1. UVOD

Šport je u Hrvatskoj već desetljećima iznimno važan segment društvenog života, ali segment o kome se vrlo rijetko strateški i cjelovito promišlja. Šport inspirira pojedince, utječe na stvaranje zajedništva i dotiče cijelu naciju (osjećamo kolektivni ponos u postignućima naših individualnih športaša i ekipa), bio je i ostaje najbolji medij promocije, koji kontinuirano osigurava prepoznatljivost cijele zemlje.

Iako je šport djelatnost od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku, veliko je pitanje u kojoj su mjeri ostvareni preduvjeti za ostvarivanje takvih vrhunskih športskih rezultata? Omogućuje li današnja razina financiranja razvoj športova? Brinemo li o športskim građevinama? Jesmo li našim športašima osigurali normalan život i rad u tijeku i poslije športske karijere? Podržavamo li i na koji način šport u sustavu obrazovanja? Koliko smo kao nacija orijentirani ka zdravom i aktivnom životu? Upravo ovo neka su od glavnih pitanja na koja nastoji odgovoriti ovaj razvojni akt planiranja koji definira temeljne odrednice i treba postati uporište športske politike u Republici Hrvatskoj.

"Nacionalni program športa 2019. – 2026. – prema zdravoj i aktivnoj naciji ponosnoj na športske uspjehe" prvi je razvojni akt planiranja i važno ishodište promišljanja i ostvarivanja budućnosti hrvatskog športa. U budućnosti vidimo Hrvatsku kao zemlju velikih športskih rezultata i zemlju u kojoj građani žive zdrav i aktivan život. Kako bi se takva budućnost ostvarila, svi dionici u sustavu športa, moraju kroz jasno definirane zadaće djelovati sinkronizirano i usmjereno ka postizanju postavljenih ciljeva. Neosporno je da su naša krovna športska udruženja, kao i nacionalni športski savezi, športski klubovi i lokalne športske zajednice svojim dosadašnjim radom postigle zapažene rezultate, ali potencijala za "više i bolje" u športu zaista imamo. Tijekom radionica i u intervjuima u procesu izrade ovog dokumenta mnogi športski djelatnici naglasili su brojne prednosti, ali i slabosti športa u Hrvatskoj pa su i njihovi prijedlozi, razmišljanja i ideje, uz provedena istraživanja, poslužili za formiranje vizije i misije, za postavljanje općih i posebnih ciljeva, kao i mjera i aktivnosti.

Svjesni smo da su strateški pristupi organizaciji i razvoju športa i rekreacije – zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja na svim razinama, kao i zajedničko djelovanje svih dionika, ključni za postizanje kontinuiranog uspjeha Hrvatske kao športske nacije. U konzultaciji s velikim brojem dionika u športu "Nacionalni program športa 2019. – 2026." dat će mehanizam za postizanje nacionalnih ciljeva u športu i jasno postavlja uloge, zadaće i odgovornosti svih partnera u lancu stvaranja športskog rezultata, od športaša i kluba, preko općine ili grada, županije i državne razine, nacionalnog športskog saveza i krovnih udruženja pa do Središnjeg državnog ureda za šport.

Šport je složen i multidisciplinaran društveni fenomen pa njegova buduća uspješnost ovisi i o sudjelovanju drugih resora, ponajviše financija, obrazovanja, turizma, zdravstva i graditeljstva, i njihovoj međusobnoj koordinaciji. Isto tako, s rastom ulaganja u šport treba težiti i što učinkovitijem i transparentnijem trošenju sredstava, ali i podastrijeti jasnije dokaze izravnih i neizravnih učinaka športa na lokalnu zajednicu i društvo u cjelini.

Da bi mogao u potpunosti obavljati sve svoje funkcije, cjelokupan športski sektor mora se osnažiti, a mi kao dionici moramo dodavati vrijednosti radu naših partnera kako bi se opravdala svaka investicija u šport i kako bi bila u funkciji dobrobiti športa i interesa nacije.

1.1. POLAZIŠTA

Temeljem članka 1. stavka 2. Zakona o sportu ("Narodne novine", broj 71/06, 124/10, 124/11, 86/12, 94/13, 85/15 i 19/16) športske djelatnosti su djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku te je sukladno članku 2. navedenog Zakona prijeko potrebno donošenje Nacionalnog programa športa, koji predstavlja temeljni razvojni akt planiranja kojim se uređuje razvoj i unapređuje sustav športa u Republici Hrvatskoj. Nacionalni program športa donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske za razdoblje od osam godina te se njime utvrđuju ciljevi razvoja športa, mjere i aktivnosti potrebne za provedbu tih ciljeva te nositelji i provoditelji razvoja i mjere kontrole njegove provedbe kako je definirano člankom 2. stavkom 1. Zakona o sportu.

Nacionalni program športa sukladno Zakonu o sportu mora sadržavati:

 programe stvaranja uvjeta za bavljenje športom u odgojno-obrazovnom sustavu,

 programe stvaranja uvjeta za postizanje vrhunskih rezultata hrvatskih športaša na međunarodnim natjecanjima,

 programe stvaranja uvjeta za rekreativno bavljenje športom radi zaštite i poboljšanja zdravlja građana Republike Hrvatske.

Zakonom o sportu propisano je da se Nacionalnim programom športa utvrđuju obveze državnih tijela i tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i Grada Zagreba, Hrvatskog olimpijskog odbora (u daljnjem tekstu HOO), Hrvatskog paraolimpijskog odbora (u daljnjem tekstu HPO), Hrvatskog sportskog saveza gluhih (u daljnjem tekstu HSSG), nacionalnih športskih saveza te športskih zajednica u provedbi utvrđenih zadaća. Dakle, Nacionalnim programom športa se, između ostalog, daju smjernice za dugoročne programske planove krovnih športskih udruženja.

Središnji državni ured za šport izravno iz Državnog proračuna financira rad i djelovanje pet krovnih športskih udruženja i to: Hrvatskog školskog sportskog saveza (u daljnjem tekstu HŠSS) i Hrvatskog akademskog sportskog saveza (u daljnjem tekstu HASS) kao nositelje većine programa stvaranja uvjeta za bavljenje športom u sustavu obrazovanja te HOO-a, HPO-a i HSSG-a kao nositelje većine programa stvaranja uvjeta za postizanje vrhunskih rezultata hrvatskih športaša na međunarodnim natjecanjima. Središnji državni ured za šport financira programe krovnih športskih udruženja kroz javne potrebe u športu. Programe javnih potreba u športu na državnoj razini donosi Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske zajedno s državnim proračunom.  

Osim krovnih športskih udruženja, programe stvaranja uvjeta za bavljenje športom u odgojno-obrazovnom sustavu i programe stvaranja uvjeta za postizanje vrhunskih rezultata hrvatskih športaša na natjecanjima svojim samostalnim programima i projektima potiču i Središnji državni ured za šport, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (u daljnjem tekstu: JLP(R)S) i Grad Zagreb, kao i njihove pripadajuće športske zajednice.

Važna područja Nacionalnog programa športa su: definiranje načina upravljanja športom, stvaranje uvjeta za povećanje sredstava u športu te njihovo transparentno i namjensko trošenje, zatim briga o športskim građevinama kroz izradu mreže športskih građevina i poticanje izgradnje i održavanja športskih građevina, kao i poticanje i reguliranje obrazovanja stručnih kadrova u športu, briga o športašima kao glavnim dionicima športa te stvaranje uvjeta za rekreativno bavljenje športom radi zaštite i poboljšanja zdravlja građana Republike Hrvatske.

1.2. METODOLOŠKI PRISTUP

Nacionalni program športa predstavlja sveobuhvatni strateški dokument o razvoju športa u Republici Hrvatskoj i uporište je za izradu strateških dokumenata svih nacionalnih, regionalnih i lokalnih organizacija u športu. Polazeći od analize stanja i detektiranih problema, metodološki pristup izradi Nacionalnog programa športa Republike Hrvatske sagledava šport kao multidisciplinarnu pojavu, a zasniva se na sljedećim načelima:

 transparentnost planskog procesa,

 multidisciplinarnost pristupa,

 suradnja, uključivanje dionika i javnosti,

 susretno planiranje,

 utemeljenost na dostupnim podacima.

Za izradu Prijedloga nacrta Nacionalnog programa športa državna tajnica Središnjeg državnog ureda za šport imenovala je stručno Radno tijelo, koje je uz nositelja dokumenta sudjelovalo u njegovoj izradi.

U izradi Nacionalnog programa športa sudjelovali su i stručnjaci iz različitih disciplina – kineziolozi, ekonomisti, stručnjaci iz drugih povezanih područja kao što su medicina, graditeljstvo i turizam. Multidisciplinarni pristup, struktura, obuhvat i složenost problematike koju pokriva Nacionalni program športa, ali i njegova važnost i uloga u hrvatskom društvu zahtijevali su aktivnu suradnju svih stručnjaka iz relevantnih znanstveno-istraživačkih institucija u zemlji. Suradnja je uključivala kontaktiranje svih relevantnih dionika u sustavu športa u Republici Hrvatskoj, od lokalnih športskih zajednica do nacionalnih športskih saveza i krovnih športskih udruženja. Stoga je diljem Republike Hrvatske (Zagreb, Varaždin, Rijeka, Split, Zadar, Osijek i Bjelovar) održano sedam radionica, u čiji rad je bilo uključeno 395 športskih djelatnika iz svih županija, a 182 su i osobno prisustvovala radionicama i svojim pisanim prilozima aktivno se uključila u proces izrade Nacionalnog programa športa.

Osim radionica sa športskim djelatnicima svih županija, održane su i radionice sa svim nacionalnim savezima olimpijskih i neolimpijskih športova te pridruženih i privremenih članova Hrvatskog olimpijskog odbora pa je tako u proces izrade Nacrta prijedloga Nacionalnog programa športa bilo uključeno ukupno 85 nacionalnih saveza. Time je ostvareno načelo suradnje i uključivanja dionika koje podrazumijeva intenzivnu komunikaciju, diskusiju i/ili razmjenu mišljenja u cilju postizanja konsenzusa kao i načelo susretnog planiranja koje podrazumijeva planiranje razvoja športa od lokalne preko županijske razine, do razvoja športa na razini države i obrnuto, odnosno, sučeljavanje pristupa "odozgo prema dolje" i "odozdo prema gore" u cilju pronalaženja optimalnih razvojnih rješenja.

Izrada Nacionalnog programa športa također se temeljila na analizi dostupnih sekundarnih podataka objavljenih u izvješćima krovnih športskih udruženja, domaćim i inozemnim statističkim i/ili stručnim publikacijama, kao i provođenjem primarnih istraživanja. Dubinskim intervjuima bilo je obuhvaćeno 20-ak stručnjaka različitih profila, dok je za potrebe analize vezane uz rekreacijske aktivnosti građana provedeno istraživanje na reprezentativnom uzorku domaćinstava Republike Hrvatske s ciljem prikupljanja podataka o razini i vrsti uključenosti svih članova domaćinstva u različite rekreacijske aktivnosti.

Uz to, analizirani su podaci prikupljeni putem online upitnika na razini općina, gradova i županija vezano uz proračunska izdvajanja za šport te broj, vrstu i trenutačnu opremljenost, odnosno stanje športskih građevina. Nadalje, prikupljeni su dostupni podaci o ukupnim izdvajanjima proračunskih sredstava u razdoblju od 2011. do 2017. godine iz nadležnosti ministarstava i drugih središnjih tijela državne uprave. Isto tako, provedena je analiza strukture i kadrova osposobljenih za obavljanje stručnih poslova u športu svih ustanova u Republici Hrvatskoj registriranih za provođenje programa osposobljavanja stručnih kadrova u športu. Uz pomoć Hrvatskog olimpijskog odbora, nacionalnih športskih saveza te ustanova za obrazovanje iz područja športa prikupljeni su podaci o ukupnoj kvalifikacijskoj strukturi trenera koji se trenutačno nalaze u sustavu športa Republike Hrvatske, dok su sva krovna športska udruženja dala podatke o svojim članicama i njihovim športskim rezultatima.

Osim navedenog, podloga za izradu i definiranje trenutačnog stanja za potrebe izrade Nacionalnog programa športa 2019. – 2026. nalazi se i u dokumentima "Financiranje sporta u Republici Hrvatskoj s usporednim prikazom financiranja u Europskoj uniji" (Institut za javne financije, 2012.) i "Treneri i stručni poslovi u hrvatskom sportu" (Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011.), čiju izradu je naručilo i financiralo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta.

Obuhvat

Područje športa razumijeva se i definira u najširem smislu, prije svega s aspekta prevencije bolesti te unapređenja i očuvanja zdravlja u skladu s definicijom športa, koju je preporučilo Vijeće Europe: "Šport podrazumijeva sve oblike tjelesnog vježbanja kojima je cilj, neobaveznim ili organiziranim sudjelovanjem, izražavanje ili poboljšavanje tjelesnih sposobnosti i mentalnog blagostanja, sklapanje društvenih veza ili ostvarivanje rezultata na svim razinama natjecanja". Od 2007. godine, kada je objavljena "Bijela knjiga o sportu", prvi strateški dokument Europske unije (EUR-Lex, 25/04/2016, url) iz područja športa i tjelesne aktivnosti korisnih za zdravlje, objavljeni su brojni strateški dokumenti koji prepoznaju društvenu, zdravstvenu, obrazovnu i ekonomsku ulogu športa.

I u Hrvatskoj je prepoznata važnost športa jer se u najvažnijim dokumentima, kao što su Zakon o sportu i Nacionalna strategija za razvoj zdravstva 2012. – 2020. (Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi Republike Hrvatske, 25/04/2016, url) ističe da je tjelesna aktivnost jedan od temeljnih načina poboljšanja tjelesnog i duševnog zdravlja ljudi. Stoga se Nacionalni program športa bavi svim pojavnim i organizacijskim oblicima športa.

U daljnjem tekstu šport podrazumijeva šport i tjelesnu aktivnost korisnu za zdravlje.

