sklonost za konstruktivan dijalog te uvažavanje vrednota govorenoga jezika. Važno je napomenuti da kompetencija pismenosti podrazumijeva svijest o utjecaju jezika na druge te potrebu za društveno odgovornu uporabu jezika.

Kompetencija višejezičnosti

Kompetencija višejezičnosti podrazumijeva sposobnost uporabe različitih jezika za komunikaciju. Oslanja se na sposobnost komunikacijskoga posredovanja među različitim jezicima i medijima kao i na promicanje uvažavanja različitih kultura i jezika.

Osvješćivanje djece predškolske dobi i stvaranje navika slušanja, razumijevanja slušanjem i sporazumijevanja na stranome jeziku postiže se omogućenom izloženosti situacijskim jezičnim kontekstima. Razvoj slušne osjetljivosti preduvjet je za razvoj govora i pobuđivanja radoznalosti za oponašanje razgovora na stranome jeziku. Motiviranje djece za tečno ovladavanje stranim jezikom ostvaruje se u životno praktičnim situacijama nadovezujući se na pomno osmišljene kreativne procese. Osim što dijete postupno, od stvaranja do stjecanja iskustva, nadograđuje znanja, isto tako kontinuirano, upoznavanjem i usvajanjem rječnika, razvija vještine razumijevanja i uporabe novoga jezika. Poticanje međukulturne osviještenosti i povećanje višejezičnosti postiže se i upoznavanjem socijalne kohezije ljudi, običaja, tradicija, baština i kultura drugih zemalja. Situacijsko ovladavanje stranim jezikom svim osjetilima, činjenjem, uz pokret, mimiku, gestu i artikulaciju motivira djecu za spontano usvajanje stranoga jezika. Neophodno je njegovati pozitivan stav prema kulturnim raznolikostima, zanimanje i radoznalost za različite jezike i poštovati individualni jezični profil svakoga djeteta, uključujući i poštovanje materinskoga jezika pripadnika manjina i/ili osoba migrantskoga podrijetla te hrvatskoga standardnog jezika kao zajedničkoga okvira za interakciju.

Ovladavanje stranim jezikom u predškolskoj dobi potiče i podržava interkulturalnost, fleksibilnost, osjetljivost i otvorenost za različitosti u okružju. Takvim se pristupom istodobno razvija zanimanje za raznolikosti kulturnih baština djece drugih jezičnih područja, kojima hrvatski jezik nije materinski jezik.

Matematička kompetencija te kompetencija u prirodoslovlju, tehnologiji i inženjerstvu

Matematičku kompetenciju zajedno s kompetencijom u prirodoslovlju, tehnologiji inženjerstvu, uz kompetenciju iz umjetnosti, nazivamo STEAM kompetencijama (Science/znanost, Technology/tehnologija, Engineering/inženjerstvo, Art/umjetnost i Mathematics/matematika). Riječ je o interdisciplinarnom pristupu u kojemu djeca pomoću različitih aktivnosti usvajaju znanja, vještine i oblikuju stavove u svim navedenim područjima.

Matematička kompetencija sposobnost je razvijanja i primjene matematičkoga mišljenja u rješavanju problemskih situacija. Ova kompetencija u različitom opsegu uključuje sposobnost i spremnost na uporabu matematičkih načina razmišljanja (poznavanje brojeva, mjera i struktura, osnovnih operacija i osnovnih matematičkih prikaza, razumijevanje matematičkih pojmova i koncepata te svijest o pitanjima na koja matematika može ponuditi odgovore).

Kompetencija u prirodnim znanostima odnosi se na sposobnost i spremnost na primjenu znanja i metodologije kojima se objašnjava prirodni svijet. U tehnologiji i inženjerstvu kompetencije podrazumijevaju primjenu znanja i metodologije kao odgovor na percipirane ljudske želje ili potrebe.

Kompetencija u znanosti odnosi se na sposobnost i spremnost da se objasni prirodni svijet korištenjem skupom znanja i korištene metodologije, uključujući promatranje i eksperimentiranje kako bi se identificirala pitanja i izveli zaključci temeljeni na istraživanju i dokazima.

Digitalna kompetencija

U predškolskoj dobi digitalna kompetencija razvija se upoznavanjem djeteta s informacijsko-komunikacijskom tehnologijom (IKT-om) i mogućnostima njezine uporabe u različitim aktivnostima. Medijska pismenost obuhvaća, među ostalim, informacijsku i digitalnu pismenost.

Odgoj za medijsku pismenost podrazumijeva odgoj za sigurno, odgovorno i kritičko korištenje različitim vrstama medija, pri čemu razvijamo sposobnost rješavanja problema i kritičkoga promišljanja, uz znatiželju i otvoren stav usmjeren na budući razvoj. Dijete može razmjenjivati znanja, sadržaje i/ili i ideje s vršnjacima, surađivati u dogovaranju važnih pravila, donošenju zaključaka i rješavanju jednostavnijih problema. Dijete se može koristiti informacijsko-komunikacijskom tehnologijom u različitim aktivnostima i kao pomoći u samoevaluaciji vlastitih aktivnosti i procesa učenja. E-učenje pridonosi integraciji obrazovanja i tehnologije i smatra se snažnim medijem za učenje.

Pri uporabi digitalnih alata posebnu pozornost treba obratiti na etički siguran i odgovoran pristup, uz primjerenu vremensku i sadržajnu uporabu informacijsko-komunikacijskih tehnologija.

Osobna i socijalna kompetencija te kompetencija učenja kako učiti

„Osobna i socijalna kompetencija te kompetencija učenja kako učiti sposobnost je promišljanja o sebi, učinkovitog upravljanja vremenom i informacijama, surađivanja s drugima na konstruktivan način, zadržavanja otpornosti te upravljanja vlastitim učenjem“.

Razvoj ove kompetencije u predškolskome odgoju i obrazovanju podrazumijeva uključivanje djeteta u aktivnosti kojima se stječu znanja, vještine i stavovi nužni za dobru komunikaciju, zdrave i konstruktivne međuljudske odnose te razvijanje osobnih potencijala na društveno prihvatljiv način.

Osobne kompetencije djece odnose se na vještine i sposobnosti koje uključuju emocionalnu inteligenciju, samokontrolu, sposobnost rješavanja problema, motivaciju i samopouzdanje.

To podrazumijeva da je dijete sposobno prepoznati vlastite osjećaje i razumjeti osjećaje drugih, upravljati vlastitim osjećajima i kontrolirati svoje ponašanje, prepoznati probleme, pronaći učinkovito rješenje i donositi odluke. Time se razvija samopouzdanje, samosvijest, samokontrola i samostalnost.

Socijalne kompetencije djece uključuju vještine koje se odnose na njihovu sposobnost surađivanja s drugima na konstruktivan i uspješan način te uspostavljanje i održavanje zdravih odnosa s drugima. To uključuje empatiju, slušanje, komunikacijske vještine, suradnju, timski rad, uspješno rješavanje sukoba te sposobnost prilagodbe različitim društvenim situacijama.

Kompetencije učenja kako učiti kod djece predškolske dobi odnose se na vještine i strategije koje im omogućuju da uče učinkovitije (razvoj metakognicije ), razvijaju i potiču znatiželju za novim znanjima, upravljaju informacijama, razvijaju konvergentno i divergentno mišljenje, kreativnost i samostalnost, učeći pomoću igre i istraživanja od poznatoga k nepoznatom.

Ove se kompetencije odnose na razumijevanje vlastitoga načina učenja, upravljanje vremenom, postavljanje ciljeva, praćenje napretka i primjenu različitih strategija učenja.

Kompetencija građanstva

Kompetencija građanstva u predškoli osposobljava i osnažuje djecu za aktivno i učinkovito obavljanje građanske uloge. To podrazumijeva odgovorne članove zajednice predškolske odgojno-obrazovne skupine, predškolske ustanove, lokalne, nacionalne, europske i globalne zajednice. Građanski odgoj i obrazovanje omogućuje djeci lakše snalaženje u pluralističkome društvu u kojemu žive, pouzdanje u vlastite snage i pronalaženje vlastitih odgovora i rješenja za aktualne društvene probleme i izazove. Stjecanjem građanske kompetencije, koja uključuje građansko znanje, vještine i stavove, djeca se osposobljavaju za uspješno sudjelovanje u životu demokratske zajednice.

Kompetencija građanstva razvija se poticanjem djeteta na odgovorno ponašanje, održivi razvoj, pozitivan i uvažavajuć odnos prema drugima, međuljudsku i međukulturnu suradnju, uzajamno pomaganje i prihvaćanje različitosti; samopoštovanje i poštovanje drugih te osposobljavanje za učinkovito sudjelovanje u razvoju demokratskih odnosa u dječjemu vrtiću, zajednici i društvu na načelima pravednosti i mirotvorstva. Ova kompetencija razvija se u takvoj odgojno-obrazovnoj organizaciji koja se oslanja na stvaranje poticajnoga socijalnog okružja, poticanje djece na iznošenje i argumentiranje svojih stajališta te uključivanje djece u odgovorno donošenje odluka koje se odnose na njihovo življenje u dječjemu vrtiću.

Poduzetnička kompetencija

Poduzetničku kompetenciju definiramo kao sposobnost pojedinca da ideje pretvori u djela i vrijednosti za druge. Ona uključuje stvaralaštvo, inovativnost, inicijativu, timski rad, nenasilno rješavanje sukoba, planiranje projekta radi ostvarivanja cilja te znanja i vještine potrebne za razvoj samopouzdanja i samopoštovanja. Ova se kompetencija odnosi i na svijest o važnosti etičnoga ponašanja i etičkih vrijednosti.