2. ANALIZA STANJA

2.1. HRVATSKI ŠPORT U BROJKAMA

Kada se govori o trenutačnim brojčanim pokazateljima vezanima za hrvatski šport, a čiji se tablični prikaz nalazi u nastavku dokumenta, može se istaknuti da Republika Hrvatska s punim pravom nosi naziv "športska nacija". Navedeno posebno dobiva na snazi ako se promatra broj osvojenih medalja na olimpijskim igrama, europskim i svjetskim prvenstvima, koji, s obzirom na objektivna ograničenja koja proizlaze iz veličine zemlje i brojnosti stanovništva, Hrvatsku svrstava u vrh ne samo europskog, već i svjetskog športa. Kontinuirano postizanje vrhunskih športskih rezultata zasigurno ne bi bilo moguće bez pomoći krovnih športskih udruženja te njihovih članica, koje skrbe ne samo o razvoju vrhunskog i amaterskog športa, već i o razvoju športa osoba s invaliditetom te školskog i akademskog športa. Njihovo sinergijsko djelovanje omogućava razvoj brojnih športova, što neposredno rezultira širenjem baze za razvoj vrhunskih športaša kroz povećanje broja klubova i športaša, a posredno potiče tjelesnu aktivnost korisnu za zdravlje.

Tablica 1: Krovna športska udruženja i njihove članice

Izvor: Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, Hrvatski sportski savez gluhih, Hrvatski akademski sportski savez, Hrvatski školski sportski savez

Tablica 2: Broj klubova i športaša u 2017. godini

Izvor: Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, Hrvatski sportski savez gluhih

Tablica 3: Broj osvojenih medalja od 2013. do 2017. godine

Izvor: Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, Hrvatski sportski savez gluhih

Tablica 4: Broj školskih športskih društava, studentskih športskih udruga te broj uključenih učenika i studenata u 2017. godini

Izvor: Hrvatski akademski sportski savez, Hrvatski školski sportski savez

Tablica 5: Pet najbrojnijih športova prema broju registriranih športaša i klubova u HOO-u u 2017. godini

Izvor: Hrvatski olimpijski odbor

2.2. SUSTAV ŠPORTA I ŠPORTSKA UDRUŽENJA

Djelatnost športa obuhvaća aktivnosti sudjelovanja u športskim natjecanjima, aktivnosti športskih priprema, športske rekreacije, športske poduke, športskog treninga, organiziranja i vođenja športskih natjecanja te upravljanja i održavanja športskih građevina.

Športsku djelatnost obavljaju:

 Fizičke osobe (športaši, treneri, osobe osposobljene za rad u športu, osobe koje sudjeluju u organiziranju i vođenju športskog natjecanja te posrednici u športu),

 Pravne osobe (udruge, trgovačka društva i ustanove) koje mogu obavljati sve Zakonom određene športske djelatnosti, s iznimkom da športski klub, ako je ustrojen kao trgovačko društvo, može isključivo imati pravni oblik dioničkog društva (športsko dioničko društvo – š.d.d.),

 Školska športska društva koja se osnivaju bez pravne osobnosti u svrhu provođenja izvannastavnih športskih aktivnosti učenika, a sredstva za njihov rad i aktivnosti osiguravaju se iz državnog proračuna i iz proračuna JLP(R)S i Grada Zagreba na račun škole.

Temeljnu ustrojbenu jedinicu hrvatskog športa čine športski klubovi koji su udruženi u lokalne i/ili nacionalne športske saveze, kao i u lokalne športske zajednice te su tako osnova piramide sustava športa, koja je utemeljena na slobodi udruživanja. Za obavljanje djelatnosti sudjelovanja u športskim natjecanjima športski se klubovi moraju registrirati i to kao športske udruge za natjecanje (udruge građana) ili športska dionička društava (š.d.d.). Neovisno o tome jesu li registrirani kao udruga ili š.d.d., mogu imati profesionalni ili amaterski status. Profesionalni status imaju oni športski klubovi koji imaju sklopljene ugovore o profesionalnom igranju s više od 50% registriranih športaša u seniorskoj konkurenciji ili ako ispunjavaju uvjete za stjecanje profesionalnog statusa sukladno pravilima odgovarajućeg nacionalnog športskog saveza.

Vrh piramide sustava športa čine: HOO, koji djeluje kao nacionalni olimpijski odbor, savez nacionalnih športskih saveza i savez županijskih športskih zajednica te HPO, HSSG, HASS i HŠSS, koji svaki istodobno ima i zasebne piramide i gradi svoj športski sustav neovisno o HOO-u. Dionici sustava športa su i različite stručne i/ili profesionalne športske udruge i organizacije kao što su Hrvatski klub olimpijaca, Hrvatski kineziološki savez, Hrvatski zbor sportskih novinara te različite strukovne udruge poput udruga trenera, sudaca, klubova, športaša i dr.

Piramidu javne (državne) potpore sustavu športa čine uredi državne uprave u županijama te gradski ured u Gradu Zagrebu i njihovi upravni odjeli nadležni za šport zatim nadležni uredi/odjeli/uprave za pitanja športa u JLP(R)S-u (općine, gradovi i županije) te Središnji državni ured za šport Republike Hrvatske. Navedena tijela čine sustav športa u Republici Hrvatskoj i zajednički su odgovorna za osiguravanje uvjeta za njegov daljnji održivi razvoj.

Krovna športska udruženja i nacionalni športski savezi

Pojam "krovna športska udruženja" nije prepoznat u Zakonu o sportu, ali iz ustroja športa, kao i raspodjele financijskih sredstava iz Državnog proračuna Republike Hrvatske na pet krovnih udruga, dakle na Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski paraolimpijski odbor, Hrvatski sportski savez gluhih, Hrvatski akademski sportski savez i Hrvatski školski sportski savez jasno proizlazi da bi upravo tih pet udruženja trebalo smatrati krovnim športskim udruženjima. Definicija, područje rada i obveze krovnih športskih udruženja propisani su Zakonom o sportu (Narodne novine, broj 71/06, 124/10, 124/11, 86/12, 94/13, 85/15 i 19/16) člancima 49. do 57., a većinom se financiraju iz Državnog proračuna Republike Hrvatske te provode športske programe u pet zasebnih, a opet međusobno isprepletenih područja.

Iz svega navedenog te prikazanog u tablicama 1, 2, 3 i 4 jasno je da upravo te organizacije predstavljaju osnovnu strukturu zaduženu za provedbu Nacionalnog programa športa te da su predlagatelji i provoditelji mjera i aktivnosti koje će biti obuhvaćene Nacionalnim programom športa i Akcijskim planom. Nacionalni športski savezi, pogotovo u dijelu programa koji su u nadležnosti HOO-a, organizacije su koje će, odmah nakon krovnih športskih udruženja, također biti zadužene za provedbu bitnih dijelova Nacionalnog programa športa i Godišnjeg programa provedbe Nacionalnog programa, športa odnosno Godišnjeg akcijskog plana.

Pravne osobe u sustavu športa

Sukladno Zakonu o sportu, pravne osobe u sustavu športa su udruge, trgovačka društva i ustanove. Na osnivanje, ustroj, pravni položaj, registraciju i prestanak djelovanja športskih udruga i svih njihovih oblika udruživanja primjenjuju se odredbe Zakona o udrugama (Narodne novine, broj 74/14 i 70/17), osim ako neka od tih pitanja nisu Zakonom o sportu drukčije uređena.

Športska udruga samostalna je u ostvarivanju svojih ciljeva utvrđenih statutom. Za ilustraciju, na dan 22. studenoga 2018. u Registru udruga u svim grupama djelatnosti bila je upisana ukupno 52.314 udruga, od čega njih 10.974 obavlja športsku djelatnost koja se u Registru udruga razvrstava u osam podgrupa: borilački športovi, konjički šport, ostale športske djelatnosti, strukovne športske djelatnosti, športovi na tlu, športovi na vodi, športovi u zraku i športske djelatnosti osoba s invaliditetom. Nije jasno zašto je i kada odabrana baš ovakva klasifikacija, međutim, ona pokazuje dosta nelogičnosti. Primjerice, pod podgrupom konjički šport nije razvrstana niti jedna športska udruga, iako je u Registru udruga u području športske djelatnosti upisano 245 udruga (konjičkih klubova i saveza), od čega je njih 40 registrirano u gradu Zagrebu.

Središnji državni ured za šport vodi Registar profesionalnih športskih klubova. Na dan 22. studenoga 2018. godine tamo je bilo ukupno 19 profesionalnih športskih klubova: 16 nogometnih profesionalnih športskih klubova, od čega je sedam športskih dioničkih društava (trgovačko društvo), dva košarkaška profesionalna športska kluba, od čega je jedno športsko dioničko društvo, i jedan rukometni profesionalni športski klub sa statusom športskog dioničkog društva.

Nadalje, Zakon o sportu propisuje da se za trajno obavljanje športskih djelatnosti športske rekreacije, športske poduke, upravljanja i održavanja športskih građevina mogu osnovati ustanove. Iz podataka Državnog zavoda za statistiku iz rujna 2016. godine razvidno je 30 registriranih ustanova za obavljanje športskih djelatnosti.

Zaključno, cjelokupni sustav športa, iz kojeg proizlazi i nadležnost športskih udruga i udruženja, skrbi prije svega o provedbi natjecateljskog segmenta športa. Sustavom nije uspostavljen niti osiguran umreženi sustav skrbi o športu i tjelesnoj aktivnosti u funkciji zdravlja, u kojem bi se, između ostalog, prikupljali i analizirali podaci o korisnicima sustava, vodila planska briga o unapređenju športske infrastrukture, edukaciji kadrova, provedbi i dostupnosti programa različitim skupinama korisnika. Potrebno je poduzeti mjere s ciljem kvalitetnijeg ustroja područja športa i tjelesnih aktivnosti korisnih za zdravlje i zato Nacionalni programom športa osmišljava modele i propisuje smjernice, okvire i kriterije planskog, ujednačenog i umreženog stabilnog financiranja svih segmenata u okviru područja športa i tjelesne aktivnosti korisnih za zdravlje.

2.3. FINANCIRANJE ŠPORTA

Zakon o sportu propisuje da su športske djelatnosti od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku pa je tako financiranje športa od nacionalne važnosti. Financiranjem športa stvaraju se preduvjeti za razvoj športa od najmlađe dobi, preko rekreativnog do vrhunskog i profesionalnog športa. Sustav financiranja športa u Republici Hrvatskoj reguliran je člankom 74. Zakona o sportu.

Promatrajući podatke o izdvajanju državnih proračunskih sredstava za financiranje javnih potreba u športu definiranih člankom 75. Zakona o sportu, za razdoblje od 2012. do 2017. godine, (Tablica 6.) može se zaključiti da je iznos sredstava koja se izdvajaju za šport u odnosu na olimpijsku 2012. bio u sljedećim godinama manji, s tim da se u 2016. bilježi znatniji rast te su ukupna izdvajanja za šport u 2017. godini iznosila 261.110.765,00 kuna.

Tablica 6: Izdvajanje za šport iz državnog proračuna RH (MZOS/SDUŠ)

Izvor: Izvršenje državni proračun, Ministarstvo financija

Nadalje, podaci prikupljeni u istraživačkom projektu "Financiranje sporta u Republici Hrvatskoj s usporednim prikazom financiranja u Europskoj uniji", koji se referiraju na izdvajanja države za javne potrebe u športu na razini BDP-a, navode da se u Republici Hrvatskoj radi o udjelima od 0,28% do 0,11% (2008. – 2011.), što je znatno niže od udjela u usporedivim zemljama Europe. Primjerice, Mađarska i Slovenija su na razini od 0,60%, Danska 0,56%, dok je najveći udio u promatranom razdoblju imala Švicarska 3,47%.

U razdoblju od 2012. do 2017. godine, osim Središnjeg državnog ureda za šport, odnosno tadašnje Uprave za sport pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, koji u financiranju javnih potreba u športu i športskih programa sudjeluje s više od 90% sredstava, u okviru različitih natječaja za financiranje programa i projekata udruga još je šest ministarstava neredovito i povremeno sa svojih proračunskih stavki izdvajalo za športske programe. Primjerice, u području znanosti i obrazovanja postoje i neki zajednički programi usmjereni na područje športa. Osim toga, izgradnja športskih dvorana u okviru škola i fakulteta financira se u sustavu osnovnog, srednjeg i visokoškolskog obrazovanja, a izdaci za izgradnju športskih objekata za velika športska natjecanja predstavljaju posebnu stavku proračuna. Znatnija sredstva izdvajaju i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije te Ministarstvo turizma. Športske programe (olimpijske igre, paraolimpijske igre, sveučilišne igre mladih) sufinancirala je i Vlada Republike Hrvatske iz sredstava proračunske zalihe.

Programi javnih potreba u športu sukladno članku 75. Zakona o sportu na državnoj razini obuhvaćaju: financiranje krovnih športskih udruženja, državne nagrade za vrhunska športska postignuća, Državnu nagradu za šport Franjo Bučar, koja se dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobite važnosti za razvoj športa u Republici Hrvatskoj, trajne novčane mjesečne naknade, športske građevine, preventivne programe, preoblikovanje športskih klubova-udruga za natjecanje, nacionalni informacijski sustav u športu, institucionalne športske programe, poticanje međunarodne športske suradnje i djelovanje Nacionalnog vijeća za sport.

Tablica 7: Financiranje javnih potreba u športu na državnoj razini od 2013. do 2017.

Izvor: Izvršenje državni proračun, Ministarstvo financija

Javna sredstva se dodjeljuju kao sredstva za financiranje programa javnih potreba u športu i/ili putem natječaja za financiranje posebnih športskih programa i projekata.

U javne izvore financiranja športa, kao što je već rečeno, uključeni su prihodi od igara na sreću. Ti prihodi čine prihode Državnoga proračuna. Svake godine Vlada Republike Hrvatske donosi Uredbu o kriterijima za utvrđivanje korisnika i način raspodjele dijela prihoda od igara na sreću. Kriteriji za raspodjelu utvrđuju se sukladno nacionalnim strategijama i programima zadovoljavanja javnih potreba u odgovarajućim djelatnostima te sukladno programima za poticanje razvoja civilnog društva, a iskazuju se postotnim udjelom pojedinih programskih aktivnosti u ukupnom dijelu prihoda od igara na sreću, pri čemu je jedan dio uvijek namijenjen promicanju razvoja športa. Odlukom čelnika središnjeg tijela državne uprave nadležnog za poslove športa navedena sredstava za promicanje i razvoj športa raspoređuju se za javne potrebe u športu na pet krovnih športskih udruženja, koja ostvaruju program javnih potreba u športu na nacionalnoj razini.

Valja naglasiti da udio izdvajanja za organizacije koje promiču razvoj športa u promatranom razdoblju bilježi negativan trend, odnosno kretao se od 35,00% 2012. godine do 32,95% u 2016. godini. Napominjemo da je u razdoblju od 2013. do 2015. postotak izdvajanja iznosio 30,96%. Ustrojavanjem Središnjeg državnog ureda za šport te njegovom aktivnom ulogom pri donošenju Uredbe o kriterijima za utvrđivanje korisnika i način raspodjele dijela prihoda od igara na sreću za 2017. i 2018. godinu, udio izdvajanja za organizacije koje promiču razvoj športa povećan je za 2,05%, odnosno ponovo vraćen na 35,00%, koliko je iznosio u 2012. godini. Zahvaljujući porastu prihoda od igara na sreću, apsolutni iznos iz ovog izvora stalno raste.

Gledajući strukturu financiranja prethodno navedenih javnih potreba u športu na državnoj razini može se zaključiti da se najveći dio financijskih sredstava odnosi na financiranje javnih potreba u športu koje provode krovna športska udruženja.

Financiranje krovnih športskih udruženja i nacionalnih športskih saveza

Programe zadovoljavanja javnih potreba u športu na državnoj razini, koji se odnose na djelovanje HOO-a i nacionalnih športskih saveza, organiziranje i provođenje nacionalnih prvenstava i međunarodnih športskih natjecanja reprezentativne razine te skrbi o vrhunskim športašima predlaže HOO, koji je odgovoran za izvršenje programa i utrošak financijskih sredstava i koji Hrvatskom saboru i Središnjem državnom uredu za šport podnosi izvješće o izvršenju programa javnih potreba i utrošku financijskih sredstava.

Sva ostala krovna udruženja predlažu programe koji se odnose na njihovo djelovanje. Svako je udruženje u svom djelokrugu rada odgovorno za izvršenje programa za koje su osigurana financijska sredstva, a svoja izvješća podnose Središnjem državnom uredu za šport.

Središnji državni ured za šport predlaže Vladi Republike Hrvatske: programe za zadovoljavanje javnih potreba koji se odnose na financiranje športa djece i mladih, posebice športske djelatnosti HŠSS-a, zatim poticanje planiranja i izgradnje športskih građevina, dodjeljivanje Državne nagrade za sport "Franjo Bučar" i državnih nagrada za vrhunska športska postignuća, za međunarodnu športsku suradnju i međunarodne obveze Republike Hrvatske u športu, znanstvene i razvojne programe u športu te djelovanje informacijskog sustava u športu.

Tablica 8: Javne potrebe u športu za krovna športska udruženja od 2012. do 2017.

Budući da se HOO, kao krovna udruga hrvatskog športa, financira s više od 85% sredstava namijenjenih javnim potrebama u športu, pred njim je obveza kvalitetne i uspješne organizacije najvećeg dijela športskih djelatnosti u Hrvatskoj, za što je nužan stabilan i cjelovit izvor financiranja. Pregledom i analizom prihoda i rashoda HOO-a za razdoblje od 2012. do 2017. godine dobiven je potpuniji uvid u njihovu strukturu i trendove. Kao izvor podataka korištena su financijska izvješća HOO-a.

HOO se financira iz nekoliko glavnih izvora: državnog proračuna kao javnog izvora financiranja, vlastitih prihoda te prihoda od olimpijske solidarnosti i ostalih prihoda. S udjelom od 87% do 90% u ukupnim ostvarenim prihodima u promatranom razdoblju, glavni izvor prihoda HOO-a je Državni proračun.

Prihodi HOO-a iz Državnog proračuna sastoje se od prihoda iz općih prihoda i primitaka (izvor 11) te prihoda od igara na sreću (izvor 41). Sukladno prethodno navedenom, udio prihoda od igara na sreću, kao prihoda za posebne namjene, čini glavninu ukupnih sredstava koje HOO dobiva iz Državnog proračuna, dok redovna sredstva (prihodi Državnog proračuna iz općih prihoda i primitaka) čine tek manji dio.

Najviše sredstava izdvaja se za redoviti program nacionalnih športskih saveza i članica HOO-a (navedeno u stavci pod nazivom nacionalni športski savezi). U promatranom razdoblju taj se iznos u prosjeku kretao oko 59 milijuna kuna godišnje , s tim da je 2017. godine za navedeni program izdvojeno oko 74 milijuna kuna, a njihov udio u ukupnim rashodima HOO-a prosječno iznosi 49%. Za posebne programske projekte, koji obuhvaćaju olimpijske programe, višešportske priredbe i razvojne programe za športaše i trenere, izdvajano je između 19 milijuna kuna (2014.) i 40 milijuna kuna (2012.), a njihov udio u ukupnim rashodima prosječno iznosi 22,8%. U strukturi ukupnih rashoda s prosječno 16% na trećem se mjestu nalaze zajedničke programske zadaće, u koje pripadaju plaće, marketinški troškovi i informiranje HOO-a. Rashodi za ovu programsku skupinu kretali su se u rasponu od 16,9 milijuna kuna (2015.) do 22 milijuna kuna (2012.)

Vidljivo je da su se prihodi HOO-a iz Državnog proračuna u promatranom razdoblju kretali od 115 milijuna kuna u olimpijskoj 2012. godini do 121 milijun kuna u olimpijskoj 2016. godini te još većih 122 milijuna kuna u 2017. godini. Pad prihoda od 12,7% u 2013. i 14,6% 2014. u odnosu na 2012. godinu djelomično se može protumačiti činjenicom što je 2012. bila olimpijska godina, u kojoj su bila povećana redovna sredstva Državnog proračuna za Olimpijske igre u Londonu.

Važno je napomenuti da ostala krovna športska udruženja gotovo u cijelosti ovise o prihodima koje ostvaruju iz javnih izvora, dok je udio ostalih izvora financiranja uglavnom zanemariv. Prilika za povećanje sredstava zasigurno su sredstva iz fondova Europske unije, koja su do sada bila vrlo slabo ili nikako iskorištena.

Financiranje športa na razini jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave

Programe javnih potreba na lokalnoj razini predlaže športska zajednica, a usvaja ih JLP(R)S. Programi koji se odnose na aktivnosti djece i mladeži, nadležnim tijelima za poslove športa u JLP(R)S-u i Gradu Zagrebu predlažu školski športski savezi i športske zajednice. Za ostvarivanje programa JLP(R)S osigurava financijska sredstva u svom proračunu. Sredstva za izvršenje programa zadovoljavanja javnih potreba JLP(R)S prenosi na račun športske zajednice odgovarajuće jedinice.

Nedostatak pouzdanih i usporedivih podataka o ulaganjima u pojedine segmente javnih potreba u športu iz županijskih, gradskih i općinskih proračuna, kao i složenost u prikupljanju podataka (administriranje, dopuštenja za korištenje podataka, nedovoljna suradnja JLP(R)S-a, različiti izvori i metodologija) ograničavaju analizu i donošenje zaključaka. Analiza financiranja na razini JLP(R)S-a provedena je na temelju podataka prikupljenih putem online upitnika.

Financiranje športa na razini županija

U svrhu realizacije prikupljanja financijskih pokazatelja pozvano je 20 jedinica područne (regionalne) samouprave, odnosno županije i Grad Zagreb, od kojih je 16 dostavilo tražene podatke. Podaci iz 16 županijskih proračuna na poziciji Javnih potreba u športu u analiziranom razdoblju (2012. – 2015.) pokazuju da se usprkos povećanju ukupnih proračunskih sredstava 11,15%, prosječni postotak izdvajanja svih županija smanjio za 15,87%. Prosječna izdvajanja za javne potrebe u športu po stanovniku u analiziranom četverogodišnjem razdoblju također su se smanjila za 4,73%.

Tablica 9 . Dinamika i odnos financiranja javnih potreba u športu iz županijskih proračuna 2012. -2015. (podaci za 16 županija (u HRK))

Izvor: Rezultati Ankete izrađene i provedene za potrebe izrade Nacionalnog programa športa RH. Procjena ukupnog stanovništva Republike Hrvatske po županijama sredinom 2015. godine. ( http://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2016/07-01-04_01_2016.htm )

JPUŠ* = javne potrebe u športu

Rasponi izdvajanja iz županijskih proračuna pokazuju veliku heterogenost u udjelu javnih potreba u športu u ukupnim proračunskim sredstvima pojedinih županija; u analiziranom razdoblju kreću se od najmanjeg udjela od 0,19% do najvišeg udjela od 2,27%, odnosno od 2,44 kune godišnje po stanovniku u 2013. godini do najvišeg iznosa od 35,96 kuna po stanovniku godišnje (Istarska županija u 2014. godini).

Financiranje športa na razini gradova

Financijski podaci zatraženi su od odgovornih osoba svih gradova RH (127 gradova), a prikupljeni su od 89, od čega je 66 gradova u potpunosti dostavilo sve zatražene pokazatelje. Za potrebe izrade Analize stanja Nacionalnog programa športa gradovi su podijeljeni u četiri skupine prema procijenjenom broju stanovnika. Prva skupina obuhvaća gradove do 10.000 stanovnika, druga gradove od 10.001 do 35.000 stanovnika, treća gradove od 35.001 do 75.000 stanovnika i četvrta skupina gradove s više od 75.000 stanovnika .

Tablica 10: Dinamika i odnos financiranja javnih potreba u športu iz gradskih proračuna 2012. - 2015. (podaci za 66 gradova)

Izvor: Rezultati Ankete izrađene i provedene za potrebe izrade Nacionalnog programa športa RH.

U tablici 10. prikazane su prosječne vrijednosti od 2012. do 2015. godine po skupinama gradova. Iz prikazanog je vidljivo da gradovi iz prve skupine znatno negativno odskaču u postotku izdvajanja sredstava za javne potrebe u športu u odnosu na ukupan proračun, odnosno na javne potrebe u športu po stanovniku pa tako oni izdvajaju u prosjeku 2,59%, dok se taj iznos u drugim skupinama kreće od 4,97% do 5,70%. Navedeno ukazuje na potrebu iznalaženja rješenja za usmjeravanje sredstava iz javnih izvora u manje gradove do 10.000 stanovnika s obzirom na to da su ti gradovi najmanje gospodarski razvijeni te nemaju mogućnosti osigurati potrebna sredstva iz ostalih izvora. Treba napomenuti da navedena skupina uključuje najveći broj gradova te da se velik broj njih nalazi u područjima od posebne državne skrbi.

Zaključno, od ukupno 127 gradova i 20 županija i Grada Zagreba, tražene pokazatelje je dostavilo 16 županija i 89 gradova, što ukazuje na problem nepostojanja zakonske obveze i standardizirane forme dostave podataka koji bi se mogli koristiti u procesu izrade analize i vrednovanja stanja, a s ciljem unapređenja sustava športa i tjelesnih aktivnosti u RH. Zbog navedenih problema u sustavu financiranja sve dostavljene i prikazane rezultate treba uzeti s određenom rezervom jer se u praksi primjenjuju različiti modaliteti i pristupi u evidentiranju financijskih pokazatelja povezanih s područjem športa. Potrebno je istaknuti kako su također u online upitniku zatraženi i podaci za 2016. godinu, međutim zbog promjene metodologije (referenca) planiranja i evidentiranja proračunskih prihoda i rashoda, podaci za 2016. godinu nisu usporedivi s pokazateljima analiziranih prethodnih godina te su izostavljeni iz analize. Podaci o BDP-u i broju stanovnika za 2015. i 2016. godinu također nisu bili dostupni. Važno je naglasiti da svaka županija, grad i općina kao JLP(R)S na svoj način planira i razrađuje javne potrebe u športu te da nema zakonske obveze o preciznijem izvještavanju o utrošku sredstava i učincima pruženih poticaja. Sve navedeno upućuje da se kroz planski definirane mjere Nacionalnog programa športa treba omogućiti uspostava umreženog sustava prikupljanja podataka te praćenja i analize učinaka financiranja dodijeljenih poticaja u području športa. Nadalje, ovisno o broju stanovnika i ekonomskoj moći pojedinog JLP(R)S-a potrebno je definirati raspone financiranja športa kao društveno korisne djelatnosti u okviru kojih će svaki JLP(R)S autonomno donositi precizan iznos za financiranje javnih potreba u športu.

Porezni status športa

Porezni status športa možemo gledati kroz tri područja: porezne olakšice za športaše, poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit.

U sustavu poreza na dohodak postoji niz neoporezivih primitaka športaša, pri čemu isplatitelji moraju biti iz sustava športa ili, u određenim okolnostima, tijela državne uprave ili lokalne i područne (regionalne) samouprave. Primici koji se ne oporezuju mogu biti:

 oni koji se ne smatraju dohotkom i

 oni na koje se ne plaća porez na dohodak, odnosno na koje se primjenjuje porezno oslobođenje.

Tablica 11: Olakšice za športaše

Športske udruge u poduzetničkim aktivnostima mogu obavljati oporezive promete i promete koji su oslobođeni plaćanja PDV-a. Ako imaju oporezive isporuke u vrijednosti većoj od 300.000,00 kuna (nisu uključene donacije i članarine), postaju obveznici PDV-a te za njih vrijede ista pravila kao i za ostale poduzetnike.