Kvalitetno okružje predškolske ustanove preduvjet je za ostvarenje neophodnih ciljeva poduzetničke kompetencije i to poticanjem samoiniciranih i samoorganiziranih aktivnosti djece. To će osigurati odgojitelji koji će pružiti primjerenu potporu djetetu da svoje ideje i zamisli propituje i isprobava u ulozi aktivnoga sukonstruktora kurikula.

Svrha je učenje poduzetništva, primjereno djeci predškolske dobi, razvijati sposobnost djeteta da vlastite ideje iznosi i ostvaruje u različitim aktivnostima i projektima. Tako razvija poduzetnički način promišljanja i djelovanja u svakidašnjemu životu, stječe radne navike i razvija osobine poduzetne osobe (odgovornost, samostalnost, marljivost, inicijativa, kreativnost, inovativnost, sposobnost donošenja odluka, sposobnost iskorištavanja prilika, samopouzdanje, odlučnost u djelovanju, spremnost na razuman rizik i upravljanje rizikom, mobilnost, fleksibilnost i drugo).

Ostvarivanje kompetencije poduzetništva ide u smjeru triju domena: promišljaj poduzetnički stvaranjem okružja i uvjeta za razvoj osobina, djeluj poduzetnički kreiranjem projektnih prijedloga te razvija ekonomsku i financijsku pismenost upoznavanjem sa svijetom rada i odgovornim upravljanjem novcem.

Dijete se takvim znanjem koristi za prepoznavanje i aktiviranje osobnih potencijala na kreativan, konstruktivan, odgovoran i inovativan način te za prilagodbu svakodnevnim promjenjivim okolnostima. 

Kulturna svijest i izražavanje

U predškolskoj dobi ova se kompetencija očituje u djetetovoj radoznalosti prema svijetu, znatiželji, otvorenosti za nove mogućnosti i prihvaćanju kulturološki različitih doživljaja i iskustava.

Ona uključuje djetetovu sliku o sebi kao pojedincu i članu zajednice i poznavanje informacija vezanih za osobni identitet te identitet zajednice u kojoj dijete živi (građevine, prirodne ljepote, simboli, tradicionalna prehrana). Važan je element ove kompetencije samopredstavljanje te poznavanje vlastitih talenata i područja interesa.

Nacionalna osviještenost u odnosu je s razumijevanjem vlastite zemlje kao članice Europske unije. Uključuje i poznavanje prirodnih i kulturnih osobitosti drugoga naroda ili zemlje, života ljudi, jezika i običaja te odgoj za uvažavanje i iskazivanje poštovanja prema drugim kulturama i nacionalnom identitetu drugih ljudi.

Sastavni je dio i poznavanje biološke i kulturološke različitosti među djecom i odraslima, uvažavanje i otvorenost prema njima te povezivanje obilježja života i rada ljudi s obilježjima kraja u kojemu žive.

Kreativni izraz upotrebljava se za izražavanje i razmjenu osjećaja, ideja ili stavova. Među djecom je prisutna i razmjena doživljaja, stavova i ideja vezanih za sadržaje iz kulture s vršnjacima, roditeljima/skrbnicima, odgojiteljima i drugom djecom i odraslima.

Kod djeteta se razvija i potiče interes za književno, likovno, glazbeno, filmsko, scensko i plesno izražavanje i stvaranje. Dijete se potiče da iskaže svoje misli, ideje, osjećaje putem različitih oblika kreativnoga izražavanja.

Motorička kompetencija

Djetinjstvo je razdoblje u kojemu tjelesni razvoj čini zadovoljstvo djeteta pri kretanju i stjecanju različitih psiho-motoričkih vještina čime se potiče razvoj motoričkih kompetencija. Osnovna zadaća tjelesnoga vježbanja temelji se na mogućnostima poticanja tjelesnoga rasta, razvoja psiho-motoričkoga sustava i opće funkcionalne sposobnosti organizma.

Različitim tjelesnim aktivnostima u djeteta se razvija pokretljivost i spretnost pri kretanju te koordinacija i preciznost pokreta. Manipulacijom predmetima potiče se razvoj fine motorike šake te tako uvježbavaju motorička znanja, sposobnosti i vještine. Stoga u kontekstu motoričkih vještina govorimo o vještinama grube i fine motorike te složenim motoričkima vještinama, a one su rezultat suradnje između mozga, živčanoga sustava i tjelesnih mišića. Kako u našemu mozgu ne postoje strogo odvojeni centri za kretanje i učenje, već su kretanje i učenje u stalnoj međuigri tako se kretanjem aktiviraju neuronske veze što za posljedicu ima lakše učenje. Vježbe i igre bi svojim sadržajima trebale poticati razvoj motoričkih sposobnosti te usmjeriti na poticanje brzine, snage, koordinacije, fleksibilnosti, preciznosti i izdržljivosti.

U najranijim danima života naglašava se kineziološka aktivnost koja može utjecati na tjelesni razvoj, kao i na stvaranje navika zdravoga načina života. Naglasak treba biti na stjecanju iskustva u prirodnome okružju, gdje djeca postižu najvišu razinu tjelesne aktivnosti, koje je ispunjeno potencijalima za stjecanje znanja u prirodi za uravnotežen neurokognitivni i psihofizički razvoj. Time se svakome djetetu osigurava osnovna motorička pismenost, optimalan rast i razvoj te pridonosi kvaliteti njegova života.

D. Plan i način izvođenja

Nacionalni kurikul predškole dio je obveznoga odgojno-obrazovnog sustava u Hrvatskoj. Provodi se u dječjemu vrtiću s djecom koja su polaznici dječjega vrtića tako da se integrira u redoviti kurikul dječjega vrtića, kao i s djecom koja nisu polaznici dječjega vrtića. Program predškole moguće je organizirati i u drugačijim uvjetima, sukladno zakonskim odrednicama, uz osiguran primjeren odgojno-obrazovni standard.

Upis djece u program predškole

Upise djece u program predškole provodi dječji vrtić u trenutku kada se provode redovni upisi za pohađanje dječjega vrtića, a u dogovoru s osnivačem. Nadležno upravno tijelo županije, odnosno gradski ured Grada Zagreba i upravno tijelo jedinice lokalne samouprave nadležno za predškolski odgoj i obrazovanje te skrb o djeci predškolske dobi, dužni su obavijestiti roditelje djece koja nisu uključena u redovite programe predškolskoga odgoja u dječjemu vrtiću o vremenu i mjestu upisa djece u program predškole.

Roditelji, odnosno skrbnici, dužni su u propisanome roku upisati dijete u program predškole, brinuti se o tome da ono redovito pohađa program i obavlja druge obveze vezane za program.

Dijete koje je ostvarilo pravo odgode upisa u prvi razred na temelju ostvarenoga prava obvezno je pohađati program predškole najdulje još jednu pedagošku godinu, odnosno može ostati uključeno u redoviti program predškolskoga odgoja i obrazovanja u dječjemu vrtiću.

Obveznik predškole koji ne pohađa dječji vrtić upisuje program predškole u dječjemu vrtiću ili osnovnoj školi najbližima mjestu stanovanja koji provode program predškole.

U slučaju da na određenome području nema dječjega vrtića, odnosno osnovne škole koja provodi program predškole, jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave, dužna je osigurati provođenje programa predškole za djecu iz članka 20. stavka 3. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju, tako da osigura prijevoz djece do najbližega dječjeg vrtića ili osnovne škole koja provodi program predškole, ako se ne radi o udaljenosti većoj od 20 kilometara u odnosu na mjesto stanovanja djeteta. Ako su najbliži dječji vrtić ili osnovna škola koja provodi program predškole iz članka 20. stavka 4. Zakona udaljeni više od 20 kilometara od mjesta stanovanja djeteta, jedinica lokalne, odnosno područne (regionalne) samouprave, dužna je osnovati dječji vrtić / njegovu podružnicu ili organizirati program predškole pri osnovnoj školi na području unutar 20 kilometara od mjesta stanovanja djeteta.

Dječji vrtić, odnosno osnovna škola koja izvodi program predškole, dužni su djetetu izdati potvrdu o završenom programu predškole radi upisa u osnovnu školu.

Organizacija provedbe

Trajanje programa predškole je 700 sati tijekom pedagoške godine. U vrijeme posebne organizacije rada (božićni i uskrsni blagdani) program predškole se ne provodi.

Program predškole provodi se u skladu s kalendarom rada za tekuću pedagošku godinu i dio je godišnjega plana i programa odgojno-obrazovnog rada dječjega vrtića.

Sadržaji i aktivnosti kurikula predškole za djecu koja su uključena u redovite 10-satne programe u dječjim vrtićima provode se tijekom dana u sklopu redovitoga 10-satnog programa.

Za djecu koja nisu upisana u dječji vrtić, organizatori programa predškole mogu autonomno prilagoditi vrijeme njegove provedbe, sukladno svojim mogućnostima i godišnjemu planu i programu rada odgojno-obrazovne ustanove u kojoj se program predškole provodi.

Kurikul predškole mora se ravnomjerno i kontinuirano tjedno provoditi temeljem godišnjega plana i programa pojedinoga dječjeg vrtića neovisno o predviđenim satima i dnevnim terminima, a pri organizaciji rada daje se prednost prijepodnevnoj provedbi programa.