Neke aktivnosti športskih udruga oslobođene su plaćanja PDV-a. Riječ je pretežito o oslobođenju plaćanja PDV-a za usluge i s njima usko povezane isporuke dobara, koje športske udruge obavljaju u korist svojih članova za članarinu utvrđenu u skladu s pravilima športskih udruga, uz uvjet da to oslobođenje neće narušiti tržišno natjecanje. Članarina kojom se financira rad neprofitne organizacije (tzv. hladni pogon) i kojom se financiraju isporuke usluga i s njima povezane isporuke dobara članovima udruge ne smatraju se naknadom za pružene usluge, odnosno za isporuke dobara.

Zakon o PDV-u („Narodne novine“, broj: 73/13, 99/13, 148/13, 153/13, 143/14, 115/16 i 106/18) u glavi X. definira oslobođenja od plaćanja PDV-a za određene djelatnosti od javnog interesa pa se tako u članku 39. stavku 1. točki m) navodi da su PDV-a oslobođene usluge usko povezane uz šport ili tjelesni odgoj što ih obavljaju neprofitne pravne osobe osobama koje se bave športom ili sudjeluju u tjelesnom odgoju.

Nadalje, u stavku 3. navodi se da su plaćanja PDV-a oslobođene isporuke dobara ili usluga iz stavka 1. točaka b), g), h), i), l), m) i n) istoga članka ako ih obavljaju ostale osobe na koje nisu prenijete javne ovlasti, pod uvjetom da ne teže ostvarivanju dobiti te ako se dobit ipak ostvari da se ne raspodjeljuje, nego se koristi za nastavak ili poboljšanje obavljanja usluga.

U odredbama Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“, broj: 79/13, 85/13-ispravak, 160/13, 35/14, 157/14, 130/15, 1/17, 41/17) vezanih za porezno oslobođenje za isporuke od javnog interesa u članku 63. a navodi se da su primatelji usluga iz članka 39. stavka 1. točke m) Zakona osobe koje se športom ili tjelesnim odgojem bave profesionalno ili amaterski.

Porez na dobit

Obveznici poreza na dobit su trgovačka društva i druge pravne i fizičke osobe, rezidenti Republike Hrvatske koji gospodarsku djelatnost obavljaju samostalno, trajno i radi ostvarivanja dobiti, dohotka ili prihoda ili drugih gospodarskih procjenjivih koristi. Stopa poreza na dobit iznosi 18% ili 12% ovisno o ostvarenom prihodu.

Državne ustanove, ustanove JLP(R)S-a, jedinice lokalne samouprave, državni zavodi, vjerske zajednice, političke stranke, sindikati, komore, udruge, umjetničke udruge, dobrovoljna vatrogasna društva, zajednice tehničke kulture, turističke zajednice, športski klubovi, športska društva i savezi te zaklade i fondacije nisu obveznici poreza na dobit.

Zakon o porezu na dobit („Narodne novine“, broj: 177/04, 90/05, 57/06, 146/08, 80/10, 22/12, 148/13, 143/14, 50/16 i 115/16, 106/18) kao porezno priznati trošak, smatra darovanja u naravi ili novcu učinjena u tuzemstvu za kulturne, znanstvene, odgojno-obrazovne, zdravstvene, humanitarne, sportske, vjerske, ekološke i druge općekorisne svrhe udrugama i drugim osobama koje navedene djelatnosti obavljaju u skladu s posebnim propisima do iznosa od 2% prihoda ostvarenog u prethodnoj godini. Iznimno, svota može biti i veća od 2% prihoda prethodne godine ako je dana prema odlukama nadležnih ministarstava o provedbi financiranja posebnih programa i akcija.

Nadalje, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dobit („Narodne novine“, broj 115/16) uvedena je mogućnost paušalnog utvrđivanja poreza na dobit, za neprofitne organizacije koje obavljaju neku gospodarsku djelatnost od koje su obveznici utvrđivanja poreza na dobit. U navedene organizacije, između ostalih, ubrajaju se i športski klubovi, športska društva te športski savezi. Navedenom dopunom Zakona omogućeno je načelno neprofitnim organizacijama koje su obveznici poreza na dobit s temelja obavljanja neke gospodarske djelatnosti da ne moraju voditi knjige sukladno računovodstvenim propisima već da na znatno jednostavniji način utvrde poreznu osnovicu i obvezu poreza na dobit s osnove obavljanja te gospodarske djelatnosti.

Međutim, bez obzira na prethodno navedene porezne olakšice, praksa je pokazala kako športske neprofitne organizacije u nedovoljnoj mjeri koriste navedene porezne olakšice dok gospodarski subjekti nisu dovoljno motivirani za darovanja u športske svrhe.

2.4. ŠPORT I ŠPORTAŠI U SUSTAVU OBRAZOVANJA

Nastava tjelesne i zdravstvene kulture u obrazovnom sustavu

U sustavu obrazovanja Republike Hrvatske šport je integriran kroz obaveznu nastavu tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi, srednjoj školi i prve dvije godine visokoškolskog obrazovanja.

Obaveznog i organiziranog oblika provođenja športskih aktivnosti nema u dijelu predškolskog odgoja i obrazovanja, što je posebno zabrinjavajuće ako se uzme u obzir da se temelji za cjelokupni razvoj djeteta stvaraju od najranije životne dobi.

U predškolskom odgoju i obrazovanju nigdje se ne predviđaju kineziolozi kao stručni djelatnici u redovitom programu, iako su motoričke kompetencije jedne od ključnih kompetencija i bilo bi poželjno da se počnu stjecati već u ranoj dobi (sukladno preporukama Vijeća EU-a i Europskog parlamenta iz 2006. godine).

Sukladno Pravilniku o vrsti stručne spreme stručnih djelatnika te vrsti i stupnju stručne spreme ostalih djelatnika u dječjem vrtiću („Narodne novine“, broj: 133/1997) osobe koje ispunjavaju uvjete za učitelja tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi, odgojitelji predškolske dobi te nastavnici predškolskog odgoja mogu provoditi posebne, kraće športske programe u dječjim vrtićima. Navedeno, međutim, nije obavezno i ni na koji način dostatno za pravilan motorički razvoj djeteta.

Šport u osnovnim i srednjim školama podrazumijeva provođenje obavezne nastave tjelesne i zdravstvene kulture (u daljnjem tekstu TZK). Nastava TZK provodi se u fondu od 70 školskih sati (53 sata) godišnje od 4. do 8. razreda osnovne škole te u srednjim školama, odnosno u fondu od 105 školskih sati (79 sati godišnje) godišnje za učenike od 1. do 3. razreda osnovnih škola. Temeljem izvješća Eurydicea "Tjelesna i zdravstvena kultura i šport u europskim školama" iz 2013. godine, s navedenim brojem sati nastave TZK, pogotovo od 5. razreda osnovne škole pa do kraja srednje škole, na žalost, nalazimo se u donjem europskom razredu. Neke zemlje, poput Francuske (108 sati godišnje), Austrije (102 sata godišnje) ili Poljske (96 sati godišnje) imaju gotovo duplo više obaveznih sati nastave TZK u svom obrazovnom sustavu.

Ako se uvaži činjenica da se velik dio djece i mladih bavi tjelesnom aktivnošću isključivo kroz sustav obrazovanja, neupitno je da je broj sati nastave TZK u sustavu obrazovanja nedostatan.

Osobe koje ispunjavaju uvjete za učitelja, odnosno nastavnika tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi predaju nastavu TZK obavezno od 5. razreda osnovne škole do kraja srednje škole. Nastavu TZK od 1. do 4. razreda u osnovnim školama predaju učitelji razredne nastave.

Određene probleme u nastavi TZK predstavlja i nastavni plan i program nastave TZK koji ne prepoznaje razvoj nekih utilitarnih aktivnosti, kao što je obuka neplivača, te koji ne omogućuje prilagođavanje nastave TZK stvarnim mogućnostima i potrebama učenika.

Kroz visokoškolsko obrazovanje nastava tjelesne i zdravstvene kulture provodi se u obaveznom obliku na prvoj i drugoj godini preddiplomskog studija kroz 30 sati tijekom semestra.

Iz svega navedenoga zaključuje se da je radi osiguravanja kvalitetnog motoričkog razvoja djece u vrtićkoj dobi, potrebno osigurati zapošljavanje kineziologa kao stručnih djelatnika u redovitom programu u dječjim vrtićima. Isto tako, broj sati nastave TZK u sustavu obrazovanja je nedostatan te ga je potrebno povećati, dok nastavni plan i program nastave TZK nije prilagođen današnjem načinu života te stoga ne prati ni potrebnu razinu kvalitete nastave TZK.

Školski šport – izvannastavne i izvanškolske športske aktivnosti

Osim nastave TZK, u osnovnim i srednjim školama provode se i izvannastavne školske športske aktivnosti učenika. Radi poboljšanja njihova provođenja, u Hrvatskoj je 2006. godine temeljem Zakona o sportu osnovan Hrvatski školski sportski savez kao nacionalno tijelo za promociju i organizaciju raznih izvannastavnih športskih aktivnosti.

Sukladno Zakonu o sportu temeljna jedinica provođenja izvannastavnih športskih programa jest školsko športsko društvo (u daljnjem tekstu ŠŠD). Osnivaju ga školski odbori u osnovnim i srednjim školama radi provođenja izvannastavnih školskih športskih aktivnosti učenika te nemaju pravnu osobnost već djeluju kao dio škole. Tu dolazi do problema vrednovanja rada nastavnika TZK u školama jer im se priznaju samo dva sata izvannastavnih školskih športskih aktivnosti tjedno u osnovnim školama, odnosno, jedan sat u srednjim školama. Osim toga, jednom od nastavnika u školi priznaju se i dva sata tjedno za vođenje školskog športskog društva. Škola, odnosno školsko športsko društvo, u ovom trenutku nemaju nikakve mogućnosti plaćanja dodatnog rada učitelja i nastavnika TZK-a, što predstavlja veliki problem jer ograničava provođenje većeg broja školskih športskih aktivnosti. Tako i ako postoje financijska sredstva, nema zakonskih mogućnosti da škola dodatno plati svog učitelja ili nastavnika TZK-a.

Po podacima HŠSS-a u Hrvatskoj je u 2018. aktivno bilo 1.299 ŠŠD-a (900 u OŠ, 397 u SŠ).

HŠSS organizira razne izvannastavne i izvanškolske športske programe kojima je cilj uključiti što više učenika u školske športske aktivnosti, a sve da bi se promoviralo zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje učenika, odnosno, da bi se kod učenika stvarala navika cjeloživotnog redovitog tjelesnog vježbanja.

Jedan je od temeljnih programa organizacija školskih športskih natjecanja, koja se u ovom trenutku organiziraju kroz 12 športova za osnovne škole te 8 športova za srednje škole. Njihov su sastavni dio školska športska natjecanja na razini općina, gradova i županija, koja provode gradski i/ili županijski školski športski savezi. Državno prvenstvo ŠŠD-a, koje svake godine organiziraju školski športski savezi, obuhvaća oko 90.000 učenika, raspoređenih u 9.830 ekipa. HŠSS vodi brigu i o učenicima s intelektualnim teškoćama te za njih također organizira državno prvenstvo ŠŠD-a, na kojem je u školskoj godini 2016/17. sudjelovalo 315 učenika, raspoređenih u 51 ekipu.  

Velik naglasak stavljen je i na međunarodne aktivnosti, odnosno, sudjelovanje učenika na svjetskim školskim športskim prvenstvima. Tako je u 2016. i 2017. godini na svjetskim školskim prvenstvima sudjelovalo ukupno 229 učenika kroz 25 ekipa.

U 2017. godini u Hrvatskoj postoji 20 županijskih školskih športskih saveza i Školski sportski savez Grada Zagreba (u daljnjem tekstu ŽŠŠS), što znači da su u svim županijama i Gradu Zagrebu osnovani školski športski savezi. Zakon o sportu predviđa i postojanje općinskih i gradskih školskih športskih saveza, ali u ovom trenutku u Hrvatskoj postoji samo 24 gradskih školskih športskih saveza. To predstavlja velik problem jer prema podacima iz 2015. godine čak 82 grada u Hrvatskoj ne izdvajaju nikakva sredstava za školski šport.

Prema dostupnim podacima HŠSS-a, svim programima i aktivnostima školskog športa obuhvaćeno je oko 120.000 učenika, što iznosi oko 24,90% od ukupnog broja učenika u Hrvatskoj, kojih je prema podacima Državnog zavoda za statistiku iz 2017. godine bilo 481.760.

Svi navedeni podaci dovode do zaključka da je uz nedostatan broj sati redovne nastave TZK-a, nedostatan i broj sati izvannastavnih školskih športskih aktivnosti. Nadalje, programe nastave TZK-a od 1. do 4. razreda ne provode kineziolozi, ne postoji sustavna organizirana obuka neplivača te se nedovoljno potiče učenike u zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, odnosno, u školsko športske aktivnosti za koje već postoje programi, poput Univerzalne športske škole i Vježbaonice. Posebice se to odnosi na učenike s invaliditetom.

Obrazovanje športaša

Dual karijera, odnosno, druga karijera športaša nakon završetka športske karijere, jedno je od područja koje je u pojedinim dijelovima propisano Zakonom o sportu te definirano pravilnicima i projektima.

Tako je (prethodna) Uprava za sport Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, kao jedan od partnera Hrvatskom olimpijskom odboru i u suradnji s ostalim partnerima provela projekt "Kategorizirani športaši u sustavu obrazovanja" i izradila "Preporuku o uvjetima studiranja kategoriziranih športaša". Preporuku je donio Rektorski zbor visokih učilišta Republike Hrvatske na sjednici održanoj u Rijeci 22. travnja 2009. godine. Cilj projekta bio je uskladiti obaveze studiranja s obavezama kategoriziranih športaša s obzirom na pripremne i natjecateljske aktivnosti te omogućiti kategoriziranim športašima drugu karijeru nakon završetka športske. Uz navedenu preporuku, Rektorski zbor Republike Hrvatske usvojio je i  4. studenoga 2016. godine Pravilnik Rektorskog zbora o studiranju studenata športaša na visokim učilištima Republike Hrvatske, kojim se uređuju pravila i uvjeti studiranja studenata športaša na visokim učilištima Republike Hrvatske.

Nadalje, na temelju propisanog Zakonom o sportu koji u članku 7. stavku 5. propisuje da športaš koji je nastupajući za Republiku Hrvatsku osvojio medalju na olimpijskim igrama, paraolimpijskim igrama i olimpijskim igrama gluhih ima pravo na subvenciju školarine za studij na visokom učilištu, u 2017. godini su prvi puta u državnom proračunu osigurana sredstva za subvencije školarina, pa je tako za akademsku godinu 2017/18. i 2018/19. Središnji državni ured za šport proveo Natječaj za dodjelu subvencija školarine na visokim učilištima vrhunskim športašima.

Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi propisuje upis, pohađanje i završetak školovanja svih učenika, kao i način pohađanja nastave posebno za kategorizirane športaše, no nedovoljno precizno te spomenuta odredba nije na pravi način zaživjela u praksi. U obrazovnim programima srednjoškolskog obrazovanja postoje razredni odjeli za športaše (gimnazijski program), u kojima je način nastave prilagođen svakodnevnim obvezama učenika športaša kroz mentorski pristup radu. Bodove športske uspješnosti temeljem kojih, uz bodove školske uspješnosti, ostvaruju pravo na upis u razredne odjele za športaše, učenici dobivaju sukladno kriterijima koje određuju nacionalni športski savezi.

Zakon o sportu u članku 7. stavku 4. utvrđuje pravo kategoriziranom športašu da može upisati, pohađati i završiti osnovno i srednjoškolsko obrazovanje prema posebnim uvjetima koje pravilnikom propisuje ministar, a visokoškolsko obrazovanje samo ako nije suprotno načelima autonomije sveučilišta. No, predmetni pravilnik nije donesen.

2.5. ŠPORTSKE GRAĐEVINE

Športske građevine jedan su od važnih preduvjeta za provođenje bilo koje športske aktivnosti. Sukladno Zakonu o sportu, športskim građevinama smatraju se uređene i opremljene površine i građevine na/u kojima se provode športske djelatnosti. Hrvatski šport i športaši zabilježili su čitav niz vrhunskih rezultata, no, na žalost razvoj športske infrastrukture to nije adekvatno pratio, odnosno, Republika Hrvatska, bez obzira na propisano, nije osigurala preduvjete za planski razvoj športske infrastrukture.

Člankom 66. Zakona o sportu, predviđa se donošenje pravilnika koji se odnosi na športske građevine. Trenutačno važeći pravilnik donesen je na temelju članka 70. Zakona o sportu (Narodne novine, broj 59/90) i Zakona o prostornom planiranju i uređenju prostora (Narodne novine, broj: 54/80, 16/86 i 18/89): Pravilnik o prostornim standardima, normativima te urbanističko-tehničkim uvjetima za planiranje mreže športskih objekata (Narodne novine, broj 38/91), koji vrijedi do donošenja propisa na temelju odredbi Zakona o sportu iz 2006. godine. Iz navedenog, a kako je važeći Pravilnik donesen 1991. godine, evidentno je da je potrebno donijeti novi.

Zakon o sportu u članku 66. stavku 1. propisuje da Hrvatski sabor na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, koja prethodno pribavlja mišljenje Nacionalnog vijeća za sport, tijela JLP(R)S-a i Grada Zagreba, pripadajućih športskih zajednica i odgovarajućih športskih saveza, donosi mrežu športskih građevina. Na temelju navedenih odredbi i tako postavljenog sustava, gotovo je nemoguće uspostaviti mrežu športskih građevina. Lokalna samouprava ima podatke o trenutačnom stanju športskih građevina na svom području, planira obnovu, održavanje i/ili izgradnju i donosi prostorni plan te je iz navedenog razloga potrebno revidirati postupak donošenja mreže športskih građevina.

Velik problem javlja se i kod osoba s invaliditetom s obzirom na to da većina športskih dvorana, osim ukoliko nisu građene u posljednjih desetak godina, nije prilagođena za pristup osobama u invalidskim kolicima. Prepreke su neprilagođenost objekata za bavljenje športom bilo na školskoj razini, bilo kroz klubove.

Analiza izgrađenosti i opremljenosti športskih građevina na razini gradova i općina provedena je na temelju prikupljenih podataka putem online upitnika. Podaci su od jedinica lokalne samouprave prikupljani u razdoblju od 5. svibnja do 26. lipnja 2017. godine. Inicijalni poziv za sudjelovanje u istraživanju upućen je odgovornim osobama u 555 jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, od kojih je 285 odgovorilo, a 230 je u potpunosti dostavilo tražene podatke. Podatke je dostavilo 210 općina i 75 gradova iz 20 županija i Grada Zagreba. Iz prikupljenih podataka utvrđeno je da se u praksi primjenjuju različiti modaliteti i pristupi u klasifikaciji, evidentiranju i postupanju prema športskim građevinama što je posljedica nepostojanja zakonske obveze i standardizirane forme dostave podataka. S obzirom na navedeno, analizu stanja u području športskih građevina nije moguće precizno provesti niti prikupljeni podatci detaljnije analizirat. Novim Zakonom o športu potrebno je propisati uspostavu umreženog informacijskog sustava prikupljanja podataka (Nacionalni informacijski sustav u športu) te praćenja i održavanja športskih građevina na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini (mreže športskih građevina). Nadalje, potrebno je zakonskim aktima propisati obvezu dostave podataka u standardiziranom obliku, koji će se moći koristiti za unapređenje dugoročno neodrživog stanja koje trenutačno egzistira u ovome području, a koje se nužno mora temeljiti na jasno utvrđenim potrebama, ciljevima, prioritetima, pokazateljima i planovima. Uz to, nepostojanje specijaliziranih građevina te njihova neprilagođenost za športske aktivnosti osoba s invaliditetom jedan je od čimbenika njihove relativno male uključenosti u šport i tjelesne aktivnosti korisne za zdravlje.

Uspostava sustava prikupljanja podataka o športskim građevinama temeljni je preduvjet standardizacije infrastrukturnih uvjeta bavljenja športom i zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja na cijelom području Republike Hrvatske.

2.6. STRUČNI KADROVI U ŠPORTU

Iznimno važna pitanja budućeg razvoja športa odnose se na stručne kadrove koji obavljaju stručne poslove u športu. Prema Zakonu o sportu (Članci 9. i 10.) definirani su stručni kadrovi u športu i to kao trener i kao osoba osposobljena za rad u športu (instruktor, voditelj i sl.). U piramidi stručnih kadrova koji obavljaju stručne poslove treneri se nalaze na prvom mjestu i čine osnovni stručni kadar u športu. Sa stajališta strateškog planiranja budućeg razvoja športa u Republici Hrvatskoj bilo je potrebno prikupiti kvalitetne pokazatelje trenutačnog stanja trenera i pokazatelje stručnog rada u hrvatskom športu, pa je Središnji državni ureda za šport prikupio i analizirao podatke o broju te razini obrazovanja trenera, koje su mu dostavili nacionalni športski savezi te o programima i broju završenih polaznika po programu koje su dostavile ustanove za obrazovanje i osposobljavanje stručnog kadra u športu u 2015. i 2016. godini. Sukladno Zakonu o sportu, trener mora imati stručnu spremu najmanje na razini trenera prvostupnika, dok osoba osposobljena za rad u športu može podučavati građane osnovnoj tehnici pojedinog športa ili provoditi športsku rekreaciju građana. Zakon je propisao da poslove trenera može obavljati i osoba koja je za te poslove osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadra na temelju programa za stjecanje licencije krovnih svjetskih ili europskih udruženja određenog športa, zatim osoba koja je osvojila medalju na olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim seniorskim prvenstvima, ili koja je poslove trenera obavljala najmanje petnaest godina do dana stupanja na snagu Zakona, a stručno je osposobljena putem ustanove za osposobljavanje kadrova u športu. Iz navedenog proizlazi da u onim športovima u kojima krovna europska ili svjetska udruženja nisu donijela programe za stjecanje licencije, poslove programiranja i vođenja treninga športaša, osim u slučaju osoba koje su osvajale medalje na olimpijskim igrama, svjetskim ili europskim prvenstvima ili osoba koje su posao trenera obavljale najmanje petnaest godina, a stručno su osposobljene putem ustanove za osposobljavanje kadrova, mogu obavljati jedino osobe koje su stekle javnu ispravu na visokoobrazovnim ustanovama. Prema studiji Europske komisije „Studija o sportskim kvalifikacijama stečenim kroz sportske organizacije i (sportske) obrazovne institucije“ Hrvatska je jedna od zemalja Europske unije s najviše završenih trenera prvostupnika na godišnjoj razini te smo među rijetkim zemljama s isključivo formalnim obrazovanjem za stručni kadar. Ali bez obzira na navedeno, još uvijek nam nedostaje velik broj kvalificiranog stručnog kadra.

Broj i struktura trenera

Analiza Središnjeg državnog ureda za šport, na osnovi podataka dobivenih od 50 nacionalnih športskih saveza, pokazala je da se u 2016. u odnosu na 2015. godinu broj trenera koji smanjio 0,31%, isto kao i broj trenera bez stručne kvalifikacije koji je smanjen za 1,98%. Rezultati analize dopuštaju zaključak da trenerski poziv u sustavu hrvatskog športa nije u povoljnom položaju te pokazuje da potreba za trenerskom strukom raste, no broj trenera u sustavu se ne povećava, već je u laganom opadanju. Da bi se zaštitio stručni rad, potrebno je smanjiti broj trenera koji u športu rade bez stručnih kvalifikacija, odnosno, potrebno je kroz Nacionalni program športa stvoriti uvjete da se osobama koje u sustavu športa rade bez kvalifikacije omogući njihovo stjecanje.

Tablica 12: Stručne kvalifikacije trenera u nacionalnim športskim savezima

Izvor: Nacionalni športski savezi

Obrazovna struktura trenera

Jedan od važnijih problema je problem analiziranja trenutačnog stanja školovanja, odnosno aktualne obrazovne strukture trenera u Republici Hrvatskoj. Analiza Središnjeg državnog ureda za šport pokazala je da je u 2015. godini postotak trenera bez ikakve stručne kvalifikacije iznosio 39,48%, a 38,82% u 2016. godini. Najveći udio trenera u analiziranom uzorku, gotovo 30% (SDUŠ), čine treneri koji su osposobljeni za rad u športu putem različitih programa. Najobrazovaniji trenerski kadar u Republici Hrvatskoj, odnosno treneri koji su stručnu spremu stekli završetkom visokoobrazovnih programa čini oko 30% trenera u sustavu hrvatskog športa. Sasvim je izvjesno da postoje znatne rezerve, potrebe i mogućnosti za angažiranje tih kadrova u budućnosti. Nacionalni športski savezi moraju stvarati preduvjete za angažiranje visokoobrazovanih trenera.

Tablica 13: Broj polaznika sa završenim programom osposobljavanja i obrazovanja do 2016. godine

Izvor: Kineziološki fakulteti i ustanove za obrazovanje odraslih

U području športa godišnje se obrazuje relativno mali broj osoba koje mogu obavljati stručni dio posla sukladno trenutačno važećim zakonskim propisima. Takva situacija s velikim nedostatkom stručnog kadra u području športa posljedica je sustavne nebrige i zanemarivanja područja stručnog rada u športu u posljednjih dvadesetak godina. Također, iz tablice 13. vidljivo je da je veći broj stručnog kadra u području rekreacije, odnosno, zdravstveno usmjerenog tjelesnog vježbanja, nego samog športa i športskih grana.

Uzevši u obzir da trenutačno postoji samo 31 program koji je odobrilo državno tijelo nadležno za područje obrazovanja, a koji se provodi sa svrhom osposobljavanja trenera u pojedinim športovima i športskim granama, također je potrebno stimulirati nositelje postojećih sustava školovanja trenera za otvaranje novih programa radi povećanja broja visokoobrazovanih trenera, osobito za športove u kojima je primjetan njihov velik nedostatak.

Školovanje, stručno usavršavanje i sustav cjeloživotnog učenja trenera

Zbog brzog razvoja športa u svijetu i svih disciplina povezanih sa športom (psihologija, tehnologija, marketing i sl.) iznimno je važno kontinuirano obrazovanje trenera i ostalih stručnjaka u području športa, što se postiže  cjeloživotnim učenjem.

Usprkos pozitivnoj činjenici da većina športskih saveza ima uveden sustav licenciranja, zabrinjava podatak da većina nacionalnih športskih saveza dodjeljuje trenerske licencije, odnosno, dopušta rad osobama koje ne ispunjavaju zakonske uvjete o potrebnoj stručnoj spremi.

Uzimajući u obzir činjenicu da je vrlo velik broj osoba koje obavljaju trenerske poslove u športu bez potrebnih kvalifikacija, nužno je izgraditi znatno učinkovitiji i kvalitetniji sustav stručnog osposobljavanja i usavršavanja. Samo kvalitetno ustrojen i učinkovit sustav školovanja, osposobljavanja i usavršavanja može unaprijediti sustav športske pripreme u svakom pojedinom klubu, a posljedično i u cijelom hrvatskom športu.

Socijalni i radni status trenera

Socijalnom, radnom i ekonomskom statusu trenera treba posvetiti posebnu pozornost. Ta su pitanja najosjetljivija područja budućeg planiranja razvoja trenerske struke u Republici Hrvatskoj. Ne pronađe li se način za kvalitetno rješavanje brojnih otvorenih pitanja radnog i socijalnog statusa trenera, teško je očekivati znatnije podizanje i kvalitete rada trenera, a posljedično, i njihova obrazovnog statusa.