Okružje u kojemu se provodi program predškole (prostor, oprema, skupina vršnjaka, odrasle osobe, događaji, aktivnosti) predstavlja niz čimbenika koji potiču i usmjeravaju djetetov tjelesni, socijalno-emocionalni, komunikacijski i spoznajni razvoj te utječu na oblikovanje njegove osobnosti, vrijednosti, navika, vještina i stavova.

Prostor za provedbu programa predškole treba biti prilagođen psihofizičkim osobinama djeteta u godini dana prije polaska u osnovnu školu i slijediti higijensko-zdravstvene i odgojno-obrazovne standarde.

U odgojno-obrazovnu skupinu u kojoj se provodi program predškole, upisuju se djeca iste dobi, odnosno djeca koja su u godini prije polaska u školu, a iznimno u dječjim vrtićima s manjim brojem djece ili dječjim vrtićima s odgojno-obrazovnim skupinama s različitim posebnim ili alternativnim programima može se izvoditi i u mješovitoj odgojno-obrazovnoj skupini.

Za djecu koja pohađaju neki od posebnih ili alternativnih programa, program predškole se isto tako provodi integrirano u navedenom programu.

Opravdanost izostanka iz programa predškole zbog zdravstvenih razloga u trajanju duljem od tri radna dana uzastopno dokazuje se liječničkom potvrdom.

Za djecu s posebnim potrebama, nakon provedene opservacije, program se provodi prilagođeno djetetovim razvojnim mogućnostima te se za njih izrađuje individualizirani odgojno-obrazovni kurikul predškole . Djeca pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo pohađanja programa predškole na jeziku i pismu nacionalne manjine kojoj pripadaju. Inojezičnoj se djeci izrađuje individualizirani odgojno-obrazovni kurikul predškole zbog potrebe pojačanoga učenja hrvatskoga jezika.

Sukladno Državnom pedagoškom standardu predškolskog odgoja i naobrazbe djeci koja pohađaju program predškole osigurava se odgovarajući broj obroka ovisno o broju sati trajanja programa.

Voditelj programa predškole

Kurikul predškole provodi odgojitelj, a u iznimnim slučajevima drugi stručnjak osposobljen za razumijevanje posebnosti ranoga i predškolskog odgoja i ostvarivanje odgojno-obrazovnog rada s djecom predškolske dobi.

Značajan je čimbenik uspješnoga i kontinuiranog provođenja programa i stalnost voditelja programa predškole. Poslove odgojitelja koji izvodi isključivo program predškole pri osnovnim školama za djecu koja ne pohađaju dječji vrtić može izvoditi i osoba koja je završila učiteljski studij sukladno Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju.

Suradnja s društvenom sredinom

U sklopu trajanja programa predškole potrebno je predvidjeti najmanje 10 % od ukupnoga broja sati za provedbu drugih aktivnosti izvan ustanove (posjeti, izleti, kulturne priredbe, zdravstveni i sportski programi i sl.) koje je poželjno organizirati ovisno o mogućnostima i potrebama nositelja i sudionika programa.

U slučaju dulje bolesti dijete program predškole može pohađati u bolnici ili u obiteljskome okružju.

Suradnja s roditeljima/skrbnicima

Tijekom provedbe programa predškole dječji vrtić / osnovna škola i druga ustanova obvezna je surađivati s roditeljima/skrbnicima djece, ustanovama i pojedincima koji mogu pridonijeti kvaliteti programa predškole.

Program predškole kod kuće osigurava se tako da, ako je dijete bolesno, roditelj/skrbnik dobiva smjernice i sadržaje koje je potrebno provesti u obiteljskome okružju. Materijale za roditelje/skrbnike priprema dječji vrtići ili osnovna škola koju inače dijete pohađa.

Pedagoška dokumentacija

Za program predškole vodi se propisana pedagoška dokumentacija prema pravilniku kojim se propisuju obrasci pedagoške dokumentacije i evidencije o djeci rane i predškolske dobi u dječjim vrtićima a razvojna se postignuća djeteta dokumentiraju u skladu s Nacionalnim kurikulumom za rani i predškolski odgoj i obrazovanje.

Pristupi i načini rada u predškoli

Pristupi i načini rada u predškoli cjeloviti su zbog međusobno povezanih aktivnosti, integracije područja učenja i cjelovitosti iskustva učenja. Zagovara se projektni način rada u kojemu do izražaja dolaze iskazani interesi i sposobnosti djece. Interaktivan je odnos svih sudionika u oblikovanju, planiranju i provedbi procesa, poglavito djece i odgojitelja. Zamijećeni interes i mogućnosti djece polazište su dijaloga, rasprave, istraživanja, argumentiranja i dogovora. Djeca se potiču na aktivno sudjelovanje, promišljanje i planiranje novih iskustava učenja. Omogućuju se raznovrsni doživljaji koji potiču različite oblike izražavanja čime se pridonosi usvajanju i razumijevanju koncepata istraživanja i učenja te se potiče uporaba simbola za izradu pisanih bilježaka u djeci svrhovitu okružju. Djelovanje odgojitelja i stručnih djelatnika temelji se na profesionalnome razumijevanju razvoja djece i razvojnim poticajima prelaska u zonu sljedećega razvoja što podrazumijeva fleksibilnost kurikula i njegovu usklađenost s jedinstvenim potrebama i stilovima učenja različite djece. Kompetencije djece razvijaju se integrirano te je potrebno osigurati okružje u kojemu će se stvarati prilike za njihov razvoj u svim odgojno-obrazovnim područjima.

Suradničko učenje u programu predškole omogućuje djeci rješavanje zajedničkih zadataka, proučavanje i istraživanje zajedničke teme ili nadogradnju uzajamne spoznaje radi stvaranja i razvijanja novih ideja, novih kombinacija ili jedinstvene inovacije. Potiču se dječja igra, istraživanje i inicijativa u aktivnostima skupine. Djecu se potiče na samoizražavanje te uvježbavanje i stjecanje različitih vještina, znanja te izgradnju stavova i pristupa radu sukladno individualnom tempu razvoja. Igra je temeljna aktivnost djece u programu predškole te kao takva ima velik utjecaj na jezično-govorni razvoj, stjecanje novih vještina, obradu različitih osjećaja i oblikovanje kulturnoga identiteta. U programu predškole djeci je potrebno omogućiti samoorganizirajuću igru te se igrom u svim njezinim oblicima i raznolikosti koristiti u poučavanju. Dijete je aktivni sudionik koji surađuje i preuzima odgovornost u svakodnevnim aktivnostima svoje zajednice. Odgojitelji i stručni djelatnici moraju osigurati izražavanje stavova, mišljenja i ideja svoj djeci te u razmatranje uzeti ideje i prijedloge sve djece. Djeca tako stječu iskustvo u donošenju odluka o svojoj odgojnoj skupini te ih zajedno evaluiraju. Potiče se otvorena interakcija između djece, između djece i odraslih kao i između odraslih u predškolskoj ustanovi. Prisutno je međusobno poštovanje, empatija i podržavajući stav prema drugima te prema materijalnoj okolini.

Dokumentiranjem odgojno-obrazovnoga procesa i postignuća djece prati se osobni razvoj pojedinoga djeteta, sposobnosti, interesi i potrebe u sklopu specifičnosti odgojne skupine radi osiguravanja odgovarajuće podrške daljnjem razvoju djeteta i kurikula predškole. Praćenje razvoja kompetencija djece u realizaciji kurikula predškole jest:

- procesno: podrazumijeva kontinuirano dokumentiranje procesa učenja i razvoja kompetencija svakoga djeteta

- razvojno: ugrađeno u razvoj kurikula, služi razvoju, a ne procjenjivanju djece

- integrirano: pojavni oblici različitih kompetencija prate se integrirano, a ne izdvojeno iz cjeline ostalih

- afirmativno: usmjereno na postignuća djece, a ne na ono što ne mogu.

Osnovni oblici praćenja postignuća i razvoja kompetencija djece u realizaciji kurikula predškole sukladni su dokumentiranju u planiranju, oblikovanju, provedbi, praćenju i vrednovanju kurikula dječjega vrtića. Za svako dijete oblikuje se razvojna mapa kao instrument koji daje kvalitativan uvid u dječji razvojni status i postignuća. Oblikuje se kao interaktivan uradak djece, stručnoga osoblja i obitelji, koji svjedoči o razvoju djeteta i pomaže odgojitelju usmjeriti se na potrebe djeteta. Podrazumijeva kontinuirano praćenje razvoja i postignuća djece te prikupljanje relevantnih podataka o djetetu u godini pred polazak u školu. Obuhvaća različite oblike dokumentiranja: etnografske i anegdotske bilješke stručnog osoblja i roditelja koje omogućuju razumijevanje dječje igre, učenja i razvoja kompetencija, opservacije ponašanja i postignuća djece, transkripte razgovora, fotografije i audiovizualne zapise dječjih aktivnosti i postignuća, različite dječje uratke i zapise njihova izražavanja (primjerice, zapise dječjih verbalnih i pisanih izražaja, konstrukcije kao izraz istraživačkoga i kreativnog stvaralaštva, umjetničke uratke / likovni izričaj, audiovizualne zapise izražavanja pokretom i glazbom) te samovrednovanja djece.

Uvažavanje različitosti, stvaranje prilika za ravnopravnost sve djece i stvaranje inkluzivnoga okružja preduvjeti su optimalnoga odgoja i učenja djece. Prilagođavanjem odgojno-obrazovnih metoda i sredstava rada pojedinačnim potrebama i sposobnostima djece osigurava se odgojno-obrazovni uspjeh svakoga pojedinca.