Sukladno prikupljenim i dostupnim podacima u Studiji, 27,4% trenera, koje možemo definirati profesionalcima, angažirano je za obavljanje trenerskih poslova na temelju ugovora o radu, odnosno, oni su zaposleni u športskim klubovima bilo da se radi o ugovorima na određeno ili na neodređeno vrijeme. Najmanji udio trenera, 11,1% zaposlen je temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme. S druge, pak, strane, većina trenera, njih čak 72,6%, nisu treneri profesionalci, već su angažirani kao honorarni djelatnici ili su volonteri u športu. Navedeno znači da vrlo mali broj trenera može ostvariti i realno ostvaruje zaposlenje i materijalno osigurava egzistenciju u trenerskom pozivu. Osobe koje su stekle visokoškolsku naobrazbu iz područja kineziologije, odnosno, trenerske struke, suočeni s naprijed navedenom činjenicom, materijalno osiguranje svoje egzistencije i zaposlenje će radije potražiti u drugim područjima u kojima se mogu zaposliti shodno stečenoj stručnoj spremi.  

Nisku razinu zapošljivosti trenera možemo opravdati visokim troškovima zapošljavanja koji terete športski klub ako želi zasnovati radni odnos s trenerom, a potpuno destimulirajuće djeluje i nepovoljni porezni položaj trenera. Sve navedeno predstavlja prevelik teret za klubove, a što je također jedan od ključnih razloga zašto je Zakon o sportu u dijelu stručnih kadrova kroz  desetak godina primjene pokazao manjkavosti.

Zaključno, činjenica da po podacima iz Studije samo 11,1% trenera ima ugovor o radu na neodređeno vrijeme limitirajući je faktor za razvoj športa pa se nameće potreba planskog pristupa problematici edukacije i izrade modela profesionalizacije i financiranja stručnih kadrova u području športa i tjelesnih aktivnosti korisnih za zdravlje.

2.7. ZDRAVSTVENO USMJERENA TJELESNA AKTIVNOST - ŠPORTSKA REKREACIJA

Športska rekreacija predstavlja športsku aktivnost stanovništva svih dobnih skupina s ciljem održavanja zdravlja, vitalnosti, društvene integracije, natjecanja ili zabave. Što se tiče javnog interesa, takvi su učinci i športske vježbe osobito važni jer je redovita i kvalitetno osmišljena rekreacija korisna za zdravlje pojedinaca, a samim time i cjelokupno društvo. Osim što se redovitim bavljenjem tjelesnom aktivnošću zadovoljavaju osnovne biološke potrebe za kretanjem, utječe se i na razvoj fizičkog i mentalnog zdravlja i ostvaruju se socijalne komponente života djece i mladih, odraslih osoba te osoba starije životne dobi.

Središnji državni ured za šport proveo je u 2017. godini istraživanje s ciljem utvrđivanja udjela stanovništva Republike Hrvatske koji se bavi športskim i rekreacijskim aktivnostima ili nekim drugim oblikom tjelesne aktivnosti. Istraživanje je pokazalo da se samo 37,5% populacije Republike Hrvatske starije od 15 godina bavi nekim oblikom tjelesne aktivnosti barem jednom tjedno, dok je njih 62,5% potpuno neaktivno, odnosno, ne bavi se nikakvom tjelesnom aktivnošću.

Rezultati istraživanja pokazuju korelaciju aktivnosti i dobi stanovnika – što su stariji, stanovnici se manje bave športskim, rekreacijskim ili drugim tjelesnim aktivnostima. Najaktivniji su stanovnici od 15 do 20 godina, dok su stariji od 60 godina najmanje tjelesno aktivni. Tjelesnom aktivnošću se podjednako bave žene i muškarci.

Tablica 14: Bavljenje tjelesnom aktivnošću po spolu i dobnoj kategoriji

Većina tjelesno aktivnog stanovništva provede 1 do 2 puta tjedno (28,2%) i 3 do 4 puta tjedno (25,9%) vježbajući i to 30 minuta do sat vremena. Nešto manje od polovice (46,4%) preferira aktivnosti na otvorenom prostoru, a najčešći motiv za to je poboljšanje zdravstvenog statusa (61,4%).

Tablica 15: Učestalost bavljenja tjelesnom aktivnošću po spolu i dobnoj kategoriji

Nekim oblikom tjelesne aktivnosti češće se bave stanovnici velikih gradova, visokoobrazovane osobe u tridesetim godinama na višim pozicijama i s većim prihodima te učenici i studenti u dobi od 15 do 20 godina. Za većinu stanovništva oblik športskih i tjelesnih aktivnosti kojima se bave ne zahtijeva nikakve novčane izdatke, a a ko izdvajaju određenu svotu novca za športske, rekreacijske ili druge tjelesne aktivnosti, u prosjeku ona iznosi 120 kuna mjesečno.

Kako bi se što veći broj populacije počeo baviti bilo kojim vidom tjelesne aktivnosti, potrebno je osvijestiti pozitivan stav prema tjelesnom vježbanju. Mnogi imaju negativne stavove prema bavljenju tjelesnom aktivnošću koje je potrebno pretočiti u pozitivne stavove. Da bi se to postiglo, u taj proces trebaju biti uključena tijela državne uprave, lokalna samouprava te razni sektori kao sektor obrazovanja, zdravstva, prometa, športa i drugih.

Potrebno je uspostaviti dugoročan sustav identifikacije darovitosti i razvoja talenta, koji će omogućiti darovitoj djeci maksimalan razvoj potencijala, ali i svima koji se žele baviti organiziranim tjelesnim vježbanjem da budu tjelesno aktivni u sustavu zdravstveno usmjerene tjelesne aktivnosti – športske rekreacije te tako steknu dugoročne navike aktivnog provođenja slobodnog vremena. Na žalost, trenutačno u praksi funkcionira sustav koji karakterizira smanjenje broja športaša jer se jedino djeci za koju se smatra da su talentirana pruža mogućnost napredovanja, a svima ostalima otežan je ili onemogućen ulaz i zadržavanje u sustavu zdravstveno usmjerene tjelesne aktivnosti.

Utjecaj športa na zdravlje i tjelesnu aktivnost

U Nacionalnoj strategiji za razvoj zdravstva 2012. – 2020. (Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, 25/04/2016, url) ističe se da je tjelesna aktivnost jedan od temeljnih načina poboljšanja fizičkog i duševnog zdravlja ljudi te ona koja smanjuje rizike nastanka mnogih kroničnih nezaraznih bolesti, ublažuje njihovo napredovanje i znatno koristi društvu povećanjem društvenog međudjelovanja i angažiranja. Osim preventivnog djelovanja, tjelesna aktivnost uključuje poboljšanje fizičkog fitnesa, mišićne jakosti i kvalitete života. To je posebno važno za starije osobe jer redovita tjelesna aktivnost može povećati potencijal nezavisnog življenja. Zbog toga se i u  Akcijskom planu za suzbijanje kroničnih nezaraznih bolesti 2015. – 2020. (Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, 25/04/2016, url) kao ciljevi, između ostalog, navode "Zaustaviti porast tjelesne neaktivnosti usvajanjem i implementacijom nacionalnih smjernica o tjelesnoj aktivnosti za zdravlje" te "Promovirati tjelesnu aktivnost za sve dobne skupine".

U Akcijskom planu za prevenciju i smanjenje prekomjerne tjelesne težine 2010. – 2012. (Ministarstvo zdravlja Republike Hrvatske, 25/04/2016, url) ističe se da je prekomjerna tjelesna težina najčešće rezultat negativne sinergije nepravilnih prehrambenih navika i nedovoljne tjelesne aktivnosti, kako kod djece, tako i kod odraslog stanovništva. Glavni ciljevi Akcijskog plana su: promicanje zdravog načina života i unapređenje zdravlja. Također se naglašava odgovornost roditelja da djecu potiču na tjelesnu aktivnost i osiguraju im uvjete da bi se bavili njome. Neki od neophodnih preduvjeta da se te kineziološke aktivnosti provode kvalitetno su visoka razina stručnosti kadrova u športu, dostupnost i opremljenost športske infrastrukture, dostupnost športske opreme i drugo.

Zdravstveni pregledi

Važnost i utjecaj svakog oblika tjelesne aktivnosti i športa na zdravstveni status građana, posebice djece uključene u športske aktivnosti u sustavu športa u klubovima, ali i u sklopu izvannastavnih školskih športskih aktivnosti koje se provode u školskim športskim društvima, nemjerivi su. Na žalost, moguće su i ozbiljne posljedice na zdravlje i život športaša ako bi u tim aktivnostima sudjelovale osobe koje nisu zdravstveno sposobne za napore koje iziskuje športski trening, pogotovo u nekim športovima s izraženom fiziološkom komponentom opterećenja. Također je važno napomenuti da je u današnje vrijeme financijske krize takvu vrstu pregleda važno učiniti dostupnom svim građanima Republike Hrvatske, a posebice djeci. Trenutačno zakonsko rješenje i njegova provedba stvaraju određene probleme u provedbi i dostupnosti zdravstvenih pregleda, a pritužbe i stanje na terenu upućuju na problem nedostatka liječnika odgovarajuće specijalnosti po regijama. Realno je stanje takvo da broj liječnika s propisanim specijalnostima ne zadovoljava potrebe športa po područjima, a što je vidljivo iz podataka na stranici Hrvatskog društva za športsku medicinu. S obzirom na to da športska inspekcija nadzire isključivo pravne i fizičke osobe u sustavu športa, a ne liječnike, problem mogu biti i liječnici koji neovlašteno pregledavaju športaše. Potvrđivanje zdravstvene sposobnosti, koje obavlja nenadležni liječnik, ne bi trebalo biti kršenje propisa iz područja športa, kao što je sada slučaj.

Važno je obratiti pozornost i na obaveze pregleda školske djece, kojima se utvrđuje njihova sposobnost za sudjelovanje na natjecanjima u školskom športu, pri čemu opću i posebnu zdravstvenu sposobnost učenika za sudjelovanje na natjecanjima u školskom športu utvrđuje nadležni liječnik specijalist školske medicine, iznimno liječnik specijalist pedijatar ili izabrani liječnik specijalist opće i/ili obiteljske medicine. Kod djeteta koje obavlja redovite sistematske preglede i nije potpuno ili djelomično oslobođeno od tjelesne i zdravstvene kulture, dakle, igra nogomet, rukomet, trči dulje dionice na nastavi (aerobno opterećenje koje može biti visoko), neophodan je pregled školskog liječnika u opsegu u kojem školski liječnik to odredi, da bi nastupilo na natjecanju za školu. Potrebno je razmotriti u kojim slučajevima takav pregled može biti dostatan i ta nastup djeteta za klub.

Stoga je bitno naglasiti da je osnovna pretpostavka skrbi o športašima uređenje njihove zdravstvene zaštite kroz propisivanje zdravstvenih pregleda. Liječnički pregledi športaša trebaju biti besplatni i jednako dostupni za sve športaše kroz osiguravanje financijskih sredstava putem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Nadalje, potrebno je vrhunskim športašima omogućiti pravodobnu dostupnost liječnika specijalista, kao i vrhunskim športašima I. kategorije odobriti naknadu za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

2.8. ZAKONODAVNI OKVIR

Zakon o sportu temeljni je pravni akt koji regulira sustav športa u Republici Hrvatskoj. Normativni okvir sustava športa čine i podzakonski akti (u prilogu dokumenta) doneseni na temelju Zakona o sportu, ali i čitav niz drugih propisa, kojima se na izravan ili neizravan način uređuje sustav športa, i to ponajviše Zakon o udrugama.

Od donošenja 2006. godine Zakon o sportu je sedam puta dopunjavan i mijenjan, no, navedene izmjene i dopune nisu riješile nedostatke specifične za sustav športa te je sukladno provedenom postupku prethodne procjene učinaka propisa u 2016. godini novi Zakon o športu u planu kao reformski zakon. Tijekom ožujka 2017. godine provedena je javna rasprava o Iskazu procjene učinaka propisa i tezama za Zakon o športu. Kao dio postupka procjene učinaka propisa za Zakon o športu, osim javne rasprave o Iskazu o procjeni učinaka propisa i tezama za Zakon o športu, održana je i javna prezentacija navedenog dokumenta.

Sveukupno je  zaprimljeno 102 mišljenja, primjedbi i prijedloga (e-Savjetovanje i javno izlaganje), od čega je većina prihvaćena.

Zakonom o športu sukladno provedenoj procjeni učinaka namjerava se provesti kategorizacija i vrednovanje športova, urediti rad športskih udruga, kao i sustav kontrole te posljedice neispunjavanja obveza od strane športskih udruga, podignuti razinu učinkovitosti krovnih športskih udruženja jasnijim definiranjem javnih potreba u športu i određivanjem kriterija ograničenja za troškove administracije i upravljanja, koje se financiraju javnim sredstvima. Nadalje, namjerava se uspostaviti učinkovitiji nadzor nad korištenjem proračunskih sredstava za financiranje športa, uskladiti potrebnu stručnu spremu, odnosno, stupanj obrazovanja prema vrsti i složenosti poslova u športu te njihovo prilagođavanje stvarnim kadrovskim potrebama, ujednačiti i objediniti sve subjekte i podatke u športu u jedinstvenu evidenciju, urediti pitanje športskih građevina i mreže športskih građevina, urediti sustav financiranja velikih međunarodnih športskih natjecanja u Republici Hrvatskoj utemeljen na jasnim kriterijima, urediti stvarne potrebe za liječnicima propisane specijalnosti, kao i liječničke preglede, propisati športske stipendije za vrhunske športaše I. kategorije na državnoj razini, definirati radnopravni status profesionalnih športaša i trenera, omogućiti obavljanje športskih djelatnosti putem obrta, definirati posljedice osude i kaznenog djela te zapreke i ograničenja za članstvo u tijelima športskih udruga za natjecanje, športskih saveza i športskih dioničkih društava.

3. SWOT ANALIZA - SNAGE I SLABOSTI TE PRILIKE I PRIJETNJE U SUSTAVU ŠPORTA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Analiza stanja, kao početni korak izrade svakog strateškog dokumenta pa i Nacionalnog programa športa, sažeta je u SWOT matricu (unutarnji čimbenici – snage i slabosti; vanjski čimbenici – prilike i ograničenja) kako bi se istaknuli ključni elementi športa o kojima je ponajviše ovisilo definiranje vizije i ciljeva te razrada akcijskog plana. Za izradu matrice korišteni su različiti ulazni podaci. Ponajprije se oslanjalo na mišljenje stručnjaka prikupljeno kvalitativnim istraživanjima (7 radionica, 20 intervjua), kvantitativnim istraživanjem o športsko-rekreacijskim aktivnostima građana u Republici Hrvatskoj, kao i prikupljenim podacima o stanju športskih građevina, obrazovnoj strukturi trenera te financijskim izdvajanjima za javne potrebe u športu na regionalnim i lokalnim razinama. Koristeći sve navedene izvore podataka, u detektiranju snaga i prilika kao i slabosti i ograničenja šport je razmatran u sva tri pojavna oblika, a to su: natjecateljski šport, šport u sustavu obrazovanja i zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, odnosno športska rekreacija.

Tablica 16. SWOT analiza

S obzirom na percepciju športa u Hrvatskoj, sva provedena istraživanja dala su očekivane rezultate koji pokazuju da je fokus usmjeren na natjecateljski, osobito vrhunski šport pa se i najveći broj prednosti i nedostataka odnosi upravo na onaj dio sustava u Hrvatskoj koji je uključen u organizaciju i provođenje natjecateljskog, vrhunskog športa. Sve navedene snage dobra su podloga za donošenje vizije i detektiranje ciljeva, dok su slabosti te koje je u budućem razdoblju potrebno minimalizirati kroz postavljene mjere i aktivnosti u Akcijskom planu Nacionalnog programa športa.

Neovisno o kojem se organizacijskom obliku športa radi, kroz prikupljene stavove svih dionika u športu jasno se profiliralo nekoliko područja koja se mogu smatrati i područjima ključnih izazova budućeg razvoja športa u Hrvatskoj, a to su – financiranje, zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, skrb o športašima, športska infrastruktura, stručni kadar i upravljanje športom. Sva ta područja potrebno je urediti kroz Nacionalni program športa te zakonodavni okvir.

Graf 1: Organizacijski oblici športa i područja ključnih izazova

4. VIZIJA I MISIJA

4.1. VIZIJA

U određivanju strategije razvoja nekog područja definiranje vizije uobičajeno je prvi korak jer je upravo vizija ta koja daje sažeti odgovor na pitanje kakva bi trebala biti budućnost, u ovom slučaju budućnost športa u Hrvatskoj. U osmišljavanju vizije uvijek se kreće od najizrazitijih postojećih prednosti, a naglašavaju se i obilježja razvoja na koja je potrebno djelovati da bi se vizija mogla ostvariti. Često se naglašava da je vizija "slika idealne budućnosti", međutim, poželjnije je definirati viziju kao "sliku željene, ali i ostvarljive budućnosti", odnosno kao nit vodilju, u kojoj uporište i motivaciju mogu naći svi dionici u sustavu športa.

Na temelju čega je moguće graditi viziju športa u Hrvatskoj? Kao što je pokazala SWOT matrica, hrvatski šport ima mnogobrojne prednosti, a među njima su tradicija razvoja brojnih športova, koji imaju svoju vjernu publiku i koji kontinuirano postižu vrhunske športske rezultate pa se i u budućnosti očekuje nastavak te tradicije. Kao posljedica mnogih nedostataka, u Hrvatskoj je još uvijek manji dio populacije aktivno uključen u zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje pa se u budućnosti ciljevi, mjere i aktivnosti moraju uključiti u stvaranje svih preduvjeta za privlačenje i zadržavanje populacije u tjelesnom vježbanju neovisno o dobi i zdravstvenom statusu pojedinca. Uzimajući u obzir navedeno, viziju je moguće definirati:

Hrvatska je zemlja športa kao načina života svih njenih građana i zemlja prepoznatljiva po postizanju vrhunskih športskih rezultata.

4.2. MISIJA

Za razliku od vizije koja predstavlja sliku budućnosti u nekom vremenskom razdoblju, misija nije vremenski ograničena i predstavlja način ostvarivanja vizije. Misija se odnosi na djelovanje i ponašanje temeljeno na odgovarajućim vrijednostima i principima.

Misija cjelokupnog hrvatskog športa može se definirati kao:

Transparentno i učinkovito upravljanje sustavom športa kako bi svi dionici kontinuirano stvarali preduvjete za razvoj svih pojavnih/organizacijskih oblika športa.

5. OPĆI I POSEBNI CILJEVI S PRIPADAJUĆIM AKCIJSKIM PLANOM

Vodeći se nedostacima, ali i prilikama hrvatskog športa ustanovljenim u Analizi stanja, kao i SWOT matrici, opći ciljevi razvoja u razdoblju 2019. – 2026. su sljedeći:

1. Urediti područje financiranja športa

2. Unaprijediti zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje i povećati promocijske vrijednosti športa

3. Unaprijediti skrb o športašima

4. Uspostaviti sustavan i racionalan pristup upravljanja održivom športskom infrastrukturom

5. Unaprijediti skrb o stručnim kadrovima u športu

6. Unaprijediti sustav upravljanja u športu

Navedenim općim ciljevima želi se uspostaviti transparentan i učinkovitiji sustav športa u Hrvatskoj, osigurati stabilno financiranje, koje će odgovoriti svim javnim potrebama športa i omogućiti napredovanje i zadržavanje u športu, športaša i svih športskih djelatnika, kao i povećati broj građana uključenih u zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje, a samim time stvorit će se poticajno okruženje koje će doprinijeti demografskoj obnovi. Hrvatska teži postati zemlja u kojoj nije važno samo ostvarivanje vrhunskog športskog rezultata, već je važno osposobiti sustav kako bi svaki pojedinac mogao biti uključen u neku od športskih aktivnosti tijekom cijeloga života. Na taj način šport bi postao znatno važniji čimbenik zdravog stila života i stvaranja zdravije nacije, nego je to slučaj danas.

U nastavku se detaljnije objašnjavaju navedeni opći ciljevi, definiraju posebni ciljevi koji bi trebali omogućiti smanjivanje nedostataka u hrvatskom športu i bolje iskorištavanje pruženih prilika.

5.1. OPĆI CILJ 1: Urediti područje financiranja športa

Bez obzira na povećano izdvajanje za šport na državnoj razini u prethodnom razdoblju, dosadašnja nestabilnost i nedovoljna financijska sredstva koja bi omogućila intenzivniji razvoj športa jedan su od bitnih ograničavajućih čimbenika svih dionika u sustavu športa. Kako bi se u budućem razdoblju to otklonilo, potrebno je urediti cjelokupno područje financiranja športa i realizirati posebne ciljeve:

 Osigurati sredstva za financiranje javnih potreba u športu kroz državni proračun i proračune jedinica lokalne i područne (regionalne) razine,

 Urediti sustav kategorizacije športova i donijeti kriterije za vrednovanje programa javnih potreba u športu,

 Jasno definirati namjenu sredstava za javne potrebe u športu, način dodjele te kontrolu trošenja sredstava i

 Analizirati i povećati porezne olakšice za šport.

Kako bi se svim provoditeljima športskih djelatnosti osigurala financijska stabilnost, važno je osigurati kontinuirano financiranje javnih potreba u športu koje odgovara razvojnim potrebama športa u Hrvatskoj, od lokalne do nacionalne razine, kao i nadzor nad korištenjem sredstava. Stoga je potrebno izraditi jedinstveni model financiranja, koji će omogućavati i praćenje financiranja športskih djelatnosti na lokalnoj i regionalnoj razini, kao što je to moguće na nacionalnoj kroz sustav javnih potreba u športu. Također se predlaže i definiranje minimalnog postotka izdvajanja iz proračuna na lokalnoj i regionalnoj razini. Ovakvim modelom izdvajanja iz proračuna športskim udrugama bilo bi omogućeno efikasnije planiranje športskih programa, kao i samo djelovanje te postizanje potrebnih preduvjeta razvoja športa u svim područjima u Republici Hrvatskoj. Na nacionalnoj razini potrebno je ujednačiti izdvajanja iz državnog proračuna s usporedivim zemljama članicama EU.

Kako bi se sredstva namijenjena športu u Republici Hrvatskoj maksimalno učinkovito koristila i pravednije raspodijelila, nužno je definirati model za kategorizaciju športova te donijeti pravilnik o kriterijima kategorizacije športova, kao i uspostaviti kriterije vrednovanja programa javnih potreba u športu. Uz kategoriziranje športova, preduvjet za racionalno i kvalitetno raspolaganje sredstvima za javne potrebe u športu je i jasno definiranje namjene sredstava za javne potrebe u športu, način njihove dodjele i kontrola trošenja sredstava.

U cilju intenzivnijeg razvoja športa potrebno je omogućiti porezne olakšice klubovima i športašima, kao i potaknuti gospodarstvo na znatno veća ulaganja u šport od dosadašnjih donošenjem mjera koje će gospodarske subjekte potaknuti na znatnija ulaganja u šport od dosadašnjih.

Česta je pojava da hrvatski športaši s invaliditetom nastupajući na međunarodnim natjecanjima nailaze na športske suparnike kojima je upotrebom modernih i kvalitetnijih športskih pomagala (športskih invalidskih kolica i proteza) omogućena bolja športska izvedba, posebice se to odnosi na mlade športaše, koji imaju drukčije potrebe od populacije koja se ne bavi športom, za koju je nabava propisana pravilima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. S obzirom na navedeno, potrebno je omogućiti jeftiniju nabavu športskih kolica ili športskih proteza.

 POSEBAN CILJ 1.1. Osigurati sredstva za financiranje javnih potreba u športu kroz
državni proračun i proračune jedinica lokalne i regionalne razine

Stabilnost financiranja športa kroz državni proračun i proračune JLP(R)S-a ogledava se kroz realizaciju javnih potreba u športu, koje odgovaraju realnim potrebama razvoja športa u Hrvatskoj. Sukladno rezultatima dobivenih temeljem online upitnika na razini općina, gradova i županija vezano uz proračunska izdvajanja za šport a koji su ukazali na nesrazmjer izdvajanja između pojedinih JLP(R)S-ova, preporučuje se ujednačavanje iznosa raspodjele proračunskih sredstva za financiranje športa na razini JLP(R)S-a u minimalnom postotku izdvajanja za šport iz proračuna JLP(R)S-a od 5%. Na nacionalnoj razini potrebno je djelovati na približavanju izdvajanja iz državnog proračuna zemljama s kojima je Hrvatska usporediva,  što bi osiguralo i znatnije povećanje i mogućnost razvoja. Isto tako, potrebno je kroz izmjene Zakona o boravišnoj pristojbi definirati postotak izdvajanja za šport iz uplaćenih sredstava turističkim zajednicama na lokalnoj i regionalnoj, kao i na državnoj razini.

Jedna od mjera obuhvaća i jasno odjeljivanje prihoda od igara na sreću i športskog klađenja, čime se postiže jasno praćenje oporezivanja klađenja na šport i usmjeravanja tako prikupljenih poreza ka klubovima i nacionalnim športskim savezima sa svrhom korištenja za rad s djecom (omladinski pogoni), održavanje športske infrastrukture te pokriće troškova vođenja knjigovodstvenih i revizijskih poslova.  

 POSEBAN CILJ 1.2. Urediti sustav kategorizacije športova i kriterije za vrednovanje
programa javnih potreba u športu

Kako bi se sredstva namijenjena športu u Republici Hrvatskoj mogla učinkovito koristiti i raspodijeliti u skladu s potrebama i ostvarenom uspješnošću, nužno je donijeti pravilnik o kriterijima kategorizacije športova, kao i uspostaviti kriterije vrednovanja programa javnih potreba u športu. Detaljnom analizom stanja na području športa u Republici Hrvatskoj bit će omogućeno prepoznavanje objektivnih potreba i vrijednosti svakog pojedinog športa na nacionalnoj razini i time će se stvoriti preduvjeti za izradu pravilnika o kriterijima za kategorizaciju športova, a na temelju pravilnika izraditi model kategorizacije športova u Republici Hrvatskoj.

S ciljem razvoja i poticanja najuspješnijih i najmasovnijih športova u Republici Hrvatskoj, a temeljem kategorizacije športova odredit će se športovi od nacionalnog interesa. Nacionalni športski savezi nadležni za športove od nacionalnog interesa financirat će se dodatnim proračunskim sredstvima dodijeljenim izravno od središnjeg tijela državne uprave nadležnog za poslove športa. Na taj način omogućit će se stvaranje kvalitetnijih uvjeta za daljnji rad, omasovljenje te postizanje vrhunskih športskih rezultata u športovima koji će temeljem kategorizacije biti definirani kao športovi od nacionalnog interesa, a ostali športovi i dalje će se financirati putem krovnih športskih udruženja. Temeljem kategorizacije vrednovat će se stvarna postignuća svakog pojedinog športa u posebno definiranom vremenskom razdoblju, a kategorizacija će se obnavljati nakon periodične evaluacije svih športova te će se na taj način sve športove poticati na daljnji razvoj.

Kako bi financiranje javnih potreba u športu bilo racionalno i svrsishodno nužno je propisati kriterije na temelju kojih će se vrednovati programi javnih potreba u športu krovnih športskih udruženja. Kako bi programi pratili stvarne potrebe športa, nužno je permanentnim praćenjem rezultata programa javnih potreba u športu te njihovom analizom redovito revidirati kriterije programa.

 POSEBAN CILJ 1.3. Jasno definirati namjenu sredstava za javne potrebe u športu,
način dodjele te kontrolu trošenja

Analiza stanja je pokazala da je potrebno financijska sredstva namijenjena športu namjenski trošiti pa se ovaj posebni cilj odnosi na stvaranje preduvjeta za racionalno i kvalitetno raspolaganje financijskim sredstvima za javne potrebe u športu te jasno definiranje namjene sredstava za javne potrebe u športu, kao i način dodjele te kontrolu trošenja dodijeljenih sredstava.