Kvalitetno odgojno-obrazovno djelovanje ustanove za rani i predškolski odgoj podrazumijeva redovitu i trajnu suradnju s roditeljima i skrbnicima u smislu jasno podijeljene odgovornosti glede ostvarivanja ciljeva odgoja i obrazovanja u godini pred polazak u školu.

Uloga odgojitelja, učitelja i stručnih suradnika u programu predškole  

Kvalitetan suživot djece i odraslih gradi se ravnomjernom distribucijom moći. Osvješćivanje stručnoga identiteta i izgradnja pozitivne kulture ustanove vidljiva je na stvaranju poticajnoga mjesta za postignuća djece, razvoju stručnih suradnika, odgojitelja, administrativnoga i pomoćnog osoblja i osnaživanju roditelja. Prepoznaje se po uspješnome vođenju i kontinuiranom unaprjeđenju odgojno-obrazovne prakse. Preduvjet za prethodne komponente, u vidu uloga odgojitelja i stručnih suradnika, interaktivno je promišljanje, suradnički odnosi i poštovanje etičkoga kodeksa.

Odgojitelj/učitelj stručni je djelatnik koji u programu predškole provodi odgojno-obrazovni rad s djecom i pravodobno promišlja odgojno-obrazovni proces. Kvalitetno zadovoljava i odgovara na interese, mogućnosti i potrebe djece. Odgojitelj/učitelj djetetu je voditelj, suigrač, promatrač, opskrbljivač i pomagač u aktivnostima i razvoju individualnih potencijala. Zadovoljava raznolike i specifične potrebe djece. Primjerenim strategijama podržava grupnu koheziju vršnjaka i procjenjuje razvoj djetetovih sposobnosti. Stimulira rasprave s djecom i među djecom. Samoinicirane aktivnosti djece odgojitelj potiče, podržava ih i povremeno se u njih uključuje. U potpunosti prihvaća dijete onakvo kakvo ono jest i stvara situacije za izražavanje djece na različite načine, podržavajući njihovu radoznalost i otvarajući im put stvaralaštva.

Odgojitelj/učitelj daje podršku inkluziji djece s posebnim potrebama tako da u suradnji sa stručnim suradnicima i roditeljima djeteta izrađuje individualizirani odgojno-obrazovni program, odnosno individualizirani kurikul.

Odgojitelj/učitelj može provoditi program predškole za djecu pripadnike nacionalnih manjina na jeziku i pismu nacionalnih manjina i dvojezičnom programu pri čemu primjenjuje koncepte interkulturalnosti.

Odgojitelj/učitelj unaprjeđuje odgojno-obrazovni rad kontinuiranim stručnim usavršavanjima, samorefleksijama i zajedničkim refleksijama odgojitelja i stručnih suradnika. Osiguranim sredstvima za rad, opskrbljen kreativnim poticajima u primjerenome okružju planira, programira, dokumentira i vrednuje odgojno-obrazovni rad. Dio oblikovanja profesionalnoga učenja i razvoja odgojitelja/učitelja odražava se spremnošću na osobni angažman i spremnošću za rad na sebi. Ekspertnost odgojitelja/učitelja cjeloživotnim učenjem reflektira se u pokretanju istraživačkih projekata i praćenju znanstvene i stručne literature s ciljem unaprjeđivanja odgojiteljske profesije.

Odgojitelj/učitelj surađuje s odgojno-obrazovnim čimbenicima i popratnim osobljem kao i s roditeljima/skrbnicima. Realizacija odgojno-obrazovnih aktivnosti u programu predškole dopunjava i nadograđuje obiteljski odgoj. Partnerski odnos s roditeljima/skrbnicima gradi se povezivanjem obiteljskoga i izvanobiteljskog djetetova iskustva kao i međusobnim usklađivanjem odgojnih postupaka. Roditeljima/skrbnicima treba biti omogućeno provođenje vremena u programu predškole i sudjelovanje u neposrednome odgojno-obrazovnom procesu.

Stručni suradnici jesu pedagog i psiholog te stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila (edukacijski rehabilitator, socijalni pedagog i logoped). 

Pedagog je stručni suradnik koji obavlja poslove vezane uz planiranje, programiranje, vrednovanje, praćenje, provođenje i unaprjeđenje odgojno-obrazovnoga rada u programu predškole. Promišlja i kreira, u suradnji s odgojiteljima, odgojno-obrazovne uvjete dokumentirajući rad s djecom. Preuzima timsku odgovornost u provedbi odgojno-obrazovnoga rada. Također prati aktualne potrebe djece i dnevnoga ritma (prijem, obroci, dnevni odmor i drugo) te procjenjuje i prilagođava primjerenost djetetova okružja njegovim razvojnim mogućnostima, potiče promjene u djetetovu okružju u skladu s njegovim potrebama, iznalazi nove načine provedbe odgojno-obrazovnoga procesa, razmatra razvojnu i odgojnu problematiku i predlaže adekvatna rješenja i pristupe te promišlja i kreira odgojno-obrazovne uvjete u suradnji s odgojiteljima. Predlaže odgojno-obrazovne aktivnosti na temelju procjene razvojnoga statusa djece od strane stručnih suradnika. Prati i sudjeluje u timskom opserviranju djeteta s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama kao i u izradi i realizaciji mogućih individualiziranih odgojno-obrazovnih programa. Daje podršku odgojiteljima i pomaže im u ostvarivanju suvremenih metoda i oblika rada koji će pridonijeti učinkovitu razvoju djece. Potiče kulturu i ozračje suradnje i povjerenja. Partner je odgojiteljima za uvođenje inovacija i obogaćivanje odgojno-obrazovnoga prostora. Predlaže, sudjeluje i pomaže odgojiteljima u ostvarivanju programa stručnoga usavršavanja. U suradnji s odgojiteljima oblikuje kurikul predškole. Surađuje s odgojno-obrazovnim čimbenicima, organizira izvanvrtićke aktivnosti i događanja u suradnji s popratnim osobljem i roditeljima. Potiče suradnju i uključenost obitelji u realizaciji programa predškole. Pruža roditeljima stručnu pomoć vezanu za odgoj i obrazovanje djece. Organizira i realizira individualne konzultacije s roditeljima i roditeljske sastanke. Javno predstavlja odgojno-obrazovni rad predškole.

Psiholog prati psihofizički razvoj i napredovanje djeteta, prati ostvarivanje odgojno-obrazovnih očekivanja i skrbi se o psihičkome zdravlju djece. Opažanjem i praćenjem ponašanja djeteta u odgojnoj skupini te primjenom psiho-dijagnostičkih tehnika i postupaka, u suradnji sa ostatkom stručnoga tima, procjenjuje psihomotorni, kognitivni i socio-emocionalni razvoj djeteta. Svojim djelovanjem pridonosi razvoju timskoga rada i sudjeluje u stvaranju temeljnih uvjeta za ostvarivanje dječjih prava, provodeći radionice razne tematike (aktivnosti za poticanje pozitivnoga emocionalnog razvoja djeteta te kvalitetnoga odnosa s vršnjacima i odraslim osobama, prevencije emocionalnih teškoća i poremećaja u ponašanju, prevencije zlostavljanja i zanemarivanja djece). Također provodi i intervencije u kriznim situacijama te pomaže djeci u prevladavanju stresnih situacija poput tugovanja, bolesti, razvoda roditelja i slično. Individualnim i grupnim savjetodavnim radom, u suradnji sa stručnim timom, provodi savjetodavni rad i pruža podršku roditeljima u razvoju roditeljskih kompetencija. Posebno je važna uloga psihologa u prepoznavanju djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (djece s teškoćama i potencijalno darovite djece) i promišljanju razvojnih zadaća za njihovo napredovanje prema sposobnostima. Psiholog i s djecom s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama (djecom s teškoćama i potencijalno darovitom djecom) i njihovim roditeljima radi na emocionalno-psihološkome osnaživanju roditeljskih kompetencija. Nadalje, surađuje i sudjeluje u programima stalnoga usavršavanja odgojitelja, surađuje s roditeljima i lokalnom zajednicom te sudjeluje u unaprjeđivanju rada u programu predškole. Prema potrebi se povezuje sa zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi, koristi se supervizijskom pomoći i sudjeluje u istraživanjima te javno prezentira rezultate.

Stručnjaci edukacijsko-rehabilitacijskog profila (edukacijski rehabilitatori, logopedi, socijalni pedagozi) rade na prepoznavanju, ublažavanju i otklanjanju teškoća djeteta. Utvrđuju i prate specifične potrebe djece s teškoćama i o njima informiraju odgojitelje, ostale suradnike i roditelje. U suradnji s odgojiteljima, stručnim timom i roditeljima utvrđuju najprimjerenije metode rada za svako pojedino dijete te ih primjenjuju u svojemu radu. Surađuju sa zdravstvenim ustanovama i ustanovama socijalne skrbi te drugim čimbenicima u prevenciji razvojnih poremećaja u djece. U suradnji s roditeljima izrađuju individualni odgojno-obrazovni plan rada s djecom s posebnim potrebama i informiraju roditelje o istome. Predlažu i evaluiraju prilagodbe aktivnosti i poticaja za dijete te su podrška odgojiteljima u kreiranju istih. Individualnim radom s djetetom opažaju potrebe i definiraju zadaće za napredovanje djeteta prema njegovim sposobnostima i mogućnostima. Kreiraju sustav podrške inkluziji u ustanovi unaprjeđujući tako i cjelokupan proces uključivanja djece s teškoćama u zajednicu. Pružaju podršku roditeljima pri polasku djeteta u školu.

Uspjeh provedbe programa predškole postiže se partnerskim odnosom odgojno-obrazovnih djelatnika na dnevnoj razini uz međusobno poticanje produktivnosti i zadovoljstva s redovitim dijeljenjem pozitivnih povratnih informacija. Organizacija socijalne interakcije stručnih suradnika i odgojitelja održiva je isključivo ravnopravnim pristupom, otvorenom, iskrenom, povjerljivom i vještom komunikacijom kao i uzajamnim uvažavanjem, razumijevanjem i podržavanjem.

Kvaliteta kurikula predškole

Kvalitetu kurikula predškole određuju dva osnovna kriterija: pedagoška promišljenost odgojno-obrazovnih aktivnosti (planiranje i vrednovanje) te osiguravanje svrhovitosti i smislenosti aktivnosti (internacionalnost i optimalna učinkovitost odgojno-obrazovnih ciljeva). Kvalitetu podsustava čini ukupnost utjecaja (okružje, ozračje, vođenje, odnosi, komunikacija, uvjerenja, vrijednosti, ponašanja itd.) nužnih i korisnih za razvoj, odgoj i učenje djece.

Ustanova ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja, iznimno i druga ustanova koja provodi kurikul predškole prema Zakonu o predškolskom odgoju i obrazovanju, treba stvoriti odgovarajuće organizacijske uvjete koji se temelje na suvremenome shvaćanju djeteta, tj. shvaćanju djeteta kao cjelovitoga bića, kao istraživača i aktivnoga stvaratelja znanja, kao socijalnoga subjekta sa specifičnim potrebama, pravima i kulturom, kao aktivnoga građanina zajednice te kao kreativnoga bića sa specifičnim stvaralačkim i izražajnim potencijalima. Osim toga na kvalitetu kurikula predškole utječu organizacijski i kontekstualni uvjeti ustanove u kojoj se provodi, a to uključuje kvalitetu socijalnoga i prostorno-materijalnog okružja, usmjerenost na razvoj te suradnju s okružjem. Važan element kvalitete kurikula pedagoška je osposobljenost odgojitelja te profesionalni razvoj svih stručnih djelatnika. U konstrukciji, provedbi i vrednovanju kurikula predškole uz odgojitelje, djecu i njihove roditelje, sudjeluju stručni suradnici (pedagog, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped i socijalni pedagog) i zdravstveni voditelj, po potrebi i drugi stručnjaci (izvan ustanove) specifičnih profila, a njihov izbor odgovara odgojno-obrazovnim i intervencijskim potrebama djece u ustanovi. Kurikul predškole dinamičan je, ovisan o nizu čimbenika (veličina, uvjeti, lokacija, vizija, ljudski potencijali, osnivač, ustroj itd.) i specifičan za svaku ustanovu pa je iznimno značajna unutarnja procjena kvalitete ustanove u skladu s važećim parametrima (kriterijima /indikatorima /standardima) koji su referentna točka u odnosu na koju se unutarnja procjena čini. Osim zajednički dogovorenih standarda, svaka ustanova može izraditi i vlastite (dodatne) standarde koji na najprimjereniji način zadovoljavaju njezine specifične potrebe (i odgovaraju njezinu kurikulu), što podupire autonomiju svake ustanove. Značajno je za svaku ustanovu ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja da se planirano i kontinuirano povezuje s osnovnom školom kako bi tranzicija protekla u ozračju dobrobiti djece, roditelja i stručnjaka. Kurikul predškole treba uzeti u obzir specifičan kontekst odrastanja djeteta, tj. kulturu i tradiciju okružja u kojemu žive dijete i njegova obitelj kao i ustanovu u kojoj se provodi kurikul predškole. Osim unutarnje (samo)procjene, dječji vrtići podliježu i vanjskome vrednovanju čiji su kriteriji unaprijed poznati (dogovoreni) i međusobno usklađeni. Čimbenici su vrednovanja kurikulu izvan dječjega vrtića: refleksivni prijatelji iz drugih dječjih vrtića i akademske zajednice, čimbenici mreže profesionalne zajednice učenja, nadležne institucije (odjeli za obrazovanje lokalne zajednice, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Agencija za odgoj i obrazovanje, Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja). Unutarnja i vanjska procjena kvalitete ustanova ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja obuhvaća:

– cjelinu (ukupnost funkcioniranja ustanove: pravna uređenost, primjena pedagoškoga standarda, ukupna kvaliteta odgojno-obrazovnoga procesa itd.)

– pojedine segmente: praćenje napretka djece, poštovanje prava djece, roditelja i ostalih čimbenika, inkluzija djece s posebnim potrebama, usavršavanje stručnjaka u ustanovi itd.

Važan element unutarnje procjene kvalitete ustanove jest osposobljenost svih čimbenika odgojno-obrazovnoga procesa (odraslih i djece) za stalnu i kvalitetnu samoprocjenu. Trajno unaprjeđivanje vlastitih osobnih i profesionalnih kompetencija jest obveza odraslih i postulat u radu s djecom, a njime se želi pružiti primjeren model djeci kako bi se osposobila za samounaprjeđivanje (samoregulacija vlastitoga ponašanja) svojih postignuća i izgradnju odnosa s vršnjacima i ostalima u ustanovi i izvan nje. Čimbenici vrednovanja kurikula predškole u dječjemu vrtiću jesu odgojitelji i drugi stručni djelatnici u dječjemu vrtiću, djeca te roditelji.

Za kvalitetno ostvarivanje kurikula predškole značajni su suradnja i partnerstvo s roditeljima putem kontinuiranoga informiranja, uključivanja u izravni odgojno-obrazovni proces, uključivanja u postupke tranzicije te različitih oblika potpore roditeljstvu.

Visoka razina kvalitete odgojno-obrazovnoga sustava u Republici Hrvatskoj, a posebice u podsustavu ranoga i predškolskog odgoja i obrazovanja (s obzirom na najosjetljiviju i najranjiviju dob djece u ustanovama), je imperativ. Jedno od temeljnih obilježja kvalitete njezino je stalno unaprjeđivanje, stoga je obveza svih dionika odgojno-obrazovnoga procesa (odraslih i djece) stalno promišljati, raspravljati i evaluirati kvalitetu odgojno-obrazovne prakse i djelovati u smjeru njezina stalnoga unaprjeđivanja.

E. Praćenje i vrednovanje

Povezanost vrednovanja s odgojno-obrazovnim i očekivanjima, učenjem i poučavanjem

Vrednovanje procesa učenja i odgojno-obrazovnih očekivanja označava postupke prikupljanja i analiziranja informacija te donošenja profesionalnih procjena o djetetovu učenju i rezultatima učenja. Odgojiteljima vrednovanje predstavlja složen proces koji se zasniva na poznavanju i razumijevanju:

– kurikulom definiranih odgojno-obrazovnih očekivanja

– mogućnosti, dosega i ograničenja pojedinih pristupa, oblika i metoda vrednovanja

– procesa učenja, konteksta učenja i osobitosti djeteta.

Budući da se na temelju rezultata vrednovanja donose važne odluke za dijete, vrednovanje zahtijeva puni profesionalni integritet odgojitelja i korištenje objektivnim informacijama o učenju i djetetovim postignućima. Uz kurikulne dokumente i procese odgoja i obrazovanja, učenja i poučavanja, vrednovanje i izvješćivanje o djetetovim postignućima i napredovanju predstavlja važnu ključnu sastavnicu kurikulnoga sustava. Sve sastavnice toga sustava međusobno su povezane i djeluju jedna na drugu. Vrednovanje je usko povezano s odgojno-obrazovnim očekivanjima jer se vrednuje ono što odgojno-obrazovno očekivanje opisuje da bi dijete trebalo ostvariti. Odgojitelj na temelju odgojno-obrazovnih očekivanja kreira aktivnosti koje moraju biti osmišljene tako da omogućuju ostvarivanje i vrednovanje ostvarenosti planiranih odgojno-obrazovnih očekivanja.

Načela vrednovanja

Vrednovanje kao sastavni dio kurikulnoga sustava temelji se na načelima definiranima u Nacionalnom okvirnom kurikulumu za predškolski odgoj i obrazovanje te opće obvezno i srednjoškolsko obrazovanje koja vrijede za sve razine i vrste odgoja i obrazovanja:

Vrednovanje usmjereno učenju i razvoju

Osnovna svrha svih oblika vrednovanja jest unaprjeđivanje učenja i razvoja djeteta. Vrednovanje rezultira jasnim, točnim, pravodobnim i afirmativnim povratnim informacijama koje djeci pomažu u daljnjemu učenju i motiviraju ih za rad, a odgojno-obrazovnim djelatnicima omogućuju daljnje planiranje odgojno-obrazovnih procesa.

Vrednovanje se temelji na cjelovitom pristupu praćenja i poticanja individualnoga razvoja svakoga djeteta te se usmjerava na prepoznavanje uspjeha i poticanje pozitivnih obrazaca motivacije i učenja.

Inzistira se na djetetu kao aktivnom sudioniku odgojno-obrazovnoga procesa te na razvoju metakognicije, samoregulacije, postavljanja ciljeva učenja, planiranja i upravljanja učenjem i samovrednovanja učenja.