S ciljem standardizacije postupka dodjele financijskih sredstava za javne potrebe u športu iz javnih izvora potrebno je propisati izgled programa i postupak predlaganja te dodjeljivanja sredstava za javne potrebe u športu, kao i propisati opravdane troškove unutar svake pojedine javne potrebe u športu. Da bi se ostvarila bolja kontrola nad potrošnjom javnih sredstava za javne potrebe u športu, nužno je definirati jedinstvene obrasce i postupke izvještavanja o izvršenim programima i potrošenim sredstvima namijenjenim za javne potrebe u športu, kako na državnoj, tako i na regionalnoj i lokalnoj razini.

Da bi se osiguralo učinkovitije i svrhovitije financiranje športa na svim razinama, potrebno je informacijski povezati različita tijela javne uprave koja izdvajaju financijska sredstva za šport kako bi se stvorio učinkovit i racionalan sustav, koji će jamčiti optimalno korištenje sredstava. U tu svrhu bit će osnovano zasebno koordinacijsko tijelo za korištenje sredstava iz javnih izvora, čiji će osnovni cilj biti usklađivanje aktivnosti javnih tijela koja dodjeljuju sredstva iz javnih izvora da bi se ona dodijelila sukladno stvarnim potrebama športa i športaša.

Isto tako, nužno je vratiti športu dio naknada koji se ostvaruju na ime koncesija za korištenje športskih luka i usmjeriti ih športu na vodi ili moru.

 POSEBAN CILJ 1.4. Analizirati i povećati porezne olakšice za šport 

U sustavu poreza na dohodak propisan je određeni broj neoporezivih primitaka športaša pri čemu isplatitelji moraju biti iz sustava športa ili, u određenim okolnostima, tijela državne ili lokalne uprave, dok za stručni rad u športu isto nije propisano. Za potrebe uređenja cjelokupnog poreznog sustava športa u Hrvatskoj potrebno je napraviti analizu kako u Republici Hrvatskoj tako i u zemljama Europske Unije te usporedbu na temelju koje bi se, na primjerima dobre prakse, uredio porezni sustav u Republici Hrvatskoj s ciljem povećanja poreznih olakšica za šport. Uz to, potrebno je poticati gospodarske subjekte na ulaganje u šport kroz porezne olakšice i ukidanje parafiskalnih nameta koji gospodarstvenike koji žele ulagati u šport, ali i same klubove ili saveze, odvraćaju od ulaganja te jasno definirati porezne olakšice za šport.

5.2. OPĆI CILJ 2: Unaprijediti zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje i iskoristiti promocijske vrijednosti športa

Prema studiji Financiranje športa u Republici Hrvatskoj (Institut za javne financije, 2012.), kućanstva za športsku rekreaciju izdvajaju 0,33% od ukupne osobne potrošnje. Ako se u obzir uzmu podaci da zemlje koje najviše izdvajaju za športsku rekreaciju u prosjeku troše oko 2% od ukupne osobne potrošnje, može se reći da je Republika Hrvatska pri dnu ljestvice. Uz to, premali broj djece uključen je u redovito bavljenje športom kroz obrazovni sustav, a Hrvatska nije iskoristila svoje mnogobrojne potencijale za razvoj različitih oblika športskog turizma. Da bi se u sljedećem razdoblju situacija promijenila, potrebno je:

 Poticati zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje,

 Poticati programe univerzalnih športskih škola i osigurati provođenje obuke tjelesnih aktivnosti s visokim utilitetom,

 Osigurati uvjete za masovno bavljenje športom kroz sustav obrazovanja.

Promicanjem zdravstveno usmjerene tjelesne aktivnosti i davanjem potpora stanovništvu u njihovu redovitom bavljenju tjelesnom aktivnošću tijekom života poboljšat će se zdravlje pojedinaca i cijele zajednice, što je jedan od važnijih prioriteta za svaku državu. Sufinanciranjem programa zdravstveno usmjerenih tjelesnih aktivnosti i provođenjem edukativnih kampanja o važnosti tjelesne aktivnosti korisne za zdravlje povećat će se broj uključenih korisnika koji se bavi bilo kojim vidom tjelesne aktivnosti sa svrhom unapređenja zdravstvenog statusa.

S obzirom na to da je bavljenje športom najdostupnije kroz sustav odgoja i obrazovanja, od razine predškolskog do razine visokoškolskog odgoja i obrazovanja potrebno je poticati i omogućiti uključivanje što većeg broja djece i mladih u sustav vježbanja u odgojno-obrazovnim ustanovama s ciljem utjecaja na kompletan psihofizički status.

Organizacijom promocijskih aktivnosti i boljim povezivanjem sustava turizma i športa bit će moguće na domaćem i međunarodnom tržištu plasirati različite proizvode koji se temelje na različitim športskim i rekreacijskim aktivnostima, kao i športskoj edukaciji.

 POSEBAN CILJ 2.1. Poticati zdravstveno usmjereno tjelesno vježbanje

Promicanjem tjelesne aktivnosti i poticanjem na redovito bavljenje tjelesnom aktivnošću tijekom života, poboljšat će se zdravlje pojedinaca, lokalne zajednice i cijele nacije. S obzirom na mnoge nezdrave aspekte suvremenog života, osobito života u gradovima, potrebno je stalno naglašavati pozitivne učinke športskih aktivnosti na tjelesno i mentalno zdravlje pojedinaca, što je u Hrvatskoj, s obzirom na stalno poticanje natjecateljskog športa, u velikoj mjeri izostalo.

Kontinuiranim osiguravanjem sredstava za sufinanciranje športsko-rekreativnih aktivnosti i na državnoj i na lokalnoj razini povećat će se broj uključenih korisnika koji se svakodnevno bave tjelesnom aktivnošću. Organiziranjem Europskog tjedna športa, koji je usmjeren na poticanje sudjelovanja u športu i tjelesnim aktivnostima, a namijenjen je svima bez obzira na dob, podrijetlo ili tjelesnu pripremljenost, potaknut će se stanovništvo na redovito tjelesno vježbanje te na taj način povećati broj uključenih korisnika.

Provedbom edukativnih kampanja, programa i promocijskih aktivnosti u suradnji s drugim tijelima državne uprave, lokalnim i regionalnim samoupravama, promovirat će se programi i projekti za bavljenje tjelesnom aktivnošću koji se odnose na uklapanje u svakodnevni život, npr. u školi, na poslu, aktivan način transporta do škole ili radnog mjesta i drugo.

 POSEBAN CILJ 2.2. Poticati programe univerzalnih športskih škola i osigurati provođenje obuke tjelesnih aktivnosti s visokim utilitetom 

Jedan od zapaženih nedostataka u provedenoj SWOT analizi odnosi se na nedostatak ulaganja u utilitarne aktivnosti (npr. obuka plivanja). Budući da je tjelesna aktivnost važan dio zdravog načina života i sredstvo prevencije bolesti i invalidnosti, jasno je da se unapređenje zdravstvenog statusa može postići podizanjem svijesti o važnosti svakodnevnog bavljenja tjelesnom aktivnošću.

Velik broj djece u Republici Hrvatskoj ima priliku naučiti plivati jedino organiziranim provođenjem programa. Plivanje je jedna od osnovnih ljudskih potreba i ima sveobuhvatni utjecaj na ljudski organizam. Kvalitetno, sigurno i stručno učenje plivanja pozitivno utječe na sigurnost, samopouzdanje, kao i na snalaženje u urgentnim situacijama. Prevencija od utapanja te mogućnost korištenja znanja plivanja bilo u smislu športa, športske rekreacije ili rehabilitacije uvelike pridonosi kvaliteti života. Navedeno će se postići sufinanciranjem programa obuke neplivača, prepoznavanjem obuke neplivača u Državnom pedagoškom standardu, kao i prepoznavanjem programa u Nacionalnom kurikulumu nastavnog predmeta Tjelesna i zdravstvena kultura, a sve s ciljem učenja plivanja neplivača.

Potrebno je osigurati i uvrštenje programa obuke aktivnog transporta u Državni pedagoški standard te time poticati športske programe aktivnog zdravog transporta (pješačenje, biciklizam, koturaljkanje…), koji utječu na smanjenje emisije štetnih plinova.

Sufinanciranjem, poticanjem i provođenjem izvanškolskih športskih programa koje provodi Hrvatski školski sportski savez potrebno je povećati broj škola koje provode program Univerzalna športska škola i Vježbaonica te potaknuti rad športskih udruga koje provode programe univerzalne športske škole kako bi se stvorili bolji uvjeti za redovito bavljenje športom kako kroz sustav odgoja i obrazovanja tako i kroz izvaninstitucionalni način bavljenja športom.

 POSEBAN CILJ 2.3. Osigurati uvjete za masovno bavljenje športom kroz sustav obrazovanja

Najbolji način za omasovljenje športa djece i mladih je njihovo uključivanje u sustav športa kroz odgojno-obrazovne ustanove. Već u sustavu predškolskog pa kroz sustav osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokog obrazovanja, djeca i mladi bi se trebali uključivati u različite oblike organiziranih športskih aktivnosti.

Stvaranjem zakonskih uvjeta za povećanjem satnice redovne nastave TZK-a i izvannastavnih školskih športskih aktivnosti, potrebno je izmijeniti Nastavni plan i program, povećati satnicu i osigurati dodatna sredstva za isplatu naknade za povećani opseg stručnog rada u školskim športskim društvima. Također, potrebno je stvoriti uvjete za povećanje broja športova u sustavu međurazrednih i međuškolskih natjecanja te uključiti učenike koji ne sudjeluju u natjecanjima u aktivnosti školskih športskih društava sukladno njihovim potrebama i interesima. Izmjenom zakonske regulative potrebno je osigurati preduvjete za uključivanje športskih udruga u rad školskih športskih društava, što će rezultirati povećanjem broja športskih programa koji se nude djeci i mladima, kao i povećanje broja uključenih korisnika. Sve navedeno osigurat će omasovljenje bavljenja športom kroz odgojno-obrazovni sustav.

Edukacijom kineziologa za rad s osobama s invaliditetom, a naročito djecom i učenicima s invaliditetom, integrirat će se osobe s invaliditetom u sustav školskog i akademskog športa kroz povećanje športskih programa koji im se nude te osiguranjem kvalitetnog športskog kadra. Osim uvođenja dodatnog kolegija na kineziološkim fakultetima i u programe obrazovanja za trenere športova koji će pokrivati područje osoba s invaliditetom, potrebno je trenerima omogućiti u okviru cjeloživotne edukacije stjecanje i nadopunu neophodnih znanja i vještina za rad s djecom/učenicima s teškoćama u razvoju te športašima s različitim vrstama invaliditeta.

Primarni cilj školskog i akademskog športa nije i ne smije biti isključivo natjecanje školskih športskih društava, već poticanje i stvaranje što boljih uvjeta za redovito bavljenje športom radi poboljšanja zdravlja i stjecanja zdravih životnih navika. Povećanjem broja športskih programa povećat će se i broj uključenih korisnika u rekreativno bavljenje športom.

Zakonom o predškolskom odgoju u dječjem vrtiću na poslovima njege, odgoja i obrazovanja, socijalne i zdravstvene zaštite te skrbi o djeci nije predviđeno zapošljavanje stručnih osoba iz područja kineziologije. Izmjenom zakonske regulative omogućit će se uključivanje stručnih osoba iz područja kineziologije u rad s djecom predškolske dobi te će biti moguće stvoriti navike bavljenja športskim aktivnostima u djece od njihove najranije dobi.

Izmjenom Pravilnika o tjednim radnim obvezama učitelja i stručnih suradnika u osnovnim i srednjim školama, povećat će se broj sati unutar norme nastavnika za izvannastavne športske aktivnosti, što će unaprijediti nastavu i izvannastavne aktivnosti tjelesne i zdravstvene kulture te omogućiti učenicima da se bave tjelesno-zdravstvenim usmjerenim vježbanjem u školi.

5.3. OPĆI CILJ 3: Unaprijediti skrb o športašima

U fokusu budućeg razvoja športa u Hrvatskoj potrebno je osigurati sve preduvjete da bi športaš mogao biti zadovoljan svojim položajem u društvu, da bi se mogao obrazovati, raditi, biti i ostati zdrav. Da bi se takav cilj mogao ostvariti, potrebno je:

 Poticati dual karijeru športaša,

 Osigurati stabilan sustav stipendiranja te skrbi o vrhunskim športašima,

 Poboljšati status manje zastupljenih skupina u sustavu športa i

 Povećati primjenu znanstvenih metoda u području skrbi o športašima i vrhunskim športskim rezultatima.

Dakle, skrb o športašima proteže se na nekoliko područja, koja su se pokazala izrazito važnima za karijeru športaša, ali koja su bitna i za razdoblje nakon završetka njihove športske karijere. Kako je navedeno, područja u kojima je nužno poboljšati skrb o športašima su: dual-karijera športaša, zdravstvena skrb, radnopravni status, sustavno i redovito stipendiranje te status manje zastupljenih skupina u sustavu športa.

Sva ova područja potrebno je urediti kako bi vrhunski športaši tijekom športske karijere imali optimalne uvjete za ostvarivanje uspjeha, ali kako bi i nakon športske karijere imali mogućnosti za ostvarivanje uspješne karijere i u drugim područjima života te mogli ostati u športu i u nekoj drugoj ulozi.

 POSEBAN CILJ 3.1. Poticati dual karijeru športaša

Jedan od velikih problema mnogih športaša nakon završetka športske karijere jest prilagodba na drukčiji način života u odnosu na onaj koji su vodili tijekom karijere. Da bi ta prilagodba bila što učinkovitija te da bi uključivanje u druge segmente života za športaše bilo što jednostavnije, potrebno je poticati dual karijeru športaša.

Jedan od načina je osigurati potrebne uvjete za školovanje za vrijeme i po završetku športske karijere, odnosno, novim Zakonom o športu predvidjeti donošenje pravilnika  ministarstva nadležnog za obrazovanje u svrhu olakšanog školovanja kategoriziranih športaša.

Također, potrebno je osigurati i materijalne uvjete za školovanje sadašnjih i bivših vrhunskih športaša na visokim učilištima u svim zvanjima ili pohađanje programa obrazovanja odraslih za stjecanje stručnih kvalifikacija za rad u športu.