Vrednovanje usmjereno sveobuhvatnosti odgojno-obrazovnih očekivanja

Vrednovanje ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja usmjereno je ne samo prema procjenjivanju usvojenosti znanja, već i prema razvijenosti vještina i stavova.

Vrednovanjem ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja potiče se dubinsko i trajno učenje te posebice primjena znanja i vještina u novim situacijama. Pozornost se posvećuje vrednovanju usvojenosti temeljnih znanja, kao i vrednovanju konceptualnoga razumijevanja te viših kognitivnih procesa.

Pred djecu se u vrednovanju postavljaju zahtjevi koji su izazovni, ali realistični, u kojima oni mogu pokazati svoje sposobnosti, usvojena znanja i vještine u okružjima koja su autentična i djeci svrhovita.

Vrednovanja su primjereno raspoređena tijekom odgojno-obrazovnoga procesa, relativno česta i raznolika po svojoj prirodi kako bi omogućila djeci da u različitim prilikama pokažu napredak u učenju i razvoju. Različitim pristupima i zahtjevima prema djeci te integracijom različitih vrsta i izvora podataka o učenju prikupljaju se kvalitetni, valjani i pouzdani dokazi o cijelome rasponu njihovih postignuća.

Transparentnost i pravednost vrednovanja

Jasnom i pravodobnom izmjenom informacija između djece, odgojno-obrazovnih djelatnika i roditelja/skrbnika o sadržajima, postupcima, kriterijima i rezultatima vrednovanja usuglašavaju se očekivanja i postiže dijeljeno razumijevanje zahtjeva koji se postavljaju pred djecu.

Jasno određena pravila i kriteriji vrednovanja pomažu u razumijevanju elemenata učenja koji će biti vrednovani i shvaćanju toga što čini uspješnu izvedbu te u usmjeravanju učenja na ono što je važno znati i moći učiniti.

Postupci vrednovanja koriste svoj djeci kao poticaj za ostvarivanje vlastitih potencijala i ispunjavanje osobnih obrazovnih aspiracija.

Karakteristike kvalitetnoga vrednovanja postignuća i napretka djece

Svako vrednovanje djetetovih postignuća i napredovanja, neovisno o korištenom pristupu i metodama, mora zadovoljavati određene kriterije kako bi bilo kvalitetno osmišljeno i provedeno. Iako se kvaliteta određenoga vrednovanja može ocijeniti jedino s obzirom na specifičnu svrhu za koju se to vrednovanje upotrebljava, ključne karakteristike kvalitetnoga vrednovanja uključuju sljedeće:

Valjanost

Vrednovanje treba prikladno zahvatiti očekivana znanja i vještine, odnosno ispitivati i procjenjivati upravo ono što se željelo ispitivati i procjenjivati. Vrednuju se znanja i vještine koje predstavljaju dobre pokazatelje kompetencija definiranih odgojno-obrazovnim očekivanjima i koje su djeca mogla steći i razviti tijekom odgojno-obrazovnoga procesa, a ne one koje su posljedica njihovih izvanškolskih iskustava i života u različitim socijalnim i obiteljskim okružjima. Pojedine mjere znanja i vještina trebaju biti povezane s drugim mjerama uspješnosti. Jedan od preduvjeta valjanosti jest pouzdanost vrednovanja.

Pouzdanost

Vrednovanje treba dati precizne i konzistentne informacije o djetetovim postignućima u ponovljenim mjerenjima ili u različitim situacijama vrednovanja. Pouzdanost se povećava brojem situacija vrednovanja ili zadataka te ujednačavanjem uvjeta i postupaka vrednovanja. Slaganjem informacija u različitim vrednovanjima povećava se sigurnost u njihovu pouzdanost.

Pravednost

Vrednovanje se osmišljava i provodi tako da se na najmanju moguću razinu svede djelovanje čimbenika koji nisu povezani s onime što se vrednuje (primjerice, jezični, kulturni, rodni). Nepristranost vrednovanja podrazumijeva sudjelovanje sve djece u procesima vrednovanja na ravnopravnim osnovama.

Objektivnost

Procjene djetetovih rezultata trebaju biti jednake neovisno o tome tko ih daje. Objektivnost se osigurava, primjerice, razradom jednoznačnih ljestvica za vrednovanje.

Osjetljivost

Vrednovanje treba omogućiti zahvaćanje cijeloga raspona razina postignuća, odnosno razlučivanje rezultata djece s obzirom na njihove različite razine postignuća.

Praktičnost i ekonomičnost

Vrednovanje treba biti učinkovito, odnosno treba se koristiti primjerenim pristupima i metodama koje osiguravaju valjane informacije o učeničkim procesima i očekivanjima učenja, uz racionalnu uporabu materijalnih, vremenskih, organizacijskih i drugih resursa.

Pozitivan utjecaj vrednovanja

Vrednovanjem se ne utvrđuje samo razina postignuća, odnosno usvojenost odgojno-obrazovnih očekivanja, već se nastoji postići pozitivan učinak na buduće učenje i poučavanje, kao i na motivaciju djece za učenje. Priprema za vrednovanje i sudjelovanje u procesu vrednovanja treba omogućiti djeci unaprjeđivanje njihova procesa učenja, a rezultati trebaju osigurati vrijedne informacije i odgojiteljima. Budući da vrednovanje ima značajan povratni utjecaj na procese učenja i poučavanja, treba umanjiti mogućnost njegova nepovoljnog djelovanja.

Oblici praćenja i vrednovanja

Praćenje i vrednovanje važan je proces u kojemu prikupljamo podatke o napredovanju djeteta, ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja, o radu odgojno-obrazovnih djelatnika dječjega vrtića, o suradnji s roditeljima, lokalnom i širom zajednicom i drugim institucijama.

Praćenje i vrednovanje odvija se putem dvaju osnovnih oblika: vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje (formativno vrednovanje). Praćenje i vrednovanje ima važnu ulogu u kurikulnome krugu poučavanja.

Slika 1. Prikaz kurikulnoga kruga

Kurikulni krug poučavanja način je na koji se planira i provodi odgojno-obrazovni rad te se tako osigurava kvaliteta u usvajanju odgojno-obrazovnih očekivanja. Prvi korak u takvome planiranju i provođenju odgojno-obrazovnoga rada jest planiranje odgojno-obrazovnih očekivanja koja će biti okosnica planiranoga odgojno-obrazovnog rada. Drugi korak jest planiranje vrednovanja. Odgojitelj tako aktualizira odgojno-obrazovno očekivanje i stvara preduvjete za kvalitetan odabir metoda i strategija odgojno-obrazovnog rada, kao i artikulaciju aktivnosti u kojima dijete ostvaruje odgojno-obrazovna očekivanja. Refleksija koja je navedena na kraju kurikulnoga kruga poučavanja ponovno je oblik vrednovanja koji služi kao polazišna točka za daljnju provedbu odgojno-obrazovnoga rada.

Vrednovanje za učenje i vrednovanje kao učenje oblici su vrednovanja kojima prikupljamo podatke o djetetovu znanju, razvijenim vještinama i stavovima unutar kompetencija prema odgojno-obrazovnim očekivanjima. Tako prikupljeni podatci temelj su svakoga budućeg rada, a osiguravaju nam konzistentno učenje i poučavanje kao i svaki drugi vid odgojno-obrazovnoga rada. Odgojitelj na taj način može procijeniti razinu ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja djeteta na trima razinama: odgojno-obrazovno očekivanje ostvareno je u potpunosti, odgojno-obrazovno očekivanje ostvareno je djelomično i odgojno-obrazovno očekivanje nije ostvareno. U tu svrhu odgojitelji i/ili stručni suradnici rade liste praćenja razvoja djeteta u kojima se vrednuje je li dijete ostvarilo ono što razvojno može u svim razvojnim područjima.

Vrednovanje za učenje služi unaprjeđivanju i planiranju budućega učenja i poučavanja, a provodi se tijekom učenja i poučavanja čiji je neodvojivi dio prema kurikulnome krugu poučavanja. Ovaj oblik vrednovanja pripada formativnom vrednovanju kojemu je krajnji cilj formiranje djetetovih znanja te razvijanje vještina i stavova. Odgojitelj osmišljava i provodi vrednovanje za učenje nakon niza aktivnosti nastojeći provjeriti razinu ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja. Vrednovanje za učenje rezultira povratnom informacijom djetetu, roditelju te samome odgojitelju o razini ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja, o napretku djeteta i uspješnosti strategija i metoda odgojno-obrazovnoga rada. Neke su od metoda i tehnika vrednovanja za učenje: ciljana pitanja tijekom aktivnosti radi provjere razumijevanja, opažanje aktivnosti djeteta, izlazne kartice (primjerice, nadopunjavanje slike, završavanje niza) i rubrike za vrednovanje. Vrednovanje za učenje za cilj ima unaprijediti učenje i poučavanje pravodobnim i kvalitetnim povratnim informacijama.

Koristi vrednovanja za učenje

Pri primjeni vrednovanja za učenje treba znati koja je svrha takva vrednovanja za sve sudionike odgojno-obrazovnoga procesa.

Odgojiteljima vrednovanje za učenje pomaže:

– u prikupljanju informacija o početnim znanjima i iskustvima djece, eventualnim pogrešnim idejama ili pogrešno usvojenim znanjima te nedostatcima koje djeca imaju tijekom procesa učenja, o razinama znanja, vještina i stavova, stilovima učenja djece, njihovim uvjerenjima, motivaciji za učenje, njihovim interesima i dr.

– u postavljanju ciljeva i planiranju poučavanja u skladu s potrebama djece u određenom trenutku, primjerice, nakon što ustanove da je stvarno predznanje djeteta ispod ili iznad očekivane razine ili, ako ustanove da djeca pri radu imaju neke tipične pogreške ili miskoncepcije, odgojitelji mogu promijeniti planirane metode i strategije učenja i poučavanja

– u dobivanju uvida u učinkovitost vlastita rada

– u učinkovitijem planiranju i kontinuiranom unaprjeđenju procesa poučavanja

– u dobivanju povjerenja djeteta i roditelja jer je sam proces vrednovanja transparentniji.

Vrednovanje za učenje djeci pomaže:

– postati svjesni koliko učinkovito uče te uvide kako trebaju učiti

– unaprjeđivati kompetenciju učenje kako učiti postavljanjem svojih ciljeva učenja i razvijanjem vještina upravljanja svojim učenjem

– imati bolja postignuća jer primaju česte povratne informacije o tome koliko napreduju i koliko učinkovito uče

– razvijati motivaciju za učenje, samopouzdanje i pozitivnu sliku o sebi

– imati visoka očekivanja od sebe i općenito su zainteresiraniji za uspjeh jer znaju kako do njega doći.

Vrednovanje za učenje roditeljima/skrbnicima pomaže:

– u dobivanju specifične i korisne informacije o procesu učenja i razvoja njihova djeteta

– u dobivanju smjernica kako pomoći djetetu u učenju, kako u predškoli tako i kod kuće

– razumjeti proces odgoja i obrazovanja, što isto tako pomaže u izgradnji partnerstva odgojno-obrazovne ustanove i obitelji.

Metode vrednovanja za učenje

Vrednovanje za učenje treba biti pažljivo osmišljeno kako bi omogućilo prikupljanje valjanih, konkretnih i specifičnih informacija o procesima učenja djece i pružilo konstruktivnu i djeci smislenu povratnu informaciju o njihovu napredovanju u specifičnim aspektima učenja i razvoju tijekom odgojno-obrazovnoga procesa. Radi se o redovitom prikupljanju informacija i metodama autentične procjene u kojima je vrednovanje nenametljivo i integrirano u kontekstu neposrednih, životnih situacija učenja.

Vrednovanje za učenje može uključivati vrlo različite metode prikupljanja i bilježenja informacija iz vrlo različitih izvora, pri čemu su važan dio informacije dobivene interakcijom (dijete i odgojitelj; dijete i dijete). Njihovom primjenom dijete dobiva informacije o tome gdje je u odnosu na postavljene ciljeve učenja i kako unaprijediti učenje.

U predškolskoj skupini treba razvijati kulturu u kojoj se traga za onim što ne funkcionira dobro kako bi se na vrijeme ispravilo i kako bi se postigli ili čak premašili postavljeni ciljevi učenja. Kultura u predškolskoj skupini mora biti takva da se djeca osjećaju sigurnima kad žele reći da nešto ne znaju i/ili ne razumiju i kad trebaju primiti ili dati povratnu informaciju drugima. U takvoj kulturi odgojitelji i djeca razvijaju novi oblik komunikacije kojom napuštaju svoje tradicionalne uloge i razvijaju partnerski odnos. Za razliku od pristupa u kojemu je odgojitelj uglavnom onaj koji procjenjuje koja je znanja i vještine dijete svladalo i onaj koji autonomno odlučuje s kim će i kako te informacije podijeliti, vrednovanje za učenje kao glavnu pretpostavku ima dostupnost dokaza/informacija o usvojenim znanjima i vještinama i odgojitelju i djeci te zajedničko i aktivno sudjelovanje u interpretaciji tih informacija te planiranju budućega poučavanja, odnosno učenja, s primarnim ciljem njihova poboljšanja.

Vrednovanje rezultira razmjenom informacija o učenju i rezultatima učenja. Odgojitelj daje djeci kvalitativne povratne informacije o procesu učenja, odnosno o tome gdje su djeca na putu do ostvarenosti odgojno-obrazovnih očekivanja, koliko su učinkovite njihove strategije učenja i kako bi ih mogli unaprijediti da bi učinkovito i potpuno ostvarili odgojno-obrazovna očekivanja. Povratna je informacija središnji dio vrednovanja za učenje jer djetetu omogućuje preuzimanje kontrole nad vlastitim učenjem.

Vrednovanje za učenje uvijek je usmjereno na napredak djeteta pa se trenutačna postignuća svakoga djeteta uspoređuju s njegovim prethodnim postignućima fokusirajući se na napredovanje koje je dijete ostvarilo u odnosu na postavljena odgojno-obrazovna očekivanja (kriterijsko vrednovanje), umjesto na međusobno uspoređivanje djece u skupini (normativno vrednovanje). Vrednovanje za učenje tako promovira ideju da sva djeca mogu napredovati neovisno o postojanju razlika u sposobnostima, osobnim karakteristikama i životnome okružju.

Učinkovitom povratnom informacijom smatra se samo ona informacija koja je korisna kako bi se smanjio raskorak između ostvarenoga učenja i predviđenih odgojno-obrazovnih ciljeva/očekivanja, dakle, ona povratna informacija koja je točna, jasna i specifična, odnosno koja govori točno što je dijete ostvarilo i na kojim razinama. Povratna informacija mora biti usmjerena na cjelokupan proces učenja, a ne samo na njegove rezultate.

Vrednovanje kao učenje podrazumijeva aktivno uključivanje djeteta u proces vrednovanja uz stalnu podršku odgojitelja s krajnjim ciljem razvoja autonomnoga učenja i odgovornosti. Kao i vrednovanje za učenje, i ovaj oblik vrednovanja pripada formativnom vrednovanju kojemu je krajnji cilj stjecanje znanja te razvijanje vještina i stavova. Odgojitelj planira vrijeme potrebno za poticanje i usmjeravanje vrednovanja kao učenja. Predškolsko dijete treba podršku, usmjeravanje i stalnu povratnu informaciju od odgojitelja i svojih vršnjaka. Vršnjačko vrednovanje i samovrednovanje pozitivno utječu na dijete i pripremaju ga za cjeloživotno učenje, pri čemu dijete razvija pozitivan stav prema prihvaćanju kritike i preuzimanju odgovornosti za vlastito učenje. Ovakvim pristupom razvijaju se kompetencije učenja za učenje. Tijekom samovrednovanja i vršnjačkoga vrednovanja sva su djeca uključena u proces donošenja odluka o koracima koji slijede u učenju. Neke su od metoda i tehnika u ovome pristupu vrednovanju: razgovori s djecom, popisi za samovrednovanje i vršnjačko vrednovanje, refleksije o učenju i skale procjena.

Koristi od vrednovanja kao učenja

Vrednovanje kao učenje jest oblik partnerstva djece i odgojitelja u kojemu je dijete aktivan i odgovaran nositelj vlastitoga učenja i vrednovanja, a odgojitelj facilitator koji stvara uvjete za učenje i prema potrebi ga usmjerava. Odgojitelj pomaže djetetu razumjeti kriterije za samovrednovanje, vodi proces samorefleksije i pomaže pri donošenju odluke kako unaprijediti učenje.

Vrednovanje kao učenje odgojiteljima pomaže:

– pri podjeli odgovornosti za učenje između odgojitelja i djece

– pri dobivanju uvida u djetetovo razmišljanje prilikom analize i vrednovanja procesa učenja

– pri kreiranju učinkovitijega poučavanja jer djeca postaju samostalnija i motiviranija.

Vrednovanje kao učenje djeci pomaže:

– shvatiti da je vrednovanje alat za vlastito praćenje učenja i za stjecanje razumijevanje na kojoj se razini učenja nalaze

– spoznati da je vrednovanje prilika za razumijevanje i primjenu kompetencije učenje kako učiti

– usklađivati vlastite procjene vrednovanja s procjenama drugih

– razvijati vještinu upravljanja svojim učenjem, postavljanja vlastitih ciljeva i razvijanja vještine samovrednovanja i vršnjačkoga vrednovanja potrebnih za postizanje tih ciljeva

– razvijati osjećaj odgovornosti i samopouzdanja istodobno razvijajući kritičko razmišljanje, analizu i na kraju vrednovanje.

Metode vrednovanja kao učenja

Vrednovanje kao učenje zasniva se na metodama samovrednovanja, odnosno samorefleksije te vršnjačkoga vrednovanja. Da bi vrednovanje kao učenje bilo učinkovito, u analiziranju uspješnosti vlastitoga učenja djeca moraju unaprijed znati koji su ciljevi/očekivanja za određeno odgojno-obrazovno očekivanje. Djeca, osim s odgojno-obrazovnim očekivanjima, trebaju biti upoznata i s kriterijima vrednovanja koji im jasno mogu odgovoriti na pitanje kako mogu prepoznati različite razine vlastita postignuća. Tijekom procesa samovrednovanja dijete ima priliku procjenjivati svoj rad na temelju istih, unaprijed postavljenih kriterija kao i njegov odgojitelj.

Vršnjačko vrednovanje jest oblik suradničkoga reguliranja učenja. Dijete je aktivno uključeno u vrednovanje učenja i postignuća svojih vršnjaka, pomaže im u promatranju, nadgledanju i reguliranju procesa učenja svojom povratnom informacijom. Vršnjačko vrednovanje može uslijediti nakon samovrednovanja. Primjerice, nakon vlastitih osvrta mogu uslijediti osvrti ostale djece, pri čemu bi djecu trebalo poticati da se usredotoče na pozitivne aspekte tuđega rada, a onda i na načine za poboljšanje toga istog rada (umjesto negativnih aspekata).

S obzirom na svrhu ove vrste vrednovanja, povratnu informaciju kod vrednovanja kao učenja daje dijete, druga djeca, a u manjoj mjeri i odgojitelj (o tome u kojoj je mjeri dijete razvilo vještinu samovrednovanja). Budući da je proces usvajanja vanjske povratne informacije nužan za razvoj vještine praćenja i vrednovanja vlastitoga procesa učenja, povratna informacija treba biti neposredna, jasna i pravodobna te dijete informirati o njegovoj učinkovitosti samovrednovanja u odnosu na unaprijed postavljene kriterije i o eventualnome odstupanju samoprocjene od procjene, primjerice, odgojitelja ili vršnjaka. Na temelju povratne informacije dijete treba znati kako poboljšati vrednovanje svojega procesa učenja, ali i kako ona pozitivno djeluje na njegov osjećaj kompetentnosti i motivaciju za učenjem. S vremenom djeca postaju uspješnija u usklađivanju samovrednovanja i vrednovanja u kojemu ih drugi vrednuju te na kraju svoje učenje u potpunosti samostalno reguliraju.

Izvješćivanje o postignućima i napredovanju djeteta

Ostvarivanje odgojno-obrazovnih očekivanja kurikula prati se, procjenjuje i valorizira samovrednovanjem. Samovrednovanje se odnosi na samostalno izrađivanje različitih protokola praćenja i procjenjivanja dobivenih rezultata te njihovo prezentiranje u ustanovi.

Sljedeće su tehnike prikupljanja i obrade podataka:

– izrade protokola i instrumenata praćenja, prikupljanje i analiza podataka (valorizacija prilagodbe, valorizacija postignutih razina odgojno-obrazovnih očekivanja, upitnici za djecu, upitnici za roditelje, skale procjena, popisi za vrednovanje, razgovori s djecom)

– vođenje i vrednovanje pedagoške dokumentacije

– bilježenje komentara, izjava, verbalnih izričaja i uradaka djece (dječja kreativna ostvarenja)

– izrada plakata o odgojno-obrazovnom radu i provedbi specifičnih ciljeva i zadaća

– analiza realiziranih odgojno-obrazovnih očekivanja

– bilježenje komentara roditelja (roditeljske procjene)

– analiza fotozapisa i videozapisa (primjerice, Kakva je aktivnost djece, a kakva odgojitelja na njima?, Što djeca čine?, Kako komuniciraju?, Što je moguće bolje iskoristiti u svrhu usvajanja odgojno-obrazovnih očekivanja?)

– opservacija i procjena postignuća i kompetencija djece, liste praćenja razvoja djece, praćenje zdravstvenoga, emotivnog, kognitivnog i socijalnog razvoja djece

– odgojiteljske samoevaluacije, samorefleksije odgojitelja

– timske refleksije stručnih suradnika, ravnatelja i odgojitelja, radni dogovori.

F. Suradnja dječjega vrtića i osnovne škole  

Kvalitetna suradnja svih podsustava s obiteljima djece i lokalnom zajednicom omogućuje nesmetanu, neprimjetnu i što „prirodniju“ prohodnost u sustavu odgoja i obrazovanja, stvara potporne veze i učinkovitiji prijelaz. Dugoročna dobrobit djeteta izravno je povezana s uvažavanjem raznolikosti kultura zajednica odrastanja, povezanosti odgojno-obrazovnih razina i institucija te prilagođavanjem odgojno-obrazovnih sudionika i procesa razvojnim mogućnostima i potencijalima svakoga djeteta.

 Kontinuirana suradnja dječjega vrtića i škole djeci olakšava prilagodbu, bolje i brže snalaženje u školskome okružju, svrhovit razvoj potencijala, zadovoljavanje vlastitih interesa i usvajanje znanja, vještina i navika. 

Polazišta za osiguravanje kvalitete odgojno-obrazovnog kontinuiteta između dječjega vrtića i škole:

– razmjena informacija i iskustava u svrhu usklađivanja očekivanja u dječjemu vrtiću i školi

– metode i sadržaji pripreme djece za školsku nastavu određuju se prema razvojnim potrebama i mogućnostima samoga djeteta stavljajući naglasak na očuvanje i poticanje radoznalosti, zainteresiranosti i motivacije prema stjecanju novih znanja i vještina te razvoj djetetovih općih intelektualnih sposobnosti, viših kognitivnih procesa, divergentnoga stvaralačkog mišljenja i istraživačkoga duha

– usmjerenost na usvajanje odgovarajućih normi i pravila ponašanja, spremnosti na suradnju i komunikaciju, razvoj interakcijsko-komunikacijskih vještina, stvaranje pozitivne slike o sebi, sposobnosti samokontrole, razvijanje odnosa prema radu, suradnje u malim grupama, prihvaćanje različitosti i brige za druge

– kontinuirano educiranje stručnjaka svih stručnih profila u dječjemu vrtiću i školi o izazovima prijelaza unutar sustava i mogućim odgovorima na njih

– podizanje razine osobnih i profesionalnih kompetencija svih uključenih s naglaskom na osnaživanje u području suradnje unutar sustava.

U kontinuiranom i sustavnom praćenju razvoja djeteta uz odgojitelja sudjeluju stručni suradnici (pedagog, psiholog, edukacijski rehabilitator, logoped i socijalni pedagog) i zdravstveni voditelj, po potrebi i drugi stručnjaci specifičnih profila (izvan ustanove), a njihov izbor odgovara odgojno-obrazovnim i intervencijskim potrebama djece u ustanovi.

Razmjena informacija i iskustava u svrhu usklađivanja očekivanja u programu predškole i škole:

– međusobni osmišljeni, strukturirani, radni posjeti školi (predškolci – učenici, odgojitelji – učitelji, stručni timovi dječjih vrtića – stručni timovi škole, roditelji) boravak učenika i učitelja u prostoru predškole tijekom različitih aktivnosti, zajedničke aktivnosti u prostoru dječjega vrtića, škole, igrališta, priredbe, obilazak i upoznavanje prostora škole, upoznavanje školske opreme, knjiga, bilježnica, nastavnih sredstava i pomagala, školskoga pribora, nazočnost učitelja na roditeljskim sastancima u dječjemu vrtiću vezanim uz pripremu za školu, sastanci djelatnika dječjega vrtića i škole, organizacija okruglih stolova s nizom aktivnosti u kojima aktivno sudjeluju djeca i roditelji, pravodobno informiranje roditelja, individualni sastanci roditelja s odgojiteljima u dječjemu vrtiću te s učiteljima u školi

– razmjena informacija na kvalitativnoj razini putem afirmativno usmjerenoga i razvojnog završnog opisa kompetencija definiranih kurikulom predškole i mapa osobnoga razvoja djeteta u kojima odgojitelj dokumentira: djetetov uradak, bitne elemente odgojno-obrazovnog procesa, pisane informacije o djetetu napisane uz afirmativan i konstruktivan pristup

– razmjena informacija koja ima kvantitativnu razinu odvija se pripremom mišljenja o djetetu; od razmjene informacija posebna se pozornost posvećuje pripremi završnoga opisa kompetencija djece s teškoćama u razvoju te darovite djece uz jasno naznačene posebnosti, interese i sposobnosti djeteta u okružju za učenje na koje dijete pozitivno reagira

– iznimno, kod izrazitoga kašnjenja u razvoju pojedinoga djeteta, moguća je (ali ne i nužna) odgoda polaska u školu; obveza je dječjega vrtića (na temelju kvalitativnoga multidisciplinarnog praćenja razvoja djeteta) pravodobno reagirati na zamijećene teškoće te informirati, savjetovati i educirati roditelje o potrebi uključivanja djeteta u edukacijsko- rehabilitacijske i druge terapijske postupke i intervencije (ako je nužno, uz potporu Hrvatskog zavoda za socijalni rad i drugih institucija u lokalnoj zajednici)

– komunikacija i suradnja svih sudionika mora biti povjerljiva i profesionalna, u skladu s propisima o čuvanju tajnosti podataka i zaštiti dobrobiti djeteta.

Cjelovita razmjena informacija stručnome povjerenstvu škole daje uvid u djetetov razvojni status i važna je kod prijelaza u osnovnu školu. 

Stručni suradnici dječjega vrtića i škole podupiru razvijanje autentičnoga pristupa odgojitelja i učitelja prema djetetu uvažavanjem suvremene odgojno-obrazovne koncepcije i promicanjem refleksivne odgojno-obrazovne prakse ujedno podržavajući kulturu ustanove i društvenoga okružja. 

Ravnatelj dječjega vrtića i škole usmjeren je na povezivanje, koordiniranje i osnaživanje partnerstva svih uključenih i drugih čimbenika koji pridonose suradnji planirajući podršku kvalitetnoj suradnji dječjega vrtića, škole, roditelja i lokalne zajednice.

Budući da se u ranome razdoblju razvijaju i formiraju pretpostavke kognitivnih, emocionalnih, socijalnih, i motoričkih sposobnosti djeteta, program predškole ima značajnu ulogu u pripremi djeteta za polazak u školu, kao i za daljnje školovanje. Odgovornost je svih uključenih realiziranje programa pomoću stvarnoga, životnog iskustva koje dijete svakodnevno stječe u raznim životnim situacijama u svojemu okružju, u obitelji i dječjemu vrtiću, a ne svladavanje znanja i umijeća potrebnih za pojedine nastavne predmete u školi.